Kići

sklupčan u kutiji
boljoj od svih jastuka
i naivno kupljenih ležaja
on spava u svome gluhom snu

uho se ružičasto trzne
šapa zeru zatreperi
i kandža tiho zastruže
po kartonskom zidu kuće

vani nijemi prodikuju
vani kuhaju trovači
vani delirični šiju
vani kučci mijauču

a već osamnaesto ljeto
mačak iz svoje kutije
na to samo uzdahne u snu
i sklupča se u bolji položaj

meditacija u tri čina i s epilogom, za Teofila

Godina je 2013, mjesec listopad, posljednji je tjedan oktobra, Sajam je knjiga u Beogradu, mi smo kao i svake godine tamo, taksijem svakodnevno putujemo od Dorćola do sajmišta, drži nas književni entuzijazam, premda je sve to možda bolje nazvati avanturizmom, i jednoga od posljednjih dana Sajma, možda u četvrtak, petak ili čak u subotu, u jednoj od sajmenih dvorana, svaka je nazvana po nekom velikom srpskom piscu, mislim da je ovoj adresa Borislava Pekića, obavlja se predstavljanje knjige Lászla Krasznahorkaija “Melaholija otpora”, u savršeno izvedenom prijevodu Marka Čudića i u izdanju već odumirućeg Platoa, nekad perspektivnog izdavača, nastalog iz jedne od najljepših knjižara u beogradskoj knjižarskoj povijesti, i dva su razloga zašto mi dolazimo na promociju, prvi je u tajanstvenoj osobi genijalnog madžarskog pisca, kojeg sam čitao u srpskim prijevodima, oko kojeg se u društvu mojih sarajevskih znanaca živo prenosi mistifikacija, možda i istinito svjedočenje, da je Krasznahorkai tokom rata dolazio u Sarajevo, dok je drugi razlog našeg dolaska na promociju taj što će o Krasznahorkaiju govoriti Teofil Pančić, naš prijatelj, jedna od najvažnijih figura naših književnosti, obuzeti i neobično talentirani čitatelj, koji svakoj pročitanoj knjizi pridodaje ponešto od onog što pisac nije imao na umu dok ju je pisao, a što će na kraju činiti cjelinu knjige i ostvarivati važan njezin smisao i razlog, jer smisao knjige nije tek da bude napisana, tiskana i objavljena, da bude hvaljena i nagrađena svim najvećim književnim nagradama, ili da bude prešućena i zaboravljena, pošto u oba ova slučaja knjiga ostaje samo mrtvi predmet, samo spomenik jedne književnosti, nadgrobnik među nadgrobnicima, koji je osjetljiv na vjetar i kišu, pa ne počiva na groblju nego u gradskoj biblioteci, nego je smisao knjige da bude pročitana, a da njezin čitatelj bude na emocionalnoj, duhovnoj, imaginativnoj razini njezina pisca, da mu u čitanju ostane dostojan i da svojim čitateljskim talentom, koji se zacijelo veoma razlikuje od talenta za pisanje, ali je s njim kompatibilan, bude na razini piščeva spisateljskog talenta, što je sve skupa iznimno važno, osjećali smo mi to, upravo u slučaju Lászla Krasznahorkaija, tog čudnovatog i čudotvornog Madžara, čija su književna djela, čije su rečenice, slike i misli u njih sabijene, tako veličanstveno životne i životvorne, i istovremeno otporne na površna čitanja, neprijemčive i odbojne za lake i lakoumne čitatelje, da je Krasznahorkai istodobno pisac koji pruža ogroman čitateljski užitak i ushit, i odbija sve one koji nisu u stanju tom se užitku i ushitu prepustiti, kao što recimo nisu u stanju koncentrirano slušati Bachovu glazbu niti se voziti na onim vrtoglavim cirkuskim vrtuljcima, jer stvarno čitateljsko iskustvo podrazumijeva moć prepuštanja, koje ne može biti bez plemenite mašte, koje opet ne može biti bez saznanja i saznavanja svijeta kroz knjige, bez čitanja i mišljenja, kao ni bez čiste gotovo djetinje svijesti, koja je upravo i karakteristična za Teofila i zbog koje je Teofil upravo savršen Krasznahorkaijev čitatelj, a saznanje da će on, usred Dvorane imena Borislav Pekić, dovršiti “Melanholiju otpora”, taj za mene veliki, nekoliko mjeseci ranije pročitani roman, unosi uzbuđenje u našu sajamsku svakodnevicu, kroz mene prolazi u svakominutnim drhtajima, kao da sam načas obolio od parkinsonizma, ali me i strepnjom prožima, jer ne znam kako će sve to proći usred tog nepodnošljivog sajamskog vrveža i žamora, pa još u tom konferencijskom dijelu sajmišta pod fascinantnom stakleno-betonskom kupolom, tamo gdje su dvorane razdijeljene i odvojene samo tankim nevisokim zidovima od lesonita, tako da se čuje što pričaju oni u susjednoj dvorani, čuju se patriotski pokliči, melankolični škriputavi zuj gusli, guslarski glasovi s devijacijom septuma, jer nema dobrog guslanja bez devijacije septuma, čuju se žalobna zapomaganja ratnih izbjeglica, čuju se susramljiva izlaganja pisaca-amatera, koji u pojedinim dvoranama govore o svojim sabranim djelima pred obitelji i dvojicom nepouzdanih prijatelja, čuje se disanje ljudi, teško, škriputavo, zakašljano disanje svijeta na prelazu iz komunizma u nacionalizam, iz djetinjstva svijeta u smrt, tako da i onaj tko ih sluša počinje sve teže disati, a ja se plašim, jer poznajem Krasznahorkaijevu rečenicu, čujem u njoj njezin dah, osjećam koliko je dah ovoga pisca snažno određen fakturom njegove proze, onim što se oko njega zbiva, svakodnevnim terorima civilizacije na zalasku, a ja se plašim kako će on disati u tom sveopćem teškom sajamskom disanju i hoće li biti u stanju, hoće li uopće moći, da čuje svoga velikog čitatelja i da stvarno prisustvuje dovršetku knjige koju je napisao.

II

Posjedali smo u Dvoranu Borislav Pekić, ili se ta dvorana možda imenom drugog pisca zvala, ne znam, nije trebalo pamtiti, nego je trebalo zapisivati, sve treba po redu zapisivati, pa su za konferencijski stol posjedali i sudionici predstavljanja, u sredinu su posjeli pisca, eteričnog muškarca, sjedokosog, plješiva glatkog tjemena, vodeno plavih očiju, očiju plavih kao kamenica u Pičetama puna vode, unezgođenog izraza lica, na kojem kao da se iz daljine pozna gađenje nad svijetom, ili su to sram, strepnja, strah, izraza lica kao u nekog tko bi se u sljedećem trenutku mogao početi ispričavati, posjeli su njega u sredini, a s njegove su lijeve i desne strane posjedali prevoditelj Marko Čudić, lijep i ozbiljan mladić, koji vodi računa o dostojanstvu svake riječi u svakom jeziku kojim se služi, sjela je voditeljica ili je to možda bio voditelj – ne sjećam se više, i sjeo je Teofil Pančić, koji je svojim impozantnim izgledom, oblikom, volumenom i bojom očiju, koji je cjelokupnom svojom baroknom pojavom, barokni izgnanik u neoklasicističkom svijetu, odmah predstavljao stilsku i dramaturšku suprotnost Lászlu Krasznahorkaiju, takvu suprotnost kakva se nije unaprijed zamisliti mogla, koja nas je možda malo i uplašila, koja je, ni to ne smijemo isključiti,  uplašila i samog pisca, ali je u toj suprotnosti bilo i nečega što je upečatljivo karakteristično za taj svijet, za tu ravnicu iz koje potječu i pisac, i njegov čitatelj, bilo je u njoj i nečega što je karakteristično za svijet fantastične zemlje Panonije, bezbrde i bezvisne ravne zemlje u kojoj se živi pod snažnim pritiskom neba, koje u Panoniji nema viših oslonaca od crkvenih zvonika, vodotornjeva i tjemena ljudi kakvi su László Krasznahorkai, Danilo Kiš, Otto Tolnai, László Vegel, Arpad Vicko, Aleksandar Tišma i Teofil Pančić, i u tom prenošenju neba na vlastitom tjemenu postoji nešto što stvara razlike, što stvara međusobno udaljene fizionomije i karaktere, koje ovdje predstavljaju László i Teofil, tako da mi u jednom trenutku na um pada kako bih to, agresivno iz publike, prije početka promocije trebao i reći, i kako bih pisca trebao upozoriti na to da Teofil svojom pojavom, volumenima, zračenjem ustvari podsjeća na Belu Tarra, da on na neki način za njega, svoga pisca, i jest još jedan njegov Bela Tarr, samo što Teofil neće snimati filmove po Lászlóvim knjigama, nego će ih sve pročitati, i pročitano će projicirati na unutarnjoj strani čeone kosti, dok god ta kost bude bila živa, i taj će njegov rad biti jednako važan, ustvari bit će za njega, pisca Lászla, mnogo važniji od rada redatelja Béle Tarra, koji je njegove romane samo upotrijebio za svoje filmove, premda ih ustvari nije pročitao, ili ih je pročitao na neki svoj nerječit način, na način koji ostaje izvan riječi i rečenice, u kojem beskrajnu rečenicu Krasznahorkaijeve proze zamjenjuje beskrajna slika koja kao i ta rečenica živi i pomiče se, što je velika stvar, što je velika metafora Krasznahorkaijeve proze, iako o njoj ne govori ništa, ne čita je i ne sudjeluje u njoj, beskrajna slika koja je, kao i Krasznahorkaijeva rečenica književne kritičare, oduševila i raspametila filmske kritičare, premda oni, kao ni književni kritičari, nisu shvaćali smisao tog beskraja, nisu shvaćali to da Krasznahorkaijevo izmicanje nalogu tačke, latinski punctum, izmicanje nalogu novog reda, izmicanje nalogu interpunkcije koja čovjeku olakšava razumijevanje i disanje, zapravo znači povratak logici i dramaturgiji misli, znači povratak logici i dramaturgiji one jedne rečenice koja teče čovjekovom glavom dok god je budan, a ta dramaturgija, i u Krasznahorkaijevom i u Tarrovom slučaju, donosi radikalnu promjenu čitateljske i gledateljske perspektive i vrlo snažan introspekcijski udar, jer čitajući “Melanholiju otpora” čitatelj usput čita sebe, čita svoj um unutar jednoga drugog i ponešto drukčijeg svijeta, samo što to književni kritičari neće shvatiti, jer književni kritičari nisu kao Teofil, oni ne čitaju s razumijevanjem, a to znači da nikako ni ne čitanju, jer čitanje s razumijevanjem jedino je čitanje koje pisac od vas očekuje, i zato mi je tako mio taj odbojni efekt Krasznahorkaijeve proze prema nekvalificiranim čitateljima, i zato bih tako rado svom piscu rekao zašto je Teofil tu, i još bih mu rekao da je Teofil njegov panonski antipod, i još bih mu rekao da će Teofil dovršiti sve njegove knjige, i rekao bih mu da se ne treba plašiti ni mene ni Teofila, ali ništa od toga neću ja reći Lászlu Krasznahorkaiju, jer nisam takve naravi da kažem, što je možda i šteta, ali da jesam, da sam takve naravi, tada bih sigurno govorio i madžarski jezik, pa bih Lászlu na madžarskom sve to rekao.

III

Nikako nije i ne može biti istina da se ne može prepričati roman Lászla Krasznahorkaija, upravo je suprotno: njegova proza vrlo je prepričljiva, u njoj se mnogo toga zbiva, ali treba čitati, čitati i čitati, čitati o gradiću Alfeldu u koji dolazi cirkus s golemim prepariranim kitom, s kitom kojem će se publika diviti, jer je tako veliki i sav je suštinom svojom kit, ali je istovremeno krinka, istovremeno je zaklon odvratnome zlokobnom Knezu da pobuni narod, ustvari svjetinu, i da je navede da ruši sve pred sobom, tobože u ime ponovne uspostave prvobitne cjelovitosti svijeta, tobože u ime uspostave velikoga i sveprožimajućeg jedinstva, što je, kada se ovakvim jednostavnim i prijemčivim, rekao bih i banalnim, mojim riječima kaže, blisko, samorazumljivo i nadasve aktualno, tako da već pomišljamo da je László Krasznahorkai pisac naše suvremenosti, što on svakako i jest, i silno je dobro što je on u Beogradu, upravo u jesen ove 2013. godine, kada su Vučićevi narodnjaci već skoro godinu i pol na vlasti, jer ono što radi Knez u Alfeldu i ono što znači preparirani cirkuski kit u Kneževoj strategiji, blisko je svemu što se oko nas u Beogradu zbiva, s tim da velika književnost nikad ne nalazi uzor u stvarnosti, nego stvarnost nalazi uzor u velikoj književnosti, s tim da stvarnost nije ono što je izvan književne pripovijesti, nego je stvarnost u samoj pripovijesti, dok je sve drugo iluzija, privid i laž, laž je sve što vide oči koje ne umiju gledati prašinu stvari, i kao što je bilo dobro što smo u jesen 2013. bili u Beogradu, na sajamskom predstavljanju “Melanholije otpora”, dobro je što smo u jesen 2025. u Zagrebu, i što u zagrebačkim novinama čitamo toksične gluposti o tome da “László Krasznahorkai obožava Hrvatsku”, kurac moj je obožava, on kao i svaki osjetljiv čovjek osjeća stanovito opuštanje u svijetu koji ne poznaje, među ljudima čiji jezik ne zna, pred prizorima koji su vazda osunčani i opasani morem, pod visokim brdima koje na svojim vrhovima pridržavaju nebo, koje se makar na čas ne spušta na njegovo golo tjeme, László kao i svaki osjetljiv čovjek voli tople i nezahtjevne ljude, recimo Petra Milata upravo kojemu u Hrvatsku dolazi, i Gordanu Farkaš Sfeci, plavokosu gospođu raskošnoga smijeha i zvonkog glasa, koja njemu, Lászlu, kao i nama koji je bolje znamo, djeluje kao netko tko neće donijeti loše vijesti, kao netko tko nikada neće potonuti u prostaštvo i pokrenuti hajku, a proza Lászla Krasznahorkaija je uvijek, o čemu god pisac pisao, predapokaliptična slutnja hajke, jer prije nego što će se zbiti kraj, prije nego što će nastupiti propast svijeta i smrt svega, prije nego što će se na nebu pojaviti dva Sunca, bit će pokrenuta posljednja velika hajka, i to je ono što je kod László stalno osjeća, u tom prividnom miru, u toj prividnoj tišini, u tom prividnom ravnovjesju njegove duge rečenice, u tom savršenom redu njegove misli koja se savršeno logično, mimo terora interpunkcije, prelijeva u drugu misao, stalno postoji ta najava posljednje velike hajke, tako da je golemo danas, jedne listopadske nedjelje 2025. godine, moje nezadovoljstvo time što je u siječnju umro Teofil, najveći čitatelj Krasznahorkaijeve proze, toliko je moje nezadovoljstvo da bih najradije zapsovao, najprostačkije bih zapsovao, premda mi ni to nije po naravi, i premda ne govorim madžarski, taj jezik veličanstvene psovke, toliko je moje nezadovoljstvo što je umro Teofil, jer nema više čitatelja koji bi me shvatio dok mu govorim kako ima neke đavolske logike i neke iznadknjiževne, gotovo božanske pravde u tome što je László Krasznahorkai upravo 2025. godine, godine Donalda Trumpa i velikih hajki protiv svega što je dobro, pametno i plemenito, čašćen Nobelovom nagradom za književnost, koja će njega, Lászla, zaštititi od fizičkih posljedica hajke, o kojoj je tako dosljedno pisao i pred kojom je lik njegova pripovjedača tako uvjerljivo strepio, a pred kojom strepi i taj lijepi, eterični čovjek, očiju plavih kao voda u konavoskoj kamenici u kojoj se upravo ogleda živo nebo od odrine, jer kome bih ja o tome, pitam vas sad otvoreno, mogao govoriti ako nema prisutnog Teofila, i ako je oganj novosadske spalionice posmrtnih ostataka u pepeo pretvorio to raskošno čelo s čije je unutrašnje strane dovršavana proza Lászla Krasznahorkaija, kome bih ja govorio o tome u Hrvatskoj, sa ekrana čije se režimske i kneževske televizije čuju pohvale na Krasznahorkaijev račun, koje se tiču isključivo njegovih turističkih hrvatskih sentimenata, kome bih ja o tome govorio u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se vlasti brinu da hajka nikad ne umine, kome bih ja o tome danas, kad sam kao čitatelj tako gnjevan na Teofilovu smrt da je moj gnjev silan skoro kao tuga moja zbog smrti prijatelja?

Epilog

Riječi Teofilove o Krasznahorkaijevom romanu “Melanholija otpora”, koje je izgovorio na promociji, nisu zabilježene, jer smo još uvijek živjeli u budalastoj ljudskoj iluziji da je život vječan i da smrti nema, ali u tim je riječima, što i sam piše u prikazu jedne od sljedećih Krasznahorkaijevih knjiga, bilo neke zatravljenosti i začuđenosti čitateljeve nad tom bujicom interpunkcijama neprekidanog Lászlóvog teksta, i sve to što je čitatelj govorio bivalo je piscu prevedeno, tako da je on u jednom trenutku replicirao, rekavši da je “Melanholija otpora” bila za njega davno, tako da ni sam ne zna što stoji iza te bujice riječi, o čemu one govore, pa bi možda najbolje bilo, László je rekao Teofilu, da njih obojica sad legnu na pod ispred stola za kojim upravo sjede, i da skupa meditiraju, na što se publika ljubazno i vrlo kontrolirano nasmijala, i na šta je barem na čas nestalo žamora, zuja i škriputanja gusli, krikova narodnih mučenika i nazalnih epskih ispovijesti iz susjednih dvorana, nestalo je zaglušljive buke uzdaha i izdaha svih tih ljudi, te je nastupila neka vrsta tišine, pomalo već i ganutosti, premda nitko zapravo nije bio iznenađen, i premda su svi na čas bili spremni da se skupa s piscem i njegovim čitateljem pruže kao proštaci po podu Dvorane Borislav Pekić, da se pretvore u iščupano i rasuto ljudsko kolje, i da meditiraju nad književnim tekstom koji su, istina je, jedni pročitali a drugi nisu, ali to ne bi nimalo narušilo smisao i bit meditacije, i to je trenutak u kojem se sam događaj pretvorio u nešto što ćemo pamtiti do kraja života, i što ćemo jedni drugima katkad spominjati, s nježnošću i nelagodom, da, upravo tako, s nježnošću i nelagodom, što nam ih je svojom intervencijom u Teofilov govor nanio László, čovjek očiju modrih kao voda u kamenici u Pičetama iz tog vremena kada su Luce i Ivo još bili tu, a Ivo je bio toliko živ da prijeti da će uzeti macolu i da će u sitno kamenje razbiti tu bespotrebnu kamenicu, što u meni sada stvara strašnu pomisao na razbijene oči Lászla Krasznahorkaija, na taj krajnji čin nasilja od kojeg se ovaj veliki pisac konačno doživotno spasio kada je muškarac iz Akademije pročitao njegovo ime i proglasio ga dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, što je, a to mi nije na um palo, pisac možda doživio kao još jedan, premda nužan i neizbježan čin nasilja nad sobom, onoga vrhovnog i konačnog nasilja, koje će mu pomoći da izbjegne drugo nasilje, no sve je to došlo mnogo kasnije, sve je to došlo za nas fatalno kasno, kada je Teofil već bio mrtav, kada je Teofil već bio pepeo i prah, ali u Dvorani Borislav Pekić bio je itekako živ kada je László Krasznahorkai predložio da legnu na pod i meditiraju, bio je još slobodan od svih bolesti koje će ga ubiti, bio je besmrtan, moj prijatelj, kao što je besmrtan i ovoga trenutka, u ovoj mojoj rečenici, u ovoj priči o Lászlóvoj književnosti i o mom čitanju Lászlóvih knjiga, kao što je Teofil besmrtan i živ u mojoj misli o ovom trenutku, i bilo mu je tada, u Dvorani Borislav Pekić, pomalo i neugodno, jer je načas povjerovao da će doista morati da legne na pod, a Teofil nije čovjek koji lako liježe na pod, i da će morati da meditira, a on nikako nije čovjek koji lako meditira, no istovremeno je znao da je autoritet pisca golem, da je snaga njegove riječi poput snage maslačka da procvate u tu kompleksnu bijelu glavu, složeniju od najkompliciranije arhitektonske konstrukcije, koja će biti otpuhnuta prvim daškom vjetra, znao je Teofil da mora leći i meditirati bude li László na tome insistirao, bude li on smatrao da nam je to jedini spas pred hajkom koja se sa svih strana sprema, pred nasiljem koje oko nas raste, pred apokalipsom koju mi bezbožni ne umijemo prihvatiti kao put prema spasu, pred smrću bude li László smatrao da nam je to jedini spas, morat ćemo leći, morat ćemo leći, unezgodio se Teofil, ali je pritom bio svjestan onog čega sam i ja svjestan, čega smo i mi svjesni, da se ovaj događaj nikada neće ponoviti i da se oko nas odvija predstava koju nećemo zaboraviti, a onda je László odustao, kao da se šalio, a ustvari se nije šalio, pa je još neko kraće vrijeme odgovarao na pitanja, pripovijedajući o nasilju, o svojoj cjeloživotnoj strepnji pred prizorima nasilja, o udesima kroz koje je prošao, primjerice o jednoj vožnji podzemnom željeznicom, i upravo kada je ponovo izgovorio riječ nasilje, u Dvoranu Borislav Pekić nahrupili su neki nasilni ljudi, sudionici sljedeće tribine, da prekinu ovo što nam se upravo događalo, kao da time prekidaju i naše živote, i da kažu kako upravo započinje njihov termin, ne pokušavajući pritom baš nimalo da pristojnošću ili blagošću nekom koja bi ih kao ljude razlikovala od zvijeri ukažu da nam više nije tu mjesto, na što se László Krasznahorkai stresao od nelagode, pa je insistirao da izađemo van, da idemo nekamo gdje će nam potpisivati knjige, budući da je to unaprijed bilo obećano, samo da idemo negdje gdje smijemo biti, gdje nećemo biti nepoželjni i tuđi, gdje ćemo slobodno provoditi svoje vrijeme na zemlji, i tako se pred našim očima odigravao karakterističan prizor iz piščevih knjiga, odvijalo se ono o čemu priča i u “Melanholiji otpora”, koja će godinu zatim, u izdanju Šarenog dućana i u prijevodu Angele Petaki, postati i “Melankolija otpora”, tako da smo nahrupili van, u ono čega se više nećemo sjećati kao što se sjećamo, eto, onoga što se zbivalo prije, tog dana u listopadu, kada je László Krasznahorkai imao tačno onoliko godina koliko ću ja imati na dan kada bude objavljena vijest da je on dobio Nobelovu nagradu za književnost, i koliko će imati Teofil Pančić na dan kada se rastane s ovim svijetom, što su sve, naravno, samo zanimljive slučajnosti, kao što je slučajno sve ono izvan priče i teksta, kao što je slučajno sve ono što je izvan Lászlóvih romana, priča i eseja, u kojima rečenica zna biti tako duga da se čitatelju učini da više nije u stanju razmjenjivati sa svijetom svoje udahe i izdahe, a između i svoje uzdanje, učini mu se, kaže, to, prije nego što shvati da je interpunkcija, da su tačke na kraju rečenica, slučajne, proizvoljne, aritmične kao treptaji oka, prije nego što shvati da je interpunkcija i nastala iz treptaja oka, dok su misao ljudska i svijest nešto drugo, nešto što traje do posljednje tačke i do smrti, upravo poput rečenice Lászla Krasznahorkaija. 

ili nad humkama onih koje volim

Roman “Grobar pasa”, Goran Samardžić, V.B. Z., Zagreb, 2024.

Pročitao sam veliki broj knjiga autora koje poznajem, neki su mi čak i prijatelji, ali niti u jednoj od njih nijesam našao toliku sličnost autora i njegovog djela kao u Goranovom – “Grobar pasa”. To jeste roman koji autor nije uspio prikupiti, već ga ostavio pomalo rasutog, i to na sve strane.

Ali ta disperzija nije falinka, naprotiv; uvijek me obraduju epizode, izleti iz vlastite avlije (teme djela), u oaze koje se tankom niti vežu za glavnicu. Tu se zamislim, zapljusnu me inspiracije, pa bi se i sam istoga trena mašio olovke i krenuo pisati.

To je Goran, sliven u svoj roman i roman koji se slio u svog autora, gradeći čudesan amalgam koji možemo zvati dječak-knjiga, ili knjiga-dječak, dječak kojeg već napuštaju sijede vlasi.

Pisac ima jedinstvenu prednost u odnosu na druge ljude i druga zanimanja, jer mu je Stvoritelj podario sposobnost da svoje unutrašnje boli i patnje prenese na papir. Na taj način, kroz proces pisanja, može ih sagledati iz nove perspektive i učiniti ih podnošljivijim.

U ovom romanu posebno se ističe izvanredan osjećaj za detalje, a deskripcija je projicirana iz ugla lucidnog posmatrača. Poređenja koja autor koristi dodatno izoštravaju cio sistem slika u romanu, te se stiče utisak da je neke rečenice oblikovala sama ruka Velikog Boga, Stvoritelja svega, što bi rekli vjernici, vidljivog i nevidljivog, pa i jada naših ovozemaljskih. Takva poređenja rijetko se susreću u savremenoj književnoj produkciji.

Imamo, recimo, porodični izlet na livadi i sve je besprijekorno organizovano, čeljad zapljusnuta valom radosti, sve je čisto: trava, cvijeće, nebo; porodica na okupu – veseli. Tu je hrana, piće, poljski sto i, naravno, pas Bleki, koji je dio porodice i kome je dobrim dijelom posvećen ovaj roman. Dugi dijelovi romana su o drugim psima i drugim ljudima, posebno Igoru, a i drugima koji su preživljavali skoro istu sudbinu pasa. I onih kućnih, i onih puštenih ulici da se snađu u nesnađu.

Ali ovdje sve prerasta u suštu suprotnost zamišljenog izleta; pojavljuje se keruša koja kreće prema djetetu.

“Strašno je kad trčite i grabite svom djetetu u pomoć. Noge se ne kreću hitro kako im nalaže um, već kao kroz najgušći med i melasu. Tako se često trči u snu. Al’ pas je brži.“

Ovaj pasus može se posmatrati i kao odraz unutrašnjih borbi pojedinca. U trenucima krize, često se osjećamo kao da su nam ruke vezane, iako naš um želi da djeluje. Trčati da se preduhitri pas koji sa iskeženim zubima kreće prema djetetu je isto što i trčati da se dijete iznese iz zapaljene sobe.

U cjelini, ovaj tekst može se interpretirati kao duboka refleksija o ljudskoj prirodi, borbi između želje i mogućnosti, kao i o emocionalnim izazovima s kojima se suočavamo u životu.

Roman “Grobar pasa” Gorana Samardžića je knjiga koja se upija, koja se dugo pamti i u kojoj se, bar dobar dio nas, pronalazi. Ovo je autobiografski roman, iskren do same kosti. Ovo je roman o ratu i poraću u Sarajevu, roman o ljubavima i truljenju i gašenju ljubavi u braku. Ovo je roman koji nam kazuje kako vrela bračna postelja postaje led. Led ledeni! Roman o razočaranjima, a sve manje o uspjesima i radosti, mada je i njih bilo, ali je svaka kapljica radosti skupo plaćena.

Igor, glavni lik u romanu, često, kritikuje sebe; olako upada u ljubavne veze, a onda se nađe „ni kriv ni dužan“ u vrtlogu koji ga vuče u bezdan. Ima tu i erotskih epizoda, ali su izvedene na krajnje suptilan način, tako da se roman ne mora pakovati u najlonske oklope i na njima ispisivati „Nije preporučeno mlađima od 12 godina.“

Pošto je prošao rat, Igor ulazi u borbu između erosa i tanatosa; borbu sa ženama i ljubavnicama – ona tiha vatra koja ne bukti, a izgorijeva sve do zadnjeg ivera.

Pas u njegovoj priči i u njegovoj kući nije pas, to je član porodice koji sa njima jede, pije, spava… Kada se razboli, sve ukućane zahvati golema tuga, a kada ispusti dušu, za njom vape kao za balonom odbjeglim kroz prozor.

Razumljiva je ljubav prema životinjama, koja često dolazi iz dubokog osjećaja empatije i brige za njihove sudbine, ali ova ljubav koju Igor osjeća prema njima je nevjerojatno intenzivna, prožeta snažnim emocijama i dubokim povezivanjem koje nadilazi običnu privrženost. Ona se manifestuje kroz želju da im pruži najbolji mogući život, da ih zaštiti od patnje i da ih voli bezuslovno. Tako postaju deo porodice, prema kojima ne gasne ljubav ni kada ih ostavi u male grobove na proplanku.

Scene sahranjivanja svojih pasa nisu samo rituali sahrane, već duboko emotivno iskustvo koje odražava povezanost Igora s tim bićima. U tim trenucima, on postaje više od običnog grobara – on je moralni grobar, koji jadikuje nad životima koji su prošli, koji su voljeni i koji su ostavili neizbrisiv trag.

U romanu se katkad pojavljuju i crnohumorni trenuci, koji, iako su obavijeni tugom, uspijevaju da bace svjetlost na mračnost koja prožima ovu priču. Ovi trenuci služe kao svojevrsni kontrast, koji čitaocu omogućava da na trenutak odahne, dok se istovremeno suočava s dubokom tugom i gubitkom. Ovaj roman se čita s ljubavlju, jer je u njemu pisac i djelo postalo jedno, spojeno u neodvojivu cjelinu. Čas je to jedno tijelo, čas drugo ogrtač, ali u svakom slučaju, njihova povezanost je neosporna i duboka, ostavljajući snažan utisak na svakog ko se upusti u njegovo iščitavanje.

za Nadu Stilinović

Kad stisne mraz i cvokoću zubi i kad padne debeli snijeg, pa niti tko nama, niti mi kome možemo doći, baka kaže nisu ove zime ništa kakva je bila ona 1943. i odmah se smrznem od te zime i srce mi zalupa jako jer volim godine koje su bile prije mene, one su tako uzbudljive jer su se tih godina događala čudesa i sve je bilo tako ogromno i strašno: te se zime, jednog petka u zeničkoj Kasini, napio Stari vrag, pa je onako pijan pošao kući, a snijeg bio dubok dva metra i bio je plav pod mjesečinom, pa se njemu učinilo da mu je to krevet, jorgan, šta li je i ko uopće zna šta može biti i šta se može učiniti nekome ko ime osamdeset pet godina, od kojih je minimum sedamdeset bio mrtav pijan, a Stari je vrag bio mrtav pijan možda i svih osamdeset, e pa kad je vidio toliki snijeg, on ti je lijepo u njega prilegao. Fino se pokrio snijegom, stavio ruke pod glavu i zahrkao. Bog zna koliko je ležao i koliko je trebalo da naiđu rudari na povratku s druge smjene, da ga pokupe i odnesu u bolnicu. Živoga! Ej, živoga, a ležao je u snijegu one zime, one 1943. koja nije bila kao ove zime, malo mraza, malo snijega i Bog te veseli, nego je to bila prava zima kakvih više nema, niti će ih biti barem dok ja budem živa. Odnesoše oni Staroga u bolnicu i sreća da ga nisu kući nosili jer je već sutradan dobio upalu pluća, osamdeset pet godina, plus četrdeset temperatura, ali misliš da ga je to smirilo! Ma jok, on ti je takav izlazio na prozor i bacao djeci pare da odu do apoteke i kupe mu medicinskog alkohola, onog stopostotnog, da ima šta piti, a djeca ko djeca, uzela bi pare i pobjegla. Mislim da je Starog vraga to ubilo, a ne upala pluća. Njega je samo rakija mogla ubiti, zapravo to što nije imao rakije, i ništa drugo na njega se nije primalo. Pio je, ali taj alkohol nije ubijao njega, nego je ubijao sve okolo njega, njegovo piće ubilo je jednu ženu, pa drugu ženu, obje mlade, pa jednu kćer, pa drugu kćer i rastjeralo mu sinove po svijetu i Bog zna šta je sve još njegova rakija ubila, ali njega nije mogla. Pijan se budio, pijan je lijegao, pijan je kovao u svojoj kovačnici i pijan je zgazio sve što mu se našlo na putu i što se rakijom zgaziti dalo, sve dok nije došla ta zima, najveća zima 1943. da i njemu dođe glave, pa si nekad mislim da je i bila tolika zima samo da Starome vragu nešto dođe glave, pričala je baka čim jako zazimi i tresla se od ljutnje i bijesa, a ne od zime jer ona nije bila zimomorna, ali je od svih ljudi na svijetu mrzila samo Staroga vraga, a od svih nastranosti, poroka, oružja i svih ljudskih pokvarenosti i zala najviše se užasavala alkohola i alkoholizma.

Stari vrag bio je moj pradjed i zvao se Josip, ali ga baka nikada nije zvala po imenu, nego je on jednostavno bio Stari vrag i nitko se, pa ni djed kojemu je Stari vrag bio otac, nije ljutio na nju, niti bi je ispravljao ili joj rekao da bi bilo baš zgodno kad bi svoga pokojnog svekra katkad nazvala nekim drugim imenom, recimo onim koje su mu dali na krštenju ili onim po kojem ga je znala sva Zenica: kovač Joža Slovenac. Na spomen svoga oca, moj djed bi sagnuo glavu i šutio, a šutjela su i njegova braća, naše amidže Karlo i Rudo, jer mu nikada nisu oprostili rakiju, niti su sebi oprostili što su bili djeca, pa nisu mogli spasiti svoje starije sestre koje su umrle od njegove nebrige. Kad bi se govorilo o Starome vragu, u bakinim, djedovim i maminim očima čitao se isti osjećaj, nešto kao obiteljsko obilježje, boja po kojoj su se Rejcovi razlikovali od drugih ljudi. Bio je to antirakijski osjećaj i bio je svijetlosive boje. Na različite načine, taj je osjećaj obilježio njihove živote, a bogme obilježava i moj život s njima. Djed bi popio dvije loze, a na treću ga se nije moglo natjerati ni prijetnjom srednjovjekovnih mučenja jer je bio uvjeren da se nakon treće loze postaje Stari vrag. Mama bi popila pola pive i već ju je hvatao strah da je mrtva pijana i da joj se Stari vrag smiješi iza prvoga ugla, a baka nije pila ništa. Ni za Novu godinu, ni za rođendane, nikad! Takvi su, kažem, bili Rejcovi, a onda sam među njih došao ja, isti ćaćetina, govorila je mama, Bože dragi, to dijete nema ništa rejcovsko, govorio je djed, pa je bilo sasvim normalno da ne dijelim rejcovske osjećaje o rakiji, niti mi se Stari vrag učinio strašnim. Zapravo, o rakiji nisam znao ništa osim da grozno smrdi i da taj smrad podsjeća na bolnicu, vakcine i operaciju krajnika, ali mi je pradjed bio jako velik i važan.

O djedovim mrtvim sestrama ne razmišljam jer ne mogu razmišljati, budući da o njima znam samo da su mrtve i da su u smrti jako mlade; o njima se samo tako govori, a to je nedovoljno da bih ih volio i da bih Staroga vraga okrivio za to što su umrle mlade. On je glavni i jedini lik jedne priče koja traje stotinu godina i nastavlja se iako je odavno mrtav, a u toj je priči kovač Joža Slovenac kao Flash Gordon; svi ga se plaše, ali mu nitko ne može ništa. Najjači je i najveći, taj moj pradjed; toliko je jak i velik da je morala doći zima 1943., pa da nakratko napusti priču o sebi u koju će se jednom sigurno vratiti, ja to znam, jer takve priče ne mogu biti dovršene prije nego što uđem u njih, pa neka mi je pet, sedam ili jedanaest godina, pružit ću mu ruku jednoga dana kad budem sanjao Staroga vraga i reći mu bio si strašan, ali te se ne bojim, a bojali su te se svi do mene; ne znam što će on na to reći, ali mi se nekako čini da će mi podrignuti u lice. Takav je moj pradjed kovač Joža Slovenac.

U školi smo učili poslovice, učiteljica je na ploči napisala: »Svatko je kovač svoje sreće.« Onda smo mi trebali u školske bilježnice napisati objašnjenje što ta poslovica znači, pa sam napisao priču o pradjedu kovaču svoje sreće i o tome kako su kovači svoje sreće obično kovači tuđe nesreće jer sreću nalaze u rakiji. Učiteljica je opet pozvala mamu u školu, ali mi mama ništa nije rekla, ni zašto je zove, ni što joj je učiteljica rekla, ali sam joj vidio crvenilo u očima i da je sva tužna i očajna zbog mene. Drugi dan je u razred došao školski psiholog, stao pokraj katedre, stavio ruke na leđa, učiteljica je rekla ovo je drug Mutevelić, on je psiholog i pratit će danas nastavu da vidi kakvi ste, a ja sam nakon pet minuta vidio da prati samo mene, bulji u moju glavu i sklanja pogled samo kad ja pogledam njega, a učiteljica stalno mene nešto pita, onako nasmiješena i prijazna kakva nikada nije bila, pita me kao da sam teško bolestan i to sve neka čudna pitanja o stvarima koje uopće nismo učili i za koje sam siguran da ih nema u gradivu, pita jesu li ljudi dobri ili zli, pita tko je pametniji, gavran ili lisica, pita je li Videk sretan što su mu sašili košuljicu, a Videk je dječak iz neke glupe priče koji je, kao, hodao gol po svijetu sve dok mu dobri ljudi nisu sašili košuljicu. Odgovaram da su dobri ljudi dobri, a da su zli ljudi zli, da je gavran pametan jer je našao sir, a da je lisica pametna jer mu ga je uzela, ali da je možda lisica glupa jer sama nije znala naći sir i da je gavran možda glup jer je pustio da ga lisica nasamari, dok o Videku nemam svoje mišljenje jer nikako ne mogu zamisliti nekoga tko okolo hoda gol, pa mu onda šiju košuljicu. Kad sam izgovorio to »svoje mišljenje«, pogledao sam druga Mutevelića ispod oka jer sam znao da će biti šokiran. Točno znam koje riječi kad ih izgovorim, šokiraju ljude, kao što znam i zašto ih šokiraju. Kad kažem »svoje mišljenje«, ili kad kažem »općenito gledajući«, ili kada kažem »karakteristično«, svi se osjećaju kao da sam obukao sako i kravatu za odrasle i na glavu stavio šešir. Tako je i sad: drug Mutevelić iznenađeno je podignuo obrvu, izvadio blokčić iz džepa i nešto zapisao.

Mali je jako pametan za svoje godine, ima bogat rječnik, ali, znate, njegove su emocije sasvim dječje i one s njegovom nesumnjivom inteligencijom čine jednu malu bombu, rekao je drug Mutevelić mami, a ona mi je, za divno čudo, to prenijela od riječi do riječi, valjda jer je u knjizi Vi i vaše dijete upravo pročitala kako me je nužno katkad šokirati psihoanalitičkim nalazima ili onim što odrasli o meni misle. Nisam ja pametan, nego oni od mene očekuju da budem glup… Ko bi to od tebe očekivao?… Učiteljica i drug Mutevelić. Pitali su me je li Videk bio sretan jer su mu sašili košuljicu. Takve se stvari pitaju samo kad hoćeš nekome pokazati da je glup… Zašto si napisao da je svako kovač svoje sreće i tuđe nesreće?… Nisam to napisao, nego sam napisao da je pradjed bio kovač i da su svi oko njega bili nesretni. Eto, to sam napisao, a o drugima ništa nisam pisao jer nisam imao vremena i jer ništa nisam čuo o drugim kovačima… Pa zar baš moraš pisati ono što čuješ kod kuće? Nešto bi mogao i izmisliti… Misliš, nešto bih mogao i slagati?… Ne slagati, nego izmisliti… A koja je po tvome mišljenju razlika između izmišljanja i laganja?… Ta što lažu lažovi, a izmišljaju pisci… A ko onda piše i priča o onome što se stvarno dogodilo?… Pojma nemam, valjda povjesničari, ali to sad nije važno, pokušaj biti pametan i šuti o nekim stvarima.

Tako je prošao moj prvi susret s psihologom. Bilo je to vrlo neugodno iskustvo koje bih volio ubuduće izbjegavati, premda mi se nakon njega ugled u razredu naglo popravio jer su svi skužili da je drug Mutevelić došao zbog mene i djeca su mislila da je to zato što sam ili jako lud ili jako pametan, ali nitko nije bio u stanju razriješiti tu dvojbu, osim nekog Šandora, razrednoga propaliteta i ponavljača koji me je nakon Mutevelićeva posjeta svaki dan tukao, valjda uvjeren da me iz jednakih razloga valja mlatiti i ako sam lud i ako sam pametan.

Sve je dakle krenulo od Staroga vraga i obiteljskoga straha od rakije i alkoholizma. Stoga sam odlučio vrlo pažljivo pratiti odnos svoje obitelji prema alkoholu, te ponešto povremeno i zapisati, jer je bilo očito da je u pijanstvu ključ i da moram biti oprezan pred njihovim strahovima. Čim bi se mama, baka ili djed nečega plašili, ja bih dobio po glavi jer ne bih dijelio njihove strahove. Onda bih se morao plašiti svega onoga čega se ne plašim, a kako se nisam mogao prestati plašiti onoga čega sam se plašio po vlastitom osjećaju, tako sam uz svoje strahove imao i strahove od njihovih strahova što je, priznat ćete, prilično nezgodna stvar kad imate pet, sedam ili koliko već godina.

Zapazio sam da je naša ostava prepuna alkohola: domaća šljivovica i lozovača, deseci boca vinjaka i konjaka, dvije litre viskija, vodka, džin, bijelo, crno i crveno vino, likeri od mentola i likeri od čokolade, makedonska mastika i grčka metaksa… Boce su uredno poslagane i neotvorene, osim loze i viskija— da se nađe kad dođu gosti. Sav taj alkohol dio je nekih davnih posmrtnih počasti ili su to rođendanski i novogodišnji pokloni iz vremena prije nego što sam se rodio. Kad netko umre, komšiluk dolazi na žalost i donosi boce s pićem, koje se onda slažu u ostavu i tamo zauvijek stoje. Svi znaju da se u našoj kući ne pije, ali običaj je običaj, a ljudi se najčvršće drže baš posmrtnih običaja jer njih ne smiješ prekršiti čak ni ako nemaju baš nikakva smisla jer je smrt trenutak kad živi moraju biti dobri jedni prema drugima, a najbolji bivaš ako radiš nešto što nikome nije od koristi, ali je zato jako dirljivo.

Likeri od mentola i od čokolade bili su pokloni za mamu u vrijeme kad je ona bila jako mlada i još me nije ni rodila. Na jednoj je boci temperom nacrtano probodeno srce i u njema upisana imena mame i nekoga muškarca. To je njoj draga uspomena, što je meni sasvim nerazumljivo. Kako joj boca likera može biti draga uspomena ako se užasava alkohola? Mislite da joj je draga uspomena ono srce? Zgodno: uspomena ispisana na boci punoj straha.

Ako u našoj kući još netko umre ili ako se u mamu još netko zaljubi, u našoj ostavi više neće biti mjesta ni za što drugo osim za boce s alkoholom, a uskoro će i njih biti toliko da ćemo ih držati i pod krevetima i u ormarima s kaputima. Sve je to zbog Staroga vraga. On je duh iz ostave i uopće nije važno što je umro 1943. i što se dugo mislilo da je zauvijek sahranjen na zeničkome groblju. Nitko ga iz ostave ne može izbaciti, sve dok se netko u ovoj kući ne propije. Evo, na primjer, ja! Šta bi bilo kad bih postao alkoholičar? pitao sam baku. U sedmoj godini?, bila je šokirana. Ne baš u sedmoj, nego malo kasnije… Koliko kasnije? Nosi te vrag, postani šta hoćeš, samo sačekaj da ja umrem… Nisam rekao da ću biti alkoholičar, ali šta bi bilo kada bih bio?… A zašto bi, molit ću lijepo, ti bio alkoholičar?… Recimo zato da neko već isprazni ostavu od svih onih boca.

Tog vikenda došao je ujak iz Zenice i odnio sav naš alkohol. Ispred kuće je parkirao volvo karavan i sat vremena tovario ga bocama. Svi su bili jako ljuti, a najviše mama i baka, tako da ništa nisam smio pitati, pa ni to što će on sa svim tim vinjacima, konjacima, votkama i vinima, uključujući i likere od mentola i čokolade. Odnio je i maminu dragu uspomenu, njezino srce i muško ime u srcu upisano. Baka je oprala stalaže i prekrila ih šarenim papirom. Tako, sad ima puno više mjesta za ajvar i paprike, rekla je, a meni je bilo žao tih boca. Možda zato što sam slutio da bi ih doista jednoga dana mogao popiti, a možda i zato što je tog dana iz naše ostave tako grubo istjeran duh kovača Jože Slovenca, moga pradjeda, Staroga vraga.

Ove godine pravit ćemo rumopst, svečano je objavila baka i na stol postavila golemu keramičku teglu od pet litara na kojoj je čudnim slovima, to je gotica!, bila ispisana neka poruka ili ime iznad naslikanih krušaka, jabuka, trešanja, smokava i grožđa koje nije bilo ni žuto, ni crno, nego je bilo zeleno kao trava ili kao prekrivač na našem kauču. Rumopst je voće za hladne dane, rekli su mi, a ja ću ga jesti samo ako budem dobar i ako pokažem zrelost u svim mogućim situacijama. Pojma nemam što bi to trebala biti zrelost u svim mogućim situacijama, ali sam svečano obećao da ću dati sve od sebe jer me taj rumopst silno zanima i to zato što se pravi od ruma, a rum je alkohol, čega se, čini se izgleda, ni mama, ni baka nisu uopće sjetili. Ili je nešto drugo u pitanju; ne znam, ali saznat ću na jesen, već početkom jedanaestog mjeseca kad se rumopst otvara.

Potkraj maja, baš oko moga rođendana, baka je napunila teglu rumom i unutra ubacila pola kile jagoda. Raširila je ruke, rekla gotovo i izbacila me iz ostave. Petnaestak dana kasnije opet smo bili u ostavi, ona je otvorila teglu, ubacila unutra dvije šake trešanja, raširila ruke i opet rekla gotovo. Govorila je gotovo i kad su rodile smokve, jabuke, dinje, lubenice, kruške i na kraju grožđe. Ako baš želite znati, mislim da je širenje ruku i riječ gotovo dio recepta i da je za rumopst to jednako važno kao voće i rum. Nisam siguran može li svatko izgovoriti tu riječ i šire li se ruke na neki naročit način, ali ako vam rumopst ne uspije, možete biti prilično sigurni da je recept izgubljen za sva vremena jer sam očito zaboravio neku sitnicu ili neki tajni sastojak, a u vrijeme kad budete ovo čitali moja će baka sigurno već biti mrtva, pa ni nju nećete moći pitati.

Pred Dvadeset deveti novembar pao je veliki snijeg, a na sam Dan Republike temperatura je pala na minus dvadeset. Noćas je zeko tražio svoju mamu, ustvrdila je moja mama, pravi je dan za rumopst, zaključila je baka, a meni je srce zalupalo kao ludo. Zamirisao mi je rum i prije nego što je baka otvorila teglu. Nema većeg uzbuđenja od onoga koje donosi Prvi put; to jako dobro znam: sve što mi se događalo prvi put bilo je odlično, a svijet je srećom još bio pun stvari za Prvi put i trebalo je imati samo malo strpljenja i već bi bio neki Prvi put. Vani su se na jarbolima mrznule zastave, crvene partijske i crvene republičke, a između njih trobojnica državna; sve je bilo tiho, ledeno i mirno, nigdje ni daška vjetra, a one su, te zastave, stajale ukočene, kao da su od lima ili kao da ih je netko zaustavio u trenutku najvećeg uzbuđenja da čekaju zajedno sa mnom, širom otvorenih očiju, raskriljenih nosnica i stisnutih šaka da bude na stol iznesen rumopst, usred zime, usred najhladnijega od svih dana koji je još i Dan republike, to voće od prošloga ljeta, plodovi vrućih dana u kojima je sve živo i zdravo, sačuvani u rumu, u tom strašnom alkoholu, da bi sad bili pojedeni Prvi put.

Dobio sam jednu smokvu, dvije trešnje, krišku jabuke i tri jagode. I to ti je previše, rekla je baka, nećeš nam se tu napijati, rekla je mama, a ja sam gledao ono voće u svojoj zdjelici i bio sam pomalo razočaran. Plodovi su izgubili boje: smokva i jagode bile su smeđe, trešnje crne, a jabuka je bila skoro siva. Umjesto voća, pred sobom sam gledao nešto što je izgledalo kao leševi voća; mrtvi plodovi koji nisu bili pojedeni dok je bilo vrijeme, nisu nastavili život u našim trbusima i žilama, u srcima koja ih se sjećaju i na nepcima koja su osjetila njihovu slast, nego ih je netko pustio da umru i tako mrtvi dočekaju u rumu Dan Republike.

Držao sam se prstima za kraj stola i buljio u zdjelicu. Nisam znao što da radim, s koje strane i od kojeg ploda da počnem. Šta ti je?… Izgledaju mi kao oči… Kakve oči?… One oči u formalinu, na medicinskom fakultetu. Mama je ljutito pogledala baku: Eto vidiš šta je uradio… O, gospode Bože, rekla je baka. Kažem ti da nije normalan… A šta ja tu mogu?… Ti si ga pustila da ga odvede… Šta sam mogla, da mu zabranim možda? Pa nisam ja tu majka i otac.

I tako, problemi su nastali i prije nego što sam prvi put probao rumopst, krivac je bio tata jer me je vodio da mi pokazuje organe u formalinu. Mislio je da to moram vidjeti i da nema nikakvih razloga da djeca ne vide dijelove bivših ljudi, a možda je mislio i da ću se zainteresirati za medicinu i nastaviti, kako kaže teta Doležal, njegovim stopama. Umjesto toga, mene je sve mrtvo i lažno počelo podsjećati na organe u formalinu, od plastičnih lutki rodice Regine koje su izgledale kao slezena u formalinu, preko kiselih paprika punjenih kupusom koje su u providnoj tegli izgledale kao tumor na mozgu u formalinu do voća iz rumopsta koje je izgledalo kao oči u formalinu. Ne shvaćam u čemu je problem i zašto me nešto ne bi smjelo podsjećati na nešto u formalinu, ali je očito da ništa ne smijem ispitivati. Mogu se, evo, samo smješkati i praviti se glupljim nego što jesam.

Baka je zgrabila zdjelicu ispred mene i ubacila voće natrag u teglu. Ne podsjeća me, ne podsjeća me! zaurlao sam, ali je već bilo kasno. Nećeš se ti meni napijati, rekla je baka, idi vježbaj matematiku, rekla je mama, a ja sam izgubio prisebnost i počeo sam tuliti. Uvijek si poslije govorim da to ne smijem činiti, ali uzalud, rasplačem se u presudnom trenutku, urlam, zapomažem i ridam sve glasnije, a živci mi se rastežu kao žlundravi rezanci u govedskoj supi i jasno mi je da ništa neću postići jer su one na moje suze neosjetljive kao da sam fašist u partizanskom filmu, no što mi zapravo preostaje kad mi to rade i još na Dan Republike kada bismo trebali voljeti jedni druge više nego ostalih dana jer je državni praznik i sve treba biti kao svečani televizijski program.

Tulio sam satima, ali one me nisu htjele slušati, nego su mirno radile svoje poslove. Kad je mama počela usisavati, prestao sam. Jednostavno, uvreda je već bila prevelika, a i taj usisivač je zvučao kao da se šali na moj račun jer mu je intonacija gotovo savršeno odgovarala intonaciji moga glasa, pa bi netko tko bi nas slušao vjerojatno pomislio da usisivač i ja izvodimo neki tradicionalni napjev s dalekih istoka, recimo iz sibirskih pustara ili iz mongolske pustinje.

Ušutio sam i započeo štrajk ljutnjom. Nisam ih cijeli dan gledao, na pitanja sam odgovarao kratko i hladno i to samo na ona koja su bila sasvim službena, recimo koliko sutra imam sati u školi i treba li mi oprati opremu za fizičko, mama je rekla pasković jedan, vidi ga kako se duri, a ja sam prešutio i tu uvredu. Prije spavanja me pokušala pomilovati, pa sam se bijesno pokrio jorganom preko glave i čekao da izađe iz sobe.

Bio sam ljut i sutra. Baka je nakon ručka pitala hoćeš li rumopsta? i jedva sam dočekao da joj kažem: neću, gadi mi se!… Sram te bilo, kako ti se to hrana gadi!… To nije hrana, to je al–ko–hol, to je al–ko–hol. Nisam pjandura i ne treba mi al–ko–hol. Razdvajao sam slogove i gledao je ravno u oči. Ništa mi ne može jer što god bi sad rekla, pred očima bi joj zaigrao Stari vrag, iz groba bi se probudio moj pradjed kovač Joža Slovenac, moj veliki saveznik za taj dan.

Dobro, nećeš rumopst. A i ne moraš, ostat će nama više. Otpuhnuo sam kroz nos i pokušao se cinično osmjehnuti. Taj osmijeh stalno uvježbavam, za situacije u kojima ne znam što bih rekao ili u kojima ne smijem ništa reći da ne bi dobio po labrnji, ali mi se stalno čini da ga ne radim dobro i da njima izgleda kao da ću se rasplakati, a ne osmjehnuti.

Te godine nisam probao rumopst. Odbijao sam ga i kad sam se već prestao ljutiti i kad su dolazili gosti i kad je za Novu godinu došao Nano i rekao: hajde, probaj malo od mene. Takva je jednostavno bila situacija; nisam mogao popustiti, iako sam želio okusiti to mrtvo voće i alkohol u njemu i znati zašto je voće umrlo i u čemu je moj pradjed uživao cijeloga života i čega su se to baka, mama i djed tako panično bojali.

Baka je rumopst pravila i sljedeće godine, širila je ruke, govorila gotovo i sve se ponavljalo do grožđa, tog posljednjeg voća, i do prvih ledenih jesenjih dana kad je otvorena tegla i kad je baka rekla: probaj ovu smokvu, meni za ljubav. Tada sam popustio jer je u pitanju bila smokva, a ona je za moju baku bila specijalno voće. Sve u vezi sa smokavama bilo je nježno, tiho i daleko, sahranjeno u nekom dalekom vremenu u kojem je kad bi se u njega vratila, postajala tako slaba i nesigurna, bivala djevojčica, moja baka djevojčica, jer su za nju sve smokve ovoga svijeta bile dubrovačke i to iz onoga Dubrovnika u kojemu je odrastala kao što ja odrastam danas, išla u talijansku školu i gledala more s Boninova; to more nije imalo kraja, kao što ni život nije imao kraja, da bi na kraju od života i mora, kao jedina stvar u kojoj je još bila dijete, ostale samo te smokve i najljepša među njima, ljubičasta smokva indiana, plod u kojem živi moja baka bez ijednog životnog razočaranja i bez ijednog velikog bola odraslosti u kojoj stvari prestaju biti djetinje i više ništa nije Prvi put. Baka je rađala djecu i sahranjivala prvo od njih, baka je voljela Gretu Garbo, njezinu šutnju i plave oči, baka je rađala unuke i sahranjivala prvu od njih, baka je voljela djeda i sahranila i njega, baka je mrzila Staroga vraga jer je Stari vrag djedu donio samo patnju u životu, a baka nije mogla dopustiti da pate oni koje je voljela. To sam pomislio kad je rekla probaj ovu smokvu, meni za ljubav ili sam pomislio puno kasnije, u vrijeme kad sam brže rastao i kad je bivalo sve više stvari koje su bile Posljednji put i sve manje onih koje su bile Prvi put, ali mi se ta smokva zalijepila za misao iz drugoga vremena i sada samo njoj pripada i ostat će tako zauvijek.

Mrtva smokva iz rumopsta bila je moj prvi alkohol u životu. Ne znam kakav je okus imala, ne sjećam se ili se ne želim sjećati jer s takvim sjećanjima čovjek riskira da mu opet dođe neki drug Mutevelić i premjerava koliko si pametan i hoćeš li jednoga dana eksplodirati kao bomba jer ti se bez razloga plače, iako znaš da su te suze glupe, nemaju nikakva smisla i nitko ih neće razumjeti. Ne mislim na suze iz bijesa, nego na one druge suze zbog kojih sam pojeo tu smokvu, ali mi se nije učinilo da je snijeg debeli modri jorgan pod ledenom mjesečinom, jorgan ispod kojega spava kovač Joža Slovenac.

Priča iz “Mame Leone”

– Ko ne vodi ljubav stotinu dana, iznova je nevin – tako je na napuljskoj Pinjaseki, kazao onomad škembidžija Paskvale, sekući komad kravljeg buraga. 

Vidim ga u sećanju kao tad, prinosi na vrh noža: – De, zagrizi! 

Presipa uljem, dodaje zelenu maslinu, kapar, cedi limunov sok iz šake: 

– Voliš masnije, ili bi suvlje, čvorovito? 

Paskvale titrave škembiće stavlja na vršak sečiva, kazuje rukama anatomiju, tapka po kuvanom bivoljem tkivu koje zovu sto koža, zatim nastavlja o svome gradu usred Sredozemlja, o četvrti usred grada.  

Na ledom presutoj dasci, reže mreškava vlakna. Govori kao mudrac četvrti, o buragu sa sladostrašćem, o jelu lascivo. 

Vri napuljski kotao vrelog ulja. Vrti se od hrane i govora Pinjaseka, gradska nutrina i mresište. 

*

Dolazi mi u sećanje napuljsko izobilje i ovde na Ružinom brdu, na pijaci Fenj. To je agora budimske četvrti. 

Nema maslinovog ulja, sve greje vrela guščija mast. I mađarski govor načas brz, onda usporen. Mađari nisu Napolitanci. Planu pa ćute, dumaju u se. Piju često od muke, dnevne ili trajne, trijanonske, pre nego od slasti. 

A na napuljskom asfaltu i kaldrmi, pijan si već od sunca i vazduha, mlakog kao utroba! I zapliću ti se rige u vina: fjano, aljaniko i vino zvano lisičji rep. – Ne po boji, nego po obliku grozda – kazao je Paskvale, praveći kupast oblik rukama, kao oko ženskog struka. 

Ovde, na Ružinom brdu, Matijaš barmen, o rizlingu svežem i reskom. Uzme u ruke flašu sode, toči penušavu vodu u čašu: – Mađarska invencija!

I na budimskoj pijaci Fenj, priče prate ritam govora, ritam vina. 

U jesen, za Martinje, Budimci kažu: vreme previranja. 

One što uplove drži sidro, a duša traži put, da se ne učauri. U međuvremenu ime četvrti pretvorilo se u alhemijsku reč. Rožadomb, Rožadomb, Ružino brdo. 

Okupio sam ih oko trpeze priče. 

Ester je videlica. Zna tajne i zbivanja na Ružinom brdu. I zimi ide gologlava, u prolećnom mantilu. Po dobi ni stara ni mlada. A priđeš li bliže videćeš, oči joj menjaju boju. 

Bivalo je vetrova nad brdom. Na vrhu, gde se ulice sužavaju u visini, videli smo: pleše u haljini boje jantara i nešpole. Sad, u jesen, božjacima s brda pravi čaj od limunove trave, krepi i odnosi nesan.

I ovako je bivalo, kaže ponekad: ne vozi u utorak kroz Ferencvaroš, ili: danas nemoj Petefijevim mostom. 

Na Ružinom brdu znaju, Ester razgoni vetrove koji unose nemir i slušaj da čuješ šta će biti. 

A ja znam Abišaka, indijskog fotografa, slušao sam njegove priče o tigrovima snimanim izbliza. O šarenim divljim mačkama kao o braći. 

I on o predskazanjima, talismanima i himalajskim isposnicima koji se, video je u planini, u molitvi blago odižu od tla. 

Znam Adama, taksistu, mišlju i nogama na zemlji. 

I barmena Matijaša, čoveka od zanata. Riđ sa bakenbardima, grofovski otmen, zna reći manje. 

Ester na Ružinom brdu uči druge koracima. Ona kaže: za sto dana možeš naučiti ples. I još, da je u svakom dar: ko zna hodati, može plesati. 

Možda ćemo se, kao u Dekameronu, dok ne prođe pošast izmaknuti na brdo, stotinu dana da bude stotinu priča? 

Paskvale, na napuljskoj Pinjaseki, o sto posnih dana. A na budimskom brdu, i ovog Martinja mošt previre u vino.  

Priče su guste, zrnaste kao sočno tkivo s Pinjaseke. 

*

Abišak danas, pred jesenja slavlja, o vrelom indijskom maslu i gurabijama, o testu što se topi i novoj koži koja srasta. I on od Budima sveg od jave, plovi i tone u dubine. Danas o pacifičkom plemenu:  

– Deset i više minuta oni mogu roniti pod vodom! Zamisli to, rode… 

– Deset? Znaš li, ti, rode, koliko u proseku traje seks? – presekao ga je taksista Adam.

Abišak podiže dlan da ućutka taksistu, vedrog, zajapurenog živom rečju i vinom. 

– Duhovito! – kaže Indijac, smeh mu navire na usne a bio bi miran kao braman: – Seks, seks, tebi je sve seks! To se zove: ljubavni čin! – Abišak je indijski gošpar i sve bi u svileni sari umotao, i butine i grudi i gurabije, u nagoveštaj više negoli u sirovu sliku. 

Počeo je o hramovima, reljefima i isprepletanim telima, onda o Kamasutri, te kako ljubavni čin traje satima: poezija, sitar, jestiva slana i slatka, a telesni je užitak što je slatko slanom, šećerni prah na slastici.

– Gledaj tigra: razjapi snažne vilice u širok zev, sjaje mu oči i zubi, pa snažno rikne, tako priziva ženku. Žlezde, rode, lučenja… 

– Koliko traje? – opet Adam. 

– Nije koliko, već kako – kaže Abišak i menja tok plovidbe. Ka već zacrtanom arhipelagu, ka plemenu što lovi u okeanskoj dubini, harpunom, tune glatke kože, goleme kirnje sa žutim mrljama: 

– Osim kopljem, love i lukom i strelom. 

– I to pod vodom? – umeće taksista. 

– Pod vodom, dašta! Može, rode, može… – kazuje Abišak i nastavlja: 

– Ima u lobanji, pod obrazima, između kostiju, raznih šupljina… – pokazuje na svom, bakrenom licu: 

– Evo, ovde oni drže vazduh. – I dodaje: – Odmalena, buše bubne opne. 

– Zato u starosti slabo čuju – uzvratio je Adam, kao da čita iz enciklopedije. 

– Ne mora se sve čuti – kazala je Ester.  

*

Na Rožadomb su spustili kotve mnogi, a ponavljanja ima, svake je godine Martinje. Na pijaci, veliki kotao, tope gustu, žutu ptičju mast. 

Preko mora, u Napulju, majstor Paskvale reže, prinosi na vrhu noža mreškavi škembić, i kazuje svoje o danima bez seksa, dok na ledom presutoj dasci služi deliciju sirotinjsku a slasnu, dodajući masline, kapar, ulje, limunov sok. 

So? Morska, himalajska? 

Priča je so soli. 

U Budimu, plivao sam u bazenima iz turskog vremena. Para hamama taži kožu, greje kost. Tamo, ispod turbeta derviša Đulbabe, bazen je tih kao tekija, plivanje tonuće i uzdizanje. 

– Kraul, diši na 2, ili na 4, ili na 6, pa plivaj rode koliko imaš daha – kaže Abišak – seti se okeanskog plemena. 

Kao inače o tigrovima, Abišak sad najviše o ljudima vode, o plemenu što u šupljinama pod kožom drži kiseonik. Love, gledajući u riblji svet i koralje. 

Dno bazena tirkizne boje. Izronivši, Budimpešta providna kao staklo. 

Škembidžija s napuljske Pinjaseke, o stotinu suvih dana. Putnici vele, posle tri meseca valja na put. 

– I planinski ždral krene, taman kad mu je potaman – kaže, usred martinjskog slavlja, Abišak. Govori, i u slast grize vreo guščiji batak i pekarski hleb od kiselog testa.

 Opet je Martinje, opet su na Ružinom brdu zalogaji, gutljaji, reči. Četvrt je fragment grada. 

– Što je veliko, živi u fragmentima – kazala je Ester. 

*

Fenj je mati izobilja. 

Bio je na pijaci danas jedan radnik, železničar, nosi šešir, maramu i kožnu jaknu sa metalnim kopčama i broševima. O sebi kaže: spaja rude vagonâ negde kod Kečkemeta. 

Kečkemet, imenom grad kozje staze. Na putu koji od Segeda vodi u Budim, između magle i memle, ni velik ni malen. Kao čovek između detinjstva i zrelog doba. 

– Bio sam jednom, skrenuvši s puta – kazao sam, i bilo je slavlje, kao što su na Ružinom brdu. Bila je lomača, dizao se u nebo klobuk, slavio odlazak zime. 

Spajač ruda govorio je meni i svakom ko čuje, tako govore ljudi od agore: – Dok ja, čukadžija, ne udarim čekićem po točku, ne može krenuti voz. – Kaže, trebalo mu ili treba, tek koja godina za penziju. 

Iz priče, zamagljene, ne može se sve razaznati, već samo žene, alkohol, neko ljubičasto ulje prosuto po cesti. I hod mu blago nagnut u stranu. Motociklista je, bajker, prelazi rukom preko resa jakne.  

Pričao je svoj bluz, sa mirisom duvana, asfalta, štavljene kože, uz zagasitu boju hmelja, škljocao zipo upaljačem kao da vrti revolversko bure. 

Pokazuje bedževe s puta, značke, memorabilije motociklističke, sa roštiljijada, koncerata, magistrala i motorskih ruta: 

– Najbolji su putevi uz vodu. Asfalt je mek, kao podmazan mašću. 

*

Na Rožadombu već se prekriva zimskim ćebetom a u snu menjaju strane sveta. Tamo, u Napulju, toplo kao u trbuhu kravljem. 

Gradovi imaju stotinu koža. Do nutrine, u mlako škembe, u burag grada! 

U Martinje mošt previre u vino, ima sirotosti i izobilja. Grizli smo u vezivo biljno i mesno, bibavo, čvorovito ili resko, u reči koje su opore.  

U Napulju vino zvano lisičji rep, ovde žuta guščija mast i kiselo hlebno testo. Na Pinjaseki Paskvale seče stotinu koža, tkivo u stotinu listova: 

– Pogledaj, nalik je knjizi.  

Na budimskom brdu Abišak, Indijac naš, lomi pečen batak, priča o ronilačkom plemenu, o opnama uha, pritisku oka.

Ester kaže: biće hladno, te kako je danas bolje zaobići bulevar što svija u Ferencvaroš.

Zašto, ne moramo znati. Treba je slušati jer ona vidi nevidno, poznaje vetrove i podzemne vode, trave i tajne brda.   

 Priča ima stotinu koža. 

Putnik od Kečkemeta začinjava priču adrenalinom i kortizolom. Pali zavijutak, škija je žiška i srž:  

– Dobar se duvan brzo gasi.

31. listopada

S lokacije San Giovanni in Persiceto krenuli smo u 4.30. Giacinto je pripremio furgon s potrebnim lijekovima, inkubatorom, pelenama za odrasle, invalidskim kolicima. Četrnaest sati putovanja do unutrašnjosti Rumunjske, dan prvi u kutiji.

1. studenoga

Polazak u 5 sati: ravnice, planine, sve do prostranih livada, koje se spuštaju do Crnog mora, gdje je na rumunjskoj obali (Isaccea) ukrcaj na trajekt koji vozi preko Dunava na ukrajinsku obalu u Orlivku. Carinarnica s temeljitim pregledom tereta, nanovo slažem ispreturane kutije, dok se Giacinto brine za dokumentaciju.

Konačimo u Ukrajini, prije Odese, našavši smještaj samo u jednoj dvokrevetnoj sobi. Za prvih putovanja u ovom ratu Giacinto je imao orkestrirani san opskrbljen puhačkim instrumentima i udaraljkama, a glasnoća se čula po susjednim sobama. Smanjujući teret, njegov noćni solfeggio postajao je profinjen, nalik na šum vrapčjih krila.

2. studenoga

Polazak po noći, beskrajna ravnica prema Odesi, zora dolazi preko desne sljepoočice. Velike vjetrenjače kreću se kao kazaljke na satu, lagano otkucavaju svoje ravnodušno vrijeme. U tako blistavom danu rat je još gnusniji.

U Odesi kod prijateljice liječnice istovaramo inkubator, pelene za starije osobe, invalidska kolica.

Lijekovi su nabavljeni novcem donacije proizvođača aromatičnog octa Jacobazzija.

Giacinto i ja ne primamo novac, donacija stiže od udruge koja potrebne lijekove nabavlja uz poveći popust.

Nastavljamo put Nikolajeva, prelazimo preko rijeke Bug, jednog od onih veličanstvenih vodotoka koji se ulijevaju u Crno more. Drugi su na D: Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don. Valja znati i malo geografije da bi se razumjelo povijest .

Istovaramo ostatak iz furgona. Razgovaramo s Albertom Capanninijem, odgovornim za Operaciju Colomba, volontere koji u smjenama rade u Hersonu. Podijeljen Dnjeprom na dvoje, zapadna obala je ukrajinska, a istočnu su okupirali Rusi. Rat je svakodnevica. Na pol ispražnjen grad odolijeva.

Alberto nam pokazuje fotografiju s jednog vjenčanja: mladenka u bijelom, u pozadini su ruševine. Bračno putovanje može pričekati, sreća ne može, čak ni izložena topničkoj paljbi.

Bilježimo potrepštine za sljedeći dolazak. Polako krećemo nazad. Noćas je još cijela Ukrajina, pod mjesecom koji se puni.

3. studenoga

Ukrajinski dan na putovanju, sve do rumunjske granice, s onu stranu Karpata.

Ova kronika prestaje, nastavlja se naše putovanje od tisuću kilometara dnevno u kutiji.

Preveo Tvrtko Klarić

(#fondazionerrideluca #errideluca)

Priča iz “Mame Leone”

Između mene i moje druge bake, tatine majke, stajala je jedna velika kost. Ta kost u nekoj drugoj prilici ne bi bila važna, obična oglodana govedska kost, ali je nitko od onih koji su za nju čuli nije zaboravio, pamtili su je do smrti, a pamtim je, evo, i ja, iako mi nije ta kost bila toliko važna. Možda zato što sam je dobio kad sam navršio tek treću godinu i bio sam u životnome dobu u kojemu je čovjeku svejedno kakvim ga kostima darivaju.

Ta moja baka, neću joj spomenuti ime, nije bila sretna kad je tata oženio mamu. Ne bi bila sretna ni da je oženio neku drugu ženu; ona je željela da tata ostane sam i da mu ona, njegova majka, ostane jedina žena u životu. Prezirala je sretne i vesele, grozila se ženske lakomislenosti, dane je provodila naslonjena na prozor svoje sobe i gledala ih kako lepršaju na vjetru, sve te žene, lake žene koje će živjeti i umrijeti sretne jer samo one mogu biti sretne, sreća za nju nije bila ženska riječ. A one druge, male, neugledne i ružne, one koje skrivaju svaku oblinu i za koje neće zapeti niti jedno muško oko, te su svetice i zbog toga su osuđene da se pate do smrti. One će iskupiti i sebe i svoje grube pijane muževe i na sudnji dan za njih isposlovati milost Božju. Sebe je smatrala sveticom jer ju je muž ostavio s tek rođenim djetetom, mojim ocem, i jer se cijeloga života morala brinuti za njega, ali i za svoju braću i sestre. Živjeli su u jednom minijaturnom stanu u Nemanjinoj ulici, zapravo u sobi u kojoj je pola prostora zauzimao klavir, a drugu polovicu kreveti. Klavir nije ničemu služio jer nitko nije znao svirati, ali bio je znak da su nekoć bili bogati, iako se tog vremena nitko nije sjećao. Valjda je to bilo toliko davno da nijedna dirka više nije pamtila svoj ton i nikakva se ljepota i bogatstvo duše nisu mogli naći u tom stanu. Ispod klavira bilo je skladište za zimnicu, za tegle s kiselim paprikama, vreće s krumpirom, kupus i sve ono što su drugi ljudi držali u ostavama i špajzama.

Moja mama za nju nikako nije mogla biti svetica. Moja mama se smijala, imala je plavu kosu i pogled kao iz socijalističkih filmskih žurnala, pun nedopustivoga i neodgovornog optimizma. Konačno, ona je bila lijepa i mlada, bila je bogata na način na koji smo bogati prije nego što shvatimo da nam je siromaštvo vječno, tako da je i sama njezina pojava mojoj baki bila uvredom, a vjerojatno ništa nije toliko povrijedilo nevinost njezine sobe i svetost pozlaćenog drvenog Krista obješenog iznad ulaznih vrata kao trenutak kad je jednoga januarskog dana 1965. ušla moja mama, s tisuću snježnih kristala u svojoj kosi i s nadom kojoj danas više nitko ne zna ni ime. Tata je vjerojatno morao satima ili danima moliti baku, morale su se s visokih stropova rušiti sve obiteljske tajne, morao je platiti kao nikada u životu da ona konačno pristane i dopusti da joj sam ženski vrag prijeđe preko praga. Baka je bila duboko religiozna, ali i naprosto gluha za lepet krila anđela; vidjela je samo vraga u tisuću obličja, a najprije u ljepoti, u ženskoj ljepoti koja je došla oteti joj ono jedino i najviše što je u životu imala, njezina sina.

Sjedila je u svojoj fotelji, nudila mamu slatkim od ruža i smješkala se dok joj se srce ledilo i rasla joj vjera u Božju dobrotu i veličinu, u to da će Svevišnji zaštititi i nju i njezina sina i da će moja majka iščeznuti kao što na kraju iščezava svako iskušenje na koje ju je Bog u životu stavio da provjeri njezino srce i sve što u tom srcu jest. Sat vremena sjedile su jedna nasuprot drugoj, tata je pokušavao započeti neki razgovor, a zapravo je od svoje majke tražio milost koju mu ona nije bila spremna dati. Ona je vjerovala u Boga i u toj vjeri činila sve, a on je vjerovao u nju, nastojao je slomiti, ne znajući da ona lomi njega i da ga njegova ljubav neće čekati onoliko dugo koliko je potrebno da shvati kako život ima dva početka: onaj s rođenjem i s prvim sjećanjima i onaj s ljubavlju. Za razliku od drugih ljudi, tata je morao ubiti prvi da bi stekao pravo na drugi početak, ali on to nije mogao učiniti.

Ali ne bi se moglo reći da se nije trudio. Otišao je s mojom majkom i ostavio svoju da ga spominje u svojim molitvama i od Boga traži da ga oslobodi napasti i izbavi ga od zla. Potom je jedne lijepe sunčane nedjelje, u hotelu Panorama na Palama, začeo mene i povjerovao da ću ga spasiti od svega, a ponajviše od slaba karaktera, nedostatka okrutnosti i čvrstine, da ću ga spasiti od svake potrebe za njegovim odlukama jer će njegova majka s rođenjem djeteta shvatiti da u tatin život nije ušao vrag, jer se s vragovima ne prave djeca.

Jesi li siguran da je to tvoj sin? pitala ga je čim je ušao u sobu. Da, odgovorio je, okrenuo se i otišao. Tog je trenutka vjerovao sebi, a ne njoj, ali je njegova vjera bila mlaka, ni vrela ni hladna, i rastopila se prije nego što je mogao shvatiti da se na takva pitanja nikome ne odgovara, pa ni vlastitoj majci, jer se u njima ne pita o nečemu tvome, o tvome djetetu, nego se pita o tebi samome. Uglavnom, došao je mojoj mami, ljubio je i smješkao joj se, grlio je onim zagrljajima u kojima ima previše čvrstine jer kriju sumnju, ali ne sumnju koja bi se mogla sakriti. Mama ga je zaprepašteno gledala i ništa mu nije mogla reći, počela je stariti i svoju ljubav pretvarati u mržnju.

Ja sam bio velika debela beba, na bijelim heklanim jastucima, sa znakom maline na lijevoj sljepoočnici. Žene iz komšiluka rekle su joj poželjela si malina ili jagoda dok si ga nosila, ona se začudila da, jesam, jagode želim otkad znam za sebe, a žene su kimale glavama i željele da se osjeti krivom. Ta malina s vremenom će rasti, doktori su rekli da će prekriti cijelo moje lice ako se ne odstrani, pa sam šest mjeseci kao dvogodišnji dječak dobivao injekcije slanoga rastvora u sljepoočnicu. Taj bol ostat će najjasnije sjećanje u mome životu.

Ti misliš da ovo nije tvoj sin? vikala je na tatu, dok su se moji pravi djed i baka mrznuli u susjednoj sobi. Ne mislim, tako mi Boga, ne mislim, odgovarao je on i opet odlazio svojoj majci. Vraćao se sa saksijama jednogodišnjeg cvijeća, govorio ovo je za naš stan, ali je i on znao da ni od toga stana, ni od cvijeća neće ništa biti. Moja zla baka uspjela je u svojim namjerama, ali se Bog malo našalio uslišivši njezine molitve: nije iz njegova života istjerao ženu vraga, nego je iz ženina života istjerao čovjeka koji se na trenutak pokazao nedostojnim svoga očinstva.

I tako: bogobojazna majka zadržala je svoga sina, ali je bila zauvijek kažnjena jednom neobičnom okolnošću. Već s godinom dana, kad su mi bile jasno označene crte lica, izgledao sam kao moj tata. Isti oblik glave i čela, ista brada, nos i oči, pa čak i isti oblik noktiju na rukama; i druga djeca bila su slična svojim roditeljima, ali ne toliko i ne samo jednom od njih. Umjesto da mi tata ne bude tata, ja sam izgledao kao da mi mama nije mama jer se na mome licu nije prepoznavalo ništa od njezine ljepote, nijedan njezin osmijeh ili dar. U to vrijeme sve na meni bilo je njegovo, a on je svojoj majci odnosio moje fotografije, ona ih je gledala, stiskala usne i bivala još očajnija zbog strašne sudbine koja joj je namijenjena. Samo je ona mogla vidjeti na koga to dijete sa slike zapravo sliči, kao što je cijeloga života s užasom primjećivala na koga sliči njezin sin: obojica smo bili dvojnici onoga čovjeka, mog djeda Đorđe, koji ju je u životu unesrećio. Do njezine smrti i još mnogo kasnije živjet će njegov lik koji će samo potvrđivati da je patnja besmrtna i da traje čak i onda kad više nema onih koji bi patili.

I, šta sad hoćeš od mene? pitala je vraćajući mu fotografije. Hoću da ti pokažem svoga sina, odgovarao je tata. Dobro, pokazao si mi ga, i što sad?… Hoću da ti ga živog, u ovoj sobi pokažem. Ništa mu nije odgovorila, samo ga je gledala nadajući se da će njezina šutnja biti dovoljan odgovor, da će on tu šutnju razumjeti i da će znati kako se neke stvari pred Bogom ne smiju izgovoriti, ali se o njima mora voditi računa, kao što se na osnovi njih treba u životu i postupati kad je riječ o onima koje voliš. Samo ljubav majke prema sinu za nju je bila veća od Boga, a od sina nije očekivala ništa drugo nego da i njegova ljubav prema njoj bude od Boga veća.

Moraš mi to učiniti, tata je uvjeravao mamu, a ona je palila treću cigaretu iako su joj već dvije gorjele u pepeljari, moraš, nakon toga će sve biti drugačije. Nije mu vjerovala, ali je istodobno znala da na kraju mora pristati i da trajanje njezina otpora nema utjecaja na odluku koja je davno donesena. Da, naravno, ona će svoga sina okupati, počešljati, učiniti ga najljepšim na svijetu i odvesti ga toj ženi koja je zapravo njegova baka, koliko se god to mami činilo nevjerojatno i koliko god već bilo jasno da u ovoj priči nema mjesta za bake i unuke jer je zaključena davno prije, u vrijeme koje se mame nije ticalo i u kojemu je i onaj klavir, možda, davao glasa od sebe.

I vi idete s nama, je li tako, obratio se tata mojoj baki i djedu. Baka je obukla svoj crni paradni kostim, uzdahnula kao prije nekog velikog posla, a djed je odmahnuo glavom: Ja ne idem, a ako me pitaš zašto ne idem, reći ću ti da ne znam, ali mislim da sam dovoljno star da ne moram raditi ništa što ne želim. Mladi ste, pa se sami brinite. Iako vjerojatno nije razumio što mu govori stari Franjo, tata nije inzistirao, niti mu je više išta rekao. U biti mu je, možda, bilo i pomalo drago. Nije dobro imati takve svjedoke u životu ako nisi spreman biti jak jer ti oni mogu jednim zamahom ruke srušiti cijeli svijet. Naime, djed je znao biti prijek, ali iako su svi to pripisivali astmi, tata je slutio da je ta prijekost druge vrste i da dolazi od čovjeka koji drugima ne oprašta ono što već nije oprostio samome sebi. Što god se dogodilo u sobi s klavirom, bolje je da se dogodi bez staroga Franje.

Sjedio sam u tatinu krilu. Moja baka i mama na koljenima su držale cvjetne tanjuriće s fildžanima, a ona druga baka smiješila se iz svoje fotelje. Šutnja je bila mnogo veća od sobe, veća od klavira i veća od svake šutnje koju bi živi jedni drugima bili kadri uputiti. Riječi su se odronjavale bez reda i smisla, baš mi je drago što smo se konačno upoznali, rekla je moja baka, jeste li za slatko od ruža? upitala je na to ona baka, a onda se opet dugo nije odronjavalo ništa, imate lijepog unuka, dugo je smišljala moja baka, a zašto nije došao vaš gospodin muž, munjevito je uzvratila ona iz fotelje. Nitko ne zna koliko je to trajalo, ali je trajalo jako dugo, toliko dugo da sam na kraju zaspao gledajući onaj križ nad vratima i tog čovjeka prokovanog čavlima koji me je plašio jer o njemu nisam ništa znao, osim što je u mome sjećanju postao znak za tu sobu u kojoj su živjeli samo klavir, križ i ta starica, moja pogrešna baka, koja nikada u mome životu nije ustala iz fotelje, pa ne znam ni je li znala hodati.

Probudio sam se u autu. Mama me je držala u naručju, tata je vozio, a moja baka držala se za rukohvat i kljucala u ritmu vožnje svojim velikim nosom po zraku. Nisu govorili jer su mislili da ja spavam. Mama je pokušavala zaviriti u najlonsku vrećicu u kojoj je bilo nešto, umotano u bijeli papir za poklone. Narednih petnaestak minuta to će biti posljednja nada za spas njezina braka. Naime, kad smo odlazili, ona je baka poskočila iz svoje fotelje, rekla imam nešto za maloga, on je sada u razvoju, iz frižidera izvadila tu vrećicu i pružila je mami. Izgledala je kao netko tko umalo što nije zaboravio nešto što mu je jako važno, što je za mamu bio sitan, ali beskrajno važan, znak da sve možda i nije izgubljeno i da je ljubav njezine svekrve ipak pronašla načina da izroni iz mraka i oslobodi se lanaca u koje je bila sputana od vremena kad je klavir još bio mlad. U tih petnaestak minuta mama joj je oprostila sve i već se korila jer nije imala dovoljno razumijevanja za njezinu nesreću, mislila je samo na sebe i ovo dijete što joj drijema u krilu, nikad ne pomislivši kako je i ta žena jednom davno u svome krilu držala jedno isto takvo dijete i bila bez ikakve nade u čovjeka kojeg je voljela.

Djed nas je čekao za trpezarijskim stolom. Ispred sebe rastvorio je stare redove vožnje, pčelarske priručnike i rječnik mađarskoga jezika, samo da mu vrijeme što brže prođe, da što manje misli na nas i što manje sumnja u misiju u koju su se zaputili njegovi žena i kćer. Kako je bilo?, skinuo je naočale čim smo ušli, čekaj da dahnemo dušom, rekla je mama, sad ćemo vidjeti kako je bilo, rekla je baka i uzela onu vrećicu, čekaj!, mama ju je uhvatila za ruku, dobro, čekam, rekla je baka i spustila vrećicu. Djed je podigao obrve i pustio vremenu da prolazi. To mu inače nije bio običaj, ali ovo nije bila obična situacija; tu se, znali su svi osim mene, prelamao jedan život, život moje mame, a možda i još jedan, onaj moj, koji je, istina, tek započeo, pa se nije imao gdje ni prelomiti.

Mama je izvadila paket iz vrećice, razmotala papir, a nasred našeg trpezarijskog stola našla se velika, savršeno gola govedska kost. Bila je bijela i čista, bez traga mesa i krvi, kao da ju je netko, recimo Svevišnji, načinio upravo takvom i beskraju poslao poruku: Ti ćeš biti kost i ništa drugo, nećeš imati svrhe, ni smisla, nećeš se ploditi, niti ćeš biti živa ili mrtva. Mama je dlanovima držala svoje lice da se ne raspadne, baka je sjela, djed je rekao znači tako i svi su netremice zurili u tu kost.

Da vidim, da vidim, trčao sam oko stola i vikao. Nisam osjećao da se događa nešto loše jer se zapravo ništa nije ni događalo, niti sam osjećao njihovu ljutnju ili tugu jer nisu bili ni ljuti, ni tužni. Možda su bili bijeli i hladni i možda su, barem u naknadnom sjećanju, bili nalik toj bijeloj kosti na finom crnom furniru. Beskorisna kao neka priča i jednako lijepa, ta je kost bila ono konačno zlo nakon kojega se više ništa dobro ne može dogoditi. Mojoj mami ta je kost bila provalija na kraju jednoga puta; znak da bi se trebala okrenuti na drugu stranu i poći nekim drugim putem, ako ga je u stanju zamisliti i odmah povjerovati kako na kraju svakoga ipak ne stoji kost za njezina sina.

Daj mi to, hoću to, vikao sam, ali mi nisu htjeli dati kost. Djed ju je uzeo, stao pred kantom za smeće — ili je kost bila prevelika da u nju stane ili je pomislio da se takve stvari ne bacaju u kantu za smeće, a onda je izišao s tom kosti van, mogu ga zamisliti kako hoda niz Mejtaš s ogromnom govedskom kosti i kako mu se ljudi sklanjaju s puta jer mu po očima i po tome što ima u ruci vide da je lud; odnio ju je nekamo, nikad neću saznati kamo i vratio se pola sata kasnije, a ja sam plakao jer mi nisu dali to nešto što me je tako jako zanimalo.

Tata je sutradan pitao mamu što mi je njegova majka poklonila jer mu to ona nije htjela reći, ali mu mama nije ništa rekla. Nije znala što bi mu rekla jer je to bilo ono nešto što se riječima ne može reći i što bi nas moglo više zbuniti nego svi mrtvi klaviri ovoga svijeta.

U tu sobu više nikada nisam otišao, niti sam tu svoju baku više ikada vidio. Ne znam čak ni kako je umrla, ni gdje je pokopana, ni je li joj ikad više tata pokazivao moje slike. Ako jest, tada joj je moralo biti malo lakše. S godinama više nisam bio toliko sličan njemu i mogla je povjerovati da je Bog više ne iskušava i da je uslišio sve njezine molitve.

Jurij Andruhovič, Perverzija, 1996

Perverzija je završni dio trilogije koju čine Rekreacija i Moskovijada. U središtu se prva dva romana nalazio karneval, točnije karnevaleskna recepcija zbilje, tako da je, po logici pripovijedanja, nužno da se u trećem dijelu dođe do neke vrste klimaksa karnevalesknih zbivanja koja moraju biti smještena u – Veneciji, gradu kojega se s razlogom smatra svjetskim središtem karnevala. Andruhovič iznova stavlja u pogon sva sredstva postmoderne poetike koja mu stoje na raspolaganju. Pronalaze se kako na formalnom i na tematskom planu. Organizacija pripovjednog teksta je iznimno kompleksna, a njegova jezična realizacija i više nego zahtjevna. Pođimo redom.

U središtu se zbivanja nalazi ukrajinski pjesnik i avangardni umjetnik Stanislaus Perfecki. Sam je tekst uokviren Predgovorom i Pogovorom pripovjedača, Perfeckijeva prijatelja Jurija Andruhoviča.  Pozvan je na seminar pod naslovom „Postkarnevalističko ludilo svijeta: što prijeti na horizontu?“ koji se od 6-10.3. 1993. (dakle u doba karnevala) održava u Veneciji. Prisutni su i bezbrojni gosti koji će održati predavanja na teme koje zvuče, u najmanju ruku, skurilno. Po završetku seminara Perfecki nestaje netragom, a glavni je korpus romana pokušaj Andruhoviča da, na osnovu u  raznim medijima sačuvanih dokumenata, rekonstruira sudbinu svog nestalog prijatelja za kojega, s pravom, smatra da nije mrtav (ili je, misli se, ubijen ili je, eventualno, izvršio samoubojstvo). Budući da leš nikada nije pronađen, ne može se s izvjesnošću utvrditi što se zbilo. To ostaje tajnom upisanom u srce romana. Tako će se i priređivač pri samome kraju romana upitati: „Najvažnije pitanje na koje do sada nemamo odgovor – je li se zbio skok kroz prozor, je li se desilo samoubojstvo?“ Da bi, završavajući ga, samopouzdano ustvrdio: „Jer Stah Perfecki, kojega gotovo cijeli svijet drži za utopljenoga samoubojicu i koji je pravi autor (ne samo nekolikih!) fragmenata ovoga romana, Stah Perfecki boravi i dalje među nama. On živi i, štoviše, on će se vratiti. Isprva u obliku svoje knjige koju mi je tako lukavo podmetnuo.“ Iz ovih redaka kao da se u potaji čuje potraga koju Andreas Sam u romanu Bašta, pepeo Danila Kiša poduzima kako bi pronašao svog nestalog oca, veličanstvenog karnevalistu Eduarda Sama.

Stiješnjena između dvaju okvira nalazi se povijest boravka Stanislausa Perfeckog u Veneciji. (U zagradi: Stanislau je austro-ugarsko ime sadašnjeg Ivano-Frankivska, rodnog grada Jurija Andruhoviča, nazvanog po znamenitom ukrajinskom spisatelju Ivanu Franku, a u prezimenu Perfecki odzvanja težnja za savršenstvom.) Taj je tekst ispisan u potpunoj opreci prema trezvenom tonu (fiktivnog) priređivača. Riječ je o nizu labavo povezanih događaja koji čvršću vezu stječu tek zahvaljujući asocijativnim nizovima koji se formiraju oko njih. Asocijacije se povezuju s aluzijama, ove, pak, svoj posao obavljaju prizivajući raznolike kulturalne momente, najčešće se njima poigravajući, razbacujući ih u vremenu i prostoru pripovjednog teksta, ali podrazumijevajući informiranost čitateljstva koja pomaže da se razviju u svojoj, nakraju, cjelokupnosti. Razbacane fragmente valja pratiti s puno strpljivosti. Ne treba očajavati nad izgubljenim nitima. Naravno, za taj je posao nužna koncentracija (i dobro pamćenje), ali će napori biti nagrađeni onoga trenutka u kojemu će tekst steći željenu zaokruženost. I, da naglasim, to ne mora biti stapanje kojega priređivač J.A. sprovodi u svojemu Pogovoru. Čak i kada ga se pročita, nužna je čitateljska akcija vraćanje Predgovoru (lako je moguće da ga se u međuvremenu zaboravilo), a kada se i to čini se svrsishodnim još jednom pogledati što nudi „rasut teret“ u kojemu se opisuje dolazak Perfeckog u Veneciju i njegov boravak u „carstvu karnevala“.

To nas sve mora dovesti do zaključka da je Perverzija roman koji se mora doživjeti kao vatromet čije se rakete ispaljuju s poligona tuđe književnosti, i ne samo književnosti. Važna je folija u njemu glazba, tako da nije zgorega baciti jedan pogled na nju. Pri tome ću morati zanemariti veliki dio njezinih gotovo bezbrojnih pojavljivanja i koncentrirati se na samo jedan segment – operu. Jedno je od kulturnih događanja koja prate program „seminara“ i praizvedba opere Orfej u Veneciji koju je uprizorio redatelj Matthew Kulikoff. Ta je „opera“, promotrimo paralelu s poetičkim prosedeom koji se koristi u Perverziji, patchwork sastavljen od dijelova drugih opera, najviše onih koje se bave mitološkom tematikom vezanom uz Orfeja i Euridiku, ali i drugih, manje ili više poznatih. Uz to su u nju umetnuti i glazbeni komadi tako da ono što nastaje kod publike izaziva u najmanju ruku dvojbene osjećaje. Je li mogućno konzumirati takvo „umjetničko djelo“? Ono što se zbiva za njegove izvedbe najbolje je svjedočanstvo kontingencije koja dominira, kao poetički postupak, cjelinom. Dok sve nervoznija publika ne zna što će sa sobom i koncentracija joj, logično, vidno opada, tenor iza scene kolabira. Groteska doslovce eksplodira: Perfecki koji se u loži skriva od nepoznatih koji ga progone, s očitom nakanom da ga ubiju, vidi da je otkriven i spušta se, poput Tarzana, na konopcu koji je privezan za ložu do pozornice. Pucnji ubojica ga promašuju, on oblači kostim glavnoga junaka i pjeva ariju koju publika prihvaća s oduševljenjem. Opera koja se nalazi na prijelomnoj točki je spašena, trijumf kompozitora i dirigenta, skupa sa spontanim pjevačem, potpun. Andruhovič izvodi akciju spektakularnog poigravanja sa svim elementima pripovjednog teksta. Sinopsisu „opere“ slijedi spektakularna kaskaderska scena, a performativni se umjetnik u hipu pretvara u opernoga pjevača. Gdje su granice samoga pripovijedanja? 

U svakom se slučaju može reći: daleko pomaknute. Andruhovič kreira hibridni tekst u kojemu se pretapaju najraznolikije diskurzivne formacije. Gore sam kratko predočio kako se sinopsis opernog libreta prebacuje na razinu avanturističkog ili špijunskog filma. Perfecki se stilizira kao ukrajinski James Bond kojemu uspijeva bijeg od anonimnih progonitelja. Na drugoj se razini doslovce reproduciraju izlaganja pojedinih učesnika i učesnica seminara. Andruhovič ih kreira kao persiflažu ili parodiju specifičnog jezika poststrukturalističke filozofije. Takav je pripovjedni postupak izazov za čitateljstvo. Suočeni s teško razumljivim govorom, nalazimo se u situaciji koja od nas zahtijeva da preskočimo te dijelove. Naravno, i ironični se pripovjedač učitava u našu poziciju i poziva nas da to učinimo. No što nam valja učiniti jest pružiti otpor tome pozivu, ma koliko ljubazan bio, i upustiti se u borbu s tekstom. Rezultati će takve odluke biti i više nego zadovoljavajući. Primit ćemo ismijavanje jedne pomodne pojave koje, ipak, neće biti zlonamjerno već, mogao bih čak reći, dobrohotno. Evo i jednog primjera: „Njegovo je puno ime Phallus i gotovo sve civilizacije prošlosti smatraju ga najobožavanijim idolom u Panteonu. Naglašavam: prošlosti. Želim vam dokazati da on nema budućnost. Čak i ovdje, u ovom magičnom, umirućem gradu, gdje su mu postavljeni spomenici u obliku zvonika San Marca i bezbrojnih stupova, želim govoriti o tome, u jednome gradu u kojemu je njegov kult nevidljivo prisutan, u genima i potajnim pogledima, u jednome gradu koji je proizveo najmarljivijeg svećenika i mučenika njegovoga, Monsieur Ph-a, kulta – govorim, naravno, o poznatom seks teroristi Casallegri, ha ha, oprostite, Casanovi s čijim se divljim životom povezuju bezbrojne anegdote, legende i, po mom mišljenju neprihvatljive predrasude.“ Ovo je dio izlaganja američke znanstvenice Lise Sheile Shalizer pod naslovom „Seks bez klipa ili Crvenkapica na dobrom putu“. Riječ je o parodiranju feminističkoga diskursa, ali s dozom poštovanja prema govornicu koju se ne ismijava. No to nije sve. Grafički je to poglavlje oblikovano tako da se stranica cijepa na dva stupca. Dok je predavanje na lijevoj strani, na desnoj se govori o tomu što Perfecki i njegova idealna ljubav Ada rade dok Sheila govori. Perfecki se sjeća prethodne burne noći, a njegovo i Adino tijelo kao da mehanički ponavljaju radnje koje su tada prakticirali. To je ponavljanje, ipak, donekle iskrivljeno, preobraženo, manje strastveno, a više sentimentalno, na mjesto bure je došlo smirenje. Tako dva dijela teksta korespondiraju u harmoniji koja nadilazi granice tematskoga i uzdiže se u neku višu sferu. Time se dvije strane tuđega mire, a pripovjedačeva ironija prelazi u nježni, melankolični ton.

Predavanje samoga Perfeckog kreće se drukčijim registrom. Ono ima samo blago izvitoperenu konkretnu formu u čijem se središtu nalaze povijest i kultura Ukrajine. Za razliku od svojih hermetičnih prethodnika i prethodnica on će govoriti jasno i bez ikakvog zamagljivanja sadržaja. To ne znači da je njegovo izlaganje slobodno od mistifikacija. Naprotiv! One vrve u njemu, redaju se u sve smjelijim varijantama i varijacijama, ostavljajući vrlo malo mjesta za ozbiljnije promišljanje, za refleksiju o onome o čemu se govori. Perfecki publici objašnjava bit Ukrajine na sljedeći način: „Određena tima četirima rijekama (Don, Dnjepar, Dnjestar, Dunav – D.B.) moja zemlja ima već stoljećima daleko fatalnije probleme sa svojom geografskim položajem. Njena se bit nalazi u tome da bi ta zemlja – brdovita i planinska na zapadu i sjeverozapadu, šumovita i močvarna na sjeveru, koja međi s dva dostatno topla mora na jugu – odgovarala potpuno normalnom europskom uzorku kada ne bi bilo istoka, sjeveroistoka, jugoistoka i naprosto istoka: stepa, ravnica, polje, Azija. Borba te dvije, ili dvjesto dvadeset dvije, geografske tendencije od samoga je početka određivala dramatiku naše situacije. Gdje je Europa upravo počinjala postojati, rasti, razvijati se, Azija je odmah revoltirala i zahtijevala uvođenje jednog despotskog i istovremeno anarhičnog statusa. Ne velim da je to loše. Ali velim da je to bit i da ta bit potpuno proturječi jednoj drugoj, europskoj biti.“ To je vizija Ukrajine kako ju formulira Perfecki. Može li ju se pripisati Juriju Andruhoviču? Vjerojatno, ali ne i nužno. Radi li se projekciji koja će potvrditi stereotip o nacionalizmu Ukrajinaca, osobito onih sa zapada, iz Galicije? Iznova: vjerojatno, ali ne nužno. Prodorna se snaga tih riječi u cijelome tekstu predavanja korigira stalnim ukazivanjem na karneval kao središnje obilježje ukrajinskoga mentaliteta – ali i kulture. A karneval je, ne možemo to poreći, anarhičan.

Sljedeći nivo komplikacije pripovjednog diskursa pronalazimo u izvještajima koje ženska osoba (iza koje nije teško prepoznati Adu, makar se potpis kojim se ti izvještaji ovjerovljuju stalno mijenja) šalje svome pretpostavljenom. Oni se odnose na njezino špijuniranje Perfeckog. I dalje nam se uskraćuje informacija zbog čega je on zanimljiv nekoj (i kojoj) tajnoj službi. Izvještaji su puni križanja, korekcije u imenovanju (špijunka Perfeckog isprva imenuje, onda to korigira i naziva ga respondentom), promjene tona, od neutralnoga ka povjerljivom, čak i odanom. Vidi se kako njezina simpatija prema osobi koju prati raste, kako se njezin odnos prema nalogodavcu shodno tome mijenja. Ali ono što ostaje uskraćeno jest informacija zašto (se špijunira Perfeckog) i tko (to čini). Bez te dvije karike Perverzija se pretvara u roman zavjere. Na kraju, s takvim modusom pripovijedanja harmonira i gore spomenuta strategija uokvirivanja teksta. Egzistencija ukrajinskoga umjetnika ostaje tajna kao što je tajna i njegov nestanak. Tekst oscilira između pozitivne (humor, smijeh, ironija) i negativne strane karnevala (razaranje, nasilje, groteska koja prelazi u perverziju). 

Ovim romanom, zacijelo najambicioznijim, Andruhovič završava svoju trilogiju. Karnevalska razigranost koja izbija iz nje neće prekriti mračniju sliku tranzicijske Ukrajine koja se od samoga stjecanja nezavisnosti bori protiv raznih bolesti sistema (na prvom je mjestu korupcija) koje je izjedaju iznutra, ali, što se sve više pokazivalo s vremenom da bi kulminiralo 24.2.2022., i vanjskoga neprijatelja koji čine sve kako bi joj osporio pravo na postojanje. Da u tome dosada unatoč svih napora nije uspio zaslužni su i spisateljice i spisatelji koji pružaju objašnjenja svoje zemlje i nude rješenja za njezinu budućnost. 

Igrale su se, u mom djetinjstvu, razne kartaške igre. Remi, poker, žandar, igralo se i poklape, ali najomiljenija igra bila je tabla, ili, kako su neki govorili, tablić.

Pokojna mama učila me pravilima table, jer trebalo je zbrajati da bi se odnijele karte sa stola ili da bi se pokupile sve i glasno uzviknulo: tabla! To je značilo da onaj koji piše poene stavlja crticu sa strane, jer i table su se zbrajale u konačnom rezultatu. Igralo se do 101.

Igrao sa s majkom često, jer popunjavali smo vrijeme čekajući mog oca, koji je najčešće dolazio kasno, iz birtije, pripit ili pijan. Kad bi bio dobro raspoložen, donosio bi, umotane u papir, kolače, uglavnom one koje je on volio, pa bismo se malko osladili ublažavajući gorak okus njegovog pijanstva.

Pokojni ćaća me naučio igrati remi. Iz vrlo pragmatičnog razloga. Falio mu je četvrti ili, kako bi on govorio: fali mi četvrta žrtva. Igrao je strastveno, nije volio gubiti. Znao bi, nakon izgubljene partije galamiti i vikati na sve oko sebe. Zanimljivo mi je bilo kako nikada nije igrao karata u cilju kockanja, samo za ubijanje vremena i užitak. Bokalić rakije, meza, cigarete bilo je obvezno. Bez toga nije bilo ni igre. Kad bih ja, slučajno, pobijedio govorio bi: pobijedi nas mali šugo. Petak uvečer bilo bi okupljanje igrača i nerijetko bi svanulo, a mi smo bili za stolom i igrali, a mati bi ustajala i kuhala nam jutarnju kavu.

Brat me učio igrati poklape. To je ono kad se napravi, od karata, toliko kamarica koliko ima igrača, karte okrenute licem prema dolje, izabereš svoju kamaricu, staviš dvije banke ili pet banki , prvo se okrene kamara onoga koji je dijelio, a onda svaka pojedinačno. Onaj čija karta bude veća, jača, taj nosi pare. Djelitelj, onaj kojega smo zvali bankar, stavlja svoj novac, onoliko koliko stavlja i igrač, pa ili gubi ili nosi novac. To je već bila kocka pa se brat s ekipom sakrivao u šupu, kao, ako naleti milicija, da ih ne uhvati u kocki. Inače, dvije banke su bile kovanica od 20 para, a pet banki kovanica od 50 para, to su bilo dijelovi dinara, valute u bivšoj Jugi. Još i danas se čuje: nemam dinara, kad netko želi reći da je bez novca, ili idem zaraditi koji dinar, ako ide raditi na dnevnicu, na crno. Ostalo nam to kao digitron za mini računalo, kao faks za deterdžent, kao kalodont za pastu za zube, kao kiseljak za mineralnu vodu.

Stari samo nikada nije htio igrati table sa mnom. Govorio mi je: nije to za djecu. Nisam odmah shvaćao zašto to govori, samo me više s tim poticao na želju da igram. Ali, jedno ljeto dok sam bio kod bake, a stari došao po mene, stvari su mi postale jasnije. Djed, moj stari i njegova dva brata, moji stričevi, sjedali su za stol igrati table i kuhinja bi postajala ratna zona. Sjedali su parovi, jedan nasuprot drugom, rakija, meza i cigare su bili pri ruci. Djed bi, čak, stavljao na stol i malo ogledalce, ono što smo kasnije morali nositi u JNA, kako bi mogao gledati dnevnik na crno-bijelom televizoru, da se ne mora okretati, nije želio riskirati otkrivanje karata protivnicima.

Ja sam stalno bio tu u blizini, možda nekome zatreba nešto, gledao, slušao, ne razumijući baš sve.

Oko svakog bacanja karata ili odnošenja poena žestoke su svađe bile. Jedni su galamili: u što gledaš! Što mu nisi bacio onu kartu! Znaš da ima desetku! Drugi su galamili: što mu ti nisi bacio peticu! Vidiš da čeka osmicu, jebem te ćorava!

Nikako mi nije bilo jasno zašto stalno namiguju, čas lijevim okom, čas desnim, stalno se češkaju iznad obrva, potežu resice uha, napuhuju obraze. Dugo mi je trebalo shvatiti kao to jedni drugima šalju signale koju kartu imaju. Svaka karta imala je svoj tik, svoj pokret.

Repertoar psovki bio je takav da papir i priča to ne može podnijeti.

Još kad sam svjedočio modifikaciji igre table pa se počelo igrati: tko manje. Umjesto početne zamisli osvojiti što više poena u što kraćem vremenu počeli si igrati osvajanja što manje poena i uvaljivanja protivniku situaciju da mora pokupiti što više poena. Tu se moj stari pokazao kao pravi majstor i od njega sam naučio kratkoročno žrtvovati nošenje malo poena kako bi protivnika prisilio uzeti puno više.

Table se igralo, uglavnom, navečer. Nama djeci nije se dozvoljavalo gledati televiziju poslije crtanog filma. Govorili su nam: pogledaj crtani, pišat’ i spavat’. Stariji su onda ostajali sami, mogli su sjediti, gledati poneki film ili igrati karata ili, jednostavno, pijuckati, meziti i tračati susjede i rodbinu. Zidovi, namještaj i garderoba imali su miris ustajalog duhana i rakije brlje. Tek kad sam naučio igrati remija, za mene je to značilo da sam prešao u svijet odraslih. Tada sam shvatio kako me otac promatra kao sebi ravnog, posebice kad sam počeo pobjeđivati i njega i druge igrače koji su s nama igrali.

Petkom ili subotom navečer smo sjedali, stari, Maki, moj zet Cober i ja. Svatko je znao svoje mjesto. Njih trojica su pušili, ja nisam. Ubijali su me svojim duhanskim dimom, ponekad i svojom igrom, ali nisam se predavao i dao smesti. Zapuštao sam gradivo, prvo u srednjoj školi, poslije i na fakultetu. Remi je bio važniji tada. Nekako, kad smo prestali igrati, jer tata se razbolio i više nije mogao ni sjediti, posebice pratiti igru, sve je otišlo negdje bez veze. Poslije sam igrao redovito sa suprugom i kumovima, ali nije bilo onoga žara i napetosti kao onda kada sam imao cilj pobijediti oca u kartanju.

Vrijeme je donijelo i igru kockicama jamb. Mene je učio moj susjed i tadašnji prijatelj Adam igrati jamb. Odmah mi je pokazao varijantu igre s osam kolona, dodatne četiri kolone u odnosu na četiri osnovne, tako da sam nastavio i danas, još uvijek, igram sa ženom tu varijantu jamba. Postali smo pravi kockari. Igramo u to tko će skuhati sutra ručak, ili tko će kasnije kuhati kavu (u Bosni se kaže: ispeći kavu), ili tko će sići do granapa nešto kupiti.

Uglavnom ja gubim. Posebice gubim ako igramo u kuhanje ručka. Jebi ga, volim kuhati.