U sempembru svake godine hrvatski se pisci prijavljuju na natječaj za stipendiju koju dodjeljuje resorno ministarstvo. Za prijavu im treba preporuka. I tako nastaju tekstovi koji ne bivaju objavljeni.

Pedeset cigareta za Elenu

Marina Vujčić u svojim se romanima i dramama gotovo opsesivno bavi običnim životima. To čini s uvjerenjem i darom za očuđenje svakodnevice koji zna podsjetiti na neke rane filmove Lawrencea Kasdana, osobito na “Slučajnog turista”. I uvijek se u tim životima dogodi neki mali pomak, neka sitna odluka, koja sve preokrene, premda sve, ipak, ostaje isto. Može li se krenuti ispočetka, nakon što se jedan život već potrošio, ili nakon što je obljutavio? Na ovo pitanje, naravno, nema i ne treba biti odgovora, ali iz njega, opsesivno ga varirajući, Marina Vujičić gradi svoje romane.

“Tijelo, soba, šalica” (naslov promijenjen u konačnici u “Pedeset cigareta za Elenu”, prema savjetu urednika Seida Serdarevića, op.a) korak je dalje u pojednostavljenju početnog motiva. Jedan čovjek, imenom Oliver Radman – kao da i nije naš, ovdašnji – odluči da će pedeseti rođendan proslaviti tako što će od ponoći do ponoći ostati budan. Spavanje je najveća ugoda, spavanje je eliksir bezbrižnosti, samo u snu čovjek je slobodan, ali istodobno spavanje skraćuje naše ionako kratko vrijeme, bliži nas našem nestanku, spavanje je svakonoćna vježba smrti. Kada bi mogao nespavati, čovjek bi – subjektivno gledano – živio dvostruko duže. Ostati budan za svoj pedeseti rođendan između ostalog je i uzaludni, sizifovski pokušaj da se pobijedi neumitno. Ali hajde, ne razmišljajmo o tome baš tako ozbiljno: ostati budan na jedan dan, od ponoći do ponoći, jedna je od onih budalastih, uveseljavajućih odluka, koje izvan čina odlučivanja i nemaju drugoga smisla, kakve čovjek donosi jer ga vesele i jer očuđavaju svakodnevicu. A to je očuđenje i Marinin talent, i njena opsesivna tema.

“Tijelo, soba, šalica” pripovijeda, ili će tek pripovijedati o tome koga Oliver Radman sreće za vrijeme svoga rođendanskog bdijenja. Hoće li mu se život, ipak, preokrenuti? I što se može dogoditi u dvadeset četiri sata čovjekove budnosti? Svijet je, uče nas sveta i profana iskustva, nastajao, rađao se u jednom danu, tako će u nekom drugom, slućenom danu, u daljoj ili bližoj budućnosti, i nestati. “Tijelo, soba, šalica” trebala bi postati pričom o tom danu kada svijeta nestaje ili svijet ostaje. Po tome se ne razlikuje od svih drugih dana. Razlika je samo u svijesti o jedinstvu trenutka, i u jednoj maloj, gotovo trivijalnoj životnoj odluci.

Da, ja bih želio pročitati ovu knjigu kad jednom bude napisana.

02.09.2015

Mogla sam to biti ja 

Kada bi se priča Marine Vujčić mogla svesti na jednu misao i rečenicu, tada bi ta rečenica bila vrlo jednostavna, i na neki način drevna: nitko nikome ne može pomoći. Svaki je čovjek sam za sebe, svakome je njegova patnja najveća, nema ničega težeg i beznadnijeg od pokušaja zamišljanja patnje onoga drugog. Ona se ionako i zamišlja samo zbog praznovjernog straha da se tebi ne dogodi ista takva ili mnogo gora nesreća.

Ili nije tako. Možda ovaj rukopis govori o nečemu posve drugom. Možda su autoričine namjere manje sumorne. U priči sudjeluje više različitih, katkad suprotstavljenih glasova, koji se prepliću i kontrapunktiraju, kao u nekoj glazbenoj formi, kao u televizijskoj seriji ili kao u – životu.

Marina Vujčić piše onako kako i živi. Tačnije rečeno, ona piše onako kako iz njezine perspektive izgleda život, promatran sa strane, tiho i nenametljivo, bez namjere i potrebe da se ikome ili ičemu presuđuje. Pomalo to djeluje poput onih odjeka egzistencijalizma u našoj književnosti ili u filmu s krajem pedesetih i početkom šezdesetih, ali mnogo ljupkije, pametnije, lišeno svake patetike i zazivanja utjehe. Nikome od njenih junaka ili junakinja utjeha nije obećana. Prošlo je to vrijeme, nema više ideala uz koje bi se moglo preživjeti. Svijet je hladan i okrutan, ali upravo na fonu te hladnoće i okrutnosti svijeta savršeno se očitavaju njene tople i žive ljudske prilike, persone, maske jednoga doživljenog i proživljenog svijeta.

Roman u nastajanju, naslova “Mogla sam to biti ja”, nadaje se kao dosad najzreliji u nizu od tri romana Marine Vujčić, nizu apartnom i uzdignutom iznad standarda suvremene hrvatske proze, ali i hrvatske naracije općenito. Marina Vujčić umije, naime, pripovijedati priču na način nenametljiv, skoro nevidljiv, onako kako se priča sama od sebe odvija u životu. Naravno, životne priče u književnosti su neuvjerljive ako su iz života “prepisane”. Marina Vujčić ne “prepisuje”, ona kreira tako da priča bude uvjerljivija od života. Ne, nije to patetično pretjerivanje ni gromoglasna fraza. To je, naprosto, pokušaj definiranja jednog umijeća.

Za vlastito dobro, za dobro žive hrvatske kulture, nadležna institucija trebala bi poduprijeti nastanak romana “Mogla sam to biti ja”.  

07.09.2014. 

A onda je Božo krenuo ispočetka

Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.

Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.

Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.

U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.

Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.

Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.

Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.

10.09.2012.

Prozor na Haos

(pogovor knjizi “Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja”, Službeni glasnik, Beograd 2019)

1.

Ima u većini tekstova u ovoj knjizi Vlaha Bogišića dosta istorijskog i biografskog iz vremena i života ličnosti o kojima je pisao. Ništa to nije ni čudno, ni suvišno, budući da su biografije tih ljudi vezane za njihovo stvaralaštvo, da su se njihove ideje, književne i naučne, sve zajedno provlačile kroz njihovo vreme i ulile se u naše današnje živote, jer se u onim vremenima – za razliku od današnjeg – često žrtvovao život za ideje, ali nije bila retkost i da su njihove ideje žrtvovane zbog njihovih života. Danas je sve to razdvojeno, podeljeno, u sudaru, bez reda, bez početka i kraja. Kakvo je vreme, takvi su ljudi i tragovi koje za sobom ostavljaju. Meni je isprepletanost tih onovremenih ličnosti i događaja interesantna iz dva razloga: jedan je njihova moralna čvrstina i doslednost, a druga je – još važnija, uzvišenija i dragocenija – želja i snaga da se kreira jedna posebna kultura, da svaki segment te kulture sraste jedan sa drugim, da stvori jedan lanac – neraskidiv i zlatan, u prenosnom i simboličnom smislu – koji danas, bez ikakve patetike i žalosti za prošlošću, nazivamo Tradicija sa velikim T, tradicija u onom smislu kako je u jednom važnom eseju o toj danas vrlo osetljivoj temi – poglavito zbog njene zloupotrebe i provlačenja kroz mulj opskurantizma, sluđenosti prošlošću i iživljavanja nad samim sobom, falsifikovanja i zloupotrebe istorije – to definisao Ezra Paund: „Tradicija je lepota koju čuvamo, a ne lanac za okivanje“, podsetivši nas na Danteov savet da ne „uprežemo kola u kićeni am“.

Zbog neshvatanja ove ideje iz naše prošlosti ispililo se protivrečje, sukob, rasap, nerazumevanje, potcenjivanje i precenjivanje, a u senci sumanutosti i gluposti ostala je jedna ideja i danas najbliža vrhovima ljudske misli ne samo na ovim južnoslovenskim prostorima – koji danas zlonamerno i sa odsustvom razumevanja zovu jugozapadni Balkan – nego u evropskoj kulturi uopšte.

Ima li išta prikladnije nego ovaj tekst o knjizi Vlaha Bogišića započeti podsećanjem na već zaboravljenju veličanstvenu Krležinu ideju o južnoslovenskoj (ili istočnomediteranskoj) civilizaciji, ne zbog toga što je pisac ove knjige bio jedan od Krležinih naslednika kao rukovodilac Leksikografskog zavoda u Zagrebu i priređivač više radova o njemu, nego što je ta ideja bila toliko razgovetna, logična i značajna, što je po prirodi stvari i po kulturno-istorijskom zanosu i poletu prevazilazila mnoge nategnute, proizvoljne i ideološko-versko-nacionalističke ekvilibristike čitave jedne bulumente zatečene u razjarenim vremenima i razvratnim događajima. Bila je to, dakle, ideja o srednjovekovnoj južnoslovenskoj kulturi ili istočnomediteranskoj civilizaciji – zovite to danas kako vam drago budući da se sve to raspalo i raskomadalo, sa ostatkom još nekih odbljesaka koji se javljaju u delima pojedinaca između Jadrana, preko Bosne, do Save i Dunava, od Poreča, preko Zadra, Splita i Dubrovnika, bogumilskih stećaka i Kotora, preko Sopoćana i Studenice do Nereza i Ohridskog jezera. Vlaho Bogišić ovu danas zaboravljenu i nikada pravilno shvaćenu kvadraturu prostora i vremena svojim radom, odnosom i razumevanjem, a posebno svojim poreklom i pripadnošću, iznosi danas na ovaj astal našeg duhovnog života. To je suština i visoka cena ove knjige. To su darovi koje treba primiti oberučke kako bismo ovom zapuštenom i zaparloženom vremenu pokazali tragove svoje zajedničke kulture i otmenosti. Taj astal prepun darova, znamenja i buktinja liči mi – u prenosnom smislu – na onu livadu Cmrok na periferiji Zagreba, između Šestina i Tuškanca, na koju me, uvek kada dođem u Zagreb, Vlaho poziva da odemo, jer zna da se na tom prostoru osećam kao da sam stupio na neku „livadu duhovnu“, kako se zove i jedna knjiga ranohrišćanskog duhovnika, iskušenika, pustinjaka i božijeg posrednika iz vremena rane hrišćanske Crkve – Jovana Mashe. Meni ta Livada (i ona sa velikim L) liči na onu zavetnu ravnu Svetu Planinu prostrtu u vremenu, a možda je bolje reći – preko vremena. Ta Livada – prostrta kao vodopad, onako predjesenje zelena – zastala je (kao onaj ćilim ni na nebu ni na zemlji) na putovanju pod ovim nebesima, a da se ne zna odakle dolazi ni kuda se uputila, da prihvati dvojicu ljudi kao neka prostirka smisla, podsećajući nas na jedan detalj o poznanstvu – na prvi pogled neprimetan i zapleten u napadnoj celini: kada se ljudi približe jedan drugom do te mere da im taj detalj ostane u samoj dubini njih samih, pa se iz te dubine nesvesno raspoređuju budući događaji, praveći čudan i na prvi pogled neosnovan ili bezrazložan raspored poslova i dana. Tako se – iz tog nevidljivog isijavanja – nataloži neka sjaktava prašina, koja te dane i događaje štiti od prolaznosti na ovome trošnom svetu. Upravo je ta prolaznost, kao protivrečnost našem življenju, najveća tajna. Zbog toga priču o prolaznosti treba shvatiti kao najsavršeniji oblik večnosti. 

2.

Ali vratimo se onoj Krležinoj ideji koju ova knjiga – svesno ili nesvesno – prati kao osnovni putokaz.

Naime, ideju o istočnojadranskoj civilizaciji Krleža je šire obrazložio u tekstu „Srednjovekovna umjetnost naroda Jugoslavije“, koji je objavljen u časopisu Umetnost, broj 2, 1950. godine, a povodom istoimene izložbe koju je priredio u Parizu u galeriji Gran Pale. Izložba koja je izazvala veliku pažnju u Francuskoj još je značajnija zbog pomenutog teksta, jer je u njemu Krleža dokazao jedinstvo prostora istočnog Jadrana i zaleđa, još jednom potvrdivši da se zajedničke ideje prostora i vremena najčešće i najpouzdanije ispoljavaju preko umetnosti i kulture kao najdubljih sadržaja i formi izražavanja bića.

Zašto ovo ističem povodom ove knjige? Zbog toga što je ta ideja, po mom ubeđenju, osnova ove knjige iako se o njoj u knjizi eksplicitno ne govori. Ali delo Baltazara Bogišića, i Frana Supila, i Stjepana Radića (čelovjeka koga je u gradu Beogradu ubio jedan sumanuti primitivac „bez mane i straha“), i Mirka Kovača (tog ahasvera naše književnosti), i Rafa Bogišića (o kome se u ovoj knjizi ne piše, ali koji ovuda preleće kao svetleća senka), i Nika Kapetanića (koji ovde drži žezlo zvano „duh mesta“), i život Dubrovnika, i područjâ Konavala, i bogumila od Stoca do dubokog zaleđa, graditeljstvo i slikarstvo od Poreča do Ohrida govore o tom zlatnom tragu – ili lancu – jedinstva.

Elemente i toponime te južnoslovenske civilizacije Krleža konkretno nabraja: „Portali, slike i sarkofazi južnoslovjenskog srednjeg vijeka govore nam o živoj dinamici karolinških, lombardijsko-ravenskih, romaničkih i bizantskih elemenata, kojima smo bili okruženi u prostoru i vremenu svoje srednjovjekovne prošlosti. Donat zadarski, Buvina, Radovan, Dečani, Studenica, Mileševa, Sopoćani, Sveta Sofija ohridska, bogumilska plastika itd., itd. dokazuju nam kako nema gotovo ni jedne varijacije zapadnoevropskog, mediteranskog ili bizantskog arhitektonskog ili slikarskog pomodnog stila koji se kod nas ne bi bio odrazio na takav način, te se ne bi dalo braniti da su naši arhitekti, slikari i kipari artističku problematiku svoga vremena svladali ne samo epigonski ili eklektički, nego stvaralački individualno.“ Kao što je sve ovo pobrojano bilo oblik borbe za evropsku tradiciju i njene principe, tako je i Bogišićeva knjiga izraz i dokaz borbe za te principe u prošlosti, ili izneveravanje tih načela u sadašnjem vremenu. Taj „vlastiti vitalitet“ Bogišić dokazuje kroz borbu ideja nekolicine aktera ove knjige.

Kada je reč o slikarstvu, na primer, uočljivo je da u vreme rađanja renesanse između Sicilije i Lombardije krajem XIII veka, takvo slikarstvo, sa velikom psihološkom senzibilnošću likova, sa elementima posebnog namaza boje (koji će se javiti tek kasnije u evropskom slikarstvu), već je imalo svoje začetke – zrelo formirane – u Mileševi i Sopoćanima. „Govoilo se o našim freskama u superlativu, tako da su ih uspoređivali sa Rafaelom. Danas, kada se u estetsku ocjenu unose elementi rusoovskog [Ruso Carinik] pučkog realizma ili Brakove, Van Gogove, Pikasove ili Matisove palete, ove nam slike govore stvari iznenađujuće, dokazujući nam da je najslobodnija forma francuskog fovizma vezana sa likovnim sistemom koji živi već sedam stotina godina na empirijskoj bazi neposrednog zapažanja, oslobođenog svake manire. O našem slikarstvu srednjega vijeka govorilo se sa mnogo romantičke političke strasti, a isto tako i iz uzvišene perspektive da je ono produkt bizantske provincijalne manire“ (Krleža). 

Bogumilska pobuna protiv zvanične Crkve bila je preteča pobunama i borbama za reforme i Jana Husa, i Lutera, i Viklifa. Pojava bogumilskih stećaka i njihovi religiozno-umetnički izvori su do danas tajna: ništa se na širokim prostorima Evrope nije pojavilo jedinstvenije, originalnije i tajanstvenije od toga. Krleža tvrdi da su ti majstori bili „slobodni od svake artističke manire svoga vremena“: „Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski način nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artističke pobune ili revolucije, kao što je to slučaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrčkim nonkonformizmom, to ne znamo.“ „Ova božanska umjetnička planeta“ – nastavlja Krleža – „ova skulptura je tendenciozna i propagandistička. Ona ne priznaje kult smrti. Ona načelno, bogumilski, upravo materijalistički negira zaglupljujuću misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleči pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i čistih evanđelista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajući umorstvo najvećim grijehom, a cezaropapizam đavolskom negacijom svih evanđeoskih principa.“

Kao što se među proučavaocima o bogumilstvu više govorlilo kao o jeresi, a ne kao o posebnom osećaju za pravdu, za vrednost ovozemaljskog ljudskog života, izražavanom preko bogumilske skulptorske umetnosti, tako se i o slikarstvu ovog doba govorilo – delimično i posredstvom evropskih istorijsko-društvenih i estetsko-naučnih metodologija – „sa mnogo romantičke strasti“, koja je previše bila zaokupila jedan period istorije prostora o kome je reč, polažući nadu u oslobođenje svih oblika svakodnevnog života, zaboravljajući pritom slobodu stvaranja, tu jedinstvenost, inokosnost i odraz unutrašnje pobune samog bića. Takav odnos nas je često koštao suštinskog shvatanja pojava i namera, punoće života i dijaloga sa sobom i sa drugima. „Jugoslavenska civilizacija je propala u ciklusu ratova, da bi Zapadna Evropa mogla da živi i da harmonično stvara umjetnička djela bez kojih bi historija čovječanstva ostala nezamisliva.“, zaključuje Krleža na kraju svoga teksta o južnoslovenskoj civilizaciji. A što se Evrope tiče, o njoj će Krleža s druge strane ove povesti pisati crno s rezignacijom, s gorčinom i skepsom, gotovo kao o slomu još jedne civilizacije.

(Između ovih zagrada želim da pomenem Vladimira Dvornikovića. Ono što je Krleža govorio o istočnomediteranskoj civilizaciji i propasti Evrope, to je isto govorio Dvorniković u svojim tekstovima. Iako su jedan o drugom rekli nekoliko zajedljivih reči, oko tih ideja su se složili jedan organicista i jedan materijalista – mada ja Krležu ne bih svrstavao po bilo kakvim i bilo čijim fijokama, ideološkim kuloarima i agitaciono-propagandnim srpsko-hrvatskim ćumezima i sobičcima. Ono što je Dvorniković sažeo u Karakterologiji Jugoslovena – knjizi o realnom, tragičnom i melanholičnom na ovim prostorima i prostranstvima – to isto je Krleža opisao do detalja u tekstu „Pijana novembarska noć 1918“ i u analizama zagrebačkog i beogradskog društvenog mulja, licemerja i splačina inteligenata; ono što je Dvorniković analizirao u tekstu „Psihopatska demagogija“, to je Krleža uporno provlačio i podvlačio u „Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće“, u „O našoj inteligenciji“ i u „O jedinim zastavama našeg vremena“; ono što je Dvorniković predosetio o budućnosti Evrope, o njenoj nadmenosti, nerazumevanju, zaslepljenosti i potcenjivanju, to je Krleža potanko obrazložio u tekstu „Evropa danas“.)

3.

Kada sam meseca decembra jedne godine sa Vlahom Bogišićem ušao s večeri u grad Dubrovnik, nije se znalo da li ćemo iz njega izaći: kiša, kiša i samo kiša, sa jednom jedinom osobom u dalekoj perspektivi Straduna, u najdaljoj od svih daljina. Da se ta jedina osoba nije gubila iz vida, pomislio sam da sam došao u Nigde, u onaj Hotornov Edgin. Bio je to moj stvarni susret sa Vlahom. Svi prethodni toga časa bili su prividni, jer smo ovoga puta bili zatečeni u bezizlaznoj samoći istorijskog dubrovačkog raznolikog mnogoljudsta.

A ovo putovanje je počelo u Herceg Novom od jednog ugodnog i lakog, da ne kažem pomalo otmeno-raskalašnog, razgovora sa slikarom Vojom Stanićem, razgovorom u kome je bilo reči o Baltazaru Bogišiću, Vlahovom pretku.

To naše putovanje po dubrovačkom i konavoskom kraju započelo je sutradan, kada je sve ponovo „zasjalo ko ogledalo“, sa groba Milovana Glišića na pravoslavnom groblju Boninovo, gde je ovaj pisac-vilenjak, posebno ukrštanje i sjedinjenje realiste i fantaste, došao u Dubrovnik da leči i svoju bol i svoju bolest, i tu umro. Sa toga svetlog groba otišli smo na groblje Svetog Roka u Cavtat – u grad koga su nekada zvali Mali Beograd – na jedan drugi grob. Na grob Baltazara Bogišića. Nas nekoliko Vlahovih prijatelja skupili smo se na tom lepom mestu, na tom grobu, iznad koga se – uzgred da kažem – pritajila lepa kapela koju je vajar Meštrović darovao porodici brodovlasnika Račića i dvema njegovim kćerima, Meštrovićevim prijateljicama, u kojoj se presijava zvono na kome je urezano: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš zagonetku smrti“, a sa Baltazova groba obratio nam se Vlaho sa nekoliko otmenih spiralnih rečenica o životu ovog velikog čoveka, kako on to inače ume. Iz tih reči sam shvatio njegovu odanost svojim Bogišićima (nemojmo zaboraviti ni Rafa Bogišića, književnika i naučnika) i svojim prisutnim prijateljima. Budući da je Baltazar kružio Mediteranom i Evropom, stigavši bogme i do Beograda, i iza njega, kao neki ahasver koji gde god stigne prosipa darove – pre svega ustave i zakone – meni je nekako bilo logično što sam na tom cavtatskom groblju video delo i onog drugog ahasvera – Meštrovića, sa pomišlju i na trećeg – Vlaha Bukovca. Sva ta njihova putovanja, lutanja, preturanja i lomatanja po svetu, odlasci i dolasci, sva ta njihova stvaralačka oluja, sila, strast i stres jesu iverje, svetlice i talasi (ili Njegoševe volne) one južnoslovensko-istočnomediteranske civilizacije.

Govoreći o Baltazaru Baldu Bogišiću u ovoj knjizi, Vlaha Bogišića posebno je zainteresovao jedan važan segment njegovih naučnih ideja koji bismo danas mogli priključiti određenim sociološko-antropološkim učenjima. Suština istraživanja Baltazara Bogišića – koje je sadržano u njegovim najvažnijim delima – jeste upravo ono što je V. B. istakao i podvukao, davši time aktuelnost Baltazarovom radu. Reč je o tome da je Baltazar shvatio suštinu problema odnosa između narodnog i političkog, gde je narodno, dakle ono što je esencija određenog etosa i etnosa, izdvojio, osamostalio i zaštitio od svega onoga što tu osnovu prisvaja, menja njenu suštinu i vrednost, prekrajajući time osnovni pravac jedne samosvojne celine, koja ima svoja pravila, celine sa svim njenim promenama, temperaturama, preobražajima i protivrečnostima, u kojima se skrivaju i dejstvuju kreacija i imaginacija, uzroci ponašanja i žovotnih tokova, sa svim onim silama koje formiraju kulturu, pa je ovakav način razmišljenja najvažnija forma zaštite samosvojnosti i budućnosti narodâ. „Glavno ograničenje u razvitku narodnih mogućnosti Bogišić je vidio u politici. Zanimljivo je, međutim, da o tome govori, štoviše ograđujući se od politike, upravo kao čovjek politike, štoviše ministar. U odgovoru na pitanje udruženja ’srpske i hrvatske akademske omladine’ o srpsko-hrvatskom sporenju, koje je 1890-ih uzimalo maha, on upućuje da nitko sigurno ’nije saznao ni za najmanji moj politički sastavak, i to prosto zbog toga, što ga ja nikad ni sastavio nijesam. A svakako riječi naučni (znanstveni), narodnosni, politički predstavljaju posve različne, samostalne i zasebno određene pojmove, koje nijedan znanstveno obrazovan čovjek neće smiješati ni pobrkati’.” „Naravno je dakle da o politici – tvrdi B. Bogišić – „na koju se pače svak smatra za pozvata, ne može biti govora kada on razmatra narodnosna pitanja sa znanstvenog aspekta.“ Ali ono što je ovde važno jeste Baltazarovo uverenje da se primena ovog razgraničenja mora jednako odnositi i na porodicu ili obitelj. V. Bogišić u svome tekstu „Zbornik ili Ustav: Obitelj Bogišić“ ovom pitanju daje naglasak koji se tiče upravo današnjeg vremena u kojem porodica – ta klica i osnova društva – gubi funkciju čuvara etosa i etnosa, preobrazivši se u ćeliju političkog društva, gubeći time svaku graditeljsku vrednost. Jer „obitelj po svojoj prirodi nije mehanička kakva uredba, tako da“ – izričit je Baltazar – „kad si joj razorio dosadašnji oblik, možeš ga odmah zamijeniti drugim koji je takođe mehaničke prirode. Obitelj je uredba koja je prepuna moralnih elemenata, uredba koja se obrazuje, razvija i utvrđuje kao svaki organizam, tijekom mnogih i mnogih vjekova… Ali, kad radi koga drago spoljašnjeg uzroka, obruč odjednom krhne i dosadašnja se kućna forma, kao tradicionalna uredba, prospe, posljedice su strašne, jer nastaje moralna anarhija”.

Da bi ovu Baltazarovu osnovnu tezu potvrdio, Vlaho Bogišić se dosetio jednog izvanrednog primera iz književnosti – Krležinog romana Banket u Blitvi, koji sâm Krleža najavljuje ovim rečima: „Roman prikazuje izgradnju blitvinske savremene civilizacije: nekoliko stotina milijunaša živi u Blitvanenu, gdje se blitvinske knjige uglavnom uopće ne čitaju“, a V. B. dodaje: „Ideal blitvinske novopečene gospode su kič i estrada, a scenom prolaze provincijalni politikanti advokati, kao i dostojanstvenici, koji već žive u sjeni svojih vlastitih spomenika.“ Ovaj će se Krležin Blitvanen popeti na visine savremenog sveta, sveta u kome upravo živimo, i biće odraz i metafora kulturnog obrasca ove civilizacije. Zvali mi tu Ekumenu raspad vrednosti (Herman Broh), kuća ljudi bez svojstava (Robert Muzil), postvareni svet (Martin Hajdeger), put te Uzvišenosti je pravac u najgore (Samjuel Beket), pravac prema usponu beznačajnosti (Kornelijus Kastorijadis). 

Danas je „logični, prirodni red stvari, pojava, pojmova uprav na glavu izvrnut. U nas se radi, kao da luksus prethodi najneophodnije potrebe“, proročke su reči Baltazara Bogišića.

Dodao bih, usput, da se delo Cavtaćanina Baltazara Bogišića ostvarilo u tada čudnoj i egzotičnoj, da kažemo, državi Crnoj Gori, kojoj je on napisao ustav. Imao je vremena i upornosti da im taj ustav objasni i utera u glavu, za razliku od drugog Cavtaćanina, slikara Vlaha Bukovca, koji je danima u očaju čekao „na Cetinje“ da se kralj kraljevstva vrati iz lova kako bi ga – po kraljevom pozivu – portretisao. Kraljevi i prosjaci. 

4.

Težak otužan dim spušta se na doline
 i širi se nad istorijom. 

Zbignjev Herbert

Moralna, intelektualna i politička hrabrost Frana Supila u vreme kada je stvarana zajednica Južnih Slovena, pre svega država Jugoslavija, mogla bi danas da bude uzor i stub koji bi otvorio oči i zapalio plamen svima onima koji su tu ideju rasturili i raskomadali kao besni psi, stvorivši od nje ekonomski i politički buvljak. Taj Cavtaćanin ili Dubrovčanin iz Konavala špartao je Evropom tražeći potporu, razumevanje i pomoć za ujedinjenje i slobodu narodâ od jedne natrule, uzdrmane i besom opsednute monarhije, u čije je usamljeno, izranjavljeno i od osionosti i korozije napaćeno srce Supilo, celoga svoga života, majstorski zarivao bodež. I dok su mladobosanci iskazivali i izazivali bunt, Supilo je delao služeći se svim svojim diplomatskim vrlinama prožetim inteligencijom, argumentima, doslednošću i upornošću. Zbog svega ovoga, Vlaho Bogišić prema Supilu ima poseban odnos, odnos pun poštovanja, razumevanja i zanosa, ali svakako i smelosti da ga uzdigne iz njegovog sloma i ugaslog žara, koji su dobili apokaliptične oblike raspada jedne moguće harmonije. Bio je to nedostižan primer velike borbe za velika dela: „Taj se potomak konavoskih težaka, plebejac a ne velikaš, javio kao glasnik smaka. Supilu, a ne djetinjastom Principu ili pronicljivom Apisu, pripada počasni šekspirijanski naslov habsburškog grobara“ (Vlaho Bogišić). Uprkos željama da se ta velika Supilova borba zaobiđe i isključi iz istorije, uprkos strahu – ondašnjem i današnjem – V. B., ne bez krika i vapaja, poručuje današnjim mešetarima da je taj meštar još tu: „Supilov je tridesetogodišnji javni život, otkad se kao školarac narugao tome ’sustavu’, pa dok se nije izgubio u londonskoj magli, dosljedno – protuhabsburški.“

Sečivo kojim je Supilo komadao ostatke Monarhije uvek je bilo u zamahnutoj ruci – ovo treba podvući plavim i crvenim – otvorene mržnje Dubrovčana prema toj budućoj „slavnoj“ ruševini, koja je bila odraz bukagija na nogama i mraka u glavi, a Dubrovnik odraz slobode, kojoj je, prvi u Evropi, zapevao himnu. Za tu slobodu Supilo se borio u Rimu, Londonu, Parizu, Veneciji i Petrogradu (došavši tako i do Niša, na noge onom ne dvoličnom nego troličnom Baji Pašiću). O toj njegovoj nepokolebljivosti, viziji, strasti, „zanosu i prkosu“ jedan ondašnji engleski državnik rekao je i ovo: „Supilo je svojim shvatanjem bitnih faktora evropske situacije, svojom snažnom verom u pravdu i životnu važnost jugoslovenske stvari privlačio pažnju punu simpatija svih onih kojima se približio. Da je imao povoljnije prilike i bolje temeljno obrazovanje, Supilo bi postao veliki evropski državnik. Pronicljiv i energičan, bio je nadaren upravo neiscrpnom plodnošću duha; najveća mu je greška bila što nije mogao da podnosi glupane i što je, nestrpljiv, svojim bojažljivim i slabijim drugovima dao da osete njegovu čvrstu ruku.“ „Fascinirao je sve s kojima se upoznao. Ser Edvard Grej je priznao Seton-Vatsonu da bi Supilo s obzirom na svoje sposobnosti mogao biti britanski ministar vanjskih poslova. Njegov se utjecaj ’graničio sa čudom’, govorio je talijanski diplomat gof Sforca: ’Mogli smo se odupreti navaljivanju srpskih diplomata ili dokazivanjima hrvatskih intelektualaca. Ali kako da vas ne zbuni i ne pokoleba vjera ovog čovjeka u život svoga naroda, njegov prezir prema nemanju državnika, i ona snaga pod čijim ste utjecajem osjećali da je u interesu Antante da prizna opravdanost jedne nacionalne stvari’“ (Josip Horvat u knjizi Frano Supilo).

Posle propasti Austrougarske, posle ubeđivanja u okviru Jugoslovenskog odbora (na čelu sa Trumbićem), posle pašićevskih ekspanzionističkih navaljivanja Srbije u vezi sa stvaranjem nove države jugoslovenskih naroda, posle Supilovih vidovitih tvrdnji da se pre ujedinjenja moraju razrešiti i na čistinu postaviti svi detalji oko organizacije nove države, Supilo je ponovo ostao – sam. I na kraju svoga života – slomljen, otuđen u svakom pogledu, rastrojen u duhu, ranjen u duši – završio je u ludnici. Malo je nedostajalo da njegov pepeo bude razvejan londonskom rekom Temzom jer niko nije bio zainteresovan za njegovo napaćeno telo. Nije prvi put da je sudbina genijalnih, plamtećih i doslednih ljudi uvek jednom nogom na pragu ludnice, dok se „normalan“ svet šepuri uokolo prostorima prepunim ludosti.

 Tumačeći našu istoriju sa surovom preciznošću, Krleža je i povodom Supilove sudbine stavio tačku tešku kao malj i oštru kao kolac: „Ta najčešća i najtipičnija hrvatska tragedija je jugoslavenska, kao što su jugoslavenski tipično srpske smrt Principa, Gaćinovića ili Apisa. U onim krvavim pivnicama odeskim [reč je o Supilovim pregovorima u ruskoj Odesi], u onoj noćnoj solunskoj salvi [streljanje Apisa], na onim znojnim plahtama Supilevljevog ludila, pod crnim vješalima drugova Gavrila Principa i njegovom golgotskom smrću, tamo je uzdisalo i jaukalo pravo i nepatvoreno romantično jugoslavenstvo! Sve ostalo je glupost i interes! Te jugoslavenske tragedije po tamnicama i po stratištima simboliziraju oduhovljeno odricanje od svih individualnih interesa i perspektiva. Na njihovom posljednjem pohodu u grobove, pojam jugoslavenskog stradanja za dobrovoljne kandidate smrti ostao je jalovomračnom i tragičnobezizglednom slikom: osim smrti na vješalima, u ludilu ili u bitkama, nije bilo više ničeg. To su bile njihove ‘posljednje jugoslavenske stvari’, pojave i spoznaje. Nevini i pravedni, oni su dali sve što su mogli da daju: svoj vlastiti život. Pojam jugoslavenskog za te martire jeste pojam nečeg tragičnog: smrt kao takva, ludilo i slom“ (Krleža, „Slom Frana Supila“).

Užas, užas, užas!

5.

Nije jednostavno govoriti o ovoj knjizi Vlaha Bogišića, jer je u njoj reč o dva paralelna sveta, o jednom jučerašnjem, tamnom, dubokom i opasnom u smislu različitih i kontraverznih tumačenja, i ovom današnjem, koji je opskuran i sluđen. Nošen Krležinom idejom o južnoslovenskoj civilizaciji – koja je u srži ove knjige – želeo sam da je ovde istaknem ne bih li sve one koji su skloni da o ovim idejama govore kao o otuđenoj divljini opomenem da nisu u pravu, jer divljina na koju oni misle danas je rasprostranjena – otvoreno ili zakamuflirano – diljem ovog „naprednog sveta“, samo što je prekrivena mrtvačkim pokrovom ispod koga su trupla idejâ u ropcu i tehnologijâ u apsurdu, obliveni i prelakirani lažnim sjajem koji nas zaslepljuje. 

Suština ove knjige je strepnja i sumnja u produžetak jedne kulture u čeljustima Zlog Demijurga, knjige koja govori o svakom segmentu toga ždranja, o usponu i padu u razjapljeno i razvaljeno vreme u onom sioranovskom smislu. Ovde je u osnovi reč o večitom kruženju svega. Ovde se postavlja pitanje koje proizvodi sudare i gromove. Od početka do završetka meni se u ovoj knjizi ukazuje suštinsko nepoznato: Šta bi bilo ako vreme stane, ne u smislu propasti sveta, nego u smislu propasti idejâ, bilo to rukom i odlukom Božije promisli? Da li je tu kraj čovekovog mišljenja? Šta će biti zamena za to mišljenje? Da li smo sada pred ničeanskim bezdanom ili u kafkijanskom beznađu? Ili na pragu prelaska u neki paralelni svet? Meni je jasno da trećeg puta nema. Ni odgovora.

Jedan od likova ove knjige vodio je borbu za humani zakon i ustav kao osnove svakog društva, koje je nazvao obitelj ili domovina, drugi je plamteći tražio pravdu, i priliku za one koji su žudeli da izraze svoju kulturu i samosvojnost u svakom njenom odrazu i izrazu, a treći je shvatio da je prostor za koji su se prva dvojica žrtvovali u stvari čitava jedna civilizacija. Čija je sudbina tragičnija – o tome neka presudi neki Šekspir. A pisac ove knjige pokazao je da su sve te borbe prešle u zaborav, da su društva koja su nadolazila kao poplava ostavila poprište, da su se pogubila u svome najpaklenijem paklu loma i sloma. Zbog toga je u ovoj knjizi sve protivrečnost, sve guta samo sebe, sve se haotično preobražava, da bi se na kraju ustanovilo šta je ta tvorevina koja se istovremeno uspinje i pada, koja se kovitla, vri, koprca i krklja, koja nema ni početka ni kraja, i da se pretvorila u – Goropad.

Avgust 2019.

Svetislav Basara:

O MIRKU KOVAČU, JERGOVIĆU, NA RUKE

Razvuče se, Miljenko, ovo pismo na dve kalendarske godine, započeh ga onomad, u jednoj od koviljskih kelija, da bih po povratku u Beograd izbrisao većinu rečenica koje sam u manastiru napisao i da bih ga tek danas – 1. januara 2019 – nastavio i, nadam se, do sutra-prekosutra završio.

Neće ovo biti samo pismo, a evo zašto. Koprivica je umešao prste, a kad Božo umeša prste, ništa nije ono što jeste, ali nije ni ono što nije. Na dan, naime, povratka sa Kovačevih dana, u sali za doručak Hotela „Katarina“ naleteh na Koprivicu, šampiona hotelskog doručkovanja, koji mi reče da priprema zbornik tekstova o Kovaču i priupita me da li bih i ja nešto napisao, ja to bez razmišljanja prihvatih – posle se pokajah, ali o tom posle – pod snažnim utiskom romana Gublište, koji sam prvi put bio pročitao tu nedavno, jula 2018, i (pretpostavljam) zato bio nagrađen Nagradom „Mirko Kovač“, jer je to čitanje (u jednom dubljem, skrivenom smislu ) više zaslužilo nagradu nego knjiga koja je nagrađena. 

Ne bih se sad smeo zakleti da sam uopšte znao da Gubilište postoji, sve do letos, kad ga Filip David pomenu na jednoj od podnevnih sedeljki u čajdžinici „Galerija“, u kojoj ste i Ana i ti, valjda po sili sinhroniciteta – čuh to dan posle – na kratko navratili. Volim te sedeljke, iako na njih ne odlazim svakodnevno – zbog nesnosne saobraćajne gužve, češće bih inače dolazio – sačuvao se tu, u „Galeriji“ – kao u nekoj oazi usred sirijske pustinje – onaj lepi duh nekadašnjeg Beograda, neslivena i nerazlučiva mešavina samrtno ozbiljnih priča, esnafskog i političkog ogovaranja, urnebesne zajebancije i zanimljivih diskusija o knjigama i piscima. 

Beograd je, pravo govoreći, najbolje funkcionisao dok je bio oveća orijentalna kasaba. Beograd, zapravo, može biti kosmopolitski samo tako – kao orijentalna čaršija u kojoj su dozvoljeni svinjetina i rakija, samo se tako nalazi na svom pravom mestu u kosmosu, ova beogrdoba i beorugoba od pseduogranita, pseudomermera, novogodišnjih ukrasa, lavirinata od čkiljavih dioda, svetlećih trijumfalnih kapija prostakluka i zdanjâ koja podsećaju na amatersku kompjutersku animaciju (a možda to i jesu) ne pripada nigde – i nikome – i to se sasvim lepo vidi, zapravo, oseća. 

Kiš, Pekić i Kovač česta su tema u „Galeriji“, što nije čudo, većina onih koji svraćaju na sedeljke ili ih je dobro poznavala ili je sa njima drugovala. Vrlo često „podbodem“ ponekog da progovori o njima – a ne treba ih mnogo podbadati – i onda posmatram kako iz tih sećanja i priča Pekić, Kiš i Kovač izranjaju, na podobije arhimandrita Gerasima, kao ljudi od krvi i mesa, a ne kao krpene lutke prišivene vunicom na alaj –barjake zavađenih beogradskih mahala, one talibanske, nacionalističke (Pekić), i one bajagi evropske, koju ja posprdno zovem mudžahedin-i-eurohalk (Kiš). 

Kovač je izbegao tu žalosnu heraldičku sudbinu, biće kasnije reči zahvaljujući čemu, a u odbranu Kiša i Pekića mogu reći da se na mahalskim alaj-barjacima nisu obreli svojom voljom – cinik bi rekao da su umrli u poslednji čas – mada me neki od stalnih posetilaca sedeljki podsećaju da je Pekić ipak poživeo dovoljno dugo da uvidi da mu preti opasnost da (simbolički) završi kao zaštitni znak sekte uškopljenih kosovskog zaveta radi i ostalih parapolitikih i paranormalnih fenomena iz zone beogradskog slavskog sumraka. 

Meni je Kovač – pisao sam ti o tome, a i razgovarali smo o tome – još davnih dana, sedamdesetih i osamdesetih, dakle, pre Velikog pomračenja, poetički, pa ako hoćeš i politički, bio bliži nego Kiš i Pekić. Prvi mi je bio preterano internacionalan, drugi nekako previše nacionalan. Ovo treba uzeti sa nekoliko krupnih zrna soli. Sjajni su to bili pisci, snaga njihovih talenata i spisateljskog umeća je i nacionalno i internacinalno potiskivala u najdublji geološki sloj njihovih proza, ali mi je Kišova internacionalizacija (i hebreizacija) problema zla znala malčice da zasmeta, kao trunčica u oku, kao trepavica posuvraćena u beonjaču, kao što mi je povremeno malčice iritiralo Pekićevo “upumpavanje” smisla, fantastike i uzvišenosti u čemernu cincarsko-gedžovansku čaršiju, kojoj je – i u vremenima o kojima je i u kojima je Pekić pisao, kao i danas – „uzvišenost“ služila samo kao izvor zarade i feredža za najniže pobude i namere.

Da ne dužim i da se ne gubim u digresijama. Filip David mi jednog dana reče da Gubilište obavezno treba da pročitam, ozbiljno sam ga shvatio, istog dana krenuo u obilazak onih nekoliko knjižara u centru, ali Gublišta nisam našao, nije ga bilo u prodaji, pa mi je na kraju Fića pozajmio svoj primerak.

Odmah mi se nije svidelo što je knjiga nedebela, a saglasno mojim predrasudama, tanke knjige je bolje ne čitati jer su ili početničke ili pretenciozne ili smandrljane, ili je, ako poneka dobra i promakne, čitalačko zadovoljstvo prekratko, takve knjige u svakom slučaju, nisu štivo za čitanje u prajm tajmu, dakle uveče, dva-tri sata pred spavanje, kad sve utihne. 

U slučaju Gubilišta, predrasuda koja me često izbavlja od gubljenja vremena pokazala se kao baš teška predrasuda, roman sam pročitao u dahu a da mi se, kao kad gledam neki majstorski snimljen film, ni jednom nije pripušilo dok sam čitao, a neobimnost romana sam nadoknadio tako što sam ga sutradan ponovo pročitao, pa posle nekoliko dana još jednom. 

Očekivao sam nekog „ranog Kovača“, ali sam posle samo dvadesetak pročitanih redaka shvatio da ne postoji nikakav rani Kovač, nikakav Kovač „početnik“, nikakav „zreli“ Kovač, nikakav „pozni“ Kovač i Kovač „u opadanju“, da je Kovač oduvek bio Kovač i da konzistentnost, poetička kompaktnost i hronologija Kovačeve bibliografije uopšte ne bi bila poremećane da je Gubilište napisano (i objavljeno) 2002, a ne 1962, u vreme kada sam ja – sada već starac – polazio u drugi razred osnovne škole, a kada si ti – sada već u ozbiljnim godinama – morao čekati još četiri godine da se rodiš. 

To se (eto šake soli u Botine oči) nipošto ne može reći za Mansardu i Psalam 44, koji se danas čitaju (ako se uopšte čitaju) iz (straho)poštovanja prema Kišu – možda i pod njegovim nadzorom, ništa Kiš ni posle smrti ne prepušta slučaju – i iz kojih se nazire da će Kiš jednoga dana biti Kiš, ali da to u trenutku izlaska dvoknjižja iz štampe – još uvek nije. 

Pekić se, štaviše, svog prvenca odrekao, na način starinski, patetično, nepotrebno, meni se čini pod snažnim pritiskom cincarsko-gedžovanske čaršije, koja, na (javnim) rečima, ne toleriše nikakve blasfemije, dok u praksi (i potaji) nema blasfemije koju neće počiniti. 

Kiš i Kovač, svaki na svoj način, za taj zloduh nisu davali ni pet para i zato su nagrađeni izgnanstvom, za razliku do Pekića, koji je surovo kažnjen kanonizacijom – ne simboličkom, pre onom tipa saobraćajnog znaka – nagrđen spomenikom u pozi uličnog prosjaka, „počašćen“ ćorsokakom nazvanim njegovim imenom i prepušten masovnom nečitanju. 

Kad mi je, dakle, Koprivica predložio da napišem tekst za zbornik o Kovaču, prihvatio sam to radosno i, kako rekoh, bez razmišljanja, sve misleći da imam toliko toga da kažem i nisam pogrešno mislio, problem koji se pojavio kad sam seo da pišem bio je – ne šta, nego kako pisati. Kao što sam stareći gubio čitalačku širinu – što je pravi bingo – tako mi se s vremenom sužavala i spisateljska širina, što je nešto manji bingo, ali je ipak bingo. Od samog početka bio sam sklon preterivanju, poetičkom ekstremizmu i invazivnom pisanju, to se protokom godina pojačavalo, tako da sam došao u situaciju da više ništa ne mogu napisati mirnim tonom – umalo ne napisah „putem“ – bez sablažnjivih obrta i verbalne pirotehnike, iako, Bogu hvala, rado čitam decentne, smirenoumne pisce, poput tebe recimo. Uživam ja dok ti u Selidbi (podebela je, ali sam je već pročitao) strpljivo, ispotiha – a ipak sve iznutra ključajući od muke – rasplićeš crne vunice koje su Rejcovim, Stublerima i Jergovićima isprele (tačnije smrsile) perverzne balkanske suđaje, ali, grešna mi duša, naprosto poskočim, adrenalin mi skoči, kad pokojnu Javorku oteraš u pizdu materinu i kad joj skrešeš da se konačno ubije, ako već samoubistvom toliko preti. Navukao sam se jednostavno da „skandalozno mislim“ (R. Žirar), da skandalozno pišem i čitam, pa čak i kad ne čitam i ne pišem, dobro je, pomislim ponekad, što nisam musliman, zacelo bih završio kao islamski fundamentalista, ili – verovatniji slučaj – kao žrtva islamskh fundamentalista; ovako su moje terorističke akcije ograničene na tekst, doslovno ograničene, jer mi je, rekoh, naprosto nemoguće da napišem ništa „tiho“, „normalno“, „uobičajeno“ – „zarđali“ su mi alati za takvo pisanje – a ne mogu o Kovaču, piscu koga izuzetno poštujem, pisati kao što u romanu koji upravo pišem, pišem o Andriću, koji se jada Stojkoviću da zbog uticaja simpatičke magije Mira Glavurtića već nekoliko godina nema stolicu, da se polako pretvara u sedimentnu stenu fekalnog porekla, a da će mu, kad umre, obdukciju morati uraditi pneumatskom bušilicom i pijukom. O Andriću se može tako pisati, on je toliko veliki i toliko je dugo već mrtav, da se čini da nikada nije ni umro. Kovač, opet, nije dovoljno dugo mrtav da bi stao rame u rame sa Andrićem, ne zato što nije dovoljno veliki – sačuvaj Bože – nego zato što životnim neoportunizmom nije dao pravo da se o njemu tako piše. Opštepoznati Andrićev oportunizam naprosto je zapušio usta svima koji bi skočili u odbranu Andrića od opačina iz Andrićeve lestvice užasa (i užasa koji tek slede u drugom tomu) jer bi tek da su skočili – a koliko znam, niko nije podigao glas  – postalo vidljivo da su sva ona govna kojima sam oblepio Andrića-književnog-lika u stvari oni sami, a da stvarni Andrić lebdi visoko iznad svega toga. 

Vreme je proticalo, Koprivica je povremeno telefonskim putem vršio psihološki pritisak da tekst privodim kraju, našao sam se na samoj ivici da se osramotim, podvijem rep i odustanem, kad mi, tu nedavno, sinu spasonosna ideja – o Kovaču ću pisati u pismu tebi; Forma pisma je katalizator, nije ni proza ni esej, više dođe kao stenogram razgovora nego kao pisanje, a to relaksira i smanjuje borbenu gotovost. 

  Trebao je da prođe još vremena da mi postane jasno da je Gubilište moralo da bude kratko, da je to gorki lek – koji leči, ali ostavlja i posledice – koji se mora progutati što se kaže „na dušak“, da je to roman koji oduzima dah i koji dobrog čitaoca dovodi na ivicu opasnosti da i sam čitanjem bude progutan, a lošeg i zlonamernog navodi da proguta nekog drugog, ako već ne može pisca, mada nije da nije bilo pokušaja da se i Kovač proguta. Imao je on neprijatnosti zbog Gubilišta, zamerili su mu, ako sam dobro obavešten, nekakvu „crnu limuzinu koja se nije zaustavila u nekoj hercegovačkoj varoši“ – ja, međutim, limuzini ništa ne bih zamerio, u hercegovačkim varošima, sa izuzetkom Trebinja, ne treba se ni zaustavljati, naprotiv, treba projuriti što brže – nagađali su, valjda, da je u limuzini sedeo najveći putnik naših naroda i narodnosti, ali su promašili poentu, Kovač, siguran sam da je tako, uzrok zla sa geografskim poreklom nije video u Onome koji je baš voleo da se vozika limuzinama, a da se ne zaustavlja po vukojebinama, a još manje u Putnikovoj ideologiji i politici, nego u naoko ispravnim i moralnim građanima i seljanima koji subliminalnim, podzemnim i podsvesnim putevima prizivaju ideologije i ideologe koji će im omogućiti da zli budu na društveno prihvatljiv način. Lordan je to, po Kovačevom scenariju – radnja je premeštena petnaestak godina uznazad u vremenu, u prostoru tridesetak kilometara južnije od Gubilišta – majstorski i uslikao u Okupaciji u 26 slika. Malo je ko, nažalost, Gubilište pročitao kako ga je trebalo (i treba čitati) i malo je ko Okupaciju video kako ju je trebalo pogledati. Nikada, kako stvari stoje, neće biti ni pročitani ni viđeni. Samo su umetnici velikog stila, a Kovač je takav bio, u stanju da izmaknu nedremanoj pažnji čuvara praga, da se probiju kroz naslage društvene laži i da ljudski postojanje prikažu kao veliko gubilište, a život neku vrsta usporenog izvršavanje smrtne kazne, kome, na prostorima o kojima Kovač piše, prethodi tortura.

Samo je veliki pisac – a Mirko Kovač to jeste bio – u stanju da nastupi u ulozi prvosveštenika (svih veroispovesti) koji pod senkom vešala, uglavnom uzalud, pokušava da uteši nepokajane osuđenike i da ga, pritom, često upravo oni koje teši pljuju i nagrđuju. Kome je, uostalom, do utehe kad nema utehe i ko tek ne bi popljuvao onog ko belodano pokazuje da na ovom svetu utehe ne može biti. 

Pre jedno mesec dana, na skraćenoj reprizi Kovačevih dana, u KC „Parobrod“ ču se lament da je nepravda, šteta – već nešto – što po Kovaču nije nazvana ni jedna beogradska ulica.

Ja „izdvojih mišljenje“ i rekoh da tu nema nikakve nepravde jer Beograd ne zaslužuje ulicu Mirka Kovača – ne da bi bio „kažnjen“, nego je ne zaslužuje zato što nema osnovnih uslova da ima ulicu Mirka Kovača, koji, poput onog proroka iz Gubilišta (on je taj prorok), „nije bio nadahnut odozgo, već samo zgađen ovim ovdje. Iz toga je sve izviralo.“ I time je sve rečeno. 

***

Miljenko Jergović:

po Božiću, jednoga i drugog kalendara, Zagreb

Pisac je, kao i svaki čovjek, ili čak više od većine ljudi, ucijenjen biografskim okolnostima. Najprije onim ekonomskim. Kiš, Kovač i Pekić – koje se uzima zajedno više stoga što su se družili nego što su bili generacijski bliski, a ponajmanje zbog poetičkih sličnosti, jer takvih jedva da je i bilo – potekli su iz posve različitih socijalnih pa i klasnih okolnosti. Kiš je, kako se to onda govorilo, bio ratno siroče – kasnije će biti žrtva Holokausta – Crnogorče, madžarskih korijena, Cetinjanin i prirođeni Beograđanin. Pekić je pak dijete više građanske klase, sin visokog kraljevinskog činovnika, odrastao pod staklenim zvonom, ali po jugoslavenskim provincijskim zabitima (šteta što o tome zapravo nije pisao). Iako je u Beograd pristizao kao pripadnik poražene klase, ipak je u Beogradu bio svoj na svome. Taj mu je grad i to središte jugoslavenskog i srpskog svemira naprosto pripadalo. Kovač je jedini od sve trojice došao kao pravi provincijalac, rođenjem tamo s novih granica Hercegovine i Crne Gore, s jednog od onih legitimno uspostavljenih i ovjerenih krajeva svijeta, odrastao u Lastvi, u rajskom predjelu neopisive ljepote, i u Trebinju, tada trojnom i trostrukom gradiću, mnogo većem od onog što je sugerirano brojem stanovnika, sin sitnog trgovca, do Beograda se s onih svojih stanica uskotračne željeznice morao čestito naputovati. I vremenski i suštinski, trebalo mu je puno više da do Beograda stigne nego Kišu i Pekiću. To je, više nego išta drugo, bilo razlogom što je Kovač, u ona vremena njihovih života na koja se njihovi biografi danas najradnije pozivaju, bio najbeogradskiji od sve trojice. O, kako je lepa i nežna bila Kovačeva beogradska ekavica! Možeš je, možda, još uvijek čuti po insertima iz televizijskih emisija po jutjubu.

Najveća trauma Kišova života zbila se u djetinja doba. Do navršene desete on je proživio sve od čega će graditi svoju književnost. Ili svoju umjetnost. Jer Kiš je, čini mi se, prema doživljaju sebe samoga bio umjetnik. Nije bilo nužno da postane pisac. U drugim okolnostima, socijalnim i egzistencijalnim, možda i u drugoj epohi, Danilo Kiš bio bi muzičar. Pisao bi simfonije, u kojima bi se također bavio tom svojom formativnom traumom. Ili slikar. Ili… Kišova tema prethodi njegovom umijeću. Tema njegove književnosti, ali očito i opsesivna tema njegova življenja. Otac, njegova nasilna smrt, identitet koji s tom smrću nasljeđuje i onaj drugi identitet, majčin i svakodnevni, s kojim živi i koji mu na određen način pomaže da se bavi prvim identitetom. Krivo je misliti da čovjek može biti do pola Srbin, a otpola, recimo, Jevrejin. Moguće je samo biti cijeli jedan Srbin i biti isti takav, cijeli Jevrejin. U životu i u identitetima ništa se ne radi na pola radnog vremena.

Pekić je bio klinac revoltiran činjenicom da se pod njim i njegovom porodicom provalio natruli pod na koji se oslanjalo svekoliko srpsko građanstvo. Završili su u podrumu, kao socijalno deklasirani relikt prošlosti. To je, a ne neka velika hrabrost i mladenačka odvažnost, Pekića navelo da učini ono što će ga odvesti na robiju. I to je, čini mi se, ono što će do kraja biti najvažnija okolnost njegove ne samo građanske, nego i intelektualne biografije. On je bio revoltiran sudbinom svoje klase, te ga nije pretjerano zanimalo kako je i zašto njegova klasa završila onako kako je završila. Za njega je, kao i za svako dijete, to bila nepravda o kojoj se dalje ne razmišlja. U velikoj mjeri Borislav Pekić će i biti pisac iz revolta, a onda i bivši robijaš koji se pokušava rehabilitirati pišući. Njegovo stranstvovanje po Londonu, a na kraju i otklizavanje u srpski nacionalizam na samom kraju života – o čemu će, pak, Kovač i pisati, u najvećoj je mjeri, mislim, bilo obilježeno onim čega se otpočetka nije mogao osloboditi: okolnošću vlastite socijalne deklarisanosti.

Kiš je, dakle, bio umjetnik, Pekić pisac iz revolta i revolucionarac u književnosti, a Kovač je bio rođeni, bogomdani pripovjedač. To i ništa drugo.

Za razliku od njih dvojice, on je bio socijalni autsajder. Kiš se mogao osloniti na svoju traumu, Pekić na svoj klasni gnjev, a Kovač je bio nitko i ništa. Ili je bio sve i svašta. O tome što su zapravo bile njegove formativne traume nemoguće je govoriti, jer je o svemu tome on pisao, ali u njegovom slučaju nikada ne možeš znati što čupa iz vlastite utrobe, što izmišlja, a što mistificira. Kovač je najveći, apsolutno neusporedivi mistifikator naših književnosti.

Zato je, možda, bolje preskočiti taj dio priče, taj uvod u drugi život, pa pogledati od čega su sva trojica živjeli.

Danilo Kiš je, uredno obavivši sve školske obaveze, pa još i s reputacijom briljantnog studenta za kojeg je, govorilo se među profesorima, velika grehota što se izgleda neće baviti književnom naukom, najvažnije i najplodnije godine života proveo kao lektor – dakle, ipak, pomoćno znanstveno lice – po francuskim slavističkim studijima. Statusno govoreći, nije to bilo bog zna šta, ali moglo se lijepo i sigurno živjeti. Osim toga, zahvaljujući tim bjelosvjetskim lektorajima, Kišu je i bilo dano da elegantno emigrira.

Borislav Pekić na vrijeme se i kvalitetno oženio. Gle čuda, ženom iz svoje klase, pa još i rođakom Milana Stojadinovića. Mogao je živjeti skromno, oslonjen na nju, sve dok nije sasvim rehabilitiran, a zatim, godine 1970, nagrađen Ninovom nagradom za Hodočašća Arsenija Njegovana, te nagradom Sterijinog pozorja. Usput, zanimljiva je bila ta Jugoslavija: čovjeka koji je prethodno osuđen na petnaest godina zatvora radi kontrarevolucionarnih djelatnosti, od čega je pet godina i odrobijao, sedamnaest godina po izlasku iz zatvora, u nepromijenjenim društveno-političkim okolnostima, čašćavaju najvećim, ali baš najvećim književnim i kulturnim nagradama, a da se rečeni nije pokajao, niti je reterirao.

Godinu poslije, Pekić odlazi u London. I to je važno napomenuti, jer se redovno smetne s uma: otišao je kao visoko cijenjeni i valorizirani pisac, a ne kao autsajder, bivši robijaš ili probisvijet. U Londonu je živio u miru sa svojim idejama i knjigama, bez ikakve potrebe da se bavi ičim drugim osim književnošću. U stvari, živio je životom koji je san gotovo svakog pisca. (Istina, ja ne bih volio tako živjeti, niti se na taj način baviti književnošću.) Pritom je, zbog činjenice da je emigrant, osamdesetih zadobio i neku vrlo poželjnu političku i nacionalnu auru. Nazor se, i bez vlastitog učešća u toj stvari, pretvorio u neku vrstu univerzalnog pravednika i sveca, koji, valjda, nije bio po volji dvojici-trojici preostalih jugoslavenskih komunista. Bio je naročito obožavan u zagrebačkim intelektualnim i književnim krugovima. Besnilo je tako objavio u Sveučilišnoj nakladi Liber, kod urednika Slavka Goldsteina, kod kojeg je prethodno Kiš štampao Grobnicu za Borisa Davidoviča, s kojom je imao problema u Beogradu. Inače, Goldstein je prilično radikalno pristupio uređivanju Besnila, skrativši roman za skoro stotinu stranica, na što je Pekić s golemim povjerenjem u urednika lako pristao. (O uređivanju Besnila govorio je pisac u intervjuu zagrebačkom Startu, a meni je drugu stranu priče ispričao Goldstein, s kojim sam godinama prijateljevao, tako što bi Ana organizirala porodične večere u našoj turopoljskoj kući… Pekićeva i njegova verzija događaja potpuno se poklapaju.)

Borislav Pekić je Besnilo pisao ne samo u namjeri da se oproba u žanrovskoj literaturi, nego mu je cilj bio da napiše knjigu koja će postati svjetski bestseler. Naravno, to se nije dogodilo. On je, kao i Kiš, često pisao s idejom o takozvanom svjetskom čitatelju. Bavili su se temama koje izlaze izvan lokalnih okvira, na način koji ih nije činio balkanski hermetičnim. Kovač nikad nije takvo što pokušavao. Od Gubilišta sve do posljednjih svojih knjiga, i onoga posljednjeg, nedovršenog Vremena koje se udaljava, ispisivao je svoju vrlo lokalnu, u se zatvorenu legendu. Istina, ta je legenda nastajala iz dva biotopa i identiteta. Prvi, prevlađujući, onaj je istočnohercegovački, trebinjski, kamenjarski, malovaroški i čaršijski, s pogledom na Dubrovnik, dok je drugi izrazito beogradski. Mirko Kovač je najhercegovačkiji i najvažniji hercegovački pisac, uopće. Isto tako je i najbeogradskiji. Pripremao je, najavljivao, ali nije napisao knjigu, fikcionalnu naravno, biografija istarskih razbojnika iz 17. i 18. stoljeća, kojom je, izgleda, kanio osvojiti i treći mikrolokalitet. Ne mogu ti reći koliko mi je žao što i ta knjiga ne postoji. 

Ni Kiš ni Pekić nisu bili tako fatalistički vezani za tlo i jezik. Kiš je pisao lijepim, vrlo njegovanim i pažljivo odabranim jezikom, koji je za sebe stvorio, ali taj jezik bio je gotovo bez ikakvih lokalnih obilježja. Pekićev jezik bio je jednostavan i pomalo aljkav, što barem meni nije smetalo (premda mi kod nekih naših drugih književnih velikana i te kako smeta, recimo kod Dobrice Ćosića), ali ni Pekićev jezik nije imao lokalnih obilježja. Njih dvojica pisali su srpskom ekavicom, s tim da je Danilo Kiš jezik dosljedno nazivao srpskohrvatskim imenom, dok je Kovač pisao i srpskom ekavicom i hrvatskom ijekavicom, i to ne, kao što nečitatelji vjeruju, srpski u Srbiji, a hrvatski kada se preselio u Hrvatsku, nego i u ranijim knjigama, onako kako mu je kad trebalo. Kovaču je jezik važan do neprevodivosti, onako kako je važan pjesniku. Pritom, taj jezik ne samo da je srpski pa hrvatski, nego je živ, lokalan, mjesan, općinski, jer njime govori općinstvo na određenom lokalitetu, u pravilu onom za koji je Kovač fatalistički vezan. Jezik njegovih istočnohercegovačkih likova, bilo Srba, bilo Hrvata, bilo Muslimana (Bošnjaka, politički korektno i aktualno rečeno), razlikuje se od autorovog hrvatskog jezika. To su dva različita ijekavska jezika ili, tačnije rečeno, dva načina artikuliranja svijeta. Takav Kovač, za razliku od Kiša i Pekića, nije mogao pisati za svijet, s idejom o vlastitoj svjetskosti ili s idejom o svjetskom bestseleru. 

Mirko Kovač je nešto studirao dramaturgiju, ali studij se na njega nije primio ili se on nije primio na studij. Uglavnom, bio je čovjek bez akademske profesije. Za razliku od Kiša i Pekića, koji su bili građanski situirani ljudi, svejedno šta je stajalo iza te situiranosti i koliko je ona bila sigurna i finansijski izdašna, Kovač je, praktično, sve do ključne 1991, živio kao intelektualni proleter, od danas do sutra, bez materijalne sigurnosti, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, radnog staža. Scenaristikom se bavio iz istih razloga iz kojih se ti baviš kolumnistikom. U to je vrijeme, od kraja šezdesetih i genijalnih Malih vojnika, koje je napisao za Batu Čengića, preko Lisica, koje je pisao za Krstu Papića, do Okupacije u 26 slika Lordana Zafranovića, filma koji s razlogom spominješ, snimljenog 1978. godine. Film je bio ono što će u kasnijim desetljećima biti novinarstvo, a scenaristi – koji baš i nisu bili mnogobrojni – bili su što će biti novinski kolumnisti. Pritom, svaki je od Kovačevih filmova iz tog doba bio na rubu političke prihvatljivosti, na korak od partijskog i državnog skandala. Pisao je, da tako kažemo, za zatvora. Pritom, bilo bi zanimljivo idejno stratificirati njegove filmove, onako kako su to činili partijski komesari. Mali vojnici bili su antikomunistički. Lisice su bile nacionalističke, hrvatske, i to usred Maspoka. Okupacija u 26 slika bila je antihrvatska i protuustaška. I iza sva tri filma slijedile su manje ili veće političke afere, koje su bile škodljivije po scenarista nego po redatelje. Redatelje njihovi filmovi proslave, a scenaristi završe po informativnim razgovorima i na crnim listama. Mislim da u Kovačevom slučaju nije bilo informativnih razgovora, ali je svaki od tih filmova naškodio njegovoj građanskoj reputaciji. Najviše Okupacija u 26 slika, film s kojim je Hrvatima postao trajno sumnjiv.

Inače, ne znam znaš li to, ali rečeni je film u Hrvatskoj te 1978. izazvao popriličan skandal, koji će se kontinuirano nastaviti tokom sljedećih nekoliko sezona, a bit će zlopamćen sve do dana-današnjeg. Danas kada gledamo Okupaciju, učinit će nam se kao lijepa i raskošna poetska priča o ratu, bertolučijevska i viskontijevska istovremeno, s onom brutalnom scenom u autobusu koja je, opet, više kovačevska nego zafranovićevska, više hercegovačka nego dalmatinsko-talijanska… Inače, scenarij za taj film naravno nije izravno proizašao iz Kovačeve mašte, niti je rezultat njegovih i Lordanovih višemjesečnih teferičenja na račun producenta – o kojima je Kovač kasnije pisao s nostalgijom i veseljem – nego je sve ono materijalno i faktografsko iz tog scenarija, uključujući i autobus, preuzeto iz sjećanja dubrovačkog partizana, ilegalca i komunista Mata Jakšića, čiju je knjižicu Dubrovnik 1941 beogradska Prosveta objavila 1966, i koju preporučujem svakom koga zanimaju ne samo povijesna tema ili Zafranovićev film, nego i način na koji se Mirko Kovač služio poviješću i povijesnim događajima. I u tome je, naime, bio neusporediv. (Bilo bi zanimljivo provesti usporednu analizu tretmana dokumenta i tuđeg teksta u Grobnici za Borisa Davidoviča, i iste stvari u Okupaciji u 26 slika, Gubilištu i Vratima od utrobe.)

Fascinantno je što je sve Kovač uložio u te svoje filmove – koje je, rekli smo, pisao iz egzistencijalnih, finansijsko-materijalnih razloga – ali i kako je istovremeno drugim sredstvima gradio veliku svoju priču i ozloglašavao samog sebe. Neobična stvar: spašavati egzistenciju radeći samome sebi o glavi. Pritom, svi njegovi politički skandali ostajali su na rubu interesa javnosti, sve do onoga posljednjeg, kada je dobio Šešeljev ili šešeljevski fotoaparat u glavu.

Pritom, da paradoks bude potpun, za razliku od, recimo, tebe, Mirko Kovač nije bio konfliktan čovjek. Bio je blag, vedar i koketan. Zavodio je svako žensko koje bi mu se našlo na puškometu, a onda, na drugi način, i muške za koje je pak imao drugu vrstu interesa. Volio je kad bi se svud oko njega plela i zaplitala velika priča, a još više je volio pripovijedati neku već dovršenu ili nedovršenu priču. Bio je briljantan usmeni pripovjedač, sklon anegodoti i neočekivanom zapletu, svakako ljubitelj trača, ali i u tom žanru, kao i u književnosti, izbjegavao je opća mjesta i stereotipe, i pričao samo ono što je prethodno bilo neispričano.

Kovač je bio organski pripovjedač. Pripovjedajući u kafani, na ulici ili u životu, kao i pripovjedajući na filmu, on je provjeravao svoju književnu priču. Većina pisaca su, kao što znaš, pisci samo dok pišu. Kovač je bio pisac i dok nije pisao. Bio je pisac i dok bi glasom pripovijedao, dok bi se glasno sjećao ili dok bi – o, kako je to teško reći! – ogovarao. A ogovarao je, uglavnom, samo one za koje je imao makar minimum simpatije. Nikada od Kovača nisam čuo dobru priču o nekome od onih koje nije volio. Vjerojatno nije bio pisac samo dok je spavao. Ako ne bi sanjao.

I najvažnije, ono što si dobro rekao, Kovač je na početku bio Kovač s kraja. Nije bio pisac u nastajanju, u razvoju, u formiranju. Bio je gotov čim je propisao. To nužno nije kvalitet, ali jest činjenica. Važna činjenica. Po njoj se radikalno razlikuje ne samo od Kiša i Pekića, nego, recimo, i od Ive Andrića, koji je, pišući Ex Ponto i Nemire bio nešto posve drugo od onoga što će zatim postati. I bio je mucav, i bio je slabog daha. O toj ranoj i definitivnoj Kovačevoj dovršenosti također bi se trebalo pisati, o tome šta ona znači i šta iz nje nastaje…

Na kraju, nije nezanimljivo usporediti i zagrobne sudbine trojice pisaca i prijatelja.

Danilo Kiš je ikona srpske i jugoslavenske književnosti. Nedodirljiv, kakve ikone već jesu. A meni, ako smijem o sebi govoriti govoreći o njemu, jednako na živce idu kišopoklonici i kišopomamnici kao i ona dvojica-trojica bijednih i kvarnih kišogonitelja. Evo zašto: Danilo Kiš imao je taj, u osnovi avangardistički inspiriran običaj donošenja konačnih zaključaka i pravila književnog stvaranja. Volio je da savjetuje, normira, određuje, pa bi tako, na primjer, odredio da valja pisati u prvom licu, bez izmišljanja. Prezreo bi sveznajućeg pripovjedača ili svejedno koju od onih normi i konvencija kojima se prozna književnost služi. To sve je, kada o Kišu govorimo, bilo u redu, moglo je biti i zanimljivo, i poticajno, kao što su zanimljivi i poticajni bili svi oni književni eksperimenti, kodeksi i nalozi Georgesa Pereca, ali kada su neovlašteni Kišovi nasljednici, kojekakva nadobudna književna balavčad po zagrebima, beogradima, novim sadovima, zrenjaninima ili siscima krenula da sasvim ozbiljno propisuje, sve se pozivajući na Kiša, šta je dopušteno, a šta nije, i kada se i koliko smije pisati u trećem licu, tada je stvar postala nepodnošljivo iritantna. Zbivalo se to, primijetio si ili te nije bilo priga, u prvom i drugom desetljeću novoga milenija. To je, pored ostalog, bio znak da je Danila Kiša zapala ta posmrtna nevolja da je zadobio status božanstva. Bit će problem obogotvorenoga ponovo učiniti piscem, e da bi se njegove knjige uopće mogle čitati. Do tada, Kiš će na svome materinjem jeziku biti žrtva vjerske sekte nastale nakon njegove smrti. A onda i konformizma, a možda i viška pristojnosti u svojih suvremenika, koji nisu osjetili potrebu da desakraliziraju pisca. Iza sakraliziranih pisaca ne ostaje tekst. Njihove knjige su neotvorive jer su okamenjene. Kamene stranice se ne daju listati.

Borislav Pekić se, opet, pretvorio u romantičnu ikonu srpske suvremenosti. Ili, manje ljupko kazano, u ikonu srpskog nacionalizma. Predsjednik republike spominje ga i citira familijarno, kao Boru Pekića. A na srpskoj društveno-političkoj sceni vodi se gluha polemika, polemika bez riječi, oko toga je li Pekić nematerijalno kulturno blago Demokratske stranke i pripadajuće joj opozicije ili pripada aktualnom režimu i Srpskoj narodnoj stranci. Govor o Pekiću, kao ni govor o Kišu, nije više govor o književnosti, nego je govor o kolektivnim identitetima njihovih sljedbenika, koji nisu nužno i njihovi čitatelji.

Mirko Kovač je za većinu današnjih Pekićevih adoranata veliki srpski izdajnik. Takozvani drugosrbijanci će mu prigovoriti što je „bježeći od Miloševića dobjegao Tuđmanu“. Što je, meni se čini, huljskije i podlije od svega što će mu prigovoriti šešeljevci i njima slični. Kovač je u velikoj mjeri izbrisan iz iskustva srpske književnosti, i to otprilike na način na koji su Hrvati iz hrvatske književnosti svojedobno brisali Ivu Andrića. To brisanje je temeljito i, naravno, na štetu je književnosti same. Srpske književnosti.

Hrvati Kovača nikad nisu prihvatili. Ili su ga prihvaćali upravo onoliko koliko je Kovač bio protiv Srba. A on je, ipak, nedovoljno bio protiv Srba. U stvari, uopće nije bio protiv njih, nego je bio protiv Miloševića i srpskog nacionalizma, a tenkovi su se, igrom slučaja, kretali od istoka prema zapadu, od Beograda prema Zapadu, tako da je, šta god tko o tome mislio, Tuđman, kao i hrvatski nacionalizam, 1990. i 1991. bio sekundaran, te je bilo na svaki način ispravno bježati otamo odakle polaze tenkovi… Ali zar će se netko sad baviti tim nijansama.

Na kraju, Kovač je ostao pisac negdje između svjetova. Ni tamo ni ovamo. Ponešto od one iritantne mlađarije, o kojoj, shvatio si, imam jako loše mišljenje, pravi se da čita Kovača. I to, uglavnom, njegove eseje i novinske tekstove. Ali sumnjam da i to baš sasvim razumiju. Od beletrističke proze siguran sam da ne razumiju ništa. Za njih je, više nego za one na čije se jezike prevodi, Mirko Kovač pretjerano lokalan i suštinski nerazumljiv pisac. U tematskom, u motivskom, u kulturološkom i u jezičnom smislu. Ona istočna Hercegovina iz ranih poslijeratnih vremena, kojom se Kovač bavi kao središtem svoga svemira, njima je neka vrsta Papue Nove Gvineje. Kad god u njegovom tekstu nema Miloševića i Tuđmana, ili barem Knuta Hamsuna kao dežurnog pisca fašista, oni se gube i lutaju. Ne samo oni, nego i toliki drugi loši čitatelji krupnih ideoloških i svjetonazorskih nakana…

U Beograd se nije vraćao. Iz Trebinja i Hercegovine je odavno zauvijek otišao. I jedan i drugi njegov svijet opasno mu se zamjerio, a u velikoj mjeri i zgadio. Je li bolji bio onaj svijet koji je emigrirajući odabrao za sebe? To je krivo pitanje, koje postavljaju oni koji ništa ne razumiju. Emigrant ne bira, emigrant emigrira. Njegovo nije da govori o svijetu u koji je pristigao, nego o onom koji je napustio. Iako je Kovač planirao te biografije istarskih razbojnika…

I ovo sam rad da se zna. Dok je Mirko Kovač još bio živ, vladika Grigorije nagovarao me je da mu predložim književnu večer, nastup, simpozij u Trebinju. Sve će on organizirati, samo neka Kovač iznese svoje želje i neka dođe. I neka govori sve što smatra da je potrebno reći… Tako je bivalo 2011. i 2012. godine. Sljedeće, 2013, Kovač je umro na Preobraženje Gospodnje, 19. augusta, a sahranjen je 24. augusta. Svi mediji, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, krivo su objavili da je umro u Rovinju. Istina je da je umro u Zagrebu, u bolnici. Sahranjen je u Rovinju. Ta greška pomalo je nalik njegovim mistifikacijama. Kako je i zašto do nje došlo? Ne zna se.

Treba uzeti njegova Izabrana djela, u izdanju zaprešićke Frakture, pa ih u miru, knjigu po knjigu, iznova pročitati. Malo toga je u našim jezicima što iznova biva novo svaki put kad se čita.

Odužih. 

Pozdravljam te,

m

Ne prestajem čitati Borgesa. Na stranici koja slijedi, bestidnošću imaginacije, u ulozi tajnika uređujem nekrolog samome sebi.

Svaka nategnutost je moja, zbog nedostatka približnosti.

Volio bih da mi se posrećilo napisasti posvetu.

Budu li Borgesovi čitatelji negodovali, unaprijed im se ispričavam.

Borgesova posmrtna stranica

Ponetko dođe na moj grob,
fotografira se šćućuren,
ruka na kamenu što moje je ime,
hineći da oslanja se na moje rame.
Najčešće to su čitatelji.
Napokon ih gledam bez koprene sljepoće.
S ogromne udaljenosti gdje se nalazim
točno izoštravam crte lica.
Uočavam bore udubljene nad labirintom obraza.
Pogledam na obuću,
koja objašnjava tko su ti ljudi.

Nekada su me zanimale ruke.
Došao je i neki akademik
iz fjorda na Baltičkome moru,
kleknuo je, frfljao mi nešto na švedskom
o zakašnjeloj dodjeli Nobela.
Marija više ne dolazi, zna da će me zateći drugdje.
Kao čitatelji krvavih priča
bijah blage ćudi, posjećivah zoologije,
za diktature bijah malodušan kao i mnogi.
To me ne opravdava.
Biblioteke mogu ublažiti,
ali ne predstavljaju olakotne okolnosti.
Gnušao sam se nereda, koji me sada zabavlja.
Nedostajalo mi je pomamne taštine odvažnosti.

Volio sam nordijske sage, taj island,
ostajući onaj s Juga, iz Buenos Airesa,
što je posebna domaja,
kao Sankt Peterburg, Napulj, Calcutta.
Raduje me što je rodno mjesto jednoga pape,
odraslog uz mutni tok Rio de la Plate,
pilca čaja mate, dok sluša milonge.
Ne sjećam se da sam ga ikad sreo.
Pokoja fotografija opovrgava moje sjećanje.
Radije sam upotrebljavao aorist
prikladan za oblikovanje legende.
Kao pokojnik raspolažem samo
trajnim prezentom.

Preveo Tvrtko Klarić

Kada bi se uželio svoje bake, svoje nane, kako joj je on tepao naduvan dok gledamo fudbal a on mi o tome pripovijeda, moj drug Mustafa Pekmez otišao bi na „Google maps“, ukucao ime varoši u kojoj životarimo, te uzeo kursorom miša onog malog čovječuljka i odapnuo ga u glavnu, Titovu ulicu, pa virtuelno prohodao kroz nju i na samom kraju iste naišao na svoju nanu kojoj zamislite samo to, nije zamagljeno lice, te se vidi baš onako pravo dobro. Kamera ju je zakačila onomad kada su i kroz našu kasabicu prolazili ljudi iz korporacije zvane Google želeći da i ovaj mračni vilajet osvijetle i proknjiže ga, svaku njegovu uličicu zateftere u nepreglednim ladicama interneta. Malo bi gledao u nju, smiješio se, razmišljao o tome kako bi možda ipak bilo dobro da ode i posjeti je, jer naša varoš nije velika, a ona živi na samo petnaest minuta vožnje biciklom od njegove kuće u kojoj je ostao sam nakon smrti oca i majke, a i nana pravi sjajne uštipke s kajmakom i džemom. A ako neko voli džem, onda ga voli onaj koji se preziva Pekmez, rekao bi mi Mustafa pa bi sekund potom prasnuo u smijeh i cerio se čitav dan. Brat mu se preselio u Suboticu, tamo našao posao u jednoj agenciji za nekretnine, te dobio djecu s jednom vrijednom Madžaricom. A i ona, Ildika, i ona zna spremati kolačiće, govorio bi mi moj dobri drug.

Mustafa Pekmez radio je kao cvjećar na groblju, u kancelariji „Javnog gradskog poduzeća“, a pored prodaje vijenaca i cvijeća kojima bi se kitili sanduci i kaburi, on je tiskao i smrtovnice. Nije niko mogao umrijeti u varoši, a da Mustafa Pekmez nije o tome bio prvi obaviješten. Zvali bi ga ponekad u cik zore, prije sabaha, da se pojavi u kancelariji na gradskom groblju, te da otipka u računaru smrtovnicu, tiska je, i pripremi sve što je potrebno pripremiti za sutrašnji pokop. Znali su ga popovi i hodže, fratri i rabini, svi su ga gledali sa simpatijama i zapitkivali kako je stara, može li sama živjeti, i što je on ne posjećuje češće kad ionako i on sam živi a već mu je vrijeme za ženidbu i đečinu. Na to bi se Mustafa pravdao kako eto nejma čestite hanume u ovome mjestu, kako ođe više nema ni života a kamoli ženskoga svijeta. Najviše ga je volio stari rabin Šmuel, premda je Mustafa bio muslimanske vjeroispovijesti i Bošnjak po nacionalnosti. Rabin Šmuel bi mu ponekad umio dobacit nešto tipa „ma ti ćeš Mustafa vječno živjeti, tvoj iskreni osmijeh spasava ovaj svijet“, našta bi Mustafa odgovarao „ako te čuju rabine da tako govoriš o muslimanu, još nevjerniku jer eto ja nijesam klanjao namaz od osnovne škole a i tada ga nijesam klanjao pravilno, odbaciće te ove tvoje Jehudije… Al eto bar sam osunećen ko i ti, ako ništa drugo“. Rabin bi se samo smiješio i vrtio glavom, pa odlazio dalje svojim poslovima. Mustafa je na poslu sjedio u kancelariji osam sati na dan, i kada ne bi bilo posla, tj. kad nije bilo mrtvaca ili mejta kako je on to volio reći, on bi igrao Football Manager, vodio je Leicester City, i bio je uspješan fudbalski trener u virtuelnom svijetu. Zbog te njegove ljubavi prema mejtu čitav je život maštao da konačno jednoga dana ode iz ove vukojebine, te se preseli u šeher Sarajevo, i to baš na naselje Mejtaš. Plata mu je u cvjećari bila dobra, ekipa na poslu sjajna. Pogotovo grobari. On se volio našaliti sa kolegama grobarima te im reći ponekad „ma vi ste svi moja braća, jer ja sam stari navijač Partizana, a mi smo svi Grobari!“  No imao je Mustafa i one teške dane i trenutke kada je mislio o svojoj sudbini, o preranoj smrti svojih roditelja i bratu koji živi čak u Subotici. Tada bi gledao da što prije zdimi s posla, nazove mene da dođem do njega doma, te da pustimo muziku ili sport, smotamo džoint i uz razgovor odagnamo misaone telale briga i nevolja. 

No, ima jedna velika tajna u vezi Mustafe Pekmeza. Nešto što malo ko zna, pa čak ni ja to nijesam znao do nedavno, a vjerovao sam da mi je Mustafa uvijek sve govorio. Jedan bašluk. Bijaše to godina davna, najvjerojatnije 1979., kada je na ahiret preselio djed Mustafe Pekmeza, Alija sa svojih šezdeset ljeta. Djed Aljo, kako su ga zvale komšije i prijatelji sve četiri vjere, namjerno kažem četiri, jer onu četvrtu vjeroispovijest i naciju koja već mnogaja ljeta živi na ovom našem zemnom šaru zvanom Balkan svi zaboravljaju. Namjerno ili nenamjerno, to zaista ne znam, al me eto brine ta činjenica. Naime, djed Alija Pekmez bijaše čovjek ters. Vazda je nešto filozofirao, protivio se, protivrječio… Aman, ters! Kada se ženio mojom nanom, ovom što kad je se zaželim odem da je pogledam na Google maps-u, pričao mi je Mustafa, on čitave dvije sedmice nije ni sa kim govorio u kući jer nijesu spremili kolače koje je on baš jako želio da ima na svojoj svadbi. Valjda Mustafa na djeda Alju toliko voli slatko. Odlazio bi on tada kod komšije Mirka, ili do druga Jakova Abramoviča, te šnjima po čitave dane provodio u muhabetu, a da se svojima ne javi po heftu dana. E, kada je djed Alija bio pred smrt pozvao je svoga sina, Mustafinog oca, i svoju ženu, sada staru nanu, i rekao im sljedeće… „Neću da mi pravite nišan, oću bašluk, najveći na svijetu. Kad mi već nijesu napravili tahan-halvu za svadbu, onda ćete bogomi vi da mi pravite bašluk umjesto nišana na mezarju. Neću da čujem ni riječ protiv!“

I što su drugo mogli no da ispune želju djedu Alju i naprave najveći bašluk na svijetu… Mustafa često obilazi djedov grob, više njega gleda no nanu, iz razloga vam veoma jasnog, tu mu je i radno mjesto pa mu nije preša otići i popričati s djedom. Satima bi Mustafa sjedio i jadao se djedu Aliji, ili njegovom bašluku, onom koji je najveći na svijetu. A vjerujte mi, zaista je bio velik taj bašluk. Na vrh njega turban, pravio ga je stari kamenorijezac Marko, poznat po svojim bravurama na nadgrobnim pločama.

Čitava muka za Mustafu počela je onomad kada je na internetu u tim svojim cjelodnevnim sajber sjelima pročitao vijest da je Omer-aga Bašić ipak insan koji je sebi sagradio najveći bašluk na svijetu, negdje u Glamoču, visok čak 412 centimetara. I to ga je napravio davne 1798. godine. Pošto tada interneta nije bilo, onda kada je djedo Aljo preselio na ahiret 1979. godine, niko nije mogao znati od njegovih najbližih, ni njegov sin ni hanuma, da negdje u Glamoču, na putu koji se nalazi pored magistralne ceste kojom iz Livna dolazite u Glamoč, ipak postoji jedan veći bašluk, i to mnogo veći no onaj koji je napravljen Aliji Pekmezu. Prvo što je Mustafa pomislio bilo je kako će to staroj nani reći… Neće li sada pred kraj života da je sekira time da nije ispunila amanet svoga voljenog, te da njegov bašluk nije najveći na svijetu. Vjerojatno da niko od njenih prijatelja nije obilazio taj dio Hercegovine, pa zato nije ni čula da tamo postoji veći bašluk od Aljinog. Provela ja čitav svoj vijek na dunjaluku ovdje, blizu rijeke Save, sedefli vode kako joj je nana tepala, tu nadomak drage joj Vojvodine i njenog najdražeg Novog Sada u koji je jednom bila, ali tu ljepotu nikada neće zaboraviti, govorila je. Uzrujao se tada Mustafa, to je trenutak kada je tamna senka tajne, tamna poput crnog čaja koji kuha Nasuf efendija u svojoj čajdžinici, pala na njega i njegovu glavu. Tekst je podijelio neki njegov prijatelj na fejsbuku, koga uzgred nije ni poznavao, a koji se zvao Franjo i živio je baš tamo negdje u Livnu. Na sajtu „Klix.ba“ stajala je slika ogromnog bašluka i naslov „Čudo u Glamoču: Omer-aga Bašić sam sebi izgradio najveći bašluk na Balkanu“. A u tekstu je pisalo sljedeće: 

„Na ulazu u Glamoč nalazi se sigurno najgrandiozniji nadgrobni spomenik u našoj zemlji, bašluk Omer-age Bašića. Omer-agin kameni spomenik najveći je bašluk na Balkanu, a prema mišljenju nekih i u Evropi, visok je 412 centimetara.

Muhamed ef. Dragolovčanin, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Glamoč, ispričao nam je historiju ovog čudovišnog bašluka iz harema Jakir, koji se nalazi pored magistralne ceste kojom iz Livna dolazite u Glamoč.

“Bašluk Omer-age Bašića napravljen je 1798. godine i sigurno je najveći na Balkanu. Staroosmanskog je oblika, klasičnog izgleda, samo su dimenzije netipične. Priča se da je bašluk ili nišan Omer-aga napravio za svog života”, donosi nam ef. Dragolovčanin zanimljivu anegdotu o čudesnom divovskom glamočkom bašluku.

Kamen koji je korišten za ovaj ogromni i netipični nadgrobni spomenik iz obližnjeg je majdana. Bašluk je bogato ukrašen topuzom ili buzdovanom i orijentalnom ornamentikom.

“Po parcelama koje mi sad imamo, a koje su u vlasništvu Islamske zajednice, papiri pokazuju da je dio parcele na kojoj se nalazi bašluk, trideset do pedeset kvadrata, izdvojen. Iz toga zaključujemo da je bio zaštićen ili je bila planirana njegova zaštita kao nacionalnog spomenika”, kaže nam efendija Dragolovčanin, sugerirajući potrebu zaštite ovog vrijednog spomenika i danas.

Bašluk Omer-age Bašića, priča efendija, visok je tačno 4,12 metara, iako se pojavljuju i drugi podaci. Ipak, nije jedini sličnih dimenzija u Glamoču.

“U selu Odžak postoji nišan Omer-aginog brata koji je istog oblika i za nekoliko centimetra niži. Kad gledamo kulturno blago Glamoča, možemo reći da imamo cijeli niz nišana, od onih koji su stariji od pet stotina godina, onih koji datiraju iz vremena dolaska Osmanlija na ova područja. Tako postoje tri nišana na mezarju Radasklije, mezari jakrndžija, prvi su to oblici nišana označeni sjekirom na jednoj strani i sabljom na drugoj. Tek kasnije u 17. stoljeću dolaze ovi obrađeni, s turbanom, kao što je ovaj Omer-age Bašića”, priča nam efendija.

Iza Omer-age Bašića osim grandioznog bašluka nije ostalo previše toga zapisanog, ali bi se moglo zaključiti da je bio izuzetno imućan. Predaje govore da što je čovjek bio bogatiji, bašluk je bio veći.

Grandiozni spomenik koji je ostao iza Omer-age Bašića često obiđu putnici namjernici koji se vozeći drumom zaustave i fotografišu, baš kao što je to uradila i ekipa portala Klix.ba kad je tog februarskog dana krstarila kantonom s tri imena.

Gledajući ovaj ogromni bašluk, posebno uz snježnu bjelinu koja dodatno ističe njegovu predimenzioniranost, ne možete ne razmišljati o vremenu kad je nastao i čovjeku koji leži ispod njega, o njegovim pogledima na život i ono što dolazi poslije smrti.“

Dakle ne da samo nije bio najveći, no nije bio ni drugi najveći bašluk na svijetu jer negdje kod Odžaka postoji bašluk Omer-aginog brata koji je eto za samo par centimetara niži od ovog koji je Omer-aga Bašić sagradio sebi. Izgleda ipak ima većeg tersa od mog djeda Alije, a to su bili ovi Bašići, obojica, Allah ih nagrdio, pomisli Mustafa u sebi. No eto, ni ovaj efendija Dragolovčanin nije baš kako treba zborio ovdje, jer nišan i bašluk sigurno nisu isto, nije moj djed lud pa da miješa to dvoje, nije on džaba tražio da mu se izgradi baš bašluk i to najveći na svijetu, mogao je tada reći da hoće nišan a ne bašluk. Možda bi onda ipak nadmudrio ove Bašiće, oca im jebem, razmišljao je dalje Mustafa. 

I tako su prolazili dani, hefte, mjeseci, a Mustafu je tajna tog bašluka mučila tako intenzivno, da je počeo sanjati mezarja. A dovoljno mu je mezara na javi, jer eto radi baš na groblju u cvjećari. Nikome o tome nije govorio, sve je više vremena provodio kod bašluka svoga djeda Alije i s njim se svađao. Takođe se toliko zaželio uštipaka svoje nane, onih s kajmakom i džemom, a nije joj smeo otići pred oči pa je danima na Google maps-u visio i šetao Titovom ulicom, te se zaustavljao baš na mjestu gdje ju je zakačila kamera i gledao je pun čežnje i nostalgije za njenom jednosmjernom ulicom, udaljenom na samo nekoliko minuta od njega biciklom, čeznuo je za njenim ćorsokakom.

I sve tako dok mu jednog dana nije zazvonio telefon a s druge strane slušalice mu nanina komšinica saopštila da je nana pala u postelju, da se teško razboljela, a kako i neće kad joj je 97. godina, te da moli svoga unuka Mustafu da joj dođe i posjeti je, čisto da ga vidi prije nego i ona preseli na ahiret, tamo đe će je čekati njen dragi Alija sa širokim osmijehom. Tada je i meni zazvonio ovaj prokleti touchscreen telefon, te sam na jedvite jade jer mi je displej bio iskršen povukao onu zelenu slušalicu u desnu stranu i javio se, a Mustafa mi promuklim i rekao bih neispavanim glasom rekao da što prije dođem do njega, da mi ima ispričati nešto što niko ne zna, tajnu koju nikome nije rekao sem bašluku svoga djeda Alije. Dodao mi je da obavezno nabavim nešto da dunemo jer bez toga će muhabet biti teži no što zaista jeste, a težak je kao najveći bašluk na svijetu, kao bašluk Omera-age Bašića a ne moga djeda, majku im jebem svima zbog toga danima ne spavam, dreknu Mustafa i prekide vezu. 

Nije ti moj druže dobri Bosna tamni vilajet, no ti je to naš jezik, ovaj koji govorimo a za koji se još od raspada Jugoslavije ne možemo dogovoriti kako se zove, počeo je Mustafa priču čim me je ugledao na ulaznim vratima njegove kuće. To sam ti čuo od od jednog našeg čovjeka, tu iz  našeg kraja, iz okoline Brčkog… A od koga možeš čuti tako nešto sem od napaćenog čovjeka iz Posavine, nastavio je Mustafa. Načitan je on, kaže da mu je lično Midhat Begić ponekad pripovijedao o historiji naše književnosti i da ga je mnogo naučio od njega. E taj načitani čovjek, taj sumanuti evlija, reče da je čitao novi roman Miljenka Jergovića „Selidba“ i da je u tom romanu naišao na  to o jeziku, da je naš jezik zapravo tamni vilajet koji prikriva više nego što otkriva čovjekovu misao, a da je to Jergović pročitao u knjizi sarajevskog pjesnika Vuka Krnjevića, tačnije u predgovoru te knjige koja nosi naslov „Antologija pripovjedača iz Bosne i Hercegovine“ koju je naručio glavom i bradom Meša Selimović 1967. godine, te da je Jergović to zabilježio u svojoj „Selibdi“ kao jedan od najpreciznijih opisa našega naroda napravljen od strane pjesnika Krnjevića. I evo sijeci me gdje sam najtanji ako bi išta od ovoga zapamtio, jer znaš i sam da mene književnost ama uopšte ne zanima, da i mene ne muči isti problem jer evo već mjesecima razmišljam kako svojoj nani da saopštim jednu vijest, kako da joj to predočim i koje riječi da upotrebim a da se ona ne naljuti i ne razočara sad pred smrt, jer eto mi jučer javili da je pala u bolesničku posetlju, a ja moj brate ne znam kako ću joj na oči, završi Mustafa svoj monolog i zakuje pogled duboko u mene, tako duboko da sam osjećao kako mi njegove oči očajnički riju po stomaku tražeći odgovor na ovo pitanje. 

Šutio sam i gledao u mog prijatelja i prvi put se u životu osjetio glupim. Rekao sam mu nešto tipa, moj druže moraćeš o tome sam da dumaš, i čim sam to izgovorio Mustafa se razbesnio i istjerao me napolje psujući mi sve živo i mrtvo. Danima zbog toga nijesmo bili u kontaktu. Pozvao me je nakon toga, prošlo je neko dulje vrijeme, i rekao mi da mora da mi se izvini i da je našao riješenje za svoj problem onomad, te da sam bio u pravu i da mu oko toga niko nije mogao pomoći. Sretno je izustio, našao sam put u tamnom vilajetu, osvijetlio sam svoj jezik bakljom interneta, nećeš vjerovati, ali Google maps mi je pomogao a i baba se nakon toga oporavila ali sam je ipak morao smjestiti u starački dom jer nije više sposobna da se brine sama o sebi, reče Mustafa i spusti slušalicu.

Kod njega kući mi je nakon toga sve ispričao. A ja ću probati vjerodostojno o tome da posvjedočim. Išlo je nekako ovako…
Mustafa je naime otišao kod nane, ispričao joj o tome da je na internetu pronašao da bašluk njenog supruga a njegovog djeda Alije ipak nije bio najveći na dunjaluku, te da su postojala čak dva bašluka veća od njega, jedan negdje u Glamoču a drugi u okolini Odžaka. Baka je slušala pomno svog unuka, ali je to uopće nije dodirivalo, te njegove riječi. Ona je mislila o nečemu drugom. Mustafu je to šokiralo, pitao ju je zar joj nije krivo zbog toga, zar joj nije žao što ipak nijesu ispunili djedovu poslednju želju, na šta je ona tiho odgovorila smijući se da to sada nije toliko važno, no da on njoj treba ispuniti želju pa da joj nekako omogući da ipak još jednom u životu vidi Novi Sad, iako je tu na samrtničkoj postelji blizu njene sedefli Save. To joj je bila želja čitav život, a nikako ju nije ostvarila. Mustafa se zabrinuo, nije znao što da čini, i onda se sjetio… Buknulo mu je u glavi. Sad ću ja brzo, nano, odoh kući po laptop. Pokazaću ti tvoj Novi Sad, rekao joj je i odmaglio. Vratio se Mustafa kod nane, konektovao se na internet, ušao na Google maps i ukucao u pretraživač ime Novog Sada, uzeo čovječuljka i odapnuo ga u sami centar grada, pored katedrale. Nana je razrogačenih očiju gledala kako je unuk šeta gradom koji je toliko voljela a nije ga uspjela nikada više posjetiti zbog raznoraznih životnih problema i čudnih puteva Gospodnjih, da bi joj potom pokazao i njihovu varoš, te je i kroz varoš proveo na isti način kao i kroz Novi Sad i u Titovoj ulici se zaustavio da joj pokaže nju samu, uslikanu negdje 2014. godine kako hita vjerojatno ka dućanu. Nana je šutjela i uživala u isto vrijeme. Negdje pred kraj druženja je konstatovala da ipak nije važno što djeda Alijin bašluk nije najveći na dunjaluku, on će se ipak toliko koliko vidjeti bolje od ostalih na Google maps-u, zar ne džanum Mustafa? I on se tada nasmijao i zagrlio je, poljubio u čelo, te je ostavio da odmori. Od tada Mustafa ne muči muku, a ni tajna bašluka ga više ne pritišće, shvatio je on tada da će zaista jednoga dana ako ne sada u 2018. godini, tehnologija dostići taj naprijedak, pa da će i bašluk djeda Alije moći vidjeti na Google maps-u, baš kao što u Titovoj ulici vidi svoju nanu kad god to zaželi, i moći će sve to i nakon što ona preseli na ahiret. Odmah pošto je završio svoju priču, nasmejan i radostan što je poentirao, zazvonio je telefon. Bili su to ljudi iz staračkog doma. Nana Rabija je preselila, rekli su mu.

Eto, o tome sam vam htio pripovijedati… O mom drugu Mustafi Pekmezu i njegovom Google maps-u. 

Bio jednom Rasimaga jedan,
uzoran u svemu, domaćin ugledan,
čist ko pekmez, sve dugove plać’o,
il’ je iš’o u džamiju il’ se iz nje vrać’o,
sad u ratu kad religija jača,
upitam ga jel’ to u džamiju kreno
il’ se iz nje vraća,
a on meni oštro veli: jes’ l’ ti budala,
više ti u džamiju ja ne idem vala

Opkoljeno Sarajevo, 1994

Ne pričam više svoje sarajevske priče, nemam ovdje kome, a one koje su mi na pameti ovdje nikog ne zanimaju, ali mi jedna jutros dođe, pa je zapisah. O Branislavu Nušiću. O njemu se nekad davno mnogo pričalo u mom rodnom gradu, Sarajevu. Pričalo, jer je bio upravnik Narodnog pozorišta. Sreo sam čak nekoliko starijih, koji su ga poznavali ili upoznali, o njemu rado govorili, možda ponešto i svoje dodavali. Gospođa Đačić mi je pričala da je bio odličan, ali strog upravnik Narodnog pozorišta, nikada se nije znalo je li u koverti koju bi glumcima uručivao poslije premijere bila nagrada ili pismeni otkaz; Simo, stari sarajevski boem, da je Nušić mnogo volio kolače, ali počeo debljati, pa bi ujutro prošao „Slatko Ćoše”, ni u jednu od slastičarni ne bi ušao, a onda nakon stotinjak metara zastao: „Brano, ali si karakter, ajde da te častim”, pa nazad u slastičarnu; a glumci su, kada bi popili, spominjali kako je jedna redovna posjetiteljica sarajevskog pozorišta, Ruskinja koja je brkala slova, pa g izgovarala kao k, uvijek pitala Nušića kako je njegova kćerka Gita, a Nušić uvijek odgovarao „Hvala, raste”, ali su najviše voljeli pričati kako je Brana kupio meso kod dobrog znanca, bogatog mesara i krenuo preko vrata: „Gospo’n Brano, niste platili”, „Pa niste ni vi karte za moju premjeru. Jel’ te: meso se plaća, a kultura besplatno?!”. 

Nušićeve komedije su i danas na repertoaru mnogih kazališnih kuća. Uvijek ima publike za dobre komedije. Je li Nušić najbolje opisao svoje sunarodnjake? „Jao, gospo’n Vičo, da samo znaš što sam se sinoć napio“, kaže ozbiljni šef policijske stanice svom podčinjenom; „Spava, on vam po celu noć jednako filozofira“, objašnjava otac zašto njegov pijani sin, mjesna propalica ne ustaje; „Ja – ministarka“, zaprepasti se gospođa koja ništa od sebe nije očekivala, a odjednom postala važna i značajna. Sve sam te likove susretao na ulici, u kavani, na poslu. A tek ona apsurdna logika ili logika apsurda, koja je istodobno duhovita i blesava, ispravna, a šašava: u Sumnjivom licu napravio lik po imenu Aleksa Žunjić vizitkartu na kojoj piše „sreski špijun“. Sjećam se da su i u Sarajevu mladi narkomani smatrali da su značajniji u svom društvu ako ih je imao na oku A., mjesni inspektor za droge. 

Pirandello je napisao sjajnu „komediju u nastajanju”, u kojoj junaci traže svog autora. Krleža je oštro kritizirao sve moguće Glembajeve i svako društvo u kojem su Glembajevi bili mogući. Nušić je karikirao, zapravo samo naglašavao neke osobine onih koje je upoznao i od njih napravio tipove u kojima su se mnogi drugi mogli prepoznati. U tome su mu pravi nasljednici, na različite načine i sa više izraženom političkom notom, bili Dušan Kovačević u Srbiji i Ivo Brešan u Hrvatskoj, pisci koji su sačuvali razornu, kritičku snagu humora, napisali opore komedije i društvene satire, djela čiji je humor izvrgavao ruglu svaku glupost i bio u stanju uzdrmati svaku silu. 

Svaka, čak i loša izvedba Nušićevih komedija bila je popraćena salvama smijeha, jer njegov humor nije mogla ugušiti ni najgora interpretacija. Moglo bi se, u dosluhu s Hegelom, tvrditi da se ljudi u komediji najčešće smiju svojim vlastitim osobinama. Paralelno tome, mislim da ih u djelu najviše iritira istina u djelu jer je istina, a iritira ih jer bi da ona to ne bude. Naravno, svaki je gledatelj mislio da u Nušićevim komedijama nije riječ o njemu, nego o nekom drugom. Iako su bili „sreski špijuni”, „doktori”, „gospođe ministarke”, „svijet”… Nema pisca iz bivše Jugoslavije koji je kao Nušić tako precizno i duhovito opisao malograđanski mentalitet i hipokriziju, koji je tako ismijao skorojeviće i „duh provincije”, a posebno nema ni jednog koji je baš te ljude naveo da se smiju samima sebi, pa na kraju predstave još i plješću, ponekad i ovacije budu. A oni koji su shvatili da su baš ono ti „smiješni likovi”, nisu se usuđivali to reći, niti kome požaliti, pa bi se i oni pridružili aplauzu. Nušić je jedinstven pisac kome su aplaudirali likovi iz njegovih predstava. 

Sredinom šezdesetih Tito je otvorio granice i podijelio pasoše, te je tako riješio problem nezaposlenosti u državi, propadanja i besperspektivnosti ruralnih područja, i nesposobnosti režima da istovremeno zacijeli posljedice građanskoga rata iz 1941, i da jednu zaostalu agrarnu zemlju pretvori u modernu europsku industrijsku državu. Pedesetak godina kasnije granice su ponovo otvorene: Hrvatska je priključena Europskoj Uniji, i njezini su građani dobili priliku da žive i rade širom Europe, kao svoji na svome. Za njima su pošli i preostali bosanskohercegovački Hrvati, čime je spojeno ugodno s korisnim: unutarnja inicijativa njihova konačnog etničkog čišćenja i likvidacije iz povijesti jedne odumiruće zemlje, i vanjska potreba da se Bosna drži mirnom pod svaku, pa i po cijenu kršenja svih onih principa na kojima je ustrojena ujedinjena Europa. Malo zatim, ili usporedo s tim, liberalizirani su vizni režimi s većinom u Europu neintegriranih jugoslavenskih država, tako da je i njihovim građanima pružena mogućnost da se iseljavaju. Istina, ne onako kako to mogu Hrvati, bez gotovo ikakvih administrativnih prepreka, ali ipak dovoljno slobodno i jednostavno da i oni mogu odlaziti. Time je Europa pomogla samoj sebi, jer je smanjila unutarnji socijalni i društveno-politički pritisak unutar jugoslavenskih zemalja, i otklonila mogućnost rata, a pomogla je i tamošnjim nacionalističkim i kleronacionalističkim režimima, jer je omogućila odliv stanovništva potencijalno spremnog na pobunu i promjenu. Na taj je način, vrlo jednostavnim zahvatom, pacifiziran najosjetljiviji dio Balkana, a lokalnim je političarima omogućeno da vladaju zemljom do krajnjih granica vlastitih bioloških potencijala, ili dok im ne dodije, pa i oni ne odu.

Šezdesetih, u inozemstvo na privremeni rad, u Švicarsku, Austriju i Njemačku, odlazilo uglavnom iz velike potrebe. Išli su, uglavnom, muškarci, da prehrane porodicu, ženu, djecu, stare roditelje, koji su ostali kod kuće, da se bosonogoj dječurliji kupe cipele, da im se kupe knjige za školu, da se uz staru kuću sagradi nužnik, a možda i kupaonica, da se sebe i bližnje nekako pokuša izvući iz najgore bijede, da se nekako pokuša spasiti ono što je od života ostalo. Većina onih koji su tako odlazili nisu imali svršenu osmoljetku, malo ih je bilo s položenim zanatom, raspolagali su samo fizičkom snagom i galiotskom voljom da bezbroj puta, sve do u beskonačnost, ponavljaju iste radnje i pokrete, a da se nikad ne zapitaju o smislu svoga posla. Dolazili su iz sela kroz koja nije bilo proveden vodovod, nije bilo telefona, struje jedva ponegdje. Jedni su dolazili iz krajeva koje je komunistička vlast zapostavljala, jer se nisu dobro držali u ratu i socijalističkoj revoluciji, dakle iz zapadne Hercegovine, Posavine i srednje Bosne, tradicionalnih hrvatskih i katoličkih krajeva, na koje su vlasti u Sarajevu tovarile svu krivnju za suradnju s okupatorom i ratne zločine. Drugi su dolazili iz izrazito partizanskih krajeva, iz Dalmatinske zagore, Like i Bosanske krajine, koje su vlasti zapostavljale, jer su se njihovi najveći sinovi i kćeri preselili u Beograd, Zagreb, Sarajevo, i pokušavali su ne misliti na jade i nevolje rodnoga kraja. Prvi od države nisu očekivali ništa dobro, pa su zato odlazili. Drugi su, možda, odlazili uz stanovito grizodušje, jer su osjećali da odlaskom u inozemstvo izdaju državu.

Nakon tog prvog gastarbajterskog vala s kraja šezdesetih, pogotovo nakon što su u domovinu stigle vijesti – naravno, uvijek pretjerane – o tome koliko se u Njemačkoj može zaraditi, krenuli su i ostali. Ali opet, uglavnom, samo muškarci, slabo obrazovani, sa sela.

Tek mnogo kasnije, kada su Jugoslaviju zadesile prve veće ekonomske nevolje, a očevi se iznenađujuće dobro adaptirali u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj – ta adaptacija značila je samo to da su živjeli bolje nego ikad prije – počeli su masovno “povlačiti” žene i djecu sa sobom. Djeca su dobivala državljanstvo i zaboravljala, ili nikad nisu ni naučila, jezik staroga kraja, dok su oni vazda ostajali opterećeni i označeni svojim prethodnim identitetima. Dok je bilo Jugoslavije, osjećali su lojalnost prema njoj, koja je nadmašivala patriotizam onih koji su u Jugoslaviji ostali. No, čim se približila propast zemlje, jednu su lojalnost zamijenili drugom, i postali veći nacionalisti od onih kod kuće. Folklorne emocije uvijek djeluju snažnije od čovjekovih emocija. Kolektivni osjećaji naglašeniji su od individualnih. Premda su zauvijek napustili rodnu grudu, oni, kao i njihova djeca, koja uopće ne govore naš jezik, intenzivnije pripadaju ovoj zemlji, i na nju polažu prava, od bilo koga tko ovdje živi. To je pravilo, i nema smisla raspitivati se zašto je tako.

Dok su odlazili, nisu osjećali da im je njihova domovina išta dužna. Nisu mislili da ih je ona iznevjerila. Čak i ako su prethodno bili gladni, a djeca im gola i bosa, od države nisu očekivali ništa. Ali ih je mučila savjest što su je, možda, iznevjerili.

Pedesetak godina kasnije odlaze mnogo bolje obrazovani ljudi. I ne idu više samo muškarci. Iseljavaju se cijele obitelji, bez namjere da se ikada vrate. Kad god je to moguće, prodaju kuće i stanove. To više nisu ljudi sa sela. Odlazi se iz gradova, najviše onih u Slavoniji, ali i iz drugih dijelova Hrvatske, a onda i iz gradova u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Što je viši stupanj obrazovanja, i što je specifičnija profesija, to se odlazi aktivnije, neminovnije, beskompromisnije, odlučnije, bez osvrtanja, ali pomalo gnjevno, te s uvjerenjem da su ti država i domovina ostale nešto dužne. Ali to se ne čini bezglavo i na vlastitu štetu: recimo, ode se, ali bez odjave mjesta boravka, uz urednu prijavu zavodu za zapošljavanje. Na taj se način čuvaju blagodati zdravstvene zaštite u rodnome kraju, koje su, to je ono što se prvo nauči, daleko iznad standarda u zemljama Zapada. Odlazi se, dakle, zauvijek, ali tako da možeš sjesti na prvi avion, da bi otišao kod doktora. Ovo je, recimo, jedan od razloga što gotovo nitko od stotina tisuća iseljenih građana Hrvatske, za koje se niti ne zna da su se iselili, ne izlazi na izbore u domovini, premda bi to, kao famozna dijaspora, svakako mogli učiniti. Ali u tom bi se slučaju izložili pogibelji da onima iz zavoda za zapošljavanje objašnjavaju što to rade u Irskoj, zašto nisu kod kuće i ne traže posao. Ili ih, možda, nije ni briga tko će pobijediti na izborima? Ne, za takve je stvari ljude briga, taman i da su sasvim raskrstili sa starim krajem. Izborne su preferencije isto što i navijačke strasti. Za svoj klub navijaš i nakon što te nogomet prestane zanimati.

Novi se od starih iseljenika razlikuju po tome što danas nitko ne bježi od gladi, nikome ne trebaju nove cipele, svi u kućama i stanovima imaju zahodsku školjku i kadu, vodu, struju i najnoviji model mobilnog telefona. Modaliteti oskudice i siromaštva danas su neusporedivi s vremenima prvih jugoslavenskim gastarbajtera. Jugoslavija je tada bila gladna i siromašna zemlja, mjestimično već nalik zemljama iz kojih danas bježe bliskoistočni, azijski i afrički migranti. Bez obzira na posljedice rata od prije četvrt stoljeća, na zaostajanje na ostatkom Europe i na sav današnji jad, bijedu i sivilo bivših jugoslavenskih gradova, ništa od svega toga nije usporedivo s prilikama u kojima se živjelo, recimo, 1968. u zapadnoj Hercegovini, u Lici ili u Posavini.

Danas se iseljava da bi se živjelo kao sav normalan svijet. To ima svoj materijalni ekvivalent, ali on je na neusporedivo višoj razini od onog u onodobnih gastarbajtera. Uostalom, oni su živjeli u kolektivnim smještajima na rubovima gradova, u spavaonicama s po dvadeset drugova, baš kao roblje i kao današnji migranti po okrajcima Europe, a naši današnji iseljenici žive u iznajmljenim stanovima koji nisu ništa lošiji od onih koje su napustili, i žive kao obitelji, odmah integrirane u novu zajednicu. Praktično odmah, bez čekanja, dobivaju ono po što su došli. Dovoljno je da rade kao konji, i već su drugi ljudi. Ili, možda, i ne rade više nego što su radili u starome kraju?

Današnji iseljenici razočarani su u državu i režim. I ne samo da su razočarani, nego uglavnom i odlaze zbog države i režima. Ili im se, možda, čini da zbog toga odlaze. Oni vjeruju da ovdje ne može biti bolje, da je svaka godina gora od prethodne i da je smisao postjugoslavenskih država u uništavaju vlastitih građana. Njihova očekivanja od zajednice bila su ogromna, i redom su iznevjerena. Država ih je prevarila, potrošila dragocjene godine njihovih života. Da su znali da će biti ovako, otišli bi mnogo ranije. Da su znali, ne bi se ovdje ni rodili.

I tako dolazimo do jedne ružne i neugodne pjesme koja se više ne pjeva. Još jedne na temu dobrovoljnog rada, žrtvovanja za zajednički interes, omladinskih radnih akcija. Refren je glasio ovako: “Požuri, druže, brže još brže, za sreću zemlje da sebe daš, čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi, nek’ slavan bude taj podvig naš!”

Koliko god i u ono vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih, kada je živio onaj koji sad o svemu ovom pripovijeda, pokušavajući da u jedan spoji dva svoja rašivena života, ovi stihovi bili odiozni, koliko god izazivali oporbeni bijes i gnjev svakoga tko je u stanju misliti, a ne samo kopati i pjevati, ipak je u tom refrenu nešto što nas, gotovo antropološki i civilizacijski, dijeli i polovi, čineći te odživljene živote međusobno neusporedivim, nespojivim i nesravnjivim. Zamislite to iz perspektive 2020. godine: za sreću zemlje da sebe daš!

Kakva je to uopće država, kakav je to monstrum od države, što je uopće ta Jugoslavija koja od bilo koga očekuje da sebe da za sreću zemlje? I kakva je to, uopće, sreća zemlje, što ona znači, kako se očituje i čemu služi? Zašto bi itko išta dao za takvu sreću?

U komunizmu bilo je nepodnošljivo i neprihvatljivo to što se od pojedinca očekivalo da radi za društveno dobro, a da sam ne dobije baš ništa zauzvrat, osim tog krajnje sumnjivog unutrašnjeg zadovoljstva, osim te bizarne emocije, koja se ponekad naziva patriotizmom, ponekad domoljubljem, i svodi se na kolektivni usrećiteljski projekt, na Jugoslaviju kao vrhunac i krajnji smisao ukupne ljudske povijesti.

U jugoslavenskom postkomunizmu su se stvari samo obrnule: od društva i države očekuje se da usreće pojedinca. A kad to oni nisu u stanju učiniti, pojedinac se duboko razočara i odlazi u bolji svijet. Ako, pak, ne ode, krivi su mu neprijateljski narodi i narodnosti, pripadnici druge vjere i nacije, manjinci, koji su svojim tvornim djelovanjem spriječili društvo i državu da ga usreće.

Evo i cijele te strašne pjesme iz usrećiteljske prošlosti:

Naša se mladost silna i snažna
svrstala opet pod radni stijeg.
Polet nam nosi mlađanu snagu
kršniju nego kameni brijeg.

Požuri, druže, brže, još brže,
za sreću zemlje da sebe daš.
čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi,
Nek’ slavan bude taj podvig naš!

Mišice mlade radnih brigada:
kroz njih nek’ zbori visoka svijest!
preko planina, preko dolina,
probiće prugu snažna nam pest.

Požuri, druže, brže, još brže,
za sreću zemlje da sebe daš.
čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi,
Nek’ slavan bude taj podvig naš!

Ispod masiva lokomotiv
širit će reski metalni huk.
Strojeva lupa, tutanj i zuka:
himna izgradnje bit će taj zvuk!

Požuri, druže, brže, još brže,
za sreću zemlje da sebe daš.
čelik nek’ zveči, kamen nek’ ječi,
Nek’ slavan bude taj podvig naš!

Dnevnik jednog penzionera/69

Dragi Gabrijel
Ni žvaka ponuđena u second handu ne bi pomislila
Da je birokratija u Čistilištu takva da bi i građanina K. zblanula
Bave se frivolnim
Deset godina mlađi od Hrista osvojio sam svijet
A ne presudnim
Moja ljubav proističe iz ljubavi
A Hristova iz mudrosti i ljubavi
Većinu pjesama i On bi potpisao
No, Gabrijele samo je pitanje vremena kada ćemo se susresti

“Ljubiti je biti”
To sam i ja svojevremeno mislio iščekujući
prve korake čovjeka na Mjesecu.
I odjekivalo je “Samo je ljubav potrebna”
No, kako da hitam u susret voljenoj kad sam snajperska meta
Kada ruže umjesto da mirišu na jastucima
Krvare na asfaltu
Kada su na mjestu ljuljački i klackalica
Nadgrobni spomenici i kada je svaki poljubac možda oproštajni
Kada su nogometni tereni pod snajperskom vatrom zasijani krompirima
Kada gramofonske ploče, kasete, cd-ovi
Postaju gorivo u pećima sklepanim od dijelova bojlera
Kada mijenjam gitaru za kutiju cigareta
Zar život ne vrijedi barem šteku
Kada bjelosvjetski lutkar mijenja glave onim bojevim

Kao da čujem da mi govoriš
Svaki je ubica samoubica
Ali ni oni koji su smrtno zaljubljeni
Ne polažu pravo na dah voljenog.

A vjerovao sam da je zemlja Mocartova kugla
Zavodljiva nota sa očaravajućom frčkom
I da moje harmonije unose ljepotu akorda
oblaka i morske pjene
Od Tokija do Liverpula

Ni sto godina samoće neće mi uskratiti radost
Šta nisam jedini sanjar koji zamišlja Univers
Dao sam šansu pomirenosti sa sobom

Tebi barem ima ko da piše pa ti sitnu knjigu šaljem:
Bio jednom jedan i ne bi bio jednom jedan da nije bila
Jednom jedna i ne bi bila jednom jedna da nije nastalo
Jednom jedno kojeg ne bi bilo da nije bio jednom jedan…