Petak.
Jabuke su obrane. Orasi pokupljeni.
Podovi oribani.
Majke su uštirkale stoljnjake.
Za Boga i goste.
Sarma je skuhana.
Kiše su se ispadale. Mi smo se izigrali.
To smo radili prije rata.
To smo radili kao djeca.

Subota je.
Kiša pada cijeli dan.
Ćutimo i jedemo piletinu.
Kroz prozor gledamo tuđe dvorište.
Naši životi su sakata djeca.
Stisnuli smo ga u šaku. I čekamo da prođe.
Pregazit će nas ga kao izbjeglički kamp.
Ostarit ćemo u šatoru s adresom.

Nedjelja je.
Kćerka plače u slušalicu:
Mama, zašto ste otišli?
Zašto mi nikad nisi pričala o ratu?
Zašto je djed pokopan u tuđem groblju.
Šta je to tuđe groblje?
Kako izgleda naše groblje?
Šta je to kućni prag?
Zašto mi nisi rekla da ste jeli kore s drveta?

Ljeto je.
Naši koferi su spremni. Oni su naša rodbina.
Sutra idemo kući.
Naša kuća je kod kuće. Jel tako, mama?
Tamo se govori naš jezik. Mislim, tvoj i tatin. 

Jesen.
Opet putujemo kući.
Da se grobovi ne naljute što nismo došli.
U Bosni su i groblja tužna ako ih redovno ne obilazimo.
Mama, gdje je tvoje grobno mjesto?
Ovdje ili kod kuće?

Zima,
pouzdano stiže svakog ljeta.
Bili smo u gostima. Radio svira.
Mama opet plače.
Ali mama, zašto plačeš, pa ti voliš koncerte.

Josip Mlakić: Povratak Josipa Filipovića, Fraktura, Zaprešić 2025.

Pukovnik HVO-a vraća se kući nakon sedamnaest godina provedenih u zatvoru, po presudi tribunala u Haagu. To je osnova radnje Mlakićeva romana. Okolnost dovoljna da se iz nje rasplete velika priča. S jedne strane, početni motiv, zadan već u samom naslovu – “Povratak Josipa Filipovića”, sugerira asocijaciju na Krležin klasik. Na njoj pisac insistira na prvim stranici-dvije romana, ali je odmah zatim napušta. Važno je tek da se naglasi kako je povratnik opet čovjek svoga vremena. Dok je Latinovicz neostvareni slikar, intelektualac izgubljen u buri epohe, koji je u potrazi za identitetom, Filipović je neostvareni literat, profesor germanistike, koji je robijao za nešto što zapravo ne postoji, ali je čovjeku da pronađe način bivanja u tom nepostojanju.

S druge, pak, strane, čitatelja sve do kraja ne napušta osjećaj da je ovo Mlakićeva autobiografska pripovijest. I to jedna od onih najdelikatnije vrste. Jer pisac ne piše o onom što mu se stvarno događalo, nego o onom što mu se vrlo lako moglo dogoditi. Glavnog junaka oblikuje prema vlastitoj naravi i interesima – pukovnik je ozbiljan čitatelj, jedna od prvih stvari koju čini nakon slijetanja u Zagreb jest posjet knjižari – a u pripovijesti romana predstavlja sudbinu koju je sam on, autor, uspio izbjeći. Josip Mlakić kao građanska osoba ratni je veteran, s vrlo ozbiljnim i teškim ratnim putem, otamo gdje su se vodile neke od najkrvavijih borbi u ratovima devedesetih. Ali nije bio pukovnik, nije bio zapovjednik, niti je po zapovjednoj odgovornosti, kao njegov glavni junak, mogao dopasti Haaga. Kako je zapovjedna odgovornost u neregularnim, prljavim ratovima prilično sumnjiva kategorija, o čemu smo svojedobno štošta mogli naučiti, jer stvarne linije zapovijedanja nikad nisu istovjetne s formalnim hijerarhijama, tako je postojala, i u fikciji postoji, prilično široka lepeza mogućnosti da se dopadne suda za ratne zločine. Što opet ne znači da je taj sud neispravan i nepravedan: on samo pokušava da u regularno stanje dovede svijet koji je otpočetka krivo postavljen. I onda ponekad nedužni opet bivaju žrtve.

Je li pukovnik Josip Filipović nedužan? To se ne zna. Kao da, na neki način, ni on u to ne može biti siguran. E sad, kada ovako o tome govorimo, nekome se olakom može učiniti da pisac relativizira krivnju za ratne zločine, ili da ponesen domoljubnim zanosom heroizira osuđenika koji je iza rešetaka proveo sedamnaest godina. Ali nije ni jedno ni drugo. Stvar je mnogo kompleksnija.

“Povratak Josipa Filipovića” prvi je ozbiljan književni tekst na hašku temu, ili na temu haškog osuđenika, i to ne samo u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Ali on se naprosto ne bavi ni pitanjima ratnih krivnji, ni time što je to u čovjeku što ga čini zločincem. (Ako ćemo i o tome, time se Mlakić bavio u nekim drugim svojim prozama…) Ono što je njegova tema jest vrlo tanka i propusta crta između životne normalnosti i običnosti, i potpune abnormalnosti, egzistencijalnog i društvenog kraha. Pišući vlastitu pripovijest, Mlakić piše o samoj biti rata, o tom izvanrednom stanju u čovjekovu životopisu.

U pozadini, “Povratak Josipa Filipovića” roman je koji govori o tome što znači biti bosanski Hrvat, pripadnik naroda koji je pred neumitnim nestankom, a dio je šire hrvatske etničke cjeline, u kojoj je savršeno neshvaćen. Prizori Zagreba, opustošeni i urušeni bosanski zavičaji, i tamo moteli s beznadnim prostitutkama, obavještajci, pratitelji, slučajni prolaznici, prizori jednoga nama poznatog svijeta, u Mlakićevoj su izvedbi dati na stilski savršeno uobličen način. Ovakvo pisanje izuzetak je u hrvatskom jeziku. Svjesni će ga, međutim, biti malobrojni. Jer ih je malo ostalo kojih se doista tiče ono o čemu ovaj pisac piše.

Umiranje za domovinu

Ovako pukovnik: “Uzdao se da je to privremeno, da će vrijeme učiniti svoje, kada njegov povratak postane stara, prežvakana priča. Kao i umiranje za vlastitu domovinu. Ta isprazna fraza postojala je isključivo u glavama lunatika koji su živjeli u lažnom, bajkovitom svijetu ideja, opsjednuti praznim idealima kojima su prikrivali žalosnu mentalnu plitkost, koje su u tom pomaknutom svijetu bile izlika za sve, pa i za ratne zločine. Većina tih lunatika zasigurno nikada nije izbliza vidjela ljudsku krv i trzaje umirućih, jer bi ih to zauvijek izliječilo od sličnih uvjerenja, niti su ikada, u što je bio čvrsto uvjeren, osjetili dodir ledenih kandži straha koje sapinju um i tijelo.”

Vrijeme, naravno, neće učiniti svoje, nego će samo dalje rašivati spone među svjetovima, i tako će se širiti procijep između dva neumitno i trajno razdvojena vremenska toka. U osobnom smislu: tu razdvojenost čini sedamnaest godina zaostajanja u jednom životu. Vrijeme taman takvo i toliko da svijet koji je bio tvoj prestane postojati i s ove, i s one strane bosansko-hrvatske granice. U društvenom, pak, smislu razdvojenost se povećava, jer ona postaje način života. I njegov povratak za njih nikada neće postati stara priča, jer legende i vjerovanja ne zastarijevaju. Ili je njegov povratak stara priča, kao što je i Biblija knjiga starih priča. Pukovnik će živjeti, ako za njega bude života, okružen živima koji su odavno već umrli za domovinu.

poskočice

)

plemena koja su pojela plemena
koja će pojesti plemena
i uzeti im reči, grbove i žene.

)

veznici zovu nastavke:
idemo kuda mi hoćemo,
ostale reči moraju za nama.

)

u Sirakuzu
kad se vratio
iz Aleksandrije

Arhimed kaže:
oni dodaju so u slatku vodu
pa se umivaju.

pre toga:
Platona su u Egiptu
lečili morskom vodom.

ali pre toga Homer tvrdi:
Egipćani su
lekari svih ljudi.

)

antiteze
u potrazi
za tezama.

)

plemenski mađioničar pretvara
neposlušnu decu u zečeve,
a poslušnu u kerove.

)

vi, koji ste bolesni u nekoj kući,
udrite tojagama onog među vama koji
nikad nije kašljao, i ozdravićete.

)

umorno pleme očekuje da konačno dođe.
i zaista dolazi:
veliko, umorno ništa.

)

ko prijavi krađu,
prvi je osumnjičen.
pa znaš li ti ko je Odisejev deda i Jasonov?

)

vidim tri žene na livadi.
daleko su, ne čujem ni reč,
ali znam da pričaju o porođaju.

)

lopov u tuđoj kući
i u svojoj kući:
tiho korača.

)

ovi su krivi što su ostali ovde.
ovi su krivi što su otišli.
a ovi su krivi što su došli.

)

šta reći o gradu gde niko ne svira violinu.
a knjiga,
kad slučajno padne, ne otvori se.

)

kad je čovek zdrav: čekaju da se razboli.
kad se razboli: čekaju da umre.
kad umre:

čekaju da dođe u san.
ali ne na posao.
ne u stan.

)

i Solon: koji je zakonom propisao
da bludnik ne ulazi u skupštinu.
i Bijant: koji reče: većina ljudi je zla.

i Tales koji reče: um je najbrži,
jer trči kroz sve. i Anarhasis,
od oca Skita i majke Grkinje,

koji je izumeo sidro.
i Sokrat koji je dokolicu smatrao
najlepšom tekovinom.

i Aristip koji je vežbao kćer da gaji
prezir prema suvišnom. i Protagora
koji je plovio prema Siciliji

i potonuo sa lađom.
svi oni: nikada nisu ušli u Sirakuzu.
a Platon tri puta.

)

iako Aristotel kaže da je oblik reči
Platonovih između poezije i proze,
Dikearh smatra da je dosadan.

)

čovek ne kaže da je vuka ili konja zarobio:
on kaže:
pripitomio.

)

rupa je geometrijsko telo, kao i čovek.
kraj jedne epohe jeste početak druge epohe
ili početak zaborava.

)

i Odiseja i Kiklopa Euripid dovodi na Siciliju.
kad se sunovratio Ikar u more,
Dedal je leteo prema Siciliji.

)

Francuska je u krizi.
dakle:
biće rata u Africi.

)

istorija.
vetar.
i lavež pasa svih rasa.

)

Eneja Dardanac.
Eneja Trojanac.
Eneja Rimljanin.

)

trajati. postojati. preživeti.
jeste: zečevi rađaju mnogo zečeva.
ali ima nešto važnije:

kad beže,
ne beže svi u istom pravcu,
svaki zec beži za sebe.

)

iako su Rimljani porobili Grke,
nije bilo zgoreg
da se nađu u srodstvu.

)

bilo je mnogo talentovanih, ali Vergilije
ima veliki zamah. živeo i pisao u Rimu
i blizu Napulja, i povremeno na Siciliji.

poeta doctus. bio je tih, skroman i stidljiv.
savremenici kažu da je bio seljačkog lika.
dakle, i tada su postojale gradske face.

)

ako može u šestu knjigu da uđe
sestrić Oktavijanov
Marko Klaudije Marcel

onda mora i
Marko Klaudije Marcel
čija vojska ubi Arhimeda.

)

u drevnim egipatskim spisima
za nekog
ko je izdao faraona,

pisar piše:
umro je sam od sebe,
od griže savesti:

to znači da je živ zakopan:
poznaćeš mumije iz kojih
ništa nije izvađeno.

)

postoje pesme koje ti približavaju imperiju
i pesme koje te udaljavaju od imperatora.
ostalo je suvišno. i dosadno.

)

u osvit dana, krv mi piju komarci,
vele: drevni je uvek Rim
tražio svežu krv.

)

Strabon, da je živ,
išao bi u porodilište i gledao:
rađa se istorija.

)

čovek koji kašlje kad ide prema kući
i čovek koji peva kad izlazi iz kuće,
neka poprave kuću ili ukućane.

)

sestra mi u obdaništu, vaspitačica.
a brat, u bolnici, pedijatar.
stalno raspravljaju – gde ima više vriske i plača.

)

Ancio: na zidinama gde Neron je rođen,
poziraju tri guštera: da ih vidi moja ćerkica,
rekla bi: mama, tata i ja.

)

u snu, jeo sam hleb, sir
i paradajz: neki to nemaju
ni kad su budni.

)

ovo kopno – groblje careva.
Tirensko more – groblje brodova.
i biblioteka – groblje mitova.

)

Cigani su hrabri kad treba.
i plašljivi kad treba.
Cigani su nepobedivi.

)

za devet stotina godina
umorni arheolog,
iznenada,

ugleda moju lobanju,
i kaže:
druškane, tebe sam čekao.

)

poezija:
vozilo koje prevozi vozila,
lek koji leči posledice lekova.

)

mladi Vergilije osta bez zemlje
zbog rimskog mača, a napisa
toliko stihova u slavu tog istog mača.

)

uginulu stoku nosite u planinu i ostavite –
hraniće se vukovi bez truda,
zaboraviće da love.

)

u staračkom domu: hor odbačenih dečaka
i hor odbačenih devojčica:
svađaju se oko veštačkih vilica – čija je koja.

)

dve tačke
i tri tačke
imaju isto značenje.

)

princ,
blista na očevoj sahrani
kao što rezervni golman navija protiv svog tima.

)

jastreb, preleteo planinu, i krda veprova
i čopore vukova pa u selu napada živinu.
najlakše je na rodbinu.

)

i zubar zubaru popravlja zub
vrlo pažljivo: i grobar grobaru
kopa grob vrlo pažljivo.

)

lako je dovršiti knjigu
ako imaš tačku
tešku kao kamen.

)

ideja traži materiju u kojoj će preživeti:
reči provučene kroz čoveka
kao med kroz pčele.

Ancio – Kemer – Beograd – Novi Pazar

juni 2024. – februar 2025.

ROSA CANINA [PATER MEUS]

I.

da izobilje
raznog bilja tu nije
dnevna mi zbilja,

i da šetnje s psom
nisu dnevna rutina,
čudio bih se:

dok šetam sa psom,
odjednom preda mnom je –
rosa canina.

da, pasja ruža,
također: pasja drača.
otkud joj ime?

ovog momenta,
kad pas pišne na taj grm –
jasan odgovor.

a općenito?
zašto bi ona bila
bilo što pasje?

no to nije sve.
zašto bi ju se zvalo
svrbiguzica

(a tako zovu
taj ljupki, crveni plod
tamo na jugu)?

šip, šipkovina,
a u mojem rječniku –
divlji je šipak,

ili tek – šipak
(divlji jer raste bez nas,
inače pitom).

II.

obilazim ga,
promatram k’o prvi put,
k’o vanzemaljac,

jer u se gledam,
motrim svoje neznanje
pred divnim bićem:

toliko je znan,
toliko oduvijek,
a prazan je skup;

jedva ime znam
i znam da ništa ne znam,
krhko je znanje.

ali jest ovdje
(teoriju na stranu),
on me proziva:

htio bih nešto,
skoro bih ga ubrao,
ali što bih s njim?

poigrao se?
(ovakav, sirov i svoj,
za jelo nije.)

pa opet skliznem
u se, ovozemaljskog,
svoju povijest:

što si ti, šipče?
odakle te poznajem?
što mi govoriš?

zašto me nukaš
(jer mogoh samo proći)?
na što me nukaš?

III.

i nar je šipak,
ali nar smo zvali nar
kad bijah mali

(nikakav šipak;
prsti crveni k’o krv
bjehu od nara.

sušene kore
čuvale se u špajzi:
„protiv proljeva“.)

a šipak znadoh
manje-više kao čaj
iz druge ruke,

onaj kupovni,
fabrički prepričani,
kao čaj franckov:

filter-vrećica
i slika s pakovanja,
neprivlačna mi

(možda i zato
što ljekovita svojstva
slućahu bolest).

jesam ga pio?
ne sjećam se okusa.
možda i nisam.

ali ga pamtim.
šipak je svih šipaka;
možda pra-šipak?

IV.

a živi šipak?
možda iz nekih šetnji
sedamdesetih.

(tad su to bile
velike avanture
malog čovjeka,

ulja na platnu
jednog živog djetinjstva,
sada blijeda,

sada akvarel:
ni sjećanja, ni snovi,
ni ja, ni ne-ja.

fotografije,
koje su preživjele,
isto blijede.)

onomađašnji
obiteljski izleti
oko bihaća,

brda i šume,
gorjevac, međudražje,
moja afrika.

ciklame, stabla,
šumske jagode, stabla,
stabla, livade…

možda i šipak
divlji u divljinama
svježeg života?

izvjesnost jastva,
varave uspomene –
gdje se križaju?

obično ne znam,
ali danas nalazim
jedan takav križ:

taj divlji šipak,
šipak što je ne-šipak,
ništa što je sve.

V.

u ničem i svem
u početku bijaše
riječ i pojam:

prije nego plod,
taj moj i ne-moj šipak
bio je riječ.

a i to saznah
šetajući po selu
(kraj grmlja, sa psom),

u grmu šipka
kad mi se ukazao
pokojni otac

(najednom, ali
ne „ničim izazvan“, jer
izazivam ja:

s ropstvom pomiren
rob divlje memorije
i divljeg šipka).

mog oca, vlade,
nema već godinama,
desetljećima;

četrdesetak
tih godina mjeri se
s mojih desetak

(toliko imah
kada je otišao
nenajavljeno;

ja jedanaest,
on pedeset i jednu;
nesklad njegov, moj.)

što je ostalo
od njegova života
u mom životu?

tada sam bio
biće tek nastajuće,
skoro pa ništa,

a on nad-biće,
ogledalo svijeta
i skoro pa sve.

što, dakle, imam
od njegova života
u svom životu?

skoro pa ništa,
osim cijelog sebe
gdje on sav biva,

sa svim što bješe
meni onomad znano
i svim slutnjama,

sa svim što gledam
a da je on gledao
kad je gledao,

sa svim što slušam
a da je on slušao
kad je slušao,

sa svim što mislim
a da ne znam da li je
on to mislio,

sa svime onim
što je on govorio,
a sad je jeka,

zvuk jednom poznat,
vremenom izobličen
u neprostoru.

u tom prostoru
ne sjećam mu se glasa,
odjek me vara.

samo ponekad,
pričini mi se kao
da čujem mu glas,

kad nešto pukne
ili kada ja puknem
k’o zreo šipak.

pred šipkom, evo,
današnji eho oca –
davna slika, zvuk:

pitam „mogu li…“,
a on mi odgovara:
„e, možeš – šipak!“

dok to govori:
palac među dva prsta,
kažiprst, srednjak,

glas je povišen,
kretnja je energična,
poruka jasna

(uz neljut pogled
i vragolast smiješak
pod crnim brkom).

to je moj šipak,
moj prvi šipak, divlji,
divlje sjećanje.

VI.

o čemu čovjek
sve može razmišljati
kada započne…

od divljeg šipka,
što se lako previdi,
do izvora jastva –

začas pređeš put
kad shvatiš da put nisi
crtao ti sam.

tko je crtao
tvoj put, tvoj život, tebe?
skiciraj barem!

(nije to ni bog,
niti puka slučajnost,
niti neki plan,

a nije ti to
niti jedna osoba,
niti dvije-tri,

ni niz zbivanja
prožet nekom logikom
umirujućom.)

kopaj, radniče,
pregaoče zaludni,
metafizički!

neizbrojivi
zapamćeni trenuci
vrijedni pažnje –

nisu odgovor,
nego ulaz, vratašca,
prema neznanom.

neznano je, pak,
prije svega sve tvoje,
zapravo sâm ti.

bar dva života
trebala bi ti jošte
da se upoznaš.

(Kučilovina/Bihać, 7.-10. 8. 2025.)

***

***

BAŠČA, BIHAĆ [SELO, KUČILOVINA]

[uvod: o ljubavi prve i druge vrste]

ljubav nastaje,
tako sam zaključio,
na dva načina:

= prvo, kao šok,
kao iznenađenje,
skroz radikalno,

_____kad sretneš nešto
_____korijenski drukčije,
_____skroz nepoznato,

_____čemu nikako
_____ne možeš se oteti –
_____neodoljivost,

_____neodoljivost
_____što je nepopustljiva
_____i brzo raste,

_____jer nepoznatost,
_____dubljena upoznatim,
_____neiscrpna je.

_____takva je ljubav
_____snažna kao vrtlog, vir
_____divlje rijeke,

_____ali možeš se
_____izgubiti u viru
_____skupa s ljubavlju.

_____s takvom ljubavlju
_____nikad nisi u miru,
_____jer traži oprez.

_____samožderna je:
_____ako oprez prevlada,
_____kad ushit mine,

_____minuti može
_____i cijela ta ljubav,
_____l’amour fou (breton),

_____ako pak ushit
_____prevlada tu opreznost,
_____ljubav podivlja,

_____no, iscrpi se,
_____a iscrpi i tebe,
_____i brzo vene.

_____uglavnom: treba
_____s neopreznim oprezom
_____balansirati,

_____a taj je balans
_____protivan ljubavništvu,
_____paradoksalan.

_____takovu ljubav
_____upoznaju turisti,
_____avanturisti,

_____avangardisti,
_____revolucionari,
_____drugi vjernici,

_____božji i drugi,
_____svi lako zapaljivi,
_____brzogoreći,

_____uključujući one
_____koji teže ljubavi
_____s drugim čovjekom

_____(s čovjekom živim,
_____tjelesnim i mesnatim,
_____bližnjim, prebliskim,

_____ili s idejom
_____čovjeka kao takvog –
_____čovjekoljupci.)

= drugo, kao most
između prethodnoga
i onog novog,

_____ljubav što biva
_____relativna novìna,
_____ipak izvorna;

_____prepoznavanje
_____bliskog u dalekome,
_____epifanija;

_____u korijenu
_____sasvim nepoznatoga
_____kada se nađeš,

_____s tim i u tome
_____kao da odvajkada
_____bivaš i jesi,

_____samo je bilo
_____iza ugla svijeta
_____udomaćenog.

_____ta ljubav tečna,
_____nedoglednog početka,
_____sasvim je tvoja.

_____ta ljubav spora –
_____blaga i blagorodna,
_____trajne gustoće –

_____iznenađuje
_____retrospektivno, kasno
_____ili prekasno,

_____i zato iz nje
_____nema izlaza ili
_____izlaz je skriven.

[ljubav prema selu – kako? otkud?]

tako mudrujem
nakon što sam shvatio
razlog ljubavi,

_____razlog za ljubav,
_____razlog zaljubljivanja
_____u ljude, stvari,

_____jer tako (1)
_____već tridesetak ljeta
_____ljubim whitmana,

_____tako također
_____ljubim dadu i jandla
_____ili celana;

_____s druge strane (2)
_____zaljubljivao sam se
_____u neke pisce,

_____romanopisce
_____koji mi otkrivaju
_____poznati svijet,

_____čije sam knjige
_____mogao napisati
_____lako i ja sam,

_____da takav pisac,
_____tojest romanopisac,
_____u meni čuči.

tako mudrujem
nakon što sam otkrio
ljubav spram sela.

_____gradskom čovjeku
_____(a taj sigurno jesam)
_____selo nije dom:

_____treba mu biti
_____radikalna novost, šok
_____(ljubav broj jedan),

_____a kod mene je,
_____tokom useljačenja,
_____to ljubav broj dva.

kako to? otkud?
čeprkavši po sebi
iskopah razlog:

cijelo selo
i selo kao takvo
oduvijek znam,

ali se nije,
bivajući u meni,
to zvalo selom,

premda je sve to
što sad znam kao selo
i tamo bilo.

što je to bilo,
to neseosko selo –
sad dešifriram.

[bašča, bihać]

kučilovina,
moje prigorsko selo,
priziva bihać:

ovaj seoski,
izabrani zavičaj
rodnome sliči

barem u nečem,
u onom bitnom barem:
priroda, tlo, ja.

u bihaću vrt –
prauzor sve prirode
i svake zemlje:

_____bihaćka bašča,
_____naša, mamina, moja,
_____i svih pređašnjih;

_____komadić zemlje
_____gdje karlo bubeniček,
_____k. und k. žandar,

_____naselio se,
_____orao i gradio,
_____brižno skrbio,

_____izabravši tlo
_____gdje njegov porod i rod
_____odrastao je.

_____on, dido karlo,
_____mitski čeh i bosanac,
_____moj ugroßvater,

_____krušku i šljivu
_____kao mađioničar
_____kalemio je,

_____aleju ruža
_____i grmove ribizla
_____uzgajao je,

_____o jestvinama
_____da se i ne govori,
_____onim dnevnima;

_____decenijama
_____sijao i sadio
_____više od bilja:

_____povijest jednu,
_____široku i duboku,
_____u kojoj rastem,

_____parče prirode
_____neveliko – prevelik
_____prostor za maštu.

_____naša baščica –
_____od milja deminutiv –
_____ogroman fakat;

_____bubeničeci –
_____uz midžiće, zjakiće –,
_____zatim jurići.

_____bašča uz kuću –
_____u midžića mahali –
_____ogromna prošlost,

_____u kojoj buja
_____i bilje i povijest,
_____skoro k’o korov,

_____jer uz svu brigu
_____i povrh sve kulture
_____život se ne da,

_____život se zbiva.
_____i tek ovako nekad
_____ustavljen biva

_____u trenu pažnje,
_____na fotografijama,
_____na hartijama.

_____što danas tu jest
_____nije uvijek bilo
_____(bilo je raznô),

_____što sutra bit će
_____ni bog, ni biljka ne zna,
_____pa ni mi ljudi.

u čvoru sveg tog,
što je sve to za mene? –
to sada pitam.

sad dobro vidim:
sve što tamo naučih
bilo je bitno.

u vrt – tu bašču –
ulazi današnji ja
i mijenja se;

ja susreće ja
dalekô, al’ poznatô,
najpoznatije,

biva dijete
sveznalo, svemoguće,
svejednostavno,

ja susreće ja
prvô, primalnô,
zanemareno.

staračka svijest
brzo se pomlađuje,
podjetinjuje;

golemo jastvo,
nabreklo od iskustva,
smanjuje se

na pravu mjeru,
na istinu života
nezagađenog;

smanjeno raste,
umanjeno urasta
u svoj smisao.

raspiruju se
plamene uspomene,
k’o da su sada,

i lijepo je
i točno i pravedno
tako gorjeti,

međutim: dokle?
dokle se može ići
u prošlost, sebe,

a da ostane
puteljak do današnjeg –
vatrogasni put?

odgovor nude
vrt, vrijeme, povijest –
presjek skupova:

klimatološki
vrijeme otrežnjuje
metaforički:

gledam tu bašču
dok pljusak žegu blaži
i postajem blag,

među „ja“ i ja
sa sobom sam pomiren,
skoro cjelovit:

ni samo onaj,
a ni samo ovaj sam –
dvostrano jedno.

kad padne kiša
gasne vatra djetinjstva –
barkam pepeo

(kad čitam kiša,
pronalazim metodu:
bašta, pepeo),

kao da mogu
shvatiti sebe i sve
u ravnoteži,

ni oštar, ni tup,
ni vatren, ni zgasnuo,
svijetlim taman

da osvijetlim
što je bilo i što jest
i što će biti,

ipak u čudu
da se sve to može
u jedno sliti:

bašča i selo,
bihać, kučilovina,
sva moja jastva.

[bašča, selo → bihać, kučilovina]

u bihaću vrt –
prauzor sve prirode
i svake zemlje:

u mojem biću
praslika svih paslika,
temelj, osnova;

selo u malom,
umanjena priroda,
jezgra iskustva.

lijehe one
brdima ovdje nalik,
travke stablima;

krupna zvjerad tu
nalikuje tamošnjem
kukcu i crvu;

trulež komposta
ovdje vidim ukrupno:
vječni preporod;

pa još i voda:
kad tamo sam motrio
što voda čini –

bazenčić vode
na listu, u gredici,
tu biva veći,

sve biva veće,
lokve, bare, potoci,
odande znani;

avlijska bašča
sažetak je svih ovih
livada, šuma;

čovjek-baštovan –
kao seljak na zemlji,
zemljak, zemljanin

(u domaćem gost,
domaćin svim gostima,
domaće biće),

i tako dalje.
ukratko, želim reći:
što sad znam znadoh;

za prirodu sam
pogled svoj izoštrio
još onda, ondje,

i sada, zreo,
zrele plodove berem
na drugome tlu.

davno, u gradu,
dimenzioniran sam
za sve seosko;

sve bitno imah,
a sada se podsjećam
što je to bitno.

(Bihać/Kučilovina, 11.-17. 8. 2025.)

Dolaze vremena sa zakopanim riječima
Koje će uvijek jedan od njih iskopavati
Iako je drugi od točke, križ napravio.

Tada inat postaje oštrica noža za napuštene
Fenjeri i noć su posvađani
Miris lipa izbrisan iz udžbenika
Duž betona su napukle žile
kroz koje kišnica ne želi teći
A psi nose dijelove tijela
Poput poštara.

Znate, istina je strašna:
Ne postoje dve iste sjene;
Napuštanja čine male ratove većim
Od velikih ratova;
Neke poštanske marke
Su tanke kao britva;
A neke pjesme
Iako je nemoguće,
Sviraju se
Čak i s odsječenim prstima.

(Pjesma je inspirirana filmom “The Banshees of Inisherin”).

Prepev: Aleksandar Prokopiev

o pedesetoj godišnjici smrti Pier Paola Pasolinija

Tri su mi Pasolinijeve knjige pod rukom, premda ih je u neredu svih kućnih knjižnica mnogo više, i pripadaju različitim mojim životnim razdobljima, od gimnazijskih dana do danas. Te tri odmah pronađene su: “Teorema”, u srpskom prijevodu Jugane Stojanović i u izdanju beogradskog Rada iz 1988; “Nogomet po Pasoliniju”, Valerija Curcija, u slovenskom prijevodu Daše Perme Jurjavčič, i u izdanju Založbe Bogataj, Idrija 2024; “Svi smo u opasnosti”, dijelom u srpskom, djelom u hrvatskom prijevodu Magdalene Petrović i Valtera Milovana, te u nakladi IU Misao, Novi Sad 2014. 

Neka ovakav slučajan odabir za prekopavanja privatnih nalazišta knjiga odredi sadržaj, dramaturgiju i ritam teksta. Za Pasolinija mnogo je toga životu nanijela slučajnost, čemu su mjesto i način njegove smrti dali konačni naglasak. Slučajem određen je bio naš odnos: njega kao pisca i filmskog autora, mene kao svakodnevnog žitelja sarajevske Kinoteke, a zatim i njegova čitatelja. Na kraju, prevelika je uloga slučajnosti i u činjenici da sam se, nakon svega što nas je zadesilo, ja, njegov čitatelj i gledatelj, zatekao tu gdje jesam, ovakav kakav jesam. Pročitane knjige nas usmjeravaju, ponekad nas i vode tamo kamo nismo kanili ići. Spašavaju nas i guraju u nevolje. Vrijeme provedeno u čitanju spašava nas od pogibelji, od zločina koji smo mogli počiniti. Kod Pasolinija i njegovih knjiga (i filmova) sve je ovo naročito naglašeno. Pogrešno će biti kažemo li za njega da je bio nekonvencionalan – upravo suprotno! – u svemu što je radio, u poeziji, u načinu mišljenja i u svom aktivizmu, na filmu i u tekstu, Pasolini bio je fanatik konvencija. Ali uglavnom onih konvencija koje je sam stvarao, kao svojevrsni kustos i komesar vlastitoga života, sveti Pavao jedne strogo osobne vjere i ideologije. Te konvencije niti je s kime dijelio, niti ih je kakvoj organizaciji namreo. Ostavile su traga samo na klince koji su u razna vremena gledali Pasolinijeve filmove i čitali njegove knjige.

U pokušaju, možda sentimentalnom, legitimiranja vlastitog odnosa prema Pieru Paolu Pasoliniju navodim pjesmu, objavljenu 1990. u drugoj mojoj pjesničkoj knjizi, koja je nosila naslov “Uči li noćas neko u  ovom gradu japanski”. Pjesma “Riječi nesretnom Pjer-Paolu” ovako teče:

“Hladno je u jesenjoj sobi
Uvlačim ruke u rukave džempera
i zatvaram oči:
Nesretni Pjer-Paolo, mrtav već
desetljeće cijelo, a danas sam
prodirući u svoju djevojku
tako zorno govorio s njim
da me je izbezumljena oborila
sa sebe:
Pederu! i zaključala se u WC
Nakon pola sata izašla je
našminkana kao arlekino
Nisam je smio pitati zašto

Gubeći lagano svijest zamišljam te
kao škripanje čizama mladoga
vojnika”

Osim posvete, te stanovitog autobiografskog ili autofikcionalnog poigravanja, u toj pjesmi za mene onovremenog prilično izazovna homoerotska igrica. Imao sam devetnaest godina kada sam napisao tu ljubavnu pjesmu posvećenu Pasoliniju. Ne, nisu me privlačili drugi muškarci. I više nijednom nisam napisao ljubavnu pjesmu. Kada je čitam, tako daleku i tuđu, kao što je, vjerujem, daleko čovjeku sve što je pisao prije četrdeset godina, dopadaju mi se ta dva ljubavna odnosa u jednoj pjesmi, od čega bi se danas mogla napisati priča. I mislim da je dobra ta zvučna slika s njezina kraja: “kao škripanje čizama mladoga vojnika”.

Upravo sam se, posljednjeg dana ljeta te 1985, bio vratio iz vojske, i možda bih, da nisam napisao pjesmu, zaboravio ono čega se u stihu sjećam. Kada smo početkom kolovoza 1984. došli u vojsku, zadužili smo, skupa s opremom, nove vojničke čizme. Čvrste i sjajne, “Shiny, shiny, shiny boots of leather”, kao u pjesmi The Velvet Underground, te čizme su mladom vojniku u prvih nekoliko tjedana, možda i prva dva mjeseca, nanosile teški bol. Nije ih mogao zamijeniti, niti je od intendanta mogao izmoliti stare čizme. Vojnička dužnost je, barem u našoj generaciji, sredinom osamdesetih, u kninskim i lastovskim kasarnama, bila i podnošenje bola. Pritom, kada ti se obuća danima urezuje nad petu, u gležanj i u ris, i kada ti se sa svakim korakom rasijecaju stopala, pucaju višestruki žuljevi, i prenose se infekcije preko neopranih čarapa, mijenja se i tvoj hod. Krećeš se kao evnuh, vrckaš guzom, krećeš se cijelim tijelom, poput balerine, samo da nekako što manje hodaš stopalima. I dok tako ideš preko vojničke piste, najavljuje te glasno škripanje tvojih čizama. Stari vojnici se okreću za tobom, dozivaju te tobože tanušnim glasićima, nadijevaju ti imena iz njemačkih pornića, a ti nastavljaš dalje, i znaš da će sutra biti gore, jer sutra ćeš s takvim stopalima učiti kako se pravilo stupa, kako se vojnički maršira, odlučno i čvrsto. Tako to ide, sve dok ne stigne sljedeća generacija vojnika, koja će opet dobiti nove čizme.

Što mi je bilo na umu u toj zvučnoj slici: “kao škripanje čizama mladoga vojnika”? U njoj postoji neki erotski potencijal, koji ne traži objašnjenja. Ali u njoj je, zapravo, nešto mnogo dramatičnije i veće, sadržano u upravo datom objašnjenju. “Bez skandala nema poezije” naslovit će Valter Milovan svoj predgovor knjizi “Svi smo u opasnosti”, citirajući predgovor Giovannija Giudicija za talijansko izdanje Pasolinijevih sabranih pjesama, premda će u čitatelju rovati sumnja kako je taj naslov, ta parola, ustvari – Pasolinijeva. Giudicijev citat, kojim Milovan završava svoj tekst, glasi ovako: “Pasolini je pjesnik koji stvara skandal i koji želi stvarati skandal, jer bez skandala nema poezije, koje je sestra ili rođakinja vjere, nekakve vjere, te sestra i neprijateljica odricanja. A skandal je riječ Evanđelja, Pavlova riječ – i posebno – skandal je stanje; onog Pavla koji je gotovo stalan Pasolinijev sugovornik od početka do kraja…”

Pasolini je objavljivao scenarije svojih filmova. Objavljivao ih je kao prozne komade. Samo što to nisu bili klasični filmski scenariji. Pisani precizno, ali izvan općeprihvaćenih scenarističkih konvencija, drukčijim jezikom, drugim znakovima i uputama, moglo bi se, možda, reći da se prema filmu odnose onako kako se dramski tekst odnosi prema kazališnoj predstavi. U knjizi “Svi smo u opasnosti” je i “Projekat za film o Svetom Pavlu”. Preseljena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, ili u sadašnjost iz koje je u Pasolinijevoj imaginaciji nastajala, te u Pariz, Barcelonu, Ženevu i New York, koji igraju uloge Jeruzalema, Damaska, Antiohije, Rima, priča treba prema autorovoj zamisli biti savršeno autentična, tako da “nijedna reč koju će Pavle izgovoriti u dijalozima filma neće biti izmišljena ili rekonstruisana prema analogiji”. 

Inače, u ta vremena kada započinje naš zanos Pasolinijem, što u Kinoteci, a što na televiziji – u emisijama Televizije Zagreb i Televizije Beograd, zahvaljujući Anti Peterliću, Ranku Munitiću, kasnije Nebojši Đukeliću, Tomislavu Kurelcu… – moglo se vidjeti sve što je u europskom filmu bilo doista važno, pa tako, recimo, njemački film Andrzeja Wajde “Pilat i ostali”, snimljen po judejskoj epizodi iz Bulgakovljevog “Majstora i Margarite”, ali tako da Križni put teče po frankfurtskim ulicama, a jedan među apostolima televizijski je reporter s Golgote. Kako u postjugoslavenskom Zagrebu Kinoteka zapravo i ne postoji, a HRT nikada nije prikazao “Pilata i ostale”, nikad ga poslije nisam vidio. Da, mogao sam na YouTubeu, ali tako da biram rusku ili madžarsku nadsinhronizaciju. Pamtim, međutim svoju fascinaciju tim usporednim tokom dvaju vremena, novozavjetnog i suvremenog, koja se međusobno ne razdvajaju, niti zalaze jedno u drugo. U to vrijeme, slušali smo od Munitića priču o nesnimljenom Pasolinijevom filmu i o svetom Pavlu koji stiže u New York kao u suvremeni Rim. Osim što sam poslije, čitajući knjige o svetom Pavlu, sklapao i rasklapao svečevu biografiju, varirajući je kroz povijest u vrlo širokom rasponu, od apostola naroda, čuvara sjećanja, pronositelja i tumača onog što se dogodilo, do komesara i ideologa, čeznuo sam za dovršetkom Pasolinijeva velikog posla. Dovoljno rano shvatio sam da filmove nikada neću snimati, a onda i da nikada nijedan europski filmski redatelj neće imati taj novac da snimi Pasolinijev film, niti će ikad ijedan biti u stanju stvoriti ono što je Pasolini najavio u “Projektu za film o Svetom Pavlu”, koji u njegovom slučaju možemo slobodno nazvati i scenarijem, ali ostalo mi je da zamišljam roman o Pavlu iz Tarza, koji bih pisao kao da gledam Pasolinijev film, ali koji se ne bi zbivao gdje je Pasolini rekao, jer ovo nisu više šezdesete, a ja nisam Pasolini.

U sarajevskoj smo Kinoteci, godine 1981, moglo je to biti u ožujku ili travnju, s profesorom Borom Mihačevićem gledali Pasolinijev film “Evanđelje po Mateju”. Nekima od nas, poznata je bila sudbina Isusa Krista. Neki su, možda, znali i što su evanđelja. Možda nas je samo dvoje-troje čitalo Bibliju. Većina nije znala ništa, osim što su negdje vidjeli prikaz raspetog Krista, i što su odnekud upamtili njegovu tužnu majku. Naravno da nije dolazilo u obzir da nas profesor prije odlaska u kino uputi da se negdje obavijestimo o temi filma. Nevjerojatno je već bilo to da nas, samo godinu po Titovoj smrti, vodi u kino, da gledamo film s vjerskom tematikom.

Htio nam je prenijeti sljedeće: kakve su i što su tehnike kojim se priča ili legenda prenose iz jednog u drugi mediji. Pasolinijeva genijalnost sastojala se u tome što je uspio ispratiti priču tako da ništa ne doda i ne izmisli, ničim se ne pomogne. Je li mu pomoglo ili mu je odmoglo to što je ateist i komunist?, upitao se poslije profesor pred razredom. I zaključio da na takva pitanja odgovora nema.  

Knjiga Valerija Curcija “Nogomet po Pasoliniju” istodobno je lijepa, fotografijama bogata slikovnica, i mala analitičko-biografska studija o Pasoliniju i nogometu. Kada ga je 1973. Enzo Biagi, čuveni talijanski novinar i stari partizan, upitao: “Što biste željeli biti da nije filma i književnosti?”, Pasolini je odgovorio: “Dobar nogometaš. Nakon književnosti i erotike, nogomet je za mene najveći užitak.” Nešto je tjeskobno, u se zatvoreno na Pasolinijevim fotografskim portretima i živim snimcima. Skriven iza crnih naočala, ukočena izraza lica, kao pred pogubljenje, uglavnom je nevidljiv. Osim na slikama – viđali smo ih još osamdesetih – dok igra lopte. Zagriženi navijač Bologne, kluba koji je posljednji put bio prvak Italije iste one 1964. kada je Pasolini snimao “Evanđelje po Mateju”. Sljedećih šezdeset godina, triput duže nego Hajduk, Bologna je daleko od titule prvaka, često mnogo dalje od Hajduka. Dvojica su hajdukovaca, oba besmrtnika, igrala u Bologni: Frane Matošić i Bernard Vukas. Pasolini se, naravno, obojice morao sjećati. (A Boris Dežulović je to fikcionalizirao u jednom majstorskom poglavlju “Bilog libra 2”.

Premda je žalio za tim što, po vlastitom doživljaju, nije bio dobar nogometaš, igrao je, kasnije s prijateljima i s veteranima, sve do kraja života. Živio je kratko, ali je igrao dugo. Bio je brz i borben, obično je igrao lijevo krilo, imao je dobar šut. U vrijeme rata ponio je nadimak Stukas, po njemačkom lovcu-bombarderu, znamenitoj njemačkoj Štuki iz partizanskih filmova, koja je u Italiji 1941. postala čuvena po igranom propagandnom filmu Karla Rittera “Stukas”. (Ritter jedan je od prvih njemačkih ratnih pilota iz Velikog rata i najprominentniji režiser nacističkih propagandnih filmova.) 

“Nogomet je posljednja sveta predstava našega doba. (…) Dok su drugi sveti rituali, uključujući i misu, u opadanju, nama ostaje nogomet. Nogomet je onaj spektakl koji je zamijenio kazalište. Kinu to nije uspjelo, ali nogometu jest.” Tih nekoliko rečenica, što ih je Pasolini izrekao u intervjuu za magazin L’Europeo, godine 1970, vjerojatno bi, onima koji ne razumiju, ili koji ne znaju, na najprecizniji način mogle objasniti što to ljudi kojih se nogomet tiče u njemu vide i kako ga doživljavaju.

Pier Paolo Pasolini u kapitalizmu je vidio transformirani, dorađeni fašizam. Nekada nam se činilo da je to svakako pretjerano. Na pedesetu obljetnicu njegove smrti, ove 2025. Trumpove godine, dok taj narančastoglavi bijeli supremacist od europskih zemalja kani uzimati harač u visini od pet posto državnoga proračuna, zauzvrat obećavši da će ih zaštititi od svoga ortaka Putina, doista biva jasno da je ovaj kapitalizam samo dorađeni Mussolinijev fašizam. Također, Pasolini se u posljednjoj fazi zalagao za ukidanje škola. Ali ne zato što je bio za to da ljudi ostanu neuki. Postoje, valjda, i drugi načini da se čovjek obrazuje, mislio je Pasolini, a ne taj da se školuje za roba. Pasolini je bio ateist, bezbožnik, koji je od svih pripovjedača i umjetnika svoga doba bio najbliži Bogu, kršćanskoj vjeri i njezinim velikim pripovijestima. Bio je izaslanik svetog Pavla među ljudima, ili Pavle, ponovo među ljudima. 

Knjiga “Svi smo u opasnosti” započinje Milovanovim prijevodom Pasolinijeve pjesme “Molitva po narudžbi”, briljantno prepjevanom u hrvatski jezik, kojom možemo i završiti našu današnju priču o Pasoliniju, o tri knjige, od kojih o jednoj nisam rekao ni riječi.

Evo pjesme:

Molitva po narudžbi

Piše Ti sin koji pohađa
tisućiti razred Osnovne škole
Dragi Bože,
došao je neki Gospodin Homais u posjet
rekavši nam da je Ti:
povjerovali smo mu:
ali među nama je bio neki nesretnik
koji je samo masturbirao,
noću i danju; čak i pokazujući se
pred svim i svakim; dakle…
Gospodin Homais te, dragi Bože, kopirao skroz naskroz:
imao je lijepo odijelo od tamne vune, s prslukom
svilenom košuljom i kravatom;
dolazio je iz Lyona ili Kölna, ne sjećam se točno
I uvijek nam je govorio o sutrašnjici
Ali među nama je bila ona budala koja je tvrdila da je Tebi
ime Axel…
Sve to u Vrijeme Vremena
Dragi Bože, oslobodi nas misli o sutrašnjici.
O sutrašnjici si nam govorio kroz Mr. Homaisa.
Ali mi sad želimo živjeti kao onaj propali glupan,
koji je slijedio svog Axela
koji je bio i vrag: bio je prelijep da bi bio samo Ti.
Živio je od rente ali nije bio skrban
Bio je siromašan ali nije bio štedljiv.
Bio je čist kao anđeo ali nije bio čestit.
Bio je nesretan i iskorištavan, ali nije imao nade.
Dragi Bože,
ideja moći ne bi postojala kad ne bi postojala ideja sutrašnjice;
ne samo to, bez sutrašnjice, savjest ne bi imala opravdanja.
Dragi Bože,
daj da živimo kao ptice nebeske i ljiljani u polju.

1989’

Veliki (vjerovatno i najveći) muzički mag ex-yu scene svoju blistavu karijeru (koja još uvijek traje) počeo je kasnih šezdesetih u nekom italijanskom striptiz baru. Nesudjeni profesor marksizma, koji je kao tinejdžer na binu izlazio sa malim katancem na šlicu svojih farmerki, u jednom od svojih bezbrojnih intervjua je rekao da je pravo stanje, presjek stanovništva Jugoslavije, upoznao i spoznao tek kad je došao u JNA, odnosno kad je na primjeru jednog (da ga tako nazovemo) većeg medjurepubličkog okupljanja uvidio koliko je vojnika imalo kokošja prsa, koliko ih je bilo neuhranjenih, krezavih, koliko ih je bilo sa vrlo niskim stepenom higijena itd…

Ivan Vukobran, živio je u povećem selu Rastići. Njegovo prebivalište je dobilo ime po deminutivu i množini naziva drveta – hrast, tačnije “rast”, kako se običavalo govoriti na sjeveru Bosne.

Jedna zanimljivost vezana za selo Rastići bila je ta neka nacionalna šarolikost. Četiri, pet nacija, da ih sad ne nabrajamo poimenice, tu je stoljećima živjelo zajedno. Druga zanimljivost se sastojala u tome da se selo, otkako zna za sebe, vazda borilo s vukovima, tako da Vukobranima prezime koje su ponosno nosili kroz tešku i tamnu vilajetsku istoriju nije palo s neba, nego je, itekako, imalo svoje logičko pokriće. 

Dok je davao dug domovini u kasarni “Ribnica” u Kraljevu, Ivan je razgovarajući sa svojim vojničkim drugarima (pored onoga što je odavno primjetio “alfa i omega” Bijelog Dugmeta) zapazio još jednu zanimljivost.

Da li se njegov razgovor sa dvojicom budućih rezervnih oficira vodio u vojničkoj kantini gdje su se pile pive “klipače” i mezile jeftine napolitanke (ko ovo nije konzumirao zajedno, kao da ni nije bio u vojsci), da li je to bilo kad je jedan od njih trojice dobio neke veće pare od kuće, pa častio u “Domu JNA”, uz Karadjordjevu šniclu i hladan špricer, ili je to ipak bilo na požarastvu uz cigarete “Lara”, “Upitnik” ili neke druge jeftine vrste koje su pored nabrojanih podjednako razarale pluća, sve uz kafu koja se pravila od “soca” koji je već iskorišten za prethodnih deset kafa, to na ovom mjestu, da budemo načisto, uopšte nije bitno. 

Bitno je da se Ivan Vukobran iz sela Rastići nakon prijepodnevnih obaveza sreo popodne sa svojim parosnicima, Stjepanom iz Zaprešića i Acom iz Padinske Skele. Da uzduž i poprijeko prebiraju vojničke i civilne zgode i nezgode. 

U jednom trenutku razgovora, naš Posavljak spomenu kako je njegov otac jako cijenio svog punca, na šta ga Aco prekide, pa upita šta je to – punac. 

– To ti je tast, odgovori Ivan, na šta mu stameni Acika odgovori da je pomislio da je punac nekakva vrsta bosanske šumske životinje. 

Onda se povede priča o hrani, pa Aco spomenu kako mrzi boraniju, na šta Stjepan upita za prijevod. 

– Mahune! Odgovori Ivan umjesto momka iz “Padinjaka”. Tačnije, boranija ti je varivo od mahuna, popravlja i proširuje “bosančeros” svoj prvobitni iskaz. 

I tako je to teklo, dugo se bio otegao dan, dugo se otegao i razgovor njih trojice. Spominjali su se tu i “budjavo” i “učinkovitost” i “zapeta” i “zaledje” i “životopis” i “magnovenje” i pitaj ti Boga dragoga šta sve ne…

I sve je to Ivan prevodio bez greške i imalo razmišljanja. Još je taj razgovor tri ratna druga začinio, zapaprio i pobiberio “sevapom”, “nafakom” i “sadakom”. Pa im i to uredno preveo. 

I sve je htio da ih na kraju priupita ko je ovdje u stvari glup kao što se priča okolo, ali ne htjede. Pribojao se da ne dodje do nekog kalambura, neugodnog igrokaza, da ne dodje, ne do dragi Bog, do kakve neželjene furtutme…

***

2007’

Ivan Vukobran je imao plan da poslije vojske krene na već upisani fakultet u glavnom gradu republike. Komparativna književnost. Medjutim, sudbina je odlučila nešto drugo. Došao je rat. Umjesto da se autobusom zaputi za Sarajevo, on je jedne mrkle noći preplivao Savu, te se nakon 48 sati, nisam više ne znajući kako, našao u Frankfurtu. 

Šest godina kasnije, u jesen 1997. godine, ovaj put ne preplivava, nego avionom iz Franfurta leti i slijeće pravo u Sijetl. Nakon dvije godine Ivan napušta “smaragdni grad” i spušta se tristotinjak milja južnije, u oregonski studentski gradić Judžin. 

U Judžinu upisuje “Comparative Literature” i uporedo (za)počinje pisati kratke priče i poeziju. 

2010. godine šalje “dole” na regionalni konkurs za najbolju kratku priču, na temu “Rat u BIH”, svoj prvi tekst. Medjutim, njegova priča nazvana “Bosanski lonac” prolazi nezapaženo, ne ulazi niti u širi izbor, u pedeset odabranih priča. 

U nastavku ovog teksta možete pročitati tu priču. Ona će nakon “fijaska” na takmičenju, ipak osvanuti u jednoj zbirci čiji je čitav prihod od prodaje poklonjen društvu koje se brinulo o djeci i omladini sa posebnim potrebama, tako da se može reći da nije napisana uzalud.

BOSANSKI LONAC

Horoz je svojim glasnim i kreštavim avazom najavio da je sabah i da je vakat da se ustaje. Stari je Hamdija već i prije bio budan i svako malo je pogledavao na stari sahat. Prevrtao se nemirno u krevetu planirajući dan, koji je eto već nekako krenuo. Prvo će uzeti šiš i ispeći frišku kahvu jer je ćasa od nekog davno pojedenog slatka, a koja je Hamdiji služila kao spremište, bila prazna. Od kako mu je hanuma preselila na ahiret sve je morao sam. A nije ni to, ostao je bez ikoga, pa se sve više i više pretvarao u pravog pravcatog djuturuma. Izvadio je džezvu i fildjan, stavio ih na hastal, zapalio “Drinu” sarajevsku i uzeo “Oslobodjenje” da ga malo pretabiri dok se kahva ispeče.

Petao je probudio deda Momira, Hamdijinog komšiju sa desne strane. Nije mu trebao sat budilnik. Komšijin petao je bio tačniji (i glasniji) od najjačeg budilnika u komšiluku. Danas je Momirov srećni dan. Dolaze mu kćerka i zet iz Danske u posetu. Ustao je veselo se protežući da skuva kafu. Smotao je malo duvana (dobijenog od rodjaka iz Trebinja) u hartiju pa je onako u slast povukao prvi dim. Ubrzo se cela soba ispunila aromom hercegovačke cigare. Nije se kafa kako treba ni ohladila, a već je prva stranica “Politike” bila pažljivo iščitana.

Kokot je opet bio brži od djeda Ivana, Hamdijinog susjeda sa lijeve strane. Nikad nije zadocnio i poput stare ure, mislio je Ivan, Hamdijin kokot je bio točan kao vlakovi što sa nevjerovatnom preciznošću ulaze na japanske kolodvore. Nedoumica za djeda Ivana je bila da li da se prvo obrije ili da premoć podari jutarnjoj kavi. Kavica je prevagnula, dok je motao duhan u papir, sjetio se stričevića koji mu ga je poslao iz Mostara. Pomno je čitao “Vjesnik” čekajući da voda provrije.

Primjetio je Hamdija Pindul, mnogo prije nego što će prvi metak zapucati, da je taki vakat došao, da šejtan već šenluči po vascijelom dunjaluku i da su mnogi spremni na svakojake zulume. Dodjoše mu pred avliju nenajavljeni glasnici i dušebrižnici da ga kao biva upozore, sve nudeći mu da kupi pušku, da se brani, zlu ne trebalo. Spominjali su se tu i kaurini i četnici i ustaše. Nabacili su nešto i o Momiru i Ivanu kao potencijalnim neprijateljima. Spominjali Aliju kao muslimanskog spasitelja. Saslušao ih je kao svakog što mu prag predje, počastio kahvom i ratlukom i ispratio ih do kapije što je ljubaznije mogao. Pušku nije kupio. Od oružja je vazda zazirao, jer je malo kome ono sevapa donjelo. Nikad se u životu nije ni s kim posvadio, pa je odlučio da tako bude i ubuduće.

Momir Drulović – Lepi je već odavno znao da je djavo došao po svoje. Vidjao je sve češće bradate spodobe sa šubarama i kokardama na glavama. Sjetio se ‘42 godine kad ih ganjao i tamanio po bosanskim vrletima sve se nadajući da će im zauvek stati u kraj. Poslije rata drugovi su ga ostavili da službuje u Bosni. Jedino što mu je ostalo iz Srbije i rodnog Kruševca bila je – ekavica. Njemu niko od tih pobornika ravnogorskih ideja nije ni pomišljao da navrati. Znali su da bi ih Momir, “stara partizančina”, sve naglavačke poizbacivao iz dvorišta. Sa ulice se mogao videti Tito u beloj maršalskoj uniformi kako visi na zidu. U vremenu kad je svako živ skidao i sklanjao vrhovnog komandanta i stavljao novog, Momo je uokvirio još većeg (skoro pa u prirodnoj veličini)i okačio ga tako da je slika predstavljala centralno mesto u primaćoj sobi. 

–   Kakav Slobo i ostale pičke materine….Lepi moj …svi su oni boranija za druga Starog, znao je Momo ponoviti to i po stotinu puta. Nisu mogli igrati ni na kartu religije i pozvati ga na pravoslavlje i krst časni, jer je Lepi (tako su ga zvali ne zato što je lep, nego što se svakom obraćao sa “lepi moj…) raskrstio sa religijom još za studentskih dana, a sa svojim jedinim Bogom se oprostio 1980. godine kad je ovaj odlučio da napusti (ovaj put zauvek) svoje stare ratne drugove.

Kod Ivana Stipkovića su dolazili nekoliko puta. Jednom je čak i kasniji veliki državni dostojanstvenik i saborski zastupnik pohitao da privoli Ivana na njihovu stranu. Pozivalo se na povijesni trenutak i tisućljetni san svakog domoljuba. Pominjala se komunistička tlaka i tamnica i žudnja za neovisnošću koja im je, evo već desetljećima, uskraćena. Trebalo je stati uz Franju. Nije vrijeme snivanja. Suživot nije moguć, dom se treba braniti i nema vremena za neka okolišanja jer biće dockan ako se hitro ne stane na branik i ispod stijega domovine. Ivan, stari gospodin, nije mogao poput susjeda Momira da prijeti i grabi pušku iz ormara, učtivo ih je odbio znajući da to neće biti zadnji put.

Žene u njih trojice su se čuvale i pazile podjednako dobro. Više ih se vremena moglo vidjeti zajedno nego nasamo, pa ni ne čudi da su zajedno i okončale ovozemaljski život. Rat je uveliko trajao i svako živ se prestrojavao i odlazio medju svoje, samo su ova tri domaćinstva i dalje gonila po svom i živjela svoj zajednički (su)život kako su odvajkada i činili.

Prkosili su tako i jednim i drugim i trećim. Svako ih je smatrao budalastim i ludim, jer ne može se više, pa to se govori na svakom koraku…upali televizor….vidi šta novine kažu…šta se iz kojekakvih štabova i bogomolja poručuje…ne može se više živit’ zajedno. Izazivali su tako, tim svojim zajedništvom, ne jednog nego sva tri Boga. I ispirao je narod usta sa njima kad je trebalo i kad je netrebalo neimajući pametnijeg posla. Štrčali su tako, tim svojim neprekinutim prijateljstvom i bili mimo reda i drugačiji, a to se na Balkanu (u Bosni pogotovo) skupo plaćalo. Najčešće životima.

Dok su Hamdija, Momir i Ivan jedne subota otišli u obližnju šumu da nakupe drva, žene su ostale u dvorištu da trijebe grah. I tako dok su one trijebile i veselo čavrljale prišli su im, kukavički, otpozadi i sa hicima u potiljak nemilosrdno ih ubili. Egzekucija je (iz ugla egzekutora) bila savršena…brza i nečujna. Muževi su ih zatekli kako nepomično leže sa glavama na stolu dok se sa njega slijevala krv. Djecu su zatekli živu. Ko zna zašto? Koliko su proklinjali krvnike što im žene pobiše: Hamdijinu Maru, Momirovu Fikretu i Ivanovu Vukosavu, toliko su ih blagosiljali što su poštedili Edina, Mirelu, Marka, Vesnu i Davida. Niko od komšija nije ništa ni vidio ni čuo, jer je u ratu, kao neko nepisano pravilo, tako i najbolje. Nisu ovi puno ni ispitivali okolo, nego su se okrenuli sebi i žalosti.

Sahraniše ih zajedno nek tako čekaju dok im se oni ne pridruže. I kako su one ležale u zemlji jedna do druge tako su gore iznad njih ležali križ, polumjesec sa zvjezdom i krst jedan do drugoga. Umjesto da ih konačno zavadi i posvadja, zajednička nesreća je trojicu novopečenih udovaca još više pobratimila.

Ne smijem puno divaniti, mislio se Hamdija, zaboraviću se pa slaba fajda od svega. Nisam baš najbolji sa zdravljem, hasta sam poodavno, ali šta ćeš…dolaze mi zet i snaja, moram se malo doćerat’, navuću one nove čakšire da ne izgledam k’o kaka fukara i harabatija. Nije meni zbog sina, nego zbog snaje…jer ona je…ma ne znam kako da je opišem….prava dzenetska hurija. Nije zato što je Momirova šćer nego je stvarno …nešto baška. Moraću malo oprati basamake i pospremiti sav onaj pesinluk u avliji. Ne znam šta bi samo napravio za ručak…za nas petero. Nešto onako za familiju..za najbliže. Znam šta ću. Bosanski lonac ! Djeci ću nešto drugo. Prika Momir voli dobro pojesti ali moram pazit da ne bude masno, znam da mu je holesterol povišen, a opet prika Ivan nije neki na hrani ali voli zaliti sve sa vinom. Žao mi Ivana, uvijek smo se dobro pazili, ali nekako on najteže podnosi samački život. Momir i ja još nekako i deveramo i duramo bez naših hanuma, ali Ivan to nikako ne podnosi. Eh, jebem ti rat. U sekundi ostašmo kao tri stara ata…kao tri rage što čekaju da ih nestane… Makar jednom eftično Hamdiju bi hvatala neka uznemirenost i samo je Alahu zahvaljivao što ima Momira i Ivana uza se, inače…

Deda Momo nije mogao dočekati da mu kćerka i zet dodju. Od kako mu nema Fikrete, malo šta je moglo oveseliti ga koliko familijarna okupljanja. Da nema prike Hamdije i komšije Ivana ne bi znao šta bi sam sa sobom. Oni su mu sve…jer kćerka i zet ne mogu non-stop u posetu. Podaleko je Danska pa dodju samo jednom godišnje, dovedu decu i tako…dok trepneš prodje četrnaest dana. A za te dvije nedelje ne zna se ko postane veće dete on ili Hamdija. Puna kuća, il’ kod njega il’ kod Hamdije…svejedno…..vika galama deca skaču, roditelji ih smiruju, prete batinama, a mi ni čut’. Vičemo glasnije od same dece….nek diraju…neka dece…pa za koga da čuvamo. Penzija mala, ali ne žali Momir kad mu deca dodju. Samo eto, jedino fali domaćica u kući, pa da pravi i iznosi kako red nalaže. Eh, ne znaju naša deca kako Hamdija i ja znamo zapiti…pa zapevati….i na kraju zaplakat’ onako iz duše…ko kakve ženturače. Ujutro nas stid…sve nešto izbegavamo pogledati jedan drugog u oči….do idućeg puta. Život je baš kurvin sin, znao bi Momo reći to najmanje dva puta nedeljno. Hiljadu puta je proklinjao prokleti rat i dan kad im žene pobiše . Kud baš njih….kud nas ne ubiše majku im jebem, kad je već neko morao. Zašto njih tri?

Ivan je bio najstariji medju njima. Uvijek nešto bolešljiv, modar u licu. Nije znao mnogo glede poslova u svom domu. Otkako je Vukosava poginula i samo otvaranje limenke je bio veliki izazov. A i mirovina je neredovno dolazila. Bar tri puta tjedno objedovao bi ili kod prike Hamdije ili kod susjeda Momira. Po tisuću puta im je znao zahvaljivati za tu uslugu. Evo i danas je pozvan na svečani objed. Momirovi i Hamdijini djeca i unuci dolaze iz Danske i baš im zavidi. Ivanov sin jedinac i Hamdijina kćerka, poslije vjenčanja, zaputili su se u Ameriku i ove godine neće moći u posjetu. Obećali su sljedeće godine prvom prigodom, ako sve bude u redu, dolaze. Ali voli on i ove ( Hamdijine i Momirove) unuke što dolaze…i njega zovu djedom…čak se i hvale tamo po Danskoj da oni, za razliku od svih ostalih, imaju tri djeda. Bake prećutkuju…valjda je teško za pojasniti. Znaju nekad kroz šalu reći da će im, njima trojici, naći kakve danske bakice pa će oni, kao kakve papiruše doseliti k njima u Dansku.

I tako život polako prolazi. Neće Hamdija, Momir i Ivan još dugo. Neće još dugo ni njihova ideja o zajedničkom življenju. Biće toga još samo u povjesnim knjigama i na časovima istorije.

Ima li Bosni spasa? Teško…..jer Bosnu neće spasiti nikakvi visoki predstavnici. Bosnu neće spasiti nikakvi nacionalni programi. Bosnu može spasiti samo čudo, a ona su, kao što to svi odavno znamo, moguća samo još u holivudskim filmovima.

****

2025’

Mladi košarkaši i mladi nogometaši Jugoslavije su, sad već davne, 1987. godine postali prvaci svijeta. 

2017. godine bile su godišnjice, jubileji ta dva fenomenalna uspjeha naših zlatnih
      omladinaca. Postoji (svašta tako narodu padne na pamet) neka teorija da su ti uspjesi u dva najvažnija sporta na svijetu i bili zapravo glavni povod da se Jugoslavija razbatali. Ko bi mogao od velikih svjetskih sila podnijeti da jedna komunistička zemlja hara godinama na dva najvažnija sportska fronta?! 

Bilo kako bilo, na tridesetogodišnjice su se i jedni i drugi (u različitim vremenima na različitim mjestima) okupili da obilježe taj okrugli jubilej, iako je država za koju su osvojili ta odličja bila godinama mrtva. 

Sjeli su tako (tad već u prosjeku) pedesetogodišnjaci sa svojim trenerima u restorane da uz iće i piće prozbore koju, malo evociraju uspomene i prisjete se nekih dogadjaja i anegdota. (A ponajviše da se prisjete onih svojih drugara i trenera ili članova stručnih štabova koji ne dočekaše tridesetogodišnjicu.) Oba ova jubileja su zabilježena kamerama i oba su pretvorena u dokumentarne filmove. 

U oba odgledana dokumentarca osjećao se odredjeni žal za prošlošću, starim vremenima, samoj njihovoj mladosti na kraju krajeva. U obje emisije neki sugovornici nisu mogli suspregnuti svoje emocije, jednostavno su popustile
kočnice, pa su nakon par rečenica zaridali pred kamerama.

U oba slučaja, medju svim košarkašima, fudbalerima i trenerima koji su plakali, postojalo je nešto zajedničko, jedna poveznica i naizgled nevidljiva nit koju je izvjesni Djuro Kotlokrpa sjedeći za šankom naglas razotkrio:

– VIDITE… SAMO GLUPI BOSANCI PLAČU!

Sve se ovo odigralo ljeta gospodnjeg 2025. godine u kafiću “Balkan”, u gradu Vankuver, država Vašington. 

Rečenici Djure Kotlokrpe, nakon što je sa ostalim gostima odgledao oba dokumentarca, posvjedočio je i naš Ivan Vukobran.

I dok je jeo porciju izvrsnih ćevapa (zbog kojih redovno prelazi 120 milja u jednom pravcu) zalivajući ih “Nikšićkim”, Ivan se zamisli o ovoj javno izrečenoj rečenici. Nakon malo vaganja, učini mu se da je uvaženi gospodin Kotlokrpa ipak (iz)rekao istinu. Izgleda da su samo Bosanci plakali u oba dokumentarca. Izgleda da su samo Bosanci i ispali glupi u svoj ovoj priči od devedesete pa nadalje. 

Djuri, naprimjer, iako je iz Bosne, ne pada na pamet da se tako i dalje smatra i odredjuje. I on je, onomad, na podijumu slavonskog noćnog bara koji se zvao “Škorpion” (a svi ga zvali “Rupa”) otkidao na “Jesi l’ mala ljubila do sada!”. Tad je bio Bosanac sa dna kace. Sad više nije. Trudi se svojski da to izbriše iz svog roda i koda.

Jednog dana se Djuro misli vraćati. U Srbiju. Medju, kako veli, svoje. Tako (u bobu isto) ovdje u američkim državama, razmišljaju i bosanski Hrvati. Dok nose dresove Modrića i Jokića, djeca (a sad već) i unuci tih Bosanaca-ispisnika nemaju blage veze šta je Bosna. Ako i imaju, taj pojam u njihovim mislima nosi jednu crnu konotaciju, krajnje negativan predznak. I to je vjerovatno najveći bosanski poraz.

Ivan je danas univerzitetski profesor, predaje književnost Rusije i Istočne Evrope. Još uvijek svojima smatra i Ivu i Mešu i Branka i Maka. Kao i latinicu i ćirilicu. Dobro mu je poznato sa koliko strahopoštovanja njegove kolege sa diplomama prestižnih svjetskih koledža gledaju na činjenicu da se on ravnomjerno i bez ikakvih teškoća služi sa oba pisma. 

A što se tiče povratka…on se često desi, noću, u snovima. Sanja djetinjstvo, najraniju mladost. 

Ne…bez zajebancije…Ivan ni sam ne zna kud i kamo kad penzija pokuca na vrata. Gleda i on te naše programe, ali za razliku od mnogih drugih ne gleda dnevnike, predsjednike i premijere. Ne navija za stranke. On gleda emisije turističkog tipa, svu tu (još uvijek) netaknutu prirodu, sve te ljepote koje su nekad bile zajedničke, naše. Od Triglava do Djevdjelije.  

Pa bi jedan dan na tri-četiri nedjelje skoknuo u Istru, u njoj mu se ljudi nekako čine najnormalnijim, a onda bi se drugi dan, odgledavši “Sasvim prirodno”, otisnuo na dva mjeseca u čari Šumadije. Pogleda emisiju o Ljubljani, pa se oduševi kako Slovenci paze na okoliš, pa bi tamo selio. Potom mu odnekud iskoči kratki klip o nestvarnim Prokletijama…

Ponekad kad popije koju više (šta ćete, i on je čovjek od krvi i mesa) i njegovi Rastići mu padnu na pamet. Da se vrati, da napravi puni krug, da ponovo doživi svinjokolju, komušanje ku’ruza, prela, da proba vruće rakije iz “vesele mašine”, da još jedared zapjeva jednu uz didovu šargiju. 

Pa da se sve potom okonča, zatvori, privede svome prirodnom kraju…

(Hvala na čitanju.)

Gledam u ekran, u svoje prste na tastaturi,
Treba kao obično da napišem nešto u dnevnik,
Ali ja nisam tu, niko to ne može da potvrdi,
Moj dnevnik čeka, ja čekam, izgubljen, negdje
Između onoga što napisah juče, uz datum i ostalo,
Ko je to pisao u moje ime, sada nije važno, ne
Mogu da potvrdim bilo šta, prvo slova, pa
Riječi, kojih se odjednom bojim, odakle one
Ako mene danas ovdje nema, ne  mogu da potvrdim
Da je bilo šta ovdje, ovog trena, spreman da
Izvlači odnekud lažne riječi, lažne dokaze
Da sam juče bio ovdje, sasvim dobrovoljno,
Mogao sam bilo šta da uradim, s tim riječima,
Zarobljenim i sasvim lažnim, pripisanim
Meni, koji nisam tu, ne mogu da posvjedočim
Pred bilo kojim pravednim sudijom, nađe se,
Mada najčešće sam to ja, ovako odsutan,
Možda nečiji plaćenik, smišljena mamorija,
Kojoj više ne mogu uteći, ona me polako briše,
U njoj sada živim bolje, smiša i romane,
Ne da mi ni da se ispovijedim, svome dnevniku,
Koji je postao tuđi a moj, baš ovog časa, očekivano.

NEPODNOŠLJIV

Nepodnošljiv je Lokrum
U prozoru gimnazije

AJMO JEDAN 

Usred betonom zavrele utakmice
(Na početku sata matematike)

Po vodu
(Po kredu)

Poslan
Neopjevani.

UTRKA

Samo jednom lekcijom unaprijed
Bez očita povoda

Učeni zablista

Kao mrvica blagoslovljenog kruha
U nauljenoj kosi.