Stanovala je u staroj kućici, s dvoje djece, iza Poljoprivredne zadruge, u Nazorovoj ulici, na putu prema Medincima. Djeca su bila uzrasta četiri i šest godina, obje kćerke, Ivana i Josipa. Muž Nikola otišao je na rad u Njemačku odmah po rođenju mlađe kćerke Josipe i od tada ni traga ni glasa od njega.

Marica je bila jedinica. Barem ona nije znala ima li braće i sestara. Majka je ostavila i pobjegla, nikada se više nije javila. Pričali su joj da je došla, nasumce,  odnekuda iz Bosne, sakrivajući trudnoću da se porodi daleko od svog grada, u Podravsku Slatinu. Rodila je, privatno, kod svoje tadašnje stanodavke, pobjegla nakon poroda i više se o njoj nije čula ni riječ.

Djevojčica, kojoj je stanodavka dala ime Marica, po svojoj pokojnoj majci, smještena je u dječji dom. Rastući u domu, zaklela se sama sebi da, ako bude imala svoje dijete ili djecu, nikada ih neće dati u dom i ostaviti, makar umrla.

Hrabro je podizala i odgajala djecu. Radila je sve i svašta. Kopala ljudima krumpir, kukuruze, čistila kuće i stanove, samo da bi djeca imala što za pojesti i obući. Kuća u kojoj je živjela bila je nasljedstvo njezinog supruga Nikole, koji je, na koncu, pobjegao od nje i djece. Pobjegao od obveza i odgovornosti jednog roditelja. Draže mu je bilo piti i kockati, ljenčariti, nego brinuti se o Marici i djeci.

Djecu bi, dok je ona radila, kopala i čistila, čuvala susjeda koja je imala troje svoje djece. Govorila bi Marici, jer je vidjela koliki je borac za svoju djecu:

– Neka njih, draga, kod mene. Samo ti, slobodno, idi. Neće njima ništa nedostajati. Neka se igraju s mojom djecom. Što jedu moja, jesti će i tvoja.

Susjeda nije, možda, ni pojma imala koliko je, u stvari, pomagala Marici i djeci. Ako Bog dragi daje na nebu svima plaću za ono što su na zemlji radili, susjeda će, vjerojatno, biti bogatašica na nebu.

Kada je mlađa djevojčica, Josipa, napunila godinu, desio se slučaj koji je Maricu doveo u situaciju da ozbiljno razmisli o svojoj i dječjom budućnosti. Po preporuci žene kojoj je čistila stan, otišla je kod jednog čovjeka, Rade se zvao, kako bi i njemu počistila stan.

Dočekao je Maricu na vratima, pomalo neuredan, činilo se neispavan, stan se osjetio na duhan i alkohol. Prvo što je pomislila:

– Bježi Marice! S ovim ćeš imati samo problema. Ima da se naradim, a pijanice često znaju tražiti od žena neprimjerene stvari i dodatne aktivnosti, uz čišćenje stana.

Međutim, Rade se odmah počeo ispričavati na izgled sebe, ali i stana.

– Gospođo, nije sve kako vam se, na prvi pogled, čini. Sinoć mi je bilo neko društvo, gledali smo utakmicu, znate Hrvatsku, malo se popilo, pojelo, muško društvo.

Objasnio je Marici što mu treba, što treba posebice počistiti, otišao u sobu, presvukao se i na izlasku dao joj ključ od stana.

– Kad završite, molim vas, zaključajte i ključ ostavite u poštansko sanduče u prizemlju. Vaša plaća je na stoliću u kuverti – rekao je i pošao.

– Stanite! To nije uobičajeno. Ne znamo se još. Što ako vam nešto nestane iz stana, ne želim odgovarati za nešto!? – rekla je Marica, uz nelagodu u glasu. Bila je spremna otkazati posao i izaći s njim odmah vani.

– Ne brinite. Raspitao sam se o vama. Gospođa koja vas je preporučila imala je samo lijepe riječi za vas, tako da vas ostavljam uz puno povjerenje. Uostalom, što mi možete ukrasti? Kulen i sir iz hladnjaka, rakiju i vino s balkona? Gaće? Mislim da vam ne bi odgovarale moje, pa muške su –  nasmijao se, pokazao pravilne zube i izašao, ostavljajući zbunjenu Maricu.

Žensko, k’o žensko. Prvo je morala provjeriti kuvertu za koju je Rade rekao da je u njoj njezina plaća. Kad je otvorila nije mogla vjerovati svojim očima. U njoj je bilo točno duplo novaca od onoga što je bilo dogovoreno. Uz novac je bila i ceduljica s brojem telefona, vjerojatno njegovim.

– Što sad da radim, majko moja? –  razmišljala je. Da izvadim pola, da počistim bolje nego drugima? Ili da mu, ipak, uzmem onaj kulen i sir iz hladnjaka?

Ništa od navedenog. Dala se na posao, počistila sve. Obrisala prašinu, košulje i hlače s kreveta sve izglačala, posložila boce na balkonu, baš si dala truda.

Kad je pošla, izvadila je pola novca iz kuverte, zaključala stan i ključ ubacila u poštansko sanduče. Smeće koje je skupila u dvije velike plastične vreće bacila je u kontejner.

Usput, kupila je djeci mlijeko, neke namaze, voće i po čokoladicu, za svoje kćerke, ali i za susjedinu djecu. Pazila je što joj djevojčice jedu, bez puno slatkiša, uz puno povrća i voća. Bila je premorena od posla, ali je znala kako će morati djeci napraviti nešto za večeru.

– I, kakav je Rade? – pitala je susjeda kad je došla po djecu.

– Ne razumijem. Zašto kakav je? Pa nismo se, čestito ni vidjeli – rekla je Marica.

– Hajde ne pravi se. Mnoge žene za njim uzdišu. A i pun je kao brod. Samo, nema ono glavno. Nema žene, nema djece – vezla je dalje susjeda.

– Pojma o tome nemam. Nismo dotakli tu temu. Uostalom, ostavio mi je duplo više novca od dogovorenog.

– Takav ti je on. Ima i ne žali podijeliti onima koji dobro rade i pošteno odrađuju posao.

– Pa čime se to bavi? – pitala je Marica, želeći da što prije ode kući s djecom, umorna, znajući da mora još i večeru spremati.

– On ti, draga moja, ima svoju malu tvornicu. Radi za strance neke dijelove za auta i avione. Uz to, ima i jednu kavanu, onako, za malko mirniju i bolju klijentelu, s dobrom klopom i skupim pićem – govorila je susjeda.

Marica je pokupila djecu, pozdravila susjedu i pošla završiti dan kako je planirala. Ispekla je djeci jaja, dala im večeru, presvukla ih, smjestila na spavanje, oprala suđe, i konačno, legla i ona.

Taman kad je legla, zazvonio je telefon tako da se trznula, činilo joj se, iz prvog sna.

– Dobra večer, Rade je – čula je, a nije čula. – Nećemo tako, gospođo Marice. Niste uzeli svoju zasluženu plaću. Kad sam ušao u stan, mislio sam da sam pogriješio i ušao u nečiji tuđi. Sve na svom mjestu, čisto, uredno. Čak i košulje i hlače izglačane. Mislio sam vas zvati da mi vratite moj stari stan, ali ovako je ljepše.

– Sve je u redu. Ništa nisam uradila što nisam i drugima kojima čistim – umorna i probuđena rekla je Marica, iako poziv nije bio u neki, kasni, sitni sat.

– Znate što, nazvao sam da vam se zahvalim i da dogovorimo kada ćete ponovno doći. Odgovara li vam prekosutra?

– Odgovara – rekla je.

– Onda u isto vrijeme i na istom mjestu – i razgovor se prekinuo.

Kad je prekinula razgovor, lagano se stresla, kao kad zapuše, iznenada, hladan vjetar. Odlučno je odmahivala glavom pokušavajući izbaciti iz svojim misli kako joj Rade, u stvari, zakazuje sastanak.

Išla je Marica kod Rade čistiti stan svaki drugi-treći dan. Uvijek je uredno plaćao, nikada više nije davao više novca od dogovorenog. Nerijetko bi razgovarali o svakodnevnim stvarima, pitao je kako se nosi sa životom sama, s djecom. Znao je kako joj je muž otišao, i jednostavno, nestao, bez da pita za djecu, da ih novčano pomaže, ništa.

Bilo joj je ugodno u njegovom društvu. Bio je desetak godina stariji, razveden, nije imao djece.

Rekao joj je kako se razveo od žene jer ga je potkradala. Dao je ženi da vodi kavanu, da upošljava osoblje, vodi nabavke, brine o svemu. Primila je jednog mlađahnog konobara s kojim se kasnije upustila u tajnu vezu. Rade je vrlo brzo otkrio prevare u financijskom smislu, a onda je jednom, ranije se vraćajući kući sa službenog puta u Mađarsku, uhvatio ženu i konobara u ljubavnom klinču. Izbacio ih je oboje, zatražio razvod, dobio ga. Bilo se lako razvesti jer nisu imali djece.

– Što sam mogla? Nije te bilo po cijele dane doma. Ja sam zdrava, mlada žena. Meni je trebao muškarac. Uostalom, ti niti si mogao da mi napraviš dijete, niti si to htio! – izjavila je na sudu.

Rade se nije raspravljao o njezinim navodima. Sve što je zaradio i stekao u životu bilo je prije ženidbe, tako da nije bilo nikakve podjele zajedničke imovine. Žena mu je ostala bez krova nad glavom, bez posla i primanja kakva je imala, malo koja žena u Slatini.

Marica  je, malo-pomalo, počela spremati nešto da pojede, prala je i glačala njegove košulje, hlače. Plaćala je poneki račun, kad bi je zamolio i ostavio novac. Vodila mu je kućanstvo.

Iznenadila se kad je pitao može li upoznati njezine kćerke. Dugo se nećkala, a na koncu pristala je i izašli su svi skupa. Kćerkama se odmah dopao taj mirni čovjek. Slobodno su s njim razgovarale o svemu i svačemu. Očito je bilo kako im nedostaje otac, muška ruka.

Jednoga dana, ničim izazvana, mala Josipa, tada već četverogodišnja tvornica pitanja, pitala:

– Hoćeš li ti biti moj tata? – pitanje je odjeknulo kao bomba.

Rade se zbunio, prvi put se, pred Maricom, zacrvenio, počeo nešto nevezano govoriti, samo da skrene s pitanja. Krajičkom oka gledao je Maricu, tražeći pomoć ili možda odgovor na pitanje želi li to i ona.

Odgovor maloj Josipi nije dao. Tada.

Nakon nekoliko dana Marica je došla kod njega po, već ustaljenom, dogovoru. Sačekao je da uđe, a onda je zamoli da sjedne s njim u dnevni boravak. Ionako, stan je bio uredan i čist, posla oko čišćenja gotovo nije ni bilo. Jednostavno, malo vremena je provodio u stanu, nije imao vremena ni nešto zaprljati ili ostaviti u neredu.

– Moram te nešto pitati – rekao je nudeći Maricu nekim pićem.

– Ne treba, hvala. Žurim da očistim, imam još jedan stan za očistiti – odgovorila je.

– I o tome ćemo pričati, ako želiš. Znaš, neki dan me tvoja Josipa, anđeo od djeteta, pitala da joj budem tata. Nisam tada odgovorio, nisam htio prenagliti. Nisam htio da je povrijedim. Još manje da povrijedim Josipu. Bio sam i tada siguran u svoj odgovor, i sada sam. Da, želim biti tata objema tvojim kćerkama. Samo i ti se tu pitaš. Eto, zato sam htio danas razgovarati s tobom – ispalio je Rade u jednom dahu.

– Uh, sad si me, baš, zatekao. Ne znam znaš li da sam ja još uvijek u braku. I civilnom i crkvenom. Od kada nas je moj muž napustio i nestao bez traga, nisam bila ni s jednim muškarcem. Ne da nisam imala potrebu za lijepom riječi, za zagrljajem, za zajedničkim buđenjem i lijeganjem, nego, jednostavno, nisam imala vremena za to. Morala sam zarađivati i brinuti o kćerkama. Radila sam od jutra do sutra, samo da mi one ne budu na ulici, gladne, gole i bose, samo da ne moram prositi, da ne moram prodavati svoje tijelo – rekla mu je.

– Sve znam. Govorili su mi ljudi i žene o tebi. Sam sam se uvjerio u tvoje poštenje, rad i trud. Znaš, ostajalo je u stanu po 30-40 tisuća eura, nikada nije nedostajao ni cent. Znao sam da ti mogu vjerovati. Vidio sam i sam koliko si brižna majka, koliko se trudiš oko djece.

– Nisi trebao pitati okolo, mogao si mene pitati – rekla je.

– Znaš, želim ti ponoviti da želim biti tata tvojim kćerkama – a onda je ustao, zavukao ruku u džep i izvadio malu kutijicu iz koje je izvadio prsten. Nekako nespretno je rekao – Sada bih te vjerio. a kad dobiješ razvod, ako ga želiš, ponovno bih te pitao da budeš moja žena do kraja našeg života. Niti si ti meni prva žena, niti sam ja tebi prvi muškarac, ali želim da jedno drugom budemo posljednji – primijetila je drhtaj u njegovom glasu i drhtaj u rukama.

Pogledala je prsten, bio je nešto najljepše što je, do tada, vidjela. Suze su same potekle. Čula je sebe, odnekud, iz daljine:

– Naravno da hoću. Potruditi ću se raščistiti sve oko mog braka, djevojčice te, ionako, obožavaju. Govore mi, gotovo svaki dan, kako bi bilo lijepo da živimo svi skupa. O Bože, daj mi snage i razboritosti pa da sve bude dobro.

– Možemo li sada nazdraviti i popiti po jednu ljutu? – sa smiješkom je pitao Rade. – Moramo ovo zajedno reći djeci.

Ubrzo je dobila razvod od muža Nikole, starija kćerka pošla je u školu, preuzela je posao vođenja kavane, preuzela je posao vođenja kućanstva. Rade je svaki dan bio doma, uživao u igri s njenim kćerkama, ispunjavao im želje, koje nisu bile, baš, male.

I, na koncu, ostala je trudna s Radom. Nosila je sina.

Priredio i preveo Marko Bačanović

Misliš li ikad uspravan postat čovjek
I digniteta imat – govorio je:
Svoj budi

Tada nisam znao šta je dignitet
A sramio sam se pitat
Ikoga –

Tu je riječ u našu kuću unio otac
I mnoge riječi protjerao
Iz naših navika –

Nakon robijanja postao je štur
I prijek u zapovijedima

Punim ustima
Vazda zboreć, za mene
Poeziju raspamećenih korom hljeba

(2025)

Detektor straha

Od silnih smjena vojski i vlasti, uvijek se pronalazilo nekih ostataka, svaka se vlast, ma kako kratkotrajna bila, fosilizirala. Nama su po dvorištima najčešće iskakali vojni fosili, zolje, meci, bombe, zametnuti negdje između stabala, u cvijeću. Ležali su razbacani našim baštama, dvorištima. Mogli smo ostatke zolja, gelera i šrapnela kupiti kao usjeve. Predati oružje na policiju bilo je komplicirano i praćeno pitanjima, zašto, otkud, kako, što niste prije, gdje i što skrivate. Valjalo je to izbjeći, a valjalo se toga i riješiti. Kad smo pronašali bombu kašikaru, prepustio mi je otac zadatak predaje oružja. Za njega bi to značilo ispitivanje, i kažnjeničke radne akcije. Spustio je na moj dlan, kao rijetku dragocjenost, s opreznim uputama prenošenja do prvoga punkta. Punkt je stajao samo par kuća niže, kod zgrade komunalnoga. Nosila sam je na raširenom dlanu, kao da nosim leptira kojem ne želim slomiti krila. Predala sam je. Nikada neću zaboraviti mladićev pogled. Izgledao je kao čovjek koji je shvatio da živimo u svijetu u kojem se djeca ne boje nositi bombe. Dođe im to pod normalno. 

Slika prvog predsjednika

Vješanjem na zid slike prvoga predsjednika označen je prekid rata. Bar je tako stajalo na papiru, potpisanom mirovnom sporazumu. Sve dotada nije bilo nikakvih slika. Još od Tita. To što nad nama visi nije značilo ama baš ništa jer smo vrlo dobro znali tko je tada, uoči rata, dobio izbore. Nama je predsjednik zapravo bio isprdak, dobio ih je na poklon. Dakle, bili smo totalno indiferentni. Jednoga dana netko će morati platiti cijenu te posvemašnje političke nezrelosti. Promjeniše se i pozdravi, umjesto dobar dan, čas bi počeo sa selam, iza njega bi se tiho tiho pored nastavnika ušetao i dobar dan, a s vremenom ni on. Škola je bila uobičajena tlaka, živjeli smo za dane dežurstva i one posebne trenutke kad bi podvalili obradu lekcije koju smo već s dosadom odslušali ili kad bi naveli nastavnike na ispovijedi o neisplaćenim plaćama. Nastavnike se moglo podijeliti uglavnom u dvije skupine: potplaćene javno deklarirane patnike i one pretjerano zagrijane za sve, ali najmanje za nastavu. I patnju i strast najviše su voljeli razotkriti pred jedinom zainteresiranom publikom. Samo što mi to nismo bili. Jedini nam je cilj pregurati nekako do petka. Baš zbog te naše ravnodušnosti stradat će Ivana, dežurna sveznalica i prema tome miljenica. Nastavnik Nusret bio je opasna kombinacija ovih dviju ličnosti, patnika i strasnika. O njegovim neisplaćenim plaćama znali smo sve, kao što smo i znali da je veliki patriota. Za veću ocjenu trebalo je igrati na kartu njegova patriotizma. Nabrojati četničke logore po Bosni bio je condicio sine qua non svakog dobrog odgovaranja. Predavao nam je historiju o velikoj žrtvi našega naroda, pri tome misleći samo na jedan, svoj narod, kojem pripada 100 posto njegova DNK-a, bez ikakvih sumnjivih primjesa. Moglo je u toj riječi narod stati bilo što i bilo tko, ali mi smo dobro znali tko stoji u toj riječi. Nedostajalo nam je udžbenika, bilježnica, svega. Sjedili smo kao mede u bundama u hladnim učionicama, vani se bijelio snijeg a on bi se baš raspalio u svojim opisima četničkih mašinerija zla. Njemu nije moglo biti hladno. Donosio bi publikaciju sa fotografijama vitezova Bosne stradalih od četnika, različitim metodama, od davljenja, klanja do kasapljenja granatama. Pustio bi da publikacija prođe po klupama. Bilo je kao da gledam prerano otpale jabuke na tvrdo tlo, natučene, modre od pada i nenadanog udarca. Naše otpale jabuke u dvorištu još bi se mogle upotrijebiti za jelo, ali kud i što sa ovim jabukama na slikama.

Ne sjećam se više ničega, osim tog osjećaja velike nepravde što nam je nanosi, a misli kako nam čini uslugu. Truje nas jabukama. Paralelno s njegovim dramatičnim ispovijedima i bolno vizualnim materijalima što ih je pompozno stiskao pod rukama dok je ulazio u razred, kao da još malo davi vitezove Bosne, da izgledaju još uvjerljivije, odvijala se i naša privatna drama. Bolna, možda jednako kao i njegova, ako ne i bolnija. 

Nas je naime, svrbilo sve živo, od glave do pete. Pokupili smo negdje svrab, zavlačeći se štokuda, igrajući se sa zaostalim oružjem, praznim zoljama, kupajući se na rijeci Glini. Zvalo se to u nas češa, a izgledalo je kao da se velika majmunska familija češe. Prenosili smo jedni na druge, roditelji nam obilazili doktore i apoteke, prašili nas prahom protiv češe i kupali svakodnevno u dosadnim i zabrinutim ritualima što oduzimaju previše vremena za igru i lutanja. Svi se oporavili nakon nekoliko tretmana, zov ulice je bio takav, ozdravili bi nasilu. Svi, osim Ivane, njoj se pretvorilo u bolne rane što se gnoje i krvare, svakodevna previjanja. Dospjela tako do Bihaća, ležala danima na odjelu, bez promjena, nisu znali ni šta je, ni od čega niti kako zaustaviti. Znali su samo da loše izgleda. Netko se sjetio da je ošiša na ćelavo, da je to od rata, od ostataka. Malo, pomalo, povukle se s kosom i rane na njenim rukama. Vratila se takva u školu, s pletenom crvenom kapom, navlačila je sve do obrva, nijednom je nije skinula. Sve do Nusretova časa. Niti je skidala, niti je tko primjećivao. Njemu je bio dovoljan jedan pogled da se uvrijedi. Pred slikom našega predsjednika skida se kapa: uslijedio je dug i umišljen monolog….ona je stajala, i mi smo svi još uvijek stajali, on je pričao, ona je skinula kapu, on je još pričao, mi još uvijek stajali i šutjeli, a ona se sramila svoje ćelave glave s neravnomjerno izraslim okrajcima crne kose, malim crnim krpicama, što su se same sebe sramile i u zemlju od srama propadale. Nisam smjela ni smogla hrabrosti reći ono što sam već odavna znala, kako žene ne moraju skidati šešire, kape ni druga pokrivala. Znala sam, a opet nisam bila sigurna, možda se i to u zadnje vrijeme promijenilo, kao što se mijenjaju imena ulica, predmeta, kao što se mijenjaju jezik i pozdravi. Možda… u tom možda ona je već skinula kapu i već ju je sram pojeo. Mene je pojeo stid i krivnja jer nisam glasa pustila. Zašto moj unutarnji pas lutalica nije zarežao: žene kape ne skidaju. Podvio je rep i čekao. A poslije od tuge zavijao. Možda, da nismo šutjeli, ona ne bi toliko maštala o Americi, o slobodi, o američkom snu i možda nikada ne bi ni otišla u Ameriku. Ovako, sjedila je poslije tiha na tom času, odijeljena od nas ostalih nekom nevidljivom pukotinom. Nusret se samozadovoljno smješkao jer je izvojevao još jednu pobjedu, u još jednom danu uvjerenog patriote i borca za BiH. Ivana u tom trenutku nije bila Ivana, nego kolektivni neprijatelj što ne skida kape pred likom i djelom omiljena mu predsjednika. Poslije smo se sprdali: Ivana skini kapu pred Predsjednikom Isprdkom, pokretom ruke bi skinuli naše kape, naklonili se i ispustili prrrrr. Još jedan počasni plotun za Predsjednika Isprdka, naklon, prrrrr. Smijali smo se ali nije pomoglo. Ivana je već neko vrijeme maštala o Americi. Bit će slobodna i nesputana, u zemlji punoj mogućnosti. U toj Americi vjerojatno ćelava djeca ne moraju svojom ćelavom glavom pozdravljati svoga ćelavog predsjednika. Nije ona jedina maštala o Americi. Tih je dana to bila kolektivna maštarija. Dobronamjerno je ponuđeno amnestiranima iz Autonomije da mogu sasvim slobodno napustiti Kladušu i poći za Ameriku. Sad su slobodni ljudi i mogu poći prema zemlji slobode i mogućnosti. Grad se počeo osipati. Razred postaje pustinja.

Odlasci 

Iza svakog preobilja dolazi oskudica. Iza obilnih kiša, suše. Tako je počeo izgledati naš razred. Kao da ga je poharala neka čudna, nepoznata bolest. Bolest je imala ime, zvala se Amerika. Odlazili su u valovima. Jasmina jedna, Jasmina druga, moje prijateljice. Ali najviše me pogodio odlazak Emila Rošića. Nisam ni slutila da bi mi mogao nedostajati. Bio mi je kao krpelj na leđima. Koliko god ga grizla, nije se dao. Kad bi mi bio baš dosadan lupala bih ga nogom u cipanicu, ispod koljena. Onako kako me otac naučio na tečaju samoobrane tamo gdje boli najviše. On bi jaukao iz naše školske klupe. Svejedno, nije se dao odlijepiti. Pio mi je krv pričom, presretanjem na cesti, išao na živce svojim pjegicama i žutom slamnatom kosom. Taj zadnji put kad sam ga vidjela bio je tako nepredvidljivo ozbiljan, tužan i nesretan. Rekao je samo kako moraju ići zbog oca. Znala sam da mu se ne ide, i da bi radije da ga lupam ispod stola. Malo me toga u životu rastužilo kao želja Emira Rošića da ostane, a ne može. 

Bio je sitan i uvijek je sanjao da će skakati u vis na olimpijskim igrama. On i dječaci iz njegove ulice napravili su improvizirane motke za skok u vis, vjerojatno ukrali trklje za grah od svojih matera, i skakali po prašnjavim cestama. Bio je tako malešan, i bila sam uvjerena da mu je ideja potpuno glupa i da ne može on daleko dobaciti tim svojim kratkim nogicama. Kad ono, dobaci Emir do Amerike tom svojom trkljom. 

Kao što su devedeset i druge ljudi u valovima stizali u Kladušu, tako su je i sad u valovima napuštali. Kao da je svima postalo pretijesno. Sve se nekako gibalo, meškoljilo, nakon perioda duge ustajalosti, voda se pokrenula nezaustavljivo i samo neumitno otjecala. Na njoj prekooceanski brodovi. Roditelji su iza očeva izbjeglištva, odlučili kako je to posljednje, čvrsto zaglibili svoje sidro i odlučili ne slijediti brodice na odlasku. 

Postali smo irgeti, najamna radna snaga i sitni trgovci. Stali smo bili na stranu neprijatelja. Crno na bijelo stajala je materina krivica zbog koje će dobiti otkaz u državnoj firmi: stala na stranu neprijatelja. Ali nisu svi mogli biti irgeti najmena snaga, bar ne u Bosni i Kladuši. Nisu ni svi mogli biti ni učitelji i općinari, pa su svi ostali krenuli put Njemačke, Austrije, Švicarske. Mi smo ostali. Iako je otac rekao da neće biti švercer i zarađivati na sirotinji, mati je bila daleko praktičnija, dalekovidnija, kad je priznala da smo i mi ta sirotinja, pa smo počeli malo pomalo preprodavati što kakve sitnice, i neizbježne žilete. Na malom stoliću ispred kuće. Robu su nabavljali u Novom. Više nije bio Bosanski, bio je samo Novi. Na pijaci bi prodavači nudili robu sa hauba svojih auta. Sa zemlje. Sa limenih štandova. U trenutku kada moji po prvi puta pale auto iza rata znači da smo se lagano na noge osovili. Zaradili smo tog jugića berući šljive, čisteći klozete, ćaća je bio šegrt na građevini. Osim šljiva, i stare robe u jugu je ugrađena i tona govana iz septičke i par mješalica betona. Sve smo to nabrali, nakupili, izvukli, uzidali kod popa Marjana u Cetingradu, pješačili do njega deset kilometara, za dnevnicu ili češće za robu iz humanitarne. Mati bi zarađenu robu prala, peglala i na pijaci prodavala. 

Sada smo svoju robu prodavali. U dvorištu je bio žuti Jugo, ispred mali sto za prodaju.

Domovnice smo dugo čekali, jer je naše domoljublje bilo tanko i mršavo, kao i naše dnevnice, pa smo ilegalno prelazili granicu, neko vrijeme, dok nam ipak nisu utvrdili naše hrvatstvo. Jedne prilike ćaću su ulovili u ilegali, dok je gacao preko šume, sproveli ga u policiju u Vojnić, on je iskreno rekao kako, zašto i pokazao jedan jedini dokaz svoga hrvatsva, vojnu knjižicu iz JNA, gdje stoji njegovo nacionalno opredjeljenje. Službena osoba bila je oduševljena njegovim hrvatstvom za vrijeme JNA i pokrenula proceduru. Uskoro su nam svima potvrdili hrvatski DNK-a. Iako, otac je baš volio u vrijeme kada Srbi nisu popularni govoriti kako mu je mati Srpkinja a on Srbin. A kada je umro, ljudi što su ga znali cijeli život, iznenadili se kad su vidjeli popa Marjana na njegovoj sahrani i pitali se: pa zar Juca nije bio Musliman. Toliko o našim identitetima. Otac bi samo na to rekao: volim ja njih sviju zajebavati. Evo im ga na. Iz okrenutog dlana izletjela bi nasmijana krijesnica.

Na tom stoliću za prodaju, jednom od onih sklopivih i podesivih za kampiranje na Jadranu, prodavali smo sitne stvarčice, čokoladice, sokove, žilete. Na ulazu u naše dvorište, svako jutro bi raskrilili stol, rasprostrli stolnjak i poslagali napolitanke. Neko dijete na putu u školu kupilo bi neku sitnicu, na sitno se i pomalo prodavalo. I tako svaki dan, brat i ja za stolom, roditelji na pijaci utorkom i subotom, pijačnim danima. Nedjeljom je prodaja bila najbolja. Gastarbajteri bi krenuli put radnih mjesta, stajali bi u koloni, dugačkom repu pred granicom i u tom stajanju i žeđali i gladovali. Brat i ja bi im trkom preko ceste nosili rashlađeni sok iz kante vode što bi uvijek spremno čekala uz sto i redovito se mijenjala kako bi hladna ostala. Žalili oni nas, žalili mi njih. Još ne znamo, čija je bila veća sadaka, naša ili njihova. 

Sto je bio osmatračnica, gledali smo kako ljudi dolaze, odlaze. Petkom bi dolazili u umornim kolonama, ne kupujući ništa, žureći kući, vidjeti žene i djecu. Nedjeljom se vraćali. S te male osmatračnice gledala sam i kako se nepovratno mijenja krajolik našega svijeta. Osim tih stalnih mijena, odlazaka i povrataka, uslijedili su odlasci bez povratka. Naše susjedstvo kao snijeg kopnilo, rušile se male kuće i ono što je od njih preostalo, stabla prerastala u blatnjava gradilišta. Tiho i Milena su prodali kuću, did Džakula, Kekići, mlade Džakule. Nakon prodaje kuća događalo se nešto čudno, gotovo neobjašnjivo. Tiho je otišao kod kćerke u Novi, no ubrzo tamo i umro, Džakula od djece u Beograd i umro tamo, žena Mire Kekića teško oboljela od šećera. Kao da su bili puževi, toliko povezani sa svojom kućom, kao da je dio njihova tijela, pa kad je tih kuća nestalo u valovima novogradnje i njihovih je tijela nestalo. S tim kućama, voćnjacima i zemljom, prestala je postojati zadnja nit što ih je za život vezala. 

S te osmatračnice ukazat će se još jedan loš znak nadolazećeg vremena. Naime, s nje se činilo kako sve postaje jedna velika rasprodaja, prodavalo se, preprodavalo, kupovalo, prekupljivalo. Stara roba, nova roba, kuće, šume, zemljišta. Kao da smo samo to znali i mogli raditi. Bilo je još nečega, neke nedovršenosti, odsutnosti. Tihina razrovana kuća još je čuvala zaštićenim podrum u koji smo ulazili iz znatiželje. Tamo sam pronašla stotinu djela južnoslavenske književnosti. Namočena vodom i vlagom što se cijedila niz zidove, davno je ostala bez korica. Tako puna mirisa vlage i pisaca izbačenih iz lektire postala je inventar moje sobe. Nakon što smo svih stotinu pisaca, što poželjnih što nepoželjnih osušili kraj šporeta. Svi su jednako bijedno izgledali. Bilo je još takvih praznih kuća u koje smo zalazili i njuškali kao psi tragači. Rijetko bi se što našlo, osim knjiga, one nisu nikome trebale, i još se nisu prodavale. Kuće su zjapile prazne, u nekom vremenskom vakuumu, u čekanju da stari vlasnici prepuste novima za vrlo jeftine pare sve što je ostalo od njihova nekadašnjeg vremena. U međuvremenu obilazili su ih mnogi, ulazili kako god su htjeli. Tako je i kuća Mire Kekića bila otvorena za sve, pa i za nas. Mi smo najčešće išli iz puste dosade. Zavidjela sam Samri na životu u tako lijepoj kući. Sada me dočekala napuštena praznina golih zidova i golih podova. Nešto knjiga koje nikome nisu bile vrijedne. Kuća na osami od Andrića, korice ulijepljene žvakaćim gumama. Čitala sam ih na osmatračnici, u pauzama između slabe prodaje napolitanki, radnim danom, kada je prva smjena na poslu i malo se što događa. Bile su to Andrićeve pripovjetke, objavljene posthumno, neke i nedovršene. Mjerila sam vrijeme slovima i riječima, brojke su me i dalje užasavale. Čitajući tako na radnom mjestu, počela sam i pisati. Ta prva priča ostat će nedovršena. I to naše vrijeme činilo se nedovršeno. Kuće, poslovi, kao da smo svi u nekom velikom čekanju, onom pucnju da se oglasi start. A kada se taj pucanj oglasio, neki su potrčali jako brzo, eksplozivno, neki nisu uopće. Najbrži su pojurili s bagerima i kamionima, rovali, kopali, danonoćno, kao da im ne treba ni sna ni mira dok ne poruše preostalo i novo sagrade. Na mjestu Tihine i Milenine kuća nikla je kuća pet puta veća od njihove, i bez ijedne knjige. U nju se useliše ljudi što nikad čitat neće. Tihin gaj su preko noći uklonili, šumu razšumili, ostala je rupa i praznina u zemlji, i u te su rupe kao u šumske grobnice nove kuće nalegle. U tim kućama knjige se ne nalaze. I Tihine livade u kuće su prerasle, iz djeteline nikle čvrste ograde, kazamatske. Ni u tim kućama nema polica sa knjigama. Samo nadzorne kamere. U kući Mile Kekića pronašla sam još Atlas zemalja svijeta. I na njemu zalijepljena žvaka na koricama. To je geografska mapa moje domovine. I u kući Mile Kekića sad žive ljudi bez knjiga. Valjda je to određena komocija. Spašava te pameti. Na kući se vijori američka zastava. Možda su oni svjetski ljudi pa im knjiga i ne treba. 

Krajolik novog svijeta

Krajolik našega svijeta se promijenio. Nestale su smreke i voćke i nježni narcisi pred naletima betona i parkinga, poslovnih prostora što zjape prazni, i još parkinga. Posječeno je sve što nije profitabilno. Kao ni Tihe i Milene, nema ni dida Džakule, stare Hake, Zorke, već odavno. Njihove kuće zamijenile su neke nove kuće. Velike, nametljive, reprezentativne. Beton je prekrio stabla, voćke, bašče, šimšire, cvijeće. S naletom betona nestalo je i one brige kako je potrebno zaliti, okopati, zaštititi od mraza, utopliti svaku biljku kao da je tvoje rođeno. Nestalo je te nježnosti. Sada je trebalo zaraditi, profitirati. Nježna stabla, krhke voćke i cvijeće nisu od te i takve koristi. S Tihom i drugima otišle su krijesnice i zrikavci. I sva sporost našega svijeta. 

Nedostaju mi njihove ruke što nježno orezuju voćke, okopavaju cvijetnjake i slušaju kako zemlja diše ili jednostavno gledaju kako jabuke cvjetaju i prate ih dok dozrijevaju. Nedostaje mi njihov osjećaj za vrijeme kojeg imaju napretek, da prate zemljin kalendar i njene mijene, da snatre nad nebom što mijenja boje, da redom obiđu sve komšinice i opet sve stignu napraviti i svakoga dočekati. Eto tako, sve mi to nedostaje, ta blažena danguba a istovremeno briga za sve živo ispod plavoga neba, a zove se život. Njima, za pokoj duše, sjednem ispod naše jabuke i gledam kako zriju. Imam cijeli jedan život na raspolaganju. Često se zamislim i pozivam ih na kavu, baš kao da se igramo kumica. Sjedimo tako, pričamo ili i ne pričamo, tek sjedimo i prisjećamo se. Gledamo jabuku u cvatu, slušamo pčele zuje. Čudne su riječi. Nekad je dovoljna samo jedna i ono davno mrtvo i zaboravljeno zaživi. Prodiše. Tako i ja riječima dozivam društvo ispod jabuke, s ulice, svoje privatne svjetlace. Sretan je i bogat onaj tko sjedi u takvome društvu. Milena je umrla željna riječi svoga komšiluka i one jurnjave u dva. Umrla je bez priča, nije se imala čestito od čega umoriti, niti s kim progovoriti, pa je vječno zašutjela. Umrla je kao posljednji cvjetni kaktus u pustinji. Ne mirim se s tim pogledom, jer svijet ne treba krpati, valja ga iznova stvarati. Ako neke riječi dovoljno dugo izgovaram, one ožive. Ustrajno se prisjećam njihovih zvukova i slogova, imenujem naglas drage lokalitete, mijesim ih u govoru, kalupim u pisanju, sve dok ne postanu. Golemi. Milena mi govori: u vječnosti nema ni Srba, ni Hrvata, ni Muslimana, nema ni betona, ma nema ni parkinga. Sve su to gluposti. I kad pogledam, preko ceste, ne vidim beton, nego mi pred očima, u ljetnoj omari, leluja kuća njihova, u hladu borova, Milena ručak zapržava, i tako će i ostati za vijeke vjekova. Kaktusi joj puštaju nove cvjetove. Nove boje zamišljaju. Svaki put kad novo parkiralište u gradu nikne, novu voćku posadim. 

Nova religija

Najviše mi zapravo otac nedostaje. To što ga nema opipljivo ne znači da s njim ne razgovaram. Nego se otputimo zajedno u čaršiju, svaki sa svojim mislima, i onda komentiramo svježe događaje. On i dalje stvarnost tumači, i ne razgovara sa mnom kao sa djetetom, kao što nikada i nije, nego se sprdamo i ibretimo novim običajima i novim religijama. Eto nekidan, prolazimo pored gradske džamije, priča mi kako su je gradili majstori dalmatinci, to je nekada bio pojam majstora i zanata i umjetnika. Zamičemo prema parku, kad ono tamo, uče fatihu antifašistima. Ljudi vole u zadnje vrijeme dva različita kraja u isti čvor povezati. Spašava ih to od pameti. Nikome to nije nakarada. Ispred sedam sekretara SKOJ-a kojima se proučava fatiha na dan antifašizma, možda to i nije ništa neobično, mnogi su među njima istinski vjernici bili; zdušno su i do kraja religiozno vjerovali u otpor i javno dobro. U ono što je danas prazna slama postalo. A opet, opasno je danas u množini govoriti, bilo bi bolje, iskrenije i za život poučnije reći – neki su od njih i svoja vlastita uvjerenja njegovali. Ispod partijskog srpa i čekića su ga ravnali, stanjivali, podebljavali, i usmjeravali u smjeru kojim se napredovalo. Neki su opet bili uvjereni da Bosna i Hercegovina svima pripada, ne samo deklarativno, i da bog svakako nije posljednja instanca kojom bi se taj teritorij sebi i svojima prisvajao kroz božansku liturgiju ili fatihu. Nakaradna je to neka nova religija. Ljudi ne mogu bez partije nikako. Samo što su sad boga upregli u svoja šibicarenja, a nema većeg svetogrđa od toga. Više ne znam gdje prestaje njegova priča a počinje moja, tako je to kad se fino razgovara, pa više i ne znaš šta, ko, i kad izgovara. 

Na kraju, živi su

Danas, kad se stanje normaliziralo, pa smo dočekali tu riječ sa svim njenim značenjima, život nam je krenuo nekim svojim korakom naprijed, a mi smo ga samo pratili. Ostalo je mnoštvo znakova koje je postalo lako čitati. Smjene oskudice i obilja, sada se to zove recesija, novi kišni puževi, ruže što s vremena na vrijeme nadiđu same sebe. Sve je to opet najavljivalo, nepogrešivo, nove izbjeglice. Tako eto, jedno proljeće, ne naročito kišno, pojavili se pred kućnim vratima puževi. Uskoro ih je bila puna bašta. Najavili su nove ratove i nove izbjeglice. Puževi golaći traže prazna kućišta, a nigdje ni ljušture. Podižu se i učvršćuju nove ograde. Ograđuju zemlje žicom. Riječ ograditi se, poprimila je bodljikavo značenje. Novi kampovi, novi šatori na zemlji. Čekanja na ulazu u neke nove, iste treće zemlje, pokušaji proboja. Dozvole za tranzit. Sve isto. Crveni križ, pošiljke humanitarne pomoći, bolesti po kampovima. Izbjeglice su sada zvali migrantima a to je značilo da će dobiti još manje pomoći. Dobro uhodana repriza u tuđoj koži. Svijet je postao predvidljiv. Svaki put kad bih čula za riječ recesija, znala sam, negdje će buknuti novi sukob. 

U Kladuši su se uvijek događale neobične stvari. Salivanje strahe, čarke, bile su dio toga, hodžini zapisi. Iza rata, naglo su prestale. Nikome valjda više nije bilo do toga. Nestajale su starinske dimije sa naših ulica, više se nije govorilo: pazi da neđe ne nagaziš, gluho bilo.Zaboravljene priče o čarkama i urocima. Bit će da je rat prevršio mjeru svega. Svi smo već bili dovoljno oštećeni i nesretni. Ni čarke nas više nisu mogle ozlijediti. 

Bili smo svi kao naša kuća, izranjeni. Njena fasada načeta mnogim udubinama postala je gnijezdo za ptice. Gledala sam kako za najjačih zima griju i hrane svoje mlade u tim kućnim šupljinama i ranama. 

Sanjam kako su naše rane postale gnijezda i sigurna utočišta za ptice sućuti. Samo još tako ima smisla živjeti. 

S Kladušom je tako. Zna nekada i biti kuća puževima. Ljudsko je tijelo tako izvajano pa mu je i sudbina da bude kuća drugima.

Tako eto, kad me tuga preuzima, šetam, gledam ljude, susretne me ponekad neka gradska samoća, nekidan baš, gledam Bajincu, sjedi sama na trgu Menđuši i gleda svijet kako prolazi. I nešto me to sneveseli, jer otkad je prešla u mali stan u centru kao ratna udovica, šta joj preostaje nego samoća, i to da čeka nekoga da s njim progovori, tako eto, usput, na cesti. A onda čujem ćaću, kako je Bajinca bila i ostala žena pametna, i uvijek se znala snaći, i kako je sama ono dvoje svoje djece odgojila, i za taj se stan izborila. I šta joj sad fali. Kako bolan sama, sad će joj se neko pridružiti, ima još udovica, pa će se fino ispričati, taksativno sve bolesti nabrojati. Šetamo dalje, tako zapričani, i pokazuje mi nove vrtove i bašte po okolici čaršije. Novina su mediteranski vrtovi, smokve, lavande, ružmarini, uz rijeku Grabarsku, hašlame i šaptelije, kućno cvijeće što se preko interneta naručuje. I tako, ima uvijek svijeta što sadi cvijeće i drveće, i za zemlju se brine. Nisu Tiho i Milena, ne mogu ni biti, ali svejedno sade cvijeće i drveće. 

Kažu da čovjek zna da je živio ako je posadio drvo, sagradio kuću, napisao pjesmu. Posadila sam: smokvu, trešnju, krušku, šapteliju. Napisala sam pjesmu i u njoj precizno odredila geografske koordinate moje izgubljene domovine. Sada gradim kuću od riječi. Tek toliko da znam da sam živa. Gradim je polako, ciglu po ciglu. Ne žurim. Imam cijeli jedan životni vijek, i ništa drugo osim riječi i to malo vremena. Obitava na papiru, moja kuća i moja domovina pisanje. Otac moj u uho mi diktira. 

I u toj kući Tiho i Milena, i njihova kuća, traju dok traje pjesma, sve dok traje pisanje. 

Witold Gombrowicz: Dnevnik 1953-1969., Disput, Zagreb 2024.

Lijepih je četrdeset godina prošlo od jeseni 1985, kada je, zahvaljujući beogradskoj Prosveti i prevoditelju Petru Vujičiću, trosveščani dnevnik Witolda Gombrowicza postao dijelom južnoslavenskih, pa tako i hrvatske kulture. Dijarističko djelo tada već šesnaest godina pokojnog poljskog književnika, prozaista i romanopisca, izazvalo je veliko uzbuđenje u književnim i čitateljskim krugovima, pisalo se o njemu u tada vrlo brojnim magazinima za kulturu i književnost, a praktično sve dnevne novine u tadašnjoj zemlji osjetile su se dužnim da u svojim kulturnim rubrikama i tjednim književnim podliscima objave kritičke i esejističke izvještaje najumnijih čitatelja u zemlji o tom remek-djelu europske literature. Godine 1997, u pogovoru prvom cjelovitom i necenzuriranom izdanju Gombrowiczevih dnevnika, objavljenom u domovini, čuveni poljski pisac i književni povjesničar Wojciech Karpiński iznio je na prvi pogled spektakularnu i ekscentričnu tvrdnju da je “Dnevnik” najvažnije prozno djelo u ukupnoj povijesti poljske književnosti. Sam Gombrowicz je, ako me sjećanje ne izdaje, rekao da je su drugi pisci objavljivali dnevnike nakon što bi postali čuveni, dok je on pisao dnevnik da bi po njemu postao čuven. Ili je ta njegova autoironična tvrdnja ipak malo drukčije išla…

U “Dnevniku” nema uzbudljivih događaja ni velike povijesti, nema svjedočenja o slavnim suvremenicima, niti privatnih ekscentričnosti i pikanterija. U toj knjizi, tojest knjigama, nema zapravo ničega čega bi se inače našlo u dnevnim ispovijedanjima značajnih književnika našega vijeka. Samo jedan čovjek, s opsesivnim fokusom na vlastitoj ličnosti. Na prvi pogled bi se, ali tragično pogrešno, moglo pomisliti kako je riječ o kakvoj egomanijačkoj gnjavaži i u se zakopanoj i zatvorenoj emigrantskoj tužbalici. Ništa od toga, jer zadubljen u sebe i u slučaj vlastitog života, pritom lišen dara za trač i anegdotu, Gombrowicz piše o Poljskoj i Europi, o dvadesetom stoljeću i trenutku u kojem se zateklo čovječanstvo, o povijesti ideja i o stanju duha u odumiranju. Teško da smo ikad pred sobom imali paradoksalnije sklopljenu proznu knjigu: gledajući u sebe, on vidi cijeli svijet.

Četrdeset godina nakon tog izvanredno značajnog prijevoda Petra Vujičića, te kanonskog i u osnovi nenadmašnog Prosvetinog izdanja – jer nikada više nijedno ovdašnje Gombrowiczevo izdanje ne može proizvesti takav utjecaj, dobili smo zahvaljujući Disputu, prevoditelju Adrianu Cvitanoviću, ali i brizi poljske države i njezinih institucija za vlastitu kulturu i književnost, novo, jednotomno izdanje “Dnevnika”. Osim što se dijelom razlikuje od prethodnog, bitan je i sam novi prijevod. Manje zbog razlike između hrvatskoga i srpskog jezika – jer ne vjerujem da će Gombrowiczev “Dnevnik” biti u stanju da pročita itko od onih kojima je ta razlika važna na način da ne čitaju srpske prijevode – a mnogo više zbog samog autorskog čina. Novi prijevod Gombrowicza naprosto je novo književno djelo. I prilika za nas koji smo pisca već čitali u Vujičićevoj izvedbi da ga pročitamo i u izvedbi Cvitanovićevoj. Nakon što smo to učinili, zaključujemo da je “Dnevnik” preveo na uzoran način, s književnim darom i poštovanjem prema tekstu.

U moćnim književnostima i velikim kulturama, kakva poljska svakako jest, pisci nisu samostvorena čeljad – kakav će, recimo, morati da bude svaki hrvatski pisac s relevantnom europskom recepcijom – nego iza njih stoje velike nacionalne institucije. U Gombrowiczevom slučaju ta velika nacionalna institucija bila je poljski emigrantski časopis u Parizu, pod upravom Jerzyja Giedroyca, čuvena Kultura, gdje je Gombrowicz od 1953. u nastavcima objavljivao svoj “Dnevnik”. Da nije bilo te okolnosti, niti bi pisac mogao pisati takvu, ili žanrovski tako određenu knjigu, niti bi “Dnevnik” mogao postati jedno od najvažnijih europskih književnih djela svog vremena.

Witold Gombrowicz potekao je iz dobro stojeće, vajkadašnje poljske plemićke obitelji, podrijetlom iz Litve, s rodoslovom starijim od povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Odrastao je u blagostanju i razmaženosti, studirao pravo, mladost provodio po Parizu, u velikoj mjeri izvan zadane generacijske matrice. Kao tridesetpetogodišnjak se, kasnoga ljeta 1939, otputio u reklamno putovanje za novinare i uglednike, upravo sagrađenim brodom, od Europe do Buenos Airesa. Tako se, praktično nigdje, izvan vlastitoga svijeta, našao 1. rujna 1939. kada je njemačkim napadom na njegovu domovinu započeo Drugi svjetski rat. U Argentini živio je u samoći i bijedi, često i na rubu gladi. Izdržavao se kao sitni bankovni činovnik, e da bi se, zahvaljujući svom književnom geniju i pariškoj Kulturi, uzdigao poslije rata u europske književne vrhove. Umro je prerano, s nenavršenih šezdeset i pet, u Francuskoj, gdje je posljednjih godina živio. U njegovom slučaju nije sporedno reći da je bio – ateist.

Cenzura

Gombrowicz je u neka doba zabranio objavljivanje svojih djela u domovini, sve dok ne bude mogao biti objavljen, u necenzuriranoj verziji, njegov “Dnevnik”. A što je bilo cenzurirano? Neke u osnovi sitne antikomunističke invektive i cinizam na račun Sovjeta. Mjereno dužinom izostavljenog teksta, moglo bi se reći da je to bilo beznačajno. Mjereno važnošću tih dijelova unutar teksta, pri toj tvrdnji možemo i ostati. Ali za Gombrowicza nije postojala beznačajna cenzura, niti ga je zanimala mogućnost da zarad slave u domovini žrtvuje išta od svog dostojanstva. I tako je, godinama poslije smrti, bio zatajen u domovini. Sve do trenutka u kojem će, u vrijeme pada komunizma, postati ultimativna nacionalna veličina, čiji se značaj u Poljskoj danas nema s čime uspoređivati.

Krleža

Temperamentom različit od Gombrowicza, pa tako onda i stilom i načinom pisanja. Ali jednako prilježan dijarist. U čemu je, međutim, ključna razlika? U tome što je Gombrowiczev “Dnevnik”, čim je pisan, izlazio kod poljskog emigrantskog izdavača u Parizu, dok dnevnici Miroslava Krleže u Hrvatskoj nikad u cijelosti, pa čak ni većim svojim dijelom, nisu ni objavljeni. Jedino relativno cjelovito izdanje Krležinih dnevnika objavljeno je prije pola stoljeća – u Sarajevu. Da nije bilo Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine i bosanskog partijskog nakladnika Oslobođenja, danas ni u Hrvatskoj ne bismo ni znali za Krležine dnevnike. To je slikovit primjer razlike između ozbiljne i neozbiljne kulture. Mislimo na poljsku i hrvatsku kulturu, naravno.

Do DC-a sam vozio kako bih produžio pasoš. Ističe za nekoliko mjeseci, a obzirom da je već novembar, odlučio sam da je bolje to završiti prije snijega. Zime ovdje znaju biti hladne, nepredvidive, s dosta, dosta snijega i duge, preduge. Toliko duge da se nakon šest mjeseci čovjek zapita: je li ljeto ikad pohodilo ove krajeve? Vožnja je nekih šest sati, bez srkleta, a kako sam tip osobe koja ne voli brzu vožnju, a pri tome se voli odmoriti, stići ću do hotela nešto kasnije.

Vožnja američkim autoputevima prilično je monotona. Osim muzike, prometa i krajolika koji se tu i tamo ukaže u jesenjim nijansama žute, crvene, narandžaste i sunca koje izmigolji iza nadojenih oblaka, ništa vrijedno pažnje ne okupira misli. Neki se možda neće složiti, i to je u redu, ali ostati sam sa svojim mislima ponekad je zastrašujuće, opterećujuće, iscrpljujuće. Nisu li to momenti kad, u onome ko (po)vjeruje svemu što misli, dolazi do sloma?

Da li je u takvim momentima poznanik M., koji je prošle godine saznao da ga žena vara nakon godina i godina društveno sretnog i uzoritog braka, naprosto pukao?

Pojašnjenja radi – kad se neko iznenada počne ponašati mimo ustaljenog šablona, mimo svakodnevnih normi ponašanja, bilo kroz nervozu, bilo kroz vidljivu distanciranost, kad, dakle, osoba krene nastupati bez maske pristojnosti i „šta će ko reći“ postane stvar ku… bolje, onda se za takvu osobu deskriptivno kaže da je pukla.

“Joj, jesi li vidio M. kako je puko?” Ili: “Znaš li ko je puko, k’o lajsna?”
Ovo “k’o lajsna” dodatna je metafora ako je osoba u pitanju baš, baš odlijepila.

„Znaš onog Redonda što su ga zvali?“ – ponavljam u glavi razgovor kojeg sam, ne htijući, nedavno bio saučesnik.
„Onaj što se dobro oženio. Pa stan, pa vikendica, pa mercedes – sve mu došlo na gotovo.“
„E jes, jes, on ti je puko skroz na skroz.“

Zašto, kako?

On ti je, prije nego se oženio, volio kockat. Kažu – sve što zaradi, znao je prokockati za noć. I onda se zaduži, pa i dug koji će s kamatom vraćati – prokocka. Ko će ga znat kako se u njega takvog zagledala ta žena, iz dobrostojeće porodice. I on ti s njom ode na hadž nakon ženidbe. Kao biva – na medeni mjesec. Uglavnom, poslije toga se vratio vjeri. Beš vakat, predavanja, džamija – to mu je bio krug u kojem se kretao.

Nedavno načujem kako se njegova žena žalila i tražila savjet kod jednog od ovih šejhova (da mu ime ne spominjem), pitajući je li dozvoljeno ulagati na berzi, dionice i ti folovi-golovi. Navodno je na tome izgubio preko pedeset hiljada eura – za manje od sedmice.

I onda ga sretnem neki dan – nije čovjek sav svoj.
“De si, kako si, šta ima?” – pitam ga, a vidim čovjek gleda kroz mene, nije sav svoj!

Dok sam ovo slušao, primjećujem izraze lica učesnika ovog dijaloga. Sažaljenje ispunjeno blagim prezirom. Nešto kao: “Dobro je da se meni to nije desilo.” Ili: “Kako je mogao dopustiti da mu se to desi?”
U suštini, kad za nekog kažemo da je puko, kažemo to bez primisli da se dotičnoj osobi pomogne. Uglavnom je to sažaljenje, blagi prezir i zahvalnost što nije meni.

Iz ovih misli prenulo me bipkanje u autu – neki dio, nešto od elektronike, u kvaru. Vjerovatno od jutrošnjeg udara. Prije nego što sam krenuo, izveo sam Imany na brunch u lokalni mall. Zadržali smo se koji sahatak, dok je ona nešto kupila i dok smo jeli, a onda, kad sam izašao, imao sam šta i vidjeti – zadnji branik ulubljen.

Obavijestim osiguranje u mailu, nazovem policiju, i dok ih čekam da dođu, nađem na šoferšajbi vizitku, broj telefona, broj tablica i, naravno, ime i prezime osobe koja me udarila.

Nedugo nakon bipkanja koje me prenulo iz misli, zove me čovjek koji se predstavlja imenom i prezimenom s vizitke. Razmijenimo potrebne informacije i poželimo jedan drugom ugodan ostatak večeri. U tome stignem u hotel.

I tako – sedam sati u mislima, i bez cigare, da ne zaboravim spomenuti. Važno je to, za nekoga ko je odlučio prestati nakon petnaest godina aktivnog pušenja. Nakon razvoda. Neki će možda reći: “Eno ga, puk’o.” I to je u redu.

Sve brže i brže
klizi ljudski rod
pojedinac gleda kako se
što duže i sigurnije zadržati
na zidovima ponora
kao šišmiš u mraku
svoga životnog prostora
kao žaba na klizavom
rubu jarka
kao puž na zemlji
natopljenoj kišom
kao zmija u travi
pokraj puta.

Održava se ali klizi
ne primjećuje
misli: stoji na mjestu
ne primjećuje
razliku između onih koji padaju
dublje od njega
i drugih koji se spuštaju
iz visine prema njemu
svi se nekud kreću
samo on stoji

ne razmišlja o
mladom Indijcu koji radi
za gazdu Hrvata
na građevini
zajedno sa četvoricom
godinama života mu bliskim
ali najbitnije – domaćim hrvatskim
oni imaju jednaku plaću
njih četvorica
on jedan dobiva
skoro upola manje od njih
gazda je dobro proučio
ekonomsko stanje
u dalekoj Indiji
izračunao da je
mladiću dovoljno
to što od njega dobije
za pet godina zaradit će
hrvatsko-indijsko bogatstvo
u svoju se zemlju vratiti
u kojoj mu je prije tri godine
rođen sin mali Indijac
a otac ga nije vidio
preskupo mu putovati
čak iz humane i demokratske
razvijene evropske Hrvatske
u bogatu i prelijepu Indiju
Indiju duhovnih vođa učitelja
Sai Babe Baghavad Gite
zemlju ašrama lepeza i asura
bijelih halja preko muškog tijela
ispod kojih se ne nazire muškost
što bi trebala biti jednakost
umrla mu mati
nije otišao na sahranu
odnijela bi mu polugodišnju plaću
novac mu treba
mati je svejednako mrtva
i ne može pomoći
upalit će mirisni štapić
mora se naspavati
sutra ga čeka težak posao
na plus 35 stepeni celzijusovih

zna osnove matematike
razumije koliko tko zaradi
vidi koliko tko radi

ali pravo onako budistički
prihvaća stvarnost
ponosno prolazi pored
prepunih kafića
neće ni pogled baciti
prema dokonima koji
satima sjede uz kavu pivo sok
njegova je sreća
što ne razumije

o kakvim glupostima
razgovaraju
i žale se na vrućinu
cijene i političare
jedna suze roni
jučer je eutanazirala mačku
tu je Indijac malo zastao
pomislio majka joj umrla
al’ vidio u zadnji tren
sliku mačke u medaljonu
sažalio se
indijski ne hrvatski
nad tugom ni djevojke ni žene
nastavio svojim putem
on će lagano
po krhkim stijenkama
prema površini
društvo iz kafića
također lagano prema dnu

on razumije
oni ne razumiju
zato što su rođeni i odrastaju
u kaljuži nepoštenja gramzivosti
pljačke pohlepe
mržnje i samoživosti
u kojoj se održavaju
tako da se pipcima
jedni za druge pridržavaju
dok ih ponor sve zajedno
ka sebi ne povuče.

20. 5. 2025.

(Iz zbirke u pripremi: Pjesme majske, crvene)

Ljubo Jandrić: “Jasenovac”, Svjetlost, Sarajevo, 1980.

(Prikaz objavljen u Oku, Zagreb, 18.2.-4.3 1082, str. 14)

Ako je dno pakla (ili vrh) sam Lucifer, onda je Ljubo Jandrić svoj roman smjestio u Luciferovu dušu. Iz te se duše izlazi samo da bi se osmotrio spolja njen tamni bljesak i užas. I samo Danteova vizija pakla, u kome je i papa, ovdje može biti reper poređenja – pri tom smetnuti s uma da je Dante i dalje vjernik (salve erore). Dati užas užasom, znači učiniti ga spolja koliko toliko snošljivim kroz otklanjanje istoimenih naboja. Tako slika, kojoj je težio pisac, prema vlastitom priznanju u predgovoru, tog jasenovačkog pakla sama više nije pakao nego njegov odbljesak na hladnom januarskom suncu. Svi ovi uvedeni pojmovi: pakao, slika, odbljesak, nisu veliki prijatelji umjetničkog djela, da je Jandrić ostao sa njima njegov se roman ne bi uzdigao iznad prosječne literature nastale na marginama sjećanja i dokumenata. Dajući sa jedne strane strašni original, a to je bio lager Jasenovac, a s druge svoje djelo, roman „Jasenovac“, Ljubo Jandrić se u popratnoj, na svu sreću ne uvodnoj, eksplikaciji prosto pravda zbog mogućeg, “nedomašivanja ubjedljivosti originala“, čime govori o svojoj ljudskoj potrebi da se ovaj istorijski roman posmatra kao mimesis, što roman, pa i istorijski, ne može biti, jer u tom slučaju prestaje da djeluje kao umjetničko djelo. Sve ovo postaje nam jasnije ako osmatramo jedan sličan roman, sličan zapravo poduhvat, kao što je „Doktor Faustus“, Tomasa Mana, koji prati dragocjeni roman „Nastanak doktora Faustusa“. Tu je sve, i intencija, i literatura, ali se niti jedno ne miješa u sam roman, već čini zasebno djelo. A opet niko ne može odreći vezu koja postoji između nacionalsocijalizma (fašizma) u Njemačkoj, sa svim užasom koji je on donio svijetu, i Manovog djela. Samo ta veza je posljedična, ostvarenje na nivou jezičkog djela, svojim odnosom između materije koja daje i jezičke strukture. Asocira na događaje, onoliko koliko sami događaji asociraju na djelo. Adrijan Leverkin i užas koji je zaposjeo njegovu dušu, u koju se smjestio Lucifer kao njen isključivi posjednik, daju viziju toliko sličnu njemačkoj stvarnosti onog vremena zato što su toliko samosvojni i samostalni. Poređenje “Jasenovca” s “Doktorom Faustosom” može se sastaviti na ovaj način, razmatranja odnosa literature i likova, strukture poglavlja, distance, ali različitost ovih djela tu mogućnost potire – čini je potpuno nekorektnom, možda čak i neumjesnom. Ne stoga što se Jandrić nije ugledao na Mana, jer se Manovo djelo ne može tek tako otjerati iz sjećanja, kad tu sjedne, i ne stoga što se im strukture ipak različite, čak i kad se pogleda upotreba jezika, koji je preuzet jezik (kao žargon autentičnosti, da upotrebimo Adornov termin), već iz jednostavnog razloga što su ova dva djela međusobno bitno različita – u jednom se užas sjakti kroz nivo evropske tradicije u umjetnosti (čije je oličenje Leverkin), u drugom užas je ovaploćen duševnom balkanskom tminom zapovjednika logora Jasenovac, a to je različnost slična odnosu egzistencijalnog užasa i njegove slike u duhu uzvišenog intelektualca.

Pripovjedač u „Jasenovcu“ je zapovjednik logora, Jakov, ustaša blizak onoj najužoj grupi koja je ostvarila sve potrebne pripreme za uspostavljanje nove vlasti. Nova vlast sve mijenja, a simbol tih promjena je promjena jezika, uvođenje tzv. korienskog pravopisa kojim se kao zvanično i jedinovažno pismo ustoličuje političko pismo koje se mora učiti kao što se uči crkvena dogmatika. To „naučeno pismo“ i sam proces učenja predstavlja u stvari usvajanje govornih (političkih) fraza. Problem takvog pisma jeste njegovo smještanje u samu podsvijest, tamo gdje je materinji jezik i gdje se ostvaruje mišljenje kao pisanje. Ali za to su potrebne mnoge godine i dublji razlozi nego što ih je imala tzv. NDH. Svijest bilo kog pojedinca te nove države, pa i samog tvorca tih opskurnih fašističkih pravila koja su čudovišna i samim vrhovnim tvorcima fašističke ideologije, i kao takva jedinstvena u svjetskoj istoriji užasa, ta je svijest ipak izvan tih pravila, te se misao uvijek mora uglavljivati u pravila, a ukoliko pojedinac ne želi da u tom uglavljivanju omane, on mora svoje misli potisnuti, one se smiju ubuduće kretati samo strogo zvaničnim putevima, i tu više nema slobode i to više nisu misli tog koji govori nego naredbe i uredbe onoga koji vlada. Čudovišna vlada rađa čudovišno pismo, a čudovišno se pismo ukazuje kao nakazna misao podanika. Na taj način on ostvaruje svoj ideal (i ideal vlasti) o dobrom podaniku a država je apsolutna tamnica u kojoj se slobodno mišljenje smatra izdajom. (Ovo je Rolan Bart imao na umu kada je napisao da jezik dolazi prije književnosti i da jezik nikada nije nedužan: “…riječi imaju posebno pamćenje, koje se potajno prostire.do centra novih značenja.“)

Filozofija ustaštva bila je i ostala filozofija svireposti, nadmoćnosti bez razloga, ponosa i „neurotične dezintegracije“ (: Manford), što je direktno preuzeto iz fašističke ideologije. Ta se nakaznost zrcali u njenom jeziku, uživajući u svojoj ružnoći.

Jakov ima već iskustva u uređenju logora smrti, ovaj jasenovački mu je treći po redu, njegovo “remek-djelo”, kojim se on namjerava proslaviti u svjetskim fašističkim razmjerama. Njegov dolazak, sa svitom i psima, navješćuje proroka mraka i nasilja, proroka nove vjere koja u bljesku jedne večeri u krčmi svim građanima Jasenovca predočava očiglednosti šta ih čeka idućih godina, koje su sve to „vrline nove vlasti“ čija je deviza „Red rad stega“. To drugo poglavlje pisano u trećem licu, što je uz treće poglavlje, izuzetak, pošto su svih preostalih petnaest u prvom licu, to drugo poglavlje, u krčmi Marka Tesle, slika je bijede nove vlasti, nemanja pravih razloga za čudovišni poredak, korišćenja tuđih parola (njemačkih jakako) da bi se prikrili zločini koje domaći fašisti namjeravaju počiniti. U trinaest tačaka tu Jakov izlaže naredbe, za koje i sam kaže da „ne liče na promičbu. Mudrost je stvarati ih, jer mudrost je stara svekrva.“ Dakle, ta „mudrost“ nije stvarna mudrost, nego poslušnost, pošto i nova vlast nema stvarnu mudrost nego poslušnost i ugledanje na predvodnika fašizma. Ima ona i svoju posebnost, ali ta je posebnost isto tako upisana u programska Hitlerova načela. Otuda proizilazi nesigurnost u oblikovanju vlastite misli i sopstvene fraze, sve teče glatko dok se pjeva naučena pjesmica, ali potom nastaje mučenje koje je moguće prekinuti samo naredbom i nožem. Od dolaska Jakova u Jasenovac, sve se mora vrtiti oko njega: „Za svaki pokušaj odlaska koji usliedi bez moje osobne dozvole ili dopuštenja onih koji budu vodili mjesnu upravu, usliedit će kugla u čelo, bez prava na obranu, bez očitovanja svjedoka i bez preslušnog zapisnika.“ Naravno, sa tim se premisama ne može održati niti jedna vlast, jer je protivna ljudskoj suštinskoj potrebi za slobodom. Isto nasilje primjenjuje se i na pismo, koje se mora podčiniti novim zakonima, isključujući normalnu razvojnu liniju kojoj se jedino i može podčiniti pismo. „Pismo kojim se služe pripadnici grko-istočne vjere i jedan broj naših otpadnika koje je zabludelost promakla u samo središte grieha, sa dosadašnjim danom stavlja se van zakona i uporabe. Dućani i ostale radnje čiji se nadpisi sročeni ćirilicom ‘imaju se neodvlačno, a najkasnije u roku tri dana skinuti’ i smjesta nanovo dekirirati našim pismom. To je provedbena naredba a u skladu je s jezičkom promičbom. Nakon izminuća toga roka, protu neposlušnika ‘vlasti će odmah upotrebiti mrzlo i vruće oružje’, sredstva oružništva, redovitih postrojba, a u skrajnjem slučaju zatražiti potporu državnog Domobranstva.“ Ova naredba ima dva osnovna sloja, svaki nosi jedan nivo užasa. Prvi sloj je nizanje Jakovovih riječi, baroknih (neprekidno nizanje eufemizama) jer se njima krije pravi smisao, a drugi sloj, interpoliranje u tkivo naredbe originalnih propisa NDH. To uvrtanje jezičkog užasa u jezički besmisao daje sliku strašnog nesmisla same naredbe, nakaznosti duha koji ju stvori. Istovremeno pokazuje se nesposobnost i samog zapovjednika logora Jasenovac da svoju misao saobrazi te pravopisne i mislene govnarije ( Žari). To miješanje „korienskog i nekoriensog“ Jandrić je proveo izvanredno dosljedno kroz cijelu knjigu i to je njena najveća vrlina. Suština užasa data je u tih prvih trinaest naredbi. Vrijedi citirati i devetu, u kojoj se uspostavlja još jednom direktna vazadušna linija Jasenovac-Zagreb-Berlin: “Izrijekom bih htio da vas opomenem, komunizam to je nova neman koja prieti Časnom i Kukastom križu. Mi smo odlučno proti boljševičke-židovskom zidarstvu. Ustaški Sveti Silabus ima svoj Index librorum prohibitorum i vi ćete za dan-dva dobiti spisak knjiga koje se samo što ne smijete čitati, već ih se morate triput odreći i javno spaliti na lomači.“

Treće poglavlje, pisano takođe u trećem licu, u koje se pripovijedanje utkiva Jakovov monološki solilokvij, vezan za njegove odnose sa suprugom, ponovo se susrećemo sa nakaznošću duhovnog ustrojstva tog čovjeka koji nije iskren ni prema kome, pa tako ni prema svojoj ženi Izabeli. I u odnosu na nju Jakov primjenjuje dvostruki moral, što do kraja razara integritet njegove ličnosti.

U sljedećim poglavljima užas logora potpuno se ovaploćuje, da bi kulminisao natjecanjem na dan prije Božića. Prvo Jandrić daje portrete Jakovovih koljača, njegove „Apostolske satnije“, nakaznih individua odanih nožu i zlu, koji kolju s takvom smirenošću kao da obavljaju neki težački, ili bilo koji drugi časan posao. Upravo se u prikazivanju njihovih zvjerstava pokazuje kolika je prednost ta ich forma, gdje se Jakov odnosi prema zločinu kao prema nečemu potpuno normalnom i neophodnom. Njegovi koljači svoj posao rade strasno i predano, oni se takmiče, oni imaju međusobne male ljudske zađevice, ali sve je to „normalno, zaboga i oni su ljudi“. Tu se zlo pokazuje kao vrlina i dužnost, a klanje kao velika čast. Tako takmičenje koje će odnijeti u jedan dan desetak hiljada žrtava, koje su poslije danima sahranjivane, to se takmičenje u svijesti Jakova uzdiže do vrhunca ljepote njegova posla, njegove ustaške misije. Ali te kulminacije ustaštva i ustaške ideologije donosi i najveću sumnju poslije koje slijedi neminovni pad. Najčuveniji koljač Alaga suočava se sa očevim prokletstvom, i tu genetski biva negiran kao čovjek. Iza natjecanja „u ukolju“ slijedi glava u kojoj ustaše kolju stanovništvo Draksenića u crkvi, pošto se prvo u njoj silovali djevojke, da bi potom Alaga uhapsio i svoga oca u džamiji, poslije molitve. Kroz dijalog Alage i njegova oca, koljača s jedne i čovjeka utemeljenog u mudrost života i vijekova s druge strane, do kraja se razotkriva bijeda kolja i režima zasnovanog na nožu. Alaga odvodi oca u Jasenovac i tu ga ubije, uspijevši da tim svojim činom zapanji i samog zapovjednika a potom i vrhove te NDH. Alagin pad postaje simbol sumraka sablasne koljačke države i Jandrić u letu prelazi sljedeće tri godine logora. One su u stvari jedna rutina, u njima se ništa bitno novo ne dešava. Kraj je Jakovova negativna apokalipsa; ruši se građevina koju su sagradili ljudi bez temelja, građevina mržnje, nasilja, morbidnosti i svakoga zla – ruši se dugim Jakovovim solilokvijem u kome se guši sve frazerstvo koje je eksplodiralo u prethodnim poglavljima. Odjednom on se suočava sa ništavilom u kome više ne vrijede naučene rečenice, naučene misli, gdje progovara duh iskona i elementa. Tek tu i tamo, barokna rečenica otkriva sablasne ruševine sablasne građevine: „Zar će zube da nam sazidaju, na kraju svega zar: kamom u kamen, u kandžama u trnje?! Pa nemogućno je bilo da ovdje netko barem jednom ne podigne Jasenovac… Mi smo klali zavedeni zlom koje nas je iskušavalo u trnje?! Pa nemoguće je bilo da ovdje netko barem jednom ne podigne Jasenovac… Mi smo klali zavedeni zlom koje nas je iskušavalo, vrijeme je da se to baš sada mora reći. Fašizam je ošljario oko nas s jedne, živinizam, crkve i sirotost s druge, a zao duh tko zna s koje strane; nesreće nas pratile u petu, pa kako tu da se ne posrne?“ Iako ova posljednja rečenica izgleda poput preuzete fraze novog režima, ona odražava odlično ponor pred kojim se odjednom našla nepripremljena koljačeva duša.

U Jandrićevom romanu ima upečatljivih dijelova, kao što su isleđivanje sveučilištaraca, Alagina pogibija, dio dijaloga Alage i njegova oca, ali on svojom cjelovitom vizijom pakla mora na čitaoca djelovati umjetnički potresno. Ogroman je napor uložio pisac da koliko toliko učini snošljivom krvavu viziju koja ga proganja od rata naovamo – možda u cjelini uspjeh trpi zbog tog imperativa oslobađanja, ali umjetnički domet je visok. „Jasenovac“ Ljube Jandrića definitivno ulazi među najbolje poslijeratne romane u Bih literaturi. 

Basara:

8. augusta

Da sam juče umro, Miljenko, nikad ne bih saznao da je Božidar Adžija bio Hrvat – ime i prezime mi zvuče baš onako, srpski sa dna kace – niti bih, da ne bi tvog pisma, ikad saznao da je bio pisac. Božidar Adžija je za mene oduvek bio radnički univerzitet na Čuburi u koji sam rado zalazio – imao je lep mali bioskop, još lepši bife, a bio mi i blizu – a da sam ikada razmišljao ko je bio B. A. po kome RU nosi ime, zacelo bih zaključio da je bio neki narodni heroj. (Što je verovatno i bio.)

(…)

Čudna stvar. Moje trenutne lektire često korespondiraju sa temama iz tvojih pisama, verovatno po sinhronicitetu po kome kad umre Filip David, pregorevaju sijalice u kafiću “Galerija”: tako je bilo i ovom zgodom. Kad je stiglo tvoje pismo, upravo sam bio pri kraju (ponovnog) čitanja prvog toma Medakovićevog “Efemerisa”.

Medakovićeva biografija sledi algoritam tvoje, samo u drugom vremenu, obrnutom pravcu (i sa drugačijim ishodom). Dakle Medaković, rođeni Zagrebčanec sa Zrinjevca, potomak ugledne porodice hrvatskih Srba, po sili cikličnih istorijskih okolnosti – iz koje će proisteći i okolnosti zbog kojih ćeš ti otići iz Sarajeva – dolazi u Beograd, u Srbiju, o kojoj ne zna ništa, o kojoj se ništa i ne može saznati; Đinđić je briljantno uvideo da je Srbija društvo koje o sebi ne zna ništa.

Medaković je prethodno u Srbiji bio samo jednom nakratko (na izletu na Stražilovu i na Grobu neznanog junaka) i kao što se Milutin Milanković zgranuo kad je, kad je prvi put došao u Beograd, video da je Saborna crkva manja od crkve u njegovom rodnom Dalju, Medaković je doživeo kulturološki šok u susretu sa Srbima-Beogradlijama i pripadajućim mentalitetom, a tek se šokirao kad je u Aranđelovcu, u kome se obreo zbog lečenja, naleteo na Nikolu Kalabića i njegove razularene četnike okićene bombama, kamama, redenicima, bradate, čupave, masne od jagnjetine i gibanica.

I evo još jedne od katastrofalnih romantičarskih iluzija, jedne od mnoštva zlih kobi Srba. Medaković – čedo hrvatske redakcije K.u.K. kulture – u Beogradu očekuje div-junake i Obiliće – Milanković je valjda očekivao Aija Sofiju – a dočekaju ga polutani, dronjava sirotinja i odsustvo svake solidarnosti i nacionalnog idealizma, koje srbijanske elite emituju u okolne “srpske zemlje”. I opet srpski algoritam: umesto da ga taj uvid otrezni, on ga opija. Medaković pribegava – i to nadugačko, naširoko i nadosadno – opravdavanju srpske konfuzije naricanjima o narodnoj malenkosti, siromaštvu, mnogostradalnosti, izloženosti stradanjima i podlostima Vatikana i Evrope.

U daljem toku života, Medaković će se uzorno srbifikovati, ekavizirati (možda će čak zaboraviti nemački i latinski) ali će vavek zadržati temeljno obrazovanje stečeno u solidnim školama, uključujući i jednu katoličku, na ostrvu Badiji. Avaj, njegovo temeljno obrazovanje i solidno vladanje jezikom nisu bili praćeni talentom. Medaković je bio (i ostao) težak mediokritet, a znamo da je patriotizam sigurna kuća za takve.

Savršeno je on dobro video stvarne uzroke srpske konfuzije i nesnađenosti u svetu. Čitamo tako na stranicama prvog toma “Efemerisa” Medakovićeva razmišljanja – delom izrečena u prvom licu, delom umetnuta u usta raznoraznih sagovornika – o preambicioznosti srpskih ciljeva, o nepromišljenostima, prenagljenostima, lošim procenama svetske realnosti, o zjapećem neskladu između ambicija i mogućnosti. Čitamo i jedan odlomak vrlo vredan čitanja, koji ću citirati. (Navodno govori neki “Čika Joca”, u šta čisto sumnjam):

“Prođe vreme i onda neki poručeni istoričar lepo objasni narodu nužnost i neizbežnost ovakvih klanica, naknadno bude jasno da je to potrebno radi konstituisanja nacionalnog bića i tako se svi orode sa zločinom i on postaje punopravan, bezazlen deo naših življenja.”

“Bolje je” – kaže “Čika Joca” – da sve to saznaš na početku života, a ne kao ja na kraju.”

Budući da osnovano – naravno nedokazivo – sumnjam da je Medaković a ne Čika Joca, sve to saznao, ako ne baš na početku, a ono u mladim danima – ne mogu a da se ne zapitam šta ga je onda navelo da aktivno – mada “latinski” diskretno – dâ uopšte ne nebitan doprinos ko zna kom u nizu “konstituisanja nacionalnog bića” i trasiranju puta još jednom “orođavanju sa zločinom”. Koji je, budući dugovečan, uveliko doživeo – o kome ako se dobro sećam (stigao sam tek do drugog toma) – retka u “Efemerisu” nije napisao – da bi na kraju, pod duboku starost glavnom ispovedniku srpskih nacionalista, poslovičnom Hudelistu, rekao: “Srbi su arheološki narod.”

Pa jebem ti mater!

Godine 1941. Medaković blagovremeno beži iz Zagreba u Beograd – i dobro čini, verovatno se ne bi glave nanosio pod ustašama – ti, opet, neblagovremeno, posle meseci izloženosti paljanskim granatama, snajperskim hicima, gladi i hladnoći odlaziš u Zagreb. Za razliku od Medakovića, ti znaš podosta o Hrvatskoj, ne očekuješ katedralu u Šartru umesto one zagrebačke – kakav si, ni ona iz Šarta te ne bi impresionirala – i tu dolazimo do dveju kardinalnih razlika i sličnosti između izvanhrvatskih i izvansrpskih hrvatskih i srpskih intelektualaca: hrvatski intelektualci ne vide i u Zagrebu ono čega tamo nema – to je razlika – ali evo sličnosti: čim prispeju na zagrebački Kolodvor, Hrvati iz tzv. dijaspore počinju se satiru da se maksimalno dokroatizuju i za dom spreme.

Malo bi se tebi šta moglo zameriti da si i ti postupio tako. Tih – ne sećam se više koliko meseci – pod paljanskom vatrom, bili su dovoljno jak razlog da zamrziš Srbe, bar koliko tvoja baba Štefanija. O, kako bi ti se samo – da si počem nastupio kao za dom spremna žrtva srpskih zločina – širom otvorile dveri HRT-a, nedugo potom i HAZU – a eto, ti nisi tako postupio. Savladao si jedno grdno iskušenje – koje malo ko savlada – uzdigao se iznad čemera krvi i tla, izvojevao si veliku pobedu, izborio se za integritet i nastavio da živiš jedan pun, ostvaren život.

To, naravno, ne prolazi nekažnjeno. Mada lično mislim da su te kazne nagrade. “Gde god je duh, tamo su progoni.” Ili ako hoćeš, sekularnije, hegelijanski: “Put Duha je besputica.”

(…)

Jergović:

10. august

Nakon što, dragi Basara, prvi put vidiš Palaču Medaković na Zrinjevcu, slučaj Dejana Medakovića postane ti interesantan. U mom slučaju, zbilo se to duboko još u dvadesetom stoljeću, čim sam započeo svoje podstanarisanje u Zagrebu. Nije ta građevina impresivna svojom veličinom, još i manje stilom u koje je izvedena. Nađe se i većih donjogradskih palača, kao i onih pred kojima se čovjek ugodnije osjeća. Ali nijedna nije na boljem mjestu – ta adresa Nikole Šubića Zrinskog 15 zacijelo predstavlja ne samo sam centar Zagreba, nego i centar cijeloga jednog svijeta. Također, ni na jednoj donjogradskoj palači se taj historicistički stilski bućkuriš s kraja devetnaestog stoljeća duhom ne doima toliko zagrebački. Kada bi u amblemu ovoga grada trebala biti jedna jedina građevina, koja će u najširem smislu utjeloviti njegovu narav i njegove građanske i malograđanske identitete, bila bi to Palače Medaković. I još nešto tu zanimljivo postoji: za razliku od većine drugih građevina ove vrste, koje su bile građene tako da se mogu na više dijelova podijeliti, i koje su često bivale višestruko fragmentirane, Palača Medaković cjelovita je i kompaktna kao kakav maleni kraljevski dvor.

Pritom, nije to davno građeno. Godina je 1885, kada Janko Jambrišak gradi kuću za Bogdana Medakovića, sina jednog od dvojice obiteljskih rodonačelnika, Milorada i Danila. Ličani i habsburški graničari, njih su dvojica došli u Zagreb u vrijeme kada je ovo postajao grad. I bili su dio uskog, kulturno-identitetski šarenog i razlikama bogatog naraštaja, koji će formirati prvu zagrebačku gradskost, kao i sam pojam zagrebačkog građanstva. Milorad je u cijeloj priči bio mnogo zanimljiviji lik, zacijelo najveći u povijesti Medakovića.

Od izgradnje Palače do rođenja Dejanovog proći će samo trideset i sedam godina. Skoro kao od 1990. do danas. On će svojim roditeljima biti jedno od sedmero djece, i na tom će Zrinjevcu on biti poput braće Mann u Lübecku. Premda njihova tradicija neće biti stara, drevna, hiljadugodišnja, ona će se u tom relativno kratkom vremenu snažno ukorijeniti, jer će u određenom smislu biti jedina. Postoje, naravno, i druge zagrebačke obitelji, hrvatske, njemačke, madžarske i još poneka srpska, koje čine temelj jedne tradicije. Ali kod svih se ta tradicija formirala u isto vrijeme. Od njih starije su samo neke velikaške i plemenitaške, često polupismene i nepismene, feudalne dinastije iz okolice grada, ali takvi niti su stvarali tradiciju, niti su stvarali grad.

To je, dakle, socijalni okvir Dejana Medakovića. U “Efemerisu”, čija sam sva tri dijela čitao 1995, a trebao bih opet, bistre glave i čista oka, dva su problema. Jedan je stilsko-žanrovski, drugi je identitetski. Prvi se tiče činjenice da autor svoje veliko memoarsko djelo, jednu od zacijelo po ideji, sudbini i ambiciji najizuzetnijih knjiga srpske (i svih naših) književnosti piše manirom osrednjeg beletrista. Na trenutke neugodno podsjeti na nekog Stevana Jakovljevića. Drugi problem Medakovićev, od kojeg sve počinje i na kojem sve završava, ti si opisao, i on se tiče toga da je Medaković, protjeran iz Zagreba, uzalud tražio i svoje srpstvo, i svoju Srbiju, i, konačno, samoga sebe. Samo što ja, za razliku od tebe, ne bih bio nimalo zloban prema njegovoj potrazi i cjeloživotnom njegovom stradanju. Uostalom, pravilno shvaćen i opisan, slučaj Dejana Medakovića mogao bi za ove tu ljude biti i veoma poučan. Osim što je, sam po sebi, velika književna tema. On je, naime, upravo po tome što je u Zagrebu bio, ili upravo po tome odakle je i od koga je potekao, bio Srbin. Tražeći po Beogradu i po Srbiji novog Srbina u sebi, tražeći to srpstvo i tu Srbiju, on ništa nije mogao naći. Osim fantome raznih vrsta. Roman o Dejanu Medakoviću bio bi, napiše li ga dobar pisac, veliki i važan roman srpske književnosti, a pritom bi svjedočio o jednom u nas još uvijek nerazriješenom paradoksu: postoji zagrebačko (kao, na drugi način, sarajevsko, mostarsko, šibensko, dubrovačko…) srpstvo, drukčije od nekog beogradskog (paraćinskog, smederevskog, čačanskog, pirotskog…) srpstva. Ono, međutim, uspijeva samo ako je Zagreb stvarno Zagreb, dakle većinski i dominantno hrvatski. Isto, pa na drugi način, i s drugim je spomenutim i nespomenutim sredinama.

Medakovići su pred Drugi svjetski rat prodali svoju palaču. Prodali su je zagrebačkom ginekologu Milivoju Rošiću – inače, silno mi je zanimljivo kakvu su moć i bogatstvo u Zagrebu stjecali ginekolozi! – koji je palačom kratko raspolagao, jer je građevina odmah nakon rata nacionalizirana. Kada su došla nova vremena i propao je socijalizam, Rošićevi su se nasljednici, sin pa unuk, danas nastanjen u Danskoj, borili, naravno, za povrat imovine. Imovina je unuku vraćena, a onda je 2020. udario potres. U potresu je palača ozbiljno, premda ne fatalno postradala. A kako je riječ o građevini koja je zaštićeno kulturno dobro – jedno od samo tri zaštićena kulturna dobra koja su u Zagrebu u privatnom vlasništvu – nasljednik, imena Bernard Rošić, rođenjem i životom Danac, za kojega čisto sumnjam da govori naš jezik, nema te novce da je po svim konzervatorsko-restauratorskim pravilima i ograničenjima obnovi. Država mu ne želi pomoći u obnovi njegove privatne imovine, kojoj on, kao, želi pružiti javnu namjenu. Tu, naime, kani izložiti Zbirku Rošić, umjetnine što ih je sakupio djed ginekolog. I tako po bijednim ostacima zagrebačkih medija traje jedna afera, koja se usput vuče po rubovima ovdašnje javnosti u kojoj jedva da još itko zna, i jedva da se ikoga tiče, i tko je bio Bogdan Medaković, i kakva pripovijest stoji iza jedne zrinjevačke palače. Pritom, valja i to reći da je Dejan Medaković dao svoj mali doprinos da priča tako završi i da se građevina na kraju pretvori u metaforu svih njegovih identiteta.  

On i sestra su u Zagrebu ostali sve do septembra 1941. Bilo mu je devetnaest kad je odlazio. Na Glavnom kolodvoru brat i sestra razgovarali su na njemačkom, što ih je štitilo od ustaškog redarstva. Već to bi trebalo biti dovoljno za ozbiljnu introspekciju, a možda i za ozbiljnu književnost. “Efemeris”, međutim, započinje ovako: “Baka Katica je uredila svoj stan tako kao da je želela da se naruga svetu iz kojeg je potekla i u kojem je provela vek.” Život svoj, nehotice, tragično po sebe, ali i po samu priču, Dejan Medaković je uredio kao da je želio da se naruga svijetu iz kojeg je potekao i u kojem je proveo vijek. Jer, doista, koliko god dugo on živio u Beogradu, koliko god dugo da je stolovao u palači SANU na Knez Mihailovoj, Medaković je svoj vijek proveo boreći se protiv onog iz čega je potekao, te u uzaludnom nastojanju da se nekako svemu tome i naruga. Istina, Darko Hudelist sve to na drukčiji način interpretira, a meni, i to moram reći, nimalo nije mrsko iščitavati te njegove interpretacije. U njima uglavnom nalazim Hudelistove čežnje za ostvarenjem nečega čega u životu nije bilo, u kojima se katkad zanimljivo ogledaju i iste takve čežnje ljudi s kojima se on susreće. U Hudelistovoj pripovijesti o Dejanu Medakoviću – interpretiram je po sjećanju, tako da nije pouzdana! – najzanimljivije mi je bilo kako Darko s Aleksandrom Vučićem, kojega naziva svojim prijateljem, planira da s već umirućim Dejanom Medakovićem pođe na izlet u Sremske Karlovce. I Medaković je tom idejom ganut. Je li stvarno tako bilo, ili je Hudelist slijedio vlastite čežnje? Nije ni važno, budući da u tom događaju, onakvom kakvim ga ja pamtim iz njegova teksta, postoji nešto što je duboko autentično u svojoj suštinskoj životnoj neistinitosti. E sad bi, možda, zanimljivo bilo provjeriti jesam li ja štogod krivotvorio u svome sjećanju, u skladu s vlastitim čežnjama.

Dejan Medaković, koliko ja to smijem reći, bio je kunsthistoričar, po svemu njemački đak, čiji su se prilično bistri europski obzori otvarali gotovo isključivo preko germanskih uzora i imali su trajne njemačke okvire. On je bio, kako je to danas moderno reći, čovjek iz Srednje Europe. Pritom, u svom je radu opservirao uglavnom srpsku – u najširem smislu – likovnu kulturu i tradiciju, od mitske drevnosti do aktualne suvremenosti. Također, bio je sentimentalni historičar rubnih srpskim gradova, Trsta, Sant Andreje i Zagreba. U toj sentimentalnoj historiografiji je, međutim, bilo neke jakovljevićevske beletrizacije iz “Efemerisa” i neke, ako mi je dopušteno i to reći, neprimjerene kuknjave. Ali u načinu na koji je on sebe uglavljivao u to neko drugo srpstvo, koje s njegovim djedovima i prastričevima nije imalo naročite veze, pa tako nije moglo imati previše veze ni s njegovim ličnim kulturnim tradicijama, bilo je nečega što je vrlo nalik slučaju Miloša Crnjanskog. Medaković se patio sa samim sobom kao i Crnjanski, bio je opsjednut identitetima kao i Crnjanski, ali je bio manje agresivne prirode, nije bio lud kao Crnjanski, i – na tome je u najvećoj šteti – nije bio genij, beletristički i pjesnički, tojest književni, kao Crnjanski. 

Postoji u živoj srpskoj književnosti i kulturi jedan Medakoviću generacijski blizak zagrebački slučaj: Đorđe Lebović. Ne znam jesi li čitao Lebovićev “Semper idem”, tu priču s Jelačić placa 1941? Ako nisi, trebao bi. Od stana u kojem se do tog 10. travnja 1941. zaticao trinaestogodišnji Lebović do sinagoge u Praškoj, koja će uskoro biti srušena, otprilike je stotinu koraka. A od sinagoge do Palače Medaković sljedećih je stotinu koraka. U dvije knjige istog jezika i kulture imaš ispričane dvije priče o istom vremenu i mjestu, koje su suštinom svojom različite. To što jednu pripovijeda Srbin, pritom dobrostojeća zagrebačka srpska korjenika, dok drugu pripovijeda Jevrej, od obitelji kuferaša i lutalica, kojemu je Zagreb jedan od slučajnih njegovih zavičaja, možda i nije toliko važno koliko se to na prvi pogled čini. Lebović nije bio prečanski Srbin, a nije bio ni književni genij poput Crnjanskog, ali je od sve trojice o kojima je riječ imao najjasniji uvid u ono što mu se događa.

Ti kažeš, dragi Basara, hvaleći me, da sam savladao iskušenje da zamrzim Srbe, nakon iskušenja koje me je zadesilo u vrijeme paljanskih bombardiranja od ranog proljeća 1992. pa do kasnog proljeća sljedeće godine, koliko sam proveo u opsađenom Sarajevu. Na pohvalama mom karakteru i moralu ti zahvaljujem, ali odmah ću ti reći da su prilično nezaslužene. Rado ću ti objasniti i zašto. Ono što sam mislio, govorio i radio bilo je u značajnoj mjeri određeno onim što mi je prethodno, iskustvom, sjećanjem i porodičnom tradicijom bilo zadato. Ako usporediš životne i sudbinske avanture junaka i junakinja iz knjige “Rod”, ono što im je namrla (još jedna lijepa hrvatska riječ, koju ti preporučujem na tvoju srpsku upotrebu: namrijeti – nekome namijeniti, ostaviti u naslijeđe…) povijest tokom njihovih života, neće ti se ni taj rat 1992. učiniti kao neko veliko iznenađenje, niti kao neko izvanredno iskušenje. Istovremeno, junaci knjige “Rod” uglavnom su muškarci i žene koji su kao pripadnici ovih ili onih kolektiva bili izvrgnuti ličnoj omrazi, diskriminaciji, katkad i nekom malom progonu, da ne kažem progoniću. A nisu imali taj luksuz da se uživljavaju u ulogu žrtve, pa da nekog kolektivno zamrze, jer su uvijek bili dio neke manjine, koja je bila suočena s prilično masivnim i brojnim kolektivima. Pritom, ako su mog pradjeda Nijemca 1945. spašavali komšije Srbi, da ga s ilidžanske željezničke stanice partizani ne odvedu u koncentracioni logor, jer je on prethodno, tokom rata, spašavao njih, da ih ustaše ne pokolju, onda ja baš i nemam neki naročito komforan prostor u glavi da iz nekih svojih praktičnih razloga zamrzim Srbe. No, to je samo jedna sitnica, jedna ilustracija. Dalje danas nećemo…

Naravno, postoji i ono što je izvan unaprijed zadane matrice. Ja sam svoj čovjek, osim što sam dijete određenih okolnosti. I nije da mi ponekad ne bi na um palo da bih trebao drukčije postupati, više u skladu s mjerilima i raspoloženjima rulje kojoj pripadam. Bilo je kraćih perioda kada bih ponešto u tom smislu i učinio, ili kada bih se naprosto trudio ponašati se protivno vlastitom karakteru. Svaki takav dan, svaku takvu situaciju dobro pamtim, ali ne kao vlastiti moralni prekršaj, nego kao grdnu muku i težak rad protiv sebe. Ja to naprosto ne mogu! I rekao bih da je linija manjeg otpora to što se ponašam u skladu s vlastitim karakterom. A od čega je taj karakter načinjen mimo porodičnih i ličnih iskustava, što ga ustvari čini, tko sam, zašto sam i odakle sam ovakav ja, to mogu samo uz pomoć mašte domišljati, ali nije mi razumom dano da znam.

Zdravo budi, vidimo se,

m

Basara:

25. augusta

Ima, Miljenko, u onoj briljantnoj (malo poznatoj) knjizi “Između orla i vuka” i esej o Branku Radičeviću u kome (veoma potcenjeni) Milan Kašanin kaže otprilike sledeće (citiram po sećanju, ko zna gde mi je knjiga): “Branko je autentičan samo kad piše o karlovačkim vinogradima, vilovitim kolima, đačkim rastancima, devojkama na studencima, a da kad ponesen (tačnije: sluđen) šumadijskim nacionalnim romantizmom – stane pisati o krvavim bitkama srpskih div-junaka i turskih zlotvora, onda jatagani i kubure iz njegovih epova izgledaju kao pozajmljeni na revers iz rekvizite bečkog Burgteatra.”

(…)

Prosečan stepen kultivisanosti prečanskih Srba – uključujući bosanske – bio je neuporedivo viši od srbijanskog proseka. Srpska kultura je, zapravo, bila policentrična. Nažalost, budući da ništa što je “poli” u Srbiji nikad nije imalo – a tek sad nema – prođu , došljaci iz takozvanog “preka” nisu imali drugog izbora nego da se upodobe preovlađujućem kulturnom modelu. Ako neki Srbijanac – na primer ja – ospori taj model, njemu se progleda kroz prste, što nipošto ne bi bio sličan slučaj ako bi vladajući model osporio neki Srbin iz Hrvatske (bosanskim Srbima to nikad ne bi ni palo na pamet).

Uz jedan izuzetak. Na avanturu osporavanja/dekonstrukcije kosovsko-svetosavsko-vidovdanskih nebuloza i njihovih dispečera, jedini se bio odvažio Sarajlija, Slobodan Blagojević, koji je posle nekoliko godina provedenih u Beogradu morao da se seli u Amsterdam, da bi se otuda vratio u Sarajevo.

Ostali naturalizovani Beograđani bosansko-hercegovačkog porekla – koje je Ćosić planski dovodio u Beograd, davao im (tuđe) stanove, zaposlenja, a neke od njih i kooptirao u SANU – disciplinovano su zauzimali svoja mesta u horu opštenarodnih plačipički i narikača nad srpskom mnogostradalnošću.

Medaković se adaptirao sutradan po dolasku (njegov otac nije, posle rata se vratio u Zagreb). Pišeš da možda ne bi trebalo pisati zlobno o Medakoviću – sa tvoje pozicije ni ja ne bih tako pisao – ali pogledajmo razvojni put tog lošeg pesnika, osrednjeg i plačevnog memoariste i genijalnog adaptera. Nije prošlo dugo od Medakovićevog povratka blutu i bodenu, eto ti Dejana u Muzeju kneza Pavla, marionetskoj ustanovi, marionetskog Nedićevog režima. Koliko beše prošlo od oslobođenja – mesec-dva – eto ti Medakovića u muzeju nečega u komunističkoj Srbiji. Prođe malo vremena, eto zagrebčaneca (piše li se “zagrepčaneca” ili “zagrebčanca”, sad ti mene prosvetli) u pseudomitološkoj jazbini u Siminoj 9a, u društvu komunističkih komesara sa literarnim ambicijama, od kojih je svaki posle svake sesije pisao Udbi iscrpne izveštaje o tome šta su (i o čemu) govorili oni drugi.

(…)

Vidi ti tu lakoću sa kojom se Medaković – pasivno, podatno, kao što se materija prepušta formi – preliva iz Nedićevog u komunistički establišment, iz Muzeja kneza Pavla u Muzej revolucije, iz jedne srpske književne zadruge u drugu srpsku književnu zadrugu, iz dopisnog članstva u redovno članstvo SANU, da bi karijeru uvrhunio kao njen predsednik. Vidi, nadalje, tu – gotovo pa jezuitsku – Medakovićevu veštinu da sve to vreme bude na svim mestima od društvenog značaja, ali u (krupnom) drugom planu. Stealth čovek, šta reći.

Starenje širi sliku. Stvari se jasnije sagledavaju sa “visine” od 72, nego sa “visine” od 50 godina. Pre šezdesete u Srbiji ni Platon – da se počem ponovo rodio kao Srbin – ne bi video ništa osim Roršahovih mrlja na zidu njegove posrbljene pećine. Jedna je otuda stvar čitati “Efemeris” sa četrdeset i kusur godina – kada sam “preskakao” dosadne delove kojih je tušta i tma – sasvim je druga strpljivo, pažljivo – od korica do korica – pročitati upravo te najdosadnije stranice “Efemerisa” u sedamdeset i drugoj godini, sa iskustvom koje te godine podrazumevaju.

“Efemeris” je dokument o jednom uspešnom promašenom životu, u jednom neuspešnom, promašenom društvu koje ne zna ništa o sebi. Fascinantno je u najmanju ruku koliko je dosadno, čitati Medakovićev listing katastrofalnih posledica koje trpi srpski narod, preopširno, opštemesno nabrajanje narodnih patnji – koje teže padaju Medakoviću i “siminovcima” nego narodu – i ni u jednoj jedinoj rečenici (osim ako mi je neka promakla) ne naići na zapitanost: a da se možda bar neki od uzroka tih katastrofa ne krije u Srbima i Srbiji.

Ne! Gledamo u “Efemerisu” kako dolaze ustaše, Nemci, kako se stvara Nedićev bantustan, vidimo kako odlaze ustaše, Nemci, i Nedić, kako dolaze Rusi, i komunisti, dok Srbi sve vreme – a pogotovo Medaković i “siminovci” – pate i grcaju u neslobodi.

U vreme “događanja naroda” Medaković (po običaju u krupnom drugom planu) počinje “ispod žita” (bolje: ispod tezge) udarnički raditi na trasiranju puta ka još jednoj katastrofalnoj srpskoj posledici, čiji će uzrok biti zabašuren.

Posle tzv. “demokratskih promena”, Medaković i dalje ostaje persona vrlo grata, uklapa se neprimetno, kao materija u formu, u još jedan režim – to mu je četvrti u karijeri – u uobičajenom krupnom drugom planu kao, uostalom, i Ćosić (on i dalje u prvom). Ne kažem da ih je baš trebalo lustrirati – mada lično mislim da jeste – ali se njihov društveni uticaj morao svesti na nulu. Iz krugova (i delovanja ) tih ljudi, takozvanih siminovaca, koji nikada (bar ne da se zna) nisu okrvavili ruke, potekle su reke krvi. I još će teći. Samo sačekaj da se pojavi guru otresitiji od Lompara.

Medaković je inače – valjda kao čovek poreklom sa lica mesta, slovio kao ekspert na polju istraživanja misterija srpsko-hrvatske mržnje. U kojoj nema ničeg misterioznog. Mržnje među susednim narodima, pogotovo ako su različite vere, nisu nikakav izuzetak, pre su pravilo. Uzdržao sam se, međutim, od čitanja tih Medakovićevih spisa – kao, uostalom, i svih drugih, osim “Efemerisa” – i mislim da nisam pogrešio.

Mene lično mnogo više interesuje tema srpsko-srpske mržnje. Koja takođe nije nikako bez presedana. Koliko su se samo – i koliko krvavo – mrzeli nemački katolici i protestanti. Ali ovako dugotrajna, praktično neprekinuta mržnja poput mržnje jedne polovine Srba protiv druge – koja se proteže od nastanka moderne Srbije do poslednje erupcije u višemesečnim demonstracijama – ne verujem da je ikada zabeležena.

(…)

Ponos je početak puta u propast, čak i kada se ima čime ponositi. Ponositi se izmišljotinama i halucinacijama, biti do grla u govnima, a osećati se superiornim, to je auto-put u propast.

Koji se u poslednjih devet meseci približio svom kraju. Nadajmo se samo da neće biti “narodnog odisaja” i da, ako ga bude, neće biti sedamdeset četvoro mrtvih.

Pozdrav iz zaustavne trake auto-puta u propast.

B.

Antoni Libera: Madame, Fraktura, Zaprešić 2025.

Priča jednostavna, stereotip iz školskih vremena u onome dobu: lijepa i pomalo ohola profesorica francuskog, u koju su svi učenici zaljubljeni, tajanstvena onako kako samo objekt žudnje to može biti, ali u tom tajanstvu postoji još nešto, što nema veze s adolescentskim hormonima, a nema ni s držanjem jedne lijepe žene pred razredom punim đaka, postoji tajanstvo koje se već tiče povijesti i vječnosti, društveno-političkog uređenja, komunizma i prokletstva odrastanja i života u stalnom i nepopravljivom neskladu između vlastite sudbine, zadane obiteljskom poviješću, i sudbine naroda i velike povijesti koja čovjeka samelje u prah i zaborav. To je, dakle, tema romana “Madame“. Objavljen 1998, desetljeće po kraju komunističke vladavine u Poljskoj, ovaj roman igra neobičnu ulogu unutar žive književnosti i kulture. Neobičnu, jer ga ne možemo usporediti ni s jednom hrvatskom niti južnoslavenskom postkomunističkom knjigom, jer takva naprosto nije napisana. U njemu je, na način privlačan i čitatelju blizak, opisano ono što se prethodno dogodilo. Kroz običnu, gotovo trivijalnu, skoro već i čuvenu priču, kroz legendu o đačkim zaljubljivanjima u nedodirljive školske nastavnice, ispripovijedana je, u formi skoro trilerskoj, pripovijest o povijesti Poljske pod komunizmom, a naročito o metodama suzbijanja slobodarske misli i inicijative iz tog vremena.

Nama, pak, koji smo u to vrijeme živjeli pod jednim ponešto kompleksnijim sustavom, koji je istodobno bio neusporedivo liberalniji od poljskih iskustava sa sovjetskom okupacijom i njome nametnutim marksizmom-lenjinizmom, ali je u dubinskom smislu bio isto toliko emocionalno i mentalno korumpiraniji, prikazi i prizori ideološkog nasilja iz “Madame” dvostruko su interesantni. S jedne strane, to razvrstavanje podobnih i nepodobnih intelektualaca, sveučilišnih profesora primjerice, kod nas je postojalo kao daleki refleks i odraz onog o čemu Libera piše, ali, s druge strane, prikazi i prizori iz današnje hadezeovske ili klerikalno-hadezeovske Hrvatske gotovo da su mjestimice šokantno slični staljinističkim igrokazima iz Poljske, pedesetih godina. Malo kad mi se posljednjih godina i desetljeća dogodilo da sliku vlastitog svijeta tako jasno i zorno prepoznam u prikazima jednoga drugog, prostorno pa još kalendarski i povijesno tako udaljenog doba. Možda je i u činjenici što naša književnost nikada nije imala te snage ni interesa da reflektira vlastitu povijest pod komunizmom razlog što nam se ta povijest danas u Hrvatskoj ponavlja, naravno više ne u crvenoj, nego u crnoj inačici.

Antoni Libera (1949.) pisac je, prevoditelj i kazališni redatelj, koji je 1984, malo po ukidanju “ratnog stanja” u Poljskoj, i diktature generala Jaruzelskog, na Poljskoj akademiji znanosti doktorirao s disertacijom o Samuelu Beckettu. Trajno zabavljen Beckettom na poljski je preveo sve njegove drame, većinu proze, eseja i poezije, te je, što u Poljskoj, što širom svijeta, u Londonu, Dublinu, New Yorku, Melbourneu, režirao tridesetak predstava po Beckettu. A kao usput preveo je i cijeli jedan prilično opsežan kontingent europskih dramskih, pa i pjesničkih klasika.

Sve to nama je zanimljivo napominjati iz nekih, rekli bismo stilsko-književnih i žanrovsko-formacijskih, pa i svjetonazorskih razloga. Naime, roman “Madame“, ta raskošna modernistička proza, privlačna i prijatna za čitanje, do u beskonačnost udaljena je od svega što je Samuel Beckett ikad mislio ili napisao. Umjesto rezignacije, mračnog očaja, zarobljenosti u vlastitom tijelu, životnog i egzistencijalnog apsurda, totalne inpersonalnosti i toponomastičke anonimnosti onoga koji mu je cijeli život bio i tema, i svojevrsni uzor, Libera nam nudi šarenilo i bogatstvo svijeta, ne plaši se razlijevanja svojih riječi i rečenica, nije ga briga što će to što radi svima biti lijepo i privlačno, i što će ga čitati čak i oni koji ništa ne čitaju, i što njegov svijet, sve u svemu, nasuprot Beckettu, djeluje u ovom romanu nekako – brehtijanski! I još o nečemu Antoni Libera nimalo ne brine: njegov romaneskni tekst potpuno je lišen svih konfesionalnih obaveza. On će lako i spremno kliznuti u esejiziranje, u predavanje, u književno i književnoteorijsko tumačenje, koje baš nimalo pritom ne narušava arhitekturu romana. “Madame” je knjiga raskošne i posve slobodne književne kulture i imaginacije njezina autora, ali i cijele jedne neusporedivo moćne i samosvjesne žive zajednice, koja je na takvu knjigu bila spremna.

Prijevod Dalibora Blažine, zaslužnoga hrvatskog polonista, umirovljenog profesora zagrebačkog Filofaksa, ovom je čitatelju skoro jednako dragocjen. Pogodilo se i potrefilo da pisca prevodi generacijski blizak njegov kolega i sudrug. U ovom slučaju to je važno, u prijevodu to se osjeća. I još nešto: Dalibor Blažina jedan je od onih starinskih zagrebačkih profesora koji se svojim poslom ozbiljno bave i mimo fakultetskih kabineta, bolonjskih protokola i pseudoznanstvenih preseravanja, kakvima je danas toliko sklona većina njegovih kolega. Golema je moja čitateljska zahvalnost na tome.

Protokoli

“Dakle, potrebno je znati da Zapad nije tu da nam govori tko treba predstavljati našu Domovinu. Riječ je o neugodnom miješanju u naše unutarnje stvari.” Bune se komunisti u Poljskoj pedesetih godina, jer iz Francuske stižu pozivi na gostovanja nepodobnim poljskim polonistima, kao što se hadezeovci i ultradesničari, čudnovati grmoje, bune što se u inozemstvu prevode djela nepodobnih hrvatskih pisaca. Razlike u protokolima nikakve nema.

Ideologija

Uvijek je to u poljskim knjigama zanimljivo, uzbudljivo, neobično. Njihova ideološka postavka, formacija, temelj, vazda su antikomunistički. Bez ostatka i radikalno i potpuno. To može djelovati čudno, nama kojima se antikomunizam gotovo prirodno sljubljuje s čedima poglavnika Pavelića. Međutim, nesporazuma nema, a ni paradoksa. Ideologija velike poljske književnosti našega doba istodobno je radikalno i potpuno antiklerikalna te, na kraju, ili na početku, antifašistička na neki mnogo čišći i jasniji način nego što to u nas biva. Poljski antifašizam je, učini mi se to katkad, jedini antifašizam koji neće završiti u kolaboraciji s – fašistima.