VASKO POPA – KORA

Pitaju te uvek iznova zašto pišeš pesme. Da bi video zašto živiš, upravo zato pišeš pesme. Žive reči, s vremena na vreme, predane ili prenoće u tebi, na beskrajnom putu ka svome izvoru. Da nije njih, nikad sa polja tvoga vida ti ne bi ugledao šta se krije iza planine koja to tvoje polje okružuje. Ne bi nikada video gde se to tvoje polje nalazi, niti šta se na njemu stvarno otkriva. Tvoje bi rečenice bile samo zalogaj zemlje sve do smrti, a posle nje pogotovo. Ti bi se teturao po svome polju i otvorenih očiju bi razbijao čelo o nevidljive zidove.

Vasko Popa, Čuvar izvora

Mukotrpan je put što stoji pred mladim pjesnikom koji uopšte ne zna da je pjesnik, ako uopšte to jeste, ako će postati, još uvijek zanesen svijetom oko sebe kao izvorom čudesa. Šta je u tom svijetu poezija? Ako uz sve nevolje nemaš ni dobrog učitelja, u školi ili izvan nje, samotan kakav si se rodio da sam o sebi brineš na tom, duhovnom planu, ako si uopšte svjestan da on postoji. Ako pita barda, onoga koji je ovjenčan već lovorom pjesnika, ako je taj bard, poput  Eliota ili Andrića, povučen u sebe, u svoj univerzum, a uglavnom jeste, teško da će dobiti ikakav upotrebljiv odgovor-uputstvo. Najviše što može očekivati jeste da mu kaže, kao što je Rilke odgovorio Kapusu, da jedino može svojom rukom da prepiše jednu njegovu pjesmu, to je sve, sam neka u sebi potraži potvrdu da li je pjesnik ili nije. O muke goleme!

Sada se u sjećanju vraćam u četvrti razred gimnazije „Uroš Predić“ u Pančevu. Do tog razreda, do moje bolesti, hronične upale grla i krajnika, vodio sam se načelom zdravog duha u zdravom tijelu. Tijelo je bilo baza, duh nadgradnja, baš kako je učio naučni socijalizam rukovođen velikim Lenjinom. Kao osnovac bio sam žgoljavac, jedan od mnogih poslijeratnih neuhranjenih mangupa. U prvom razredu gimnazije takođe, a već sam zagledao djevojčice, privlačili me plesnjaci. Shvatio sam da moram poraditi na svome tijelu. Ostaviti knjige, zar ih sve nisam već pročitao u osnovnoj školi. Počeo sam da se intenzivno bavim gimnastikom i stolnim tenisom. Na kraju trećeg razreda dobio sam knjigu (o kojoj sam već pisao) Milutina Milankovića, „Kroz vasionu i vekove“, gdje je pisalo da mi se knjiga poklanja za predstavljanje Gimnazije „Uroš Predić“ u „gimnastici, stolnom tenisu i matematici“. I s djevojkama sam nešto bolje stajao. Samo što mi je njihov duhovni svijet postao stran, njih je privlačila poezija naših pjesnika ljubavi, Dučić, Maksimovićka, Rakić i tome slično. Ništa od toga nisam čitao zato što mi se nije svidjelo. Desankinu Krvavu bajku recitovao sam u osnovnoj školi na bezbroj priredbi. Školski program srednje škole i lektira pogotovo nisu me privlačili. Jefimija mi je bila strana kao „mračni“ srednji vijek. Nekoliko puta dolazili su u našu Gimnaziju pjesnici iz Beograda. Gledao sam da se nekako izvučem. Pretpostavljao sam da će se sva njihova umjetnost svesti na pjesme tipa ovih ljubavnih koje nisam podnosio. I oni se sigurno nekome udvaraju, nešto mi je govorilo. A kome bi ako ne bi djevojkama recitujući ono što one vole, što ih zanosi. 

Ali, krčag ide na vodu dok se ne razbije, bolest me je odvojila od zdravog tijela, duh je na to morao da reaguje. Žestoka upala krajnika koja je prerasla u hronični katar ždrijela i tako ostala i poslije operacije krajnika. To je za mene bilo kao tjelesna revolucija koja je imala značajne posljedice na stanje mog poljuljanog duha. Radoznao kakav sam se rodio, morao sam da tražim novi vid angažovanosti. Čitao sam kriminalističke i sf romane, sve odreda. Neke sam uzimao iz Gradske biblioteke „Zmaj Jova Jvanović“, a neke kupovao iz druge ruke u šahovskom klubu „Ivan Kurjački“ gdje sam ponekad šahirao i imao neku manju kategorizaciju. Ali brzo sam sve izgustirao, trebalo je tragati dalje. Sasvim slučajno, u Biblioteci uzeo sam u ruke tanjušnu knjigu „Kora“, meni potpuno nepoznatog pisca, Vaska Pope. Ili nam je već profesorica o tome nešto i govorila ali ja nisam obraćao pažnju na to što ona govori. Možda je ipak ime ostalo negdje u mom mozgu jer sam lako pamtio sve što bih jednom čuo. 

Dakle, knjigu sam ponio sa sobom, ne očekujući bogzna šta. Sjeo sam u gradski park i otvorio je. Govoreći u prvom licu jednine, u pjesmi „Poznanstvo“, pjesnik me je odmah i definitivno privezao uz sebe, nije se mogao naći bolji naslov za moj povratak poeziji koju sam toliko volio u osnovnoj školi da sam i pisao pjesmice. Ali, ovo je bilo sasvim nešto novo i neodoljivo: 

Ne zavodi me modri svode
Ne igram
Ti si svod žednih nepaca
Nad mojom glavom

Osjećao sam zaista nešto nebesko koje se ukrstilo sa zemaljskim, poput kvantne teorije, čega li. Mom matematičkom duhu to se ukazalo blisko, iako nisam bio siguran da znam o čemu je riječ. Od pjesme do pjesme, mene su ti stihovi uznosili, prikivali uza sebe, vidio sam ih, kao što zadnji stih ove pjesme kazuje: Vidim ne sanjam.

Vasko Popa je postao moj pjesnik. Onaj čije sam zbirke tražio i iščitavao tako pomno da bih neke pjesme brzo znao naizust. Osjetio sam da je Vasko Popa jedan od onih pjesnika o kojem se može pisati i govoriti samo pjesnički. Svako tumačenje je naprosto nagađanje smisla, nešto poput potrči-poteci, kao što se često naiđe  u uobičajenoj kritičarsko-profesorskoj frazeologiji. Na primjer: Put smisla i smisao puta. Na svu sreću nisam ni jedan od ta dva soja. To ne znači da ne poštujem njihov zanat, samo ga kao matematičar ne vidim kao nauku. Kao što ni medicina nije nauka nego vještina koja se služi mnogim naukama. Povodim se za estetičarima koji upravo na pjesnicima bruse svoje umijeće uživljavanja, otvaranja, traganja za onim što se ne može odgonetnuti do kraja, dokonati, kako se to govorilo starinski. Veliki ljubitelj prirode,  filozof i estetičar Ivan Foht, u sjajnom razgovoru sa svojim učenikom i kolegom Kasimom Prohićem, „optužio“ je filozofe, počevši od Platona pa do naših dana, za antropomorfizam, shvatanje po kome je čovjek u centru univerzuma. Vasko Popa je univerzum stavio u središte svoje poezije. Na svoj način, nešto slično uradio je i Nikola Šop svojim astralnim pjesmama. 

Vasko Popa, naravno, nije mogao imati nastavljača. To nisam ni pokušao. On je bio zatvoren u sebe kao njegov belutak. To je bila njegova nedohvatna moć, poetika stvorena poput neke matematičke igre, teorija skupova, viša algebra, nevjerovatna topologija. Po tome je bio nastavljač Nastasijevića, obojica svoji preci i svoji nastavljači, drugi im nisu potrebni. Jedan je obilježio prvu polovinu dvadesetog vijeka a drugi drugu. Vidio se jasan kontinuitet, da su njih dvojica tok srpske poezije stvoren na drevnosti jezika koja je donekle zaboravljena. Nije to bilo nezapaženo, uvijek je bilo dobrih kritičara i estetičara, ali i oni su sami prihvatali staro tumačenje čak i savremene poezije. Popu su stavili na pijedestal nedodirljivosti i to je bilo sve. A slijedili su klasične obrasce jedne već manirističke lirike. Onome mlađanom pjesniku koji ide putem stvaranja novog svijeta, novog jezika, novih savremenih simbola, tome pjesniku nisu mogle da cvjetaju ruže. Jedva čitan, ali ipak čitan, on je ostajao skrajnut a da još nije čestito ni progovorio. Hermetičnost je prihvaćana kod ponekog pjesnika, uz uslov da mu je bar jezik autentičan. Ostalo i nije važno. Kao da može jezik bez glave i ostalih potrebnih dijelova. Sablasna odrednica „glavni tokovi srpske i hrvatske poezije“, posebno srpske a posebno hrvatske, naravno, bila je mjera uspjeha. Konfekcija je prevladavala. To im se činilo dobro za škole, za lektiru. Tako je lektira bila mjera savremenosti koja nije postojala. S jedne strane Matoš, s druge Dučić. Srednjoškolci i studenti u  njoj nisu mogli da pronađu svoje vrijeme, svoju osjećajnost. Čini mi se da je danas još gore. 

U prvoj su Popinoj zbirci, „Kora“, bile fascinantne pjesme o biljkama. Godinama sam im se vraćao, pitao se može li se o njima reći nešto izvan ovog, zakatančenog pjesničkog idioma. I tek za dvadeset i koliko godina došli su mi sami od sebe stihovi o maslačku, bokvici, belutku viđenom kao Murove skulpture na otvorenom, u Torontu. Tu su špstavljene kao pradrevni govor svijeta kome nije potreban čovjek. Svijeta koji sam sebe neprekidno obnavlja. Ali bez pjesnika, koji je i skulptor, ne može se. Tako se u meni stvorila veza, Roden – Rilke,   Mur – Popa. A moj maslačak združio se sa nebom, a bokvica sa tabanima i zdrobljenim nožnim prstima. 

Popa je malo govorio i pisao o poeziji.  Zato svaka njegova riječ vrijedi dukata. Drugi će, poslije njega, ili pokraj njega, širiti njegove misli, štedre, moćne, od toga napraviti svoje poetike. To i jeste moć barda, onoga koji vidi daleko, ne govori mnogo, uvijek je iza riječi i ispod svojih stihova, kao zemlja hraniteljica. Evo, na kraju ove priče, još nešto od njega, naizgled prozno, ali šta je proza a šta poezija kada je riječ o Vasku Popi!

Pitaju te gde ti je mesto, gde je mesto tebi koji se baviš pisanjem pesama. Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što se golim okom ne vidi, što se rukom ne dohvata, što se zdravorazumskom glavom ne razume? Reklo bi se da si krijumčar i ubacuješ u ovaj naš lepi, jasni svet nešto sa strane, nešto što njemu ne pripada. Mislilo bi se da si prestupnik i govoriš o onome o čemu obični, pametni ljudi ćute. Posumnjalo bi se i da si lud i govoriš što drugi obični pametni ljudi ne govore.

Gde je mesto tebi koji govoriš o onome što tobože ne postoji a što može i tebe i bilo kog drugog čoveka i da spase i da proguta, kako kad. Tvoje je mesto među ljudima. Jer glas koji iz tebe govori tebi, govori iz svakog čoveka takode, samo što ga ti ne prećutkuješ.

Gde ti je mesto znaš i nikad ti neće pasti na um da uobraziš da je negde drugde, u nekoj drugoj tački ili u središtu svega. Ispao bi smešan: točak sveta bi se iskrivio u tvojim očima, u tvojim rečima, u tvome delu, počeo bi da se okreće oko svoje samozvane osovine i pravio bi prazne osmice u praznom. I pošto ti tada ne bi bio na svom pravom mestu, niko i ništa oko tebe takođe ne bi na svom pravom mestu bilo.

Gde ti je mesto dok pišeš pesmu? Negde gde ti prostor nije više za petama. Negde gde te je i vreme zaboravilo, i gde si i ti zaboravio vreme. Negde gde si zaboravio i samoga sebe. Inače ne bi mogao ništa da vidiš i odatle u pesmi na svetlost dana da izneseš. Sav ti trud ne bi ništa vredeo.

Pošto si ispevao pesmu, gde ti je mesto? U pesmi sigurno ne: zamisli da u jabuci nađeš grumenje zemlje koja je jabuku ishranila?! Iza pesme ti je mesto, možda? Ne, ni iza pesme: senka bi ti na pesmu pala i zamutila je. Ispod pesme, duboko ispod nje ti je mesto: kao svakoj zemlji hraniteljki.

Do radnje na uglu, moram kupiti sapun. Ulica pusta, šira nego ikad, a radnja daleko, nikako do nje. Odnekud žena, vuče za ruku dijete. Mama, kriknu dijete, starac! I nestadoše. Ja se međutim nisam probudio nego nastavih svojim putem.

Samo sam projurio kroz Zagreb i zadrijemao po povratku. Sanjao sam neku pucnjavu. Manijaci u kožnim jaknama pucali su na mene iz vatrenog oružja a ja sam ih iz svog revolvera špricao nekom tekućinom. Ja sam manijake u snu dezinficirao.

ili Spornijada (Prvi dio)

Sporni nađe vremena da ga ne traži. … Evo, tu je!

Sporni spazi tužnu kravu: Bože, koji si dobar, a mlijeko?

Gledajući na stranu, Sporni vidi centralnije.

Sporni je donekle siguran: Nikada skoro u životu ne osjećamo se toliko krivo na putu a da s bravurom ne gurnemo lijevu nogu u desnu nogavicu.

Smiješi se Sporni i kaže: Pošto znam za svoju ignoranciju stižem do lijepih znanja srednje mjere.

Sporni ostaje sjedeći na gatu: Pustimo trajekt da ode bez nas. Jednog dana će se more valjda povući.

Kratko i jezgrovito Sporni odluči da će živjeti zauvijek.

Dvoumi se Sporni: Muškarci vjeruju kako su grudi za žene nešto dodatno, možda čak i nepokorno. Zbog toga, izgleda, treba stalno moderiranje. Može se misliti čije …

Neki kažu Spornome: Uzmi me jedan put za ozbiljno. To je trenutak kada se Sporni podsmijeva nemilosrdnije nego inače.

Pitaš, kako mravi pokazuju Spornome svoju simpatiju. Time da vrve još luđe.

—

Izabrao i preveo autor iz svojeg njemačkog originala Strittig (2016)

Teofilu Pančiću, posvećeno

1. Diktatura započinje kada većina onih koji od sebe daju glasa podrže odluku o diktaturi.

2. Imaju potrebu reći da inače ne podržavaju diktatorski režim, u vrijeme demokracije nisu njegovi glasači, daleko od toga. Ali situacija je naprosto takva.

3. Premda je većina podržala režim u suspenziji demokracije – jer “situacija je naprosto takva” – diktaturom ustanovljeni podržavatelji režima glasno će se i veoma grubo okomiti na svakog tko se, recimo u ime slobode, odvaži da ospori diktat režima. To će učiniti premda takav pojedinac nema nikakvu moć da ospori odluku o diktaturi, niti njegovo mišljenje ima ikakvu podršku u javnosti. Na taj način oni ostvaruju važan smisao svake diktature: (simbolički) strijeljaju, vješaju, giljotiniraju unutarnje neprijatelje.

4. Diktatura započinje kada neka politička grupacija postupi protivno ranije prihvaćeno društvenoj proceduri, Ustavu, društvenom dogovoru, rezultatu parlamentarnih izbora, i kada većina javnosti iskaže prešutnu ili glasnu podršku takvoj odluci. Svaka diktatura u ljudskoj povijesti izraz je najvišeg društvenog interesa, jer se njome štite smrtno ugroženi interesi društvene zajednice, naroda, rase, ili se, recimo, štiti općenarodno zdravlje koje je ugroženo virusom. 

5. Nema razlike među diktaturama. Diktatura započinje kada većina zahvaćenih glasno pristane na to da postoje dobri i loši razlozi za diktaturu.

6. Zar netko ima nešto protiv vojske i policije? Diktatura započinje kada se samo onaj jedan pojedinac usuđuje reći da ima nešto protiv vojske i policije, da ima nešto protiv onih koji postavljaju takva pitanja, kao i da slobodu neometanog postavljanja takvih pitanja smatra diktaturom.

7. Svaka diktatura je privremena, jer je svakoj diktaturi, uključujući Hitlerovu i Staljinovu diktaturu, cilj rajsko stanje bez diktature. Tako je i s diktaturom koja se uspostavlja zbog covida-19. Čim virus bude pobijeđen, diktatura će biti dokinuta. Samo diktator zna kad prestaju razlozi za diktaturu i kad počinje komunizam. Taj je trenutak daleko negdje u vječnosti.

8. Prvi zreli simptom diktature jest: do jučer razumni i pristojni ljudi, inteligentni i obrazovani, tvrde posve nevjerojatne, nerazumne stvari. Recimo, da vlasti u Velikoj Britaniji (Švedskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj…) u borbi protiv virusa primjenjuju metode koje nisu diktatorske zato što ih nije briga za starce i bolesne, te za smrtnu pogibelj u koju ih dovodi covid-19. Do jučer razumni i pristojni ljudi time tvrde da diktatorske vlasti u Hrvatskoj i Srbiji, za razliku od vlasti u Velikoj Britaniji, vode računa o starim i bolesnim, i o njihovoj dobrobiti. Suština diktature je da se ljude natjera da vjeruju ono što je posve nevjerojatno, što je protivno razumu i što će u onoga jednog pojedinca koji na to ne pristaje izazvati strah.

9. Strah od diktature nije strah od diktatora, od njegove vojske i policije, od prijekih sudova. Strah od diktature je strah od ljudi koji su do jučer djelovali razumno i pristojno. Njihov konačni argument za diktaturu jest: naš narod nije kao narod u Velikoj Britaniji, Singapuru, Švedskoj, Tunguziji, naš narod je primitivan i nediscipliniran, pa zato diktatura. Diktatura nikad nije protiv naroda, diktatura je protiv slobode pojedinca.

10. Diktatura je stanje u kojem se do jučer razumni i pristojni ljudi odvaže reći da ovdje nije riječ o slobodi, nego o virusu. Izvan diktature ne postoji stanje u kojemu nije riječ o slobodi, ne postoji stanje kada vrijeme za slobodu tek treba doći. Svaki razgovor o budućoj slobodi stanje je neslobode. Sloboda je sloboda samo u sadašnjosti. I u prošlosti.

11. Diktatura nikad ne biva okončana slobodnom voljom diktatora. Nakon što je jednom uvedena, diktatura ostaje trajno, samo mijenja forme, preoblači se i maskira.

12 Jednom suspendirana sloboda trajno je suspendirana sloboda. Onaj tko danas ne želi razgovarati o slobodi, nije sugovornik s kojim bismo o slobodi mogli razgovarati sutra. Jer sutra će njegov govor o slobodi biti dodatno obilježen načinom mišljenja kreiranim u uvjetima diktature. Konačno, virus nije pobijeđen. Virus ne može biti pobijeđen, ali mi smo u borbi, mi smo vječno na putu da ga pobijedimo.

Dnevnik jednog penzionera/73

U blizini hrvatske granice, kako izvještavaju uzbunjena glasila, slovenska je policija uhitila pet muških primjeraka migrantske divljači, svih pet bolesno, s povišenom tjelesnom temperaturom. Sumnja na covid-19.

Nema razloga za paniku, govorim na poslu uzbuđenim majkama male djece. U migranata virus je mnogo sigurniji negoli u domaćih svinja i štakora. Njih nitko ne grli, ne približava im se na manje od metar, ne nudi ih kruhom, ne pije iz iste čaše s njima.

Nemoj biti tako neugodan, nogom me guraš ispod stola.

Nekoliko dana kasnije ona glasila objavljuju da su sva petorica negativna na covid-19.

I to je kraj. Tako su ušli i izašli iz naše povijesti. Nakratko nas uznemirili i nestali, bezimeno.

Jezik!  

Malo me šta tako pomiluje kao lijepa riječ. Pa ne mora biti baš ni lijepa, ali ako mi je nova – nekako mi legne na srcu i ispuni me.

Sjedim tako danas sa Sajom, Rizom, bilo tu još neko društvance i Sajo, tu pred nama, oplakuje oca svoje supruge, kojega sam znao i koji je bio jedan od najplemenitijih ljudi koje sam uspio upoznati u ovom svom, poprilično burnom životu. Muhamedaga Požegić od Kalesije, ljudina…

Elem, priča Sajo, kako je čim čuo – odmah krenuo prema Kalesiji i kad stigao – oni ga već smjestili u mrtvaru.

Odem ja gore, kaže Sajo, malo mu raskopčam košulju i puna dva sata pričam sa njim. I to baš pričam…  Uvjerava nas kako je i on čuo njegove riječi, Muhamedagine…

– Puna dva sata sam ostao pored njega u mrtvari – veli očiju punih suza.

E kada je po drugi ili treći put ponovio „mrtvara“ bio sam ubijeđen da je to lokalni idiom i da se u njegovoj Kalesiji, ili njegovom dijelu Bosne, tako zove ono što mi nazivamo mrtvačnica.

Objavljeno na portalu Autonomija

Prema zvaničnim podacima, na dan nastanka ovih redova (18. mart 2020.) u Srbiji su zabeležena 83 slučaja zaraženosti korona virusom; srećom, niko do sada nije umro od posledica zaraze. U Velikoj Britaniji, do istog dana, registrovano je 2626 zaraženih, uz 71 smrtni ishod.

U Srbiji je uvedeno vanredno stanje, policijski čas, de facto masovni i neselektivni karantin celokupnog stanovništva, uz posebno oštre pretnje starijima od 65 godina da će njihovo izlaženje iz kuće biti tretirano kao kriminalan čin. Javni gradski i međugradski prevoz samo što nije obustavljen. Kulturni život (pozorišta, bioskopi, promocije knjiga…) potpuno je stao (bez ijedne javne reči otpora, protesta, ili makar blage zapitanosti i sumnje mora li to baš tako). Sve što se može nazvati bilo kojom formom javnog života, osim njegove čisto virtuelne forme (doduše, ljudi bliski vlasti zapretili su već i ukidanjem sloboda u virtuelnom svetu društvenih mreža) ugašeno je. Vlast ni ne krije, naprotiv, s nekim zastrašujućim ponosom i odlučnošću ističe, da joj je cilj da stane svaki „nekontrolisani“ život, da se obustavi svako kretanje i komuniciranje među građanima. Srbija, jednom rečju, postaje mračna i gluva zemlja senki, a njeni gradovi – gradovi duhova. Čučaćemo po kućama u paničnom strahu – da li od virusa, da li od Države, možda nije ni važno. Preostaje još samo da nam isključe struju posle 20 ili 22 sata, pa da se lepo vratimo u mitski „srednji vek“. Kugu ionako već imamo, ili barem nešto što nam se takvim predstavlja.  

Istog tog dana, osamnaestog marta, čitam u (štampanom) The Guardianu kako je britanski premijer Boris Džonson „energično savetovao građanima da izbegavaju barove, klubove i pozorišta“ („strongly advised people to avoid bars, clubs and theatres“). Šta nam ovo govori? Da u Britaniji, uprkos 71 žrtvi, i dalje rade „barovi, klubovi i pozorišta“, jer da ne rade, ne bi bilo potrebe da Džonson savetuje ljudima da ih izbegavaju. To nam, nadalje, govori da nema ni vanrednog stanja, ni policijskog časa, ni obustave saobraćaja, ni karantina za zdrave, ni bilo koje druge forme prisilnog, a neselektivnog obustavljanja životnih tokova. 

Ovako je, dakle, u Srbiji, a onako u Britaniji. Bar na današnji dan. Možda će biti drugačije sutra, ili za tri dana, ili za nedelju ili mesec, ne znam. Ne pretendujem da znam ni šta je „bolje“ i pametnije, još manje smem da slutim kako će to sa koronom naposletku ispasti u Srbiji, a kako u Britaniji ili bilo gde u svetu. Možda korona naposletku nas samo blago okrzne jer smo bili dobri i poslušni i pokorni, a Engleze i ostale Ostrvljane pobije u ogromom broju jer su bili previše ležerni, komotni, raspusni i uopšte svojeglavi. I išli u „barove, klubove i pozorišta“ umesto da ufačlovani ćućore po kućama moleći se drhturavo prvo za zdravlje Gospodara, a onda i za vlastito. Možda. Ali, kako bih vam rekao… nije da je to baš mnogo verovatno.  

Ne govorim ovde o koroni, neka se njome bave oni koji je bolje poznaju. Razmišljam, međutim, o nečemu drugom. Ne verujem da Britanci manje od Srba ili bilo koga drugog vole vlastiti život, živote svojih bližnjih, konačno i živote svojih starijih i bolesnih, koji su najugroženiji. Niti su, dakle, ravnodušniji prema patnjama okoline, niti su nužno hrabriji u suočavanju s opasnošću koja može lično pogoditi svakoga od njih. 

Pa, zašto je onda tako različit odgovor vlasti (a i populusa) u Britaniji od onoga u Srbiji, i to na opasnost koja je bar trenutno na Ostrvu kud i kamo veća i neposrednija, sudeći po statistici? I zašto Britanci deluju mnogo manje raspoloženi da makar i nakratko odustanu od svega što predstavlja „njihov način života“, a u plemenitom cilju spasavanja života samog? 

Jedna je mogućnost da su Britanci ludi i neodgovorni, a „mi“ pametni i zreli. Neću da je isključim, samo ću primetiti da bi to bila istorijska premijera i neviđeni presedan. Ali, hajde da zamislimo da su i takva čuda moguća. 

Ima, međutim, i druga mogućnost. Skrušeno priznajem da mi ona izgleda mnogo verovatnijom, i tako će biti sve dok me stvarnost eventualno ne demantuje. A to je da se na Ostrvu, svim teškoćama i užasima uprkos, tvrdoglavo praktikuje kultura slobode, koja je snažno i neraskidivo povezana s gotovo neograničenim pravima pojedinca i s vrlo striktno ograničenim pravima države. Pojedinac koji ima prava, dakako, preuzima i izvestan, ponekad nemali rizik; to ide jedno s drugim. Bez te slobode – koja nije laka, i ume da bude skupa – zapravo nema ni Britanije, nema ni njenog „načina života“. A ako se sloboda olako trampi za (ionako neizvesno) očuvanje golog života, onda je to loša trgovina, i izgleda da većina Britanaca to makar instiktivno naslućuje, kao da im je taj stav već upisan u DNK. Ko ne razume koliko je to fundamentalno važno, neka barem prestane da olako i bez stvarnog razumevanja citira onu Čerčilovu repliku njegovim ratnim generalima da budžet za kulturu ne sme biti okrnjen ni tokom rata, jer „šta onda uopšte branimo“. 

Nije korona, naravno, isto što i Hitler. Ali, izgleda da su Britanci bazično oni isti koji su bili i tada, kada su bili – mada teško ranjeni – jedini svetionik pokorene Evrope.

Čučeći uvaljan u testo ovog dubokog mraka, snažno im zavidim na toj kulturi slobode, jer oni imaju šta da brane: nešto što jeste život, ali ne bilo kakav, nego život slobodnih ljudi. Koji možda ovih dana baš i ne hrle u „barove, klubove i pozorišta“, ali samo ako su tako sami odlučili.

Utorak je, još uvijek svakoga jutra odlazim u caffe Limun, i na utrinskoj tržnici pijem čaj. Godinama je tako, živim od ove i od drugih navika.

Ali otkako je počelo, uznemiren sam, pogledivam stalno prema ulaznim vratima, strepim da će utrčati neki ljudi i da će…

I ne znam šta će.

Jutrima mi se to vraća, i više je to razlog što uporno dolazim, nego navika. Ne otkrivam od čega strepim, a strah me je da će se strepnja proširiti i da ću odsad gledati prema vratima gdje god se zateknem, i očekivati ljude da utrče i da…

Maloprije mi sinu: strepim da će u Limun upasti Cacini ljudi i odvesti nas na kopanje rovova.