Bez prethodnog dogovora s nama, susjed Sejo donosi nam prvu vrećicu namirnica: dva kruha, mlijeko, banane. Odbija novac. To je samo prva pomoć, kaže mi ova ljudina. Snažan, smiren, pažljivo sluša, malo govori. Ljekovit. Još uvijek ne znam gdje i što radi, zašto je po cijeli dan sa suprugom Almom izvan stana, negdje u gradu? Sat-dva kasnije predajem mu spisak namirnica koje nam nedostaju. Odlazi s njim u Konzum i dvije apoteke, koje, srećom, nisu daleko. Vraća se brzo s četiri boce Jane, Jointaceom, Ecomerom, Đavoljom kandžom. Iz kratkog razgovora, sasvim slučajno, saznajem da je zaposlen u krim policiji. Nikad mu takav posao ne bih pripisao. 

Na faceu mi jutros (ponedjeljak, 24. ožujka) stiže poruka od Ivane, supruge mog bratića Zlatka: s troje prelijepe dječice oboje su već od prvih potresa kod prijatelja u obližnjem selu, nisu u Zagrebu. U Jutarnjem čitam da se svim Zagrepčanima od danas zabranjuje napuštanje mjesta boravka, dakle, moji Zagrepčani moraju se sa sela čim prije vratiti u grad. 

Broj zaraženih koronavirusom skočio na 306, 52 ih je novooboljela. Najjači potres u posljednjih 140 godina u Zagrebu istjerao ljude na ulice, jadali se jedni drugima, umnožavali tako opasnu coronu velikom brzinom. Dva zla, potres i coronavirus, u svojoj sinkroniziranoj akciji vrlo su učinkovita. Jesu li i samoubojice? Jesu. Onaj koji ubija bit će također ubijen. Onaj koji ubija drugog, ubija i sebe. Šire li coronavirus i potres neizvjesnost. Šire. Veliku i vrlo opasnu. Može li nam i neizvjenost donijeti neko dobro? Može.

I treće zlo je dvojno: neočekivano zahlađenje udruženo sa svjesnim samobojstvom tih jadnih ljudi istjeranih na ulicu u rano jutro. A ulice su danas puste, na njima i pločnicima je mnogo manje crijepa i cigle, dijelova ispucalih fasada, zgniječenih automobila. Vojnici, policija, civilna zaštita i vatrogasci u glavnom gradu su vrlo učinkoviti. Popisi šteta na zgradama, onim bez krovova i onim bez zidova, kraj mnogih su ulaznih vrata na polijepljenim papirima. I sve gradske službe su na terenu. Čovjek zajedno uvijek može više, u Zagrebu čovjek nije sam, zato je tako jak. Dva kataklizmična žarišta Vlada vrlo profesionalno gasi, ulijeva nadu nemoćnom, tješi ga da nije sam i da se svako zlo može pobijediti.

Sve sam bliže mišljenju da su slične kataklizme istovremeno i teroristi i samoubojice. Da je koronavirus, u stvari, samoubojica i da mu se u Zagrebu u sličnoj ulozi pridružio i potres. Priroda im je obojici i otac i majka. Krenuli su u tom gradu protiv čovjeka zajedno, bit će ondje, siguran sam, i zaustavljeni zajedno. Štetu od potresa čovjek će sigurno otkloniti, jednoga dana i coronavirus će dobiti svoga ubojicu. Vakcinu. Ti bezdušni teroristi koji zbunjuju svijet, poraženi, kad-tad, istina je, ostavit će iza sebe mnogo bolesnih i umrlih, ali nikada ga neće i osvojiti, nikada neće biti i njegovi apsolutni i jedini gospodari. Bit će sigurno na koljenima. Život će dugo liječiti rane od tih svojih podmuklih i poraženih samobubojica. Glavni graditelj života, ali i rušitelj, nažalost, čovjek, sa stotinu mana, uvijek će biti njegov i neumorni gasitelj i poštovatelj neizvjesnosti koju mu šalju slični teroristi i samoubojice. Neizvjesnost anestezira čovjekovu samoljubivost, ona čovjeku daje dodatnu snagu za borbu. Neizvjesnost, zato, treba i poštovati. Osobito. Ona u čovjeku budi strah u kojemu ima i dobra. Jer, tako je o neizvjesnosti pisao i naš genijalni fra Ivo: “Kako da ne budemo ispunjeni poštovanjem prema neizvjesnosti koja se stere pred nama kad ona, možda, krije u sebi naš spas i naše izbavljenje.”

Nikad mi onaj Štulićev stih “danas je prvi dan u proljeću” nije teže pao na dušu nego ove kobne godine. Sjetim se tog stiha redovno, svakog početka proljeća, optimizam uvijek zaigra u meni kada čujem stih kojemu spomenuti prethodi.

Cvjeta magnolija na Tomislavcu, prenosi Večernjak. Nisam Tomislavac obišao tjednima. A tamo sam, svojedobno, okružen najdražima, gledao “Jaltu, Jaltu”, slušao Huljićev impozantni muzički specijal, ganjao posljednje tračke hlada u najtoplijim mjesecima, bezbroj se puta po dogovoru nalazio kod kipa izgrađenog u spomen tisućljeća hrvatskog kraljevstva. Same lijepe uspomene. 

U predvečerje dana prije proljetnog ekvinocija, djevojka i ja vratili smo se u unajmljeni stan na križanju Ivanićgradske i 1. Ferenščice na Peščenici. Taj stan percipiramo domom, jedino mjesto za koje smatramo da nam može dati vjernu projekciju normalnog nastavka života, doduše u online inačici. U riskantno doba epidemije, prijevozom za koji smo ocijenili da je u trenutku najsigurniji, vratili smo se iz grada Slatine, u Virovitičko-podravskoj županiji za koju je, ako je vjerovati posljednjim informacijama, potvrđeno da još uvijek nema zaraženih. Iza nas, sam u dvosobnom stanu ostao je moj otac, kao dijabetičar pribrojen u rizičniju skupinu u slučaju zaraze virusom. Majka je napustila zemlju tjednima prije, kada je ovakav razvoj scenarija u jugoistočnom dijelu Europe bio tek u povojima. Otišla je za saveznu državu Baden-Württemberg u Njemačkoj. Otišla je jer o nekoliko tisuća eura za tromjesečje težeg fizičkog rada u poljoprivredi ovisi otplata dugova. Otišla je krcatim autobusom na kat koji je krenuo iz Iloka. U drugim grupama, otišli su i Rumunjke i Rumunji, njima pak ovisi puka egzistencija o spomenutim tisućicama. Otišli bi i Poljakinje i Poljaci da im granice nisu na vrijeme zatvorili. Radna snaga iz pretežito slavenskih zemalja stigla je u saveznu državu Baden-Württemberg, svjesni rizika i činjenice da nikad manje nije imalo smisla ići daleko od doma za satnicu na koju bi pristao slabo koji Nijemac u normalnim uvjetima. Sada svi ti sezonci u saveznoj državu Baden-Württemberg sjede i čekaju, hladno vrijeme oduzelo im je sve uvjete za rad. 

Otac i majka savjetuju da se ne brinem. Njezin povratak sada je znatno otežan, gotovo i nemoguć. Obećavam joj da se neću brinuti.

Nedjelja je, dvadesetak minuta iza 6 sati ujutro. Agresivno nas budi pad ogledala sa zida u kupaonici. Sklupčali smo se zagrljeni tih nekoliko sekundi na krevetu. Šokirani smo, živi i zdravi. Materijalna šteta je minimalna, samo je ogledalo nastradalo, loš znak rekli bi praznovjernici. Zveckaju okovi, igraju vrata, susjedi kolektivno migriraju na livadu preko puta zgrade u strahu od sljedećeg podrhtavanja tla. Čudi me kako nitko ne stoji na tračnicama, budući da je ZET od ponoći prekinuo sve tramvajske linije. Šetamo tim tračnicama nekoliko tramvajskih stanica dublje u Peščenicu. Počelo je sniježiti, prvi konkretni snijeg ove godine u Zagrebu. Na drugoj livadi, mlada majka sama je s dvoje djece i psom, zajedno su sklupčani pod dekicom. Takvih prizora je sve više sljedećih nekoliko stotina metara. Pitamo se nas dvoje, kako je bilo za vremena rata, kako su generacije prije nas svjesno mogle dopustiti sličan scenarij voljenima i bližnjima. Zaključujemo da takvo što ne možemo razumjeti jer smo rođeni tek nekoliko godina kasnije. Zavjetujemo se da u slučaju takve svjesne ludosti napuštamo zemlju, možda upravo za Baden-Württemberg. Drugi zemljotres dočekali smo vani, na sigurnome. 

Stižu vijesti o žrtvi užeg centra grada. Igraju i zvone telefoni. Sada sam ja taj koji uvjerava majku da će sve biti u redu i da razloga za brigu nema. Naš potencijalni povratak u sigurnije sada je znatno otežan, gotovo i nemoguć. Uskoro se zatvaraju gradovi.

“I ona uživa kao da je posljednji” nastavlja Branimir Štulić. Uživajmo i mi, za sada, samo u dozvoljenim okvirima, to nam ni neobično hladno vrijeme ne može oduzeti.

24. ožujka, ’20

Dnevnik jednog penzionera/75

(anegdota i dodatak)

Nekadašnji novinar Radio Sarajeva, Mirko Kamenjašević, bio je poznat kao čovjek od lapsusa. Tako se dogodilo, dok je on radio u informativnoj redakciji, da je bio dežurni rano jutrom i čitao prve jutarnje vijesti u 6 sati. Te noći je umro poznati političar i narodni heroj Đuro Salaj, ali ta vijest je stigla tokom čitanja vijesti, pa su je ispisali na jednu hartiju koju su mu pokazali kroz prozor između studija i režije. Kamenjašević je pročitao: “Dragi slušaoci, javljamo vam upravo prispjelu tužnu vijest da je drug Đuro Pucar Stari, preminuo noćas.” Novinar koji je pokazao Kamenjaševiću vijest, sav očajan, mahao je rukama i ponovo napisao: “Dragi slušaoci, izvinjavamo se, nije umro drug Đuro Pucar Stari, nego drug Đuro Salaj.” Ali Kamenjašević kao Kamenjašević, pročitao je: “Dragi slušaoci, izvinjavamo se, nije umro drug Đuro Salaj, nego je umro drug Đuro Pucar Stari.” 

Pošto je Đuro Pucar ustajao rano i slušao prve vijesti, on je prvi i čuo vijest o “sopstvenoj ” smrti. Odmah je zgrabio za telefon i počeo da naziva Radio Sarajevo, ali nikoga nije mogao da dobije na telefon dežurnih novinara. Napokon je pronašao još jedan broj, u kancelariji gdje je radio Ćamil Sijarić i nazvao. Ali Ćamil, koji je dolazio vrlo rano, obično nije odgovarao na tako rane pozive, jer su ga to znali zavitlavati njegovi prijatelji, naročito Lazar Amidžić. Ponekad mu se činilo da to i ne zvoni telefon nego da zazvoni pisaća mašina na koju je kucao na kraju reda. Ipak on je dva tri puta digao slušalicu i odmah spuštao. Iznerviran, Đuro Pucar jedva je uspio jednom da vikne: Ovdje, Đuro Pucar! Preneražen tim pozivom, Ćamil je kratko odgovorio: “A ovdje Iko Fogl!”* i spustio slušalicu. 

Priča kaže dalje, izvan anegdotskih okvira, da je Đuro Pucar otkrio ko je bio dežurni i pozvao ga na raport u Centralni komitet. Ćamil, tada još relativno mlad, pravdao se da on noću ne može da spava, pa rano dolazi u redakciju i onako pospan kunja dok ne dođu ostali, pa je sve to kod njega prošlo u nekom polusnu. A što ne spavaš, pitao ga je Đuro Pucar. Imam premalen stan, nikad u njemu nema mira, a ja sam pisac i treba mi mir da pišem. Đuro Pucar za telefon i zove tamo nekoga, Ćamil sluša ne vjeruje svojim ušima, da čovjek koji treba da ga kazni traži da se pronađe odmah jedan stan za Ćamila Sijarića. Tako je Ćamil dobio stan na početku “Miskinove ulice”, odmah pokraj “vječnog plamena”. 

(*Ivan Fogl, književni kritičar)

U našoj kući na selu sve je na svom mjestu, nijedan predmet nije pao.

Samo je stao stari zidni sat. Potres je bio u 6 sati i 24 minute, ali on žuri, pa je 6 i 26.

Vrijeme najtačnije mjere satovi s klatnom. Zaustave se kad i onaj koji ih navija.

Čovjekov strah od potresa je i strah sata.

VREME | BR 1524 | 19. MART 2020

Razgovarala Gordana Nonin

Roman Herkul Miljenka Jergovića (Booka, 2019) mali je samo po svom obimu. Po temama kojima se bavi, ogroman je, jer čuvena teza da su “samo mrtvi videli kraj rata”, da se od posledica rata umire i nakon njegovog završetka, o mržnji, o položaju manjinaca u većinskim sredinama, o tome šta se, na kraju, može desiti ukoliko bi se mržnja koja se ispoljava na društvenim mrežama prelila u stvarnost… Sve te teme postaju bolno opipljive nakon čitanja ovog romana.

Jergović je promovisao prethodni roman Selidba, kao i najnoviji Herkul, u novosadskoj knjižari “Zenit”, kroz razgovor sa pesnikom Srđanom Sekulićem. Posle malo je reći uspešne večeri, na kojoj je preko stotinu ljudi sat i po vremena slušalo piščeve priče, od toga zašto je prvo objavljivao poeziju pa tek onda prozu koja ga je za ove tri decenije i proslavila, do toga da bi najviše voleo da napiše knjigu o sarajevskim grobljima. Miljenko Jergović uvek ističe da je pisac koji piše samo o temama koje ga se tiču, pa se na samom početku razgovora neminovno nametnulo pitanje o tome.

Šta vas se najviše ticalo pa ste napisali Herkula?

Čovjeka se, valjda, tiče ono što ga boli, ono što voli, čime je bolesno opsesioniran, ili ono što mu stvara tjeskobu. Kada mislim o sebi, čini mi se da sam najčešće u životu pisao o onome što mi stvara tjeskobu. Društvene prilike u kojima sam odrastao, ili u kojima živim negdje od zime 1979, kada je doživotni predsjednik SFRJ proglasio krizu, najavio teška vremena i program “ekonomske stabilizacije”, za mene su bila vremena socijalne tjeskobe. Evo, takva vremena bez prekida i pauze traju već punih četrdeset godina. Srećom, usporedo s tim teku i vremena unutarnje, porodične i intimne, moje lične tjeskobe, pa postoji nekakva ravnoteža “unutarnjeg svijeta vanjskoga svijeta unutarnjeg svijeta”, kako bi to rekao jedan veliki pjesnik čije ime u našim krajevima nije halal spominjati. Herkul možda najdirektnije i najeksplicitnije govori o nadopunjavanju i nadgornjavanju vanjskih i unutarnjih tjeskoba.

Brojni kritičari su već pisali o ovom romanu kao o mozaiku sa mnogo žanrovskih elemenata, od satire, distopije, alegorije, alternativne istorije, kao o naučnofantastičnom štivu ili ljubavnoj priči… ali svi napominju da je on, nakon porodičnih saga – romana Rod, Sarajevo, plan grada i Selidba – nekako iznenađujući, da ste “iskočili” iz teme u kojoj ste već nekoliko godina. Da li vi to tako doživljavate?

Ja to nikako ne doživljavam. Uostalom, ono što je prethodno predstavljalo autofikciju, ili pokušaj dovršenja vlastitoga fiktivnog životopisa, u Herkulu se samo nastavlja drugim sredstvima.

Jedna od tema vašeg novog romana su “odlasci iz Sarajeva“, i odmah na početku imamo lik Kasima koji ne čeka da rat počne, već odlazi u Beč i, za razliku od svega što je do tada radio, a bio je penzionisano vojno lice, počinje se baviti kuvanjem i postaje poznat i uspešan u Beču. A Zoran, još jedan lik, sa porodicom napušta Sarajevo netom pošto je opsada prestala i rat se završio. I kao što mu tokom opsade nije bilo upitno da u gradu ostane, tako je još manje bilo upitno da se na prvi poziv za odlazak odazove bez razmišljanja. Kako ste svojevremeno napisali o tim životnim “prelomima“, da oni izgledaju kao kada“preskoči igla na gramofonu, proklizne na sljedeću pjesmu, i na slijedeći život” koji sa prethodnim nema veze…

Svatko tko je devedesetih, ali i dvijehiljaditih, odlazio iz grada u kojem je bio ukorijenjen – o odlascima sa sela ne znam ništa – dobro zna da je u njegovom odlaženju slučaj igrao važnu ulogu. Moglo se, naime, i drukčije dogoditi. Moglo se dogoditi da ne odemo. Sa činjenicom da smo ipak otišli, i da se to dogodilo na načine i u okolnostima koji nisu sasvim u skladu s našom voljom, jer smo odlazili iz rata, iz poslijeratne čamotinje i nestabilnosti, iz gradova u kojima smo bili svjetonazorski, etnički, vjerski ili politički manjinci, različiti ljudi se mire ili ne mire na različite načine. I to je, zapravo, izvanredno zanimljiva književna tema. Prije dvadesetak godina bio sam uznemiren vlastitim odlaskom, zdvojan i jadan kao neka iščupana biljčica koja u drugoj zemlji ne može da se primi, dok mi je danas jasno da u svemu tome nisam imao izbora, i da je odlazak bio jedina sretna mogućnost. Na kraju krajeva, mi i nismo istjerani iz nekog prostora, naši gradovi nisu zemljopisne činjenice; mi smo istjerani iz svoga vremena, naši su gradovi ostali u nekoj nedohvatljivoj prošlosti. Do te prošlosti se, kao i svake druge, stiže vremeplovima. A šta su to vremeplovi i kako izgledaju, to neka odgovori svatko za sebe.

No, ovo je svakako roman o mržnji, kritika narastajućeg domaćeg nacionalizma i lokalnog fašizma. Postavili ste temu i šta bi se desilo kada bi se ogromna mržnja koju ljudi ispoljavaju na društvenim mrežama izlila u stvarnost. Koliko je opasna ta proizvodnja mračnog, šovinističkog sveta na portalima?

Ne bi bila opasna kada bi postojali normalni javni mediji. U Hrvatskoj više ne postoje nijedne dnevne novine s kulturnim ili književnim dodatkom, nijedna komercijalna televizija nema ni sekunde programa iz kulture, a Hrvatska radio-televizija, kao javna i od građana financirana televizija, utvrda je primitivizma, klerikalizma i fašizma. Na Hrvatskoj radio-televiziji program kulture proizvode uglavnom savršeno nekompetentni, ograničeni, idiotizirani organizmi, koji, ugađajući vlastitom antitalentu, zapravo ugađaju proklamiranom primitivizmu i fašizmu. Strašno je, recimo, to kada se na javnoj televiziji književnošću bave propali pisci. To je, zapravo, mnogo gora stvar od opskurnih portala i novinskih tabloida, koji proizvode gorivo narodne mržnje. Rekao bih to ovako: oni pokreću hajke, pljuju i zapljuvavaju ljude, ali se strijeljanja i vješanja obavljaju na HRT-u.

U romanu se bavite i paradoksom hrvatskih branitelja i veličanjem herojstva. Nedavno ste izjavili da je to, iako nije glavna tema Herkula, upravo jedna od motivacija da napišete ovaj roman. Da li smo se zaista pretvorili u društva u kojima su ratni generali najveće zvezde?

Nije to, zapravo, ništa novo. Prethodno su četrdeset i pet godina najvažniji članovi društva bili prvoborci, nosioci Spomenice 1941, među kojima je bilo i generala. A među tim generalima, također, bilo je razbojnika i zločinaca. Naši mitovi i legende su u pravilu naslijeđeni, a zatim prepravljeni po potrebama novog vremena. Srbija je tu, barem zasad, u prednosti, jer se u njoj još uvijek nije kreirala mitologija heroja iz ratova devedesetih. Vidim da se u posljednje vrijeme i na tome udarnički radi s proizvođenjem heroja s Košara. Hrvati i Srbi se međusobno utrkuju i dostižu u ludostima i nepočinstvima. Nikad ne možeš biti siguran kad su koji u prednosti.

Prelomni događaj u knjizi dešava se dok u isto vreme traje utakmica između Srbije i Hrvatske na obližnjem stadionu u Splitu. Mnogi analitičari su markirali početak rata u Jugoslaviji na zagrebačkom “Maksimiru“, a vi “zatvarate” taj krug. Zašto su, po vašem mišljenju, stadioni ti na kojima se uvek oseti “bilo” dešavanja u društvima?

Mislim da tu nije riječ o “bilu”, nego o načinima vođenja politike. Stadionsku politiku je krajem osamdesetih proizvodila savezna Udba. Otkud Arkan na čelu Zvezdinih navijača? Kasnije će, naravno, hrvatski nogometni navijači, pogotovo navijačke skupine dva najslavnija kluba u zemlji, pronositi oganj ustašluka i protukomšijske mržnje, i postajati ne samo mjera domoljublja u Hrvatskoj, nego i oni koji će, naravno po narudžbi vladajućih struktura i policije, prijetiti neistomišljenicima, odmetnutoj inteligenciji, autsajderima i nacionalnim nepodobnicima, a bogme ih po potrebi i batinati. Stadioni, dakle, nisu slika, ogledalo, a ni bilo ovdašnjih društava. Stadioni su zborišta lokalih hitlerjugenda.

Položaj manjina u većinskim sredinama malo je tretiran u ovdašnjim književnostima. U Novom Sadu, predstavljajući roman Herkul, govorili ste upravo o nestajanju šarenila u nekada višenacionalnim sredinama kao što su Novi Sad i Sarajevo. Koliko je današnji svet dvoličan u tom smislu?

Današnji svijet vodi računa o kulisama i kulturnohistorijskim spomenicima. Šarenilo gradova ogleda se u šarenilu živih identiteta, a ne u raznorodnosti građevina ili recimo grobalja. To što negdje imate različitih hramova i bogomolja, ne samo da ne znači da ste se zatekli na multikulturnom i tolerantnom mjestu, nego je mnogo vjerojatnije da ste na mjestu etnički očišćenom. Treba čitati knjigu Marka Mazovera Solun, grad duhova. Tamo sve piše.

Danas smo se igrali barbika. Imany i ja. Udovljim joj tako, ovih dana vrlo često, kad joj slobodno vrijeme preraste u dosadu, nakon igrica i filmova. Uloge i likove, pa i scenarij, ona već ima osmišljenje u svojoj glavi. Brat, ili seka, ponekad Elsa, ili neki od kućnih ljubimaca, cuko, maca, jednorog, ili mali poni, samo su neki, kojima svakodnevno posuđujem glas, pokret, i privid životnosti. Režiramo scene, jednu za drugom, shodno toku radnje, i mogućnostima seta. Ona uzme, naravno veću, opremljeniju kućicu za igračke, a meni u ćošku postavi manju, jer je jepša, kako kaže. Trudi se da priča na bosanskom dok se igramo, i to me motiviše, da se još više unesem u likove koje, imam osjećaj, tako nezgrapno tumačim. Ali to njoj ne smeta. Smijeh joj ispunjava našu malu četvorinu u kojoj smo ovih dana ograničeni. Kad je napusti pažnja za jednom pričom, istom pređe na drugu, jednostavno, kao pokret iskusnog kamermana koji je istovremeno i reditelj. U jednoj od scena Elsa, čiji sam lik tumačio, dolazi u goste kod svoje kone, Anje, noseći u rukama malog ponija, koji na glavi umjesto šešira ima kratku crvenkastu suknjicu. To je zanimljivo, maloj djevojčici, koja se krije iza majčinih skuta, pa ga pita, a ta ti je to na glavi, a on odgovara, šešir, zar ne vidiš, nakon čega, oboje prasnu u smijeh, dok su im majke, u čudu okamenjene. Tu se razvija dijalog koji će odrediti našu iduću igru, i koji će pokrenuti tok misli koji će dovesti i do ove priče. Mali poni, čijem je jeziku, za promjenu, dopušteno da iz nerazumljivog pređe u razumljiv, i sasma živ jezik, maloj djevičici, koja sad u Imaninoj ruci poskakuje po kući, predlaže da izađu vani, da se igraju, ili da odu do plaže, jer zna koliko ona voli plažu, pijesak i sunce. U tom trenutku ona odlazi s Elsijom, malom djevočicom – barbikom, do prozora dnevnog boravka koji gleda na ulicu, i govori šššš the monster sickens is out there. Ne možemo napolje. Corona birus, prošaputala je. Dječija se stvarnost znatno razlikuje od poimanja stvarnosti kod odraslih. Doživljaji i slike su intenzivniji, i vrlo lahko mogu odrediti dobar dio njihovih života. Izlazili smo ovih dana vani, u dvorište, svaki dan. Vrijeme nas je poslužilo. Pripremali smo baštu, okopali i pripremili za sadnice. Igrali se skrivača, učili voziti bicikl, ganjali loptu, i sto čudesa, ali ipak, njena je podsvijest, sada primjećujem, projicirala neku od slika s tv-a ili interneta, ono što je moguće čula iz naših razgovora, ili ono što je mogla i sama dokučiti u nemogućnosti da se igra s djecom njenih godina, već neko vrijeme, i stvorila predstavu o monster sicknes, čudovištu koje jede ljude koji nisu čisti. Odmah smo pronašli šarene krede, i izašli vani, na pločnik, jer je poželjela da se igra škole i školice, poželjela je da trči kao na času tjelesnog, sa svojim drugarima i drugaricama, poželjela je da bude dijete s drugom djecom. Ona je bila dijete, a ja sam danas bio, ona druga djeca. 

PRILOG ZA SUDSKI SPIS “O UPOTREBI METAFORE U ROMANU SCHINDLEROV LIFT” D. CVIJETIĆA”

/„Lies nicht mehr – schau!
Schau nicht mehr – geh!“

(„Ne čitaj više – gledaj!
Ne gledaj više – idi!“),    Paul Celan, Engführung/

– Baka je u čekaonici kardiološke ambulante zaspala.
Sijeda, kratkokosa, uredno začešljana, nasmiješena.

“Malo vam je preuredan EKG”, kaže mi medicinska sestra, “i što je s onom bakom vani, vi ste treći kojega pušta preko reda, da nije umrla?!
Stojanka, Stojankaaaa….“, doziva je.

– U čitavom crno-bijelom Spielbergovom filmu “Schindlerova lista”, jedino je u koloru crveni kaputić na djevojčici koju vidimo pri “čišćenju” geta, a koju će glavni junak (Oskar Schindler) prepoznati na gomili leševa pred kraj filma; tako je Spielberg razbio opću anonimnost šestmilijunske smrti u Holokaustu.

“Je li u tvom romanu zato soliter – Crveni soliter?” pita me kardiolog, “ili je to neka metafora?”

– Prije nekoliko tjedana na adresu mojeg njemačkog izdavača romana “Schindlerov lift”, kao i na moju adresu, stigla su pisma švicarske firme za proizvodnju liftova “Schindler”, iz Züricha, predtužbeni spis, vrlo prijeteće sadržine i tona!

“Naši liftovi nisu giljotine”, pišu nam, između ostalog, i ne žele da im se cijenjeno ime pominje u kontekstu Holokausta i rata u Bosni ili smrti djevojčice Stojanke K.
“Ali, u Crvenom soliteru, liftovi uopće nisu marke Schindler”, to je samo metafora, pišem u dopisu njemačkom odvjetniku, koji zastupa izdavača i mene.

– “Kako misliš – metafora?”, opet me pita kardiolog, “misliš da je i roman kao film – crno-bijeli?”
– Možda da se liftom ubijena djevojčica iz Crvenog solitera, izvini švicarskoj firmi za proizvodnju liftova “Schindler”?

Ali otkud onda mrlja krvi kao kaputić široka, i crvena, na međukatnom zidu, kuda je vozio lift marke “David Pajić – DAKA”, 1992. godine, ako Oskar Schindler, Nijemac, nije imao srca?
Kardiolog me pogleda zapanjeno i zatim u laptop ukucava rezultate mojeg EKG-a.

– Švicarski Schindleri nisu od Oskara Schindlera, niti su mu ikakvi rođaci.

Djevojčica Stojanka K. ubijena liftom, nije ubijena djevojčica iz filma. Oskar nije Stiven, pišem dalje u dopisu njemačkom odvjetniku koji zastupa njemačkog izdavača, mali roman i mene.

A švicarski sat na ruci Bijeloga Zeca iz “Alice u Zemlji čuda”, L. Carrolla, pišem dalje?

A čokolada koju Stojanka K. nije stigla pojesti to jutro pred liftovsku smrt?

Lift (ni)je fizičko lice.

Nečiji lift je postojao i u krematoriju VI u Auschwitzu.

Čije je ime David, iz imena lifta (beogradska firma David Pajić – DAKA)?

Možda sve to nisu metafore?

​Kako mislim – nisu metafore?

– Prije matere, prije njezine utrobe – bio sam u zemlji.
I još uvijek, kad god zapipam lice svoje, glina mi se s očiju zavuče pod nokte.
Dječiju nerazgriješenu dušicu, ostarjeli, oslijepljeli angeo zamijeni s teglicom mlijeka.
I suha koža
na staroj riječi – propukne i iscuri vrela mast.

– Poštar je, dakako, došao liftom (marke DAKA).
Na švicarskoj predtužbi stoji moja adresa – “Crveni soliter”.
I poštar kratkokos, sijed i uredno začešljan, mirno i nasmijano kaže: “Pošta je za vas, g. Cvijetić, ne mora pošiljatelj niti znati ulicu.”
Na reveru poštarske uniforme piše njegovo ime.
“Stojan K.”

„Kako misliš – možda alegorija?“, pita me.

– U samoizolaciji.
Vanredno stanje, dan četvrti.
Potpuno isti psihotični udarac s vana, kao i 1992.
Kao da pijemo leden čaj, Hassan Blasim i ja, na vrhu Save Kovačevića.

– Samo što je proteklo previše vremena.
Čitam briljantni tekst jazzera Edina Zupčevića, iz kojeg čupam odjek:
“U muzici, odnosno muzičkoj notaciji, korona je znak za slobodno produženje trajanja note ili pauze, obično se koristi na kraju kompozicije ili dijela kompozicije, na kraju fraze, ili na mjestu na kojem melodija dostiže svoj vrhunac. U Bachovim koralima znak korona se koristio za označavanje kraja fraze odnosno mjesta na kojem treba udahnuti.
Korona (lat. corona, ae) – kruna.”

Alma Mahler, žena Gustava Mahlera, rođena – Schindler!

“Korona ili fermata, (it. fermare”) – zaustaviti.
Stati, uzeti zrak možda, kažem naglas, čitam.

–  Učitelj kaže, da je to virus “koji nam jede zrak u plućima.
Imamo čim disati, ali zrak nas neće, neće da bude udisan. Virus pojede taj zrak.”
Uzme nam ga.
U Bachovim koralima znak kape, krune – značio je mjesto na kome se udahne!
Preokrenuto naopako i rastegnuto slovo “u”, potom točka u sredini.
To je korona.

Nešto je, dakle, stalo. Neki zrak koji nestaje udahom.
Dok udišemo ne govorimo.

Netko to koristi, da produži trajanje tog neuzetog zraka za udisanje.
Onaj koji visi u nekazivom.
To je korona.

Ima je i nad pauzom.
Virus koji jede taj zrak. I nema za nas.
Nema više ničega za udisaj.

– Ima vode. Radi lift.
To su zvukovi koji znače da nije rat.
Nema mirisa drnča, da ti se prilijepi uz nozdrvu.

Švicarska firma koja proizvodi liftove.
Koja se zove kao Schindleri Alme Mahler, kao Nijemac Oskar Schindler.
Isto prezime; tu sve stane.

No posve različite zemlje, prije svega, posve različiti ljudi, da ne govorimo da je Spielbergov Oskar Schindler –  bio nacist, prije ikakvih spiskova.
Pa ta reverska značka, na bijelom kaputu.

– Lift šuti.
Sve ove godine šuti.
Nitko na svijetu nije njime više kilometara prešao. Od mene.
I neobilježen grob Stojanke K.
S dva djeteta;  dva i po sa dva i po.

– Samoizolacija u istom soliteru.
U istom stanu, s istom pogledom kao i prije četrdeset godina.
Izvanredno stanje.
Na srpskom ili hrvatskom?

–  Ili, maslačak!

Dovoljno je da toga, nekog, jednog, najbitnijeg dana, ne dođe dovoljno vjetra, i, zamisli – sve je bilo uzalud.
Kažem mu, jedan od najvećih proizvođača liftova na svijetu, hoće da me tuži što je lift ubio curicu.
“Naši liftovi ne giljotiniraju.”

Lift bi tužio što je ubio djevojčicu?
Zvuči suludo, zar ne? Kafkijanskoharmsovski.
Od svih “prozvanih” – lift se našao biti prozvanim.
Zar je Crveni soliter – Zamak? Čiji je lift ubojica i zašto je to simbol?

Nije kriv lift. Ili, on je sad “Davidov lift”?

– Ovdje sve počinje u proljeće, izuzev proljeća.

“Slobodno produženje trajanja note ili pauze”

– “Ježene kožice” odgođene u Poljskoj i u Hrvatskoj, zbog virusa korona.
Mjesto za udahnuti, bude i nad pauzom. Odgođene kožice.

– Na glavnoj raskrsnici u gradu, kod pošte, ima ogromno drvo, mislim divlji kesten, i na njemu, veliko ponosno gnijezdo.
Kao kruna nad ulicom (eh vrane, dakako.)
Kao korona nad raskrsnicom, mjestu gdje se moraš zaustaviti.

Pauza. u notnom spisu Ane, Schindlerove.

– U romanu “Schindlerov lift” svaka povezanost lifta (marke DAKA, marke David?)  koji je ubio djevojčicu, sa stvarnom firmom “Schindler” jest slučajna, nenamjerna i  plod je metafore.
Plod metafore.
Plot metafore.

“Ovo je djelo fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim ljudima, živima ili mrtvima,  s tvrtkama, događajima ili lokalitetima potpuno je slučajna.”
(Mohsin Hamid, “Exit West”, V.B.Z. Zagreb, 2019.)

Plot metafore. Jezero slikano u pepeo namočenim spužvicama.
Biti zaražen znači izgubiti naciju.

Udahni zrak: Stojanka, Stojankaaa….

Baš na lijevoj sljepoočnici imao sam hemangiom, dobroćudni krvožilni tumor, koji se u većini slučajeva sam od sebe povuče, i koji se, ako je potreba, danas liječi nekim bezbolnim, psihički i emocionalno neinvazivnim metodama. U moje vrijeme, međutim, krajem šezdesetih, liječio se injekcijama s rastvorom natrijeva klorida, slanim injekcijama. Čekaonica u koju su me dovodili svaka dva tjedna – obećavajući mi svaki put da više neće biti slanih injekcija, lažući mi, dakle – bila je duga i uska, s velikim prozorom s pogledom na vječno osunčan park. Dvije duge drvene klupe stajale su jedna naspram duge. Pokraj jedne klupe bila su vrata, gdje je doktor s injekcijama. Iznad druge klupe visili su kaširani plakati, tada iz već vrlo davnih vremena. Lijevi plakat preporučivao je pranje ruku, desni kašljanje u maramicu. Tridesetak godina kasnije vidjet ću ih opet, na nekoj izložbi propagandnih plakata “Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar”.

Pamtim svjetlozelenu, masnu boju zidova u čekaonici, uznemirujući vonj karbola, drvo klupa, s kojeg je dugim sjedenjem bezbroja pacijenata i njihovih pratilaca sasvim izlizana boja, koja je nekad bila bijela, i to tužno sunce u parku Bolnice Koševo, koje i starcu i djetetu govori isto: da ono sija cijelome svijetu, samo njemu, bolesnom ne. I još sam mnogo toga zapamtio, i ne zaboravljam do danas, premda sam u vrijeme hemangioma imao navršene jedva tri godine. Golem je, i meni samom zastrašujući kontingent sjećanja na tu čekaonicu, kao i na ono što tek slijedi. Sjećanja na laž, u koju bih svaki put vjerovao – da više neće biti slanih injekcija i da smo tu samo na pregledu. To čudo memorije lako je, međutim, objasniti: bol. Teško je i zamisliti koliko boli i peče kada vam injektiraju slani rastvor u sljepoočnicu. U folklornim predstavama mučenja vazda postoji i ono utrljavanje soli u ranu. Mene je to dopalo kad su mi bile tri. I zato se sjećam.

Ali ta dva plakata Škole narodnog zdravlja, lijevi, bliži prozoru, s rukama nad koritom i pod ručnom seoskom pumpom iz koje prska voda, i desni, s muškarcem u radničkom odjelu, koji kašlje u rukav, ono su sa čime započinje i sa čime se otvara moja imaginacija. S ta dva plakata započeo je film mog života.

Tokom pedesetih i šezdesetih, kada je socijalna medicina bila temelj cjelokupnog zdravstvenog sistema u Jugoslaviji, još uvijek opterećenog niskim stupnjem higijenske prosvijećenosti, duboko ukorijenjenim zaraznim bolestima, naročito tuberkulozom, endemskim bolestima, upravo iskorijenjenim endemskim sifilisom u Bosni, kao i nezamislivim siromaštvom, iz kojega je većina drugih nevolja i proizlazila, plakata Škole narodnog zdravlja, koja je tada već bila u sastavu zagrebačkom Medicinskog fakulteta, bilo je u ambulantama i bolnicama širom Jugoslavije. Osim što su bili jednini, a zapravo vrlo efektni, dekor socijalističkog zdravstva, ti plakati imali su stvarnu i vazda živu propagandnu svrhu. Zaista se počinjalo prati ruke i kašljati u maramicu, i zaista je u narodu stvoreno široko uvjerenje da bolesti nisu od Boga, niti te je netko urekao, pa si se razbolio, nego su bolesti od virusa, bakterija, mikroba i gljivica, bolesti su od nezdravog života, i, što je bilo najvažnije, bolesti su da se liječe.

U temelju javnoga zdravstva zemalja koje, što iz povijesnih, što iz kulturno-identitetskih razloga, i međusobne upućenosti jednih na druge, čine zajednički prostor, dva su markantna i međusobno povezana imena, po kojima su nazvane i temeljne javnozdravstvene ustanove u dvije susjedne zemlje. Milan Jovanović Batut (1847-1940), završio je medicinu u Beču, bio je higijeničar i bakteriolog, osnivač beogradskog Medicinskog fakulteta, zdravstveni prosvjetitelj, borac protiv alkohola i alkoholizma, sakupljač folklorne baštine iz oblasti medicine, i glavni medicinar i zdravstvenik pri stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je organizirao stvaranje prvih zakona u toj državi vezanih za zdravstvo. Andrija Štampar, punih je četrdeset i jednu godinu mlađi Batutov bečki kolega. Premda bi se moglo reći da su aktivni radni vijek proveli u različitim epohama, Jovanović Batut i Štampar radili su na istoj stvari – zajednički im je bio i među liječnicima tada pomalo mondeni alkoholni prohibicionizam, ali popričekajmo malo, tek će ih naša priča dovesti u vezu.

Nego krenimo ispočetka, s Andrijom Štamparom. Premda su Štampari lička loza, Andrija se rodio kao Slavonac, u Drenovcu pokraj Slavonskog Broda, gdje mu je otac Ambroz službovao kao učitelj. Bilo je to 1. rujna 1888, u vrijeme intenzivnog austrougarskog ulaganja u Bosnu, kada su se intenzivno gradile željeznice, a varošice i sela uz željezničku prugu dobivali modernu infrastrukturu i, što je za našu priču najvažnije, prve pučke škole. Mati Andrijina, Katarina, rođena Srbljanin, bila je domaćica, ali naravno, pismena žena. I po svemu su, premda u dubokoj, vrlo zaostaloj provinciji, bili za svoje vrijeme moderna obitelj. Razlika između Andrijinih roditelja, njihovih životnih nazora, navika i običaja, i ljudi u ostatku Drenovca, s njihovim nazorima, navikama i običajima, zapravo je danas nezamisliva. A iz te razlike, iz onoga što je od kuće u život ponio, rodila se životna misija Andrije Štampara.

Već kao vinkovački maturant, on objavljuje svoj prvi, prosvjetiteljski članak u dnevnome listu Pokret, glasilu Hrvatske pučke napredne stranke, i u njemu riječi koje će mu na kraju života moći stajati kao epitaf: “Osjećam se rođenim bratom patnika svakoga dana, osjećam snažnu ljubav spram svih ljudi.” Iste godine, poput drugih mladića iz Hrvatske, Bosne i Vojvodine, čija ćemo imena sljedećih pedesetak godina tražiti i pronalaziti po liječničkim imenicima naših zemalja, Andrija Štampar odlazi u Beč na studij medicine. Među njegovim je profesorima bilo slavnih ljudi, velikih liječnika i budućih nobelovaca, a bilo bi zanimljivo istražiti – što je lako moguće, jer su bečke arhive i kartoteke uredno vođene – imena studenata iz njegove i okolnih generacija. Za razliku od njih, koji će, u skladu s potrebama pa i modama epohe, uglavnom postajati cijenjeni internisti i kirurzi, utemeljitelji i pioniri moderne medicine na sirovom i surovom Balkanu, te na neki način i očevi našega današnjeg zdravlja, Andrija je krenuo nekim drugim putom.

Socijalno zdravstvo – ili socijalnu medicinu – predavao mu je Ludwig Teleky, vrlo mladi, tek imenovani profesor, još jedno herojsko ime kojeg se vrijedi sjetiti u vrijeme epidemije koronavirusa, s proljeća 2020. Teleky je bio rođeni Bečanin, liječnički sin, i odrana angažirani socijaldemokrat, protokomunist. Bavio se javnom higijenom, utemeljivao socijalnu medicinu, učio javnost i političare njezinoj važnosti, i kao šef Instituta za socijalnu medicinu neposredno pred Veliki rat odigrao je ključnu ulogu u suzbijanju tuberkuloze, za koju nije bilo lijeka i koja je, kao temeljna bolest epohe, činila poveznicu međusobno izrazito distanciranih socijalnih slojeva. Telekyju je bilo jasno ono što nisu htjeli znati tadašnji svjetovni ni crkveni vladari, a što je na neki način proizlazilo i iz njegovih političkih pozicija: tuberkuloza se može suzbiti samo ako se uspostavi egalitarizam zdravstvenog sustava, jer ako sirotinja obolijeva, razbolijevat će se i bogati. (Inače, vrijedi reći i kakva je bila dalja Telekyjeva sudbina: po raspadu Monarhije seli se u Düsseldorf, gdje postaje šef regionalnog instituta za socijalnu higijenu. Intenzivno se bavi medicinom rada, iznimno je cijenjen za trajanja Vajmarske republike, član je Vijeća za zdravstvo Reicha, i omogućeno mu je da svoje općezdravstvene ideje primijeni na zajednicu. Po dolasku Hitlera na vlast, doktoru Telekyju zabranjeno je da se bavi medicinom. Vraća se u Austriju, a zatim emigrira u Sjedinjene Američke Države. Na njegovim se učenjima temelji moderna medicina rada, čijih je specijalista, uzgred budi rečeno, bivalo prije trideset i koju godinu…)

Opredijelivši se očito već na studiju za preventivnu medicinu, Andrija Štampar odrekao se onoga čega se i njegov profesor Ludwig Teleky odricao cijeloga svog života, a što je mnogima upravo u temelju opredjeljenja za medicinu: odrekao se liječničke slave i svega onog što ta slava donosi, pogotovu novca i društvenog statusa. Malo će ih to tako reći, ali medicina živi od bolesti, liječnici kurativne medicine redom svoju veličinu stječu preko nesreće i patnje svojih pacijenata. To možda grubo zvuči, ali u tome je smisao liječništva, i zato je duboko problematičan odnos kapitalističkoga svijeta prema ljudskome zdravlju. Kao što su duboko problematični oni ljudi koji naume da postanu liječnici samo da bi bili cijenjeni u društvu, materijalno zbrinuti i situirani.

Andrija Štampar je, kao i Ludwig Teleky, kao i Milan Jovanović Batut, kao i toliki drugi higijeničari, preventivci, medicinari rada antisistemska pojava kako u medicini, tako i u društvu. Oni su zdravstveni misionari, ljudi čiji je cilj da pacijenata bude što manje, a ne što više, te da se, na kraju krajeva, i lijekova potroši što manje, a ne što više. Njihovo djelovanje u dubokoj je protivnosti s logikom zrelog kapitalizma. Onog kapitalizma koji nakon uminuća španjolske gripe, do kojeg dolazi 1920. godine, ne računa na mogućnost epidemije koja bi jednako mogla pogoditi bogate i siromašne. Dvadeseto stoljeća je, nakon pobjede tuberkuloze, stoljeće sigurnosti, stoljeće sistemskih bolesti, stoljeće karcinoma, stoljeće bolesti koje će jasno razdvojiti i distancirati bogate od siromašnih. U takvom stoljeću, i u onom sljedećem, nikom neće trebati ni Ludwig Teleky, ni Andrija Štampar. Ili, ipak, nije tako?

U Beču, 23. prosinca 1911. Andrija Štampar biva promoviran u doktora sveukupne medicine. Odmah zatim, ni dva mjeseca kasnije, počinje raditi kao pomoćni liječnik u karlovačkoj Gradskoj bolnici. Tada se i vjenčava za Mariju Mešnjak, s kojom će imati petero djece. Mlad je, agilan, raspisan, mimo posla drži predavanja i objavljuje znanstvene i znanstveno-prosvjetne članke, naročito oko štetnosti alkohola. U proljeće 1912. sudjeluje u osnivanju Društva apstinenata u Hrvatskoj i Slavoniji. Tada se zbližava s još jednom krupnom i zaboravljenom figurom hrvatske kulturne i zdravstvene prošlosti, Franom Gundrumom Oriovčaninom, piscem, prevoditeljem i liječnikom, koji je karijeru provodio u Bugarskoj, još jednim našim zdravstvenim prosvjetiteljem, koji postaje i predsjednik Društva.

Već u lipnju iste godine Štampar je, zajedno sa Gundrumom, u Zagrebu, gdje pri Liječničkom zboru, skupa s profesorom higijene na Sveučilištu Mihajlom Joanovićem, predvodi inicijativu za osnivanje Društva za čuvanje narodnog zdravlja, kakvo već postoji u Kraljevini Srbiji, a vodi ga Milan Jovanović Batut. Inicijativa nakon dužih priprema uspijeva, Društvo se osniva 19. listopada 1913. Iste godine Štampar dobiva premještaj s unapređenjem, i postaje općinski liječnik u Novoj Gradiški. Tu već ratne 1914, zajedno s kirurgom Kostom Mladenovićem, ravnateljem novogradiške bolnice, osniva bolnicu Crvenog križa, u kojoj obojica, nakon redovnog posla, volonterski rade, a u koju se dopremaju ranjeni vojnici s fronte. Dvije godine kasnije ga mobiliziraju, pa pri Domobranskoj pješačkoj pukovniji u Sisku obavlja liječničke preglede pri novačenju. Kako je, po mišljenju nadređenih, oslobađao od službe prevelik broj regruta, premještaju ga za liječnika u zarobljeničkom logoru Mauthausen. (To je još jedna silno zanimljiva epizoda, koja je, na žalost, kao i toliko toga drugog, žrtvovana temeljitom hrvatskom kulturnom dezinteresu… U Mauthausenu Štampar dočekuje epidemiju španjolske gripe, koja će potrajati od ožujka 1918. do lipnja 1920, i od koje će, kako sam prekasno otkrio, u talijanskom ratnom zarobljeništvu bolovati i moj djed Franjo Rejc.)

Nakon potpisivanja primirja u Velikom ratu Andrija Štampar kratko je nazad u Velikoj Gradiški, ali ga odmah zatim premještaju u Zagreb, za zdravstvenog savjetnika u Povjereništvu za socijalnu skrb, gdje također ne ostaje dugo, jer je, po autoritetu Milana Jovanovića Batuta, u Beogradu imenovan na položaj koji je kao izmišljen za njega. Načelnik je Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu pri Ministarstvu narodnog zdravlja. (Neka vas ne buni ovo “rasnu”, jer se na početku stoljeća, pa sve do Hitlera ta riječ rabila u onom značenju za koje se danas koristi riječ “nacionalno”, pa čak i “narodno”.) U sljedećih dvanaest godina Andrija Štampar razvija zdravstvene zakone u Kraljevini, započinje, u najširem smislu riječi, formiranje mreže zdravstvenih ustanova te postavlja osnove kompletnog medicinskog školovanja u zemlji. Moglo bi se bez pretjerivanja reći da je njegovo djelo i danas u temeljima zdravstvenih i medicinsko-obrazovnih sustava na teritoriju od Triglava do Gevgelije. Uz Nikolu Teslu Andrija Štampar ona je druga figura čijoj bismo se genijalnosti svi na tim prostorima trebali diviti. Ali, kao što rekosmo, njegov posao s kapitalističkog stanovišta nije profitabilan, na njegovoj se genijalnosti ne može zaraditi, premda je, paradoksalno, na njoj zasnovano cjelokupno naše živo nacionalno bogatstvo.

U to su se vrijeme, dok je bio na položaju u Beogradu, protiv Štampara nadigli privatni liječnici, uglavnom autoriteti iz prethodne epohe, koji su u njegovim reformama, što su vodile stvaranju javnoga zdravstva, tojest lijeka i liječenja za sve, vidjeli ozbiljnu ugrozu svojih staleških položaja, ali i financijskih beriva. Napad na Štampara se, što je također zanimljivo, vodio iz Zbora liječnika u Zagrebu.

Prestat će im smetati 1931, kada ga umirove na državnom položaju. Ali to je već vrijeme kada je Andrija Štampar prerastao i granice malene i zaostale Kraljevine Jugoslavije. Naime, on je već 1922. razvio kontakte i suradnju s Rockefellerovom fondacijom, glavnim, a dugo i jedinim financijerom Zdravstvene organizacije Lige naroda.

John D. Rockefeller, osnivač fondacije, nemilo se obogatio kao prvi naftni magnat u povijesti, i do danas se smatra najbogatijim čovjekom koji je u moderna doba, dakle nakon egipatskih faraona, nastanjivao zemlju. Prema Forbesu, u trenutku Rockefellerove smrti, godine 1937, ekvivalent njegova bogatstva bio je oko današnjih 663,4 milijarde dolara. Ali kako nije bio ovisnik o novcu, nego se rano, već s navršenih pedeset i osam, umirovio i izašao iz svih poslova, Rockefeller je sljedećih četrdeset godina, jer će umrijeti, savršeno bistre glave, s navršenih devedeset i osam, proveo ulažući svoje bogatstvo. A ulagao je u svjetsko zdravstvo, svjetsku znanost i svjetsko obrazovanje. Bio je baptist, religiozan čovjek i – evo ga još jedan – zakleti antialkoholičar i nepušač. Johnu D. Rockefelleru možemo zahvaliti i samo postojanje koncepta svjetskoga zdravstva, te, sljedstveno tome, postojanje Svjetske zdravstvene organizacije. Strogo je odvajao karitativni od filantropskog rada. Bio je filantrop, a ne netko koga bi proslavljala dana milostinja. Idealan čovjek za Andriju Štampara.

Rockefellerova se fondacija bavila iskorjenjivanjem zaraznih i endemskih bolesti, a barem toga je bilo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Na čelu Rockefellerove sanitarne komisije, kako se zvala institucija koja se užestručno bavila tim poslom, bio je Wicklife Rose, koji će zatim postati direktor Međunarodnoga zdravstvenog odbora. Rose, međutim, nije bio liječnik, nego profesor povijesti i filozofije. Vjerovao je u isto u što je vjerovao i Štampar: da se narod valja učiti zdravlju. Prva škola za javno zdravstvo osnovana je pri Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu 1916. godine, i ona će postati model za škole koje će se osnivati po Europi. Tako i za Školu narodnoga zdravlja koju će Andrija Štampar osnovati u Zagrebu 4. rujna 1926, kao ogranak zajedničke ustanove pod nazivom Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja, kojoj su zatim pridružene i sljedeće ustanove na više lokacija u gradu: Institut za socijalnu medicinu, Epidemiološki zavod s odjeljenjem – Bakteriološko-serološko odjeljenje, Kemijsko odjeljenje, Antirabično odjeljenje, Odjeljenje za cijepljenje protiv boginja; Kužna bolnica.

Zašto je 1931. Andrija Štampar umirovljen? Bile su mu tek četrdeset i tri, nije bio politički angažiran, a imao je već ogromne i sasvim očigledne zasluge. I na ovo pitanje postoje odgovori, ali oni se manje tiču Andrije Štampara i njegova djela, a mnogo više ovdašnjih politika i političkih mentaliteta. Odmah nakon umirovljenja ga od izvanrednog profesora na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, što je bio od 1922, proizvode u redovitog profesora socijalne medicine, ali državna vlast odbija tu odluku, donesenu na osnovu mišljenja o Štamparevom radu uglednih europskih profesora, tako da on ostaje bez profesure. Utješno bi, premda sasvim netačno, bilo reći da je Andrija Štampar postradao kao Hrvat. Istina je, međutim, da je omalovažen po onom modelu po kojem se sve do danas na Balkanu, pa tako i u Zagrebu, eliminiraju pojedinci s viškom dara i inicijative. I obično im se, što je paradoksalno, na takav način učini usluga.

Naime, nakon što kraljevinske vlasti nisu dopustile Andriji Štamparu da u Zagrebu, na Sveučilištu, predaje socijalnu medicinu, započinje njegova velika i posve začudna međunarodna karijera. Iste 1931. namješten je za eksperta Zdravstvene organizacije Lige naroda, kada započinju njegova putovanja svijetom. Istina, nekakvu će, prilično šugavu satisfakciju na Sveučilištu dobiti kada ga po uspostavi Banovine Hrvatske konačno postave za redovnog profesora, i kada mu dodijele vođenje novoustanovljene katedre za higijenu i socijalnu medicinu. Tada objavljuje knjigu “Zdravlje i društvo”, piše udžbenike, nastavlja svoju idealističku misiju u vlastitome narodu, od koje ga nisu odvratila sva svjetska iskustva što ih je u međuvremenu stekao. Andrija Štampar bio je od onih ljudi koji ostaju trajno vezani za svoje lokalne zavičaje, za ono od čega su krenuli, pa ih iskustva širokog svijeta i velikih konteksta samo navedu da se u što širem krugu vrate doma. I da doma uvijek isto postradaju.

Šta mislite što se dogodilo nakon što je budući maršal Slavko Kvaternik proglasio, a Alojzije Stepinac blagoslovio Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju će voditi njezin genijalni poglavnik doktor Ante Pavelić? Neće proći ni tjedan, a Andrija Štampar će biti – uhićen. Kobajagi, zbog posjedovanja “ilegalnog materijala”. Držali su ga u uzama i u zaptu sve do 11. svibnja, dakle skoro mjesec dana, a onda su ga bacili van. Ponovo je uhićen, ali ovaj put po nalogu Gestapoa, 15. lipnja 1941, i ubrzo interniran u Graz, gdje će ostati sve dok Crvena armija ne oslobodi Austriju. U čemu se sastojala krivnja Andrije Štampara, kako pred njemačkim nacistima, tako i pred njihovim hrvatskim saveznicima? Nije bio komunist, Židov, niti Srbin. Ali ideja o zdravlju za sve bila je duboko uznemirujuća i iz temelja protivna svemu za što su se oni zalagali.

S pobjedom antifašističke koalicije Andrija Štampar opet je na svojim poslovima. Izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda i za člana pripremnog odbora zaduženog za stvaranje Svjetske zdravstvene organizacije. Predsjednik je interne komisije koja će obavljati funkciju Svjetske zdravstvene organizacije sve do njezina formalnog osnivanja, 7. travnja 1948, koje će biti omogućeno nakon ratifikacije Glavne skupštine UN-a. Na Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini, održanoj u Ženevi od 24. lipnja do 24. srpnja 1948, Andrija Štampar imao je ulogu predsjednika skupštine. Nije pretjerano reći da je bio ključna osoba pri osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije.

Godine 1947. postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a odmah zatim i njezin predsjednik. Na to mjesto će biti biran još tri puta uzastopno. Postat će dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stići će ga inozemna odlikovanja i počasti, svijet će mu pred noge pasti, a on će ostati pri istoj onoj ambiciji koja ga je kao dječaka, pučkoškolca vodila u Drenovcu i Mrzoviću, dok je gledao seosku sirotinju kako se pati sama sa sobom, sa svojim bolestima i neznanjima koja su do bolesti dovodila.
od kine do Abesinije

Bio je znatiželjan, moderan i svestrano obrazovan čovjek. Jedan od onih među današnjim liječnicima posve iznimnim i malobrojnim intelektualcima raskošnih znanja i interesa. Kao da je, odričući se materijalnih raskoši koje bi proizašle iz bavljenja kurativnom medicinom, na sebe primio svu duhovnu raskoš ovoga svijeta. Tako je i pisao, spajajući naizgled nespojivo: jednostavnost i jasnoću, kao da upravo predaje nepismenim i nepovjerljivim slavonskim seljacima, s profinjenošću i ljepotom visoke kulture i književnosti. Još je 2008, nekako potiho i postrance, u koprodukciji HAZU, Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” i nakladnika Srednja Europa objavljen Štamparov “Dnevnik s putovanja 1931-1938.”, u kojemu se, od Kine do Abesinije, i od Amerike do Sovjetskog Saveza, obavještavamo ne samo o međuratnom svijetu i zdravstvu, nego i o sebi današnjima.

Kada je u Zagrebu 1926. osnivao Školu narodnog zdravlja, Andrija Štampar sačinio je deset principa javnoga zdravstva i socijalne medicine, o kojima vrijedi misliti i u kontekstu epidemije koronavirusa koja nas je prestravila, te nas intelektualno i emocionalno izobličila. Evo tih deset principa:

1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.

Pa iako je od mog hemangioma nakon dvadeset slanih injekcija u sljepoočnicu ostao samo jedan sasvim mali ožiljak, koji do danas nosim i koji se već pomalo gubi u naborima vremešne kože, ostalo je neobično snažno sjećanje. Ono je racionalno pokriće nečega sa čime bih, da nije sjećanja, imao problem. Fizičke se bolesti liječe, i najveće epidemije prođu, a hemangiomi se danas laserom uklanjaju. Posljedice koje ostavljaju su, međutim, uglavnom neotklonjive. I nisu fizičke. Tako je to kod svakoga čovjeka. A kod zajednice ljudi još je i mnogo gore. Zamislite zajednicu od tisuće trogodišnjih dječaka kojima po dvadeset puta injektiraju slani rastvor u sljepoočnicu. Loše je epidemiju koronavirusa pretvarati u kolektivnu društvenu traumu. Socijalna terapija bitnija je od individualne. 

Vani je pohladano, martovski. Oblaci razapinju šatre po obroncima dana. Negdje iz daljine, čini mi se, valja se oluja. Valja izaći. Poslati poštu, i opet otići u kupovinu. Na ulici, auta bruje, kao i inače, užurbano. Zvuci sirene dopunjavaju svakodnevnu buku. Na suvozačevom mjestu, maska. Merjem mi dala da ponesem. Gledam je sa zebnjom. Do jučer, platneni dodatak u zaštiti disajnih puteva, uključujući i usta, koji sam viđao, najčešće na fejsbuk fotografijama iz Wu- hana, danas je tu, na sjedištu do mene. Merjem je predlagala da ponesem i zaštitne rukavice. Odbio sam, smatrajući kako bih doveo u pitanje vlastito samopouzdanje. Koristit ću hand sanitaizer, rekao sam, svakako kožu zgulih na rukama kad ulazim i izlazim iz auta. Vozio sam se gradom, čisto da iza prividne sigurnosti poluotškrinutog stakla na autombilskim vratima, osmotrim stanje. Na tv-u kažu vanredno. Ako je suditi po maničnoj kupovini ovih dana, slažem da je jeste. Ako je suditi po vijestima, onda je više nego vanredno. Ako je suditi po poturenim poluanalizama, tekstovima, izjavama, i predviđanjima, armagedon je već odavno gruhno, a mi smo ostavljeni da dosanjamo vlastite živote, u strahu, za kaznu jer nismo na vrijeme glavama mislili. A strah, takav kakav je, ne može biti nikako racionalan. Strah je instinkt za preživljavanje. Kod životinja, kad su pritjerane u ćošak, strah izaziva kontra napad koji vodi u svirepo ubistvo. Govorim to radi onih što pokušavaju spustiti loptu na zemlju. Loptu koju napucavaju preko tribina. Krkani. Strah je kad u krcatom Wal-martu, krijući se od nevidljivog neprijatelja iza maske, stojiš u praznim redovima, dok otac i kćerka traže ulje i šećer, kojih već odavno nema. Ona mu kroz smijeh govori, koristit ćemo maple sirup, umjesto šećera, pogledajući u mom pravcu nepovljerljivo. Kao da je tek u tom trenutku postala svijesna ozbiljnosti u kojoj smo zatekli.