Rijetki su primjeri društvenih zajednica koje svoje najvažnije umjetnike prepoznaju i vrednuju za života onako kako će ih oni svojim stvaralaštvom zadužiti poslije smrti. Ne želim suditi o glazbenom i književnom djelu odnedavno pokojne saksofonistice i spisateljice Vesne Gorše niti se igrati proroka pa najavljivati buduću recepciju njenih sumanutih, divljih i nadasve slobodnih kompozicija koje su desetljećima odjekivale zagrebačkim ulicama i najčešće dobrohotno, ali s visoka, otpisivane kao improvizacija a ona sama kao čudnovato biće u kojem se sastaju klošarsko žicanje i nadahnuće neobjašnjivo i onostrano. Dok je bila živa i prkosa puna stajala i svirala na nekom od uličnih uglova, mnogim je građanima Zagreba zvuk Vesninog saksofona usporio korak, skrenuo pogled s blještavila i luksuza u izlozima i na trenutak razbio strukturu i plan svakodnevne štakoraške utrke i bezumne kupovine uspijevajući ih snagom vlastitog daha izbaciti iz konzumerističkog transa i uzdići visoko iznad pločnika i krovova, daleko od besmislenog žamora, škripe tramvajskih šina, šuštanja novčanica i proždrljivog zveketa blagajni na mjesto gdje još uvijek živi ljudsko dostojanstvo, krv je vrela i uzburkana, a misli i osjećaji sjedinjeni uspijevaju čuti muziku sfera, termin koji označava antički koncept prema kojem proporcije u kretanju nebeskih tijela – Sunca, Mjeseca i planeta – smatra univerzalnom glazbenom harmonijom. Ne želim biti preuzetan i proglašavati Vesnu Gorše genijalkom – iako u sebi osjećam divljenje prema njenom dobro življenom životu od kojeg je ostala urna i u njoj pepeo zvuka što se uvukao pod kožu i slio s krvlju i ritmom srca mnogih njenih sugrađana. Da je samo to dala, bilo bi više nego dosta no Vesna Gorše je bila i književnica specijalizirana za znanstveno- fantastični žanr u kojem se javljala iz istog emotivnog i misaonog registra poput Ursule Le Guin. 

I sve to – bez obzira na njene životne odabire i put koji je odabrala – što je dala kulturi i urbanoj atmosferi glavnog grada Hrvatske nije bilo dovoljno za odmor u zadnjim godnama života i dostojanstvenu smrt. Ali kao što je jedna od najboljih pjesnikinja dvadesetog i bilo kojeg stoljeća Marina Cvetajeva sa sobom obračun odradila omčom oko vrata jer je nakon nezamislivih patnji, poniženja i ahasverskog lutanja od progonstva do progonstva u jednom trenutku prala stubišta Društva sovjetskih književnika i kao što je zagrebački umjetnik svjetskog formata Tom Gotovac tijekom života marginaliziran i pušten da luta poput beskućnika od projekcije do projekcije da bi na kraju skončao u bijedi i gotovo neprimjetno, recepcija publike i kritička valorizacija počela je nakon smrti nemilosrdno rasti pa možemo primjetiti da ono što nastavljamo cijeniti u umjetnosti nakon što se ogleda s testom vremena koje je u ovim pitanjima najrelevantniji arbitar upravo su stvaraoci čija djela ili su odbačena ili su nam se provukla do ruku kroz ušicu igle, gotovo neprimjetno. Umjetničko djelo često elokventnije govori budućim generacijama nego suvremenicima. A što se odnosa prema ljudima i umjetnicima među kakve je pripadala Vesna Gorše za njih postoje oni Cvetajevini stihovi što skupljaju prašinu na policama knjižara i knjižnica a za koje ona zna pa ih tješi: “doći će i vaš čas.”

A možda bi Marina, Vesna ili Tom da mogu govoreći doprijeti do nas i svojih ljubljenih Zagreba i Moskvi rekli nešto ovakvo obraćajući se čovječanstvu kao ljubavi: Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti da mi se ispričaš kad mislim da si u krivu. Neću te čak ni tražiti da me zagrliš kad mi je najpotrebnije. Ne tražim od tebe da mi kažeš koliko sam lijepa, čak i ako je to laž, niti da mi napišeš išta lijepo. Neću te čak ni tražiti da me nazoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi kažeš da ti nedostajem. Neću te tražiti da mi zahvališ na svemu što činim za tebe, niti da ti je stalo do mene kad mi je duša na dnu, i naravno, neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama. Neću te čak ni tražiti da me slušaš kad ti imam tisuću priča za ispričati. Neću te tražiti da išta učiniš, čak ni da budeš uz mene zauvijek. Jer ako te moram pitati i zamoliti, više to ne želim.

I sad kad je opet nekome od nas istekla boravišna dozvola i neplaćena je stanarina svijeta, ovršena egzistencija, ili plaćena je posljednja rata ili proglašen bankrot na disanje ja se tješim da se umrijeti može, živjeti ne mora, ali nam nitko neće oduzeti ono što smo dali od sebe bez koristi i interesa, a Vesna je dala puno zbog čega smo sad i okupljeni i nemoćni pred hirovitom prirodom ljudskog postojanja i njene konačne bilance zvane smrt. I možemo svatko za sebe ili svi zajedno potvrditi da se držala do zadnjeg trena, da se nije predavala i da nije uzela više nego što nam je svima, a i svijetu u kojem se zatekla, tokom života punom snagom vratila a kako su jedini putokaz u ovom svijetu često punom mraka upravo tvoji živi i bližnji svaki život – znao to ili ne onaj koji ga živi – koji zbog nje bio je bar gram lakši, bar trenutak sretniji, bar uzdah rasterećeniji već ne samo da opravdava nego i njen boravak na ovoj obali osmišljava i čini vrijednim svakog dana što je bila tu negdje među nama. 

Na kraju stvar je jednostavna – voli više nego vole tebe, svaki dan daj nešto nekome kome treba i svijet ostavi bar malo boljim nego što je bio kad si se u njega rodio.

Za kraj bih riječ dao pjesniku Enesu Kiševiću u čijih nekoliko stihova stane puno više nego što sam ja uspio reći čitavim ovim tekstom: “Gubitka nema. Plakati čemu?/ Opet sam tu. Sve je u svemu./Dok bijah ko vi, lelujah zrak,/ a sad sam kao svjetlost lak./ Tijelo mi više ne baca sjenu./ Opet sam tu. Sve je u svemu.”

Razgovarao Bratislav Nikolić, uz prijevod i pomoć Sonje Filipović (u decembru 2023.)

Za čitaoce u Srbiji, koji još nisu imali priliku da čitaju vašu poslednju knjigu “Ispovesti jednog heteroseksualca, blago prevaziđenog”, recite nam šta je centralna problematika knjige zbog koje se vode polemike? Imali ste i neke proteste u Francuskoj zbog te knjige, zar ne?

– Da, da, istina je. Živimo u epohi dekonstrukcije. Od mog rođenja, šezdesetih godina, ukidane su sve strukture: porodica, religija, vojska, dakle sve one strukture koje su održavale muškarce – izbrisane su. Ja sam u potrazi za novim strukturama. Traganje za njima je srž ove knjige. Moj junak je čovek koji želi da utvrdi šta znači biti muško danas. Da li si muškarac ako uzimaš drogu, ili ako vodiš ljubav sa svim ženama? Nekada si postajao muško kroz ratovanje. Zvalo se to vatreno krštenje. Muškarac se rađao kroz bitke, sa oružjem u ruci. Tako je bilo sa mojim dedom, sa mojim pradedom. Ali, počevši od mog oca, vlada mirnodoblje. I to je dobro, živeti u miru. No, postaje teško utvrditi šta određuje muškarca u ovom zaštićenom svetu. Možda se time i može objasniti ponovno izbijanje ratova. Budući da muškarci ne znaju više šta zapravo rade na ovoj Zemlji, oni iznova počinju da se biju. To pitanje čini suštinu ove knjige – šta je muškarac danas?

Kako se generalno nosite sa kritičkim tekstovima? Da li vas poremeti negativna kritika?

– Bavim se književnom kritikom od 1984. godine. Dakle, gotovo četrdeset godina. Čitam i plaćen sam da čitam svoju sabraću, svoje susestre. Dakle, kao kolega, gajim veliko poštovanje prema kritičarima. Znamo koliko je zahtevan posao čitati, pokušavati da promišljaš književna dela savremenika. Da, veoma je važno čuti kritike! Ponekad me povrede, ponekad mi laskaju, ali najvažnije su one koje čine da napredujem! Ono što znam to je da ne pišem više iste knjige kao one od pre dvadeset godina. A za to su delimično zaslužni i kritičari, koji su mi objasnili da sam bio suviše ležeran, suviše bezbrižan, suviše površan. Ne mislim da sam postao dubok i težak pisac, niti ozbiljan, svakako ne. Ali sam pokušao da budem pošteniji, iskreniji, i to je novo kod mene. U tome je promena. A za to su uveliko zaslužni čitaoci koji su mi saopštavali svoja kritička mišljenja. 

Vas percipiraju kao pisca, ali i kao interesantnu pojavu, plejboja, šoumena… Da li vam je to smetalo tokom karijere, u smislu da li će vas kritika i publika shvatati kao ozbiljnog pisca?

– Pred ovaj razgovor pomenuli ste Molijerove dane, književni festival Francuskog instituta u Srbiji. I pravi je izbor to što festival nosi ime tog najvećeg francuskog pisca. Englezi imaju Šekspira, Španci Servantesa, Italijani Dantea, a Francuzi – Molijera. To je taj nivo! A ko je Molijer?! Šaljivdžija, karikaturista, glumac, komičar, zavodnik, sve to je Molijer. Dakle, moguće je da budeš ozbiljan pisac, možda čak najveći pisac u bogatoj francuski književnoj istoriji, i voleti show, ha, ha! I mislim da te dve stvari ni u kom slučaju nisu protivrečne.

Produžena mladost je vaša česta tema. Postoji taj paradoks da ste uglavnom o svojim junacima pisali kao o ljudima koji su nezreli, zarobljeni u telu odraslog čoveka, ali ljudi to obožavaju da čitaju. U čemu je tajna?

– Verujem da su umetnici deca. Mi imamo osam godina, zauvek. Zašto? Zato što imamo potrebu da naivno posmatramo svet. Naš posao je da nas stalno čudi sve što vidimo – avioni, zastoji u saobraćaju, Donald Tramp… Taj naivni i dečji pogled je, po mom mišljenju, ono što čini umetnike velikima. Imao sam sreće da sretnem neke od pisaca kojima sam se divio, a zajedničko im je to da svi imaju uvek osam godina. Kad sam sreo Fransoaz Sagan, bila je u invalidskim kolicima, nije više mogla da hoda, ali nije prestajala da se igra rečima, kako da vam objasnim – šalila se sve vreme! Sa Kunderom je bio isti slučaj, smejao se neprestano, kao dete. I takve ličnosti me zanimaju, one koje ne žele da ostare, ne žele da odrastu, već hoće da ostanu večiti adolescenti. Takve ljude volim, one koji se boje smrti, koji se boje da budu ozbiljni, koji su slobodni, da, slobodni i sposobni da budu oduševljeni.

Pisali ste davno o konzumiranju kokaina na haubi automobila u “Francuskom romanu”, bili ste preteča pričanja o drogama kad je to još bio tabu. Danas je to već opšte mesto, svi o tome pričaju i pišu. Čak ponekad deluje da je cool imati tako nešto u biografiji. Slažete li se i ako da, zašto je to tako?

– Odustao sam od droga već izvesno vreme, ali sve to opet povezujem sa pričom o nezrelosti. Kada ste pomalo izgubljeni i ne znate zbog čega živite, zavisnost je jedan od izlaza. To nije dobro rešenje, ali je jedan od izbora. Postoji droga, alkohol, seks, sport, mnogo različitih vrsta zavisnosti. Sve u svemu, to je način da se pobegne od stvarnosti. Ili da se pobegne od strepnje. I nema sumnje da zbog toga danas mnogi pisci govore o drogi, jer to je neki izlaz iz nespokoja. O tome sam govorio na početku, o toj zebnji zbog nestanka struktura, zbog toga što ne znamo zašto smo ovde, čemu živeti, da li živimo samo zato da bismo pokušavali da imamo ferarija (a to je malo bleda ambicija), ili živimo da bismo imali novac, slavu, lepu kuću, jahtu… Ako je to cilj, on je nedovoljan i vodi ka patnji. A sam princip kapitalizma je – nezadovoljstvo. Kapitalizam nas sve čini nesrećnicima, frustriranima, i zbog toga imamo povećanje konzumiranja droga.

Kroz vaše knjige dobijali smo parcijalnu sliku života u Francuskoj. Kakva je zemlja danas Francuska?

– Uh, ne znam da li moje delo odražava ono kroz šta Francuska danas prolazi. Nisam siguran, moji likovi su dosta privilegovani. Francuska je zemlja koja gubi svakoga dana nešto od svoje veličine, zemlja koja u velikoj meri živi od svoje prošlosti i koja pati što nije više onako velika, onako moćna, kao u prethodnim vekovima. Odrastao sam u zemlji koja se je iz dana u dan smanjivala. Ja sam kao onaj u filmu „The Incredible Shrinking Man“. To sam ja, čovek koji se smanjuje, ha, ha, u svakom slučaju to je ono što se dešava sa mojom zemljom. Bila je ogromno carstvo, pre sto godina, a danas je to mala zemlja koja posmatra svoju istoriju i koja malo pomalo postaje muzej. 

Vaš roman “Brana na Atlantiku” je nedavno objavljen na srpskom. U njemu izražavate bojazan u odnosu na klimatske promene i na apokaliptičku budućnost čovečanstva? 

– Pisao sam taj roman na jednom mestu koje ne bi trebalo da postoji, na jednoj plaži na Atlantiku, koja se štiti jednom branom, kod prijatelja koji svakoga dana stavlja kamenje u vodu. Posmatrao sam tog prijatelja koji je neprestano ubacivao ogromno kamenje u vodu i naravno, setio sam se mita o Sizifu. Pomislio sam, eto, mi ljudi danas imamo novog neprijatelja – prirodu. Toliko smo uprljali svoju planetu, da nam se ona danas sveti. Nekada su naši neprijatelji bili Adolf Hitler, komunizam, diktatori. Danas, naš neprijatelj je planeta Zemlja. Mi smo od nje načinili neprijatelja. Ona želi da nas se otarasi. Jer postali smo paraziti. Postali smo štetočine koje treba istrebiti. Nažalost, mi moramo da se branimo. Čovečanstvo će biti primorano da se bori, da bi preživelo. I to je izazov 21. veka – kako se izboriti, da li ćemo dobiti ili izgubiti taj rat, tu bitku za preživljavanje. Ima toliko primera, ne radi se samo o globalnom zagrevanju, tu je i Covid. U kojoj meri je Covid kazna za nas? A takvih kazni ima puno – poplave, požari, prirodne katastrofe. Neki u tome vide božje delo, pretnje, poput one u doba Velikog potopa. Ali ne mora da to bude Bog, to možemo jednostavno objasniti kao delo Prirode koja se brani protiv jedne zveri koja joj nanosi štetu, a to je čovečanstvo.

Vi ste Uelbekov prijatelj? Čujete se i viđate i dalje? Kakav vam je njegov poslednji roman “Uništiti”?

– Jako mi se sviđa. I taj roman upravo govori o tome kako odoleti, politički, svim pretnjama. Volim sve što on piše, možda to nije njegov najbolji roman, možda je malo predugačak, ali svakako jako cenim sve što dolazi od Mišela Uelbeka. Smatram da je on veliki romansijer našeg doba, koji uspeva uvek da spoji svoj nihilizam sa romantizmom, sve to uz puno humora, a to je važno, zapravo za mene je to najvažnije.

Knausgor je napravio malu revoluciju sa takozvanom radikalnom iskrenošću sa romanima “Moja borba”. Da li je to budućnost književnosti ili je ipak bila samo trenutna moda? Kako ste ga vi lično doživeli?

– Volim Knausgora, ali ono što je uradio nije toliko originalno. U Francuskoj odavno imamo remek dela pisana u prvom licu. „Ispovesti“ Žan-Žaka Rusoa, na primer. Pomenimo i Benžamena Konstana, Šatobrijana, Montenja, mnogi veliki francuski klasici pisali su u prvom licu i govorili o sopstvenom životu. Dakle Knausgor je dobar pisac, ali nije ništa izmislio. S druge strane, to je izvanredno, po mom mišljenju, pisati o sebi! I može da bude jako zanimljivo, ukoliko se radi uz samopodsmehivanje, uz čitaočevo poistovećivanje, dakle pisati sa poniznošću, sa otvorenošću i ljudskom toplotom. Da onda je to zanimljivo. Govoriti o sebi samo da biste rekli „ja sam genije“, to je nepodnošljivo.

Nagrada “Prix De Flore” koju ste osnovali za mlade pisce 1994, opstaje i danas, evo već skoro 30 godina. Da li se sećate kako je sve počelo, i kako ste došli na ideju?

– U Francuskoj ima puno književnih nagrada, prestižnih, ali nažalost, u ono vreme te nagrade nisu prepoznavale pisce moje generacije. I zbog toga sam 1994. godine, sa bandom drugara književnih kritičara, odlučio da osnujemo tu nagradu, kako bismo održali u životu našu generaciju. Bio je to pomalo politički čin, način da se kaže „hej, matorci, i mi postojimo“! Bilo je to pre gotovo tri decenije, imao sam nepunih trideset godina. Bio sam mlad čovek koji je želeo da gurne starce u njihove grobove. Šalim se sada, ali istina je da je ta nagrada izdigla mnoge pisce, kao što su Viržini Depent, Kristin Ango, Ameli Notomb, Mišel Uelbek, Filip Ženada, dakle mnoge danas značajne romansijere, kojima u ono vreme nisu dodeljivanje prestižne nagrade.

Danas svi pričaju o veštačkoj inteligenciji. Koliko pratite sve to i da li ona može da ugrozi književnost?

– Za sada, roboti za konverzaciju su prilično glupi. Reprodukuju ono što su prikupili u vidu podataka, kroz novinske članke, ili kroz ono što su pronašli na internetu. Dakle zasada, oni su kao papagaji, bez humora, bez ličnosti, bez genijalnosti, bez talenta. Ali nije nemoguće da za nekoliko godina postanu sposobni da budu zabavni, originalni, kreativni. To bi bila velika katastrofa za moje kolege i mene. Ostali bismo bez posla. I mada smatram da čovečanstvo nema mnogo kvaliteta, ipak poseduje jedan, a to je upravo ljudska subjektivnost. Inače, Nabokov je rekao da je mašta jedan oblik sećanja. Dakle, ako u robota ubacimo sve naše sećanje, možda će biti sposoban za imaginaciju… jednog dana. Zasada, to ostaje nešto što je svojsteno samo ljudima.

Bili ste u Beogradu pre nekoliko godina, bilo je puno žena na promociji, verovatno 95 odsto publike. Zašto su žene najbolja književna publika i da li se slažete da one održavaju kulturu živom?

– Da, istina je, a to je pomalo tužno, među onima koje zanima umetnost ima više žena nego muškaraca. Na primer, kada idem u bioskop, dešava se da vidim muškarca, ali uglavnom zato što ga je žena dovela. Ista je stvar sa pozorištem – često su žene te koje biraju predstave koje će se gledati. Pa onda – žene su najčešće te koje dovlače muževe na izložbe. Da li to znači da su muškarci tupani, a žene inteligentnije? Mislim da da, mislim da je to istina, ha ha! Žene su inteligentnije od muškaraca, znamo to odavno.

Kako vam je delovao Beograd poslednji put? Da li vama iz Francuske čitav ovaj deo Istočne Evrope izgleda isto, ili pravite neku razliku kada ste u Rumuniji, Srbiji ili Bugarskoj?

– Naravno da pravim razliku. Uvek se rado sećam Srbije, moj stric živi u Beogradu, mnogi članovi moje porodice govore srpski. Moja strina, koja nas je nedavno napustila, Katarina Veljković, deo je te velike srpske porodice. Dakle sa Srbijom me povezuju porodične niti. To je dugačka priča, ali mogu da kažem da ono što mi se dopada u Srbiji to je gostoljubivost, sklonost ka zabavama, ljubav prema književnosti, a i neka energija, lirizam, koji pronalazim naročito u Kusturičinim filmovima, koji nose poetičnost i želju za plesom, želju da se prevaziđe nesreća smehom, muzikom… Zbog svega toga, svaki put kada dođem u Srbiju osećam se jako dobro.

uz pomoć Gorana M.

Može biti da je tako
a ja dokučio ovako
naopako svakako 

jer „mora (se) ispitati istinitost
onoga što se (ljudima) pričinja”

pa makar to bila i pjesma
đačka
a kozmička

dragi m,

zasvrbilo me što profesor finci, kojemu nisam dostojan pertle da svežem, u svojoj novogodišnjoj pjesmi tvrdi da parmenid nešto dokazuje. opet sam uzeo u ruke škiljanov prevod tog spjeva, dakle krhotinu krhotine, i ciprine metamorfoze metafizike te još jedan prevod najučenijeg hrvatskog muža, koji je sebi od parmenida važniji pa ime bolje da mu ne spominjem. jedino što parmenid dokazuje je da su starim grčkim govorili neki svemirci u sandalama dok im nije dosadilo tumačiti što se kod zdravih očiju vidi pa su otplovili svojim lađama nazad u sfere, da se nikad više ne vrate. ja mislim da parmenid, s posljedicama sežnim, plemenito i egzaktno halucinira. parmenid spjeva.

pozdrav,

g

blijedi dokaz

_____za profesora Fincija

iza vida suprotna
filozofija svijetli

gdje neobav sjaji
i surliču pijetli

i kuje se suće
dok je vruće

i ništa

 TRIDESET U OGLEDALU

Pet nas je u krugu.
Jedan je strah.
Drugi ime.
Treći zvijer pod rebrima.
Četvrti pamti sve što nije rekao.

Peti gleda kako se u trideset lica
čovjek raspada da bi opstao.

MI

Nikada nismo imali igračke.

Vjekovima unazad,
rukama od plastelina,
pravili smo jedno drugom
sebe.

SEDAM I DEVET

Sedam koraka do zida.
Kroz sedam svjetova do nas.
Devet uzdaha iza ugla.
Osmu zvijezdu vidiš u mom oku.

Deveta ti vraća pogled
kroz bezbroj lica.

Koja te gledaju dok postaješ.

DRVO IZ CEJLONA

cimet
na ranu
dok zamiriše
bol

IBZENOV BRAK

U kući lutaka
ona gleda kroz zidove.
Badem pod zubima škripi.
Krpom skida slojeve osmijeha.
Ptice vježbaju cvrkut.
Imaju li hrabrosti da polete bez scenarija.

_________________(Ani)

Ako ne uspijemo
Ako me ostaviš
Ako prvi grob bude moj
Ako te nadživim
(a hoću, znaš da hoću)
Ako iščupa nas iz sebe svijet
I stvarnost prođe kao da nas nema
Ako postane preglasno
Ili nas iznutra pojede tišina
Ako se oblaci izvrnu
I zemlja zauzme nebo
Ako ne poludimo
Ako poludimo
Ako postanemo
Neposlušne kose
Ili podivljamo kao stihije
Ako stane mucanje bedaka
I besmisleni prkos praha
Ako se krošnje sklope
U izgubljene kišobrane
Ako planine abdiciraju
I doline se pobune
Raspuste se sekunde
Pomiješaju sati
Ako noći prekrše dogovor
I dani ostanu sami
Ako sunce grune
Galaksija zgasne
Beskonačnost plane
I oči nam se pretvore u rane
Ako ako ako
Neka bude tako
Ništa ne može poništiti
Da sam te volio
I da si ti voljela mene
Da smo znali što to znači
I nismo stajali sa strane
Naše je podstanarstvo
U postojanju opravdalo
Svaku stopu i svaki zamah
Svaki odraz i svaki skok
Ako tu ne igra nikakvu ulogu
Nekome se možda čini malo
Ja znam da je više nego dosta.

*

Sunce zađe
Budne kosti
Glođe mrak
U noći jedno
Drvo grana
Uže omča i ja
U njoj nigdje nikog
Prodaju me zanjihanog
Zvijezdama i oblacima
Najcrnje pred zoru
Kad jeza stisne gušu
Bez zraka svaki dah
Spleteš se u prste
Klekneš i zamoliš
Nek mi se planine smiju
Nek me crvi zapjevaju
Nek se u zraku zavedem
Ja uzimam i dajem
U jednima nestajem
I u drugima trajem
Više sastavljen od ne
Nego izgrađen za da
Tad dođe svjetlo
Uokviri zavjese
Pokraj spava Ana
A s njom su jutra
Vrijedna buđenja
I u javi popravnog
Iz bitisanja.
Ne znam kako
Ali znam da znam –
Najljepše more još
Nitko nije preplovio
Najljepše dijete još
Nije ni udahnulo
Niti je odraslo
Nije začeto
Niti rođeno
Naše najljepše dane
Još nismo proživjeli
I najljepše riječi
Koje ću ti reći
Još nisam izgovorio
Možda je to zato
Jer su nas navikli
Zarobili i razdvojili
U samicu od svijeta
Strpali i zaključali
Mene u zidine
Tebe izvan njih
Ali to ne znači
Nama baš ništa
Puno je gore
Kad su ljudi
Zatvoreni u sebi
Rešetke u grlu
Ćelija u utrobi
Većina želi
Još bar malo
Da bude
Da ustaje
Da diše
I da živi
A treba ih
Voljeti i grliti
Onoliko koliko
U svakom srčanom zalisku
U svakom plućnom krilu
U svakom krvavom krugu
I podivljalom krvotoku
U svakoj živoj stanici
Ovo što se osipa i nestaje
Uvjereno da sam ja
Sasvim bezumno voli
To isto što sad drhti
Od poroda do smrti
Uvijek ravno i po istoj crti
Prema mraku ubrzava i žuri
Ja uvijek znam i ne mogu
Da ne znam od svih živih
I svih mrtvih zbrojenih
U meni to što  gori
To što sjaji to što plamti
Nisu oni i nisu svi
To nije nitko drugi
Nego si to Ana ti.

priča

– U Foči traje akcija hapšenja muškarca u turskoj mundiri. Na glavi nosi turban koji krasi ptičija perka. U jednoj ruci ima jatagan, a u drugoj kuburu! Visok je, plećat, k’o od brda odvaljen i biće ga teško savladati. Podignut je i rezervni sastav milicije! Kol’ko ga grlo nosi izvikuje da je doš’o ubit’ begovo krme!.. – bila je poruka koju su tog aprilskog predvečerja sedamdesetih godina prošlog vijeka telefonski i radio-telegrafskim putem jedan drugom prenosili šefovi stanica na uskotračnoj pruzi u Istočnoj Bosni.

Ova vijest me zatekla u Ustiprači, željezničkom čvorištu, gdje su se Ćirini vozovi mimoilazili prema Sarajevu, Beogradu i Foči. 

Upravo sam bio doputovao iz pravca Beograda gdje sam u titovoužičkom Narodnom pozorištu završavao školu za reditelje. 

Zbog terorističkog napada u Foči, svi su vozovi zaustavljeni, a putnicima nije bio dozvoljen izlazak ni do staničnog restorana. 

Iako je gore na brežuljku povrh ustipračke stanice kojemu vodi ulica Rezine, u našoj, u obliku stećka staroj kući na dvije vode, živjela moja majka Munira, nisam imao naum svraćati njenoj čežnji. Samo sam trebao presjesti u Ćiru za Foču i nakon pola sata vožnje kalifornijskim živopisom kotline Drine izaći na stanici u Vitkovićima. Tamo su me, u pozorišnoj kafani, kao i ranijih dolazaka sa umjetničkog školovanja, na čašicu razgovora, čekali moj najbolji drug Đera i boem Osman M.- sarajevski gimnazijalac i bard vitkovićkog amaterskog glumišta.

Kako sam na željezničkoj stanici ušće Prače u Drinu odrastao i više od jednog desetljeća safatavao putnice vršnjakinje koje bi ovdje morale sačekati voznu vezu za presjedanje, raspitah se kod šefa stanice o akciji hapšenja u Foči, a za koju nam je došapnuo kondukter našeg voza, inače predsjednik Radničkog savjeta željezničara i sekretar OO SKJ Višegrad.

– Pred’o se govnać… neki Turčin našeg porijekla… – u kakofoniji staničnih zvukova došapnu mi šef stanice Crnogorac Vukosav. – Kako ‘no, Tito dragi, drug kolega sa fočanske stanice reče da se uhapšeni neprijateljski element zove… ja’… ja’… poznato i nije… ma, na vrh mi jezika… Omer-paša Latas… on lično jebo oca svog izdajničkog!

Ipak, voz za Foču ode bez mene, a ja, po Božijoj pravdi, svratih do svjetlosti koja me je rodila. Sve joj kroz smijeh ispričah. Kad je čula da se radi o nekom sa turbanom na glavi, mati se malo ljutnula na moj smijeh jer nije dala šalu na Allaha, nas – svoju djecu, druga Tita, željezničare, partizane i Turke. 

Zagrlio sam je i rekao da je to bio glumac Osman koji se obukao u kostim Omer-paše Latasa, lika koji je glumio u istoimenoj predstavi našeg vitkovićkog Amaterskog pozorišta. 

Majka me prvo sumnjičavo priupitala – Je l’ naš Osman?.. Baš naš rođak Osman Muratspahić?.. – a onda dubok uzdah potegla iz mršavih pluća i pridižući se od kahvenjaka, izustila – A ti još učiš škole za te šejtanluke, dijete moje!.. I s njim se nesretnikom uz flašu družiš… Neće to ni tebi izaći na dobro, vidjećeš… a ni meni s tobom.

Da bi me okrenula na pravi put, donese mi fotografiju koja je načinjena baš na ustipračkoj željezničkoj stanici prije petnaestak godina kada sam ja, na majčin ponos, ispred mjesne OŠ “Hasan Kikić” imao tu čast da pročitam štafetno pismo za rođendan drugu Titu. 

Sve važne dokumente i fotografije, majka je držala u drvenoj stolici čije je sjedalo ujedno bilo i poklopac malom sandučiću a koju je za života napravio moj rahmetli otac Ramo. 

Tim postupkom je potcrtala svoju brigu i meni opomenu, pa joj nisam smio kazati da te godine, od ruke do ruke nošena, nije ni prošla savezna rođendanska štafeta.

Pismo koje sam ja na manifestaciji pročitao, a i sva druga lokalna pisma, bila su oduzeta i odnesena u Državnu bezbjednost na kriminalističku obradu, jer je neki omladinac iskoristio priliku i, noseći saveznu štafetu u trku svojih pedesetak metara, u njoj zamijenio jedinstveno jugoslavensko pismo-rođendansku čestitku Titu svojim pisamcem sadržaja:

Druže Tito ja bih tebe pit’o
da l’ se smije držat žene dvije
Smiješ sedam
sam’ ako si vrijedan!..

Iste te noći su uhapsili Osmana. Odmah je priznao i osudilo ga. 

Od tada, pa sve do njegove pojave u liku Omer-paše Latasa, kada god bi se i bilo kuda širom naše Juge drug Tito bio zaputio, milicijska bi “marica” prvo došla po Osmana. Hapsili bi ga u njegovoj kući na Mravinjcu ili u pozorišnoj kafani, svejedno. Treću adresu nije ni imao, a nije se ni plašio i skrivao. 

Čak je, čini mi se, u tom činu uživao.

Moj drug Miloš Đerić zvani Đera je od svog oca krijući posudio Stojadina i odvezli smo se po Osmana. Ponijeli smo mu i presvlaku.

Još na kapiji, obučen samo u gaće i potkošulju, rekao nam je da mu je u zatvoru jedino nedostajala šljivovica rakija i da se baš dobro odmorio čitajući istorijske knjige iz ka-pe-domske biblioteke. 

Bez žurbe se ispred velikih i teških zatvorskih vrata oblačio i obuvao, pogledavajući često na stražare koji su mu se smijali i aplaudirali mu iz zatvorskih kula okrenutih prema cesti i rijeci. Oni su ga pamtili kao glumca iz brojnih pozorišnih predstava koje je odigrao za osuđenike u zatvorskoj kino-sali tamo iza zida.   

Onda me upitao jesam li završio umjetničku školu za režisere. Rekoh:

– Nisam još. Trenutno pišem studiju. 

– O čemu… kome?..

–  Ooo… oholosti tvog imenjaka iz istoimenog Gundulićevog epa Osman. 

– Znači, pišeš i o meni – siknu on. 

– Još nisi umro, pa da te se opisuje – reče mu na to Đera. 

–  Gundulićev Osman je moj predak. Bio je od loze spahija koju i ja vučem u prezimenu. I ono Murat vučem od njega jer je bio vojnik sultana Murata. MuratSpahić(ija). Osman je, kao i Murat, izgubio život tokom Bitke na Kosovu kada su bezuspješno u pomoć Srbiji pritekle i vojne snage iz Bosne. Čim popijem flašu rakije, zatražiću reviziju epa Osman u kojemu je moj predak oklevetan i opjevan kao negativan lik. A ti ćeš to onda upisati u tu svoju studiju i postaviti na scenu. Ja ću glumiti Osmana, ustvari, nema se tu šta glumiti – ja sam on. 

– Reci nam ko je taj što si ga nazivao begovo krme i kojeg ćeš?..

– Ona, oonnaaa istaknuta komunistkina što je postala sekretarkom SKJ samo zbog toga što joj je otac fočanski beg a majka popova kći – gruhnu iz Osmana.

Znao sam od prije da nije rekao pravi razlog ljutnje na “begovo krme” koju smo svi znali, a i to smo znali da je zaljubljena u Osmana. 

Kad ju je nepristojno otresao od sebe, ona mu je smjestila scenu zbog koje joj se sveti. 

Helem, vrativši se kući jedne noći kasno iz kafane, imao je toliko snage da se svali u svoj željezni krevet. Istom je zahrkao. 

Probudilo ga je snažno drmusanje i pitanje kojeg su mu uglas postavljali nad njim nagnuti milicioneri: 

– Šta ti radiš ovdje, pjanduro jedna?!. 

–  A šta vi radite u mojoj kući, stoko uniformisana?! 

– Kakvoj kući, mrcino smrdljiva, zar ne vidiš da si zaustavio saobraćaj u oba pravca: prema Beogradu i prema Jadranskom moru?!..

Pridigao se tad Osman na jedan lakat i imao šta vidjeti: rano jutro, njegov krevet i on u njemu izneseni iz kuće i ostavljeni na sred magistralne ceste, automobili, kamioni i autobusi stoje zaustavljeni, a vozači i putnici željni izvornog socijalističkog cirkusa naslonjeni na haube fića, stojadina, pezejaca i velike gume FAP-ovih kamiona, furljaju Drinu i horski mu se glasno smiju i aplaudiraju. Kao kad u pozorištu gledaju predstave u kojima njegova glumačka virutoznost dolazi do izražaja.

Na povratku iz Foče u Vitkoviće, na pola puta, Đera poče naglo kočiti. 

Dvoja milicionerska kola su prepriječila cestu, a njih četvorica uniformisanih lica sa petokrakom na plavoj kapi, mašu nam crvenim STOP palicama i daju znak da se zaustavimo na obližnjem proširenju. 

– Zašto nas zaustavljaju, vozili smo u ograničenju, sva trojica smo u civilu i niko nije mogao čuti o kome smo razgovarali i čega smo se sve sjećali?! – rekoh ljutito.

– Mora da mi žele vratiti oduzete pozorišni kostim i rekvizitu jer sam im u istrazi rekao da će mi trebati ako se zakuha kada krene revizija Bitke na Kosovu – reče Osman i izađe iz automobila.

Iz jedne milicionerske “marice”, sa jataganom i kuburom u jednoj i nabubrenom platnenom vrećom u drugoj ruci, izađe  ona – Begovo krme i, sva osmjehnuta, krenu prema Osmanu kako bi mu vratila kostim i rekvizitu.

Pobjegao im je dolje prema kotlini rijeke Drine. 

Našli smo se oko ponoći u kafani vitkovićkog pozorišta. Kostimirani u osmanlije, partizane i milicionere, slavili smo slobodu narednih sedam dana.

Razgovarao Branimir Pofuk

Objavljeno u Obzoru Večernjeg lista 3. siječnja 2026.

U glasovitoj koncertnoj dvorani Gewandhaus, u Bachovu Leipzigu, 18. ožujka 2026. ceremonijalno će se otvoriti Leipziški književni sajam, a u središtu pažnje na toj svečanosti bit će hrvatski književnik Miljenko Jergović, najnoviji dobitnik velike i važne Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje. Ta nas je vijest razveselila početkom prosinca, a kraj godine Miljenko Jergović uljepšao nam je i još jednom svojom božićnom pričom. “Veliku bijelu košulju” svakako pročitajte ili na portalu 24sata, ili na Ajfelovom mostu, vrlo živom i dragocjenom književnom časopisu na internetskoj adresi jergovic.com.

Leipziška nagrada, Božić i božićne priče, godina prošla i nova, neke su od tema ovoga razgovora. Uz napomenu da potpisani novinar, kao i u prethodnim intervjuima s Jergovićem, nije želio zatajiti svoju privilegiju razgovora s prijateljem na ti.

Dragi Miljenko, neki si dan na Facebooku napisao: “Najkraći je dan u godini, vrijeme prisjećanja.” Držiš do datuma i godišnjica, uz sve ostalo, tvoj je profil i svojevrsni “dogodilo se na današnji”. Veseliš li se tom trenutku, kozmički upisanom u DNK naših prapredaka, kada se tama opet krene povlačiti pred svjetlom?

Najprije, ovisnik sam o kalendarima svake vrste, o datumima, obljetnicama, smjeni godišnjih doba, biološkom i astronomskom ritmu. Jedini kalendar o kojem ništa ne želim znati, ne zanima me, premda sam dovoljno praznovjeran da bi me uznemiravao, onaj je astrološki. Horoskopi mi kvare raspoloženje. I da, volim tu promjenu koja se počinje zbivati nakon 21. prosinca, kada dani počinju bivati duži. Premda tog dana službeno započinje zima, u našim krajevima najhladnije godišnje doba – u Argentini ili Australiji, primjerice, nije tako, što me i zbunjuje, i veseli! – za mene započinje proljeće, jer svjetla biva svakim danom više. Hladnoću ne volim, rekao bih da sam se u životu previše nasmrzavao, ali mi je od nje, ipak, mrži mrak.

Usput, pretpostavljam da znaš da Sunce, premda još neko vrijeme i dalje sve kasnije izlazi, već 13. prosinca počne i sve kasnije zalaziti i sasvim sigurno nije slučajno da je crkva baš u taj dan upisala blagdan svete Lucije – Svjetlane.

Da, to je važan datum za sjeverne narode. U Švedskoj se tog dana slavi Luciadagen, blagdan koji spaja dvije legende, onu o mučenici iz Sirakuze na Siciliji, po kojoj su i sve naše Luce i Cece ponijele ime, i jednu drugu, lokalnu i heretičnu, o Luciji koja je bila prva Adamova žena, družila se s Vragom i rađala skrivene đavolčiće. Luciadagenom pozabavio sam se vidjevši jednu fotografiju Ive Andrića, od 13. prosinca 1961, gdje se oko njega kreće mlada i vrlo lijepa djevojka u bijelom, s krunom od zapaljenih svijeća na glavi. U toj njegovoj zbunjenosti pred stranim folklorom bilo je nečega šeretskog, zafrkantskog. Premda je znao ono što i mi znamo, da se u nekim našim krajevima dani između Svete Lucije i Božića naročito pomnjivo izučavaju. Tih dana je, naime, dvanaest, i oni predstavljaju mali godišnji kalendar, po jedan je dan za svaki mjesec, i kakvo je vrijeme kojeg od dana, takav će biti taj mjesec u sljedećoj godini.

Kad smo već kod kalendara, kakav je tvoj rezime prošle 2025. godine, i nalaziš li ikakvog razloga, ili barem želje, nade i vjere da bi 2026. mogla biti bolja i svjetlija u Hrvatskoj, Europi, svijetu?

Nastojim misliti i živjeti mimo terora novogodišnjih želja. Ali ako bih već morao nešto u tom smislu poželjeti, bilo bi da 2026. ne bude gora od 2025. To bi iz moje perspektive, a vjerujem i iz perspektive nekih osjetljivih ljudi, bilo već mnogo. Pritom, osobno govoreći, 2025. za mene bila je jako dobra godina. Radio sam i živio među dragim i bliskim ljudima. Pročitao sam po prvi put neke dobre knjige, a neke sam pročitao i po drugi ili treći put. Često sam jutra i večeri provodio u gotovo praznoj prostoriji s gramofonom, slušao ploče i gledao kako se oštrice svjetla probijaju kroz zatvorene persijane, ili kako izvana u nas ulazi neki dobar i plemenit mrak. Često sam razgovarao s prijateljima, oni su mi ispričali neke dobre priče. Vidio sam mnoge upečatljive prizore i neka fascinantna likovna djela. A upravo na Dan svete Lucije, u Somboru, u tamošnjem Narodnom pozorištu, gledao sam predstavu “Semper idem”, po romanu Đorđa Lebovića i u režiji Gorčina Stojanovića. Ta šestosatna predstava za mene bi bila kulturni događaj godine, i još mnogih prošlih i budućih godina, kada bi u Hrvatskoj još postojao običaj da se govori o kulturnim događajima godine.

Jesi li dobio čestitku od hrvatske vlade za Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje?

Nisam. Jedini ministar kulture u Hrvatskoj koji mi je slao čestitke u povodu mojih međunarodnih nagrada – kojih, na nečiju žalost, u kontinuitetu biva već punih trideset godina, od 1995. i Nagrade Erich Maria Remarque, koju sam te godine primio u Osnabrücku, i jedini koji me je registrirao kao kulturnu i književnu pojavu vrijednu reakcije (pozitivne), bio je Božo Biškupić. Na tome sam mu trajno zahvalan. Usudio bih se reći da je gospodin Božo bio i ostao jedina moja veza s institucionalnom hrvatskom kulturom. Ostale moje veze su izvaninstitucionalne. Što će reći iznimno duboke, metafizičke.

Evo zašto te to pitam. U obrazloženju leipziškog žirija piše: “Kroz upečatljive likove i detalje, ponekad drastične, ponekad poetične, autor promatra trajne rane pojedinaca i razaranje društva, pružajući estetski otpor simplifikacijama i opasnostima nacionalizma.” Meni to u pamet priziva poruku i pouku koja ti je prije četiri mjeseca, nakon one prijetnje na fasadi, javno upućena baš od hrvatske vlade ovim riječima: “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.” Kako stojiš s razumijevanjem te i takve Europe, “tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, Andreja Plenkovića i Nine Obuljen Koržinek, koja reče i to da se ne slaže s tvojim “političkim stavovima”?

Sve to ja izvanredno dobro razumijem. Ali mnogo je manje važno što i kako u vezi toga ja razumijem. Važnije je što u tome razumiju, a što ne razumiju oni od mene institucionaliziraniji protagonisti hrvatske kulture i književnosti. Recimo, dok slušam i gledam kako se Andrej Plenković obračunava s hrvatskim nacionalnim i kulturnim identitetima, i kako svojim neistomišljenicima šalje dečke u crnim hudicama da im demonstriraju pred stanovima, šaraju grafite i prijete smrću, dok ga slušam i gledam dok iskazuje svoje razumijevanje prema neo-ustašama s maksimirskog stadiona, dok ruše ustavni poredak i neizravno prijete gradonačelniku, meni na um pada pitanje je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac? Čini mi se, naime, da je odgovor negativan. Krleža, naime, bio je lenjinist, komunist i ljevičar – što je, sve troje, uz neznatnu reviziju, ostao do kraja života. Kao što je bio i uvjereni i nepokajani – Jugoslaven. I sve je to izviralo iz svakoga, ali baš svakog retka koji je napisao. Jedino Krležino književni djelo koje nije prepuno danas ozloglašenih, trijebljenih, progonjenih srbizama – poput jedne od omiljenih i baš frekventnih njegovih riječi: hartija! – jesu “Balade Petrice Kerempuha”, koje su, međutim, također izrazito crvene, komunjarske, da upotrijebim desnom lumpenproletarijatu omiljenu riječ: tifusarske. Već trideset i pet godina, još od Parove inscenacije “Zastava”, traje prevođenje mrtvog Krleže na drugu stranu, njegovo razmagnetiziranje i javno škopljenje, u čemu sudjeluju čitavi instituti, glumišta, zavodi. I zar upravo to nije dokaz da Krleža nije više hrvatski književnik? Istina, ja sam, recimo, hrvatski književnik upravo po Krleži, Ujeviću i Kranjčeviću. I kad mi danas poneki domoljubac poruči da ja nisam hrvatski književnik, meni to samo potvrđuje moje mišljenje o Krleži, Ujeviću i Kranjčeviću. A kad potom cinično doda da ja uopće nisam književnik, moja radost biva tim veća jer me krijepi što se hrvatski kriteriji tako dramatično razlikuju od europskih. Jer u Europi ja jesam književnik, nagrađivan prilično markantnim književnim nagradama. Pavao Pavličić svojedobno je napisao “Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti”. Ja ne znam što to još ima da se ukine.

Što možemo zaključiti iz činjenice da Thompson s lakoćom napuni Arenu, ali da pred gradonačelnikovu kuću dođe protestirati samo politički patuljak Keleminec sa šačicom pristaša? Nije li po društvo daleko opasniji i pogubniji gradonačelnik Sinja koji si uzima za pravo, a nitko ga ne sprečava, otkazivati nepoželjne izložbe i, kao neki dan, određivati tko što smije u gradu na Badnjak svirati, pjevati i slušati?

Čovjek po imenu Bulj tvrdi da nastupa u ime Srednje Europe. U Srednjoj Europi, u blizini grada Linza, rodio se jedan vrlo znamenit Srednjoeuropljanin, kojemu je Boris Dežulović posvetio dva romaneskna remek-djela, “Christkind” i “Tko je taj čovjek”. Premda čovjek po imenu Bulj ne djeluje kao netko tko čita, on kao da je izašao iz vreće tog Srednjoeuropljanina iz okolice Linza, od kojeg ga, međutim, razlikuju njegova sinjska folklorna obilježja. Meni kao nekom tko je dobio obje najveće srednjoeuropske književne nagrade, Anglelus u Wroclawu i Vilenicu u Sloveniji, doista nije teško, a ni mrsko reći da su i čovjek po imenu Bulj i Thompson autentični Srednjoeuropljani okupani u balkanskom folkloru. Krivo je i opasno kulturne identiteta jednoznačno vrednovati. Čovjek po imenu Bulj nije Balkanac zato što nije Srednjoeuropljanin. On je tipični Balkanac upravo zato što jest Srednjoeuropljanin.

Péter Nádas, također laureat Lajpciške književne nagrade, pišući u knjizi “Pisanje kao profesija” o mudrosti samog jezika, kaže: “Događa se da upravo nasrće na mene… ili me čak prozove neka izvolim zaobići dotičnu temu, a osim toga neka napokon začepim svoju gadnu gubicu. Zašto ja govorim o tome, kad baš nitko drugi ne govori.” Pitaš li se katkad zašto baš ja da se jedini ili prvi isprsim pred ovdašnjim “lučonošama” domoljublja i demokracije?

To se stalno pitam. I bilo bi mi mnogo draže da šutim. Ali to, na žalost, nije moguće, jer ja sam gospodar pripovijesti, ja sam biće mašte. Ja pripadam književnosti Miroslava Krleže, Tina Ujevića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Silvijev je grob na mome rodnom groblju! Ako sam već književnik, nešto mi ne da da budem slab književnik, što bi bio prvi preduvjet za šutnju. Ali da, svakog dana pomišljam koliko bi mi lakše bilo da sam imao dara za matematiku pa da sam poslušao oca i studirao mikrobiologiju. Jer u tome je budućnost, govorio je moj otac. Ali ja naprosto nisam imao dara za budućnost, i zato sam tu gdje jesam.

U povijesti, kulturi i književnosti naroda i njihovih jezika oduvijek su važni datumi bili prijevodi Biblije. Jesi li već uzeo u ruke novi hrvatski prijevod Biblije?

Svaki novi prijevod Biblije pohvala je živome jeziku i blagdan književnosti. Novi sam prijevod dobio na dar od patera Ivana Tolja, što također ne bih htio zatajiti. A tek ću ga čitati, uspoređujući pojedine njegove dijelove s ranijim prijevodima. Volim tu vrstu čitanja, ne samo Biblije. Usporedna čitanja prijevoda, naročito ako su dobri ali različiti, vraća nas učenju jezika i razumijevanju stila.

Ovo je doba i jednog tvog svakogodišnje rituala, kojem se s tvojim čitateljima i ja jako veselim – pisanje božićne priče. Kada je to počelo i odakle ta potreba da o Božiću pripovijedaš i propovijedaš onako kako crkveni propovjednici to uglavnom ne čine, pišući varijacije one betlehemske priče u kojima se neka čudesna začeća, rođenja i bezuvjetne ljubavi uvijek događaju među ljudima odgurnutima preko ruba, prognanima, izbjeglima, ubogima i velikima u svojoj upravo božanskoj ljudskosti?

Prvu božićnu priču objavio sam u sarajevskom Oslobođenju, na sam Božić, godine 1989. Priča je govorila o tome kako u mom djetinjstvu mama u našoj banji na Sepetarevcu – banja je u govornom jeziku nekad bila kupaonica! – na ruke pere rublje, i iz sveg glasa pjeva: “Betlehem nije daleko…”. Imala je lijep glas, bila je muzikalna, i ta uspomena je već bila jedan cjelovit estetski doživljaj. Od onih rijetkih, u životu međutim iznimno važnih, za koje bismo mogli reći da su nastali gotovo slučajno, bez namjere da se oblikuje umjetničko djelo, ili da se izvedbi umjetničkog djela prisustvuje. Moja mama, koja je u to vrijeme bila žena u kasnim dvadesetim ili u ranim tridesetim, pjeva božićnu pjesmu, usred socijalizma, u neke zimske ledene sarajevske dane, u oblaku pare, u banji koja se pomalo pretvara u saunu. I onda ja, pred taj Božić 1989, pišem tu priču, i ona izlazi u novinama u čijem zaglavlju još uvijek svakodnevno stoji “Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”. Vrlo neobičan događaj! Poslije sam nastojao da svake godine pišem božićnu priču, i da je objavim u novinama, u božićnom broju. Neke od tih božićnih priča izašle su, bez navođenja da su jednom bile božićne, u knjigama “Sarajevski marlboro”, “Karivani” i “Mama Leone”. Recimo, u knjizi “Mama Leone” objavio sam božićnu priču za, čini mi se, 1997. godinu, u kojoj sam još jednom iskoristio pjesmu “Betlehem nije daleko”, ali u njoj nije više bilo moje majke, nego neki nepoznati ljudi, u tuđini. Poslije sam božićne priče objavljivao u Pavićevim novinama, a posljednjih godina s naročitom ih radošću objavljujem u 24sata. U tim narodnim novinama će ih, vjerujem, naći netko važan. Inače, u posljednjih dvadesetak godina u tim sam pričama redovito varirao motiv autsajderskog rođenja, koji stoji u samom središtu svete legende o Božiću, i uvijek mi biva malo neobično kako to ovlašteni crkveni tumači Božića, oni koji se u te dane na televizijskim reklamama pojave u odore odjeveni, da objasne narodu događaj bogorođenja, izbjegavaju primijetiti. Kao što se, uglavnom, izbjegava znati da je Isus od rođenja bio izbjeglica, dijete migranata, da je bio tuđin i stranac, i da je, naravno, cijeloga svog života bio – Židov. I vjerujem da bi se veoma iznenadio kad bi mu sad objasnili kako on ustvari nije Židov, nego je u svojoj ljudskoj osobi nešto drugo. Osim elementa autsajderskog rođenja, ono što mi je za božićnu priču zanimljivo i inspirativno još od te 1989. godine jest da je svaki Božić, od onoga prvog, s kojim nastaje sveta legenda u kojoj se rodio Isus Krist, duboko ukorijenjen u povijesni i politički kontekst. Bezvremenski događaj zarobljen ili ukotvljen u političkom, dnevno-trivijalnom, mučnom ljudskom vremenu. Tako je u evanđeljima po Mateju i Luki opisano rođenje Isusa Krista. I takav je ama baš svaki Božić koji ljudi oko nas slave, bilo da ga slave 25. prosinca ili ga slave 7. siječnja. A takvo je, bezvremensko, a zakopano i zakovano u najgorem ljudskom, društvenom i društveno-političkom vremenu, i svako drugo ljudsko rođenje. Takvo je, na kraju svih krajeva, samo u drukčijem društvenom kontekstu, i svako rođenje ili okoćenje braće naše i sestara, pasa, mačaka, jaganjaca, telaca i prasaca. Zašto su svi mladunci tako ljupki i mili? Da ih njihovi najrođeniji u nekom svom bijesu i očaju ne bi proždrli ili razapeli, prije nego što odrastu i nauče se braniti. Isus Krist je dopustio da ga razapnu, nije se branio, sve vjerujući da će ljudi nešto shvatiti o sebi i o drugima. Bio je zapanjen kada nisu shvatili. Ali ja ne govorim o tome kada svake godine pišem svoje božićne priče. A zašto to činim? Možda zato što sam ovisan o ponavljanju istih stvari kroz život. Možda zato što me uzbuđuje ta priča, pa je nastojim još jednom, i još jednom, i još jednom… ispričati. Ali prije svega zato što bih iz nekih svojih razloga volio kada bi netko svake godine pisao božićnu priču, koju ću ja onda čitati. Kako se to vrlo rijetko dogodi – božićne priče koje bih ja mogao čitati pisao je s vremena na vrijeme Ante Tomić! – onda ih ja pišem, s nadom da će moje priče čitati netko umjesto mene.

U ovoj posljednjoj božićnoj priči, usudit ću se tvrditi, ispisao si jedan od najnježnijih i najpotresnijih trenutaka čitavog svog opusa, u prizoru susreta i zagrljaja jednog u svakom pogledu malog čovjeka iz Bangladeša, koji mete lišće s novozagrebačkih ulica, s jednom košuljom koju je, dok je još bio u svojoj domovini sašio i pripovjedačem – čovjekom koji tu košulju nosi kao svoj statusni simbol. Raznježiš li sam sebe dok o takvim čudima pišeš, zaplačeš li sa svojim likovima?

Dugo se već štrecam kada na nekom odjevnom predmetu ugledam to: Made in Bangladesh. Uglavnom to piše na skupoj i lijepoj odjeći, čak i na nekim stvarima koje sam za sebe kupovao, i koje ću opet kupovati, budem li imao dovoljno novca i budu li mi se ti predmeti svidjeli. Ne mislim, naime, da ću ikoga u Bangladešu, toj uznemirujuće siromašnoj zemlji u kojoj živi 180 milijuna ljudskih duša, što će reći da je tih ljudi 35 milijuna više nego, recimo, stanovnika Rusije, na teritoriju koji skoro da je upola manji od bivše Jugoslavije, osloboditi muke ne budem li kupovao odjeću koju je svojom rukom za dva dolara sašio, kao što ne vjerujem da ću ga te muke osloboditi ni budem li bojkotirao zapadne brandove na kojima piše Made in Bangladesh. U civilizacijskom, kulturnom i jezičnom smislu Bangladeš je upečatljiviji, moćniji, veći i raznolikiji od svih naših minijaturnih u se zagledanih svjetova. Mi, ljudi sa Zapada ga, međutim, iskorištavamo da bismo bili još bogatiji, još gluplji i još oholiji. U Bangladešu netko za plaću od dva dolara na mjesec šije košulju koja će u Beču, Parizu ili Berlinu biti prodana za tisuću dolara. A možda i za dvije tisuće dolara, toliko je lijepa ta košulja, koju je dizajnirao i iskrojio genijalni Japanac. Neki ljudi iz Bangladeša došli su u Hrvatsku kao strani radnici. Ako ja dobro razumijem ono što govore Matej i Luka, i ako je svaki Božić nova inscenacija onoga jednog i jedinstvenog rođenja, pri kojoj se stvar ponavlja u skladu s civilizacijskim i političkim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile, tada je posve u skladu s Evanđeljima da zemaljski otac sina Božjeg bude iz Bangladeša. Pod uvjetom da se rodi sin, a ne recimo kći. Također, ono što svojim rukama, mislima i riječima stvaramo, ono što svojim glasom i pjesmom stvaramo, to je naš identitet, naša tradicija, naša stvarna i plemenita razlika u odnosu na druge ljude. Ta košulja koju je sašio anonimni švelja (zar nije baš lijepa ta riječ ako je tako neizmijenjenu izgovorimo u muškom rodu?) njegova je kultura i tradicija, njegovo povijesno i duhovno sjećanje, cijeli njegov svijet. Kao što je moja knjiga moj svijet, i kao što je postolareva cipela njegov svijet. Trebali bismo biti mnogo pažljiviji prema tim svjetovima.

Tvoja Ana i ti i ove ste zime pobjegli od sasvim nekršćanskog božićnog cirkusa s pucanjem i pjevanjem (uglavnom nepriličnim) u Beograd, zato što tamo takvo isto “božićno” pogansko ludilo stiže dva tjedna kasnije. Kamo bi se sklanjao kada bi, nekim još uvijek potpuno nezamislivim čudom, Srpska pravoslavna crkva, poput nekih drugih, prihvatila gregorijanski kalendar? Ja sam, naime, prilično siguran da bi tako nešto dovelo samo do stapanja svega lošeg u tim srodnim paganizmima, a ne do umnažanja ljubavi, mira i razumijevanja među ljudima dobre volje u našim narodima.

Najprije, niti sam ekspert za crkvena pitanja, niti sam ekspert za kalendare. Inače, to je bio jedan genijalni Srbin iz Hrvatske (ili hrvatski Srbin, jednako mi je draga i posvojna varijanta), zvao se Milutin Milanković, rođen u Dalju, gimnaziju završio u Osijeku, da bi se onda otisnuo u svijet, školovao se u Beču i kao geofizičar i astronom čuda napravio, baveći se kalendarom. Neobično mi je kako hrvatski nacionalisti svojataju Srbina Nikolu Teslu, a Milanković im prolazi ispod radara. I jedan, i drugi, naravno, Hrvatskoj pripadaju upravo onoliko koliko je Hrvatskoj, njezinoj kulturi i kulturnim elitama, te prije svega hrvatskim vlastima, stalo do onog najmanjeg, najjadnijeg, najglupljeg, pa i najpokvarenijeg Srbina u Hrvatskoj. Ili još izravnije: Tesla je Hrvat, taman koliko je hrvatski i onaj ciganski orkestar, čiji je nastup sinjski Bulj zabranio. Što znači: ili potpuno, ili baš nimalo! Mimo toga i izvan toga, Teslina genijalnost s hrvatskom pameću ima veze taman koliko George Westinghouse i Thomas Alva Edison. Ali vratimo se pitanju dva datuma na koje se svake godine, unutar našeg tradicijskog kruga, rađa Isus Krist. Kako nema, niti može biti pouzdanog dokaza o kalendarskom datumu Isusova rođenja, čini se da se Sin Božji mogao roditi bilo kojeg od 365 dana u godini. Ili 366, ukoliko je godina bila prestupna. Neki misle da bi pristajanje na jedan datum bilo korak naprijed prema ponovnom ujedinjenju Crkve. Ali u stvarnom životu ljudi dva datuma nisu nužno znak raskola, svađe, neslaganja, nemirenja. Možda dva datuma nalaze smisao u nekoj zbiljskoj toleranciji. Recimo, u osvješćivanju činjenica da Božić nije u datumu, ili da sveti nisu datumi ni kalendari. Niti bi to ikako mogli biti. Datumi su, ovako ili onako, samo praznici. Prazni dani, ako ih ljudi nečim zbiljskim ne ispune. Dvostruko slavljenje Božića u mom je svijetu dobro, i osobno mi ne bi bilo drago da Srpska pravoslavna crkva prihvati gregorijanski kalendar, onako kako ga je već prihvatila većina pravoslavnih crkava. Tada bi Božić izgubio svoje tako važno manjinsko obilježje, koje se još uvijek održava u ovom dijelu svijeta. Naime, istinski Božić, 25. prosinca ćemo prije doživjeti u Beogradu, nego u Zagrebu, kao što ćemo istinski Božić, 7. siječnja prije doživjeti u Zagrebu, nego u Beogradu. Naravno, ne mislim ni na crkvene priredbe s vođama u prvim redovima, skupa s njihovim ženicama i dječicom (uzgred, može li mi netko objasniti zašto nam je samo kancelarevoj dječici u javnim glasilima dopušteno vidjeti nezamućena lica, a sva druga dječja lica moraju biti zamućena?), kao što ne mislim ni na prateće manifestacije blagdanskog konzumerizma, nego mislim na to da se mali Isus rodio u neprijateljskom ili u barem ravnodušnom okruženju.

Ulomak iz rukopisa “Gromova djeca”/roman o Školi za snove

Čin treći: Samoća žudnje

2. poglavlje

Odjednom, kao prizvana portirovim mislima, na vratima Škole ukaže se velika sjena, baš kao da je netko gore nebeskim prekidačem isključio jutarnje sunce. A tko drugi nego nasmijani Lutalica, ipak nešto bljeđi nego inače. Dobro je, na nogama je! Znao je Ivek da će se njegov dragi kum danas pojaviti. Pa iako mu je zadnji dan na poslu od ranog jutra krenuo loše, ovo slavodobitno ukazanje shvatio je portir kao božju milost. Nakon dugih godina, baš toga travanjskoga dana, svratio je stari glumac na Školu zagrliti svoga kuma pred odlazak u penziju jer veli, na te njihove pijanke ne bi ni mrtav kročio.

Jer ja idem sam
U godinama svojim još na megdan…

S tim obojici poznatim Goetheovim jambima i sa suzama u očima, Lutalica zgrabi portira svojim kvrgavim rukama odmah na ulazu, kao nekad, kao da mu je rod rođeni. Pozdrav je pun suza s obje strane jer, iako se često čuju, nisu se vidjeli barem pet godina. Ivek to zna po svojoj plavoj kuti. Naime, dobivao bi ganc novu za svaku petoljetku, a ovu, već jako staru koju rado nosi jer ima i unutrašnje džepove, nije imao kad je posljednji put uživo vidio i zagrlio svoga Lutalicu koji najprije upita za svog sina. Krenuo je mladi Lutalica očevim stopama – bit će glumac.

– Tko će mi kume moj, paziti na mog junaka kad tebe tu ne bude… Ima talenta, ali je lijenčina, progutat će ga mediokriteti i miljenici školskih glavonja…, osebujnim će tonom Lutalica, ma kako bolestan bio, prodrmati čak i zrak u školskom predvorju. Potom kvrgavom desnicom izvadi iz dubokog džepa zgužvani paketić, a iz njega malu drvenu pticu raširenih krila koju postavi na portirov banak. Mirisom friško izdjeljanog drveta odjednom zamiriše hodnik. 

– Evo ti, kume, da mi ne cmizdriš za ovom smrdljivom rupom već da raširiš penzionerska krila! Vidi mene, ne stignem te od snimanja obići godinama, baš sam k’o neka guba… A radio sam na njoj cijelu noć, jebem ti sunce uplakano da ti jebem…!

Lutalica senior je za razliku od sina bio kao od kamena odvaljen, snažan i vatren poput Boga Svaroga, kao da ga je svojim rukama u stijeni izdubio nitko drugi nego nebeski vrhovnik Perun. Seljak je, iz ravnice kojom se ponosi, sa srcem velikim kao njegova Slavonija. Voli od malena obrađivati drvo i kamen od čega su mu se još u mladosti počele kočiti šake. Kad bi klonuo u očaju, misleći na mediokritete oko sebe, a naročito u svojoj profesiji koja kanda da je njega izabrala, a ne on nju, izgledalo je kao da mu glava spava među velikim i oštrim seoskim vilama. Ivek ga je obožavao od prvoga dana, još od davne 1952. kad se ovaj prvi put ukazao na Školi, sasvim dezorijentiran što je Gromu bilo dovoljno da ga nazove Lutalicom. Nadimak koji velikom glumcu ostade zauvijek. Ocijenio je portir već tada, iako još neuk, ali već prilično zreo u razmišljanju o glumi i o glumcima, da je Lutalica po svemu daleko iznad svih. Razumio ga je u svemu, a nazvao ga je odmah kumom, tako i ovaj njega. 

A samo je naoko taj gorostas bio dekoncentriran i nediscipliniran. Često bi pomiješao komad u kojem nastupa, čin ili prizor, a u stvari je sve kontrolirao i tako se distancirao od dosadnjakovića oko sebe. Istina, kasnio je najviše od svih, od prvoga dana, na vlak, u Školu, na probe i predstave, na snimanja, ženi na ručak, često i na spavanje lumpajući do jutra po krčmama… Nikako, ali, nikada nigdje stići na vrijeme. Za vlakovima je trčao još kao mladac preko beskrajnih slavonskih njiva, u trku ulijetao u vagone. Da mu vrijeme do Zagreba brže prođe, sve je na putu prebrojavao… daleke oranice, livade i šume, željezničko stupovlje, drveće, krave na paši, potleušice nakrivljenih krovova iz kojih se dimi čađ, seljake na poljima, snaše rumenih obraza u prolazu, blatne puteljke koji ne vode nikamo, suncokrete na jesenskim poljima, makove po onim proljetnim… I kad bi ga netko tamo gdje je stigao upitao koliko je dugo putovao, ne bi znao, ali bi izgovorio cijeli niz podataka o broju, izgledu, ljepoti i važnosti takvih prizora – sve bi to memorirao pa potom na pozornici u redom glavnim ulogama oslikavao nekim svojim imaginarnim mentalnim kistom punim boja, nijansi i sjenki…

Nekidan je, pišu novine, najavio svoj definitivni oproštaj od profesije, a dogodilo se to nakon incidenta na predstavi na koju je došao iz kreveta, bolestan, a koja se zbog njega morala prekinuti… pala mu je glava na klavijaturu raštimanog pijanina i tako ostala, uspavana, više od pet minuta. Glavna glumica je te večeri završila na psihijatriji, rekla je da je tamo manje stresno nego s Lutalicom na sceni. 

– Nikoga nisam pazil’ kak’ tvoje dete, kume moj najmiliji, a ptica bu z menom u grob!, sa suzama u očima portir Ivek, nedavno prometnut u podvornika, zagrli svoga najdražeg Lutalicu, popevši se na prste jer ovaj bijaše div prema njemu. Zagrli ga div još jednom pa mu se nasmije onim osmijehom, još uvijek, godinama usprkos, punim pravilnih bijelih zuba, širim od njegove Drave kad uz nizove bijelih breza onako mazno, a moćno zavije kod Belog Manastira. Promrsi div ispod glasa, samo za podvornika, da ne čuju hodnici, njihov tajni znak, u stvari omiljeni stih iz Ifigenije…

I staru krunu na glavu mi metne…

 …pa digne kvrgave šake prema nebesima, zastane uz šeretski osmijeh na pragu, da nakratko ošaca novu portirku, ogrnut pletenom narodnom surkom, sa selskim škrlakom na velikoj pametnoj glavi, ukrašenim obvezatnom trobojnicom. 

– Hoću li ga ikada više vidjeti, zapita se Ivek svoga zadnjega dana na poslu u Školi za snove pa odmah pomisli – vražji je Lutalica junior, vražji princ Svarožić, ali karizma mu se tatekova još ne nazire, to još čekamo… teško da bi se mogla kod ikoga ponoviti, nemoguće, nije to nasljedno…

Svarožiću, Svarožiću, po po po…, zapjeva Ivek na sav glas kao nekad, uhvativši pod ruku novu portirku koja tu, ispred portirnice zapleše sa svojim dobrim šefom u neočekivanoj ekstazi jer je prvi put vidjela uživo poznato lice s ekrana. Lice joj se usto i šeretski nasmijalo pa na izlazu preko ramena dobacilo… 

– Curo lipa, ne daj se ovim gelipterima na Školi, dobro pazi na se, dunjo mirisna… drž’ se Ivekova nauka, on je glavni za dobrotu! 

Pa odmah, ne dočekavši odgovora, mahne desnicom po zraku kao velika ptica s nebesa koja pozdravlja i visoke breze i sve što vidi oko stare austrougarske zgrade. Onda zapjeva na sav glas, hodeći polako s noge na nogu prema svom bivšem Teatru… 

O jeseni, jeseni, moj se dragi oženi, žuto lišće pada s grana, srce moje puno rana…

Ivek pršti od ponosa i sreće jer ga lijepa portirka sad drugačije gleda.

– Ma jel moguće, gospon Ivek, da takav velikan vas grli i ljubi pred svima, a profesore jedva da i pogleda? Nije, brate mili, nikog drugog ni pozdravio u ovih frtalj sata osim vas i mene… ma, tko će mi u to povjerovati!?

Otrči sva sretna ispripovijedati veliku novost čistačicama. A Ivek izađe iz zgrade, zapali jednu iz zgužvane kutije Opatije, sjedne na klupu pred ulazom i vrati se u lijepe, davne dane. Ma znao je Grom još 1952. kome daje igrati kralja i praoca Arkada, sina Zeusova koju ovaj zače s lijepom Kalistom. Mogao je Lutalicu lako zamisliti u lovu, kako progoni medvjedicu, zapravo vlastitu majku Kalistu, koju je ljubomorna Hera pretvorila u medvjedicu, nakon čega ih je Zeus oboje podigne na nebo kao zvijezde Velikoga i Malog medvjeda. 

– Glumac se bori na sceni sa zvijerima nebeskim, s velikom površinom neba, sa oblacima punim teške kiše…, govorio je Lutalica u svojim intervjuima, rijetkima, a nadahnutima, iako su ga od svega u njegovu poslu baš razgovori za medije najviše nervirali. Ma, sve ga je nerviralo, Škola najviše. Jednom je u teatru s brežuljka glumio u nekoj brodvejskoj komediji i bio toliko iznerviran publikom koja se nije ni jednom nasmijala, da je pao u depresiju pa pomiješao replike, u njima riječi, a u ovima slova. Umjesto da partnerici izgovori poslao sam moje žute hlače na popravak… izgovorio je posrao sam moje žute hlače… 

Publici ni to nije bilo smiješno.

Očajavao je Lutalica stalno nad svojom tužnom repertoarnom sudbinom.

Iako je tek koju godinu mlađi od njega, Ivek ga je još od prvoga dana zvao praocem jer je iz ovoga kuljalo ono nešto drevno, magnetično, iskonsko, čak božansko. No, ta je riječ za Iveka bila opasna. Mač njegova pravog Boga-oca, paloga među vragove, stajao mu je tik iznad glave. Morao je na njega dobro paziti sve ove godine, a sad visi na zadnjoj niti koja će eto, puknuti baš danas. 

Iz nemirna sanjarenja na klupi pred Školom portira prene preglasni zvuk telefona. To je sigurno dekanat, treba pospremiti sobu nakon odlaska horde s domjenka tobože u čast radnika. Pomisli nestati odavde bez pozdrava, istoga trena. Otkine prstima čik i pospremi ostatak cigarete u gornji džep kute. I s njom će se danas morati oprostiti. Sjeti se one prve, crne, koju je prije četrdeset godina preuzeo iz ruku moćne tajnice Zlate Vilenice. Taj će, za njega najsvečaniji trenutak u životu, pamtiti zauvijek. 

Kad Lutalica umre prerano, o Božiću zadnje milenijske godine, Ivek će plakati cijelu noć. Na sprovod će otići, biti kao i svaki penzioner neprimijećen u masi koja se ridajući gura oko odra velikana. Čak se i Lutalica junior pravio da ga ne poznaje, a zbog oca ga je Ivek pazio i bio mu godinama na usluzi. Iste večeri, iznad prozorčića u podrumskom stanu najveće zgrade na zagrebačkom zelenom valu, zasvijetlit će najblistavije nebesko sazviježđe Maloga medvjeda. Ivek će kroz suze prepoznati jasni znak Sjevernjače koja mu odozgo zatrepće na vlas isto kao kad bi mu Lutalica šeretski namignuo desnim okom i pripadajućom gustom obrvom, želeći mu reći… 

– Kume moj, tu sam ja, uvijek blizu tebe…

Istina živa, ukazat će se, ravno gore, iznad Ivekova prozorčića u ravnini pločnika, najpošteniji od svih poštenih svatova koji su ikad prošli kraj njegove odavno i na brzinu sklepane porte. 

A nije da poštenih i dobrih nema i da ih nije bilo, samo se o njima ne priča onoliko koliko se priča o nepoštenima i zlima čiji „trud“ na Školi ostavlja na mladim ljudima dublje i bolnije tragove. Tako je mislio i u svemu osamljeni Eugen Vilenik kad je ono preko noći, prije ravno trideset godina, nakon teških borbi prsa o prsa, više tužan nego ljutit, ali i teško iscrpljen – demisionirao. Na kraju im je preko ramena dobacio stih iz nekog novog francuskog komada koji je baš prevodio za dramsko kazalište, a koji je Ivek dobro upamtio, iako mu tada nije bio odveć jasan, no, odavno već jest…

Pa vi uopće nemate mašte! Kad bi vas bacili u Pakao, svi biste odreda i mislili da ste u Paklu!

Parmenid dokazuje:
Nema kretanja, ni djeljivosti.
Bitak jest, a nebitak nije.

Otud mi dođe:
što se mijenja, prolazno je;
što miruje, vječno je.

Zato ne žuri
jer uvijek ćeš negdje kasniti
a u smrt stići prerano.