Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Suton

Ti, mamice, ti me pomiluj.
N. Tolstoj

Uz desnu mu je ruku album s fotografijama. Je li to desna ruka? Jeste, ova druga mora biti lijeva. Na lijevoj je ožiljak. Od noža, kada su ga klali. Gdje? Kada? Slike je radije gledao. Sada ih više ne gleda. Ni sam ne zna šta će tu na stolu. Ali na stolu je mnogo stvari. Naročito se nagomilalo mnogo suđa. Kad otvori album, dočekuju ga nepoznata lica. Ko je on? Možda liči na njega? To bi lako mogao biti on, ali i njegov otac. Oca je sigurno imao. Zašto otac ne bi bio taj čovjek sa naočalama! Ili njegov brat? Je li imao brata? Ako ga je imao, možda još uvijek negdje živi. Ili sina? Sin bi mogao ličiti na njega. Gdje su sada ti ljudi? Više nikoga ne viđa, otkako ne izlazi na ulicu.

Nije mu naročito stalo da utvrdi koga je imao, ili koga ima, ili ko je na slikama. Sve je to bez značaja. Nema ga tu. On ne postoji, osim na toj fotografiji koju više neće da gleda.

Nije tačno da ovdje niko ne navraća. Dolazi mu mlada žena, možda još djevojka, bez pokreta, mršuljava, orlovskog nosa. Ona mu donosi jelo, ostavi tu na sto, i odmah ode. Ne, malo se zadrži u sobi, pogleda sa prozora ulice, ponešto dovikne, ali sve bez riječi.

Kaže joj! Hvala, Lidija.

Ona stanuje tu negdje, odmah iza stepeništa. Možda ne baš iza stepeništa, ali, tu negdje. Možda se i ne zove Lidija.

Kaže li mu to: „Nema na čemu, tata?“ Ne zna. Tako mu se nekako učini. Možda joj je otac. Iako mu to ne izgleda naročita sigurnim. Ne zna. Kako bi mogao znati kad je gotovo sve zaboravio. Nešto se negdje otkačilo i otišao na drugu stranu, kao usamljeni vagon niz brdo, dalje od lokomotive i voza. Izgubio se vagon u mraku, traže za, ne nalaze, gube interes i vraćaju se nazad. Više im ne treba. A otkaz, zato se dobija otkaz? Vagon bi trebalo tražiti. No, živjeće se i bez tog vagona. Ponešto još zna, nečega se prisjeti, ali to više bljesne, kao trag svjetlosti ispod vrata i nestane. Iza ostane u mraku, bez sjećanja, nasred sobe.

Kaže joj: Hvala, Lidija, iako zna da se ona tako ne zove. Prije će biti da se tako ne zove. Je li to jednom rekla? Sada više ne govori. Ne kaže ni ovo: Nema na čemu, tata.

Mogao bi da je pita kako se zaista zove. Ona bi sigurno znala, ona to mora znati. Rekla bi mu i on bi znao. Od toga bi mogao početi. Možda bi se onda nečega sjetio. Samo, možda bi odmah i njeno ime zaboravio. Ko je ona?

Na šta god misli, a ne zna ni sam kako pomisliti, vidi da toga nema. Ima samo praznina i mrak. Ništa više. Zna da je postojao, nešto, nešto je moralo postojati, toliko još zna, ali ga sada nema. Nema koristi od toga što je postojalo. Ne sjeća ga se.

Izlazio je nekad, to zna. Sjeća se nekih izlazaka. Nije uvijek bio ovako slab i star, imao je snage, bio mlađi.

Kad je posljednji put izišao, lutao je naokolo, zaboravivši zašto je izašao. Potom se ipak prisjetio, zna, krenuo je na tržnicu. Po voće i još nešto, ne zna šta. Ipak ništa nije kupio, nije imao novaca. Ako mu šta bude potrebno, Lidija će mu donijeti. Ona zna šta mu treba, iako od nje ništa ne traži. Šta donese, donese, njemu drugo i ne treba.

Tako je krenuo nazad, da li je to uopšte bilo nazad, ne zna. Ubrzo je uvidio da luta, da je izgubio put i da ne zna kako da se vrati. Neko vrijeme još je koračao, nejasno se sjećao tih kuća i ulica znao ih je odnekud, naišao na park, sjeo na klupu i tu ostao sve dok ga neka djevojka nije povela kući. Znao je da će se neko naći da ga povede kući, uopšte nije bio zabrinut.

Vi me poznajete, je li? Tako ga je pitala.

Ne, ne poznam vas. Ja nikoga ne poznam, mislio je, ali ništa nije rekao.

Ona je objašnjavala ko je, ali što se više trudila da mu objasni, on je manje shvatao, gubio nit i napokon se prepustio izmaglici i omami u kojoj je plovio. Sve se slilo u jedno, u sivu pozadinu punu buke.

Više ne smiješ sam izlaziti, rekla mu je Lidija.

Dobro, mislio je, kad ne smije, i neće. Nije imao namjeru da izlazi. Kuda bi mogao otići?!

Otvorio je prozor i prosto se zaledio od buke. Dolje je bio klanac kojim su urlali automobili. Sve ga je to plašilo, te je pobjegao na divan.

Ponovo gleda preda se, okrugli sto zatrpan raznim stvarima, značajnim i beznačajnim. Značajna je hrana, korica hljeba, ostalo nema važnosti. Značajne su i njegove naočale, ali ako ih trenutno nema, ne sekira se. Šta bi gledao i da ih nađe, kad mu je sve nepoznato, mutno? Najviše na stolu ima Lidijinog suđa. Ona će sve to odnijeti odjednom, u korpi.

Televizor više ne radi. Radio je nekad, zaboravio je da ga isključi pa je pregorio. Tako više ne zna šta se događa u svijetu. Ni to ga ne sekira. Sigurno isto što se i prije događalo a to je već zaboravio. Znači, nije važno. Posljednjih dana, dok je još radio televizor, ništa nije razumio od onoga što su tamo govorili. Slabo je i čuo. Sve mu izgleda nekako naopako u odnosu na ono što je znao, jednom davno znao. Taman pomisli jedno, kad li čuje drugo. To ga uplaši, prestane misliti. Skloni oči i gleda svoje djetinjstvo.

Igrao se u velikoj bašti, imao je psa, brao ribizle i kupao se u rijeci. Majka je znala da ga uzme u krilo i dugo nina dok ne bi zaspao. Toga se sjeća. Misli da se to odnosi na njegovo djetinjstvo. Još nekih se slika sjeti. Salete ga slike kao kolo djevojačko.

Volio bi gledati djecu, bilo čiju i bilo kakvu. Dok je još gledao televiziju, tako je bilo djece. Sada nigdje nema djece. Gdje su nestala? Ne čuje ih, ne vidi ih. Je li i on imao djecu?

Ne, to ne zna. Možda je imao, u šta sumnja. Je li zaista imao djecu? Mogao bi i to pitati Lidiju, koja mu je jednom rekla: Nema na čemu, tata. Znači li to da joj je on otac i da je ona njegova kći. Bolje je da ne mora. Moglo bi se desiti nešto nepredviđeno, da se otkači vagon, da ga izbace s posla. Ali to nema veze s njom. Uostalom, s kim to ima veze!

Jutros mu je nešto sinulo, u vezi sa Lidijom, ili sa njenom slikom, ali se sada ne sjeća o čemu se radilo.

Plakala je, držala se za nešto, suknju neke žene, dok je ovoj tekla krv niz lice i ruke. Tekla je i njemu, iz rasječene podlaktice. Bio je rat, pucalo se.

Imao je nekoliko knjiga. Na stolu još, Red vožnje JDŽ za 1980. godinu, sa mnogim unesenim ispravkama.

Spustilo se veče. Već veoma slabo vidi. Jedva nazire ležaj, peć, prozor. Vrata više ne vidi. Zna da nisu zaključana i da će Lidija sada doći.

Nije sama. Čuje muški glas. Ko je taj čovjek što se nadnosi nad njega?

Tata, čuješ li me?

To je Lidijin glas. Ne odgovara više ni na kakva pitanja. Govori li to ona o njemu, njemu?

Koliko dugo je već ovako?

Mjesec dana, tako otprilike.

Što ga nisi odvela u dom?

Ne znam ni sama. Žao mi ga je, tamo bi odmah umro. Ali ne može više ni ovako. I ti si mu sin. Morao bi možda da ga povedeš sa sobom, nisi sam. Žena ti ne radi. Kakav je ovo život!

Ni govora. Ti znaš moju situaciju. Ni govora! Odmah bi me napustila, a ja ne mogu sam. Ne mogu! Smjestićemo ga u dom.

Zar baš mora u dom?! Tako je omatuvio. Neće oni s njim dobro, Dragutine.

Biće sve dobro. Gleda nas. Ja mislim da nas i čuje i razumije. To je on sebi nešto uvrtio u glavu. Znaš da je uvijek bio zavozit. To je neka njegova igra.

Nisam siguran. Naziva me Lidija, kao da sam mu ja majka.

Tata, ja sam Dragutin.

Ne koristi, vidiš, idemo. Ponijeću ovo suđe, a ti idi. On će sam leći.

Otišli su. Znao je da će Lidija odnijeti suđe. Uvijek tako radi.

Ja sam tvoj sin! Tako je rekao. Znači li to da mu je on otac? Ali on ne može biti otac kad je još mali. Još uvijek je mali a da bi mogao biti otac, je li tako, mama?

“Mama, mama, kako ću sam na spavanje!”

Ranko Risojević 28. 11. 2025.

Mamba

Za I. H.

 

Zvali su ga Mamba:
volio je zmije,
i volio lagat’.

Jednom se,
u kamenu našem,
igrao sa šarkama,
pa ga jedna ćapila.
Jedva kutaris’o!

A slagat’ – k’o s nokta!
Svi smo to znali
i rado mu praštali.
Niko mu, nigdar,
taj med slatki, bezazleni,
sa usana punih
psovkom obrisao nije.

Uz rat otiš’o vani.
Zgadila mu se, namah,
ta velika laž,
opšti kupleraj sa urlanjem
i sa pucanjem.

Zadnji put kad mi se javio
rekao je: “Evo, stari,
samo još da odradim
ovaj posao u Danskoj.
Zamolili me.
Još par stotina kuća
po novoj tehnologiji,
i eto me u domaju.”

Juče od jarana čujem
da je, star i bôlan,
u staračkom domu.
Platila mu ga sestra,
da ne umre sâm,
i od svih ostavljen,
na džadi,
pod tankom dekom mraza.

Goran Sarić 27. 11. 2025.

novi zagreb

prošla sam pothodnikom između središća i sopota, u novom zagrebu. jedan stariji mladac sjedi za električnim orguljama, pije nešto iz limenke i priča na telefon, uključen zvučnik. jasno se čuje glas sugovornika. dobro su raspoloženi. razgovor je spor i pun detalja, zasićen različitim polutonovima i šumovima disanja. betonski kanali pusti. promašila sam izlaz, vratila se. opet prošla, potpuno nevidljiva za njihov smijeh. na orguljama piše: yamaha.

u pothodniku između travnog i velesajma – gitarist. i puno više se prolazi i mimoilazi. južna strana, sjeverna strana, tramvaj prema istoku, ili zapadu? ocrtava se užurbana koreografija poslijepodnevnih ciljeva. sudionici smo slučaja teritorijalne bliskosti. jednokratne: “u liftovima se ljudi mimoilaze za zauvijek…”

nisam sigurna iz čije su pjesme stihovi – možda zagajewski!? ali gitarist ne zna za moje nedoumice, pjeva pomalo odsutno, ipak dosta glasno i razgovijetno: “ne gledaj me tako, svakog časa nudit ću ti više, ne gledaj me tako dok gitara sviraaaaaa i padaju kiše iz zlatnih visina, sve je to od lošeeeeg vina, sve je to od lošeg vinaaaa aaaa aaaa aaa, od lošeg vina…”

napuštam u nekoliko trenutaka pothodnik, letim u osnovnu školu, peti razred, slušam na gramofonu album, nesretno sam zaljubljena, nisam nikad probala vino, no čini mi se kao da napukli, tužni čolićev glas baš točno ocrtava moje unutarnju rezignaciju i, nadasve, bol.

ulazim u tramvaj. unutra svjetlo i svi mi. u istom pravcu. sve mi se čini dobro. sve mi se čini dobro otkad mi je gospođa kod koje sam kupila dvije tramvajske karte rekla: “izvoli, dušo!”

Nataša Mihaljčišin 25. 11. 2025.

Kolinje

Opet ćemo se plemenski klati
Naročito bratija srbi, bošnjaci – hrvati.

Vježbali smo dugo na zecu, bravčetu, svinji
Oštricu zabijali glatko i u tišini

Nosili darove, hranili, gojili djecu
Živinčad. Zemlju smo pokorili i

Temeljito osvojili.
(U molitvi doduše sve izgorili.)

Kad dobro zahladi  krenuće svinjokolja
Uzavrela je krv, to plamti vatrena samovolja!

Pršti krvca ljubimca, čovjekolika
Ništa se ne baca, organi na žaru cvrče

Koža i kosti, čvarci, sapun, zvekeću tepsije
Duga crijeva  – mašću ispunjene lepinje.

I napoleon bješe svinja zapisa orwellijanski
Mladić s bajunetom, mačem i epoletom

Romantični krvnici gnušadu se barbara
Njihovih kuhinja, jezika, straćara

Krv škropi kamen i krš bogat jamama
Ili si s nama il’ se poteže kȁma.

Opet ćemo se na balkanu klati
Iliri, slaveni, ortodoksni, nevjerni, nevini i pravi

Grci, tračani, dačani, izabranici i uzvanici, crnogorci
Albanci, bugari, makedonci, turci i junački vuci.

 

www.ivanlovrenovic.com

Igor Knezović 25. 11. 2025.

Onaj, koji u Bosnu svrati

Onaj, koji u Bosnu svrati,
u duši ponese dio njene milosti,
prašku sunca i nauk da odšuti
sve njene krivice što postoji i opstaje,
kao osmo svjetsko čudo.
U Bosnu ko zakorači, uvjeri se da na mjestima na kojim knjige
ne znaju ćutati golubovi nose grančicu mira pa i za one koji je lome.
Presabere sto stranica istorije i hiljadu godina
kajanja za sve što joj uradiše
a onda, kao bosanska kraljica konja, potkuje cipele naopako
da zavara trag 

svim lovcima na ljepotu. 

Sanja Balalić 24. 11. 2025.

Corpus humanus

Nedjelja je beznačajan dan.
Kroz njegove pukotine ulazi
tuga nesvakodnevnice.

Otimam se melankoliji,
šetnjom ulicama grada
sa bogatom prošlošću.

Na njega još uvijek curi
tinta s pera cara Franje Josipa
i na dvadeset milijuna grobova.

Mračno je ovo mjesto,
iako ima najviše sunčanih dana
u godini.

Ovdje je neprimjereno hraniti ptice.
One su uvijek site, okupane
baroknom svjetlošću, žive
na distanci s ljudima.
Ne zalijeću se u tuđe sendviče,
krila im služe kao štake.

Grad je pun malih ljudi
čarobnih ruku.

Prolaze pored skupih izloga
kao kamile koje su došle
samo da bi se vratile u oaze
koje su davno napustile.

Turisti su najbrojniji
stanovnici grada.

U glavnoj ulici nema djece.
Psi vode svoje gospodare
u frizerske salone
i kupuju im džempere.

U grad su se ušuljali stranci.

Oni kisele kupus,
peku odojka na ražnju.

Tuđim roditeljima presvlače pelene.
Svoje umivaju suzama
na fotografijama.

U njihovim snovima
nema mjesta za grad
u kojem su ostarili.

Kada se sretnu,
razmjenjuju dijagnoze
na zajedničkom jeziku.
To je njihov Requiem
za posmrtne ostatke
koje nose na svojim kostima.

Kradom oblače dječije kaputiće,
prave selfije za nadgrobnik.

Skrivaju tepihiće
ispod pazuha
i klanjaju u garderobama,
zahodima, na skrivenim mjestima
gdje još samo Bog zalazi
da se uvjeri u svoju prisutnost
na Zapadu.

Tijelo je njihovo hostija sa devet kora.

Iako im otpadaju nokti
od kopanja kanala
i ribanja toaleta,
stranci još uvijek dolaze
u zemlju bivših okupatora.

Ružica Miličević 23. 11. 2025.

iz seoske enciklopedije (X.)

KUČILOVINA, IVANINA PERSPEKTIVA

 

u jutro bistro,
„ovdje vrijeme stoji“,
ivana kaže.

(i fakat stoji,
perceptivna je ona,
pogotovo tu.)

a onda forte:
„ali prekrasno stoji“.
kakav zaključak!

takvoj kakva jest
ne fali ni logike,
ni konkluzijâ.

no, ovaj slučaj
kompliciraniji je
i translogički.

povrh logike,
poezija se zbiva,
neplanirano.

ili je sve to
što se među dva uha
ponekad rađa

specijalan dar
koji nema baš svatko,
nego rijetki.

a moja sreća
u tome je da imam
takvu rijetkost

posve zgusnutu
u gustome životu,
na selu, u njoj.

TESLA

da nije tesle,
da nam nije nikole
onomad bilo,

živjeli bismo,
kao on i preci mu,
vukojebeno,

bez elektrike
i cijelog svijeta
električnoga.

ne bismo znali
ni za cijeli svijet,
a ni za teslu.

ne bismo znali
ni za elektroniku,

sve digitalno.

živjeli bismo
u mračnome neznanju,
u općem mraku,

i danje svjetlo
tad bi nas u zablude
podlo vodilo;

hodali bismo
kao puki pješaci
tko zna kamo, kud.

đavolje pjesme
pjevali bismo sami,
ne slušajući.

morali bismo
čak i razgovarati,
licem u lice.

takvo življenje
nemoj ni zamišljati,
stravu i užas.

da nije tesle
i izuma mu bilo,
živjeli bismo.

 

 

GLOBALNO SELO

aerodromi
veoma su daleko
od našeg sela.

ipak, ponekad
čujemo zrakoplove,
pa i vidimo,

par puta dnevno,
na nebu, u visini,
kao insekte.

kao insekti
među ovim biljkama,
zemnim, seoskim,

šûme i zuje
te leteće mašine
sasvim mimo nas.

ne tiču nas se,
a mi njih tičemo se
još mnogo manje.

ipak, to nebo
po kojem i pod kojim
leti se, gmiže

isto je nebo
nad istom zemljom kojom
ljudi hodaju.

naše je selo
– volimo da mislimo –
na rubu svega;

utočište je,
jer iz centra svijeta
nevidljivo je.

ipak, zvuk i zrak,
dah civilizacije,
razbistruje vid:

naša predodžba
romantična je želja
svjetskog seljaštva;

nema bijega
u eri svetransporta,
struje, WWW.

naše je selo,
k’o u božanskom oku,
globalno selo.

VLAK, CIVILIZACIJA I KULTURA, SELJAŠTVO

toliko gvožđa,
nafte, kemikalija,
plastike, struje,

ljudskoga smeća,
uzrokâ, posljedicâ
i zagađenjâ;

toliko toga
urbanog, neprirodnog,
otprirođenog,

razseljačenog,
modernog, transhumanog
– u vlakovožnji.

a ipak sve je
u našem vlaku, vožnji,
seosko, ljudsko.

kao da preci
na zaprežnim kolima
na sajam idu,

vole se, mrze,
spominju se il’ čkome,
razosamljeni.

u ovom vlaku
teško možeš pronaći
čiste cipele;

svatko je jutros,
jučer ili prekjučer,
bar vijek prije

blatom gazio
da bi u vlak ušao
civiliziran.

kultura strepi,
ali njena je greška
što nas pripušta.

mogli smo pješke,
mogli smo i ne ući
u kulturni vlak.

stvarno smo mogli,
ali sad šta je tu je,
tu smo gdje jesmo,

i dolazimo,
i izlazimo tek na
zadnjoj stanici.

ASFALTNE BILJKE, ANTIFAŠIZAM

katkad i gdjegdje
može se naići na
ove heroje:

asfaltne biljke
što s nadbiljnim, nadljudskim
naporom žive.

dosta je jàzić,
dovoljna pukotina
nokat široka

da se probiju,
da u svoj svojoj slavi
niknu i rastu.

i nema tog tla,
čak ni turbo-ljudskoga,
da ih spriječi.

ta biljna volja
pobjedonosan pohod
jamči, svjedoči.

ništa im nije
dano i poklonjeno,
samo su svoje.

samosvojne su,
borbene, a nagodne,
koalitivne;

tom su sjemencu
zrno zemlje, kap kiše
izvor hrabrosti.

sestro i brate!
učimo od biljaka
anti-asfaltnih!

antifašizam
sasvim drukčije zvuči
sa tim biljkama.

Hrvoje Jurić 22. 11. 2025.

Susret u Sarajevu

Susret u Sarajevu

Primijetismo se
Kroz mnoštvo svijeta
Na tramvajskoj,
Naspram Dva ribara,
Gdje smo, jednom,
U zoru,
Dok je iz svake pore života
Bujalo proljeće,
Pjevali.

Nad Miljackom se
Razračunavaju noć i dan,
A mi,
Zamisli,
Pjevamo.

I sada
Pozdravljamo se
Podiženim rukama,
Kao da sabijamo zrak
Između naših dlanova.

“Operisala sam,” kažeš mi…
“I ja sam,” prekidam je,
Ne želeći da čujem
Ni slovo više.

Ona na prednja,
Unese svoju svehlu zadnjicu,
Ja na srednja
Svoju još svehliju.
Svako na svoju stranu,
Sa svojim crvom u glavi.

Idemo jedno od drugog
Sve bliže cilju
Našem,
Zajedničkom.

KLUPKO

Da, draga moja,
Život je baš to –
Klupko crne peđe
tvrdo namotano.

I kad se gore,
Na Nebesima,
Stane odmotavati,
Pojavit će se tkalje
U dimijama
I kirkitima u rukama,
Čiji će udarci
Buditi one
Koji vjeruju
U besmrtnost.


Ništa mi ne reci

Ništa,
Ama baš ništa
Nemoj mi reći.

Sve mi je rekao vjetar,
Sve mi je reklo sunce
I zemlja koju gazimo
I iz koje
Cijedimo hljeb i vodu;
Zemlja na kojoj
Vječito plamen bukti.

Ne, ništa mi ne reci.
Samo prođi
Na svom hromom konju.
Svakako, svi smo putevi
Kojima hode
Naše sjene.

Faiz Softić 21. 11. 2025.

Gabriel Jesus Cruz Gomez

Gabriel Jesus Cruz Gomez,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
na bus se pope, i k nama bljesnu
onom lepezom još zdravih zuba,
ja sam vaš vodič za ovaj dan,
reče uz sasvim vještački kez,
u decembru imam rođendan,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.

I još ću dodat’, tu stvar je čista,
u ovoj zemlji karipskog bluza,
ja nosim ime Isusa Hrista,
pred sobom imate
Jesusa Cruza.

Ja vodim život koji je vama
tamo iz onih zemalja zlatnih
baš poput filma što srce slama
serijom scena nevjerovatnih,
zgrade sa kojih se balkon cijepa,
bezubi ljudi što gordo zure,
prosjak koji bez noge šepa,
k’o obris nekada cijele figure,
propali veš što s prozora visi,
i gori tamo pod suncem Kariba,
(pod kojim nikada siguran nisi,
i koje te kao bič božji šiba)
e takav život, i takve scene,
gorke a ne kao bombon Pez,
amigos, takve zu zapale mene,
s imenom Gabriel Cruz Gomez.

Danas vas vodim na turu po Kubi,
i pored staništa pink flaminga,
tol’ko su lijepi da trnu zubi
u ovoj zemlji gdje sve je igra,
gdje gazde vele da zlatno tele
samo je laž, što nema draž,
gdje narod nikad ne pravi scene,
pa ni kad im djeca žive bez,
e, to je amigos zapalo mene,
a ne da budem bogat ko’ Krez,
baš to je amigos zapalo mene,
po imenu Jesus Cruz Gomez.

Vi dođete jednom na sedam dana
iz svijeta gdje ljudi k’o ljudi žive,
Kubanac vam čisti, kuha, i sklanja,
služi koktele, i aperitive,
jastuke mijenja, pere vecee,
pjesme vam pjeva, k’o da je teve,
reže salame, pere vam staze,
po kojim vaša stopala gaze,
i ka bazenu i od bazena,
i posred onih tenis terena,
sred te oaze
stopala gaze,
i talasi maze,
i boce se prazne,
Kuba je za vas turistički raj,
kojemu nećemo mutiti sjaj,
jer čemu da sliku nagrdi rez,
il’ da je nagrdi Cruz Gomez.

Moram da priznam, ja nevin nisam,
kraj vas sam i ja koktele srkn’o,
al’ time ne bih da se hvalisam,
jer osjetim se k’o neko prkno,
k’o da ste neka rasa s nebesa,
upakirana u gojna tjelesa,
a ja kao biće od niže vrste,
o koje čistite masne prste,
da, ogorčen jesam,
al’ nisam budala,
i napojnica nek’ ne bude mala,
jer želim i ja da budem Krez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.

U to smo stigli u grad Uneska,
tamo gdje je ekskurzija išla
ulice uske i boje pijeska,
ulično pseto na uglu piša,
i kao dio izleta tamo
čeka nas onaj kubanski taksi,
onaj bicikl sa kabinom,
i taksista jedan upita kak si?
quien eres, quien eres?
to veli meni,
i hoćeš li sa mnom na biciklo?
a okolo prašina svuda se pjeni,
i neko tužno bilje je niklo,
i gledam u lice taksiste s Kube,
u trulež gdje nekada imade zube,
i stid me što želi da me vozi,
šezdeset mu je, a nema za hljeba,
al’ hajde sjedaj, i daj mu pomozi,
Gabriel veli,
jer tako treba.

Čovjek pedala gradom Unesca,
tamo pod onim suncem Kariba,
a ono bljeska, i bljeska, i bljeska
k’o krljušt na koži mrtvih riba,
ono je jako i ima moć,
i veli, tu jesi morala doć’,
da vidiš iz centra,
a ne sa ruba,
šta je Kuba.

Do mene sjedi i vodič sa busa,
Gabriel Jesus Cruz Gomez,
on reče, stvarnost je ovdje kusa,
ne dopušta grešku i neoprez,
nema taj miris romantične bajke
koju svi želite stavit’ na foto,
vi jedete vekne, a mi krajke,
vi dobili a mi smo izgubili loto,
i iskreno,
neću sad brojat’ na prste,
jer brojanje sve je dogotovljeno,
koji smo podsoj životinjske vrste
u koji vi zurite zadivljeno,
pa fotka jedan, i fotka dva,
u nju je stala Kuba sva,
i fotka jedan i fotka dva,
u nju sam valjda stao i ja,
a ja tad odbijam staviti kez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.

Svak’ čini što mu je sudba dala,
dodaje Gabriel Cruz Gomez,
jednom je žlica u izmet pala,
drugome draguljni dopao vez,
te niti života svako si mota
onako kako okolnosti daju,
a naše su samo anegdota,
ili fusnota, a te ne traju,
i mora se uvijek imat’ u vidu,
kada se nosimo sa kubizmom,
djeca vladara na Oksford idu,
ostali sebe hrane turizmom,
i svako želi da zaradi maksi,
zato bicikl postaje taksi,
zato nas vozi starac bez zuba,
jer to je Kuba.

Došli smo onda do galerije,
i pregledali kubanske slike,
pa sišli onda do crkve neke,
i buljili smo u stanovnike,
i oni su nazad buljili u nas,
i niko nije pustio ni glas,
jer mi smo sa neke druge planete,
a oni su naše foto mete,
i vazduh je kao krvarenje tih,
i stid, taj jede,
i nas, i njih.

I grad taj bješe k’o bakrorez,
u kojemu nikoga ne možeš sresti,
i onaj Gabriel Cruz Gomez
tad reče, idemo sada jesti,
jer sad je došao i taj tren
da pojedete kao Kubanci
rižu i svaki proizvod njen,
jer riža, ta ne smije
da se baci.

Tamo smo sjeli i tamo jeli
prilog sa rižom i kolač s rižom,
a onda pili kubansko pivo,
sa onom savjesti, onom grižnjom,
i danu je onda nastupio kraj,
i natrag se onda moralo poć’,
dobro je, vidjesmo gradić taj,
dobro je, više nećemo doć’,
i onda smo sjeli na autobus,
i zaspali smo tamo u njemu,
i sanjali kako je čudan globus,
kad sve sabereš i sve u svemu,
na jednome kraju svako je Krez
na drugome svako
Cruz Gomez.

Taj momak, u kojemu ključa bijes,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez,
s osmijehom punim još zdravih zuba,
taj vodič ekskurzije za jedan dan
koja na srcu napravi rez,
taj dječak star i beznadan,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez.

Ivančica Đerić 20. 11. 2025.

Čaršija

(Sjećanja na neka davna vremena)

 

Tamo negdje krajem osamdesetih, u doba kad su oni pametniji već mogli namirisati dolazak nekih nemirnih vremena, osvanula je u našoj varošici, u samom centru, tabla sa planom grada. Prvih nekoliko dana nije se, od silne svjetine i velike radoznalosti, moglo ni prići tom, po naš gradić, veoma neobičnom objektu.

Prosječan Brođanin, da ga neko onako upita iznebuha, mogao je, brat-bratu, nabrojati poimence najviše sedam-osam gradskih ulica i ne misleći pri tom da ih ima puno više. Dočim, ovaj plan (sa spiskom džada poredanih po abecednom redu) je tvrdio poprilično samouvjereno, sve sa podastrtim dokazima u vidu tlocrta cijele opštine, da se kasabom može proći kroz otprilike pedesetak ulica. I to bez nekog većeg fizičkog napora i utrošenog vremena. Pedeset ulica!!!

Gledajući sve te silne nazive, mi omladinci, uveliko potkovani imenima narodnih heroja i domaćih pisaca, znali smo zastajati, pa se (za)čuditi imenima nekih zaslužnih nosilaca. Pa se s razlogom i upitati šta je to, na primjer, J.F. Kennedy uradio za našu malu čaršiju pa da i on, eto, bude počastvovan pozamašnim komadom asfalta? A toliko naših istinskih gradskih legendi nema ni sokače.

A šta je u stvari bio Bosanski Brod? Ništa drugačiji, niti posebniji, od ostalih gradića u Jugoslaviji. Od tih nekih glavnih lokacija… ulica Maršala Tita, kino Zora, hotel Ada, Robna Kuća Beograd, Dom sportova i jedan semafor. Da, samo jedan je bio. Dodajte tu još 5-6 kafića i to je to. Gotov grad. 

Je li bio velik? Nije. Kakva dobra momčina mogla ga je, da prostite, prepišat’, eto koliki je bio. Da li ja žalim za tim gradom? Ni najmanje. Zašto bih? 

Sad živim u jednom američkom, koji ima tridesetak kina, isto toliko hotela i robnih kuća i sportsku dvoranu u koju staju najmanje dva čitava Broda (i to bez da se iko gura). Doduše, ovaj moj najnoviji grad nema ulicu Maršala Tita, ali jebiga, niko nije savršen. 

Pa šta mene muči onda? Muče me sjećanja. Žalim što oko mene nisu ljudi s kojim sam namjeravao provesti čitav svoj život. Sad (maltene) moram proći pola svijeta, da se vidim na par dana s jednim od njih i napunim baterije do idućeg susreta. Male su šanse da se svi zajedno negdje sretnemo. Možda (da zlo ne čuje) jedino kad neko od nas odapne.

Da li idem u kino ovdje? Ne idem. Nema Ilije zvanog Šljiva, legendardnog čuvara javnog reda i mira u brodskoj bioskopskoj dvorani. Kino koje nema Šljivu i nije kino. Nije zanimljivo gledanje u kojem svi šute i kulturno posmatraju film. U bioskopu gdje ni balkona nema i gdje se niko ne hvata i ne ljubi u zadnjim redovima.

Da li idem u ovdašnju biblioteku? Ne idem. Nema bibliotekarke Maje zbog koje smo podizali i vraćali nove knjige svaki drugi dan. Jebote, jesmo bili načitani.

Da li idem u kafiće? Ne idem. Nema konobara koji će pred fajrunt sam zavrnuti flašu bijelog, kao nekad u Pikolu. Nema zapisivanja u knjigu. Nema kelnera Šulca, koji će te, kad se popneš na šank i zaplešeš na zvuke kakvog narodnjaka (zajedno sa vlasnikom tog istog kafića) pridržavati da ne padneš dole.

Da li hodam po hotelima? Ne hodam. Nigdje nema onakvog, kakvog je Brod imao. Nigdje komarci ne grizu na terasi. Nigdje se ne spajaju stolovi, nigdje se ne prave maturalne. Nigdje ne svira vokalno instrumentalni sastav Punjena Ptica i nigdje nema tuče ispred. Ovdje je to prosto nezamislivo.

Da li hodam po ovdašnjim robnim kućama? Ne hodam. U ovim ovdje je sve dozvoljeno. (Mušterija je uvijek u pravu). Niko te ne tjera da vratiš sve nazad da bude kao što je bilo prije nego si to uzeo. Niko ti ne govori: 

– NE DIRAJ TO !!!

Čak i klavir možeš isprobati, možeš po njemu tandrkat’, a da te niko ne opominje. Niko te ne gleda kao čudo dok kupuješ kondome.

Da li idem da se kupam na rijeci? Ne idem. Nema one moje rijeke sa svim svojim rafinerijskim derivatima. Nema mog dragog prijatelja da izrekne svoju poznatu, a ujedno i jedinu vlastitu pjesmu koja jest kratka, al udara u srž i glasi: “SAVOM PLUTA PROPAN BUTAN!”. Nema ni stubova od mosta između kojih bi se plivalo. Nema ni klada u vodi. A ovdašnja rijeka se čak ni ne čuje. A meni tako fali savski smrad. 

Da li igram na male goliće? Ne igram. Nema malih golova, a nema ni igrača. Ima, doduše, nekih zemljaka rodom sa manjih bosanskih visoravni i planina, ali oni ne igraju. Oni lome.

Da li idem u park? Ne idem, više. Već sam poodavno oženjen. Shvaćaš? Ne treba da se ‘vatam u mraku na klupama, za to imam vlastitu kuću.

Da li idem na utakmice? Pratim li sport? Rijetko. Nema Joze da me u dvoranu pusti džaba. Nema Mirse da me opominje kad pušim u dvorani, nema Germe da parket, mokar od znoja, obriše kariranim kafanskim stolnjakom naočigled zaprepašćenih američkih koledž košarkaša, što jednom prilikom svratiše u našu čaršiju da uveličaju neku od proslava.

Da li će Bosanski Brod ikad više biti kao što je bio? Neće, nažalost.

Da li sam ja normalan? Vjerovatno nisam, čim ovo sve pišem.

***

A sjećanja, dok otvaram drugu (podržimo lokalno) oregonsku pivu, samo naviru. 

Sjećam se trgovine gdje se mogla kupiti litra konjaka bez obzira na starosnu dob mušterije. Ostala pića da ni ne spominjem. Pa ja sam sa nepunih deset godina, svako malo, vukao starom po pet piva ili dvije – tri litre crnog iz trgovine na naš sedmi kat. Ovdje, u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, do dvadeset prve, ne smiješ ni pomislit na tako nešto. 

Oni što su stanovali malo podalje i koji su neredovito navraćali, tu su trgovinu zvali Savez. Tako je pisalo iznad ulaznih vrata. To je bilo zvanično ime koje je potpuno pristajalo tim crvenim vremenima. A mi, stanari iz obližnjih zgrada, imali smo drugi naziv. Trgovinu smo zvali Kod Rijića. Po imenu poslovođe. 

S vanjske strane trgovine bio je akvarijum sa ribama. Ne sa onim ukrasnim narandžastim ribicama (kao ovdje na trulom zapadu) koje služe da se oči odmore nakon napornog radnog dana. U akvarijumu, kod Rijića, plivale su prave nemani. Sve šarani i somovi od po pola kile pa nadalje. Te ribe su bile hrana za radni narod naše mjesne zajednice. Najveće mušterije tog akvarijuma su bili proslavljeni savski alasi, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom. 

Kad se uđe u trgovinu, s desne strane, nalazila se mesnica. Obješene polutke, plećke, rebra, svinjske glavuče sa isplaženim jezicima, srca, bubrezi, džigare. Mogao si medicinu završiti tamo gledajući sve te razvaljotine. A oko svega toga kruže mušice. One zelene, zumzare

A mesar! On je bio važan čovjek u socijalizmu. Biti dobar s njim bila je stvar od vitalne važnosti. I s njim uvijek polako i ljubazno. Inače si ga nagrabusio. Ne dao Bog da se pođeš s njim nadmudrivati i pametovati. Tek kod kuće shvatiš šta ti je upakovao i uvalio pod prvoklasno i kao za tebe. Ili ne vidiš mesa od onih žlipetina, ili ti meso tako umota da se sav preznojiš dok ne dođeš do njega. Onda shvatiš da je samo papir težak pola kile. Jednostavno ti (po onoj staroj) proda muda pod bubrege.

Centralno mjesto kod Rijića je bio pult. Trgovačka granica između tebe i proizvoda. Prodavačice (koje su se obično zvale Desa, Lepa, Sadeta, Neda) su tu bile kao posrednici. Prodavača nije bilo. To je valjda bilo sramota radit’ za muškarca. Ženski posao. I tako ti kažeš šta hoćeš, Desa se okrene uzme sa police, pa stavi na pult. Ti opet kažeš, ona opet stavi. Onda pitaš:

– Je li vam svjež kruh ?

Ona kaže:

– Jeste. 

Ti kažeš:

– Mogu li opipat’?

Ona uzme veknu i dadne ti da opipaš. Ti opipaš. Ukoliko si procijenio da nije dovoljno svjež, ona ga vrati nazad među ostale. 

Uvijek bi se kupovao bijeli kruh. Polubijeli i crni kruh nije uzimao niko. Kruh je bio veoma važna stvar u našim životima. Zato smo ga, bezbeli, psovali na svakom koraku. Ne znam da li se igdje drugdje, u nekoj drugoj državi, hljeb također koristi u pogrdnom obliku, kao psovka. Čisto sumnjam.

Sjećam se i police sa keksima. Jadro, Moto, Domaćica. Sjećam se i onog običnog Petit Beure. Tako smo ga i izgovarali. Po Vuku. A ne kako treba, Pti Ber ili tako nešto. Bajaderu nismo nikad kupovali da bi lično i personalno u njoj uživali. Obično bi se ona poklanjala bolesnicima. Njima je valjda bila najpotrebnija. (Božemeoprosti!)

A bio je i bogat izbor vina. Ždrepčeva Krv, Golubica, Tri Šešira. Bile su i dvije vrste Graševine, jasinjska i… zaboravio sam. E, tu drugu nisam volio.

Kad bi se uzelo sve šta se naumilo, išlo bi se na kasu. Kasirka je bila ona teta što je znala najbolje matematiku, a bilo je poželjno i da bude dobra mačka. Prije pojave onih mehaničkih kasa sve se to sabiralo ručno. Komad papira (onaj meserski, bijeli bez linija) i olovka. Kad doneseš 5-6 proizvoda, znalo je to potrajati dok se ne dobije krajnji rezultat. Zato nije ni čudo što je kasirka stalno pušila i ispijala kafe tamo za svojim radnim mjestom. Kasnije, sa dolaskom kasa, znalo se tu i doćeravati i govoriti:

– Čekaj mali… samo da mi se nokti osuše!

Danas to zvuči nadrealno. Sad i sumnjam u samog sebe, da li ovo sve izmišljam?

A onda mi misli bježe prema centru grada. Kao hodam ja Brodom, tačnije lebdim kao neki duh i samo posmatram šta se dešava. 

Dan vedar i sunčan. Na rijeci nema mnogo pecaroša. S jedne strane mosta nalazi se stari ribar Ziko, koji svakih deset minuta mjenja mamac, nadmudrujući se sa ribama. Stoji tačno u ravnini male ade s ove naše, bosanske strane. S lijeve strane mosta, odmah ispod robne, na mjestu gdje ističe gradska kanalizacija, svoje bambuse i lijeske čvrsto drži gradska dječurlija. Tu je, kažu, najbolje mjesto za bjelice, ne treba krmiti, ribe se same okupljaju…

Nasip je pust. Previše je vruće. Svi su pobjegli u kafiće. Sunce je puno. Balkan isto. Piju se kafice uz dec kole. Oni stariji deru kratka pića. Svi puše. Dim kulja kroz vrata. Muzika trešti. Domaća. Čuje se smijeh. Lokalni zajebanti su u punoj formi, uhvatili su nekog u mašinu, pa ga vrte. 

Kod Privredne banke nekakvo komešanje. Okupio se narod. Sudar. Dva auta. Jedan ima naše DO tablice, a ovaj drugi MD. Vozači izašli i svadjaju se. Naš Dobojlija viče na sav glas.

– Gdje su ti oči, u šta gledaš, majmune? 

Ovaj sa modričkom registracijom šuti. Svjestan je da je na gostujućem terenu. Narod klima glavama, navijaja za našeg. Stiže policija i naređuje razlaz. Ljudi odlaze svojim poslom.

Pred apotekom sjedi neka baka. U marami i nošnji. Pocrvenila u licu, svako malo izvlači maramicu, pa se briše po čelu. Čeka šćer. Kupuju tablete za ćaću. Ne voli baka ulaziti u apoteku, a ne voli ni ovu gradsku vrevu. Jedva čeka na autobus, pa nazad u selo. Previše je ovo za nju.

Kod čika Ante trafikanta se opet uhvatio red. A do njega kiosk stoji ko da kugu prodaje. Opet Lord stigao samo kod njega. Kako li mu to uspijeva? Pušači stoje, strpljivo čekaju, jer znaju da alternativa ne postoji. Pušiti Lord tih godina je bila stvar prestiža. Nije onda ni čudo da je neko u raji sklepo jednu (a kakvu drugu, nego) bezobraznu krilaticu. Kako ono ide…bolje biti.. pa pušiti Lord, nego biti lord… pa pušiti… ne znam, zaboravio sam…

U trgovini Borovo je nesvakidašnja gužva. Trenutno je šest osoba unutra. Uključujući prodavce. Ona i on vraćaju nešto. Nemaju račun. Natezanje. On povisuje glas misleći da će tako steći prednost. Patike Startasice su nošene, vidi se po blatu na đonovima. Prodavačica odbija da ih primi nazad. Zauzima stav. Spominje uslove vraćanja. Kupac ne sluša, vadi patike iz kese, baca ih na zemlju i izlazi iz trgovine ljut. Čim je izašao, krenulo je ogovaranje.

U prehrambenoj trgovini Galeb isto vrvi od naroda, kao da se džaba dijeli. U Robnoj kući Beograd nestalo, a ovdje još ima kafe. Nestašica. Pravilo se zna, svakom drugu ili drugarici po najviše pola kile. Pa da svi mogu ka(h)venisati. Pravedno. Kad se uveče zatvori, svaka prodavačica u toj smjeni će ponijeti po 2 kile kući. Zaslužile su. 

U ćevabdžinici odmah pokraj trešti Južni vetar. Red Sinana, pa red Šemse. Miris grila se širi svud okolo. Svi stolovi unutra su puni. Voli narod ćevape. A tek lepinje. Da prste poližeš. Mala, studentska, velika – po potrebi. Studentska je bila najpopularnija. Pet ćevapa kao u maloj i čitava lepinja kao u velikoj porciji.

A odmah do toga, zlatar Gega sjedi u svojoj radnji. Popravlja neku ogrlicu i čeka mušteriju ili kakvog poznanika da mu dođe na kafu, da malo popriča sa živim insanom. Kod njega nikad nije gužva; takva je priroda njegovog zanata. Zlato se ne kupuje svaki dan.

Dosta je, neću više…

Tako ja, dragi moji, svako malo odlutam u moj Brod. Onaj prijeratni. 

Vjerujem da će se mnogi koji dijele sudbinu pisca ovih redova, oni koji su jednom otišli iz svog grada da se u njega više nikad ne vrate, naći u ovom tekstu. 

I oni znaju da je vikendom najteže. Kad se naveče u tuđini sve stiša, kad se pusti nešto lagano, nasiječe se malo ukoso, nečim se i grlo zalije, pa misli same krenu i oči zasuze. I sve nam (kako se onomad govorilo u našem kraju) ‘oće nešto bit’

(Hvala na čitanju.)



Zoran Teofilović 19. 11. 2025.