Za I. H.
Zvali su ga Mamba:
volio je zmije,
i volio lagat’.
Jednom se,
u kamenu našem,
igrao sa šarkama,
pa ga jedna ćapila.
Jedva kutaris’o!
A slagat’ – k’o s nokta!
Svi smo to znali
i rado mu praštali.
Niko mu, nigdar,
taj med slatki, bezazleni,
sa usana punih
psovkom obrisao nije.
Uz rat otiš’o vani.
Zgadila mu se, namah,
ta velika laž,
opšti kupleraj sa urlanjem
i sa pucanjem.
Zadnji put kad mi se javio
rekao je: “Evo, stari,
samo još da odradim
ovaj posao u Danskoj.
Zamolili me.
Još par stotina kuća
po novoj tehnologiji,
i eto me u domaju.”
Juče od jarana čujem
da je, star i bôlan,
u staračkom domu.
Platila mu ga sestra,
da ne umre sâm,
i od svih ostavljen,
na džadi,
pod tankom dekom mraza.
Suton
Ti, mamice, ti me pomiluj.
N. Tolstoj
Uz desnu mu je ruku album s fotografijama. Je li to desna ruka? Jeste, ova druga mora biti lijeva. Na lijevoj je ožiljak. Od noža, kada su ga klali. Gdje? Kada? Slike je radije gledao. Sada ih više ne gleda. Ni sam ne zna šta će tu na stolu. Ali na stolu je mnogo stvari. Naročito se nagomilalo mnogo suđa. Kad otvori album, dočekuju ga nepoznata lica. Ko je on? Možda liči na njega? To bi lako mogao biti on, ali i njegov otac. Oca je sigurno imao. Zašto otac ne bi bio taj čovjek sa naočalama! Ili njegov brat? Je li imao brata? Ako ga je imao, možda još uvijek negdje živi. Ili sina? Sin bi mogao ličiti na njega. Gdje su sada ti ljudi? Više nikoga ne viđa, otkako ne izlazi na ulicu.
Nije mu naročito stalo da utvrdi koga je imao, ili koga ima, ili ko je na slikama. Sve je to bez značaja. Nema ga tu. On ne postoji, osim na toj fotografiji koju više neće da gleda.
Nije tačno da ovdje niko ne navraća. Dolazi mu mlada žena, možda još djevojka, bez pokreta, mršuljava, orlovskog nosa. Ona mu donosi jelo, ostavi tu na sto, i odmah ode. Ne, malo se zadrži u sobi, pogleda sa prozora ulice, ponešto dovikne, ali sve bez riječi.
Kaže joj! Hvala, Lidija.
Ona stanuje tu negdje, odmah iza stepeništa. Možda ne baš iza stepeništa, ali, tu negdje. Možda se i ne zove Lidija.
Kaže li mu to: „Nema na čemu, tata?“ Ne zna. Tako mu se nekako učini. Možda joj je otac. Iako mu to ne izgleda naročita sigurnim. Ne zna. Kako bi mogao znati kad je gotovo sve zaboravio. Nešto se negdje otkačilo i otišao na drugu stranu, kao usamljeni vagon niz brdo, dalje od lokomotive i voza. Izgubio se vagon u mraku, traže za, ne nalaze, gube interes i vraćaju se nazad. Više im ne treba. A otkaz, zato se dobija otkaz? Vagon bi trebalo tražiti. No, živjeće se i bez tog vagona. Ponešto još zna, nečega se prisjeti, ali to više bljesne, kao trag svjetlosti ispod vrata i nestane. Iza ostane u mraku, bez sjećanja, nasred sobe.
Kaže joj: Hvala, Lidija, iako zna da se ona tako ne zove. Prije će biti da se tako ne zove. Je li to jednom rekla? Sada više ne govori. Ne kaže ni ovo: Nema na čemu, tata.
Mogao bi da je pita kako se zaista zove. Ona bi sigurno znala, ona to mora znati. Rekla bi mu i on bi znao. Od toga bi mogao početi. Možda bi se onda nečega sjetio. Samo, možda bi odmah i njeno ime zaboravio. Ko je ona?
Na šta god misli, a ne zna ni sam kako pomisliti, vidi da toga nema. Ima samo praznina i mrak. Ništa više. Zna da je postojao, nešto, nešto je moralo postojati, toliko još zna, ali ga sada nema. Nema koristi od toga što je postojalo. Ne sjeća ga se.
Izlazio je nekad, to zna. Sjeća se nekih izlazaka. Nije uvijek bio ovako slab i star, imao je snage, bio mlađi.
Kad je posljednji put izišao, lutao je naokolo, zaboravivši zašto je izašao. Potom se ipak prisjetio, zna, krenuo je na tržnicu. Po voće i još nešto, ne zna šta. Ipak ništa nije kupio, nije imao novaca. Ako mu šta bude potrebno, Lidija će mu donijeti. Ona zna šta mu treba, iako od nje ništa ne traži. Šta donese, donese, njemu drugo i ne treba.
Tako je krenuo nazad, da li je to uopšte bilo nazad, ne zna. Ubrzo je uvidio da luta, da je izgubio put i da ne zna kako da se vrati. Neko vrijeme još je koračao, nejasno se sjećao tih kuća i ulica znao ih je odnekud, naišao na park, sjeo na klupu i tu ostao sve dok ga neka djevojka nije povela kući. Znao je da će se neko naći da ga povede kući, uopšte nije bio zabrinut.
Vi me poznajete, je li? Tako ga je pitala.
Ne, ne poznam vas. Ja nikoga ne poznam, mislio je, ali ništa nije rekao.
Ona je objašnjavala ko je, ali što se više trudila da mu objasni, on je manje shvatao, gubio nit i napokon se prepustio izmaglici i omami u kojoj je plovio. Sve se slilo u jedno, u sivu pozadinu punu buke.
Više ne smiješ sam izlaziti, rekla mu je Lidija.
Dobro, mislio je, kad ne smije, i neće. Nije imao namjeru da izlazi. Kuda bi mogao otići?!
Otvorio je prozor i prosto se zaledio od buke. Dolje je bio klanac kojim su urlali automobili. Sve ga je to plašilo, te je pobjegao na divan.
Ponovo gleda preda se, okrugli sto zatrpan raznim stvarima, značajnim i beznačajnim. Značajna je hrana, korica hljeba, ostalo nema važnosti. Značajne su i njegove naočale, ali ako ih trenutno nema, ne sekira se. Šta bi gledao i da ih nađe, kad mu je sve nepoznato, mutno? Najviše na stolu ima Lidijinog suđa. Ona će sve to odnijeti odjednom, u korpi.
Televizor više ne radi. Radio je nekad, zaboravio je da ga isključi pa je pregorio. Tako više ne zna šta se događa u svijetu. Ni to ga ne sekira. Sigurno isto što se i prije događalo a to je već zaboravio. Znači, nije važno. Posljednjih dana, dok je još radio televizor, ništa nije razumio od onoga što su tamo govorili. Slabo je i čuo. Sve mu izgleda nekako naopako u odnosu na ono što je znao, jednom davno znao. Taman pomisli jedno, kad li čuje drugo. To ga uplaši, prestane misliti. Skloni oči i gleda svoje djetinjstvo.
Igrao se u velikoj bašti, imao je psa, brao ribizle i kupao se u rijeci. Majka je znala da ga uzme u krilo i dugo nina dok ne bi zaspao. Toga se sjeća. Misli da se to odnosi na njegovo djetinjstvo. Još nekih se slika sjeti. Salete ga slike kao kolo djevojačko.
Volio bi gledati djecu, bilo čiju i bilo kakvu. Dok je još gledao televiziju, tako je bilo djece. Sada nigdje nema djece. Gdje su nestala? Ne čuje ih, ne vidi ih. Je li i on imao djecu?
Ne, to ne zna. Možda je imao, u šta sumnja. Je li zaista imao djecu? Mogao bi i to pitati Lidiju, koja mu je jednom rekla: Nema na čemu, tata. Znači li to da joj je on otac i da je ona njegova kći. Bolje je da ne mora. Moglo bi se desiti nešto nepredviđeno, da se otkači vagon, da ga izbace s posla. Ali to nema veze s njom. Uostalom, s kim to ima veze!
Jutros mu je nešto sinulo, u vezi sa Lidijom, ili sa njenom slikom, ali se sada ne sjeća o čemu se radilo.
Plakala je, držala se za nešto, suknju neke žene, dok je ovoj tekla krv niz lice i ruke. Tekla je i njemu, iz rasječene podlaktice. Bio je rat, pucalo se.
Imao je nekoliko knjiga. Na stolu još, Red vožnje JDŽ za 1980. godinu, sa mnogim unesenim ispravkama.
Spustilo se veče. Već veoma slabo vidi. Jedva nazire ležaj, peć, prozor. Vrata više ne vidi. Zna da nisu zaključana i da će Lidija sada doći.
Nije sama. Čuje muški glas. Ko je taj čovjek što se nadnosi nad njega?
Tata, čuješ li me?
To je Lidijin glas. Ne odgovara više ni na kakva pitanja. Govori li to ona o njemu, njemu?
Koliko dugo je već ovako?
Mjesec dana, tako otprilike.
Što ga nisi odvela u dom?
Ne znam ni sama. Žao mi ga je, tamo bi odmah umro. Ali ne može više ni ovako. I ti si mu sin. Morao bi možda da ga povedeš sa sobom, nisi sam. Žena ti ne radi. Kakav je ovo život!
Ni govora. Ti znaš moju situaciju. Ni govora! Odmah bi me napustila, a ja ne mogu sam. Ne mogu! Smjestićemo ga u dom.
Zar baš mora u dom?! Tako je omatuvio. Neće oni s njim dobro, Dragutine.
Biće sve dobro. Gleda nas. Ja mislim da nas i čuje i razumije. To je on sebi nešto uvrtio u glavu. Znaš da je uvijek bio zavozit. To je neka njegova igra.
Nisam siguran. Naziva me Lidija, kao da sam mu ja majka.
Tata, ja sam Dragutin.
Ne koristi, vidiš, idemo. Ponijeću ovo suđe, a ti idi. On će sam leći.
Otišli su. Znao je da će Lidija odnijeti suđe. Uvijek tako radi.
Ja sam tvoj sin! Tako je rekao. Znači li to da mu je on otac? Ali on ne može biti otac kad je još mali. Još uvijek je mali a da bi mogao biti otac, je li tako, mama?
“Mama, mama, kako ću sam na spavanje!”