Nije mi bilo ni punih deset kada sam se definitivno opredijelio da kada odrastem budem novinar. Da radim u trafici i kao čika Milovan prodajem novine.

Čekajući taj dan svakodnevno sam se vrijedno pripremao za budući posao, pažljivo ispitujući i studirajući tri staklene strane trafike, što su je tog septembra postavili taman preko puta moje zgrade. Zadnja strana sa koje se ulazilo bila je potpuno nezanimljiva, sem što je na njoj već poslije nekoliko dana osvanuo crtež neke raskrečene djevojke, kojoj je pukotina među nogama sličila ježu. No, takvih je žvrljotina bilo na svakom zidu, a i moralo se dobro paziti da se ne nagazi na štogod smradno, pa iza kioska nisam zalazio.

Čika Milovan je već prvog dana sav izlog potpuno prekrio šarenim revijama, mrskim crnim novinama i pisanim i crtanim romanima, okačivši ih štipaljkama na zategnute špage. Od slike do slike, od naslova do naslova, ostavljao sam trag svog vrelog daha na staklima, želeći da pročitam i ono što je bilo najsitnijim slovima odštampano, upijajući likove stripova, razaznajući nazive serija.

Ja sam svakog petka kupovao Politikin zabavnik, to se znalo, to je moralo, imalo se – nemalo. Učiteljica je jednom na roditeljskom kazala da je Zabavnik korisna i vrlo poučna novina za dječiji uzrast, ali je istovremeno rekla da stripovi zatupljuju djecu, pa ih treba izbjegavati. To me začudilo i nekako rastužilo jer je poljuljalo moje betonirano mišljenje da je ona najpametnije biće, možda ne u cijeloj državi, ali u gradu sigurno. Jer, posmatrao sam ljude oko sebe koji nikada u ruci nisu ni sekunde držali bilo kakav strip i nisam mogao da zaključim da su nešto mnogo pametni. Naprotiv, čitali su o nekakvim komitetima, rezolucijama i referatima – sve je to pisalo u čika Milovanovim novinama na naslovnim stranama – a da si ih pitao kako se zove Fantomov konj – pojma nisu imali. A sve su druge konje znali napamet. Ja nikako nisam želio da na taj način budem pametan i rado sam se htio zatupljivati, samo da je imao ko da mi daje pare za sve te tajnovite i poželjne sveščice. Petkom sam bio prva nestrpljiva mušterija, prvi je Zabavnik sa gomile morao bio moj, ali je u nedjelji bilo još cijelih šest dana tokom kojih su redovno pristizali novi i novi naslovi.

Onog dana kada mi je čika Milovan grubo cuknuo u staklo, jer sam lice sasvim priljubio uz izlog, postao mi je najmrskiji čovjek na svijetu. Bio mi je prilično mrzak i do tada, stvarno, jer je samo vikao i mirisao na rakiju, ali je ovo bila kulminacija. Najmrže mi je bilo kada sam ga petkom čekao po sat vremena dok se dovuče iz kafane Pod lozom, gdje je češće sjedio nego u trafici. Gunđao je što žurim, da nije šećer u vodu, preturao je nervozno tražeći moju novinu i obavezno bi je po malo izgužvao i iscijepao, grubo je čupajući sa dna bale. Izgubio je živce, svi su govorili, na nekom otoku, gdje je ostao najduže, dok je god to trajalo. ‘Morao je i tamo da čeka fajront, kao Pod lozom’ – čuo sam jednom teta Zadu, koja je čuvala mog malog komšiju Bucka. Meni nije bilo baš najjasnije o čemu se to radi, ali sam znao da nije normalan već samim tim što imajući takav izbor na raspolaganju, on uvijek bira samo naslovnu stranu Politike i posljednje strane Pobjede. I stalno raspravlja o nekom Nato paktu koji nije ni primać jednom drugom, uvijek se nadvikujući sa sagovornikom, tvrdeći da on to bolje zna, jer zaista niko nije načitan kao on, da je s novinama po cijeli dan.

– Mali, reci onoj tamo da nam donese dvije kafe i po rakiju, ovdje u kiosk – prvi put u životu čika Milovan mi se obratio lično i direktno. Ni sam ne znam kako sam pretrčao ulicu, a da me nije što sprštilo, nego je sreća da tada nije bilo mnogo auta. Bila je, zbilja, tu blizu, parkirana crna opštinska Volga, ali se ona nije mnogo vozila, nego je šofer Cufo glancao po cijeli dan.

Uletio sam u kafanu, prišao šanku i bez duše prenio narudžbu konobarici Hanifi, što joj je butka u mrežastoj čarapi potpuno sličila ćurećem batku koje su vazda imali u Vračaru pred Novu godinu. Ljuljajući se kao lađa Hanifa je prešla preko puta i poslužila mušterije u trafici, pa se u povratku sazula kod lipe i dugo o travu otirala govno sa štikle, psujući nekim čudnim psovkama koje sam tada prvi put čuo.

—–

– E ovo je mnogo pametno učinjeo – komentarisala je Zada sa balkona – doveo je ovu djevojčuru iz kakvog usputnog ćumeza, dva put joj otac može bit. Sad se zaista usrećio.

– O, usrećiće se još mnozina, ja ti velim, ima tu što da čini više njih – dodala je Mika s prvog sprata, pa su se slatko smijale.

Popodnevnu smjenu u trafici preuzela je mlada, okrugla i nasmijana Rake, Milovanova nova žena. Onoj staroj se ionako traga nije znalo, jer je otišla mnogo prije nego joj se čovjek vratio sa tog otoka.

Rake je bila glasna, vesela i mnogo je voljela šampite, pa je Miftar iz slastičarne Ohrid svako malo, s onim svojim hitlerovskim brčićima i tacnom, dolazio do nje. Sačekao bi da ona u dva zalogaja smaže još mlaku šampitu, smijao se i vidjelo se jasno da uživa gledajući njene mesnate i sočne usne, okrugle obraze i bradu s rupicom. Strpao bi pare u džep i odlazio, smijuljeći se putem kao budala i pričajući nešto sam sa sobom.

Šampita je i mene prvi put uvela u trafiku, kad me Rake zamolila da joj je donesem, jer je njen Slatki otputovao kući, u Makedoniju. Ponudila mi je parče i rekla da sjednem ako hoću. Nisam uzeo šampite, ali veću čast nije mi mogla ukazati, nego mi dozvoliti da sjednem na slog starih novina u tijesnoj, ušuškanoj trafici. S ove strane sve je bilo drugačije: i izlog, i maleni prozorčić i spoljašnji svijet, što se nazirao između gusto izvješanih novina. Rake je gutala šampitu, a ja sadržaj kioska. Najednom se preda mnom nalazilo sve bogatstvo ovog svijeta, sve sam stripove mogao dotaći, razgledati, omirisati…

Došao sam i narednog dana i stidljivo se uvukao u trafiku, a onda svakog sljedećeg. Rake mi se već i radovala, jer se smrtno dosađivala kada bi popodne nastupila opšta pustoš i kada je pred trafikom krstario samo milicioner Lale, tapkajući dlanom po pendreku. Kad god bi se pojavio onako krupan i plav kao Blek Stena, ja bih lagano potonuo niže u moje gnijezdo od novina i sakrio bih lice stripom. Bio sam ubjeđen da se Lale stalno vrzma ovim dijelom grada jer još nije zaboravio sniježnu grudvu od prošle zime i da se još nada da će naći onoga što ga je za vazda obrukao. Ja sam vidio ko je na njega gurnuo grudvu veću od svake lopte sa gornje terase pošte i činilo mi se da svi znaju da znam. Sniježna bomba ga je promašila, rasprsla se o beton tik pred njegovim nogama, ali se milicioner kao pokošen ispružio na trotoaru svom svojom dužinom i težinom. Skočili su ljudi, kvasili ga i trljali, jedva su ga povratili, pa kad su razumjeli da ga ništa nije pogodilo nego se prostro od straha, svi su popadali od smijeha. Tako je Lale pandur poginuo bez metka, tako mu je poginula reputacija, tako je postao predmet sprdnje čitava dva dana koliko je snijeg i trajao. Dva dana opšte pomame u mjestu kada su stari k’o jedan polomili noge, mladi ruke, a glave su pogubili svi redom, ne želeći da išta propuste jer su znali da snijeg neće dugo.

Najviše sam volio da gledam poznata lica kada se sagnu pred malim prozorčićem od trafike, kada se smjerno poklone, pa možeš da vidiš jesu li skoro prali kosu, imaju li peruti, sijedih… izgledali su smiješno i jadno i baš mi je bilo drago što tako naopako prave kioske. Mali čika Avro, visok taman do otvora, poturio bi na njega svoje veliko dlakavo uvo iz kojeg su virile žice od slušnog aparata. Rake bi uvijek, vidjevši žice, toliko zagraktala da je siroti čovjek morao odskočiti sa zemlje. Zade je dolazila da iz Praktične žene izvadi mustru za heklanje, a Bimo, pisar u sudu, gledao je samo Čik i Zum reporter u izlogu. Jednom je Čik i kupio, pa ga je umotao u Pobjedu i otrčao bez osvrtanja.

Morao sam Raki da objašnjavam da Komandant Mark i Zagor Te Nej nisu jedno te isto, iako su obojica zgodni i mišićavi. Vođa Vukova sa Ontarija bori se za slobodu protiv Crvenih mundira, kazivao sam joj, a Duh sa sjekirom sa svakim ko ugrožava pravdu. Svejedno, rekla je, ona voli obojicu, a ne podnosi onoga Ripa Kirbija, jer je uštogljen i nosi naočare. Baš kad sam krenuo da branim Ripa, da joj sve potanko kažem o njemu, o njegovoj pronicljivosti i pameti, u trafiku je mrtav pijan upao Milovan. Nas dvoje nije ni pogledao, nego je otvorio ladicu i zgužvao gomilu para koje je strpao u džep. Mlada žena ga je uhvatila za ruku, pokušala da ga zadrži, čupala ga za rukav, ali se on otrgao i otišao brže nego je i došao. Rake je opsovala za njim, pa bijesno rekla da će mu ona pokazati. Iz ladice je pokupila svaku paru, zatim zadigla haljinu i gurnula ih u gaće. Sve sam vidio: lastiku od bijelih gaća vezanu u čvor, crveni trag što ih je ostavila na njenom mekom mesu trbuha i dlake oštre kao žica što su iz gaća štrčale na sve strane. Ništa mi oku nije promaklo i odmah mi je naumpao naslov za moj nikad napisani roman ‚Njegovom oku ništa ne promiče’. Nekoliko puta počinjao sam da pišem o svevidećem tajnom agentu, ali bih uvijek sjutradan shvatio da sve to previše liči na strip što ga upravo imam u rukama. Riješio sam da se pisanju posvetim kada jednom prestanem da čitam.

Lale je jedini kupovao filter Dijamant i to sam kod njega iskreno cijenio. Te su mi cigarete djelovale jako otmeno jer su sličile jednim stranim što su ih pušili samo pomorci. Nikako nisam podnosio Moravu i Zetu i u nekoliko navrata neki su me ljudi, što sam ih do tada poštovao, prilično razočarali, kupujući baš njih. Milicioner bi se svaki put naslonio na banak od kioska, virio bi kroz otvor i zasmijavao Raku, ispušivši najmanje tri cigare dok bi, napokon, platio svoj Dijamant. Znam da sam jednom pročitao kompletnog Mandraka i već se dohvatio Teksa Vilera, a on je još visio na izlogu. A kada je, jedne neradne nedjelje, zatekao nas nekoliko iz komšiluka gdje sjedimo na prag od kioska, grubo nas je istjerao:

– Silazi otale, brzo! Kakav je to način – sjedite li kući na trafiku!?

Nisam u kući imao trafiku da na njoj sjedim, ali da sam često na nju mislio – jesam. Znao sam stati kraj prozora, gledati izlog i bilježiti svaku promjenu na njemu. Bilo mi je, zato, neobično što u trafici jedne kišne večeri ne gori svijetlo i nimalo se nisam lijenio da u papučama siđem i pogledam. Mrak je, može neko da provali, da zapali, sve je to moglo – čitao sam da se to često događa. Prišao sam oprezno, nikoga nije bilo u blizini i ulica je bila pusta, a iz trafike su se čuli čudni zvuci. Prepao sam se i baš kad mi je palo na um da treba potražiti Lala milicionera, zaškripala su vrata i iz trafike je, pritežući kaiš na pantalonama, iskočio upravo on! Nije me vidio, sakrio sam se iza Volge, disao nisam, krepao sam skroz. Izašla je za njim i Rake, pogledala brzo na sve strane, popravila kosu i žurno se uputila svojom uličicom uzbrdo.

Poslije nove godine danima je izlog trafike bio prekriven bijelim pakpapirom i velikim je slovima pisalo: POPIS. Zabavnik sam išao da kupujem kod Dode, skroz na Pijacu, jer on nikada nije zatvarao, a stripove sam posmatrao s čežnjom.

Sigurno je već bio i februar, jer je već počelo drugo polugođe, kada je moja trafika ponovo otvorena. Zatrčao sam se srećan, poželio sam i Raku da vidim, ali me u okviru prozorčića dočekalo skroz nepoznato lice neke mršave, crne žene, koja mi je kao robot rekla: Izvol’te? Nisam ništa uzeo, ništa nisam ni odgovorio, samo sam se pokunjeno vratio na svoju stranu ulice.

Dani su prolazili. Zade je sa terase pričala o nekakvom Milovanovom manjku i nagađala hoće li baksuz stari opet u zatvor, a ja sam ćutao i budno pratio nove trafikante, vrebajući da uhvatim vole li rakiju ili šampite.

Klavir koji je bio namješten ispod prozora, koji su gledali na ulicu, Pero Jovanović nije koristio iz jednostavnog razloga. Iako je bio svršenik kragujevačke gimnazije i punokrvni romanist, spretan u sva tri jezika koja su se izučavala na katedri Filološkog fakulteta u Beogradu, Pero Jovanović nije umio svirati ni jedan instrument. Klavir je tu stajao ne iz pomodarskog hira nego zato što je njegova pokojna supruga Radmila bila pijanistica i profesorica klavira u srednjoj muzičkoj školi. Od njene smrti, na tom klaviru niko nije svirao, a čika Pero, kako smo ga mi djeca iz ulice jednostavno nazivali, svakog je dana brisao prašinu sa lakirane površine egzotičnog instrumenta.

Nama egzotičnog, jer niko od nas, djece iz ulice, nije umio svirati niti je posjedovao neki instrument, osim Adnanovog oca Ferhata koji je svirao harmoniku i to samo kada je bio dobrano pijan. Ali, to je muziciranje bilo upitne vrsnoće jer je majka Zada uvijek, s nekom njoj nepoznatom zlobom, govorila da bi više voljela da se „Ferhat mane rakije nego njen Asim, samo da prestane više razvlačiti taj pogani instrument“, nakon čega bi se ljudi smijali, a ona ostajala ljuta i nervozna.

Otkako su mu sinovi Dragan i Milan otišli u Francusku, čika Pero je živio sam. Njihov odlazak je bio logičan i očekivan, bili su izvrsni gimnazijski đaci i odlični studenti mašinskog fakulteta, vrijedni, trpni, nenametljivi. Kada razmišljam o njima, shvatam da bi ih najbolje opisao precizan i punoznačan Andrićev jezik, jer ih i pamtim kao takve, kao likove neke njegove priče koji se na početku zbivanja pojave, a onda odjure iz pripovijesti i Bosne nekud u nepoznato i nepovratno. Zbog njih je dvojice čika Pero razvio jednu rutinu od koje nikada nije odustajao i koja je u ulici postala legendarna.

Pošto u kući nije imao telefona, jer je to bila želja njegove pokojne supruge vječno uplašene da bi je česta zvonjava ometala u muziciranju, čika Pero je, kako bi komunicirao sa odsutnim sinovima, svake subote u isto vrijeme odlazio u zgradu pošte i iz jedne od govornica birao broj u Nantesu, gdje su Dragan i Milan živjeli. Nisu ti razgovori bili dugi, ali svakog puta nakon što bi razgovarao sa sinovima odlazio je, tada već starac, u dugu i umarajuću šetnju Zenicom.

Čika Pero je bio čovjek koji je u svako doba godine nosio šešir, ljeti slamnati, a zimi kartonski. Ljeti je znao, za najvećih vrućina, hvatati šešir za obod i koristiti ga kao što žene koriste lepezu. Stvarao bi sebi ugodan val zraka čija bi prijatnost na licu izazivala grimase nalik onima koje čovjek pravi kada se umiva hladnom vodom. Dobro je podnosio vrućinu, jer je i za najtoplijih ljetnih dana iz stana uvijek izlazio dotjeran i gospodski obučen. Bio je omalenog rasta, jako tamnoput i nosio je komotna odijela uvijek vežući kravatu na uredno ispeglanim košuljama. Pošto je bio profesor romanskih jezika, znao je nekada, odmjereno i bez da bude arogantan i uvredljiv, u razgovor ubaciti neku frazu na francuskom jeziku što ga je u očima svijeta naše ulice još više činilo nekako stranim i tuđim. Ali, ne na odbojan ili na način da se mogao osjećati nastranim ili možda odbačenim, jer čika Peru su svi voljeli zbog njegove prirodne jednostavnosti i sanjarske prirode.

Nije čika Pero imao nikakvih poroka i, što je bilo čudno za Šumadinca, nije uopće pio alkohol. U Kraljevo, otkuda je bio rodom, nije nikada odlazio, ali je o svom mjestu i porodici često govorio. Imao je mlađeg brata Stevana i mlađu sestru Draginju, a sve troje su bili svršenici Beogradskog univerziteta i profesori u srednjim školama. Jedina prava strast koju je čika Pero imao, a da smo mi djeca to mogli odgonetnuti, bilo je čitanje i pamtim dobro da je osim velike porodične zbirke knjiga, koja je bila legendarna, još krajem 80-ih postao član sa najdužim aktivnim stažem u gradskoj biblioteci. Jedne godine, uoči izbijanja rata, tim povodom, dobio je nekakvu plaketu i Naša riječ napisala je kratku reportažu o njemu. U tom površnom zapisu, koji i danas čuvam u ličnoj arhivi, zapisana je gomila tričarija, a najvažnija stvar, koja je najbolje opisivala čika Peru, nije uopće pomenuta.

Taj je Srbijanac porijeklom gajio jednu, neobičnu ali kod svojih komšija veoma cijenjenu sklonost, makar sam i danas ubijeđen da većina ljudi koji su živjeli u Ulici Omera Maslića nisu razumijevali korijene te strastvene sklonosti. Čika Pero je, sve do svoje smrti, da napomenem, bio strastveni antikvar i nije bilo stvari u kojoj je uživao, s toliko ljubavi, kao u skupljanju antiknih predmeta. Većinu svoje kolekcije, koju smo gotovo svi vidjeli, jer je čika Pero bio blagonaklon na njeno pokazivanje, sakupio je u okolini Zenice često za bagatelne novce kupujući predmete koje su seljaci svakako htjeli odbaciti. U njegov se stan dolazilo kao na neko hodočašće, a dok je pokazivao razne kubure, jatagane, sablje i sehare, čika Pero je govorio milozvučnim glasom.

Pitome naravi, i sa nervom istinskog pedagoga, umio je o svakom predmetu ispripovijedati čarobnu priču. Djedu Asimu je tako, pripovijedajući o jednoj skoro pa potpuno pocrnjeloj osmanskoj sablji, govorio kako ona uopšte nije iskovana i korištena ovdje u srednjoj Bosni nego su je nekada, u austrougarsko vrijeme, donijeli prvi krajiški doseljenici. To je bila sablja nekog Ahmed-kapetana o kojem nemam mnogo podataka osim da je, po legendi, cijeli život bojevao uz granicu sa Hrvatskom, na Savi, pričao je čika Pero, a ja i danas pamtim zamišljeni djedov pogled iza kojeg sam mogao naslutiti da u glavi pokušava zamisliti tog slavnog pretka i junaka njegove rodne grude. Djed je, kada bi dolazio kod čika Pere, sjedio na njegovom stilskom namještaju poput djeteta a velike, teške i nezgrapne radničke ruke, držao je opušteno u krilu ne usuđujući se dodirnuti ni jedan predmet.

Čika Pero je, inače, volio ugađati svojim gostima, a svima je, bez obzira na dob, iznosio Kraševe napolitanke s ukusom limuna i praline, kojima bi se ljeti topila ovojnica od čokolade ostavljajući smeđi trag na jagodicama prstiju. Većina ljudi divila se predmetima koje je tokom života iskupio u svom stanu, ponajviše oružju, ali ono što je bilo zaista fascinantno u njegovom stanu bila je ogromna kućna biblioteka i pet velikih polica napunjenih knjigama na francuskom jeziku. Sam je pričao da je najviše volio čitati u kasno poslijepodne sjedeći na fotelji smještenoj tik ispod prozora.

Pamtim da je često govorio da mu je najdraži pisac François Mauriac, ili sam to umislio, ali da je čitao i govorio francuski jezik to je bila činjenica. Postojao je mit da je čika Pero vrstan poznavalac francuskog jezika i vjerovatno najobrazovaniji čitalac u Zenici, mit koji su mnogi, iz čiste zavisti i zluradosti, pokušavali razobličiti. Tvrdili su, što je opet nekim drugima bio veoma ubjedljiv argument, da ako je sve to što se priča o njegovoj erudiciji istina, onda bi vjerovatno bio univerzitetski profesor ili ambasador ili nešto slično, a nikako obični, što su namjerno izgovarali s prepoznatljivom notom podrugljivosti, profesor latinskog jezika.

Ako je njegovo poznavanje francuskog jezika imalo mitske razmjere, njegov status gimnazijskog profesora, malo je reći, bio  je legendaran. Uspijevao je čika Pero, o čemu su s ljubavlju svjedočile generacije njegovih učenika, u to mrtvo i nezamislivo štivo udahnuti neku neviđenu živost, a jezik koji se teško prelamao preko dječjih jezika nakon njegove poduke postajao je pitak, prohodan i milozvučan. Posjedovao je prirodan autoritet i neprikosnoveno znanje, jer je i najvećem srednjoškolskom mangupu bilo jasno da profesor latinskog, u građi koju podučava, uživa s nekim neobjašnjivim žarom. Nije se libio, taj omaleni profesor savršenih manira, ako je to bilo potrebno ili situacija tako zahtijevala, održati čas na neku historijsku temu, a najviše je volio govoriti o Vergilijevoj Eneidi. Toliko se strastveno unosio u pripovijedanje da su mnogi svršeni gimnazijalci decenijama prepričavali kako su mogli osjetiti treskanje lađe po nemirnom Jadranskom moru, upravo one koja je nesretnog pjesnika prevozila u progonstvo.

Mirnoća s kojom je čika Pero pristupao stvarima bila je više nego dostojanstvena i niko ne pamti da se taj čovjek prigušenih pokreta ikada, u javnosti, prepustio emocijama i pokazao bilo šta drugo osim stoičku smirenost. Na zborovima mjesne zajednice i kućnog savjeta, na kojima je redovno prisustvovao, govorio je malo, ali se nije držao suzdržano. Uglavnom bi iznosio primjedbe koje su bile ciljane i dobro osmišljene i ljude je čudilo s koliko je prirodnog talenta umio uočiti neki zaista krupan komunalni i životni problem. U godinama koje su prethodile smrti supruge i odlasku djece Pero Jovanović je pokazivao i stanovitu dozu nježnosti, koja je svojstvena ljudima tankoćutne naravi i još karakterističnija muškarcima koji obožavaju svoje najbliže srodnike. Uvijek je bio obazriv i učtiv, uvijek odmjeren i pristupačan do mjere koja nije narušavala dostojanstvenost njegovog držanja.

Tu i tamo, znao je prozboriti i na francuskom jeziku, a njegov govor nije bio unakažen onim slavenskim akcentom tako karakterističnim za naša podneblja. Najsretniji je bio kada bi se u ulici pojavio Sabrija Hadžiahmetović s kojim bi uživao u razgovoru na jeziku koji je bio njegova pasija, a obojica bi, šetajući džentlmenski odjeveni, teatralno gestikulirali dajući razgovoru neki uzvišen patos koji, vjerovatno, ti banalni dijalozi o svakodnevici nisu imali. Zbog svoje, u svemu nenametljive prirode, čika Pero je bio pomalo i enigmatična ličnost naše ulice.

Povučenost i pristojnost kombinirana sa poprilično nekonvencionalnim sklonostima učinili su ga pomalo komšijskim parijom, ali daleko od toga da je postojalo neki prećutni dogovor da ga se izbjegava. Baš suprotno, ljudi su voljeli odlaziti u čika Perin stan i razgledati neobične predmete iz njegove antikvarske kolekcije, a on je, čemu je dokaz bio djed Asim, umio u svojim malim predstavama prepoznati i ubosti onu najosjetljiviju ljudsku žicu.

Njegova skromnost ogledala se u još jednoj stvari, veoma očitoj i pohvalnoj, barem u očima svijeta s kojima je živio. Poznat kao veoma uredan i pedantan čovjek, čika Pero, koliko je meni to poznato, nikada nije pokleknuo u insistiranju na stanovitoj dotjeranosti. Uvijek besprijekorno obučen praktikovao je vezati kravatu u svakoj prilici, a taj, za mnoge komšije, ipak, ukrasni odjevni predmet, nosio je čak i ljeti, kada bi je vezao oko kragni svojih košulja s kratkim rukavima. S jeseni bi na košulju i kravatu oblačio jednobojne, zagasite, mahom sive ili braon, sakoe, uvijek najmanje jedan broj veće od njegove konfekcijske mjere. Nije volio strukiranu odjeću, što je, valjda, bilo naslijeđe njegovih formativnih godina kada su se muškarci ugledali u filmske likove koje su otjelovljavali James Stewart, Henry Fonda ili Gregory Peck.

Gospoština s kojom je nastupao u svakoj životnoj situaciji nije bila hinjena, napadna ili skorojevićka nego je odražavala njegovu mekoputnu i blagonaklonu narav. Bio je ljubazan jer je volio ljude, bio je nasmijan jer se smatrao sretnim čovjekom i bio je tih jer nije smatrao da se glasnom pričom može išta objasniti na pravilan način. Od svojih principa i strasti nikada nije odustajao, a u vrijeme kada je ostao bez supruge i kada su sinovi otišli živjeti u Francusku, češće je vrijeme počeo provoditi na kućnim sijelima.

Bio je galantan uvijek donoseći poseban dar domaćinu, a poseban njegovoj supruzi. Kada je dolazio kod djeda Asima i majke Zade, njemu bi, u pravilu, donosio ili Rubinov vinjak ili Badelov konjak, a majki Zadi neke turske rahat lokume s ukusom oraha. Bez obzira u kojem smjeru razgovor tekao, čika Pero bi, kada bi se već malo podnapio, govorio o svojim omiljenim temama. Zanesen svojim umovanjima nerijetko je, da bi, pretpostavljam samome sebi, ili nekom imaginarnom sabesjedniku, najvažnije dijelove svojih oralnih hipoteza potkrjepljivao rečenicama u potpunosti izgovorenim na francuskom jeziku.

Samoća ga nije izmijenila, barem niko to nije primjećivao, ali svi su dobro znali da pati za suprugom. Znao se nekada, u društvu, prisjetiti se kakve zgode iz njihovog zajedničkog života, a najviše je volio pripovijedati o koncertima na koje je odlazio dok su oboje još bili studenti. Sjedio je uvijek negdje u sredini sale i pogledom je pokušavao uhvatiti gipko kretanje njenih ruku po tipkama klavira. Tu naviku nikada nije promijenio, a kada je Radmila postala profesorica muzike i cijenjena provincijska pijanistica, običavao je na koncerte donositi buket ruža, koje bi svojoj supruzi davao nakon aplauza i umjetničkog poklona publici. U godinama nakon njene smrti sa istovjetnim je buketom jednom mjesečno odlazio na njen grob i tamo bi se, u tišini, zadržavao neko vrijeme posmatrajući spomenik od crnog mramora i njeno krasopisom uklesano ime na nadgrobnoj ploči.

Privrženost umrloj supruzi najbolje je pokazivao svojim tvrdokornim stavom da nikada više ne dozvoli ženi da uđe u njegov stan. Taj je zahtjev shvatao veoma ozbiljno i ne samo da je ostao udovac nego nije dozvoljavao ni spremačicama da mu pomažu u poslovima, koje su se u to doba još uvijek atribuirali kao ženski. Sam je kuhao, sam je prao svoj veš, peglao odjeću i u svemu tome je bio izuzetno vješt, jer na njegovim košuljama i pantalonama nije bilo pogužvanih dijelova, a stan je uvijek bio besprijekorno uredan. Kada bi neko od komšija zapodjenuo razgovor o ženidbi, čika Pero se ne bi osjećao neprijatno već je spretno okretao priču na humor navodeći primjere slavnih osoba iz historije, koji su bili odani isključivo svojoj prvoj ljubavi.

Kada je bio dobrog raspoloženja, deklamovao je dijelove iz Ciceronovih govora dajući britke komentare o njegovom oratorskom umijeću, ali svaku besjedu o Rimu završavao je podsjećanjem na tužnu sudbinu prognanog Vergilija. Da li je to činio jer je čeznuo za roditeljskim domom u Kragujevcu niko nije mogao znati, ali je s posebnom sjetom uvijek spominjao svoje studentske dane i gradsku vrevu Beograda. Često je pričao i da je prisustvovao predavanjima Miloša Đurića i da je jednom, u prolazu, susreo Koču Popovića kojem se naklonio, na šta je ovaj uzvratio istom mjerom. Redovno je kupovao i čitao Oslobođenje, a barem jednom u mjesecu odlazio je u Sarajevo kupovati knjige i sa tih se putovanja vraćao sa platnenim cekerima natrpanim novim knjiškim izdanjima. Od željezničke stanice do svog stana u našoj ulici hodao je lagano često se zaustavljajući i vadeći neku od tih knjiga da bi je onda preturao po rukama, otvarao, čitao dijelove, a zatim pažljivo vraćao u ceker.

Razgovore o politici nije volio, ali ih nije izbjegavao. O svemu je uvijek imao svoje mišljenje i nije se libio iznijeti ga pred drugima. Godinama nije išao na sastanke u gradski komitet iako je, kako je otac to često ponavljao, bio jedan od najstarijih članova partije. Kada bi mu otac to u razgovoru pripomenuo, čika Pero bi se nasmijao i pomalo šeretski govorio kako sigurno ima starijih Zeničana od njega, jer on, eto čak nije još ni penzionisan, a do tog slatkog dana ostalo je još ravno nekih pet godina. Otac bi se onda vrpoljio u mjestu i objašnjavao kako se nije dobro izrazio i kako je mislio da je on jedan od ljudi koji su najduže komunisti u ovom gradu, ali čika Pero bi ostajao nepokolebljiv govoreći kako praktična politika više nije za njega i da će se on, dok mu zdravlje to bude dozvoljavalo, nastaviti baviti društvenim pitanjima samo kroz teoriju i nikako drugačije.

Te zime prije nego će se povući u intimu svog stana češće nego inače odlazio je u poštu razgovarati sa sinovima. Poslije svakog od tih razgovora ostajao bi danima neraspoložen i moglo se samo naslutiti o čemu su se vodili ti razgovori. Djedu se jednom pojadao kako Dragan i Milan ne namjeravaju više da se vraćaju u Jugoslaviju i doimalo se kao da se stidi toga što su odabrali da žive u egzilu. Tada se umjesto te koristila riječ tuđina, a čika Pero je izgovarao s takvom gorčinom da je čak i djed Asim ostajao pred njim potpuno razoružan i nemoćan da izmišlja neke utješna opravdanja za ono što su učinili. Samo bi rekao, poput djeteta koje je napokon shvatilo neku životnu istinu, „vidiš kakva je ovdje ekonomska situacija“, a čika Pero bi odmah spremno odgovarao „u gorim smo mi uslovima živjeli pa nam ništa, evo, ne fali“. Poslije ovih riječi djed nije umio više ništa reći pa bi onda ili stajali u tišini, i ne gledajući se, ili bi hodali jedan pored drugog, obojica s rukama na leđima.

Kad je te godine puhno prvi hladan vjetar, a čika Pero počeo u gimnaziju odlaziti ogrnut debelim, zelenim, kaputom i s rukavicama na rukama, pojavila se knjiga čudnog naslova. Znam da je čika Pero donio sa jednog od svojih odlazaka u Sarajevo i pretpostavljam pročitao u jednom dahu. Pričao je o njoj nadahnuto i sa neskrivenim oduševljenjem govoreći čak i onima koji nisu iskazivali ni najmanje interesovanja za njegovu čitalačku pasiju kako mu je ta knjiga promijenila način na koji gleda arapsku civilizaciju. “Istočni diwan”, ta će se knjiga pamtiti, ponavljao je neprekidno sve više zaboravljajući neposredni svijet u kojem je živio.

Do početka zime hodao je od kuće do gimnazije ne obazirući se više čak ni na komšije, koje je najviše volio, uvijek zamišljen i odsutan, ali nasmijan i sretan. I često bi, često, u svakoj prilici, i na svakom mjestu, kada bi mu prilike to dozvoljavale govorio „Istočni diwan, to je knjiga koja će se pamtiti“, a onda bi se smijao nekim posvećeničkim smijehom. Onima koji su pažljivije posmatrali njegovo ponašanje djelovao je kao čovjek koji je dokučio neku od bezbroj istina ovog svijeta i vjerovatno su bili u pravu.

tribalj, mali sušik, balatura
(24.–.26. listopada 2025.)

PINIJA, KUĆA

visoko deblo
i krošnja kao šešir –
elegancija.

pinus pinea,
pitomi bor ili pinj,
za nas: pinija.

ponosna žena,
mediteranska dama,
stamena nona.

kćer je zemlje,
susjeda kamenovâ,
rodica neba.

ovdje u triblju,
blizu mora, bez mora
i pogleda na nj,

u ovom selu
za leđima primorja,
pod kobiljakom,

na kršnom kršu –
pinija je kamena,
sa balaturom.

kathrin i gordan
kuću čiji smo gosti
tako nazvaše,

čvrsto na zemlji,
ali kao na nebu,
da boravimo.

BILJKE VARALICE

čuh: neke biljke,
degenija i slične,
varaju i lažu.

dok iznad zemlje
prave se krhke, nježne,
centimetarske,

pod zemljom one
korijenje skrivaju,
dugô, kompleksnô;

lukavstvom one
vlastita carstva grade,
golema, moćna.

na tankoćutnost
ljudsku one računaju,
i sažaljenje,

ne bismo li mi
suzama od ganuća
tlo natopili.

PTICA, DRVO, JA

anonimna je
u svom jutarnjem poslu
ova ptičica:

ne znam što radi,
ni kako se naziva
ptičja joj vrsta.

anonimno je

u svojoj strpljivosti
i ovo drvo,

a u njemu je
rupa nalik na zdjelu,
čini činiju,

u njoj pak lišće,
malo sinoćnje kiše –
jesenska štednja.

neznana ptica
nenadano uskoči
u taj bazenčić.

pere li perje
ili vodom gasi žeđ?
svakako kratko.

neznano drvo
začas je opet bilo
k’o prije – sâmo.

sâmo u šumi?
s kukcima i bršljanom?
sâmo, a sa mnom?

sâm sam samo ja,
jer od stabla ne vidim
šumu, ni stablo.

međutim, ako
jednog ovakvog jutra
oči otvorim,

i stablo vidim
k’o neku katedralu
u punom sjaju,

a onu pticu
k’o nekog svećenika
preosveštenog,

i onu rupu
s lišćem i vodom kao
škropionicu –

postoji nada:
blagoslovljen ću biti
i biti spašen.

Ivo Goldstein i Sanja Petrušić Goldstein: Pariz: povijest i kultura, Profil, Zagreb 2024.

Ivo Goldstein bio je perspektivni medievalist, francuski đak s ozbiljnim ambicijama i znanjima. Onda je u jednom trenutku iz temelja promijenio predmet interesa, okrenuo se hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća i povijesti hrvatskih Židova. Taj preokret bio je iznuđen po nuždi dvije povijesti: kolektivne ili narodne, te osobne ili obiteljske. Srednji vijek, to doba katedrala, kada se čovjekov duh primicao svojim vrhuncima, a estetika bila je važnija od politike, ostao je daleko za njim, jer se Goldstein – skupa s boljim i, ruku na srce, malobrojnim dijelom svoga naraštaja morao baviti poviješću kao vlastitom stvarnošću. I poviješću kao pravom na sjećanje, a ne pravom na interpretaciju.

No, kako se taj čovjek naprosto u životu temeljito školovao, a pritom je još i odrastao u kući s knjigama, među ukućanima koji su posjedovali stanovite estetske i moralne kriterije, što je, sve skupa, u nekoj ozbiljnoj kulturi i među ozbiljnim narodima za Pariz bolja preporuka negoli samo poznavanje jezika, nije bilo čudno kada ga je tadašnji premijer Zoran Milanović predložio za veleposlanika u Parizu. A još manje čudo bilo kada ga je Plenković, nakon uspjeha crne šatoraške revolucije, vratio u Zagreb, započevši dugu kampanju Goldsteinova ozloglašavanja.

Godinama kasnije, dok je hrvatsko veleposlanstvo u Parizu već godinama vodila privremena otpravnica poslova, Goldstein je u Zagrebu, skupa s Sanjom Petrušić Goldstein, objavio knjigu “Pariz: povijest i kultura”. O njoj zatim u hrvatskim medijima nije objavljen nijedan suvisli prikaz, a kamoli kritika, niti su autorski dvojac povlačili po HRT-u i u lajfstajl magazinima, da barem tamo govore o svojoj knjizi. To je, doista, neobično, jer barem je Ivo Goldstein prisutna i razgovorljiva javna osoba, a tema je kao stvorena na HRT-ove limunade: zamislite kako je to cukreno da su muž i žena napisali knjigu o Parizu! Pa u čemu je onda problem? U tome što na HRT-u i u režimskim medijima nije zgodno o Goldsteinu lijepo govoriti, a moglo bi se dogoditi i da premijer i gospođa tu večer gledaju televiziju, pa da se uzrujaju kad ga vide na ekranu kako govori o Parizu. Tako, dakle, ne pravimo se blesavi, stvari izgledaju u današnjoj Hrvatskoj.

Sljedeći problem je u nedostatku presedana. Među hrvatskim je diplomatima znalo biti pametnih i obrazovanih ljudi. Bilo je među njima i takvih koji bi nakon isteka mandata napisali i knjigu, a među svim tim knjigama čak bi se našla i poneka koja je vrijedna čitanja. Ali ovakve knjige među svim tim knjigama nije bilo. Naime, dok su drugi pisali politološke i povijesne analize, sebeljubive memoare i domoljubljem natopljene publicističke davorije, ili dobre i zanimljive reportaže koje fatalno brzo zastarijevaju, gospodin ex-ambasador i njegova supruga napisali su sjajan kulturno-povijesni bedeker Pariza. Knjigu za koju je grehota što je objavljena u formi tvrdo-ukoričene kabaste cigle, budući da bi, po logici žanra, morala biti u savitljiv plastificirani karton uvezana knjiga tankih stranica, sitna sloga i laganog papira, tako da stane u džep, da se čita po tramvajima i po čekaonicama svake vrste, te da stoji na vešmašini (perilici za rublje, kako bi se to mrtvački reklo), i da se iz nje uči Pariz, pred prvi ili pred svaki sljedeći put u taj grad. Ono što su Sanja i Ivo u ovoj knjizi napravili na više je načina iznenađujuće i čitateljski privlačno i zamamno. Prvo: zabavni i sadržajni bedekeri odavno nam dolaze isključivo na stranim jezicima, ili u prijevodu. Ovo je izuzetak od pravila da domaći ljudi ne umiju načiniti takvu knjigu, a da ne bude ili smrtno dosadna, ili uvredljivo trivijalna i isprazna. Drugo: hrvatski povjesničari rijetko vladaju tom vještinom da široka i duboka saznanja o određenom predmetu ili povijesnom razdoblju prepjevaju u nešto što je zapravo vrlo kratko, što je zabavno običnom pa i neukom svijetu, a što je istovremeno i pametno. Treće: čovjek istovremeno mora biti vrlo suzdržan i krajnje otvoren u iskazivanju svojih inhibicija, pa da napiše zaljubljeničku knjigu koja se dotiče i predmeta njegovih znanstvenih interesa. Ovo je knjiga zaljubljenika u Pariz i u Srednji vijek, čija zaljubljenost nije narušena ni viškom znanja, ni potrebom – naš bi narod lijepo rekao – za mudrovanjem.

Premda ovo nije vodič po Parizu, pariškim ulicama i trgovima, muzejima, galerijama i znamenitostima grada, knjiga je nezaobilazna za svakog iole ozbiljnog putnika ili putnicu u taj grad. Sanja i Ivo, moglo bi se to i tako reći, napisali su knjigu koja je vodič kroz sam pojam Pariza, te objašnjenje zašto uopće ići tamo.

Demonstracije, nasilje, terorizam

Evo kako započinje ovo, jedno od završnih poglavlja: “Demonstracije su dio pariških i francuskih tradicija od početka moderne demokracije, dakle, od kraja 19. stoljeća. Francusku djecu i omladince tijekom školovanja i općenito u raznim društvenim kontaktima podučava se da budu politički osviješteni, proaktivni, da se bune i da izađu na ulicu onda kada se iscrpe sva druga sredstva.” Jasno i vrlo jednostavno, s propedeutikom nekoga dobrog učitelja za odrasle ili turističkog vodiča, tako da načas zažališ što nisi bio dijete u Francuskoj.

Zadužbina

Riječ iz Anićeva “Velikog rječnika hrvatskoga standardnog jezika”, koju će neki jezikoslovni mamlaz ili mamlaskinja proglasiti – srbizmom. A zadužbina je ustvari ljepša, potpunija i za nekoliko nijansi intenzivnija riječ od riječi – zaklada. Dok je zaklada financijski ili materijalni projekt, zadužbina je “djelo za dušu darovatelja i osnivača”. Knjiga “Pariz: povijest i kultura” zadužbina je para Goldstein – Petrušić. Njome su se odužili narodu koji ih je poslao u Pariz. Po ovakvim se knjigama, a ne po vjerodajnicama, tricama i kučinama, ambasador/ica razlikuje od otpravnika/ce poslova.

Na sjedištu 10A. putnica gleda film Pijanista

znanja o istoriji
uzidana su
u predvorje labirinta
na paralelnim zidovima
mogu se pročitati hana i ajhman
ona gleda u njega otvorenih očiju
on stoji nasuprot nje zatvorenih očiju
između njih su posjetioci muzeja
zgroženi nad zločinima iz prošlosti
spremni da naprave nove

Na sjedištu 11C. putnica gleda film Melanholija

u hodniku visi kaput u obliku majke
iako majka više nema svoj oblik
pored njega visi odijelo u obliku oca
iako ni otac već dugo nema svoj oblik
ni ja uopšte nemam oblik u kom su me stvorili
a majka sam
i otac
oblik sam
njihovog odsustva

dragi putnici
govori vaš kapetan

kada napustim bilo koji grad
bilo kog mjeseca
bilo kog dana
prepoznajem sva mora
i sve oblake
neko se negdje rađa
a nešto zauvijek ostaje među prstima
možda strah od ponora
bez straha od visine

Iz “Levijeve tkaonice svile”

U veliki stan na vrhu lijepe austro-ugarske trokatnice, sagrađene krajem devetnaestog stoljeća, na brežuljku preko kojeg je vodio put prema jevrejskom naselju na Bjelavama, narodne su vlasti, malo nakon rata, naselile dvije obitelji: Julija Prpića, obućara, i ženu mu Mariju, rodom iz Vrgorca, te Miloša Bilbiju, gluhoga slovoslagara, rodom iz Bosanskog Grahova, i ženu mu Maricu. 

Stan je podijeljen nadvoje, ali su zahod i kupaonica ostali zajednički. 

Sljedećih trideset godina dvije su porodice živjele u mržnji i netrpeljivosti. Jedni su se drugima upisali u sudbine. 

Prpići su bili katolici, Bilbije pravoslavni. 

Prvi su dobili dvoje djece, sina Božu i kćer kojoj se ne pamti ime. Drugi su ostali bez djece. 

Miloš Bilbija nije umio biti tih, jer je bio gluh. Glasno bi mumlao, bučno huktao i uzdisao, treskao vratima i hodao da mu se noću i danju svaki korak čuo i pamtio. 

Marija Prpić bila je bijesna žena. Djecu bi s prozora polijevala vodom, kada bi se u vrijeme popodnevnog odmora igrala u dvorištu. Svađala se sa cijelim komšilukom, obično ne tražeći razloga. 

Postala je još gora nakon što joj se ubila kći. (Skočila je pod tramvaj nakon što je u školi prvi put dobila jedinicu.) 

Marica Bilbija bila je trpeljiva i staložena žena. Sve je vidjela i sve čula. Čekala je dan kada će Miloš dobiti stan od štamparije, pa da se konačno odsele, da imaju svoj zahod i svoju kadu. 

Julije Prpić bio je šutljivi čudak. Nikoga nije pozdravljao, ni sa kim nije razgovarao. 

Bilbije su se odselili 1981. 

Prpići su ostali sami, u velikome austro-ugarskom stanu, na jednome sarajevskom brijegu. 

Julije je umro prije rata, Marija je preživjela opsadu, i umrla u dubokoj starosti, jednako bijesna na cijeli svijet. 

Njihov sin, električar Božo Prpić, teško se razbolio i dugo umirao. Dočekao je novo stoljeće. 

Danas nitko ne živi u velikome stanu na vrhu lijepe i stare austro-ugarske trokatnice. Blijede zelene platnene rolete, spuštene na svim prozorima, i ne čuje se ništa. 

Kada bi se moglo ući unutra, sjesti na pod i slušati zidove: 

Roman o tridesetogodišnjoj svađi. O zahodskoj školjci, o kadi. 

Prije ravno jedno i po stoljeće, povrh gradske čaršije se na brijegu ustoličilo naselje imena Begovina. Iznad njega je bila samo tvrđava u kojoj su se poput straže smjenjivala godišnja doba. Begovina je zaposjela vidikovac koju deceniju prije nego će nestati bosanski begovat.

Decenijama poslije, oko Ismail-begove vile oblika djeteline sa četiri lista, poput gljiva reduša-đurđevača što rastu ukrug i u grupama, nicale su kuće kmetova, a s vremenom i njihovih potomaka kao slobodnih ljudi. Iako ih je bilo raznih vjera i nacija, nikada i nikome nije smetalo što se rađaju, žene ili umiru u Begovini.

Prvi Ismal-beg je imao sina Ismail Sulejman-bega Drugog koji je izrodio tri sina od kojih su dvojicu svaki za sebe po jednog uzeli dva Svjetska rata, a onaj treći što je nosio ime svog djeda Ismaila-bega Prvog pod stare je dane sa mlađahnom Julijanom, kćerkom mjesnog kinooperatera, izrodio dva sina, Azera i sedam godina mlađeg Sufijana.

Oba ih je majka Julijana rodila u Begovini, nekih stotinjak metara više kuće u kojoj je rođena kao jedinica u oca Umberta i majke Behare.

Kroz nasljedstva su se Begovani prsili tradicijom utvrđenim oblicima života i ponašanja u svom naselju u koje, išao uzbrdo ili nizbrdo, moraš proći kroz kamene kapije; onu gore kroz koju sunce ulazi sa istoka i onu dolje koja ispred sebe otvara čaršiju i kroz koju sunce ulazi u svom zalasku. Imali su i svoje golubove koje bi letjeli samo od džamijske munare do zvonika stare pravoslavne crkvice i katoličke kapele.

I obratno. Ukrug kao eho zvona i ezana.

Od Begovine pa sve dolje do vrata čaršijske Kapije vodila su dva puta. Podsmjehujući im se, čaršijaneri su govorili kako Begovani imaju jedan put za niz a drugi za uz brdo i kako zbog uroka nikada u hodnji ili vožnji nisu prekršili to nepisano pravilo nastalo iz praznovjerja. A sve generacije mještana ovog naselja što je noću svijetlio poput bisera na gradskom prstenu, svoju su ophodnju Begovine činili da bi vazda iznova ljepotom napunili oči. I od brige za komšilukom.

Od značajnijih objekata i mjesta Begovine s jedne i druge strane onog nizbrdo puta koji je tablom imenovan kao Hitri put, nalazili su se ograđeni mezaristan sa turbetom Ismail-bega Prvog koji kada na njeg gledaš sa munare podsjeća na goblen, zatim tri mjesne bogomolje različitih vjera i među njima Policijska stanica;

Lijeni put uzbrdo su krasili Zadružni dom sa kino-salom, Osmogodišnja škola sa igralištem i kabinetom za muzičko vaspitanje, Vatrogasna stanica sa garažom čija je zgrada sagrađena još u vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom.

Braća Azer i mlađi Sufijan su, otkako su prohodali, kao i svi drugi, kretali se ukrug Hitrim i Lijenim putem. U toj životnoj vrtnji stariji Azer je završio Medresu i Fakultet Islamskih nauka i postao imam džamije Begovina, a Sufijan je diplomirao muzikologiju i etnomuzikologiju na Muzičkoj akademiji i postao nastavnikom Muzičkog u OŠ Begovina. Svirao je flautu, usnu harmoniku i saz. Nije pjevao jer glasom nije bio bogato obdaren kao njegov stariji brat hodža Azer.

Tog petka, a značaj petka u islamskom svijetu je ogroman, Sufijan se, još prije ezana, sa već ostarjelim ocem Ismailom spustio niz Hitri put i s bismilom su ušli u džamiju.

Sjeli su u prvi saf naspram minbera.

Dok je Azer sa munare učio ezan, njegov otac i brat su u tišini sjedili jedan pored drugog i u sebi se molili. Bar je tako bilo svaki put otkako dolaze na džumu u džamiju Begovina.

I prije nego će njihov Azer postati njen imam.

Ovoga puta se Sufijanu činilo da njihov otac Ismail ne moli, već u sebi stišće neki nemir, možda čak i ljutnju što on, njegov mlađi sin, sve rjeđe zajedno s ocem ide na molitvu. Mjesečno u jedan petak, kao da mu to više nije vjernička dužnost ili misli da nema grijeh za kojeg od Boga treba oprosta zaiskati.

A nije tako, mislio je u sebi Sufijan, dok je krišom pogledavao na markantni profil svog oca.

Naprosto, i njegova muzika, i njegova Zejna hoće da ga i za sebe imaju.

Samo što se poput meleka spustio s munare, Sufijanov brat Azer, imam kojemu se zbog njegove iskrene vjere u Allaha u sve izgovoreno i učinjeno vjeruje, stade na minber i prije nego će imamiti džumu namaz započe hutbu zbog koje neki čak iz čaršije znaju doći u džamiju Begovina kako bi čuli ovog po godinama još mladog, a po pameti ostarjelog Božijeg stvora.

– Svi mi, draga braćo i sestre, znamo da se tradicionalno niz naš Hitri put silazi, a uz naš Lijeni put uspinje Begovinom. Niko nam to nije naredio, a ni tražio od nas smrtnika. To smo mi sami sebi propisali. I u tome se ogleda sva ljepota naših života, poštovanje prema precima i amanet našim potomcima. U toj kružnoj kretnji kazaljki naseg ovozemaljskog sahata, ima neke simbolike:dok naši tabani kruže zemljom, naša se duša uspinje uz naše ruke podignute u molitvu. Harmonija ovog i onog Svijeta – govoraše tiho imam Azer, a da ga pritom svi dobro čuju i bratski osjećaju.

Primijetio je Sufijan kako se otvorilo očevo oko koje ispod svog kapka čuva zjenicu za koju je otac Ismail davno rekao kako joj je ime Azer. Zjenica onog drugog očevog oka kojeg sad ne vidi nosi njegovo ime Sufijan. Obje svoje očinje zjenice je nazvao imenima svoji sinova nakon što im je obavljen čin sunećenja.

– Ima nekih među nama, braćo draga, koji svojim postupcima štete toj harmoniji. Teško mi je ovo izustiti, i u muzici kojom se moj brat Sufijan bavi harmonija znači sklad, ravnoteža jedinstvo, ali on to zanemaruje i svoj hod u silasku i uzlasku za šejtanima svodi na Lijeni put…samo da više ne bi hodio Hitrim i morao prolaziti pored ove naše džamije Begovine. Bog je svima nama dao nešto. Mom je mlađem bratu dao vjeru i dar za muziku, ali mu je dao i svjetovnog šejtana u ženskom obliku da mu naruši tu harmoniju, da mu izbriše pola kružnice i uguši vjeru u Boga. Vidim, očeva i moja molitva tokom prethodnih džuma-namaza koje moj nesretni brat Sufijan nije obavio, primila se kod dragog nam Boga. I, evo ga opet s nama, a što je značajnije evo ga u svojoj vjeri što je Allahu najmilije. I sa džume će se, akoBogda, uspeti uz naš Lijeni put, prespavati u našoj rodnoj kući, a sutra, pročišćen i čist od grijeha, strčati u čaršiju niz Hitri put i ne pogledavši u pravcu zgrade iz koje se čuju šejtanski zvuci gudala.

Amin!

Neki vjernici glasno, a neki u sebi za svojim imamom ponoviše “Amin!”.

Oni što se nisu čuli, a ni pomislili da iza ovakvih riječi njihovog hodže izgovore “Tako neka bude”, bili su u većini.

Nakon džume, dok su izlazili iz džamije Begovina, vjernici su, puštajući ih da prvi izađu, u znak poštovanja prema ocu Ismailu podizali desnu ruku do predjela svog srca, a drugom rukom po ramenima tapšali odjednom u stasu povijenog Sufijana.

Dok je nazuvao svoje cipele (nikada nije dozvoljavao sinovima ili bilo kome da mu u toj radnji pomažu) Otac Ismail je imao otvorena oba oka sa suznim zjenicama u njima.

Kada su iz malog džamijskog harema izašli na Lijeni put, Sufijan, što prije nikada nije činio, hitro, ispred oca, krenu uz Lijeni put.

– Sufijane, vrati se. To je put tvog brata Azera. Onaj tamo, Hitri put, je tvoj. Hajde, spustićemo se niz njegov Lijeni, pa se popeti uz tvoj Hitri put. Samo nemoj žuriti, nešto sam onemoćao – reče otac Ismail tako glasno da je cijeli džemat mogao čuti svaku njegovu izgovorenu riječ.

Dok su se njih dva, hodeći ruku pod ruku u smjeru suprotnom tradicionalnom, spuštali niz Lijeni put, iz harema i avlija, s prozora i vrata zanatskih radnji koje su po završetku džume otvorili mladi pomoćnici majstora, pratili su ih pogledi puni nevjerice.

Kao da su njih dva u brzini ili neznanju, naopako nazuli obuću.

Golubovi su nadlijetali Begovinu jer ih se te zemaljske pojave nisu ticale.

Samo je Sufijan osjećao da je bio posljedni put s ocem na džumi.

Vani zvijeri zavijaju
na nebo i mjesec.
U kućama ljudi
zaleđeni, čekaju.

Kad prva padne
ni jedan neće stići zapisati:
bio je svijet
i više nije.

Spremao se rat, građani su po smočnicama pripremali zalihe brašna i ulja, jer tko zna koliko će potrajati, kada je jedne večeri, vraćajući se s puta, kamionom pregazio mačku.

Zbilo se to u uličici u kojoj stanuje, nakon skoro petsto kilometara puta, neka je sjena sunula iz mraka, ali nije to bila sjena, nego sivo-bijela mačka, koja je s jednoga na drugo mjesto u zubima prenosila mače.

Malo joj je nedostajalo da izmakne. Kotač joj je prešao preko stražnjih nogu, zdrobio ih, pretvorio u zdruzgotinu.

I dalje je u zubima držala dijete. Nježno, tako da ga ne ozlijedi.

Uzeo je mačića, ona mu je vlažnom njuškom onjušila nadlanicu, da mu se umili, da nježan bude prema njenom rodu, i u sljedećem trenutku je uginula.

Stavio ga je u džep kaputa pa se zaputio da pogleda gdje su ostali.

Ali uto je netko zatrubio, morao je micati kamion s ulice, parkirati ga u dvorište ispred kuće.

Ujutro ih više nije mogao naći. A možda je mačić nekim čudom bio jedinac.

Mlako je mlijeko stavio u bočicu od kapi za oči, pa ga je hranio pipetom. Mislio je da neće preživjeti, ali nije odustajao.

Nikada prije nije imao mačku ni psa. I nije volio životinje. Nije ih ni nevolio. Naprosto je bio ravnodušan, živeći mimo njih.

Ali ponešto se u životu dogodi mimo čovjekove volje.

Tako je on, mimo svoje volje, početkom rata imao krupnoga sivog mačka, koji ga je pratio kamo god pođe.

Mačak je imao narav psa.

Grad se našao pod opsadom, pa on više nije imao posla, kamion je stajao na dvorištu, pomalo su mu već i gume ispuhale. Išao je samo do krčme u kvartu, do samoposluge u kojoj više nije bilo ničega, ali su blagajnice, mesar i šef i dalje dolazili na posao, kupci su je i dalje obilazili, da im oni kažu da u trgovini nema ničega. 

Njemu bi govorili da životinja ne smije u samoposlugu. Zbog higijene.

Moj mačak, čistiji od sviju vas, ne smije zbog higijene u samoposlugu u kojoj više ničega nema! – čudio se.

Ovoga jutra on, kao i svakoga drugog jutra, nazuva kundure za vožnju, ali špigete ne vezuje, jer će samo, u mačkovoj pratnji, odšetati do samoposluge pa do krčme, i taman da će za kvaku, kad začu mačka kako mu za leđima povraća.

Događalo se povremeno. Mačke iz nekog razloga povraćaju, pomislio je. 

I da će u banju, po krpu kojom će za njim počistiti, kad grunu iza njegovih leđa. Vrata su iskočila iz dovratka i rasula se po predsoblju. 

Granata je pala pred kućni prag, tamo gdje bi se zatekao da mačka baš u tom trenutku nije uhvatilo povraćanje i da se nije vratio prema banji.

Da nije bio takav po naravi, da ga nije stalno pratio.

On da nije bio uporan, da ga onako malenog kap po kap nije hranio mlijekom.

Da mu netko nije rekao za bočicu i pipetu.

Da nije izašao iz kamiona da pogleda što se to dogodilo.

Da nije uzeo to mače.

Da po povratku s puta nije pregazio mačku.

Da nije naišao upravo u tom trenutku kada je ona, zbog nečega zabrinuta, svoga mačjeg sina prenosila s jednoga na drugo mjesto.

Da nije bilo tako mračno da se od žive mačke pričini sjena.

Da ga savjest nije mučila što je djetetu ubio mater.

Ne bi ničega više bilo.

Ne da mi djeca Sehilova i kuće Kamberovića, nismo viđali zmije, viđali smo ih; e sad reći da smo ih viđali na svakom koraku – bilo bi pretjerano, i malo bi nam ko povjerovao. Jer zmija, iako je živo biće koje ne posjeduje čulo sluha, što znači da je bez uši i onog cijelog ušnog aparata, ima instinkt da osjeti i da se skloni ispred noge i batine. No ako se ne stigne skloniti, ima ona svoje zubiće, pa gdje zagrize tu i pocrni, a bogme, ne stigne li se navakat doktoru ili se ne nađe neko sa zdravim zubima da isisa ono što je šarka, iliti neka druga vrsta iz te životinjske dihanije, ubrizgala – živa pogibija; gdje ona zagrize, tu trava ne niče.

Helem, zmija otrovnica – a drugih se u našim selima nije ni protinjalo – nije bila nepoznato stvorenje od koga smo se svi plašili, a pogotovo ja. Pomeneš li je – pretrnem. Dovoljno je bilo reći: Zmija!, a ja već vidim veliki šareni obruč kako svjetluca pod jutarnjim suncem. Takvu sam prvi put i vidio. Bijah tad još uvijek golokrak dječačić, trčah sokocima sela, tek se počeo penjati uz stabla naših trešanja, kad jednoga dana ispod aršlame pokraj gumna, na kamenoj ploči – veliki šareni obruč.

– To ona spava – došapnu mi Jarun, nešto stariji i umješniji od mene kada je u pitanju gmizadija našega sela. Pa on mi je prvi put pokazao i šarenog daždevnjaka kako se poslije kiše pokušava prebaciti preko nasipa na putu na Mramoru, kojega bjehu nanijele obilne ljetnje kiše koje toga ljeta bjehu učestale kao nikada.

Džaba cijelo selo uči kišne dove, džaba iznosi sinije ispred kuće – ona ne prestaje, pa ne prestaje. Malo, malo, pa zagrami iznad našeg sela ko da je stotinu bikova naišlo na svježu krv.

Ali, vratimo se velikom šarenom obruču pod našom aršlamom. Stajali smo i gledali debelu šarenu zmiju kako spava. Jarun drži ljeskov prut i njime maše. Najednom, kao da mu se ote, udari po zemlji i ona, za trenutak, podiže pljosnatu glavu, nešto crno tanko poput jezička isturi iz svojih tankih ustiju, pa ga ponovo uvuče nazad. Krenula se odmotavati. Nije tako zastrašujući njen izgled koliko je jeziv šištavi zvuk između kamenja, a onda je, tamo blizu stabla, zamakla ispod jedne ploče. 

– Sutra, kad ugrije, ona će ponovo izaći na sunčanje – veli Jarun – a šta će jesti do sutra? – pitam ga, te mi on pojasni kako će ona, kada večeras sve zaspi i utiša se, polako vrebati miševe koji ne miruju noću i tako će se nahraniti možda i za tri i više dana. – One su smrt za miševe – veli mi. I tu se raziđosmo. Kuku ga miševima…

Sutradan sam u isto vrijeme došao ispod naše trešnje, gledam tamo u onu ploču, ali nje nema. Onda sam pitao majku gdje li bi mogla biti zmija koju smo juče vidjeli, te mi ona objasni da se ona možda pretvorila u nevidljivo biće i sada je tu negdje, ali je mi ne vidimo.

– Čudne su moći zmija – veli majka, pa razveza šamiju, pomilova mi kosu i veli: – Ne briži ti, oči moje, puno oko zmija, to je poseban svijet i ako ih ne diraš, ništa ti one neće, samo ih ne ljuti…

Povjerovao sam majci i za uvijek upamtio da zmiju nikada i nigdje ne treba dirati, te da su to bića koja imaju pravo živjeti tamo gdje i mi živimo i raditi sve što i mi radimo: jesti, piti, sunčati se, voditi ljubav i, jelde – braniti se…

*

Sve je to tako bilo, kao da ste svojim očima gledali, ali – ovo je priča o kućnoj zmiji. Onoj koja se jednoga jutra neopaženo provukla ispod naših vrata i pojavila na hodniku. Sjedio sam na staroj hoklici pred prozorom i ponakad pogledam napolje kada se začulo jezivo šuštanje od vrata. Ustao sam i krenuo vratima. Imao sam šta i vidjeti: po sredini hodnika leži velika crna zmija. Rep bješe podigla uvis, a on, nabreko i gladak, samo što ne progovara – došla sam da vam svoj otrov iscijedim u svaki kutak vašega doma. Ah tugo moja, kako su mi se odmah usta osušila ko barutom napunjena.

Zbogom sretni snovi!

Nije bježala, nije tražila rupice u koje bi nestala, ostala je tu i svojim sitnim svijetlocrnim okicama gledala u nas. I mi je, i nek je zmija, prihvatismo… Ponudismo joj mlijeko i šećer i ona svoju glavicu uroni u limeni sud u koji smo joj spremili dobrodošlicu. Odmah se na površini mlijeka ukaza nekoliko plavih pjegica i mi se ujedosmo za jezik – to ona pušta otrov.

I bio je otrov!

Dođe vrijeme da i mi probamo ono mlijeko u koje je velika crna zmija držala svoju pljosnu glavicu. Uvjeravao nas je Dilim da nam od toga ništa neće biti, da ćemo ojačati i um nam se razbistriti, te mu povjerovasmo.

Slaga Dilim kao pas – bilo nam je.

Svima, na lijevoj nozi, iskočila krasta koja je prva tri dana samo svrbila, a onda je bolilo.

Puno nas je bolilo.

Dođe glas od Dilima da je ni slučajno ne ubijamo, ne iznosimo iz kuće i da joj pustimo da se sama privikne na naše mirise i običaje. Tako i uradismo, a ona svoju crninu i otrov svoju provuče i zaleže na krevetu u drugoj sebi, a svojim repom dade znak da joj slučajno ne udaramo na vrata i da je pustimo da spava do mile volje.

Nismo joj udarali na vrata; bilo joj je do mile volje.

Privikavali smo se da u našoj kući nad kojom se diže veliki bijeli dud, jedan bor i dvije breze živi i zmija; naša kućna zmija. Šištala je na svaki pogled i davala nam do znanja da je ne smijemo ni gledati, a ako bi slučajno naš pogled pao na njenu crninu – pisnula bi da se do neba čuje, te bi nam uši zahule, pa smo se hvatali za nos i puhali kako bi ponovo pročuli.

I pročuli bi.

A onda pošto bi pročuli sabijali bi se jedni uz druge i vijećali šta nam je činiti, jer se ovako ne može dugo živovati. Zmijska piska probija kosti i nije lako otrpjeti to što niko otrpjeti ne može. Voljeli smo Dilima i poštovali njegovu volju i zamolbu da ne dodirujemo živu otrov koja se ušunjala i sad gospodari našim domom.

Nismo je dirali; nije ni ona nas.

Nekada, pred kišu i nevrijeme, znala se izvući iz zmijske kože i navlačiti janjeće runo. Bila ja janje koje se smije, janje koje govori i umiljato prelazi s jedne strane kuće na drugu, ali smo se mi bojali, jer smo svi znali, mi kuća Kamberovića, šta se krije ispod bijelog runa. Znali smo da će se ubrzo presvući i svojim piskom prepasti i pauka koji je na tavanu mirno rastezao svoju mrežu.

I vraćala se u zmijsku kožu.

Kada se jednom stara Mušija navrati i kroz oškrenuta vrata ugleda zmiju na jastuku – natekoše joj prsti na rukama. I reče nam da joj se to dešava od kako joj muža Ihrama zaždio grom pod kruškom na Carevoj ravni. Tada je kroz prozor ugledala kako se nebo smračilo, a prasak groma i grmljavina potresli su kuću, te joj istog časa natekli prsti. Sada, čim osjeti strahotu, ponovo se nateknu i rašire njeni dlanovi, pa to više nisu bile njene ruke, već bukove cjepanice okačene o njena ramena.

I sada su se ruke njene bile cjepanice.

Sjede blizu prozora i reče ono što smo svi znali i od čega smo se strašno bojali: – Vaša kuća ima zmiju koja će širiti svoju vrstu i od koje ćete u kasnijim godinama dobijati vrtoglavicu.

I dobili smo vrtoglavicu.

Ona je znala juriti po kući bez ikakvog vidljivog razloga, a mi smo za njom zakretali glave, a onda bi nam se javila vrtoglavica. Tada smo shvatili da je prokletstvo ovoga i onoga svijeta ako se zmija uvuče u kuću i stane po njoj vršljati. Zmiji nigdje drugdje nije mjesto već pod kamenom. Tu i samo tu.

*

Mjesec je oktobar, ali vrijeme još uvijek lijepo, kao da je avgust. Dolinci u našem kraju napunili su se toplog vazduha koji blago piri i tek negdje pred zoru osvježi, ali samo do sunčevog izlaska. Čim sunce ogrije – zbogom svježino!

Čovjek koji je zovnuo pred kućom: – Ima li koga?! – i kojem mi umalo ne odgovorismo – Imamo mi i našu zmiju – bio je nepoznat i po nama neko ko prvi put gazi naše puteve.

Otvorismo mu širom vrata, naklonismo se, i on, šerile berile, uđe u našu kuću. Samo što ukorači, pusti da mu gunj, poiprilično ishaban, sklizne s ramena, ali tu je Sunčica koja ga istoga časa podiže i objesi o čiviluk.

– Nema – veli – potrebe da vas pitam jeste li se naspavali, znam da niste, a i ko bi spavao kada zna da ga odnekud virka zmijurina.

– Zmija? – skoro uglas upitasmo.

– Ne pravite se nevješti, znate vi ono što svi znaju pod nebom, nego – gdje vam je ona?

Nismo u tom trenutku znali šta je najpametnije odgovoriti te smo svi kao jedan pognuli glave i pogledali u patos. I taj trenutak potrajao je cijelu vječnost, a onda je neko od nas podigao glavu, među nama i moja mila majčica; kasnije nam reče kako bi više voljela da je umrla nego što je ponovo morala podići glavu, pogledati onog čovjeka i tako priznati da naša kuća ima crnu zmiju.

Ona je prva progovorila, ali sada je njen glas bio hrapav i isprekidan, a za zmiju reče da je tu negdje i da nikako ne prođe ni sahačak a da se ona ne oglasi svojim piskom. – Ako samo još časak budete ovdje, čut ćete njen krik – veli i suza joj kanu.

Kanu majčina suza teža od kuće koja je zemlju pritiskala.

– Unesite razboj – veli nam – i osnujte ćilim pa ga izatkajte sa njenom slikom po sredini. Kada bude pao na ove podnice i ona vidi sebe na ćilimu – nestat će glavom bez obzira. Ali, o svemu ćemo nakon svega…

I mi poslušasmo čovjeka sa kojeg je spao pohabani gunj.

Razboj smo uzeli kod Mujice, pređu nam donijeli iz Trijebina, a onda majka pošalje Sunčicu da sazove seoske djevojke da dođu na tkanje, ali ni jedna bez kirkita. Ah kakvih je djevojaka bilo u našoj kući Kamberovića; sve sa bijelim dugim grlima i kosama puštenim preko ramena koje su im padale niz nabujala prsa. Gledao sam odozgo od prozora kako kirkiti udaraju pređu, kao da sami udaraju, a da jedre bijele ruke samo trče za njima; gledao sam njihova prsa koja poskakuju na svaki udarac kirkita kao sakriveni zečići pod njihovim bluzama.

O zmiji danima nismo progovarali. Nismo je spominjali kao da se ne valja.

A zašto je nismo spominjali? Od kako se naša kuća napunila bijelim djevojačkim grlima – svi zaboravismo na zmiju, a i ona se negdje ukrila, kao da je negdje sa tajnog mjesta samo njoj znanog, posmatrala i duboko čeznula što i ona nije djevojka, i što i ona ne tka ćilim na kojem će biti njena slika. Istina, nekoliko puta preko noći čuo se onaj jezivi šum koji ona proizvodi svojim gamizanjem, ali je brzo nestajao iz naših čula.

Čovjek sa kojeg je spao gunj, poslije tri dana vratio se u našu kuću i sjeo na drvenu stolicu po sredini sobe, baš na onom mjestu gdje će sutra, kada se izatka ćilim, biti slika zmije.

– Hoće li ovdje biti Živka? – pitao je bijela grla koja zabavljena udaranjem kirkita jedva čuše ovaj glas.

– Živka? – upitaše bijela grla, sva uglas.

– Živka! – odbrusi čovjek. Od ovog trena tako ćemo je zvati.

Djevojke se složiše i nastaviše udarati kirkitima, samo je moja mila majčica pogledivala kroz malo četvrtasto staklo na prozoru i suze joj klizile niz obraze.

Nešto je slutila…

Čovjek je nekoliko puta iz džepa vadio kutiju duhanjaru koja se caklila, okretao je u ruci i ponovo vraćao u džep. Za sve to vrijeme šutio je i prebacivao pogled sa jedne na drugu tkalju, sa jednog na drugo čeljade naše kuće. Bojali smo se da ta njegova šutnja ne prizove onaj stravični šum nepomenice i da se uz tu njegovu šutnju potpuno ne odomaći i ne stane se peti uz naše gole noge kao vrijes uz brijestova stabla u šumi Rakitnici, na cigaru hoda od naše avlije.

– Ako mislite, veli čovjek sa kojega je onoga dana spao gunj, da vam ikada odem iz ove kuće – nađite je, a ja ću sa njom svijati planove i dogovarati šta dalje.

Sunčica, moja sestrica, duša moja, uskliknu koliko je glas nosi i reče čovjeku da ne traži crnu zmiju i poče se tresti kao prut.

– Smiri se, sunce malehno – čovjek zažmiri na oba oka. – Smiri se, kćeri kuće Kamberovića, i gledaj kako ove djevojke, na čelu sa Mejremom Mehremić, tkaju i šta sve može izaći ispod kirkita.

Mejrema Mehremić poskoči sa svog tronošca po kojem bješe postavila jastučić napunjen vunom pa se okrenu čovjeku.

– Ti – uperi prst desne ruke pravo u njegovo čelo – ko ti je rekao moje ime?

– Ona, Živka mi došapnula – veli čovjek, mrtav ozbiljan i ruke mu se preznojiše kao tek iz punog lavora podignute.

– Ona – veli Mejrema, ali jedva čujno, napuštala.

Kirkit joj ispade iz ruke, okrenu se i svoje duge tanke zube osloni o patos. Ona se uhvati za strune konaca, na trenutak se zadrža, ali ne izdrža – pade kraj kirkita i opruži se pokraj razboja. Poskočiše bijela grla, moja mila majčica donese ibrik vode i stadoše je umivati dok ona, nerazgovijetnim glasom, pokušava da nešto dokaže. A onda je zaspala. Čovjek sa kojega je, kada je prvi put dolazio u našu kuću, spao gunj nestade iz sobe. Ni dandanas se ne zna kuda i kako, ali je nestao kao da bješe kap vode pala na vrelu ploču i nestala.

*

Istoga dana, cijelo selo Sehilovo i cijeli kraj saznaše vijest da je u kući Kamberovića umrla djevojka, lijepa i prelijepa Mejrema Merhemić, jedinica u oca Nasufa i majke Aleme, rođene Brus. Njen stariji brat Muzafer bio je u vojsci u Štipu, a mlađi brat Harunčić trčkarao je za govedima po sehilovskim pašnjacima, pravio piskove, igrao klisa i smišljao belajluke koje nikad niko nije, ni u selu Sehilovu, ni u cijelom kraju.

– Ovakvo dijete se jednom rađa u stotinu godina – govorili su Sehilovljani, a malo ko imade u selu da ga Harunčić nije načepio, ako ništa drugo, dok bi jahali na konjima, iskačući iz grmenja pokraj puta, plašio je konje, a oni odskakali u stranu, zbacujući jahadžije sa svojih leđa. Čini se, najviše su ga stimali oni kojima je najviše naudio; donosili su mu sitne poklone i krijući od druge djece trpali mu u njedra i u džepove…

Nije ga to mijenjalo; još istog dana stigao bi da počini novi zijan i zbriše s lica mjesta da ga niko niti vidi niti čuje, a svi su znali da je on, ko bi drugi?! Otkako ga je Esmihana, snaha Sefera Bahtijarevića, vidjela kako naveče donosi jaja i spušta pred prag njihove kuće da oni sutradan ugaze u njih – svaki zijan u selu bio je njegov. A zijana je bilo. Redali su se ko đinđusi na đerdanu, sve jedan za drugim.

Kući Kamberovića se nije primicao, neko mu došapnuo da se tu krije crna zmija i da ona možda i neće domaću čeljad, ali oni koji bi se primakli da zijane – njih bi odmah mogla dohvatiti. I nije se usuđivao. Na velikom prstu lijeve noge Mejreme Mehremić, prije nego je zauvijek zamakla pod zemlju, otkrivena su, ispod samog nokta, dva mala uboda zuba od kojih joj noga bješe poplavila sve do koljena i natekla kao stupa.

Harunčić je tri puta pokušavao da zapali kuću Kamberovića i zmiju u njoj, ali mu se nije dalo. Donosio je šuškor iz okolnih gajeva, punio ih u podrum pokraj kaca za kupus, potpaljivao, ali bi se plamen brzo kidao, a mi djeca Kamberovića osjećali miris izgorelog lisja, istrčavali napolje i uz vrisku i kamenje gonili od kuće Harunčića. Naposljetku ga je otac Nasuf uveo u izbu i zavezao za jasle. Tu je, bez zalogaja hljeba i bez kapi vode, ostao puna dvadeset i četiri sata. Otac ga je odvezao kad mu je ovaj obećao da nikad više nikom neće zijan činiti, ali da hoće tragati za čovjekom koji je ulazio kod tkalja kada je Mejrema izdahnula.

– Tražit ću ga, tako mi ruke brata Muzafera, veli kroz suze, do nakraj svijeta, i ako ga nađem… – još je nešto kanio reći, ali u tom času otac Nasuf otrže konjski jular od jasala i njime preko ramena sastavi Harunčića, te on u dva skoka iskoči iz izbe i dohvati se polja i slobode.

Od tada raspitivao se za čovjeka, nekada hodao danima po selima hafljanskog sreza, opisivao ga svakom koga bi na put sreo, ali je svijet uginjao ramenima, te nikad ništa ne sazna. Vrijeme je proticalo i na kraju se vrati iz vojske brat mu Muzafer. Došao je kasno navečer, bio je blijed i umoran.

Sutradan otišli su zajedno do mezara svoje sestre Mejreme i tu, uz njenu humku, čučali, učili dove, odbacivali kamenčiće sa mezara sve dok iz grobljanske trave nie zašištalo i kroz oba uha im prošao onaj zmijski pisak koji ih ošamuti, te oni, pošto dođoše sebi, krenuše od mezara…
U kući Kamberovića, osta je razboj i na njemu nikad nedotkan ćilim u koga je bila zamišljena zmija kako bi samu sebe istjerala iz kuće, ali – ne nadmudri se lako kućna zmija…