Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Ispred hotela Neptun

Za samo nekoliko koraka pobjegao nam je brod za kopno. Da sam mahnuo mornarima, možda bi nas sačekali. Ali ja ne volim mahati. Zapravo, ne volim biti onaj koji je mahao da ga sačekaju, a oni ga potom nisu sačekali.

Sjedimo na taraci ispred hotela Neptun, gledamo prema lučici i molu na koji su prije pola stoljeća silazili Richard Burton i Elizabeth Taylor. Za stolom iza nas sjedi mlada žena s dvoje djece.

Dječak se na podu igra plastičnim kockama. Baca ih što dalje od sebe, a djevojčica okolo trči i skuplja ih. Kada mu to dosadi, grabi sa stola tanjurić od kave i njime struže po kamenim pločama. Zvuk je strašan, ali kada se osvrnem, vidim ženu koja se smije, kao da je sve normalno.

Zar vam smeta? – pita me, i ne vidim smisla u takvom pitanju.

Ne, zašto bi mi smetalo – smijem se.

I u taj čas prvi put ugledam dječakovo lice. Gleda u mome pravcu, ali kroz kroz mene, kao da iza mojih leđa vidi nešto strašno. Kao u Goetheovoj pjesmi o Kralju Vilenjaku, onako kako ju je preveo Danilo Kiš.

Malo kasnije stiže druga žena. Iz razgovora shvaćamo da je ona dječakova majka. Kada dječak ponovo počne bacati plasične kocke, a djevojčica potrči da ih donosi, ona joj kaže – nemoj K, nikad ne služi muškarca! – pa se nasmije.

Ona govori ekavski, a oko vrata nosi mali zlatni križić, nalik na one s ruskih pravoslavnih crkava.

Druga žena, djevojčicina majka, iz Zagreba je.

Čini se da su se sprijateljile na ljetovanju, da se ranije nisu znale.

Dječak baca tanjurić, tanjurić se razbije, a keramički komadići razlete se po terasi.

Na tresak dotrčava konobar, i bez riječi ih kupi. Kao da se to već događalo.

Dječak plače, a majka ga, zajedno s drugom mladom ženom, pokušava utješiti. Govori mu da je sve prošlo. Ne obraća mu se na način na koji majke razgovaraju s djecom kada nešto razbiju.

Pokušavam se sjetiti. Da, ona mu se obraća poput spasitelja koji, nakon što je protutnjao strašan potres, spašavaju preživjele ispod ruševina.

Ali on i dalje jednako plače.

Ponovo se osvrćem i ponovo osjetim da je iza mene nešto strašno. Nasmiješim se ženama i dječaku. I djevojčici se nasmiješim. Na kraju, šta bi čovjek, nego da viče ili da se smiješi.

Onda se dječak smiruje. Preživjeli su spašeni ispod ruševina, mrtvi se po redu sahranjuju, ali iza naših leđa i dalje je nešto strašno. Nestaje kada se za njim osvrnemo.

Konobar mete one najsitnije i najoštrije komadiće, na koje bi netko mogao bos stati i ubosti se. Ne pogledava u dječakovom pravcu, ne zanima ga njegovo lice. Za njega on je defektan, i nema se tu što misliti i gledati.

Dječak vidi ono što mi ne vidimo.

Uskoro pristaje brod i mi odlazimo na kopno. I to bi uglavnom bilo sve.

Miljenko Jergović 01. 08. 2010.

Neplodna tla

Ove dvije slike dio su ciklusa Neplodna tla, zagrebačke fotografkinje Sandre Vitaljić. Na gornjoj slici je Uvala Slana, na otoku Pagu, mjesto ustaškoga koncentracijskog logora. Na donjoj je Dotršćina, komadić zelenila nedaleko od središta Zagreba, gdje je za Drugoga svjetskog rata strijeljano oko sedam tisuća protivnika režima i pripadnika drugih vjera i nacija. Cilus Neplodna tla prikazuje bivša stratišta, onako kako danas izgledaju. Žrtve, kao i počinitelji, različiti su. Različite su i ideje u ime kojih su djelovali. (mj)

Sandra Vitaljić 01. 08. 2010.

Odisej bipolarnoga svijeta

Umro je prije trideset godina, prije skoro dvadeset neslavno je propala država koju nazivaju  njegovim imenom, a Tito, Josip Broz, ni danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za života u Jugoslaviji jest bio predmet kulta ličnosti, ali, kako je primjetila historičarka Latinka Perović (i sama svojevremeno, kao političarka, žrtva toga kulta): “Danas nema kulta, ali je ostala ličnost koja intrigira, polarizuje, zahteva istraživanje”. Što god rekli o Titu – a o njemu se može reći baš sve, i uvijek parcijalno biti u pravu – samo se s uistinu velikim i važnim povijesnim ličnostima može dogoditi to: da ostanu ličnosti i kad nestane njihove države i kulta.

Jugoslaviju Tito nije napravio, on je učinio nešto još veće i teže: uskrsnuo ju je i ponovo sastavio nakon što je u monarhijskoj verziji (1918-1941) bila iznutra temeljito kompromitirana, pa politički uništena u okupaciji 1941, te užasno zakrvljena i razorena u Drugome svjetskom ratu. Tu svoju i našu zemlju i njezine građane uveo je u svijet i načinio subjektom svjetske politike kao nitko do tada u našoj historiji. Odisejski domišljato bordižajući u bipolarnom svijetu između Scile Istoka i Haribde Zapada, do toplih luka “trećega svijeta”, Tito je od Jugoslavije napravio jedinstvenu političku i ideološku strukturu i mjesto življenja: istočnjacima bila je istovremeno ideološki trn u oku i predmet žudnje, zapadnjacima bila je po volji kao napuklina u sovjetskom monolitu (između ostaloga: nečlanica Varšavskoga pakta!) i tolerabilna slika “meke diktature”, “socijalizma s ljudskim licem”…

Iz perspektive današnje atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te strukturalne bijede i beznađa – osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – Titova epoha doista se može doimati kao neko mitsko zlatno doba, i to sve više i sve bajkovitije, što se više od njega vremenski odmičemo, a u svome, realnom vremenu sve više propadamo. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta slika jest – socijalni mir i sigurnost koju je Tito, nakon strašnih dana poslijeratne političke i ekonomske drame, uspio namaknuti svojoj zemlji i ljudima u njoj. Cinici će reći: panem et circenses, i možda Titova formula doista nije bila drugo nego sistemski domišljena i proširena ta stara cezarska vještina vladanja, no, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada bilo išta važnije od toga? I nije li to u zemlji kakvom je vladao Tito zapravo najviši mogući i ostvarivi ideal! Cjelokupno naše iskustvo od 1990. do danas o tome najbolje svjedoči, na negativan način.

Otuda, vjerojatno, i onaj fenomen svojevrsne titolatrije u Sarajevu i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, koji kao da se opire ocjeni Latinke Perović o nestanku kulta. Ipak, ovdje valja pažljivo razdvajati dvije razine: privatno-individualnu od političke. O prvoj, osim već rečenoga što se mahom odnosi na starije generacije, koje su Titovo doba upamtile kao vlastiti bolji život, može se još dodati da Tito u percepciji novih generacija živi na način vječno mladoga strip-junaka, shematizirane mitske figure nepobjedivoga borca za slobodu, pravo i pravdu, dakle, kao tipičan lik iz supkulturnoga repertoara, za kakvim uvijek postoji nasušna potreba, a Tito je upravo idealan prototip za nj.

Drugu, posve drukčiju razinu predstavlja političko oživljavanje, idealiziranje i aktualiziranje Tita malne kao inspiracije i uzora za rješavanje naših današnjih političkih problema, što se zna čuti iz nekih stranačko-političkih foruma, esdepeovskih prije svega, i općenito iz javnosti koja sebe doživljava kao patriotsku. To, zapravo, govori o pomanjkanju sposobnosti i vizije da se o problemima misli iz njih samih, da se sa svojim vremenom suočava hrabro, kreativno i odgovorno, s njemu primjerenim i iz njega iznađenim idejama i solucijama (baš onako kako je radio Tito u svojim najlucidnijim trenucima, i po čemu je bio veliki), napokon, to govori o kroničnom pomanjkanju ličnosti koje bi se na taj način znale suočavati s vlastitom stvarnošću. Reanimirani Tito tu ništa ne može pomoći, makar ga dozivali na spiritističkim seansama, na što ponekad, uistinu, znaju sličiti prigodni partijsko-politički govori o Titu i povodom Tita.

Takva zakašnjela idealizacija, to posmrtno produžavanje kulta ličnosti znači, osim toga, i stvaranje javne klime u kojoj biva nepoželjno i omraženo kritičko i istraživačko preispitivanje procesa, događaja i ličnosti. A takvo preispitivanje, kojemu su jednako strani i divlji revizionizam, i sheme naslijeđene iz službene jugo-historiografije, nasušno nam je potrebno. Kod autora koji njeguju takav pristup otvara se mnogo aspekata u kojima se Titova ličnost, njegovi postupci i odluke, ukazuju kao etički problematične i politički regresivne. Pri tome ne radi se o nacionalistički ostrašćenim i ideološki apriorno antititovski nabrijanim autorima, nego o istraživačima i piscima kojima je glavni cilj objektivnost i širina povijesne slike i konteksta, a spram Tita, kao svjetske ličnosti, i Jugoslavije imaju generalno blagonaklon odnos.

U upravo objavljenoj monumentalnoj knjizi američkog historičara Joze Tomasevicha Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija (završenoj 1994, a objavljenoj nedavno u Americi, skoro istovremeno s ovim zagrebačkim izdanjem) čitalac će na hiljadu stranica, koje se čitaju u dahu, naći – u našoj historiografiji doskora sasvim nepoznatu – znanstvenu iscrpnost, akribičnost i sveobuhvatnost u istraživanju. Zajedno s monografijom o četnicima istoga autora (objavljenom još 1979. u zagrebačkom Liberu), ova knjiga je jedan ljekovito deideologiziran pogled na Drugi svjetski rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao službenu verziju historije rata, NOB-a i revolucije. Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupacijskog pokreta i uloga Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

A Slavko Goldstein, Titov partizan, potonji publicist i legendarni zagrebački urednik i izdavač, u svojoj kapitalnoj memoarskoj knjizi 1941 – godina koja se vraća iznijet će cijeli katalog izvanredno artikuliranih i sumiranih glavnih grijeha Titovoga jugoslavenskog režima, među koje spadaju i masivni zločini počinjeni nad pobijeđenim kvislinškim vojnicima, ali i običnim građanima 1945. godine (kao i kasniji progoni Talijana u Istri, folksdojčera i Madžara u Vojvodini, itd.), krvava represija nad vlastitim otpadnicima (šifra: Goli Otok), te “teror jednoumlja” nakon rata kada su “pobjedničkim osvetništvom” i “sistematskom političkom represijom” za samo nekoliko godina “nanesene štete od kojih se narod i zemlja neće sasvim izbaviti ni narednih četrdeset godina”. Što se pak tiče Titove lične odgovornosti za spomenute zločine, čije se žrtve broje na stotine hiljada, danas, kada imamo iskustvo haških optužnica po konceptu zapovjedne odgovornosti, moglo bi se s nešto sarkazma zaključiti da je dobro prošao… Goldstein resko zaključuje: “Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru.”

Goldstein s jednako izoštrenim refleksom za pronicanje u historijsko-političke procese piše i o možda najfatalnijem Titovom koraku – sprečavanju liberalizacije i demokratizacije jugoslavenskoga društva početkom sedamdesetih godina. “Pojavili su se – piše Goldstein – hrvatski proljećari, srpski liberali, slovenski ‘cestari’, pristaše reforme i liberalizacije i u drugim republikama SR Jugoslavije. Otvoreno su zagovarali ustavne reforme, unapređivanje građanskih prava, daljnju demokratizaciju javnoga života. Zaustavio ih je i onemogućio Josip Broz Tito uz pomoć okoštalih dogmatičara i režimskih poslušnika. Time je propala posljednja šansa da se pod egidom komunističke vlasti provedu reforme koje bi preduhitrile ratna stradanja 1991-95. godine i vjerojatno omogućile sporazume o mirnome razlazu ili zajedničkom ulasku u demokratsku Europu, u društvu s prvim zemljama bivšega komunizma, a ne s posljednjima. Nereformirani jugoslavenski komu­nizam, nesposoban da preživi nadolazeću krizu, pao je u beznadnu agoniju osamdesetih godina. Svojim neuspjesima u višenacionalnoj SR Hrvatskoj i SR Jugoslaviji otvorio je put nacionalizmima, sa svim posljedicama koje su iz toga uslijedile.”

Mogli bismo ovome dodati i činjenicu da su glavne, par excellence nedemokratske poluge vlasti kroz cijelo trajanje Titove Jugoslavije bile – strogi jednopartijski sistem, policija (posebno ona “tajna”: UDBA, kasnije SDB) i vojska, JNA, kojoj je Tito do smrti bio “vrhovni komandant”. Podruku s time išlo je sistemsko proizvođenje neprijatelja, kao demonske figure bez koje nijedan ideološki režim ovakvoga tipa (bio on “meki” ili “tvrdi”, sasvim svejedno) ne može postojati ni opstajati. Konkretni, pak, pojedinci i njihove obitelji, koji su na svojoj sudbini iskusili tako napakovani status neprijatelja, znali su dobro kako se ne radi ni o kakvim apstrakcijama… Strukture o kojima govorimo bile su u velikoj mjeri parazitske, s tajnim ili netransparentnim budžetima, s ogromnom društvenom i političkom moći i privilegijama, izvan kontrole demokratskih institucija. JNA je čak i u partijsko-organizacijskom smislu bila sistem za sebe, “država u državi”. Treba li podsjećati u što se je sve to izrodilo 1991-92. godine! A izrodilo se zakonomjerno.

Pa i pored svega toga, u historiji naših zemalja razdoblje Titove Jugoslavije ostat će kao vrijeme sistematske modernizacije društva, uvođenja u civilizirani svijet, a proboj iz sovjetskoga monolita koji je Tito napravio 1948. godine, kaže Latinka Perović, “bio je izuzetno važan trenutak koji je celu Jugoslaviju deprovincijalizovao, otvorio je prema svetu i na neki način je humanizovao u realsocijalističkom svetu. Tito je čovek balansa u jednoj zemlji ekonomskih i socijalnih protivrečnosti, nacionalno heteregenoj, multireligijskoj, u zemlji između dva bloka i uz to čovek jakog instinkta vlasti. Sve je to kondenzovano u njegovoj ličnosti i zato se on otima svakoj banalizaciji”.

Britanski historičar Allan John Percival Taylor u svojoj knjizi o dinastiji Habsburga (Habsburška Monarhija 1809-1918. Povijest Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske), objavljenoj u drugome izdanju još 1948. godine, na izuzetno je zanimljiv način politički stilizirao pojavu Tita kao “posljednjega Habsburgovca”, te na još zanimljiviji način postavio pitanje  o budućnosti (s kojim knjigu i završava): “U prvom njemačkom ratu Česi i Slovaci borili su se rame uz rame u Čehoslovačkoj legiji, dok su se Srbi i Hrvati borili jedni protiv drugih. U drugom njemačkom ratu malo se Slovaka uopće borilo, a rame uz rame sa Česima ni jedan. Srbi i Hrvati borili su se zajedno u velikom partizanskom ratu, i to je stvorilo Jugoslaviju, kao što je rat s Francuskom 1870. stvorio Njemačku. Demokratska Federativna Jugoslavija je u praksu pretvorila onu veliku ‘možebitnost’ habsburške povije­sti. Maršal Tito bio je posljednji Habsburgovac: vlada­jući s osam različitih naroda, dao im je ‘kulturnu auto­nomiju’ i obuzdao njihove nacionalističke antagoniz­me. Stara Jugoslavija htjela je biti srpska nacionalna država; u novoj Jugoslaviji Srbi su dobili samo nacional­nu ravnopravnost, pa su naginjali tome da se smatraju potlačenima. Više nije bilo ‘državnog naroda’; novi su upravljači bili ljudi bilo koje narodnosti koji prihvaćaju komunističku ideju. Od Habsburgovaca se više od sto godina tražilo da pođu takvom linijom: Metternicha su u Galiciji 1846. optuživali za komunizam, a Bacha 1850. za ‘nešto još gore od komunizma’. Nakon Josipa II nijedan Habsburgovac nije preuzeo taj rizik; lojalnost dinastiji bila je preslaba snaga da bi se upustila u takvu suradnju. A maršal Tito, sretnije ruke od Habsburgova­ca, našao je ‘ideju’. Samo će vrijeme pokazati hoće li socijalna revolucija i ekonomski napredak izgladiti međunacionalne suprotnosti, i hoće li marksizam dati Srednjoj Evropi onaj smisao za zajedništvo koji mu kontrarevolucionarni monarhizam nije mogao dati.”

Mi znamo ono što A. J. P. Taylor 1948. godine nije mogao znati: nama je vrijeme pokazalo!

Ivan Lovrenović 31. 07. 2010.

Pismo iz prošlosti

Naš stan je postao pretijesan, zbog knjiga. Kad su se napunile police, počeo sam ih odlagati posvuda, a sad se čini da je i to posvuda zakrčeno. S. je zahtijevala da napravim izbor, a ona će sve knjige koje kao višak izdvojim, pokloniti nekoj biblioteci. Ona ima i prijedlog kako da napravim izbor; rekla je: “Odvoji one knjige kojima se do kraja života više nećeš vraćati.” 

Poslušno sam pristupio poslu, trudeći se da zanemarim činjenicu da je njen prijedlog u bezazlenu kućnu radnju uključio i moju smrt, i ponašajući se u skladu s uputama, odvajao sam knjige za koje sam procjenjivao da im se “do kraja života više neću vraćati”. Tako sam otkrio da bih se većine mogao odreći, jer im se godinama ne vraćam, a ima onih koje sam posljednji put otvarao dalekih osamdesetih. Upravo to je ličnu biblioteku, koja bi trebala biti ogledalo privatnosti, pretvorilo u neistraženi teritorij.  

Recimo, sklanjajući suvišne knjige sinoć sam našao četiri s posvetom, ali ne s posvetom meni, nego Vasiliju Aksjonovu. Nekada, na nekom od čitanja, ruski pjesnici/emigranti su mi prilazili zanimajući se manje za ono što pišem, a više privučeni podatkom da živim u Washingtonu (gdje i ruski pisac), pa su molili da ponesem njihove knjige za Aksjonova. Kad sam se vratio, nisam potražio pisca, ili je on već bio odselio iz grada. Ne sjećam se više. Nikada ga nisam sreo, ali sam čuo puno emigrantskih priča o Aksjonovu. Na Glas Amerike je dolazio da čita odlomke iz svog novog rukopisa, a tvrde da ga je u Rusiji tada slušalo nekoliko miliona njegovih čitalaca. Onda se vratio u Moskvu, pa su ga s Glasa Amerike molili za intervju. U prvom pitanju, novinar je od njega tražio da usporedi Washington i Moskvu, a pisac je odgovorio da je razlika velika: u Washingtonu ne čitaju. U program su se potom uključivali slušaoci i jedna Ruskinja koja živi ovdje, rekla je da se ne slaže s tvrdnjom da u Washingtonu ljudi ne čitaju, da je upravo bila kod zubara, a na stolu u njegovoj ordinaciji vidjela je knjigu Vasilija Aksjonova! Pisac je u svom kratkom odgovoru izdiktirao ime i adresu svog zubara u Washingtonu, i rekao: “On ima moju knjigu, zato što sam mu je poklonio.” Aksjonov je u međuvremenu umro; i kad bih htio, sad mu ove knjige ne mogu uručiti. Ali sam gledajući u nečitko ispisane posvete osjetio veliku naklonost prema tom čovjeku kojeg, kažem, nisam poznavao, niti sam pročitao i jednu njegovu knjigu. 

Ali, sve ovo pišem zbog sljedećeg: istražujući svoje police, u Ključu za gljive Ivana Fochta našao sam između stranica zadjenuto pismo požutjelo od vremena, a moje iznenađenje je bilo veliko, zato što pismo nije otvoreno. Dvadeset pet godina, možda više, ono je tu, nepročitano. Razgledao sam pismo sa zanimanjem. Sat vremena sam odgađao da ga otvorim. A onda sam odustao. – Ne znam šta je sadržaj pisma, zato što sam ga ostavio neotvorenog u knjizi koju sam vratio na policu. Ako je više od dvadesetipet godina bilo neotvoreno, sadržaj ne može biti toliko zanimljiv koliko je zanimljivo znati da na polici, između stranica jedne knjige, postoji pismo koje  “do kraja svog života” neću otvoriti i pročitati.

Semezdin Mehmedinović 28. 07. 2010.

Kako u Sarajevu nije objavljen Arhipelag Gulag

 

Među ostacima kućne biblioteke koji su, zahvaljujući bizarnim okolnostima i dobrim ljudima, preživjeli grbavičku katastrofu 1992-96, ostala su čitava i tri toma Solženjicinova  Arhipelaga Gulag, te najstrašnije i najvažnije knjige XX stoljeća (izdavač: Rad, Beograd, 1988, prevodilac: Vidak Rajković, urednik: Jovica Aćin). Na titularnoj stranici, desno ispod naslova, crnom tintom i lijepom, ispisanom ćirilicom, stoji posveta, jedna od najdražih koju imam sačuvanu: Ivanu Lovrenoviću za sve što je učinio za Arhipelag na srpskohrvatskom – Vidak Rajković.

Kada se nekoga maglenog dana podjesen 1986. na vratima moje kancelarije u Veselinu Masleši pojavio čovjek s malim crnim kuferom, u prvom trenu sam se uplašio da nije kakav trgovački putnik, galanterist, koji će sad početi svoju dosadnu ariju… Ne bih se iznenadio: u moju sobu moglo se pravo s hodnika, mimo službenih sekretarica i bez ikakve najave, takoreći – s ulice. Uljudno i tiho zamolio je mojih deset minuta zbog nečega “što će me sigurno zanimati”, te se predstavio: Vidak Rajković, stručni saradnik u Centralnoj narodnoj biblioteci na Cetinju. Koncizno i sabrano iznio mi je razlog svojega dolaska: nakon godinā strpljivoga rada dovršio je prijevod Arhipelaga Gulag, s ruskoga jezika a konzultirajući francusko izdanje. Više puta je kontrolirao cijeli tekst, otklonio sve greške, i sad je sve spremno za štampu. Nikomu do ovoga časa rukopis nije pokazivao, niti itko zna za njegov rad, “tako je bilo neophodno, vi sigurno razumijete zbog kakvih već opasnosti”. U Sarajevo je doputovao samo zbog ovoga, u Maslešu je došao ravno iz hotela, a poslije podne će natrag na Cetinje, na posao.

Sve je bilo čudno, pobuđivalo sumnju i nevjericu. Znao sam sve što se moglo znati o neuspjelim pokušajima da se Arhipelag Gulag objavi u Jugoslaviji, legendarni Omer Lakomica iz riječkoga Keršovanija bio je nekoliko godina ranije u tome spriječen s najvišega mjesta (navodno je sam Brežnjev zaprijetio da će taj čin grdno pokvariti odnose Moskve i Beograda), a ovaj čovjek što sada sjedi preda mnom kao da je pao niotkud. Niti sam za njegovo ime ikada čuo, ni među prevodiocima ni među autorima, niti mi je jasno kako se, sa svojega dalekog Cetinja, odlučio baš za ovu kuću i baš za moja vrata… Kad sam ga upitao za ovo zadnje, rekao mi je spremno i uz jedva vidljiv samouvjereni smiješak: pratim ja i vaš autorski rad i rad ove kuće, a nekako mi je najdraže da ovo izađe u Sarajevu… I dalje sumnjičav, da bih se osigurao, govorim mu kako sam za Arhipelag svakako zainteresiran, tko ne bi bio, ali da ću mu moći nešto određenije reći tek kad mi pošalje rukopis i kada ga pročitam. (Već sam se bio nagledao svakakvih megalomanskih a polupismenih sočinjenija, pa tu odbojnost nikako nisam mogao otjerati ni u ovom trenutku, iako sam osjećao kako me, i protiv moje volje, tajanstveni Cetinjanin sve više otapa nekom osebujnom kombinacijom zatajnosti i čvrstoće, skromnosti i samosvjesnosti). I tada je uslijedio šok. Ovlaš pokazavši rukom na kufer pokraj sebe, Rajković kaže: rukopis je ovdje, naravno da ga morate najprije pročitati, zato sam ga i donio. “Kompletan?”, pitam. “Cio”, odgovara on, i pruža mi kufer. “Unutra vam je moja adresa, ima i telefon, ali to mi je na poslu, a tamo ne bih baš volio da me zovete, to samo za prijeku potrebu”, dodaje.

Uzbuđen i znatiželjan, ponio sam Rajkovićev kufer kući, ipak još uvijek ne vjerujući da iz tako anonimne i nereferentne radionice može izaći dobar i propisno zgotovljen tekst, pogotovo takva monstrum-proza kakav je Arhipelag.

Dotada smo, naravno, bili pročitali sve Solženjicinovo što nam je bilo dostupno: staro, prvo izdanje Jednoga dana Ivana Denisoviča, Odjel za rak, U prvom krugu, Avgust 1914, a iz sjećanja ovih dana izvlačimo trenutak (posve izgubljen u vremenu, datumski neodredljiv) kada nam je neko od poznanika doturio prvu knjigu Arhipelaga na ruskom. Smjeli smo je zadržati samo 48 sati, i kroz to vrijeme Vera ga je brzinski iščitavala te meni, nevještu u ruskome, sistematski prepričavala glavne motive… Desetljećima kasnije, u eri interneta, uhvatim se kako na web-karti Gulaga slijedim topografiju užasa; sve je to “izašlo” iz Solženjicina.

Koga zanima, evo adrese http://www.memo.ru/history/NKVD/GULAG/maps/ussri.htm

Da ne duljim: Rajkovićev prevodilački posao pokazao se sjajno obavljenim: u materijalno-faktografskom smislu veoma skrupulozan i točan, jezično tečan i priređivački bez propusta, sav izveden u voluminoznoj i sjetnoj kantileni moćne crnogorske ijekavice.

Pisao sam na Cetinje da sam, lično, oduševljen i zahvalan, a da mi sada predstoji neizvjestan posao da projekt bude prihvaćen. Prvo redakcija i uprava OUR-a, zatim tzv. “redakcijski odbor” (prva stepenica idejne provjere), pa uprava kuće (zvalo se to SOUR – “složena organizacija udruženog rada”, kardeljevsko jalovo savršenstvo od komplicirane i trome piramidalne strukture), a na kraju – “izdavački savjet”, tijelo odgovorno “društvu” (tj. Partiji) za idejnu ispravnost izdavačkoga programa u cjelini.

U dogovoru s direktorom izdavačkoga OUR-a Rankom Mijatovićem, koji je, ne zamarajući se književnom i historijskom vrijednošću Arhipelaga, odlično osjetio mogućnost da to bude i veliki poslovni uspjeh, dao sam se na pribavljanje prava. Mnogo lakše i brže nego što sam očekivao, na moja pisma u Pariz, u agenciju YMCA-PRESS koja je zastupala Solženjicina (11, rue de la Montagne-Ste-Geneviève, sjećam se i sad), stigao je potvrdan i financijski vrlo povoljan odgovor. No, znajući da su mršavi izgledi na “prolaz” u kući, a da se na Arhipelag, taj Inferno XX stoljeća, u nas opet ne moradne čekati godinama, sklopio sam prijateljski dogovor s Jovicom Aćinom, urednikom u beogradskoj izdavačkoj kući Rad, da se sav posao prenese njima ako kod nas propadne. O svemu sam obavijestio i Rajkovića i privolio ga na tu soluciju, iako mu nije bilo najdraže, između ostaloga i zato što mu je bilo stalo do izvornosti jezika, a logično je pretpostavljao da će beogradski izdavač vjerojatno tražiti ekaviziranje teksta.

Trenutak je bio paradoksalan: svima koji su gledali barem malo preko plota, bilo je jasno da je prošlo vrijeme kada su događaji, kakav je izdavanje Arhipelaga Gulag, bili subverzivni i mogli ugroziti sistem, nego da mu sada mogu biti još i od koristi kao odlična a “besplatna” demokratska legitimacija. Istovremeno, međutim, pravovjernička ideološka inercija u Bosni i u Sarajevu je još uvijek bila od svega toga jača. Prvo je zaškripalo u samoj redakciji. Tu su, osim mene, odlučivali direktor Mijatović, profesor Abdulah Šarčević kao vanjski urednik renomirane  filozofske biblioteke Logos, urednici Mira Čengić, Milosav Popadić, Mile Pešorda i Izet Sarajlić. Atmosfera je bila nemila, razgovaralo se stegnuto, neiskreno, glasovi posljednje dvojice iz različitih razloga bili su negativni, ali stvar je nakon nekoliko dugih sastanaka ipak mogla biti proslijeđena dalje. A tu je i zapela. Između uprave firme, vodstva izdavačkoga savjeta i vrha Partije u takvim stvarima komunikacija bila je uvijek brza i efikasna. Saznao sam mnogo kasnije da je odluka donesena odmah, još dok smo se u redakciji trošili u beskrajnim i mučnim debatama. Tadašnji partijski šef Bosne i Hercegovine, danas potpuno zaboravljeni Milan Uzelac, prestravljen mogućnošću da se pojavi Arhipelag Gulag u Sarajevu, kruto je obavezao na njegovo zaustavljanje i upravu  kuće, što nije bilo teško, jer su u njoj sjedili klimavci i intelektualni pigmeji, i predsjednika izdavačkog savjeta, što jest bilo žalosno, jer je predsjednik bio nitko drugi do profesor Fuad Muhić, jedan od najlucidnijih bosanskih intelektualaca druge polovice XX stoljeća i čovjek koji je o staljinskome totalitarizmu znao sve što se moglo znati.

Tako je Rajkovićev kufer, ipak, morao iz Sarajeva otputovati u Beograd.

Odlično znajući što imaju u rukama, ljudi iz Rada su ozbiljno prionuli na posao i znalački pripremili Arhipelag za štampu, naravno u ekavskoj verziji. Prvo izdanje išlo je u cijelih 10.000 primjeraka! Na predstavljanju u Beogradu bilo je pretijesno za mnogobrojne novinare i sve zainteresirane. Tekst recenzije, koji sam na Aćinovo traženje napisao i na tom predstavljanju pročitao, nestao mi je netragom, kao i toliki drugi, predratni. Na predstavljanju bio je, naravno, i prevodilac. Načinio je gestu, koja je, makar pomalo nespretna i smiješna, bila iskrena i dirljiva, i zbog čega je se sjećam i danas: inzistirajući na svoj tihi način, tražio je da ne uzmem primjerak Arhipelaga od izdavača, nego da mi ga on uruči iz svoje “kvote”, uz posvetu.

Tada sam se i s Vidakom Rajkovićem vidio posljednji put. I nikad više o njemu ništa čuo. Samo tomovi Arhipelaga koji su preda mnom, i rukopis prevodiočeve posvete, hoće da ovaj tajanstveni mirni čovjek nije bio utvara i da ni ovo sjećanje nije fantomsko.

P. S.  Gornji tekst objavio sam u povodu smrti Aleksandra Isajeviča Solženjicina (Dani, 8. 8. 2008). Poslije toga javili su mi se rođaci prevoditelja Vidaka Rajkovića, brat i sestra Zvonimir Rajković i Ljiljana Krunić Rajković, koji su tekst čitali na nekoj internetskoj stranici. U dirljivoj telefonskoj i e-mail komunikaciji saznajem da je njihov stric Vidak prije nekoliko godina preminuo, te da se “sada rodio jedan mali dečak koji nosi njegovo ime i  nadamo se da će imati deo njegovog karaktera kao i mnogi od nas”. Iz stričeve zaostavštine spremaju za objavljivanje dvije knjige – jedna su “komentari na naslove svih svetskih novina a u vezi rata na našim prostorima”, a druga prevod na francuski dvjesto izabranih dječijih pjesama Duška Radovića, Dragana Lukića i drugih pjesnika. Zvonimir mi u telefonskom razgovoru kaže: sve ste opisali vjerno, i Vidaka i onaj događaj u Beogradu, vi se toga vjerojatno ne sjećate, ja sam bio onaj dječak uz Vidaka koji je s njim bio na predstavljanju, i sve sam dobro upamtio.

Ivan Lovrenović 27. 07. 2010.

Nož u rani

Priča o Andrićevom čitanju Kierkegaarda u zatvoru literarno je strašno zavodljiva. Ipak, u andrićologiji ona je obično vodila u slijepu ulicu. Primijećivana je formalna sličnost između Ex Ponta i početka Ili-ili te je naslućivana srodnost ili podudarnost u melanholičnoj viziji svijeta kod Kierkegaarda i Andrića. Nisu se prepoznavale iste slike.

Čituckam ovih dana Kierkegaarda, pa naiđem na ovaj fragment: “Još od ranog detinjstva, strelica tuge je zarivena u moje srce. Sve dok bude zarivena, biću ironičan – ako je izvuku, onda ću umreti.”  Zazvučao mi je poznato. Prelistam Anikina vremena i pronađem ono što sam tražio: “Jednom je u Sarajevu, na pazaru, video kako je neki Srbin probo Arnautina. Nož je ostao u rani. Ranjenik se nije obazro za ubicom, koga su drugi gonili, nego je polagano, kao svečano i sabrano, pošao ka prvim otvorenim vratima. Išao je kao da broji korake, nije gledao ni u koga, samo je obema rukama pritiskao ranu, osećajući jasno da će živeti samo dotle dok mu ne izvuku nož iz rane.”

Nezahvalna je, generalno, tema književnih uticaja. Za banalnost i primitivizam, uticaj se izjednačava s plagijatom. Pomodarski postmodernisti pak površno se kite mnogobrojnim uticajima kao značkama. Književni uticaj, međutim, nije ni plagijat ni značka; niti se skriva niti nosi na reveru. Stoji zariven kao nož u rani.

Muharem Bazdulj 26. 07. 2010.

Kebab za Toma

                                                                                                                    M.S.-u, posvećeno  

Kako smo već u novinama mogli pročitati, neke od posljednjih tjedana svoga života Tom Gotovac proveo je u sanatoriju u Dugoj Resi (ili Duga Resi, kako govore stanovnici tog gradića blizu Karlovca).

Željni skandala, a i ne znajući što bi i kako bi s osobom jednoga konceptualnog umjetnika i uglavnom nerealiziranog filmskog redatelja, tabloidi su objavili da Gotovac umire u sirotinjskoj ubožnici.

Novinar i fotograf jednoga političkog tjednika slagali su liječnicima da su njegovi rođaci, pa su Toma slikali, a indiskrecije o njegovim bolestima objavili su u golemom novinskom članku, najavljenom na naslovnoj stranici. Tako je, jednoga utorka, cijela Hrvatska, u jednome žalosnom konceptualnom činu, postala njegova obitelj.

Uzalud su liječnici iz sanatorija u Dugoj Resi molili uredništva hrvatskih novina da njihovu ustanovu ne nazivaju ubožnicom i da ne izmišljaju štakore, prljavštinu i vlažne zidove. Nitko nikad nije objavio njihove demantije.

Ovo mi je pričao jedan Tomov prijatelj:

Umjetnik je već bio mršav kao avet, sav se prepolovio, a plašio se smrti.

Želiš li nešto, Tome?

Ništa!, odgovori mu on.

Tome, morao bi nešto pojesti. Reci, šta god poželiš, ja ću ti odmah donijeti.

Kebab.

Čovjek, što će, nego krene po Dugoj Resi tražiti kebab, ali nigdje ga nema. Sjedne u auto, ode do Karlovca, ali ni u Karlovcu nema mjesta s kebabom.

Na koncu se odvezao do Zagreba, kupio kebab za Toma Gotovca, i donio ga u Dugu Resu.

Tom je uzeo zalogaj u usta, i odmah ga ispljunuo.

U ovu tužnu hrvatsku provinciju, koja nikada nije razumjela čime se to, zapravo, Gotovac bavi, osim što se skine gol pa šeta Zagrebom, kebab je stigao tek nedavno. Nema tome pet-šest godina. Pojavio se kada je malo jenjala ona stara, tuđmanovska mržnja prema islamu, muslimanima, Bosni, i prema istoku općenito, koja se tako savršeno bila nadovezala na malograđansku hrvatsku fascinaciju zapadom, Grazom, Ikeom i McDonald’som, kojom se Hrvatska stoljećima ponosila, kraseći svoje ime vojno-strateškom vatikanskom odlikom i priznanjem: antemurale christianitatis. Eto, zato kebaba nije u Zagrebu bilo i zato ga još uviijek nema u Karlovcu i Duga Resi.

Prije petnaestak godina dva su Turčina, dvojica braće, bili otvorili malu, lijepu kebabnicu u Tkalčićevoj ulici. Premda su imali sve dozvole i radili po svim pravilima, susjedi se nisu smirili dok ih nisu potjerali. Tvrdili su da Turci dižu dreku, što je malo čudna objeda za nekoga tko drži lokal s hranom, u ulici sa stotinu kafića. A zatim su se tužili da im smrdi hrana koju Turci pripremaju.

Jednoga dana tih je ljudi samo nestalo. Katkad ih se sjetim, pa pomislim kako je šteta što ne volim putovati, jer bi ih zasigurno sreo u Bukureštu, Sofiji ili Lavovu, gdje drže svoj mali turski restorančić.

U ovoj pustoši, u zemlji bez turskih restorana, u metropoli Hrvata u kojoj odnedavno ne izlaze više nijedne dnevne novine koje bi imale kulturnu rubriku, Tom Gotovac bio je čudak. Zbog svoje živopisne pojave igrao je epizodne uloge u dječjim televizijskim serijama i u cjelovečernjim filmovima. Pisao je novinske feljtone o starim američkim filmovima. Davao intervjue, novinarima koji su svaki put znali sve manje i manje o njegovome radu i o umjetnosti općenito. Na kraju su doista s njime razgovarali kao sa čovjekom koji nije radio ništa drugo nego se skidao gol.

Dvaput sam ga upoznao. Prvi put u kafeu Zvono, krajem 1989. ili 1990, kada je, na poziv Saše Bukvića i Vedrana Muftića, održao performans sa srpom, ćekićem i ćelavom glavom.

Drugi put upoznao sam ga u Zagrebu, u Gradskoj kavani, u kolovozu 1995. Nisam mu ni pokušao reći da se već znamo, jer ne bi imalo smisla. Tada mi je rekao da se počeo baviti umjetnošću ne bi li pobijedio mucanje.

Ja sam mucavac – rekao je Tom – meni je lako po Jelačić placu hodati gol.

Miljenko Jergović 26. 07. 2010.

Fra Petrova zemlja

                                                                     Fra Petru Anđeloviću, umjesto nekrologa

Zemlja u koju polažu fra Petra: dva metra u dubinu – nigdje kamenčića, sâma zemlja, bogata, crnosmeđa posavska zemlja, jaka kao majka, plodna kao majka. Nikakve pompe, nema oplakujućih zborova i glasnih naricaljki: malo seosko groblje u Dubravama, kakvih je u Bosni na hiljade, jedva se našlo mjesta malo u strani, na nizbrdici, nije lako do njega donijeti teški lijes po ugaženu i klizavu snijegu. Srećom, za kršne mlade fratre što ga nose nije to bogznakakva teškoća. Po starinsku, dvije su svježe usječene sohe prebačene preko jame i na njih položen lijes s buketom crvenih ruža, ispod njega dvostruko provučen jak konopac, kojim će sanduk biti spušten na dno kada sohe izmaknu. Fra Mijo, fratarski starješina, obavlja posljednji obred i škropi lijes i grob posvećenom vodom, potom lijes spuštaju i izvlače konopac. Dok bacam zemlju na fra Petrov sanduk, ruka se sama usteže, sve bi nekako htjela da to bude bez udarca, meko poput milovanja, a zna da ne može… Ipak, uhu se učini kao da udarca nije bilo, da se moj grumen nekako bezglasno sljubio sa svijetlim lakiranim drvetom. Stojim još koji trenutak nad jamom: to je, znači, to, i tako to treba da bude. Nije važno samo kako si živio, jednako je važno i kako odlaziš. Fra Petar, evo, odlazi u najboljem skladu s onim kako je živio, pa zato, valjda, njegov odlazak ne pobuđuje morne i tegobne sentimente, nego vedru i dragu uspomenu. Znam da ni on sam ne bi volio drukčije, nije bio čovjek tugovanja. A nije da mu nisam ostao dužan. Desetak dana prije nego će umrijeti, zove me telefonom. “Nema te, što mi, bolan, ne dođeš?” “Doći ću, čim se malo oslobodim, a i što ću ti, da ti dosađujem” – okrećem na šalu. “Ne možeš ti meni dosađivati, ti meni dođeš k’o Isus” – reče iznenada, i načisto me prepade. “Ma, popusti malo, gdje ćeš tako…” – branim se od krupne riječi, a on dodaje: “Pa, ti meni donosiš radost, zato tako kažem.” Nisam stigao, brža je bila sestrica Smrt, kako ju u svojoj pjesmi-molitvi pripitomljuje i o-ljuđuje Franjo iz Asiza, fra Petrov redovnički rodonačelnik.

Postoji u Franjevačkome redu drevni protodemokratski uzus u uređivanju unutarnjega života zajednice, koji ne pravi ljude boljima nego što jesu, ali je sigurno da ih štiti od najveće moguće napasti – napasti vječne vlasti. Možeš biti najveći i najmudriji, ili najvještiji i najspretniji, ali na vlasti ne možeš biti više od triput po tri godine. Poslije toga ne pripadaju ti nikakvi privilegiji, osim onoga što si stekao kao ljudsko poštovanje, ako si stekao.

Pišući u jednoj prilici o “fra Petrovoj teologiji”, izbrojao sam: fra Petar Anđelović, koji je  dužnost provincijala Bosne Srebrene obavljao od 1991. do 2000. godine, bio je stotinu devedeset četvrti starješina franjevaca u Bosni u neprekinutom nizu od 1340. godine. Bilo je u toj vrtoglavoj povijesti svakakvih vremena i svakakvih starješina; fra Petra je zapalo da to bude u jednome od najsudbonosnijih razdoblja i za Bosnu Srebrenu, i za vjernički narod uz koji je vezana, i za Bosnu i Hercegovinu. U tom desetljeću političkoga raspada, krvavoga rata, ideološkoga divljanja etničkih šovinizama sve su vrijednosti i sve uvriježene tradicije, pa i franjevačke, bile na okrutnom ispitu. Očima smo gledali kako ljudi, strukture, institucije padaju na tom ispitu, kako se sladostrasno predaju lažnim bogovima novca, karijere, zločina, sve pod zvučnim imenima Vjere, Nacije, Crkve, Domovine… Krivi proroci – političari, medijski poslenici, intelektualci, svećenici – zavode puk na put mržnje i vlastite propasti, propagirajući svoju politiku kao “zaštitu naroda”, “nacionalni interes”, “obranu vjere i kulture”, baš kao po Apokalipsinom obrascu “vukova u janjećoj koži”. Samo je fra Petar znao kroz kakve je krize, dileme, strahove i posrtanja morao prolaziti svih tih godina. Strahota sarajevske opsade, česta putovanja kroz zakrvljenu i između bezbrojnih vojski izdijeljenu Bosnu i Hercegovinu, mučno nerazumijevanje među “svojima” i među drugima, svakodnevno suočavanje s ljudskim stradanjem, bijedom, očajem, ali i s ne manjim ljudskim zlom, poznati i nepoznati susreti s moćnicima rata, političarima – u stotinama takvih prilika morao je on i samoga sebe provjeravati, iskušavati, padati u sumnju i dizati se iz nje…

Ni u našemu prijateljstvu nije sve uvijek bilo glatko, a prijateljevali smo još od onoga zloslutnoga vremena s početka 1991. godine, kada smo s pokojnim Vitomirom Lukićem poduzimali političko putešestvije – brzo će se pokazati: uzaludno – od Izetbegovića do Tuđmana i natrag, ne bi li se izbjeglo najgore… Zamjerio sam mu ponekad ponešto, ni on meni nije svaku blagosiljao, ali neprocjenjivo je to što je uvijek sve bilo do kraja rečeno, bez pizme, bez ljutnje. To je, dobro znam, fra Petrova zasluga: volio je ljudsko društvo, volio je biti voljen, ali ne kao samoživi ljudi, nego kao onaj tko ulaže u voljenje.

Kad se vratio običnom redovničkom životu, onda se tek moglo vidjeti koje i kakvo ljudsko poštovanje je fra Petar stekao, i kako se ono dalje množi. Ocrtavajući na posljednjem ispraćaju njegov ljudski i redovnički lik, fra Mijo Džolan je istaknuo kako fra Petar jest u franjevačkoj zajednici obavljao najviše dužnosti u najtežim vremenima, ali da njegova veličina nije bila u tim dužnostima, nego u načinu na koji ih je obavljao. Izazivao je taj njegov način i surova osporavanja, najviše od “svojih”, zbog fra Petrova promišljenoga i istinski življenoga odbijanja da podlegne napastima etnonacionalnoga egoizma, ali tisućustruko je veća energija dobra koje je proizveo fra Petar svojim načinom. U njegovu temelju bila su dva načela – kršćansko vjerovanje i Bosna, i jedno i drugo prakticirano na bosanskofranjevački način. To znači da konkretnost ljudskoga života uvijek ima veću cijenu od doktrinarnoga argumenta, i to znači da nije ludo nego je mudro razvijati doživljaj svojega svijeta u ljubavi za njegove razlike, a ne u mržnji na njih i na one od kojih smo različiti.

Dok još trenutak stojim nad fra Petrovim grobom, i u sebi se opraštam od njega, žaleći zbog neostvarenoga susreta, pomišljam, nadam se: ono u što je on vjerovao, i način na koji je prijateljevao, dovoljni su da kod njega budem iskupljen.

Ivan Lovrenović 25. 07. 2010.

Izmišljeni autor

Neobična knjiga, Nat Tate: američki umjetnik. William Boyd je autor ove biografije “malo poznatog američkog slikara”, a knjiga je pisana s namjerom da Nata Tatea vrati na zasluženo mjesto u povijesti umjetnosti. Moje zanimanje za knjigu je probuđeno prošlog ljeta, nakon što sam otkrio da je biografija izmišljena, da umjetnik s imenom Nat Tate nije postojao, da je u pitanju igra autora Williama Boyda (i Davida Bowiea, urednika izdavačke kuće 21 Publishing koja je knjigu objavila), da je to njegov podsmijeh neobaviještenoj likovnoj javnosti.  

Meni su slične javne podvale drage, pa sam se dao u potragu za knjigom i evo je sada na stolu, listam je. Biografija Nata Tatea je opremljena fotografijama “prijatelja”  iz svijeta umjetnosti (Frank O’Hara, de Kooning), ali i “njegovim” rijetkim portretima. Na jednoj slici on je devetogodišnjak s fudbalskom loptom. Fotografija iz 1959. godine, “snimljena u Londonu nekoliko mjeseci prije njegove smrti”, objavljena je i na naslovnoj stranici knjige.  

Ko zna odakle je William Boyd posudio te fotografije? I ko su te osobe na slikama? U njihovu anonimnost se pouzdao autor biografije o nepostojećem slikaru, a objavljujući ih on je poništio postojanje dvije, tri, četiri stvarne ličnosti, da bi omogućio život jednoj izmišljenoj. Upotreba dokumenta (u ovom slučaju fotografije) u književnosti, stavlja pisca na moralni ispit. Pisanje, valjda, ne bi smjelo ići na štetu živih i ne-živih ljudi. Ali više od toga uznemirava sljedeće: sve one fotografije na kojim si nasmijan, na kojim poziraš, na kojim si zbog nekog dnevnog problema zabrinut, sve te fotografije, zapravo, nisu dokaz da si na svijetu postojao.

Semezdin Mehmedinović 24. 07. 2010.

Knjiga dobrih priča

U novinama u kojima radim postoji i nekakva služba za posebna izdanja. Nisam siguran da se baš tako zovu, zapravo siguran sam da se ne zovu, ali njihov je posao da u suradnji s odjelima promocije i marketinga osmišljavaju razne letke, brošure, knjižice, a katkad i knjige, koje bi se dijelile ili prodavale uz dnevni broj novina i tako im povećavale nakladu. Da bi stvar djelovala profesionalnije i u određenom smislu učenije, sve je to, i još ponešto, obuhvaćeno sintagmom “ekstenzije brenda”.

Tako su došli na ideju da bismo nas četvorica-petorica uglednijih autora, priznatih hrvatskih književnika, mogli načiniti svaki svoju knjižicu od šezdesetak stranica, u koju bi uvrstili kratke priče svojih omiljenih pisaca, ili priče koje su na nas kao pisce izvršile neki utjecaj. Naravno, mi ćemo to učiniti besplatno, a dolaze ljetni mjeseci pa će se zainteresirati publika na dalmatinskim plažama.

Pristao sam, premda mi je nešto govorilo kako od ove ideje ništa neće biti. Između ostaloga i zato što postoje i autorska prava, za koja bi se netko trebao raspitati, a zatim ponešto i platiti. Nakon nekog vremena, urednica me je izvijestila da su nam iz službe sugerirali kako bi bilo dobro da autori priča budu iz devetnaestoga i iz ranijih stoljeća.

Ali, ipak, krenuo sam preturati po knjigama, kombinirati i prisjećati se, a zatim antologizirati i sastavljati nešto za što je već bilo izvjesno da nikada neće izaći. Iako ne volim trošiti vrijeme na uzaludne stvari, odbojna mi je ideja hobija, nisam kolekcionar, nikada nisam igrao kompjuterske igrice, ne volim internetsku komunikaciju, ne tvitam i ne fejsbučim; iako sam, dakle, lijen za dangubu svake vrste, jer mi je ona zamornija i od najtežeg posla, proveo sam nekoliko dana sastavljajući svoju knjižicu načinjenu od tuđih priča. Ali tako da ta knjižica funkcionira kao neka vrsta tajnog romana.

Taj kratki, djetinji užitak, posve nalik Miloszevom okopavanju vrta, bio je neka vrsta dara u ove sparne ljetne dane. Darivali su me svojom idejom meni uglavnom nepoznati ljudi iz službi za posebna izdanja, marketing i promociju. Vjerojatno im ne mogu zahvaliti, jer bih im teško objasnio na čemu zahvaljujem.

Na kraju, nastala je ta virtualna knjižica, koja neće biti objavljena, ali već postoji, jer postoje knjige iz kojih je svaki čitatelj čitanjem po redu u svojoj glavi može sastaviti. I još se nitko ne mora brinuti oko autorskih prava.

Onaj tko je želi pročitati, mora pokraj fotelje ili ležaja staviti pet različitih knjiga, i čitati ovim redom:

Ivo Andrić: Čudo u Olovu

Danilo Kiš: Dug

Isak Samokovlija: Rafina avlija

Mirko Kovač: Dan i noć

Ivan Lovrenović: Zvijezda iznad Betlehema

Miljenko Jergović 24. 07. 2010.