Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Zadnji jezik

Nikad neću pokušati uskrisiti
nijedan komadić tvoga tijela,
kao dječje igračke posloženog
na stolnjaku bez ijednog živog cvijeta.

Ni desnu ruku koju sam ti,
smijući se, ljubio kao Popaj,
ni usne na čijim se tvrdim rubovima
još sumnjičavo naziru moje.
Ništa iznutra – nijednu žilu,
ni pripitomljeni strah.

Nikita Mihalkov o „nama“ je snimio
mrtvi film, dok još nismo znali
da postojim, da postojiš
i zauvijek ćemo ostati
njegovi prokleti junaci koji će
iz starinske kade popiti vlastitu srž.

Nikad više ništa nećemo znati,
nikad nikome neću otkriti tvoje ime, Lana,
ni boju glasa, nikad uzorak na gaćicama
i sve će biti čisto i gorko,
poput paprati što raste u želucu.

Nikad neću pokušati uskrisiti
naša razmrvljena tijela
i zauvijek ću tajiti da si bila
izvan ovog i onog svijeta,
goropadna i ranjiva kao zadnji jezik
u kojem ne možeš upoznati ni sebe, ni druge,
prisvojiti ikakvu ljubav, ikakav mir.

Ivan Herceg 14. 12. 2010.

RetrOpatija/1

U potrazi za savršenom lulom

Svako malo podigne se medijska graja oko koncesije na plažu ispod Ville Castello u Medveji. Teško je reći zašto, jer to uopće nije plaža, a i samo tajkun poput Ivice Todorića može si priuštiti da za tamošnji kamenjar iskešira silan novac. Nije baš da su to za njega silne pare, ali malo tko može, a da ne trepne okom, platiti deset puta više korištenje opasnih hridi nego susjednu prekrasnu plažu u Medveji. No, ne zanima nas ovdje ni distinkcija između šljunčane plaže i hridina na kojima se može iskrvariti samim hodom bosim nogama, ni tko je aktualni vlasnik.

Novi stanar medvejske vile rijetko boravi u svom primorskom dvorcu, a još rjeđe se tamo kupa na skupo plaćenim hridima.

Nije ni prošli stanar bio ljubitelj izležavanja na plaži, ali je sigurno boravio češće u Castellu. Tko je uopće bio stanar vile prije velikana hrvatskog kapitalizma? Koliko se sjećam – Ivo Oblijan, čovjek u vječnoj potrazi za odgovorima, bjegunac od svakodnevnih banalnosti i svakako umjetnik kakav se rijetko rađa. Oblijan je početkom devedesetih od “države” dobio prostor u Villi Castello na korištenje i pretvorio ga u srednjovjekovnu radionicu čudesa. Čudesa su imala i sasvim praktičan oblik jer je Ive, kako sam ga zvao, izrađivao lule. Nisu to bile obične lule, kao što ni Ive nije bio običan majstor.

Prije no što mu se otvorila čakra za stvaranje lula, radio je posve nespojive stvari. Osamdesetih je godina prošle ere radio kao frutivendolo na opatijskoj i lovranskoj tržnici, bio je potom voditelj kultnog riječkog kluba Palach, a čak je bio i predsjednik (!) nekog političkog tijela koje bi se moglo usporediti s današnjom županijskom skupštinom. Da sve bude još čudnije, Ive Oblijan političku je karijeru u ono doba napravio iako nikad nije bio član Partije. Nije ga zanimala ta organizacija, baš kao ni politička karijera, i sve je to vrlo brzo posve odbacio.

Astrolozi bi rekli da je Ivica Oblijan “Neptunov tip” jer je uvijek bio u nekom traženju, odlaženju i dolaženju. Nadasve je bio jak u iznenadnom nestajanju. Tako je početak devedesetih dočekao u prizemnici na pola Partizanskih stuba (danas Stubište Joakima Pilata), stotinjak škalina iznad kuće poznatog fotografa Romana Grozića, još za troskok dalje od mog tadašnjeg boravišta. Nabavio je neka dlijeta i počeo mahnito svladavati drvorez. Gledao sam u čudu kako je stan pretvorio u radionicu, ali ispod guste brade i debelih cvikera probijao se osmijeh nesputane sreće. Uživao je kao malo zaigrano dijete i počeo izrađivati lule. U početku od korijena busula, odnosno šimšira (Buxus sempervirens), da bi kasnije, kada se preselio u medvejski Castello, počeo koristiti korijenje stogodišnjih črnika (Erica arborea) što su rasle nad morem u ono malo zemlje nad medvejskim škrapama.

Oblijan je izradi lula pristupio beskompromisno, izrađujući samo unikate, koristeći isključivo prirodne pigmente za bojanje i štiteći dovršene lule samo prirodnim pčelinjim voskom. Bile su to pjesme pisane u drvu, jedinstvene skulpture. Njegove lule umjetnička su djela koja ubacivanjem naprstka duhana postaju i itekako uporabni predmet uživanja. Imale su, što je pušačima posebno važno, i vrlo ugodne prstohvate, o čemu je majstor posebno brinuo.

Ive je lule izrađivao u samo njemu shvatljivim ciklusima, odnosno vrlo malim serijama. Jedan od prvih ciklusa bio je “Ogledala”, kada su lule dobile izgled ljudskih glava, Indijanaca, vojskovođa i karnevalskih maski. Slijedili su ciklusi: Zemlja, Korijeni, Kamenje, More, Nebo, Sjene, Duša, Tragovi, Ruke i još mnogi. Svaka je lula bila drugačija jer je Oblijan u nju unio svoj trenutni osobni pogled na prirodu i društvo oko sebe, svoja viđenja prošlosti i budućnosti.

Posjećivao sam ga u dugim zimskim večerima, kada u Medveji nije bilo ni pasa, jer me njegov renesansni duh iskreno fascinirao. Njegove su lule bile živi dokaz da misterij umjetnosti može oživjeti u korijenu črnike. Ponekad sam mislio da je njegova opsesija lulama ujedno i bijeg od svakodnevnice, baš kao što je i samo pušenje lule valjda polusatni odmak od dnevnog stresa.

Majstora su u nekom trenutku deložirali iz Ville Castello jer je, kao što pretpostavljate, na vidiku bio kupac cijelog imanja, velebni trgovac. Trgovac kakav Oblijan nikada nije bio jer svoje unikatne lule nažalost nije znao skupo naplatiti, a na kompromise nije želio pristati.

Nema, nažalost, mog majstora lula već godinama u Opatiji. Neko vrijeme se, potkraj devedesetih, povukao u Grimaldu, istarsko mjestašce koje je toliko malo da ga nećete lahko naći na karti, potom na trsatski Vidikovac, gdje je u osobnom očaju unajmio stančić, da bi se pred svoj pedeseti rođendan (rođen je 1958.) vratio u rodni Pakrac. Posljednji glas o njemu govori da odgovore na svoja pitanja nije našao ni u Slavoniji. Svoju potragu nastavlja – u Francuskoj. Sretno Ive!

Edi Jurković 13. 12. 2010.

Da se tvoja usta ne iskrive

(uz jedan stih Osipa Mandeljštama ili o imanentnom angažmanu istinske poezije)

Za razliku od nekih kolega koji u svom pamćenju drže pune bisage sopstvenih i tuđih stihova, čitave “antologije” naizust-poezije, u mojim se moždanim pretincima malo šta od tog blaga zadržalo u potpunijem obliku. U školi sam s mukom učio pjesme napamet i još teže ih pred drugima recitovao. Sjećam se kako sam u četvrtom osnovne teško omanuo i iznevjerio očekivanje svog vrlog učitelja: na probi pred samu priredbu, nisam od spremljene Šantićeve pjesme umio ni riječ da pustim iz sebe. Učitelj se teško naljutio na mene, a ja otada bez teksta u ruci ne kazujem ni svoje ni bilo čije, makar i najkraće pjesme.

Ipak, ponešto se iz svjetske poezije nastanilo i u mom pamćenju. Ako ne cijela pjesma jednog autora, onda poneko jedinstveno mjesto, u egzemplarnoj kristalizaciji poetske ideje, zvuka i slike. To su ona mjesta, oni stihovi koji nas uvijek iznova uzbude magijom svoje neobjašnjive, analitički nerastvorljive ljepote, neočekivanošću,  dubinom i svježinom svoga smisla. Stihovi koji nas “hvataju na spavanju”, izazivajući katkad pravi potres našeg dremljivog opažajnog aparata, našeg estetskog pa i etičkog čula, stihovi koji nam “otvaraju oči” za nove i čudesne aspekte stvari i pojava. Takvi stihovi iskrsnu nam iz sjećanja i bez namjere da ih ponovo oslušnemo – najednom su tu! – a u društvu nam odmah pokreću usne jer valja da ih i drugi čuju. Neki od tih stihova bude se u nama u časovima velikih iskušenja, kada smo dezorijentisani i izgubljeni, otkrivajući nam ne samo ljepotu izraza i oblikotvornu moć pjesnika, već i primjer držanja u gadnim, po život opasnim vremenima. A vremena za pjesnika koji ne želi da im ugađa nisu nikad bezopasna, makar se čin pjesničke istine, subverzivne moći poezije, i ne plaćao glavom.

Tokom rata u Sarajevu, ali i godinama potom, ja sam se često prisjećao jednog Mandeljštamovog stiha. Stiha-opomene za svakog ko stihove piše.

U sazviježđu modernih pjesnika koji su istiniti, neotklonjivi nalog  pjesničke riječi i samog pjesničkog poziva, shvaćenog u saglasju sa vrhovnim etičkim postulatima, platili najvišom cijenom, ime Osipa Mandeljštama ističe se posebnim sjajem. Taj sjaj dolazi od tragičke opredijeljenosti i veličine pjesnikovog života u istini (politički nedopuštenoj, kažnjivoj istini) i krajnje odgovornog, smrtno ozbiljnog shvatanja pjesničkog pozvanja i smisla poezije. U Mandeljštamovim stihovima kao da se čuje, a gotovo uvijek jasno sluti, nešto što bih nazvao zvukom sudbine. (Kao da ga čujem i kod drugih velikih, tragički uzvišenih ruskih pjesnika.) Ta sudbina se, ma koliko tragična, prihvata sa svim posljedicama. Sa njima se već od početka računa u opkladi na radikalno istinoljubivi jezik pjesništva, opkladi koju prati odlučna samosvijest pjesnika o pripadanju takvom, nesmiljeno istinitom, slobodnom i suverenom jeziku pjesničke umjetnosti. Toj sudbini i njenom opasno privlačnom zvuku ne može se umaći, bez obzira ko drži njene konce u rukama: Bog ili obogotvotreni Staljin. A ako bi joj se – uz žrtvu pjesničke istine, časti i slobode – nekako (kao građanin) i umaklo, spasavajući goli život, ono najvažnije, samo djelo, ne bi time bilo spaseno. Naprotiv! Takav put obeščašćenja i uništenja svoga djela, djela kao suštinskog ovaploćenja svoje ličnosti, Mandeljštam (kao ni Cvetajeva, Pasternak, Ahmatova) nije mogao da prihvati, svejedno što je u jednom času  napisao (dvosmislenu) odu Staljinu. Zaista je vrlo malo značajnih evropskih pjesnika koji su se stavili u službu staljinizmu i fašizmu.

No svakako bi već valjalo da navedem Mandeljštamov stih oko koga se vrti cijeli ovaj pokušaj. Taj stih u originalu glasi:

И неправдой искривлен мой рот.

a u zapamćenom prepjevu Branka Miljkovića:

I neistina mi je iskrivila usta.

To je završni stih pjesme “За гремучую доблесть грядущих веков” (U ime hrabrosti budućih vekova) iz zbirke Tristia, u kod nas prevedenoj knjizi izabrane poezije i proze Osipa Mandeljštama pod naslovom Šum vremena.[1] Evo te pjesme u cjelini:

U ime hrabrosti budućih vekova
I plemena ljudi koje će sve više rasti,
Ja sam se lišio čaše na piru očeva,
I veselja i sopstvene časti.

Vek-vukodav skače na me, da me kolje,
Ali ja vuk nisam i nemam vučju kožu.
Ko kapu, u rukav, tutni me bolje
U sibirskih stepa topli kožuh –

Da ne vidim kukavice, ni meko blato,
Niti na točku krvave neke kosti,
Da u noći sijaju prašnici, ko zlato,
U svojoj prvobitnoj lepoti.

Odnesi me u noć, gde Jenisej žubori,
I gde doseže bor zvezde avgusta,
Jer po koži svojoj ja nisam vuk u gori
I neistina mi je iskrivila usta.

Posljednja strofa u prevodu Stevana Raičkovića (Šest ruskih pesnika, Beograd 1970) ide ovako:

Nosi me u noć gde je Jeniseja huk,
Gde borovi do zvezda dohuje;
Zato što po svojoj koži nisam vuk
I što laž moja usta iskrivljuje.

Ova pjesma posigurno spada među najznačajnije u Mandeljštamovu opusu, kao što je značajna i znakovita i sama njena tema: surovost i zvjersko krvološtvo vijeka u kojem pjesnik živi, suprotstavljajući mu se svojom ljudskom, “nevučjom” prirodom. U neku analizu pjesme nećemo ulaziti – u centru pažnje ostaje njen posljednji stih i njegovo uporno, neotklonjivo javljanje u mojoj svijesti u vremenu razobručenog ratnog zla i potrebe da se o njemu pjesnički pošteno svjedoči. Taj stih mi se ne samo “javljao” kao opomena iz usta – svakako, neiskrivljenih! – pjesnika od najvišeg ranga i autoriteta, već je na neki način i uticao na mene, na ponešto od onog što sam mislio i pisao u danima i noćima smrtnih prijetnji, silnih ubijanja i razaranja, opšteg straha i poniženja. Stih me je stalno upozoravao: ne dozvoli, ako si pjesnik, da ti neistina iskrivi usta! Nikad i nipošto, ako jesi ili hoćeš da budeš pjesnik. Iskrivljujući tvoja usta, neistina i laž će te ubiti i prije no što te usmrti ruka ubice.

Prikazivala mi se i bukvalna, fizička slika iskrivljenih, izoperenih, do na zatjevak izokrenutih lažljivih usta!

Pazi, pjesniče – da se tvoja usta ne iskrive!

To je bila poruka i pouka ubitačno istinosnog Mandeljštamovog stiha.

Mislim da je njime Mandeljštam uputio principijelno upozorenje samome sebi. Iako stih već konstatuje iskrivljenost pjesnikovih usta –  motiv krivljenja i iskrivljavanja usta sreće se još u nekim njegovim pjesmama –  vjerujem da je tu neposustalu, dežurnu opomenu samome sebi Mandeljštam tom slikom pojačao do fizičke odbojnosti, kao kaznu za moguće i prijeteće ogrješenje o istinu. A da se stvarno ogriješio o istinu, njega možda ne bi zadesila sudbina na smrt izmučenog logoraša. Imao bi izgleda da spasi bar svoju golu kožu. No Mandeljštam je očito bio “angažovan” na strani apsolutno obavezujuće, najdublje pjesničke a sveljudske istine, ne na strani svoje gole kože. Životna istina, istina “vijeka-vukodava” (ili “vijeka-vučjaka”) koju je komprimirao u svoje magično zvučeće, istinite stofe, odvela ga je u smrt.

Prevedenog Mandeljštama prvi put sam čitao krajem šezdesetih, oko nemirne 1968, kada smo se i mi, sarajevski studenti, pobunili protiv komunističke birokratije i njenih nedemokratskih metoda vladanja. Petog juna (dva dana nakon beogradskih) došlo je u Sarajevu do velikih demonstracija  i sukoba sa policijom koja nas je pendrečila po nalogu partijsko-državne vrhuške. To iskustvo represije, koja će se potom prema kritičarima društva primjenjivati u finijim i perfidnijim oblicima, bilo je poučno i otrežnjujuće. Počeli smo gubiti iluzije o komunističkom (ako i samoupravnom) projektu budućeg raja na zemlji. Osposobili smo se da u jeziku ideologa i vlastodržaca prepoznajemo (ne uvijek!) obmanu i laž, a naš sopstveni jezik (jezik darovitih mladih pjesnika i intelektualaca) umnogome je prožeo duh ironije i subverzije. Sazrijevali smo i uz lektiru mnogih prevedenih pjesnika i mislilaca. A Mandeljštam je – mada kod nas kasno otkriven – predstavljao pravo otkrovenje. Svoju veoma konkretnu, u surovo vrijeme revolucije i diktature situiranu liriku (“Pokušajte da me odvojite od veka, kunem vam se, sebi slomićete vrat”), ovjerio je povrh svega svojom potresnom ljudskom i pjesničkom sudbinom. Otkrio nam se veliki primjer vrhunske poezije sa kičmom, sa punim, sa najskupljim egzistencijalnim pokrićem.

Kao i svima koji su živjeli u svijetu ideološke laži, neistina se u raznim pa i zavodljivim kostimima nudila i meni, prijetila da se ušunja i u moj jezik. Sa nemalom sposobnošću za kompromise sa još važećom utopijom i sa još neraskrinkanom stvarnošću, i ja sam se katkad tješio ubogom krilaticom oportunista da “nije sve baš tako crno”. Svjestan te prijetnje sopstvenom pjesničkom jeziku, a usred narastajućih prijetnji ličnom i životu zajednice, Mandeljštavom stih javljao mi se sa sve jačom notom upozorenja. Kada je najzad došlo do masovnih ratnih krvoprolića, ogledalo tog stiha o neistini što iskrivljuje usta valjalo je stalno držati pred sobom.

Da li sam to baš uvijek stvarno činio? Sigurno da nisam. Ali sam se svim silama trudio da mogu da pogledam sebi u oči – oči u tome Mandeljštamovom ogledalu pjesničke istine. Na drugima je da kažu da li je u tom gledanju bilo vrdanja, žmirkanja ili razrokosti.

Reskoj, odsječno istinitoj zvučnoj frazi Mandeljštamovih stihova na srpskom doprinio je, naravno, i sam prevodilac, pjesnik Branko Miljković. I u njegovim stihovima, kojima se obično pripisuje neosimbolistički pravac, osjeća se nešto od neumoljivog zvuka sudbine. To osjećanje pojačano je Miljkovićevom preranom, odista ( i za srpsku poeziju) tragičnom smrću: ubio se februara 1961. u dvadesetsedmoj godini života.

U izvjesnom sudbinskom smislu, Miljković je bio pravi prevodilac Mandeljštama na srpski.

A s mojim zapamćenim Mandeljštamom dogodilo se prije sedam-osam godina nešto neobično. U nekolikim njemačkim (dvojezičnim) izdanjima Mandeljštamove poezije (najkompletnije je ono kod Ammann Verlaga iz Züricha) odjednom sam otkrio da na kraju pjesme “U ime hrabrosti budućih vijekova” stoji jedan potpuno drugačiji stih:

И меня только равный убьет.

U prevodima na njemački (iz pera Paula Celana, Ralpha Dutlija, Kaya Borowskog i Lydije Titowe) taj stih je uglavnom davao smisao koji ima i u doslovnom prevodu Marka Vešovića na naš jezik:

I samo jednak ubija me.

Tako ova pjesma ima dva sasvim različita kraja. (Razlikuje se i jedna riječ u šestom i petnaestom stihu: umjesto “kože”, u drugoj verziji stoji “krv”.) Kako je do toga došlo, vjerovatno su već ispitali proučavaoci Mandeljštamova djela. (U poznatoj knjizi o Mandeljštamu Kirila Taranovskog nisam o tome ništa našao.) Mene, međutim, nije razočarala  ni novootkrivena, druga verzija završetka pjesme. U njoj se još jednom oglasila suverena i prkosna pjesnikova volja: samo njemu ravan može da ga ubije. Ne bilo ko, bilo koji nitkov!

To što ga je ubio sistem vrhovnog Nitkova, govori samo o strahu tog vrhovnika i njegova ogromnog aparata moći od istinske, estetski i etički superiorne lirike tek jednog pojedinca – Osipa Mandeljštama.

Na kraju se pokazalo nešto što je ravno najvećem čudu: najkrhkiji književni žanr, lirika, istinska i istinosna lirika Osipa Mandeljštama, nadživjela je najjaču strahovladu i najveću svjetsku imperiju – Staljinov Sovjetski Savez.

***

Nacrt ovog kratkog eseja bio je zgotovljen prije desetak godina. Namjera da ga donekle “razradim” i “produbim” učinila je da sve dosad  ostane u ladici pisaćeg stola. Najzad sam odustao od te namjere, iako tema književnog i intelektualnog angažovanja nije više “atraktivna” kao u doba Sartrea i Camusa.

Bilo je na sve četiri strane svijeta časno i hrabro “angažovanih” pjesnika za najviše humane ideale od čije poezije nije ostalo ništa, ili posve malo, često tek pomen u istorijama književnosti. Za Mandeljštama možda niko neće reći da je angažovani pjesnik (u smislu koji je tom pojmu pridavao Sartre kao i cijela književna ljevica), budući da ta oznaka među poetolozima, estetičarima i filozofima umjetnosti ne uživa osobit ugled. Jer je još posvuda na snazi uvjerenje o principijelnom “imoralizmu” pjesničkog i umjetničkog stvaranja. Ali se svakako može reći, bez straha od pogrešnog etiketiranja, da je Mandeljštam – kao i mnogi drugi veliki pjesnik – bio “angažovan” na svoj, sasvim prirodan, implicitan, poeziji imanentan način, način na koji se i spontano i osviješćeno, bezuslovno a ne tek deklarativno, opredjeljujemo za pravdu, istinu i slobodu. Ponekad i po cijenu sopstvenog života.

[1] Pri ruci mi je treće izdanje knjige, Prosveta, Beograd 1966 (prvo izdanje izašlo je, ako se ne varam, 1962).
Izbor , prevod proze i pogovor: Milica Nikolić, prevod poezije: Branko Miljković.

Stevan Tontić 12. 12. 2010.

Svijet na slici

Hassan Abdelghani (1965), Slavonac, rođeni Osječanin, neotklonivoga ravničarskog naglaska, dijete Kaira i Egipta, danski student, naturalizirani Istrijan i Puležan, voditelj prekrasne galerije u blizini Foruma i u blizini one druge, kultne, kafe galerije gospođe Gorke Cvajner, lik je kao iz književnosti. Uostalom, po njemu sam nazvao jednoga tipa u priči Lepant, koji je živio prije pet stoljeća. Hassan je odistinski veliki fotograf, ali se ne gura. Ili mu ne treba. On je svjetski čovjek lokalnoga tipa, jedan od ljudi među kojima se lijepo, vedro i mudro živi. (mj)

Hassan Abdelghani 11. 12. 2010.

Antologija/2

Miro Petrović:

Moj stric Mijo

On potiho otvara vrata
na kojima piše Skupština općine Ljubuški
i nevješto rukama priča
da isuviše malo se kruha nađe,
a porez je, znate, dosta velik.

Moj stric Mijo
ispreda povijest kruha na motici,
moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi.

Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici,
on je i poslovođa na tom rodilištu kruha,
on je tu i orač i kopač.
On je tu sve!

To je moj stric Mijo.

Moj stric Mijo je lični prijatelj
njenog veličanstva – najljepše motike
na njegovoj njivi.

On ima ruke prepune nažuljane krvi,
ruke koje snivaju lice nježne žene,
on ima čelo od ožiljaka vremena,
čelo koje se znoju ispovijeda.

On je u naslijeđe od mog djeda
dobio ponešto škrtog kamenjara
u zemlji Hercegovoj
i kućicu malenu, na najkrajnjem kraju sela
i beskrajnu lepezu širine duše.

On kradom izlazi na njivu,
tiho i polako da ne probudi jutro.

On se lično poznaje sa Suncem
i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro!

To je moj stric Mijo!

Krajem šezdesetih godina u Sarajevu, poezija je posljednji put bila u modi. Istina, ne znam kako je u to vrijeme bilo u Moskvi i Lenjingradu, i je li, možda, Jeftušenko svoje ljubavne i angažirane poeme čitao pred punim stadionima, ali u Sarajevu, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, bivšem Jevrejskom templu, održavani su cjelonoćni pjesnički maratoni, a jedan je omladinac, budući slavni lokalni rock promotor i disk džokej, obarao svjetski rekord u neprekidnom recitiranju. Tisuće mladića i djevojaka, danas već sedamdesetogodišnjaka, u zanosu Šezdesetosme i Che Guevare, slušali su pjesnike kako deklamiraju svoje stihove, u živoj iluziji da će poezija promijeniti svijet. I naravno, to govorenje, glas koji izgovara pjesmu i publika koja na pjesmu reagira, morali su imati utjecaja na prevladavajuću pjesničku poetiku. Iako iza toga nije stajao nikakav politički nalog, nastajala je poezija za široke narodne mase, a pjesnici su se ponašali kao masovici.

Bard toga vremena i generacije koja će se u Sarajevu nazvati sudbonosnim dječacima bio je bivši metalski radnik, koji je ravno iz tvornice ušao u visoku književnost, Duško Trifunović. Imao je silan dar i bio nevjerojatno produktivan, i izvršio je presudan utjecaj na nekoliko pjesničkih naraštaja, pa bi se mogla načiniti cijela jedna antologija samo od Duškove pjesničke djece i unuka, njegovih sljedbenika i slijepih imitatora. Naravno, većinu njih veliki uzor je spržio i uništio, kao što žarulja sprži noćnog leptira.

Miro Petrović (1954) bio je premlad da doživi pjesničke maratone s kraja šezdesetih, i napisao je samo jednu pjesmu koja duguje ponešto toj poetici lirskih masovika. Moj stric Mijo gromka je pjesma, pa dok je u sebi čita, čovjek miče usnama i samo što ne pusti glasa od sebe, jer se ti stihovi čuju, i pisani su da se čuju, a nikako da budu tihi. U ono je vrijeme Moj stric Mijo bio neka vrsta recitatorskog hita, na kojem je pjesnik, da mu je do toga bilo stalo, mogao sagraditi poetiku i načiniti karijeru, ali on više nikada nije napisao ništa slično.

Pjesmu otvaraju stihovi koji čitatelja ili slušatelja natjeraju da se barem nasmiješi: “On potiho otvara vrata/na kojima piše Skupština općine Ljubuški”. Zbog nečega, u Bosni i Hercegovini lirika nikada nije podnosila imena općinskih središta, u pjesmama se ne spominju Busovača, Tešanj, Rogatica i Donji Vakuf, a ako se mjestu pritom još pridoda i administrativno-birokratska odrednica Skupštine općine, tada ili se radi o satiri, ili o desetljećima zakašnjelom socijalističkom realizmu. Ta lahka dvojba izmami smiješak, i to je, čini mi se, ono čemu je Duško Trifunović uspijevao naučiti darovitije među bosanskohercegovačkim pjesnicima svoga doba. Umijeće korištenja banalnosti i administrativnog govora, uz gromoglasnu toponimiku i uzvisivanje riječi i mjesta koja u ranija doba pjesnici nisu spominjali, djeluje šokantno, a iz tog šoka rađa se cijela poetika (uzgred, nešto slično su kasnije činili i tekstopisci New Primitivsa).

Miro Petrović se, za razliku od mnogih, u toj programatskoj pjesmi – iz koje, istina, nije nastao nikakav program – znao nositi s izazovom banalnosti i lakog humora. Stric Mijo “nevješto rukama priča/da isuviše malo se kruha nađe,/a porez je, znate, dosta velik”, čime bi neki pjesnički nevježa najprije kliznuo u patetiku, pa bi se zatim uplašio i načinio lakrdiju, ali se pjesnik uspio snaći s dvije sjajno udjenute riječi. Najprije, namjerna gramatička rogobatnost, koja savršeno dočarava suspregnuti govor radnoga čovjeka pri doticaju s državom, sa Skupštinom općine Ljubuški. Isuviše malo veli pjesnik, a veli i stric Mijo. Da je premalo, to bi, možda, vlasti uvrijedilo, a ako je isuviše malo, to skoro da zvuči kao kompliment sistemu, jer zamislite, u nas je kruha isuviše. Pritom, istina, malo, ali kada se dvije riječi spoje, dobivamo istinu nalik onoj Davida Štrbca. Ako vam se ovaj Petrovićev zahvat u jezik čini malim, dakle nevrijednim spomena, budite oprezni: on je isuviše mali, dakle vrlo velik, jer je pjesnik „čuo“ onaj govorni sloj, koji većini ostaje zatajen, koji karakterizira određeno društveno razdoblje, da bi zatim nestao. Umjetnost pjesništva se sastoji i u tome da se “čuje” i da se čuveno pretvori u poeziju. U ovakvoj vrsti poezije, to ima i stanoviti historiografski značaj: pjesnik je sačuvao nešto o čemu bez njega više ne bi bilo traga, on je posvjedočio.

Druga važna riječ u ovoj strofi je riječ “znate”, jer između iskaza kako je porez dosta velik i porez je, znate, dosta velik, nije razlika samo u ritmu, nego puno više u smislu. Sa “znate” stric Mijo udobrovoljava sugovornika. Ta je riječ poput slabijega psa koji se pri susretu s jačim izvrne na leđa. Njome jačega od sebe uvjeravamo da je već rekao ono što upravo govorimo, ona je sitno lukavstvo uma, koje nekad pomaže, a nekad i ne, i obično je izgovaramo a da toga nismo ni svjesni.

Druga strofa je junačka: u njoj je “povijest kruha na motici”. Ta fraza istovremeno je društveno-politički programatska i slikovita. Povijest kruha na motici bi, istrgnuta iz konteksta pjesme, mogla biti nadrealistička pjesnička slika, a u pjesmi funkcionira kao važan detalj u biografiji strica Mije. To je njegova lična karta i osobna karakteristika pred nadležnima u Skupštini općine Ljubuški.

Slijedi strofa koja je sva trifunovićevska. To je istovremeno parodija i reinterpretacija socijalističkoga realizma, kad čitatelj opet više i nije siguran šali li se pjesnik, ili je udarnički i bodro ozbiljan. Općenito, Miro Petrović sjajno se poigrava tom nevidljivom granicom sentimentalnosti i humora. Gradeći spomenik stricu Miji, on čitatelja ostavlja u dvojbi je li njegova bista od mramora ili je od blata. To poigravanje najveća je vrijednost ove pjesme, koja je, kao i tolike druge, izgubila svoj kontekst u posljednjih dvadesetak godina. Nestala je, dok je nismo ponovo našli, i radovali joj se, u knjizi Zemlja za cvijeće, što ju je Petrović 1999. objavio u Mostaru, u Nakladi društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Zajednici izdanja ranjeni Labud, niskotiražnome izdanju, koje je nestalo kako se i pojavilo, a da nikada nije došlo do zagrebačkih knjižara.

Moj stric Mijo nije pjesma koja bi se jednako intenzivno držala od početka do kraja. Nakon izvanrednog početka, zapravo cijele prve polovine, nađe se u njoj neravnina i praznih mjesta – nečega što je, možda, pregazilo i vrijeme – ali je i dalje neodoljivo šarmantna. Za razliku od goleme većine hercegovačkih pjesnika, Miro Petrović nije pisao o vinu, nebu, grožđu ili kamenu, nije poopćavao, a ni nacionalizirao svoj zavičaj, niti je pisao o Bogu i ljudima, i nije ama baš ništa mistificirao. Sve to postoji, i neka postoji, dobro je što je tako, ali njega zanima stric Mijo pred vratima na kojima piše Skupština općine Ljubuški.

Taj lik hercegovačkog seljaka, ratara, jedan je od meni dražih i bližih likova poezije ovoga jezika. Pjesma Moj stric Mijo mogla je biti hercegovačka himna, a nije. To je zato što himnolozi našega doba nisu previše čitali, niti su razumijevali to što pročitaju.

Miro Petrović rođen je u Klobuku kraj Ljubuškoga, živio je u Tuzli, Sarajevu i Fojnici, i nije prestao živjeti ni u jednom od tih gradova. Danas živi u Mostaru. Iako je jedan od najdarovitijih, pa i najostvarenijih, pjesnika u Bosni i Hercegovini, njegovi stihovi rijetko bi se nalazili u antologijama. Možda je razlog što iza njega nikada nije stao nijedan jak autoritet, a možda je antologičarima smetalo što je Petrović često mijenjao svoj pjesnički jezik, stil i identitet. A objavljivao je malo i rijetko. U Hrvatskoj je nepoznat.

Moj stric Mijo nije njegova najbolja pjesma, ali jest antologijska.

Miljenko Jergović 10. 12. 2010.

Köpenhamn

Ako je vjerovati W. Aspenströmu
Bog nije stvorio cijelu Dansku,
posebno ne užasni grad Köpenhamn.
Možda Orsteds park i neke dijelove
Nørrebro-naselja sa ribljom pijacom
na kojoj mlad imam Ali Bahri al-Bahari
kupuje jegulje, potajno moleći
da mu, ako ga ima, Bog podari
malu frizerku Piu Kjärsgaard
koja mu maše iz svoje radnje
koja mu na mokrom staklu izloga
crta strelicom ranjeno srdašce,
dok pod haubom starija dama
u nestrpljenju ili u protestu
baca u gužve dlaka na podu
još nedočitani Jyllands-Posten.

Nota:
Werner Aspenström (1918-1997) švedski pjesnik.
Pia Kjärsgaard vođa ekstremne Dansk Folkeparti koja se zalaže, između ostalog, da se svi dijelovi Köpenhamna u kojima žive stranci sravne do temelja.
Yllands-Posten, danski dnevni list.

Refik Ličina 09. 12. 2010.

Moja Amerika/8

Goran Rušinović 08. 12. 2010.

Nekazivo

Konstantin Kavafi ima pjesmu koja već naslovom potiče na meditaciju. Zove se “U jednoj staroj knjizi”. Sad, odmah na početku, on kaže, gotovo sto godina staroj, što samo po sebi izaziva teško zapisiva dušina isparavanja. Kavafi, ili, kako se to danas kaže, “lirski subjekt”, u knjizi pronalazi akvarel naslovljen s “Objava ljubavi”. No Kavafi je budan duh i odmah uočava nesklad između rada i imena. Ono što je Eliot zvao raskorakom između zamisli i kreacije. Slikar akvarela je, čini se, prvo zamislio rad pa se prepustio realizaciji. No za objavu ljubavi nedostajalo mu je točnosti, možda i zrenja iskustva. Jer, domeće Kavafi, bolje da se slikarija zvala “O krajnjoj čulnosti ljubavi”. Mladić naslikan ondje nije stvoren da ljubi na način manje ili više zdrav, zapisuje Kavafi. U njemu nema stidljivosti kakvu u sebi nosi ljubav, nego odiše čulnom nasladom, gotovo slatkastom zavodljivošću kojom se nudi drugom, voljenom tijelu. Nešto slično tome često pronalazimo u literaturi koja, umjesto blistave jasnoće misli, nudi obilje slika, pa na mjesto ideje dolazi specijalni efekt, kao posljedica iritacije što ju izazivlje nemoć da se izrazi ono bitno.

Samo budale misle da je ono bitno kazivo, rekao je, navodno, Platon. Manfred Frank  je posvetio cijelu jednu studiju tom rascjepu između “kazivog” i “nekazivog”, između, zapravo, poretka znakova i anarhije individuuma koji se služi znakovima da bi – tko zna? – izrazio nešto drugačije od onoga što propisuju pravila, konvencije i norme. Pisci se, da se vratimo literaturi, često upinju dokazati kako znaju sve o svemu, kako za sve imaju barem trostruko objašnjenje, a nekazivo im dođe kao alibi: to što je njihov rad pun drugorazrednih uopćavanja objašnjavaju dobrom prikrivenošću kazivog te vražjim djelovanjem centripetalne sile nekazivog. Racionalni je diskurs ograničena dometa, i ne preklapa se dobrim svojim dijelom s fundusom o čijoj se istini govori. Već, dakle, sama činjenica govorenja svjedoči o ovoj poliperspektivizaciji, o gomilanju ako i premda. Pisac je borac koji odlazi u terra incognita dosad neobjavljenog i odande donosi istine vremena. No nisu svi na nekazivo gledali kao na neprijatelja riječi. Porajnski mistici naslanjali su se upravo na ovaj bezdan koji okružuje racionalni otočić svijesti, i svisoka gledali na bogoslovlje aristotelovskoga tipa. Ili Nikola Kuzanski. “Učeno neznanje” naslov je njegova najpoznatijega rada. Mirko Kovač u “Kristalnim rešetkama” bilježi Kuzanskijevo putovanje za Carigrad, i pritom ga nazivlje ocem mistične teologije.

Svaka definicija ukazuje na generičku podudarnost i specifičnu različitost definirane stvari, zapisuje u svom radu o Kuzanskome Leopold Ziegler. Problem je što se Bog nalazi s obje strane svake različitosti i svake podudarnosti. Ustvrditi da Bog jest znači suprotstaviti Boga i biće, a skolastičari su takva suprotstavljanja nazivali dis-cursus, dočim je savršeno jasno da Bog “premašuje i nadilazi sferu dis”. Sam Kuzanski upozorava na misao Hermesa Trismegistosa: čovjek je jedan drugi Bog. Čovjek je putem razuma, zapravo putem njegove kreativne sposobnosti, kopija u ogledalu božjega smisla. To je znanje koje je ključ razrješenja zagonetke, piše Kuzanski. I nastavlja: mi imamo pouzdanje reći da ovu istinu ne može prikazati nikakva vrsta zagonetke. Njegova ideja o niječnom Bogu čovjeka prikazuje kao biće suživljeno s nekazivim. Nekazivo je s onu stranu zrcalnih konstrukcija svijesti. Nekazivo je ona prava stvar.

Moglo bi se reći da su ovdje izmiješane nemoć izraza (kao kod Kavafijeva akvareliste) s pronicljivim sagledavanjem granica svijesti i znanja (kao u Kuzanskoga i Zieglera), dakle tako različite stvari kao što su promašivanje i rječita šutnja. Međutim, Kavafi je prelukav pjesnik da bi pisao pjesmu o pukom promašaju: njega prije da zanima mješavina promašaja i punog pogotka. Njegov slikar zapravo isprva podvaljuje a onda traži svojevrstan oprost za slikara koji je i za takav odnos zatražio atribute ljubavi: i to je ljubav, kao da kaže, ne osuđujte ni model s njegovom samodopadljivošću, ni slikara s njegovom tendencioznošću. Zadnjim stihom ljubav koju mladić sa slike traži imenuje kao sramnu, kao socijalno nekazivu. Što je moguće povezati s opozivom svih doktrina o Bogu, koje je svojedobno zatražio Kuzanski. Osude, kao i racionalne projekcije Boga u svijet datosti podjednako su bogohulne, samo na različitim točkama ove tajne hijerarhije koja izvire iz nekazivog. Kavafi je akvarel ostavio nepotpisan, jednako kao što Bog Kuzanskoga nije datirao i autografirao svoju kreaciju. Osim ako Krist nije taj potpis? Kao da je autentično postojanje, a ono je nesumnjivo snažno povezano sa sviješću o nekazivom, u svome temelju nesigurno. Nešto slično u vezi čitalačka ukusa rekao je W.H. Auden: najsigurniji znak da između dvadesete i četrdesete godine života imamo istinski ukus, činjenica je da u njega nismo sigurni.

Slično su o nekazivom najdublje tragove ostavili autori koji su bili svjesni njegova neprestana poništavanja, negiranja riječi. Fizičari kažu kako u jednom vrlo malom djeliću vremena svijet na trenutak prestane postojati, kako svijet u vrlo kratkom vremenskom segmentu ode u svoju negaciju. Mogli bismo reći kako je pisanje mnogo više izražavanje nego prešućivanje. No ne bismo pogriješili ako bismo ovu tvrdnju dopunili iskazom koji se poziva na ovo neprestano nestajanje svega, na smjenu praznine i punine, kazivog i nekazivog. Mi u dobra pisca vidimo površinske odsjaje ovog bezdana o kojemu je nemoguće ostaviti svjedočanstvo; loši pisci, pak, proizvode tekst koji je kao uglačano ogledalo, bez pukotina i sumnji, koji je puki mimesis.  Ove pukotine na ekranu svijesti, ovaj zbroj zbrojivog i neizbrojivog dodaje tekstu (i životu) treću dimenziju. Sve dobro kazano duboko je prožeto nekazivim.

Dario Grgić 07. 12. 2010.

Kako je fratar priznao dijete

– Znaš li ti zašto se govorilo da je rakija fratarska košulja? – pita šeretski stari fratar, dok nazdravljamo dobrom šljívom sjedeći uz prozor župne kuće u Dócu, s kojega se pogled niz dolačke voćnjake i okućnice ne zaustavlja sve dok se ne izgubi daleko dolje, u plavičastoj izmaglici nad Lašvom…

– Ne znaš, kako ćeš znat’! – nastavlja ni ne čekajući odgovora. – ‘Vako ti je to bilo. Služeći po bosanskim vrletima i zabitima, po kiši i svakom kijametu, nije fratar im’o košulja da mijenja, nego onu jednu što je na njemu, pa kad pokisne, nema se kad ni osušiti, nego potegni rakije da se ugrije i ne oboli… Priki lik za svaku bôlu!

– Ih, da je samo rakija!… Jesu li ti ikad kazivali kako je fra Tomo prizn’o dijete? Nisu! E, slušaj! Služio fra Tomo Džaja na Kosovu u našoj župi u Zlokućanima, bio tamo dva’est godina, ako nije i više. Srodio se sa Šiptarima, naučio jezik, štimali ga k’o najrođenijega. Bilo ružno vrijeme: poslije rata, partizani zavladali, nit im valjaju Šiptari, nit im valjaju katolici i fratri. Ono, po duši, nisu ni Šiptari novu vlast volili – odmetali se u šumu, puškarali se s njima, bivalo i mrtvih glava. A kad bi koga vlast uhvatila, bolje bi mu bilo da im nije živ pao u ruke…

Ele, odbio se i jedan fra Tomin župljanin u šumu, te u jednome puškaranju bude ranjen. Njegovi se drugovi razbježe, ali mu nekako ženi dojave pećinu u koju su ga sakrili. Ona se noću iskradala i nosila mu hranu, liječila ranu, previjala ga i njegovala, pa bi se zorom vraćala u selo. Nailazila milicija, pretresala joj kuću, ispitivala, ali nikad ništa nisu osjetili.

Ali, šta će ti biti! Kako je ona čo’eka dobro pazila, on se brzo oporavio, opas’o snagom, mladi oboje, željni jedno drugoga, te noć za noć – ostane ti ona u drugom stanju. Isprva i nekako, al’ kad se na njoj počelo poznavat’, eto belaja!

Šta će, kud će – pripovjedi žena sve fra Tomi. Turi on malo glavu u šake: ako se otkrije, stradat će i ona i sva čeljad u kući, a naći će i onoga veselnika u šumi. Ni fratar se neće moći opravdati da ništa nije znao. Opet, nema nikoga s kim bi se svjetov’o – nije ti to k’o danas: telefon, mobitel, onaj šejtanski internet, začas svak svakoga dozove…

Odluči fra Tomo, zovne župljanku, rekne joj: prvo otiđi svome čo’eku i sve mu reci šta smo se zdogovorili, da ne bi poslije prigovar’o, a kad te milicija dođe pitati čije je to dijete što ga nosiš, ti reci: eno fra Tome, njega pitajte, fra Tomo zna sve.

Tako je i bilo. Vlast se nije petljala, čak im bilo pomalo drago jer se fratar uvalio u što ne smije. Selo sve znalo i šutilo. Čo’ek one žene ozdravio, ponovo se pridružio odmetnicima, i kasnije pogin’o u nekom okršaju. Fra Tomu uprava, kad je ostario, vratila u njegovo Livno, i u goričkom samostanu umro pedesetpete. Kako je stvar sa ženom i djetetom riješio kod crkvenih i redovničkih vlasti, nikad nikom nije kaziv’o.

Ivan Lovrenović 07. 12. 2010.

Štafete

Nije mi se jednom desilo da su se sekundarne izložbene postavke pokazale zanimljivijim od onih za koje sam zapravo platila kartu, od slika posesivnog luđaka Van Goga do, u ovom slučaju, konvertita u poznim godinama Dalija. Na tim B-izložbama je rijetko gužva, nekad čak nema ni žive duše. Postavke se mogu dobro vidjeti jer
a) uzbuđeni osmoškolci ne ciče oko svojih zgodnih učiteljica koje nisam jednom vidjela s mikrofonima poput onog Madoninog na Voug turneji
b) studenti umjetnosti ne zagledaju i ne njuškaju slike u pokušaju da dokuče u čemu je stvar tj. da ih dekonstruišu
c) ne zuje liftovi koji prevoze invalide
d) niste izloženi glupavim ili pretencioznim komentarima koji najčešće dolaze od zemljaka
e) nema debelih turista iz unutrašnjosti – kako divna fraza! – koji se odmaraju po tabureima u svojim kroks klompama jarkih boja
f) klima nije podešena na najjače.

Ergo, čista ljepota. U takvim, ljudskim, uslovima u stanju ste autorima oprostiti mnogo više i u stanju ste čak i zaljubiti se.

Vratimo se Daliju. Tačnije izložbi u Muzeju 25 . maj gdje su bili postavljeni njegovi akvareli za Danteovu Božanstvenu komediju, čak sto i jedan akvarel.

Koliko god da je on sugestibilan u svojoj interpretaciji Danteove trilogije a njegov perfekcionizam graničio sa patologijom, pažnja počinje da opada nakon tridesetog kvadrata. Ipak, pred njegovom verzijom Kerbera, načinjenog od kružnih pokreta crnim tušem, uzrokovala sam zastoj; ti su me oblici podsjetili na jednu od mnogih bivših prijateljica koja je još u osnovnoj školi operisala uši i koja je samoinicijativno zaključila da liči na Vinonu Rajder. Imala je upalu zglobova pa je morala da nosi neke zavoje oko ruku; nosila ih je, međutim, i kad nije trebala jer je okolinu htjela da navede na pomisao da je pokušala da se ubije.

Kako mi se grlo počelo sušiti kad sam došla do crteža s biblijskim temama, dokopala sam se izlaza ispred kojeg su se djevojčice slikale na sofi u obliku jarko crvenih silikonskih usana. Potom sam produžila u susjedni izložbeni prostor sa video radovima regionalnih umjetnika.

Najveći dio izložbe su bile video-instalacije: bilo je tu mladih članica benda koje pored svojih basova i bubnjeva pletu džempere, bio je i neki čovjek koji priča o mehanizmu nagaznih mina, zatim neka optička varka u kojoj je potrebno desetak minuta da bi čovjek u slow-motionu spustio kartu na sto, na sred sobe mikrofon starih bluzera koji su svirali u pozadini i bila je plavokosa djevojčica u prirodnoj veličini koja na francuskom pjeva o zvijezdama i samoći. Jezivo, stvarno.

Još uvijek je nekad čujem kad ne mogu da zaspem. Nju i teoretičara Envera Kazaza.

I zatim smo, iz kempa i znatiželje, produžili do Kuće cvijeća.

Tamo sam, zapravo, bila već jednom, u dobi pomenute djevojčice koja u prirodnoj veličini pjeva na francuskom o zvijezdama i samoći. Dan je bio potpuno genijalan. (Nikad nisam znala da crtam i opisujem prirodu.) U trenutku kad smo se mi parkirali, stigao je i autobus iz BiH na kojem je pisalo Hreljić.

Ovaj put, međutim, nije bilo smrtno ozbiljnih uniformisanih stražara, a i posjetioci su slobodno dodirivali grob JBT-a. Bili su tu i neki Italijani i jedan od njih je na odlasku u knjigu utisaka upisao He is still alive! što pomalo zvuči kao neko upozorenje iz horora pa sam se osvrnula očekujući da vidim ruku koja je izbila iz groba.

Pazikuća je, da ga tako nazovemo, hodao gore-dole, moguće nostalgičan za vremenima kad su zlatna slova na mermernoj ploči izazivala istinsko strahopoštovanje i kad sedefna Kineska soba nije bila otvorena za posjetioce. Danilo i ja smo najviše vremena proveli oko štafeta. Moram da priznam da sam nekad mislila da to cirkuliše jedna, eventualno pet.

Ima štafeta u obliku velike željezne turpije, kormila, u obliku durbina ili svjetionika nisam sigurna jer se ne može prići dalje od metar, štafeta sa globusom ili možda cveklom na vrhu (Radni kolektiv Trepča, NR Srbija, 1953), zatim čitav arselan futurističkih od metala nasuprot onim od drveta s ljudima, konjima, brodovima, grbovima, zvijezdama i zgradama na vrhu, izrezbarenih šarenih koje kao da je kreirao Missoni, ima i jedna u obliku trube (štafeta Pionira Jugoslavije), štafeta je sigurno i predmet sa pijukom na vrhu jer je u odgovarajućem okruženju (Dobrovoljno vatrogasno društvo B. Novi, NR BiH, 1958). Moja omiljena je ipak ona koja na vrhu ima malu šarenu maketu srca (Mulaža Zagreb, NR Hrvatska, 1950)

Zavirila sam i među mamipare. Među suvenirima se prodaju značke sa Titovim potpisom, razglednice na kojima su Broz u ležaljki, Elizabet Tejlor sa koktelom i Ričard Barton crven ko rak, značke i olovke sa prepoznatljivim parolama koje zvuče glupo na engleskom.

Oni iz Hreljića su mi ustupili zadnju čašu vode iz burenceta. Voda je bila mlaka jer nije radila plava ručica. Fontana ispred Kuće cveća je odjednom stala i sa Zvezdinog stadiona se čulo skandiranje.

Crveni grmlje gloga se lijepo uklapa u okolinu.

Nije loše za posljednju adresu.

Ajla Terzić 05. 12. 2010.