Veliki svjetski hit grupe „Animals“ iz 1964. godine – „Kuća izlazećeg sunca“ (The house of the rising sun) nastao je u XVII vijeku kao djelo londonske prostitutke iz četvrti Soho, kojim je u dugim noćima nadahnuto oplakivala svoju zlu sudbinu. Tužna melodija i njen sumorni tekst brzo su prihvaćeni među koleginicama iz branše, pa je tako ova pjesma za kratko vrijeme postala jedna vrsta esnafske himne. Širenjem tržišta najstarijeg zanata iz Londona na novi američki kontinent, prenesena je i melodija koju su djevojke pjevušile u trenucima nostalgije i očaja, a njen tekst objeručke su prihvatali i prilagođavali sebi okovani i obespravljeni afroamerički crni robovi.

Na svom putovanju širokim prostranstvima Novog svijeta, pjesma je 1862. godine stigla i do Nju Orleansa, gdje se u ulici Sent Luis nalazila javna kuća gospođe Le Soleil Levant čije je prezime na francuskom jeziku značilo „Izlazeće sunce“, pa je po tome dobila ime i pjesma, i njena zanatska radionica najstarijeg zanata na svijetu.

Negdje baš u to vrijeme, desetinama hiljada milja istočno od ulice Sent Luis, u Otomanskom carstvu koje se u širokom pojasu provlačilo Balkanom, između dvije male i međunarodno još nepriznate države zvane Crna Gora i Srbija, Osmanilije su u plodnoj dolini Lima osnovale vojno utvrđenje i oko njega varoš Berane, čija se južna granica nalazila na teritoriji sela Vinicka. Trebalo je da prođe čitavih pola vijeka, pa nakon toga još šest godina i tri rata, da bi se varoš okrenula prema zapadu i kolektivno zaputila u pravcu Nju Orlansa. Sposobni kakvim nas je sami Bog dao, vrlo brzo smo nadoknadili razliku. Čim smo osjetili da smo se dovoljno približili Novom svijetu, i nama je ovdje polako počelo da sviće. Gospođa Plana Čejović otvorila je u Beranama prvu zanatsku radionicu najstarijeg zanata na svijetu, pa je i ovaj grad napokon dobio svoju „kuću izlazećeg sunca“, a svjetlost crvenog fenjera obasjala nam je široki put od žute cigle koji vodi pravo u budućnost. 

Međutim, zli komunisti koji nisu htjeli “ni na istok, ni na zapad”, kako onomad reče Džej, pogasili su nam sve crvene fenjere i opet nas ostavili u potpunom mraku još čitavih pola vijeka. No, kako ničija ne gori do zore, i njima se jednom počeo nazirati kraj. Mogli su da nam oduzmu sve, ukinu vjere i nacije, poruše crkve i džamije, ali da nam ugase hormone, to nisu mogli nikada. Detaljnim prebrojavanjem krvnih zrnaca hormoni su nam ponovo krenuli na juriš, pa se već krajem osamdesetih godina čitav Balkan pretvorio u veliku kuću razvrata gospođe Le Soleil Levant iz ulice Sent Luis broj 830. 

Uz našu tradicionalnu preduzimljivost i veze, vrlo brzo smo razvili posao do te mjere da smo bacili u zasjenak čak i dugogodišnju uspješnu karijeru gospođe “Izlazeće Sunce”. Ali mi ne bi bili mi da na kraju uvijek nešto ne upropastimo. Nekontrolisani izlivi hormana doveli su Balkan do krvavog međunacionalnog incesta neslućenih razmjera. U divljem zanosu niskih strasti, upleteni kao klupko zmija tokom parenja, negdje smo zaturili ključeve kuće izlazećeg sunca, i ostavili joj širom otvorena vrata i prozore. Sva prljavština, grijeh i razvrat začas su iskuljali napolje, i više ih ni gospođa Le Soleil Levant, ni gospođa Pandora nisu mogle pohvatati i spakovati natrag u kutiju. 

Nakon što se sjeme zla uvuklo u svaku pukotinu, slivnik i trotoar balkanskih ulica, oni koji su ih još imali pošli su natrag svojim kućama, misleći da će nakon svega moći ponovo da žive mirnim palanačkim životom. Vratili su se svom tradicionalnom sitnošićardžijskom biznisu, ali ćemo ipak svi zajedno ovdje još dugo ubirati gorke plodove našeg krvavog kolektivnog orgijanja.

Od velike kuće izlazećeg sunca ostao nam je na kraju samo veliki hit grupe Animals, sjetne melodije i tužnih stihova londonske prostitutke iz XVII vieka. A ovdje u Beranama, na istom onom mjestu gdje je gospođa Plana Čejović prije skoro 90 godina otvorila prvu varošku kuću izlazećeg sunca, danas se nalazi mali i mirni kafe bar pod imenom Sunset. Iako to u prevodu znači “Zalazak sunca”, ova čudna simbolika još uvijek nije dovoljan znak da smo se iz svega izvukli čistih ruku i svijetla obraza. 

Od zalaska do novog izlaska sunca treba prebroditi dugu balkansku noć. A Tarantinovi filmovi “Od sumraka do svitanja” najobičnije su lutkarsko pozorište prema ovdašnjim noćnim morama i posttraumatskim sindromima, obojenim krvavim tragovima naših balkanskih “Animalsa”.

Čika Života, oficir u penziji, barba Momčilov ratni drug, jedne je godine u lipnju došao u Drvenik. Čime sam mu se svidio, ne znam, pitao me je hoću li s njime na plažu, a onda je Noneta i Nonu pitao smije li me voditi sa sobom na plažu, oni su rekli da može, takvo je to bilo vrijeme, pa smo otišli na kraj uvale, tamo pod Čmiljem, na plažu na kojoj nikoga drugog nije bilo.

Sljedećih deset dana, svakoga jutra, sa čika Životom sam išao na plažu. Neženja i osobenjak, govorio je da boljeg djeteta u životu nije sreo, i da se malo s kim u životu, pogotovo u ovom vremenu nakon rata, ispričao tako kao sa mnom. O čemu smo razgovarali, ne znam, zaboravio sam, ali sudeći po tadašnjim mojim interesima – pet mi je godina bilo – mogli smo razgovarati o tipovima automobila i kamiona, o vrstama morskih puževa, školjki, rakova i riba, o agavama – nekoliko ih je raslo pod Čmiljem, o drveću koje raste u vali – za svako sam se raspitao kako se zove, o zastavama i glavnim gradovima stranih zemalja, kao i o tome koliko treba putničkom vozu, a koliko ubrzanom i brzom, da stigne do Sarajeva, Zagreba, Beograda.

Bit će, ipak, da smo razgovarali o nečemu što sam zaboravio, čega u meni više nema i za čim žalim kao za propuštenom mogućnosti. Kao za životom koji nisam živio.

Posljednjega, desetog dana nešto se, izgleda, u meni promijenilo. Kao da to više nije onaj dječak, razočarano je rekao čika Života dok me je vraćao. Nisi slušao, je li?, obraćala mi se Nona, pomalo zadovoljna što je završilo ovako.

Obuzimao me je stid.

Čika Života bio je prvi čovjek koji je za mene bio čika. Svi drugi su bili barbe. Možda je bio i posljednji.

Nikad ga više nisam vidio, niti smo išta za njega čuli.

Iako je već dugo mrtav, jer bi mu po računicama naših života, danas bilo oko sto i deset godina, čika Života ne samo što nije umro, nego je prisutan stalno u mom živom stidu, jer nisam bio dobar tog posljednjeg, desetog dana na plaži ispod Čmilja.

U vrijeme između dva svjetska rata, živio je u gradu Imre Šlezinger, rođen s rane jeseni 1905., kao treće dijete u obitelji trgovca Arnolda Šlezingera, uglednog člana poprilično brojne židovske zajednice. Pažljivi čitatelj naslutit će da nije Imre samo „živio“, već i radio u očevoj trgovini koju je kasnije potpuno preuzeo, zaljubljivao se, drugovao sa susjedima, uljudno od njih primao čestitke za svoje i još uljudnije im čestitao njihove blagdane, trudeći se izbjegavati one sitne međususjedske svađe kakve se mogu zapodjenuti iz ničega pa trajati godinama, obilazio gostionice, kitio svirače, davao razumne donacije, kako za klupe u sinagogi tako i za oltar u pokrajnjoj lađi crkve sv. Josipa, kibicirao na lokalnom stadionu, pjevao u pjevačkom društvu „Zrinski“ gdje je ponekad mangupski znao namignuti Jani Androševoj, na što je ova samo spuštala glavu, odlazio na sprovode, vjenčanja i rođendanske proslave i, na koncu konca, oženio se i dobio kćerku. Među sugrađanima je bio toliko cijenjen, da su malo brdašce na kojem je sagradio lijepu kuću, gotovo vilu, svi odreda nazivali „Šlezingerovo brdo“.

***

Oduševljenje novom državom koja je uspostavljena u travnju 1941. kod nekih susjeda je do ranog proljeća 1942. već dobrano splasnula, dok su se neki puni entuzijazma svim silama trudili da je učine što čišćom, u svakom pogledu. Tako su oni prvi bojažljivo, kroz spuštene rolete i navučene zavjese, gledali kako mu oni drugi suprugu i kćerku otpremaju put Auschwitza, u stočnom vagonu iz kojeg kćerka nije izašla živa (što bi mu suprugu vrlo brzo ubilo samo da nije ekspresno po dolasku na odredište i ona završila u plinskoj komori). Izbezumljenog Imru otpremili su u talijanski logor na otoku Rabu. Nakon nekoliko mjeseci, koji su u logoru trajali kao nekoliko desetljeća, upoznao je Bugojanku Rivku Bebu Atias, dušu u patnji srodnu, kojoj su u jednoj noći ustaše pobile gotovo cijelu obitelj. S njom je otišao u partizane, gdje im se krajem rata rodio sin Jozef, kojeg je po rođenju majka zamotala u meku, bijelu svilu britanskog vojnog padobrana, negdje u okolici Čazme. Po završetku rata, obitelj se pokušala skrasiti u jednom malom selu pokraj grada, gdje im se dvije godine poslije rodio još jedan sin. I baš kada je trebalo pokušati zaboraviti sve ratne strahote, obitelj je ponovno pogodila nevolja. Imre nikada nije gajio simpatije spram komunizma, a kada se jednom prilikom našalio na račun maršala Tita, odležao je nekoliko mjeseci u zatvoru. Ne zna se je li to bio razlog, ali obitelj je 1948. emigrirala u Izrael.

***

Nakon što je Imre otpremljen put Raba, još istu večer u njegovu vilu uselio je bojnik Mihovil Sertić, zapovjednik XV. bojne Ustaške vojnice. Uživao je u svom novom, luksuznom smještaju, organizirao pijanke i terevenke, kolegama časnicima pokazivao umjetnine i točio francuski konjak, koji su zatim trzajem ruke ispijali do dna, ali jedna stvar ga je cijelo vrijeme mučila. Uzalud je sugrađane pokušavao navesti na to da brdo počnu nazivati „Sertićevo brdo“. Psovao ih je, molio, čak im i prijetio, ali nova navika nije bila stvorena. Istini za volju, nije imao baš previše vremena na raspolaganju. Već nakon dvije i pol godine, vila je dobila novog stanara, mladog partizanskog majora Bogdana Ratkovića. Dokazan u mnogim bitkama, i nakon ulaska partizana dobivao je odgovorne dužnosti. Mlad i okretan, bio je idealan izbor za organizatora društvenog života mladih u gradu. Na jednom od sastanaka nekog od komiteta, upoznao je lijepu kćerku predratnog haesesovca, koji je iz razumljivih razloga ovaj brak blagoslovio, pogotovo kada je vidio da i Katarina, kćerka mu, nije ravnodušna spram mladog, ljepuškastog oficira. Nakon nekoliko godina skladnog braka, rodio im se sin kojem su dali ime Dinko. Bilo je to baš nekako u vrijeme kada se Imre Šlezinger sa svojom obitelji ukrcavao na brod koji ih je imao preko Sredozemnog mora odvesti u obećanu zemlju.

***

Negdje oko desete godine života, s dječakom se počelo nešto čudno događati. Noću se budio sav u znoju, vrlo često nakon krikova koji su sablasno odzvanjali velikom kućom, u kojoj je sve češće s majkom bio sam. Bogdan je, naime, obilazio razne sastanke, sudjelovao u radu komiteta i odbora, odlučivao o kadrovskim pitanjima i prvi dobivao na uvid nove brojeve Glasila radnika drvne industrije „Gaj“, jedinih novina koje su u gradu izlazile. S vremenom je i jedna ulica nazvana njegovim imenom (trg je, ipak, bio rezerviran za one najzaslužnije). Postajao je čovjek-institucija kojemu se svi vesele kada dođe i posjeti ih, a još više kada ode, koji sve oko sebe guši svodeći svaki sastanak na dugački i dosadni monolog.

Kako od takvog Bogdana u kući nije bilo prevelike pomoći, Katarina je s Dinkom obilazila doktore, koji dječaku nisu nalazili nikakvu dijagnozu, pogotovu ne onu koja bi objašnjavala njegove noćne nemire. Situacija se nešto poboljšala kada je ušao u pubertet, da bi se stanje konačno smirilo odlaskom na studij. Blago pogoršanje uslijedilo je kada je, kao apsolvent, došao u grad na očev pokop, koji je održan uz sve počasti koje je Bogdan kao prvoborac zaslužio. Od tog trenutka, Dinko je počeo osjećati tjeskobu koju je sam sebi objašnjavao očevom smrću i trudio se ne dovoditi je u vezu s problemima koje je u djetinjstvu imao. No, budući da više nije bilo noćnih mora i neljudskih krikova kojima je budio cijelu kuću, smatrao je da je definitivno izliječen.

***

Katarinina smrt u ožujku 1991. pogodila ga je znatno više od Bogdanove. Nije to bilo ništa čudno, s obzirom na Bogdanova višegodišnja izbivanja i Katarininu kontinuiranu brigu oko sina jedinca. Ostavši sam u velikoj kući, u vremenu u kojem se nije snalazio, u kojem je sve ono što je njegov otac bio nestajalo poput jutarnje rose na suncu, počeo je prekomjerno piti. Nije to činio naočigled, izbjegavao je birtije i duge razgovore poslije smjene u radničkoj menzi; pio je sam, za velikim blagovaonskim stolom, osluškujući sablasne zvukove prazne kuće.

***

Kada su Dinka, jednog rujanskog jutra 1991., susjedi pronašli kako mrtav leži ispod balkona obiteljske kuće na „Šlezingerovu brdu“, vijest je prohujala gradom. Teorije koje su je pratile bile su različite.

Jedni su govorili kako se pijan spotaknuo i pao preko relativno niske balkonske ograde. Drugi su smatrali kako se nije radilo o nesretnom slučaju, već o klasičnom samoubojstvu izazvanom prekomjernom konzumacijom alkohola u kombinaciji s anti-depresivima. Oni najslobodniji i najmaštovitiji spominjali su židovsko zlato koje je bilo skriveno u kući, po koje su večer prije došli neki sumnjivi tipovi u čudnim maskirnim odorama, koji su onda Dinka ubili pa ga bacili u dvorište kako bi inscenirali samoubojstvo.

Na žalost, niti jedna teorija nije u sebi uključivala onaj osjećaj slobode koji je Dinko osjetio kada je u letu, kroz veliki blagovaonski prozor, ugledao Imru Šlezingera i Mihovila Sertića kako sjede za stolom, piju rakiju i rukom ga pozivaju da im se pridruži.

Nakon što mu od neke strašne bolesti mlada umire žena, javlja se na konkurs za posao u malom gradu u unutrašnjosti, odmah biva primljen, i sljedećeg dana sve stvari trpa u prtljažnik i na zadnje sjedište starog fiata 1300, i kreće na put te nakon dva i pol sata dovozi se u mjesto s jednom širokom ulicom s po nekoliko pokrajnjih ulica na obje strane, koja vodi prema trgu i pješačkoj zoni.

Prvi put je tu, ne zna kako stići do adrese iz oglasa, možda dovoljno pažljivo ne vozi, pa ne primijeti krupnoga njemačkog ovčara koji prelazi cestu.

Učinilo mu se da je udario dijete. 

Dok je izlazio iz auta, dok još nije znao da je zgazio psa, kratko je pomislio da je samo nekoliko trenutaka ranije bio sretan čovjek.

***

Godinama kasnije, tvoja ljutnja će se vraćati, dolaziti kao tuga, u talasima, ili pomiješana sa njom. I uvijek će izrasti iz nekakve uzgredne priče.

U jednom svjetlom popodnevu, umornih nogu podignutih na stočić u dnevnoj sobi, otac će ti pričati kako je kao mladić nakon smjene u tvornici sa prijateljem trčao da uhvati voz da bi svečeri stigli na neku zabavu. Kako je bilo nemoguće, idući redovnim putevima, stići voz na stanici sa koje je polazio, njih su dvojica jednom nedjeljno pretrčavali taj put prečicama, koje su uključivale sumanuti trk preko uskog željezničkog mosta.

I on je opisivao taj trk mladih snažnih nogu trljajući stopala otečena od stajanja tog dana u radionici, dok si ti zamišljala sve ono što nije pomenuo (jer to radiš uvijek kad ljudi govore, zamišljaš ono što nisu pomenuli, kao što kad te voze putem pored polja, zamišljaš uvijek ono što ne vidiš: rskanje kravlje gubice u dodiru sa svježom travom, na primjer, jer je u tebi uvijek prisutan napor da zamisliš jednu kravu koju ne vidiš, ali želiš da je tamo, u daljini, iza onog dalekog stabla i da ta krava slatko rska i tim rskanjem uspavljuje besmisao svijeta u kom živiš).

I tako ti, pošto tvoj otac izvjesno nije nikakav naročiti pripovjedač, domišljaš reski zrak usisavan mladim nozdrvama na željezničkom mostu što stoji između dana u tvornici i večeri u kojoj se gledaju djevojke na zabavi. I vraća ti se riječni miris zavičajne vode, pomiješan sa onim naročitim mirisom umornog željeza, koji oko sebe šire mostovi preko kojih prelaze vozovi u ljetnja poslijepodneva. I osjećaš veliki strah za dvojicu mladića na mostu, prestravljeno iščekuješ tutanj mašine koja će ih otresti kao zbunjene insekte sa umornog željeza što se ugiba pod njenim točkovima.

A onda će otac, koji nikad nije bio kadar da razlikuje fabulu od sižea, reći kako su ga kolege u tvornici nekad zvale iz šale takoitako, a ti ćeš pitati što je to značilo. On će kazati, trljajući i dalje stopalo, da je to bio malo pogrdni naziv za Srbina.

I u tebi će se podići ljutnja na mladića sa željezničkog mosta, na njegovo mirenje sa svim tim, na to što su ga noge trkom nosile na zabavu, na taj život kom se tako strastveno predavao da je potpuno previđao to kako ga zovu, kako ga vide. Ljuta si na tu oslijepljenost punoćom života.

Ljuta si na mlade noge koje su zaboravile sve prethodno nasilno prekrhane živote, sve žice i klanja, sve spaljene domove u koje su se vraćali očevi naših očeva, da bi počeli iz praznine mnogih odsustava. Samo zato da bi sad neko trčao u susret vozu preko jednog trošnog mosta, sasvim samoubilački. Na zabavu.

Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.

A voz koji ti je krenuo u susret, dok ti juriš tračnicama? Pregaziće te.

Pa si nakon toga tužna danima, proganja te riječni miris pomiješan sa mirisom umornog željeza i znaš da ga se nikad nećeš otresti, kao što će zauvijek ostati u tebi ta dva mlada i zdrava miša na mostu što vjeruju da se voz smije izazivati.

Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.

^***

Tvoje najvažnije zavičajno poznanstvo je ono sa Bogom.

Kad si bila sasvim mala, objasnili su ti da je Bog umro, istog onog dana kad je umro i Đavo. Bila je godina tisuću devetsto četrdeset i peta. Te godine je, kažu, postradao Đavo, a Bog je nekako bio kolateralna šteta. 

Ili je bilo obrnuto?

U svakom slučaju, učili su te da je Đavo mrtav, kaput, nema se tu više što razmatrati. Ubili su ga zato što je četiri godine ludovao sasvim. U tvom rodnom gradu Đavo je ubijao djecu kaustičnom sodom. Sve je imao razrađeno: transporti i transporti djece stizali su tu, baš blizu kuće u kojoj sad živiš, i sve ih je Đavo pojeo. Ostale su samo kosti. Koščice, male, malecne. I kad ideš u šetnju tvoji koraci ih malo protresu, one zagrgolje kao kamenje u morskom plićaku.

Ima taj jedan datum kad sa školskog razglasa pričaju priču o Đavolu i kaustičnoj sodi. Ti stežeš olovku, jako, jako, dok te prsti ne zabole. Strah se u tebi podiže do grla, stegne i ne pušta sve dok ne podsjete da je Đavo u međuvremenu stradao i da nema razloga za brigu.

A kod kuće šute, šute godinama. Šute babe i djedovi, šute o poznanstvu sa Đavolom. Kao bio je tu, u prolazu, odveo neke naše, pa se nisu vratili. Jedna poslala pismo prije no što ju je Đavo spalio u peći. Jednog nam je malog uzeo, nije imao tri godine. 

Đavo je odvodio u logor. Logor je jedno mjesto na kom sada raste kameni cvijet a zemlja okolo je zatalasana, zatalasana, zatalasana. Zato je tebi uvijek muka kad te tamo odvedu, sve je zatalasano, pa se iz tvojih stopala podiže mučnina.

A kod kuće šute, šute godinama. Kad baba pomene malog od tri godine što ga je Đavo odveo, kad se sjeti matere spaljene u peći, gledaju da je ušutkaju. Jer se nema što o tome pričati. Bilo pa prošlo, najvažnije je da je Đavo mrtav, da smo ga ubili, utepali, zadavili. 

Onda dođe taj jedan dan u kom te obavijeste da je izgleda, bila greška. Đavo je ipak živ. Eno ga blizu, viđen je u susjedstvu. Nikom nije jasno kako se to dogodilo. Sasvim nepredviđeno. Godine tisuću devetsto devedeset i prve. 

A sa Đavolom se vratio i Bog.

I plakao je.

Dvadeset i pet godina poslije vratićeš se po prvi put u svoj rodni grad. 

Stajaćeš na malenom spomen obilježju djeci ubijenoj u dječjem logoru. Pored tebe stajaće čovjek u devetoj deceniji života, kom je mati kao dječaku povjerila mlađeg brata i sestru da se o njima stara u logoru. Sestru su odnijeli i nikad je više nije vidio, brat je umro. Čovjek zbog toga nikada nije odrastao, ostao je zauvijek dijete u prijestupu, dječak koji nije poslušao majku, zauvijek kriv. 

Stajaće tako pored tebe, štapa pobodenog u zemlju ispod koje kosti nježno grgolje kao kamenje u morskom plićaku i tebi će se činiti da je taj štap u tu zemlju poboden čitavog njegovog života, da ga samo on drži da se paučinasto ne raspe po svijetu, u stidu neispunjenog obećanja. 

Ti ćeš gledati u stambeno naselje preko puta, kroz čije si ulice vozila bicikl davno, kao dijete, dok si mislila da je Đavo mrtav. Sve roletne na onoj strani zgrade koja gleda na spomen obilježje mrtvoj djeci biće spuštene. 

Gledaćeš u te oslijepljene zgrade i razgovarati sa svojim uplakanim Bogom.    

XV.

                   Sve što je gvardijan, narednih dana, potom i mjeseci, preko vojnih i civilnih vlasti u Orašju, poduzimao u nastojanju da se pronađe tijelo sestre Valentine, bilo je bez učinka. Prvotna obećanja vojnih i civilnih vlasti da će u traganje uključiti i međunarodne čimbenike, zadužene za to, vremenom su gubila i svoju emotivnu snagu i svoju ljudsku obvezu. Topila su se u neku vrstu zaborava, u kojemu je sestrino ime i prezime bilo tek puki podatak, ostavljen u knjizi sličnih slučajeva, kojih je bilo i previše, da čeka dan kada će ponovno imati značaj iznimno neljudskog postupka s osobom u čiju se nevinost uopće nije moglo sumnjati. Netko nevidljiv, i mnogo jači i od gvardijana i od fra Ambrozija, kao da je stalno zatirao staze kojima se moglo doći do tijela te osobe, unaprijed računajući da će i u tom najobičnijem popisu imena vremenom izblijedjeti. Doduše, takve ljudske potrebe u vremenu, u kojemu su iskazivane, i jesu bile strane, ponekad i smiješne, za one koji su brinuli o živima potpuno beznačajne. U ratnim sukobima, koji su bili sve žešći, usprkos nazočnosti međunarodne zajednice, koja ih, jednostavno, još nije znala ili nije htjela zaustaviti, u stvari, čovjeku je sve normalno, uobičajeno, i bilo oduzeto: malo je imao vremena i za žive, a kamoli za mrtve. 

                   U srednjoj Bosni, kamo je fra Ambrozije želio poći, iščekujući tijelo sestre Valentine, koncem te godine, neočekivano, započeli su sukobi i  između Muslimana i Hrvata. Oni su fra Ambrozija potpuno zbunili, ali i učvrstili u želji da otputuje u Fojnicu, upravo zato što su taj gradić dijelili Hrvati i Muslimani. Uz pomoć gvardijana, preko provincijala u Sarajevu, uspio je poslati poruku roditeljima da pokušaju napustiti svoje rodno mjesto, ali odgovor je bio da to ne žele sve i kad bi mogli, jer u njemu s Muslimanima žive u najvećoj slozi, što ga je samo učvrstilo u namjeri da im se pridruži čim za putovanje budu uvjeti povoljniji. Sumnjao je u iskrenost njihova odgovora, i morao ga je provjeriti.

                   Ne gubeći nadu, prihvatio je strpljivost i čekanje kao jedini izlaz. Što je češće njegov odlazak u zavičaj odgađan, to je njegov boravak u toliškom samostanu postajao sve domicilniji, i za one koji su u njemu živjeli, i za one koji su u njega samo svraćali. Svi su mu se obraćali kao da je s njima oduvijek i kao da ih više nikada neće ni napustiti. U maloj franjevačkoj zajednici, tihoj i radinoj, sličnoj onoj pčelinjoj, prihvaćao je sve obveze s ljubavlju, pogotovu one koje su ga zbližavale s vjernicima. Njihove mnogobrojne nevolje, opet,  nije ublažavao samo toplinom riječi, već i hranom  koju je za njih ta vrijedna zajednica prikupljala na razne načine. Nakon svih tih obveza, i pastoralnih i humanitarnih, vraćao se prostorima svijeta u kojemu je pronalazio najviše ljepote. Sate i sate provodio je u jednom podrumu, uz Lovrine slike, još nepomiren sa smrću života koji su prikazivale, i to tako da se promatrač ispred njih,  sasvim spontano, htio-ne htio, istodobno i smijao i plakao. U takvom osobnom ponašanju ispred tih slika, otkrivao je svu veličinu života u Šomartu, ali i snagu Lovrinoga duha, zatočenog u Sarajevu, s kojim je u tom razdoblju iščekivanja jednom uspio i razgovarati uz pomoć radioamatera u Orašju. Rekao mu je da su njegove slike u najsigurnijem prostoru samostana, da će ih premjestiti u Zagreb samo ako mu se on, do njegova odlaska u Fojnicu, iz toga grada javi, i da zato ne odustaje od izlaska iz opkoljenoga grada, a onda i ono što je gvardijanu i fra Marku u Županji ispričao Jakov o njegovome ocu. Kad god je, poslije, bio uz njegove slike, uvijek se sjećao one svemirske zbrke u telefonskoj slušalici koja je zamijenila Lovrin glas, kao opće pometnje u prostoru cjeline, u kojem je i on ostao bez sjaja jedne neobične zvijezde.

                   Lovrine slike i jedan njegov pas, kojega je jednoga popodneva, dok je odlazio na misu, iznenađen, ugledao u parku, bili su njegova stalna veza sa svijetom prošlosti, čije su ga zvijezde grijale i kad je izgledalo da sve gutaju očaj i mrak. 

                   A pas ga je pronašao s ranom na jednoj nozi: propustivši početak mise, uzeo ga je u naručje i odmah se s njim zaputio u bolnicu, smještenu u južnom krilu samostanske zgrade. Dok su mu liječnici čistili ranu, u toj matici različitih jauka svakojakih nesretnika, kojih je, u nedostatku ležaja, bilo i na podu, i koje je često obilazio ne samo zbog ispovijedi već i da ih ohrabri i ljudski sasluša, on se iznova pitao u što se to razvijaju bijes i mržnja tih zapjenjenih bezbožnika čiji je dolazak tako uporno najavljivao Jakov Bračuljić, i, uopće, čemu taj pokolj nevinih, dokle će trajati i hoće li ikoga poštedjeti rana i kada se zaustavi? Pitao se, zapravo, kakvu je to nakazu od čovjeka komunizam stvorio da je s toliko bijesa nasrtao na sve što je u njegovom vremenu sam gradio, je li mu išta sveto, ili će sve zatrti u samome korijenu života?    

                   U praznoj blagovaonici, psa je, potom, nahranio, prenio ga u svoju sobu, i vratio se u crkvu. Od toga popodneva bio je uz njega vezan istom nježnošću i brigom kao i uz Lovrine slike, ojačan u nadi da se u njegov život tek počinju vraćati stari sadržaji. 

                   Ni sve negativne odgovore iz logora, u kojemu je bio sa sestrom Valentinom, na uporne zahtjeve Crvenoga križa, kojemu je dao detaljnu izjavu o njezinoj sudbini, nije primao bez nade da će njezino tijelo, kad – tad, ipak biti pronađeno i sahranjeno i po vjerskome običaju. 

                   S nadom je iščekivao i svoje putovanje u zavičaj, usprkos sve okrutnijim okršajima Hrvata i Muslimana i u Hercegovini i u srednjoj Bosni. S nadom se, jednoga dana, odlučio i za prelazak Save skelom, da vidi Jakova i svoje mnogobrojne vjernike u Županji. Jakova, nažalost, nije zatekao živa, a kad je upitao Luciju je li dugo bolovao, ona se, jednostavno, začudila.

                   -Isuse, ujače, on je bolovao stalno, otkad se rodio. Oduvijek je živio s jednom nogom na zemlji, a s drugom na nebu, dugo je tako i izdržao. Komunisti su ga bili sasvim otpisali, a kad je zadnji put bolovao, otpisala sam ga i ja. Od onih njegovih snova o gladnima i mrtvima stalno sam bježala u vrt, a ponekad sam ga morala i saslušati. Ovdje je, u ovom stančiću, koji nam je iznajmio Antun, opet sve nastavio po svome. Noću je budio i mene i Ivana da nam ispriča kako je ponovno sanjao logoraše, a među njima i tebe, ujače, i sestru Valentinu.

                   -Sanjao je i čika Pavla i čika Iliju, – oglasio se Ivan iskoristivši kratak Lucijin predah – sve dok nismo čuli kako su stradali. 

                   -Isuse, Ivane, – požurila je Lucija da ga ušutka – a koga on nije sanjao? Bio je besposlen i ovdje, kao i tamo. I gvardijanu je kukao kako mu je ovdje dosadno i kako će se istopiti od tuge. Pa, i jeste, on se istopio od tuge. Nije mogao bez Bosne i sasušilo mu se srce… Kad je od gvardijana čuo kako Crveni križ traga i za tobom, ujače, i za sestrom Valentinom, počeo je zlo slutiti i budan. Uhvatile sotone anđele, govorio nam je i u po bijela dana, neće sotone pustiti anđele žive… Ma, ujače, preporodio se on, preporodili se i mi.

                   -Nije se, valjda, baš toliko patio? – bio je uporan fra Ambrozije u svojoj znatiželji da sazna što više o tim posljednjim danima Jakova Bračuljića na zemlji.

                   -Hvala Bogu, i nije – požurio je Ivan umjesto Lucije, ali je ona odmah oporekla i ovu njegovu tvrdnju.

                   -Kako nije? Kad mu je župnik došao da ga ispovijedi i pričesti, umjesto o svome grijehu, on s njim o koječemu… Od patnje, zaboravio zašto ga je zvao, a vremena nema, možda minut-dva pa će izdahnuti… A on, ujače, kao da je još cijela vječnost pred njim na zemlji, uopće ne žuri. Razvezao priču sa župnikom o ovome i onome, a zapovjedio i meni i Ivanu da stojimo i slušamo, iako i nije bio red da slušamo ono što je samo za župnikove uši. Ali, eto, pristao i župnik na to, jer je i njemu bilo jasno da se skroz izgubio u svojoj patnji.

                   -Ma, nije se on patio, mama…

                   -Isuse, nije? Zar bi čovjek koji se ne pati u tim trenucima pitao župnika je li on baš toliko siguran da je život Gore vječit? I kada mu je župnik, ujače, odgovorio da jeste, on je opet nastavio po svome. Ako mu tijelo ostaje u zemlji, a to znači i pamet, kako će duša, bez pameti, uopće, doći Gore? Hoće li se izgubiti? Hoće li ga oni, koji su Gore, a koje je on poznavao na zemlji, odmah prepoznati ako i njima i Sucu ide bez tijela, samo s dušom? Odlazi li on Gore sa svim svojim sjećanjima, ili s potpunim zaboravom svega što je činio na zemlji? Da mu se Gore, Bože mi oprosti, ne pripiše kakav grijeh kojega se on uopće i ne sjeća? Hoće li mu se Sudac, kada mu bude sudio, obraćati na hrvatskom, koji on jedino zna, ili na nekome drugom jeziku, koji neće razumjeti? …I sve tako dok u toj svojoj patnji nije konačno zašutio…

                   -Lijepo je on umro, mama… za razliku od čika Pavla i čika Ilije… Njihova je smrt paćenička, ako je istina ono što smo čuli…           

                   Još dok je Ivan govorio, Lucija je počela plakati, i tako je zbunila i fra Ambrozija i sina. Kao da se tim plačem kajala za svaku svoju izgovorenu riječ, prejaku za stvarno stanje svoje duše, jer, zapravo, bila je još uvijek i slaba i nepomirena sa smrću svoga muža, i samo se pred fra Ambrozijem trudila da sakrije i tu svoju slabost i tu svoju žalost za čovjekom kojega je iskreno voljela.

                   -Isuse, ujače, – govorila je plačući – stalno te je spominjao i stalno je kukao kako mu je bez tebe i sestre Valentine i neka cjelina krnja… Što je on toliko žudio za tom cjelinom i je li je našao Gore, ne znam… I zar su te sotone toliko silne da sestrino mrtvo tijelo ne daju ni Crvenom križu? Da mu se i ona pridruži Gore, bar zbog te cjeline…

                   Fra Ambrozije je šutio.

                   -A hoće li sestra, ujače, biti sahranjena u Tolisi ako Crveni križ pronađe njezino tijelo? – pitao je Ivan.

                   Fra Ambrozije je opet šutio.

                   -Isuse, ujače, onaj moj Jakov kao da je baš sve pogodio… Pred smrt mi je govorio kako na zemlji više nema što tražiti i kako je sam odlučio otići Gore. Na zemlji su sami lopovi i zločinci, Gore probrani i pametni… Oni i jesu, kao, njegovo pravo društvo… Ali, ujače, hoće li ga ti probrani i pametni uopće i primiti u svoje društvo? Da ga ne odbace?

                   Ni na to pitanje nije joj odgovorio. Pognuvši glavu, sakrio je od Lucije i Ivana svoj smiješak, koji je iznenada zatreperio na njegovim usnama koje su se s mukom, istodobno, branile i od plača.

                   -A kako si nas ovdje pronašao, ujače?- prenulo ga je iz šutnje novo Lucijino pitanje, uvjeravajući ga da više ne bunca, zbog čega je bio i bespomoćan i zbunjen.

                   -Objasnio mi je župnik – odgovorio je fra Ambrozije kratko, još nesiguran da je Lucija, konačno, u čistim vodama stvarnosti.

                   -Onda ti je i on ispričao kako je Jakov umro i što ga je sve pitao dok ga je ispovijedao?

                   -Ma, mama, to je svećenička tajna.

                   -Isuse, tajna, a bili tu i ti i ja… Čekali smo i Antuna, ali nije mogao doći.

                   -Čuo sam da nije bio ni na sahrani – izgovorio je fra Ambrozije tek onako, da provjeri je li mu se grlo sasvim oslobodilo plača.

                   -Isuse, kako? Na sahranu mu nisu došli ni braća ni rođaci, jer kroz istočnu Slavoniju ne može nitko. Ali, Antun je platio sahranu, nije brat Zvonimir koji se po Zagrebu razbacuje novcem. Antun nam plaća i ovaj stan i stalno nam nešto šalje, župnik rijetko… Kao da Ivan i ja i nismo prognanici…

                   -A zar je kroz istočnu Slavoniju baš tako opasno? – preskočio je fra Ambrozije njezinu primjedbu na podjelu pomoći prognanim Šomarćanima o kojoj je brinuo župnik.

                   -Opasno? Cijela je u srpskim rukama, pa ti, ujače, procijeni.                                

                   U svoju hladnu samostansku sobu, u kojoj ga je dočekao oporavljeni pas, radostan što je s njim dijeli i drugu ratnu zimu, koja je već osvajala i posavsku ravnicu, fra Ambrozije se ipak vratio s čvrstom odlukom da konačno krene na put. I neočekivana smrt Jakova Bračuljića, s kojom je u njegovoj duši i ljepota šomartskog života počinjala dobivati posve drugi značaj, kao da ga je gonila na to. Ni u njegovim sjećanjima nije se mogla više razvijati, možda baš zato što je njezin najizrazitiji simbol već bio mrtav. U opasnostima koje su ga očekivale na neizvjesnom putovanju, opet,  počinjao je slutiti novu ljepotu i usmjeravajući joj sve svoje emocije i misli, još dok je na skeli prelazio Savu, bio je sve uvjereniji da se njezinim tajnama mora prepustiti, i to baš kao čovjek koji se zauvijek odvaja od jednog, da bi započeo potpuno novi život. Uzalud su ga te večeri, po povratku od Lucije i Ivana, i gvardijan i braća i sestre odgovarali da to ne čini, nije dvoumio, nije odustajao. Tim prvim prelaskom Save skelom bio je ohrabren, i, dok su objedovali, i gvardijanu, i braći i sestrama, stalno je ponavljao da će ujutro, s njezinim prvim putnicima, opet biti na njoj, a, potom, što bude, jer je čovjek ionako nesiguran, ma gdje on bio i ma kuda se kretao. Kad je i gvardijanu, kao najodgovornijem u samostanu, konačno, bilo jasno da će to i učiniti, upitao ga je ovo:

                   -A kako to misliš izvesti?

                   -Dogovorio sam sa župnikom iz Županje da me njegovi humanitarci provedu svojim putovima do Zagreba i Samobora gdje su naša prognana braća. Iz Samobora će me netko naš do Splita, odatle ću u Mostar. Rekao mi je da se od Mostara može do Kiseljaka, a tad sam blizu i Fojnice. Mogu i pješke, kao što sam i od logora do Šomarta… Možda ću i u Sarajevo, da i Lovru odande pokušam skloniti na sigurnije.

                   -A zbog toga si ti, dakle, i išao preko Save – progovorio je fra Bono. – Jakov ti je bio tek puka isprika.

                   Fra Ambrozije mu se samo blago osmjehnuo.

                   -Pa, dobro, brate Ambrozije, zar baš ne vjeruješ da su ti roditelji u Fojnici sigurni? – nastavio je gvardijan. 

                   -Bolesni su, moram ih smjestiti negdje gdje će mi biti bliže. U Orašje ili u Županju.

                   -Pripazit će na njih fojnički gvardijan, poslali smo mu poruku preko provincijala.

                   -Da, a kad je to bilo? Prošle godine. Od tada nam se ne javlja ni provincijal.

                   -Pa, tamo je, moj fra Ambrozije, sada najgore – ponovno se javio fra Bono. – Zakrvili Muslimani i Hrvati, kao nikad dosad. Kome je do javljanja.

                   -Zato i moram na put.

                   -I provincijal je od svijeta odsječen – požurio je gvardijan podržati fra Bonino razmišljanje. – Možda će nam se uskoro i javiti…

                   -Ne mogu ja to čekati – bio je odlučan fra Ambrozije. – Idem ujutro, a kad se vratim… nastavit ćemo, gvardijane, zajedno… Nisam ja odustao od sahrane sestre Valentine. Ako od Kiseljaka uspijem do Sarajeva, zamolit ću provincijala da nam i on u tome pomogne.       

                   Sestre je zamolio da mu čuvaju psa, gvardijana i braću da i njegovim župljanima, tamo, preko Save, kad god je budu prelazili, pomognu koliko mogu. Pred spavanje se oprostio sa svima i ne pomišljajući na to da ih više nikada neće vidjeti.

Prvi put nad mojom je glavom probijen zvučni zid 27. jula 1981. Bio je neradni ponedjeljak, praznik, Dan ustanka. Borbeni avion, lovac bombarder Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva, stuštio se iznad kotline brzinom iznad brzine zvuka, i čuo se oštar prasak, kao da neko neodgovorno derište prejako zamahnulo i kamenom razbilo nebo.

Grad je bio pust. Ljudi su otišli na more.

Na kasnopopodnevnim vijestima javilo je da je to vojni avion iznad grada probio zvučni zid. Nekoliko sati kasnije stiže pojašnjenje: u čast Dana ustanka danas u 12 sati i 49 minuta avion Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva iznad Sarajeva je probio zvučni zid, što su građani mogli čuti u svim dijelovima grada, kao da je u isto vrijeme puklo nekoliko stotina šarenih balona.

Naježio sam se, vjerujući u prijateljstvo ljudi u dolini i aviona.

Ovaj sam događaj precizno opisao u dnevniku, koji sam tih dana pokušavao voditi.

Dnevnik sam pronašao pri selidbi sa Sepetarevca, četrdesetak godina kasnije.

Pomislio sam, što li je bilo s tim pilotom, možda je još uvijek živ.

Dnevnik jednog penzionera/85

Ako postoji ijedan suvremeni srpski pisac koji u Hrvatskoj ima gotovo status domaćeg pisca, onda je to Dragan Velikić, pisac koji je djetinjstvo proveo u Puli koja je u manjoj ili većoj mjeri prisutna u više njegovih romana, pa i u ovom najnovijem, i čija se djela redovito objavljuju kod hrvatskih nakladnika. Velikić je dvostruki dobitnik ugledne NIN-ove nagrade, prvi puta 2007. za roman “Ruski prozor”, a drugi put za roman “Islednik” koji je objavljen 2015. godine. Zanimljiv je podatak da je Velikićev “Islednik” u Srbiji prodan u nevjerojatnih 50.000 primjeraka, što na najbolji način govori o Velikićevu statusu živog klasika kakav uživa u Srbiji. I više nego zasluženo, rekli bismo. Njegov najnoviji roman “Adresa” objavio je zagrebački Meandarmedia. U intervjuu koji je dao za časopis Express prije nešto više od dvije godine, Velikić ga je najavio kao roman o Beogradu: “Svaki čovjek je adresa. Roman ‘Adresa’ zamišljen je kao roman o Beogradu, točnije o Tašmajdanu, dijelu Beograda u kojem živim.”

Glavni lik Velikićeva romana je introvertirani Vladan Todorović, star pedeset i četiri godine, netom razvedeni poliglota i “dokumentarista u Muzeju pošte”, koji se useljava u novi stan na Tašmajdanu, na “broj dvadeset i tri”, famoznu adresu iz naslova romana. Prvi Vladanov radni dan u Glavnoj pošti dogodio se dan nakon plitvičkog “krvavog Uskrsa” koji je iz njegove perspektive predstavljao početak rata u Hrvatskoj 90-ih. Taj dan će u Vladanovu životu, mnogo godina kasnije, postati neka vrsta razdjelnice, točka od koje je njegov život krenuo u krivom smjeru, to je bio za njega “poslednji dan epohe bezbrižnosti”.

Vladan gotovo opsesivno, u trećem licu jednine, propituje svoj život i to kroz odnos prema Beogradu, gradu u kojem cijelo vrijeme živi. Kao moto romana Velikiću su poslužili stihovi Konstantina Kavafija, jednog od omiljenih Vladanovih pisaca: “Kao što si svoj život ovde proćerdao, / u ovom tako malom kutu, / straćio si ga i na celoj kugli / zemaljskoj.” Upravo u ovim stihovima ponajviše se ogleda način na koji Vladan propituje dio života koji je ostavio iza sebe.

Jedna od najpoznatijih rečenica iz romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića je ona kada šejh Ahmed Nurudin, glavni lik romana, na jednom mjestu kaže: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi.” Ovo je poprilično zgodan način da se gotovo u cijelosti opiše lik Vladana Todorovića, s tim da je Vladanova pozicija, zbog razlike u godinama, još sumornija i beznadnija u odnosu na onu Nurudinovu. Vladan zapaža kod sebe prve znakove starenja: “Izgovara neodgovarajuće reči, iako oseća da su one prave sve vreme tu negde, nadohvat ruke.” On je, naime, pobjegao od Selimovićeve “stečene sigurnosti”, gonjen neostvarenim ambicijama, što se ponajprije odnosi na zamišljenu knjigu o Beogradu, za koju duže vrijeme prikuplja građu, novinske izreske i zabilješke. On je kroničar u vječitoj, i čini se trajnoj blokadi, koji “godinama samo secka, skuplja cedulje, umesto da piše.” Vladan u dugim šetnjama gradom mapira u glavi neki svoj plan grada, adresar tragičnih događaja koji su ga obilježili. Zanimljiv je način na koji se Vladan nosi s teretom godina, pravdajući se na taj način sam pred sobom zbog tih neostvarenih ambicija, nečega čemu se kroz roman stalno vraća, odnosno odsustva istih, što je nešto što je najviše zamjerao vlastitom ocu, činovniku u “Vojnoizdavačkom zavodu”, “mastiljaru”, kako ga na jednom mjestu opisuje. Manjak ambicija Vladan pripisuje obiteljskom nasljeđu. Idealni otac, čiju je “alternativnu biografiju” zamišljao u djetinjstvu, zapravo je slika i prilika njegova autoritarnog i beskrupuloznog tasta. Vladan godine svoga života uspoređuje s godinama pisaca koje voli. Dvadeset i sedma godina života je, tako, godina Mihaila Ljermontova koji je umro u dvadeset i sedmoj, pedeset i četvrta godina je godina manje poznatog pisca Ive Ćipika, dok je daleka i žuđena žuđena sedamdeseta zapravo godina Konstantina Kavafija. Vladanu su važni još neki pisci: Daniil Harms, Ivo Andrić, te manje poznati pisci poput spomenutog Ćipika, Dragomira Brzaka ili Boška Tokina, jednog od kroničara Beograda iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Vladan kao da na taj način tješi sam sebe, da je na neki način nadživio nekog od pisaca koji su iz njegove perspektive obilježili svoje vrijeme, što je zapravo i sve što je uspio napraviti od vlastita života.

Velikić na par mjesta nakratko mijenja pripovjedački glas, dajući priliku još nekim likovima iz romana da progovore o sebi, a zapravo o Beogradu iz njihove vizure. Ponajprije je tu riječ o Margiti Šoškić, Giti, predsjednici kućnog savjeta u zgradi i bivšoj Vladanovoj radnoj kolegici. Gita o zgradi u kojoj živi zna sve, čak i većinu skrivenih tajni svakog od stanara koje pomalo bolesno uhodi dvadeset i četiri sata dnevno. Iz njene perspektive Velikić progovara o tranzicijskom Beogradu. Ta slika nam je u manjoj ili većoj mjeri poznata, čak i onima koji površno prate zbivanja u Srbiji. Radi se o divljem kapitalizmu koji se ponajviše manifestira divljom i nelegalnom gradnjom, “kapitalizmu” koji na taj način prilagođava grad sebi, po čemu se Beograd ne razlikuje mnogo od većine većih gradova u regiji. To mogu zahvaljujući šutljivoj i bojažljivoj većini: “Ono što je većina, to su ćutači koji uvek dozvole da neka opcija pobedi”, kaže se na jednom mjestu u romanu. To su ljudi, među koje Vladan ubraja i sebe, čija se životna filozofija svodi na to da budu što manje vidljivi.

Pojedini su književni kritičari proglasili ovaj roman “političnim”, bez obzira što to značilo, i to na jedan krajnje nekorektan način, koji nije stran niti nekim kritičarima u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Najprije se glavni lik romana proglasi piščevim alter egom, pa se onda oplete po autoru. Velikiću se u ovom slučaju pripisuje čak i povijesni revizionizam, i to zbog toga što Vladan kroničarski bilježi zločine koji su se dogodili u Beogradu nakon oslobođenja. Međutim, Velikić samo bježi od političke korektnosti koja nema što tražiti u književnom djelu, a uz to suviše je dobar pisac da bi ijednog trenutka upao u zamku nečega sličnog. On piše, s druge strane, i o odvođenju Židova u smrt tijekom rata, piše i o hladnjačama koje su prevozile tijela ubijenih kosovskih Albanaca, o izbjeglim Srbima nakon “Oluje”, i to na jedan krajnje nepristran i gotovo dokumentaristički način. Velikić kao da je bio svjestan da će biti sličnih “čitanja”, te tako na jednom mjestu piše: “Nema te strane u čiju bi istinu Vladan slepo poverovao, u nekom trenutku zažmurio na jedno oko, dozvolio sebi ugodnost konačne presude.” Jer, kako kaže, “zlo je amfibija, čudovište sa devet glava, vešto se krije pod krinkom nacije, klase, ideologije, kaste, religije, humanosti, političke korektnosti…”  

 “Adresa” je sjajan roman, možda ne u rangu “Islednika” ili “Ruskog prozora”, i predstavlja veliku Velikićevu posvetu Beogradu, kroz koju je na jedan poseban način ponovo provukao Pulu u kojoj njegov glavni junak služi vojni rok 1987. godine. Otprilike na način kao što je to Jergovićeva knjiga “Sarajevo, plan grada”, jedna sjajna i jedinstvena posveta Sarajevu. Na jednom mjestu Velikićev junak kaže: “Nemoguće je sagledati memoriju grada čije se postojanje meri milenijima. Što je više ratova i razaranja, nepravdi i zločina, to je nasleđe bogatije.” Velikićev roman po svemu spada u ogranak velike i bogate srednjoeuropske književnosti, vječito razapete između ideologija i ratova. Ali je to ujedno i intimna priča o životu koji u trenu procuri kroz prste, a što spoznamo, poput Vladana, obično onda kada je prekasno.

Express, od 19.06.2020., broj 518 (objavljeno u Expressovom separatu BestBook, stranice 16 i 17)

Ne volim pileću juhu. Unesreći me.

Da mi ugode negdje su nabavili tjesteninu u obliku slova.

Tu sve piše, govori Nano, samo treba pažljivo čitati.

Uranjam žlicu u juhu, miješam slova, nastojim razabrati riječi, vrijeme stoji, ne prolazi, juha se sama ne jede.