Gledam sa svog prozora u beli dud, to drvo me fascinira i, između ostalog, zbog njega sam se ovde nastanila. Dud je izdašno drvo – čitavo proleće i leto svojim slatkim i zdravim plodovima prehrani na desetine ptičjih porodica. Sad je, međutim, dud bezlistan, vidim delić tihe ulice kroz koju retko ko prolazi na putu do parka. Vreme u Vroclavu gotovo je letnje, sunce sija da zaslepljuje, nebo je plavo, a vazduh čist. Danas sam za vreme šetnje sa psom videla dve svrake koje su proterivale sovu iz areala svog gnezda. Na razdaljini od jedva dva metra pogledale smo se u oči sova i ja.

Imam utisak da i životinje čekaju to što će se desiti.

Meni se već duže vreme čini da je svet preglomazan. Previše ga je, prebrz je, preglasan. Zbog toga ne osećam „traumu izolacije“ i ne patim zbog nesusretanja s ljudima. Nije mi žao što su zatvorili bioskope, svejedno mi je što su zaključali tržne centre. Brinem se samo kad pomislim na sve one koji su ostali bez posla. Kad sam saznala za preventivni karantin, osetila sam vrstu olakšanja i znam da mnogi ljudi osećaju isto, mada se toga stide. Moja introverzija, dugo gušena i mrcvarena diktatom hiperaktivnosti ekstrovertnih tipova, stresla je sada sa sebe prašinu i izašla iz ormara. 

Gledam kroz prozor suseda pravnika, predanog radnika, još donedavno sam ga viđala izjutra kako s togom prebačenom preko ramena odlazi u sud. Sada je u vrećastoj trenerci i bori se sa granom u vrtu, verovatno se prihvatio generalke. Vidim dvoje mladih, izvode starog psa u šetnju, a on u poslednje vreme jedva hoda. Noge mu klecaju, a oni ga prate strpljivo, najsporijim korakom. Kamion gradske čistoće bučno odnosi smeće.

Ide život, i te kako, ali u potpuno drugačijem ritmu. Uzela sam da sređujem ormar i pročitane novine sam iznela napolje u kontejner za papir. Presadila sam cveće. Preuzela sam bicikl sa popravke. Uživam dok kuvam.

U sećanje mi uporno naviru slike iz detinjstva, kad je vremena bilo mnogo više, i kad si  mogao da ga „rasipaš“, satima zureći kroz prozor, posmatrajući mrave, ili ležeći ispod stola i zamišljajući da je to arka. Ili čitajući enciklopediju.

Zar se nismo, u stvari, vratili normalnom ritmu života? Zar nije pogrešno optuživati virus za remećenje norme, zar naprotiv – nije li baš ondašnji, predvirusni hektični svet bio nenormalan?

Virus nas je podsetio na ono što smo smo tako ostrašćeno poricali – da smo krhka bića, sačinjena od najdelikatnijeg gradiva. Da umiremo, da smo smrtni. Da nas naš „humanizam“ i naša posebnost ne odvajaju od sveta, nego da je svet vrsta velike mreže koja nas sve drži, u kojoj smo povezani s drugim bićima nevidljivim nitima uzajamne zavisnosti i uticaja. Da svi jedni od drugih zavisimo, i da bez obzira na daljinu zemlje iz koje dolazimo, na jezik kojim govorimo i boju kože koju imamo – svi podjednako podležemo bolestima, isto se bojimo i isto umiremo. I bez obzira na slabost i bespomoćnost koju osećamo u ovoj opasnosti, virus nam je doneo svest o tome da su oko nas još slabiji ljudi i da im treba pomoći. Opomenuo nas je na starost naših roditelja, na to koliko im sada mnogo znači naša briga. Pokazao nam je da naša grozničava mobilnost ugrožava svet. I evocirao je pitanje koje smo sami sebi retko smeli da postavimo: Šta mi to, u stvari, tražimo?

Strah od bolesti vratio nas je sa zamršenog puta, i nuždom prilika nas podsetio da postoje gnezda iz kojih smo potekli i u kojima se osećamo bezbedno. I da smo ne znam kako veliki putnici, u situaciji kao što je ova uvek ćemo gravitirati ka nekakvom domu.

Na taj način otkrile su nam se tužne istine – u vreme opasnosti ponovo počinjemo da mislimo u zatvorenim i isključujućim kategorijama naroda i granica. U ovako teškom trenutku pokazalo se koliko je u praksi slaba ideja evropske zajednice. Ovo je utakmica u kojoj je Unija prebacila vruć krompir nacionalnim državama. Zatvaranje državnih granica smatram za najveći poraz ovog zlodoba – vratili su se stari egoizmi i kategorizacija na „naši“ i „njihovi“, upravo ono što smo poslednjih godina suzbijali nadajući se da nam to više nikad neće formatirati pamet. Strah od virusa automatski je aktivirao najprostije atavističko uverenje da su krivi nekakvi stranci, i da su uvek oni ti koji odnekud donose opasnost. U Evropi je virus „odnekud“, nije naš, tuđ je. Tako su u Poljskoj postali osumnjičeni svi povratnici iz inostranstva. 

Talas zatarabljenih granica, monstruozne kolone na graničnim prelazima za mnoge mlade ljude bio je šok. Virus svedoči: granice su žive i dobro se drže. Bojim se, takođe, da će nam  brzo osvežiti sećanje na još jednu staru istinu – koliko je mnogo nejednakosti među nama. Jedni od nas odleteće privatnim avionima u kuću na ostrvu, ili u šumsku osamu, a drugi će ostati u gradovima da opslužuju vodovod i elektrane. Treći će rizikovati zdravlje radeći u prodavnicama i bolnicama. Dok će jedni na epidemiji da profitiraju, drugi će izgubiti sve što su u životu stekli. Kriza koja se sprema zasigurno će da podrije principe za koje smo mislili da su stabilni; mnoge države neće se s njom izboriti, i suočavanje s njihovim dekompozicijama probudiće nova ustrojstva, što je čest epilog ovakvih preloma. Sedimo kod kuće, čitamo knjige i gledamo serije, a u stvari traju pripreme velike bitke za novu stvarnost koju čak ne umemo ni da zamislimo, i polako shvatamo da ništa više neće biti isto kao što je bilo. Situacija prinudnog karantina u kojima su porodice kod kuće kao u kasarni mogu da nas otrezne od nečega što uopšte ne želimo sebi da priznamo: da nas porodica tišti, da su bračne veze odavno već izvehunjale. Naša deca će izaći iz karantina zavisna od interneta, a mnogi od nas neće osvestiti besmislenost i besplodnost stanja u koje se mehanički i po inerciji zakopao. A šta ako dođe do porasta broja ubistava, samoubistava i psihičkih bolesti?

Na naše se oči kao dim razvejava civilizacijska paradigma koja nas je poslednjih dvesta godina oblikovala: da smo mi gospodari stvaranja, da možemo sve i da nama svet pripada. Predstoje nam nova vremena. 

(Tekst je autorka udostupila na svojoj fejsbuk stranici 1.4.2020, potaknuta diskusijom na internetu povodom njenog feljtona u listu Algemajne cajtung, zbog kontroverzi izazvanih citiranjem fragmenata istrgnutih iz konteksta.)

S poljskog: Milica Markić

Svi koji vole Bosnu i povijest, a drže do sebe, znaju za dvaput već cjelovito objavljeni ljetopis kreševskog franjevca Marijana Bogdanovića.

Nesretnog fra Marijana su u nedugom životu (1720.-1772.), pored brojnih odgovornih dužnosti u matičnom mu samostanu i upravi provincije, zapale i tri stvari zbog kojih je itekako oplakao: kuga, izgorenje samostana u kojem je odrastao i biskupska čast. 

Neko će se začuditi suzama zbog posljednjeg navedenog, neko pomisliti i da su bile radosnice, ali on sâm kaže da ga je, nakon što mu je, krajem studenog 1767., javljeno da je Kongregacija za raširenje vjere izabrala baš njega, uhvatila smućenost i oblile suze kao nikad dotad. Kuga je morila radeći u tri smjene, i petkom i svetkom, on slaba zdravlja, a biskup je, podsjetimo, u ono doba morao na konja pa, od župe do župe, sklanjajući se od nerijetko i nemalo raspopamljenih grabežljivaca, obavljati vizitaciju i dijeliti sakrament krizme. 

Karantena je posljednjih dana jedna od riječi koja se čuje na svakom koraku. Nije to izum novijeg doba, naprotiv, ozbiljne države imale su je i puno prije od fra Marijanova nedoba. Spominjem to jer bi fra Marijan, da su ga ulovili u prekršaju, džaba mu sve, završio u zatvoru ili barem, današnjim rječnikom rečeno, u  nametnutoj mu izolaciji. Biskupsko ređenje obavljaju, naime, najmanje trojica koji to već jesu. U Bosni tog doba postoji samo jedan, Bogdanovićev predšasnik, Fojničanin fra Pavao Dragićević, jedva živ od poznih godina i za njih sakupljenih bolja. Nemoguće je bilo, čak i da je Dragićević bio zdrav k’o drijen, dovesti u Bosnu, premereženu svakovrsnim i trajnim osmanlijskim zulumom i k tomu još opaljenu kugom, dovesti još dvojicu, pa mu ostaje zaputiti se tamo gdje ih ima više, u Dalmaciju, tada dio mletačke države, a odatle u Dubrovnik. Da bi tamo stigao, na granici bi najprije morao u karantenu, a za to vrijeme bi, zbog Dragićevićeva zdravstvenog stanja, Bosna mogla ostati bez biskupa, što bi vječito kompliciranu stvarnost moglo usložniti tako i toliko da bi je bilo vrlo teško raspetljati. Zato se, putujući s 20 godina mlađim rođenim bratom, također franjevcem, fra Matom, i subratom klerikom fra Šimunom Ribičićem, snalazi zaobilazeći službenu tursko-mletačku granicu: „Prošli smo ispod Imotskog privatno, bez ikakve smetnje, u Dalmaciju i preko Zavojana slobodno došli u samostan u Zaostrog.“ Tu su im zaostroška subraća – biskup je biskup, al’ kuga je kuga – kako kaže, „gunđali“ zbog sumnje u to jesu li možda ipak zaraženi. Da ih sumnje ne bi odviše morile, njih trojica unajmljuju malu lađu, i kreću ka konačnom odredištu, Stonu. Da bi ušli na teritorij Dubrovačke Republike, morali su, po tadašnjim zakonima, ostati 22 dana u karanteni, ali se opet snalaze, doplovivši lađom do Trpnja, a odatle, izmislivši očito uvjerljivu priču da su stradali u brodolomu, dolaze u Ston. Tako se  jadni biskup, da bi to i službeno postao, morao dovijati i lažima.

Za razliku od zaostroške mu subraće, stonski biskup Petar Budmani prima ih „ljudski“, „uopće ne spominjući zdravlje ili karantenu“, iako, očito je, zna da su „zaobišli“ stroge zakone Dubrovačke Republike. Tako će fra Marijan već prve naredne nedjelje po dolasku biti i službeno posvećen za biskupa. 

Fra Šimun Ribičić po prethodnom planu nastavlja put ka Italiji, a fra Marijan i fra Mato, plašeći se nekih „vrlo opakih Turaka“ u Gabeli, radije biraju vratiti se istim, makar i puno daljim putom. Sada ga u Zaostrogu primaju „s velikom čašću“ i uz „svečani doček“, a isto će doživjeti i koji dan kasnije, kad svrati u samostan Svetog Križa u Živogošću te onaj Uznesenja Blažene Djevice Marije u Makarskoj.

Sve se to dešava nakon što je u Bosni i Hercegovini dvije godine  ranije kuga pomorila na tisuće, čak vjerojatno i na desetke tisuća duša. Sam fra Marijan u ljetopisu navodi da je u njegovom malom Kreševu stradala „trećina puka, tj. oko 540 duša.», dok autor dijela bosančicom napisanog popisa umrlih od kuge 1765. godine na kraju toga dijela, na dnu stranice, navodi da su ukupno umrle 533 osobe. Fra Ignacije Strukić mnogo kasnije iz nepoznatog razloga smanjuje broj, navodeći da je kuga harala „po Kreševu i Vrancima“, ni ne spominjući ostala sela, te da je pomorila oko 450 katolika. Stvarno su, međutim, u najgorem razdoblju haranja, do 10. kolovoza, u kreševskoj župi umrle 564 osobe, što se lako izračuna kad se zbroje umrli kako su navedeni u istom popisu. U latiničnom nastavku popisa navode se kao umrle još 64 osobe, što ukupno daje podatak da je 1765. na kreševskom području od kuge stradalo 628 osoba. 

Ni to, naravno, nije pouzdana brojka, što najbolje pokazuje Bogdanovićev zapis o sudbini tercijara Ante Soke, označenog krivcem za požar u kojem je samostan izgorio. Ljetopisac, naime, navodi da je Soko bio zaražen kugom i odijeljen od drugih te da je umro četvrtog dana nakon požara, ali dvoji oko uzroka smrti: moguće je, po Bogdanoviću, da je umro od kuge, a moguće i iz sasvim drugih razloga, možda i od muke nakon što se „osvijestio“ i shvatio što je svojim ponašanjem napravio. Treba napomenuti i to da je u nekoliko slučajeva brojka umrlih u pojedinim obiteljima prepravljana pa ostaje nejasno je li netko iz naknadno dopisanog dijela popisa, prepravljanjem brojke, možda unesen i u prvi dio popisa. Sve zajedno, iako su vremena općenito, pa tako i stupanj razvoja medicinskih znanosti, neusporedivi, postavlja neka pitanja slična onim što ih ovih dana i sami postavljamo. Svakodnevno se, naime, mogu pročitati vijesti o tome kako je neko negdje umro od korone, makar imao stotinu godina i ko zna koliko kroničnih bolesti. Tako i po podacima iz matice umrlih za 1765. ispada kako, da nije bilo kuge, te godine niko u Kreševu ne bi ni umro: svi su se umrli, naime, našli na popisu umrlih od kuge.  

Inače je karantena, gdjegdje zvana i lazaret (pod Svetom Lazaru, zaštitniku okuženih) odnosno kontumac (od njemačkog Kontumaz = karantena, a iz latinskog contumacia = tvrdoglavost) – makar neki ovih dana prvi put čuju za takvo što – primjenjivan često kad bi kakva gadna pošlica navalila na neko područje. Tako Evlija Čelebija navodi da su došljaci iz Bosne u Split 1660. morali 40 dana u karantenu. Nekad je, za iste epidemije i u istoj državi, bila različita za različita područja pa se tako navodi da su Mlečani u Zadru 1749. godine odredili da za putnike iz Boke i Dubrovnika traje 28, a upola kraće za one što dolaze iz donje Dalmacije i s otoka. Neću duljiti, ima o tom svemu puno podataka u znanstvenim radovima, samo ću još spomenuti da se u nemalom broju gradova i sad nalaze zgrade ili čak četvrti naziva Lazaret. 

Samom fra Marijanu kuga nije najkrupnije što mu stvara tjeskobu već činjenica da je, na Uskrs 1765., izgorio njegov matični samostan. Da zlo bude veće, u onoj panici, nakon što se shvatilo da samostan gori, pomiješaše se zdravi i okuženi, što je, dakako, znatno doprinijelo da bude dostignuta brojka od 628 umrlih. Ono što danas uporno nazivaju smiješnim imenom „socijalna distanca“ tada se vjerojatno, makar se svodi na isto, zvao prosto razmak, ne znamo da li metar i pol ili manje. Uglavnom se misa molila iz crkve, narod je, razdvojen na zdrave i okužene, bio vani, a kad je planulo, katastrofa se umnožila do neslućenih razmjera. 

Fra Marijan požar opisuje vrlo ukratko, budući da, kako sam kaže, ne želi da njegov ljetopis bude „povijest uništenja samostana“ već „ljetopis samostana nakon uništenja“. Ukratko nabraja i što je sve uništeno, izbjegavajući zaći u detaljnije nabrajanje. „Prepustimo stoga sve odredbi Božjoj“, kaže tim povodom: „njegovi su putovi neistraživi, a njegovi sudovi duboki bezdani. Zahvalimo se uzvišenoj providnosti Božjoj, koja je dala i uzela, koja usmrćuje i oživljava, odvodi u podzemlje i odanle izvodi“. 

Bogdanovića u Kreševu, kao i mnogih drugih rodova, odavno nema, ali ih je nekad bilo toliko da je, u vrijeme kad se sve dešava, u samostanu bio još jedan iz tog roda, fra Franjo (1710.-1775.), rođeni stric fra Marijanov i fra Matin. Nakon studija u Sumartinu na Braču vodstvo Provincije procijenilo je da može poslužiti i bolje nego kao župnik ili samostanski vikar pa ga je ostavilo da se dalje školuje, što on i koristi, položivši uskoro ispit za profesora filozofije. Profesorovat će na filozofskim učilištima u Cerniku kod Nove Gradiške (1741./42.) i Vukovaru (1742.-45.) pa će se vratiti u svoje Kreševo, gdje će od 1752. biti odgojitelj novaka, gvardijan (1754.-57.) te tajnik već spomenutog biskupa fra Pavla Dragićevića. Kasnije će biti i definitor, potom i provincijal (1762.-65.), a prijedlog da postane biskupom odlučno će odbiti pa će na biskupsku stolicu, umjesto njega, sjesti fra Marko Dobretić. 

Provincijalske časti riješit će se u najgore vrijeme po njegovu samostansku općinu, taman kad samostan u formi milijuna svitaca bude otpućen u nebo, a samostansko bratstvo raspršeno dotle da se jedva može i dalje nazivati bratstvom: novaci su poslani u Sutjesku, gdje je požar zatekao i starog člana samostana, ex-definitora i ex-gvardijana fra Antu Nejlemovića, pa su ga, pogotovo što zbog čireva na nogama nije mogao hodati, tamo i ostavili, a Sutjeska je određena i za smještaj klerika fra Rafaela Budimira. Još jednog starca, fra Franju Tomića, „s velikom mukom“ će prenijeti u fojnički samostan. Dvojica fratara ostat će u opožarenoj samostanskoj ruševini, „na službu puku“, drugu dvojicu, zaduženu da služe okužene, zapast će štala u samostanskom vrtu, a još dvojica s djecom, odnosno đacima, smjestit će se na samostanskom imanju u blizini ostataka srednjovjekovnog Kreševa. Tako će se zlopatiti naredne dvije godine i osam mjeseci. 

Ovo spominjem usput: posljednja dvojica su, bezbeli uz pomoć djece i naroda, u novom prebivalištu, uz ostalo, sagraditi bunar, koji će kasnije postati središte sela nimalo seoskog naziva Grad. Do sela Grad u novije doba će biti probijena cesta i dovedena struja pa će potrajati nekad do posljednjeg rata, kad će od svega ostati samo poneka napuštena štala, ime i bunar sagrađen 1765. 

Vratimo se fra Franji. On je, naime, na biblijsku apokalipsu što je zadesila samostan gledao drukčije nego li nećak mu fra Marijan pa je, uz svoje viđenje požara i uza sve napore koji će uslijediti da se osmanska vlast nekako umilostivi i izda dozvolu za obnovu (a nije dala čak ni da se uz požarište sagradi štogod kućice za smještaj fratara) detaljno, ikavskim narodnim jezikom, popisati što je sve progutao oganj. 

      Stvar čudna u vrime velike Mise, baš Evandjelje se pjevaše, zavikaše niki iz bašče prikužnici, koi izvan puka zdravoga slišavau Mise, izgori nešto, izgori Manastir, vrlo dimi, a Guardian s Otara odgovara, gdi, šta izgori, od polak Evandjelja, pak slidi do svrhe, i posli zapivavši Credo jerbo se iz Crkve pivaše Misa, kad bi na pola Creda zavikaše mnogi, izgori, izgori, tada se pomete sve, ostaviše Otar, smišase zdravo i kužno, poteče puk da trne vatru, al zaludu (brez koristi) jer po Božjem pripušćenju, i mogu reći pokaranju, dok se puk diže, i u nutra unidje, padoše po Crkvi lampade (svietlinice) jerbo vatra sunu, šišeta prižeže, i uža od lampada, a dim ne dade unići na pod, gdi se je našla, ili užegla vatra; dapače niki, koi bijau unišli, umalo od dima lučeva zatušeni neostaše.

Stvar gadna, i čudna da se utrnut nedade, nego u sath i po izgori sve drvno od krova, na oči svega puka, koga bijaše mnogo, kakonoti na dan Uskrsa Slavnoga, padoše rogovi i krov u nutra, tada zapališe se reče puk podovi, a zatim i zidovi, tia do sudja u Konobi gdi je vino, jerbo progori Refectoria, premda bijaše popločana.

Tako, uz ostalo, piše fra Franjo, a onda navodi i kako se neki, provalivši u konobu s vinom i rakijom, opiše i umalo ne izgorješe, „i pijane iztirasmo jih na dvor, prolivši vino i Rakiu“. Nisu gasitelji, dakako, imali kad piti već ih je omantao zadah alkohola koji se već talasao po podu konobe, a od svega („a bijaše Vina, i Rakie mnogo, nikad veće, kano prama izoglavom /što običaju reći/ samo bieloga Vina biloje 26. tovara“) samo „jedna bačva (…) bi oteta, s velikim trudom, i mukom, i pogibelju, i nikoliko Rakie, i tijem se služismo onog lita“.

Samostan je tada, s materijalnog aspekta gledano, vjerojatno stajao najbolje što se moglo zamisliti, kako u stvarima potrebnim za rad, tako i u onim potrebnim da se preživi. Nije mala stvar bila imati oko 150 šinika pšenice (šinik iznosi otprilike 80 oka, odnosno oko 100 kg) i oko 300 komada ovčje i kozje pastrme – ne zaboravimo da je kuga bila toliko opaka da su mnogi, sklanjajući se od nje i od svakog posla koji ju je mogao donijeti, doslovno gladovali. Fra Franjo nabraja i što je sve izgorjelo od misnog ruha i stvari vezane za to, sve do biskupske odjeće (viđenije župe imale su odjeću za biskupa da je, kad dolazi, ne mora nositi sobom) i skupocjene paramente (24 dukata) u kojoj je – ipak je bio Uskrs i oblačilo se najvrjednije i najsvečanije ruho – gvardijan služio misu pa je u onoj pometnji samo zgulio sa sebe i bacio na oltar. Najpribraniji u svemu ispade izvjesni Stjepan Majstor ex Schismatico, što će reći da se valjda radilo o bivšem pravoslavcu koji je iz nekog razloga postao katolikom; elem, Stjepan „iznese Štatuu (Kip) S. Kate, i pervaz pozlaćen koi okolo bijaše, i figura (slika) s Gospina Otara odadri i iznese na dvor“. Kip svete Katarine, zaštitnice samostana, nepoznate starosti, danas tako spada među najvrjednije samostanske starine. Drugi iznesoše još dvije velike slike, a sve ostale, „okolo šeset (60) paradžika (komada)“, nestaše u plamenu, „jer po pripušćenju Božjem svak se smete, i neznadosmo što činismo; a mogaše se mnogo robe izbavit, i saranit, al svak nastojaše vatru trnut, a za drugo kano desperati (bez ufanja) nebrinuše se“. Izgorjeli su i stari ljetopisi i samostanski arhiv, ali i teško izračunljiva količina novca od uplaćenih misa i sakupljenih lemuzina te ostava bogatijih svjetovnjaka koji su računali da je ušteđevinu najsigurnije povjeriti fratrima – em su se izbirikali u izbjegavanju lukavih osmanlijskih stupica, em ih i Bog čuva. Ali im se, eto, ne dade. 

Sam Bog zna što je fra Franjo mislio dodajući na kraju rečenicu „A bilo je i veće, al mučim, ni je bo koristi, kazivati“.

Fra Franjin opsežni ljetopis dosad inače nije tiskan i tako predstavljen javnosti pa mnogi misle da je onaj njegova bratića fra Marijana jedini kreševski iz tog doba. 

Sudbina se prilično okrutno poigrala i s trojicom Bogdanovića. Prvi je, naime, umro najmlađi, fra Mato, u koga su polagane nade da će Provinciji poslužiti i kao liječnik. U Napulju, gdje je studirao i brat mu fra Marijan, slušao je, naime, uz predavanja iz teologije, i ona iz kirurgije, ali je, umjesto diplome kirurga (makar neki, budući da fra Marijan u ljetopisu navodi kako mu se brat vratio pošto je „završio nauke“, misle da je postao i kirurg), zaraditi tuberkulozu praćenu čestom groznicom. Unatoč svesrdnom trudu brata i subraće da bude izliječen, umrijet će u proljeće 1771. u dobi od svega 30 godina. Eno mu groba u posuškom groblju na Ričini, kamo je poslan ne bi li mu pomogao suhi hercegovački zrak. Uzalud. 

Fra Marijan je tako nadživio svog 20 godina mlađeg brata, ali jedva, budući da je i sam umro već početkom naredne godine. Pedeset dvije godine ni onda nisu bila neka posebna pljačka, a bio je toliko priseban i svjestan kako mu se bliži kraj da je prije smrtnog časa poobavljao sve nužne poslove vezane za biskupsku dužnost. 

Tužna fra Marijanova i fra Matina mater Manda nadživjela je oba sina, a od prištede što ju je za nju ostavio stariji, redovito joj je, koliko joj je trebalo, izdavao treći od Bogdanovića, fra Franjo, koji je, eto, nadživio obojicu puno mlađih bratića, preselivši „na bolji svit“, kako se tada uobičajeno navodilo u maticama umrlih, u ljeto 1775. godine.  

E sad… Da se piše priča na ovu temu, da je čista fikcija, pa da autor kaže kako se gvardijan u doba kuge zvao fra Bono Kugić, svi bi rekli da je malo pretjerao. Oba Bogdanovića ga prilično nesmiljeno kritiziraju, označavajući ga, zbog nebrige, glavnim krivcem za požar – gvardijan je, znamo, u prijevodu ništa drugo do čuvar. Jedno je što je tolerirao da samostanska mlađarija puši duhan, što je i uzrokovalo požar, drugo, kako navodi fra Franjo, što „odluči premda priko volje Otacah od Manastira služit po dvoru kužne od početka Ožujka miseca do ovoga dneva“, tj. do Uskrsa i požara. Da nije, ne bi se pomiješali i brojka umrlih od kuge bila bi kudikamo manja. Fra Bono će se uskoro, a to se dešava vrlo rijetko, od silne muke i grizodušja, odreći gvardijanstva.

Da je umjesto 1765. bilo ljeto Gospodnje 2020., požar se, rekli bi cinici, vjerojatno ne bi ni desio, budući da mise, pa makar bio i Uskrs, ne bi ni bilo. Siroti fra Bono procijenio je – a nije bilo civilne zaštite da mu to zabrani – da su i okuženi Božji stvorovi koji zaslužuju utjehu u vjeri, a mora da je vjerni puk – makar se onda sigurno podrazumijevalo ono što se danas mora rješavati naredbama – upozoravao i na „socijalnu distancu“. Očito je tada, unatoč svemu, čim su se usuđivali doći na misu usred tako strašne pošlice kao što je kuga, vjere u ljudima bilo toliko da su je, kako Miljenko Jergović reče za junaka jedne svoje pjesme, mogli prodavati po crkvama. Današnjim, u kojim će prvi put otkad je svijeta i vijeka, Uskrs proći bez misa. Tiho kao uhoda koji osnovano sumnja da je već prokazan. 

Za Magazin Express razgovarala Branimira Lazarin

Roman „Herkul“ Miljenka Jergovića objavila je „Fraktura“ u studenome prošle godine. Formalna odrednica romana veli da je riječ o satiri: ali kakvoj, na kojim to mjestima u romanu, ovdje je posebno zanimljivo. U romanu su motivi migracija, terorizma i pojave pandemije (fikcionalno) sljubljeni s motivima realne domaće političke svakodnevice.

Dnevna fašizacija neminovno izmiče racionalnom fokusu, a mediji funkcioniraju kao ključan egzekuterski alat. Ništa novo? Sve je jasno i (pre)blisko? „Herkul“ baš zato nastupa surovo ali točno, kao logično izveden paradoks „realizma distopije“. Kao spoj fakata i (predvidljive) fikcije, o čemu razgovaramo s autorom.

Kako razmišljate o kategoriji satire kojom je formalno označen roman, i/ili distopije koja detonira u „Herkulu“? I kad ste, pri kojem društvenom trenutku osjetili da roman trebate „pustiti“? „Herkul“, naime, djeluje kao potvrda uvjerenja da nam je zadnja kap prelila čašu?

Iskren da budem, nije mi bila na umu ni distopija, ni satira. Pogotovu nije satira, budući da postoji preduvjerenje kako satira ima biti duhovita, tačnije smiješna, a ja nemam dara za izmišljanje smiješnog, pa čak ni za uočavanje smiješnog u svojoj okolini. I još nešto: satira podrazumijeva neko pretjerivanje, satiri su bliske hiperbole, spektakularna uvećanja i ista takva smanjenja, čime se ne služim pišem li o stvarnosti. A nema satire ukoliko se ne piše o stvarnosti. S distopijom, opet, postoji niz drugih problema. Osnovni je, pak, taj što je, barem iz moje perspektive, distopija žanr govora, mišljenja, fikcionaliziranja na temu budućnosti, žanr prorokovanja, pa čak i proroštva. Takvo što se ne bih usudio pisati. “Herkul” je, barem po mom osjećaju stvari, pokušaj da se dramaturški obrasci koji se neprestano projektiraju na stvarnost dovedu do svojih konačnih dramaturških konsekvenci, kao i da se određeni postupci vlasti privedu njihovim krajnjim, logičnim, vrlo predvidljivim i vjerojatnim posljedicama. Recimo, kada prije desetak godina, u iznenadnom i vrlo zlokobnom napadaju liberalno-ekonomske i liberalno-političke histerije, tadašnji ministar financija Slavko Linić i ministrica kulture Andrea Zlatar u vrlo entuzijastičnoj kooperaciji ukinu dnevni list Vjesnik, tada se, bez obzira na antinacionalistička i elitistička trabunjanja kako je Vjesnik nepopravljivo loš i nezanimljiv, u Hrvatskoj trajno ukida sama mogućnost smrtno ozbiljnih i potencijalno informativno pouzdanih dnevnih novina. U “Herkulu”, u zaključnom dijelu knjige, čitate što je krajnja konsekvenca takvog postupanja. Znate, ozbiljnim i dosadnim novinama se, kao i ozbiljnim i dosadnim novinarstvom, čak i ako je ono politički pristrasno, jedno društvo brani od apokalipse izazvane infodemijom. Naveo sam vam samo jedan primjer. Mislim i da je sve drugo u finalu “Herkula” dramaturški dovršetak sto puta najavljenih društvenih procesa u Hrvatskoj, a bit će i šire.

Pripovjedna dionica Zorana, sarajevskog Srbina i gastajbajtera Bečanina je osnovna, racionalna poluga romana. Spoznaja da „Srbin u Beču u njemu  uvijek prepozna Srbina“ preslaguje dimenzije (post)jugoslavenskog identiteta. Ukratko, pitanje je zavičaja. Na nekom mjestu spominjete i pjesnika Adama Zagajewskog čiji stihovi nadahnjuju, povrh svega, i mišljenja o identitetu zavičaja. Ali parafraza njegova stiha „Lavov je svuda“ ne funkcionira, ne uspijeva se ukorijeniti u mišljenje fatalno izmještenih balkanskih likova? 

U jednom trenutku, vjerujem, svaki emocionalno inteligentan i relativno obrazovan čovjek shvaća da zavičaj nije prostorna, nego je vremenska odrednica. U našem slučaju, na žalost, ne važi parafraza Adama Zagajewskog: naš Lavov nije svuda, naš Lavov ili je definitivno izgubljen u vremenu koje nam se izmaklo, ili je, što je mnogo gore, naš Lavov u nekom od obezumljujućih, halucinantnih nacionalističkih priviđenja. Između svijeta o kojem piše Zagajewski i nas prvenstvena je razlika u tome što naše iskustvo niti je memorijsko, niti je historijsko, te samim tim naše iskustvo nije književno ni kulturno. Mi nismo u stanju apstraktno misliti, nismo školovani za to, jer naš svijet nije pročitao ni dva osmoškolska romana i jednu pjesmicu, a kamo li što preko toga, i nije u stanju razumjeti razliku između zbilje i fikcije, između cigle i metafore. Recimo, ne možete ovim ljudima objasniti nešto tako jednostavno kao što je činjenica da postoji razlika između države i domovine, i da je naša Hrvatska, naš Lavov u nekoj Hercegovini, u nekoj Banjoj Luci, ili čak u nekom Beogradu. Mi o sebi i svojim identitetima nismo uopće u stanju misliti. Jer nismo u stanju misliti ni o bilo čemu drugom. Posljedica je to nečitanja i nerazumijevanja teksta. Ovdje misle da je književnost nešto poput filatelije, stvar hobija. Kada se govori o književnosti, ovdje se govori o nekakvim ljubiteljima čitanja. To je otprilike jednako tačno i lucidno kao da o vojnicima govorite kao o ljubiteljima oružja, a o liječnicima kao o ljubiteljima šprice i stetoskopa. Književnost je, pored svega drugog, način da se razmišlja o više stvari odjednom, i da se na svijet gleda iz različitih gledišta, uz shvaćanje da nijedno od njih nije “pravo”. Književnost i umjetnost samima su sebi smisao, ali su i neka vrsta škole za apstraktno mišljenje.

Lik sarajevsko-bečkog grafičkog dizajnera Zorana paradigmatski je na zanimljiv način. Onaj čija je profesionalna sudbina i uspjeh građanske egzistencije počeo u dekadansi Jugoslavije  i specifičnom državnom tretmanu alter rock kulture, završio je u kaosu, mržnji i histeriji nacionalističke horde. Onaj, dakle, koji je visoke kriterije intelektualnog zanata brusio na jugoslavenskoj avangardi i pobuni represivnom jugo-aparatu, privremeno se skrasio u arkadiji zapadnog kruga ali ga je bumerang vlastite nužnosti vratio u predmoderno stanje kulture zavičaja. Eh, kad bi se politička povijest ovih prostora počela tumačiti na premisi nedovršenih modernizacija, kud bismo stigli, što shvatili? I je li uopće, mlađim generacijama posebno, moguće tumačiti povijest jugoslavenskog prostora kroz historiju popularne kulture Jugoslavije?  

Povijest naših zemalja povijest je nedovršene modernizacije. I to je nešto što se vrlo jednostavno s interesom može pratiti u svakom od ovih tobože zavađenih društava i naroda. U Srba taj pokušaj modernizacije započinje s kraljem Milanom Obrenovićem, u Hrvata s Antom Starčevićem. Pa se i kod jednih i kod drugih nastavlja, recimo, s Andrijom Štamparom, koji ih je izveo iz medicinskog srednjeg vijeka. U Hrvatskoj modernizacijski je temelj bio u Starčevićevom i Radićevom antiklerikalizmu, da bismo sto godina nakon Radićeva nestanka živjeli pod svojevrsnom diktaturom visokog klera, u najpocrkvenijem društvu u Europi. Antifašizam je također projekt nedovršene modernizacije. Pa sve te naše avangarde, od pjesničkih, odmah nakon Velikog rata, do punka, novog vala i Džonija Štulića, koje su završile na Marku Perkoviću Thompsonu i ljubiteljima čitanja. A Zoran u “Herkulu” je na neki način tipičan protagonist jedne od nedovršenih modernizacija, netko tko će, kada reakcionari ponovo zavladaju, postati žrtva vlastite emancipiranosti. Naime, najgore uvijek postradaju, od Starčevića i kralja Milana pa sve do danas, oni koje modernizacija odistinski zahvati i koji povjeruju da je to sad to. U tom je smislu čitanje u Hrvatskoj ili u Srbiji, u Bosni ili na Kosovu, opasno po život, apstraktno mišljenje opasno je po život, a najopasnije je sjećanje. Sve dok čovjeka ugrožava kad zavlada neka, recimo, Kolinda Grabar Kitarović, kad nastupi doba koronavirusa ili kad Ante Pavelić s Krležom razgovara o indentanturi u Hrvatskom državnom kazalištu. To su trenuci u kojim se čovjeku zorno pokaže da ovdje valja bježati od svake modernizacije, i tako spašavati živu glavu.

„Meni je bilo dosta da spoznam Boga i da spoznam Hrvatsku da bih se školovao, i mislim da je to jedini način da bi se išta naučilo“, kaže u romanu lik Ante Gavrana Ćumura, hrvatskog generala, heroja i veterana rata u Bosni u formi ispovjednog govora. Ćumurove misli zvuče „autentično“ pa ih i shvaćamo dokumentaristički a ne satirički. Ali navikli na abecedu domaće ustašoidne desnice, pokušavamo ju ignorirati šutnjom? Ne zanima nas otkud fatalni nesporazumi u autoidentifikaciji likova poput Ćumura, nemamo strpljenja za ključ njegove motivacije? 

Znate li do čega mi je, ipak, u “Herkulu” bilo najviše stalo? Do toga da razumijem “argumente” generala Ćumura na jednak način, i preko vlastite kože, kao i Zoranove argumente. Jedino tako to ima smisla. Jesam li ja mogao, što stjecajem okolnosti, što nizanjem oportuniteta, u nekoj životnoj i mentalnoj dramaturgiji završiti kao Ante Gavran Ćumur, ložač u bolničkoj toplani i dvostruki hrvatski general, ultimativni domoljub? Vjerujem da jesam, koliko god se činilo da nisam. Važno je to, čini mi se, znati. Jer fašizam, onaj veliki, politički projektirani, ali i onaj mali, intimni ili zatvoreni u vrlo uske krugove, recimo one porodične, uvijek podrazumijeva normalizaciju onoga što je nenormalno. To zapravo i jest najtačnija i najobuhvatnija definicija fašizma. Da bi se ona ostvarila, potrebno je, međutim, i to da trajno povjerujemo kako s nekim Antom Gavranom Ćumurom nemamo ništa, kako je on sasvim drukčiji, pripada drugoj ljudskoj vrsti. Fašizam je kada povjerujemo da su fašisti drugi i drukčiji od nas. To je onda samo obrnuta ili malo transformirana perspektiva samih fašista koji vjeruju da su Židovi, Srbi i pederi drugi i drukčiji od njih.

Prastara simplifikacija „teorija odraza“ kao alibija integriteta medija u društvu, odavno ide na živce. U romanu se jasno pokazuje ono što je (ne samo) medijskim radnicima oduvijek prezentno. To, naime, da nehajna fraza noćnog urednika novina ubrzo postaje histerični globalni refren. Prototip fejk njuza. Ima li nade da će izvanredna situacija pandemije ipak „resetirati“ novinarstvo na temeljne, „konzervativne“ postavke?

Istinsko novinarstvo oblik je manjinske subverzije nad većinskim mišljenjem i nad vlašću. To vlasti razumiju, i zato im je u Hrvatskoj bilo toliko stalo da unište novinarstvo. I uništili su ga skoro sasvim. Ali su, kako to već biva, uništenjem novinarstva, a onda i cjelokupne žive kulture, uništili i Hrvatsku, kao društvo koje ujedinjuju zajednička sjećanja, zajednička povijesna iskustva, zajednički jezik. Ali ne, oni lupetaju o digitalnoj eri, o društvenim mrežama, o interakciji, a nisu više u stanju prenijeti ni vijest o virusu i o tome kome, zapravo, i čemu taj virus škodi, radi li se primarno o bolesti čovjekovoga organizma ili o bolesti zdravstvenog sustava i najšire zajednice. Da postoji novinarstvo, na način na koji bi, za društveno dobro, moralo postojati, takve bi se stvari jednostavno iskomunicirale.

Roman ste pisali prije naznaka epidemije korone, ali u vašoj je verziji epidemija trbušnog tifusa ona koju su, po naravi klasnosocijalne paradigme, donijeli (neidentificirani, neimenovani) islamski fundamentalisti. A sad, eto, svjedočimo različitim aspektima suvremenog stanja, gdje se (i) medijska  „klasna perspektiva“ prijenosa virusa s, recimo, mondenih europskih skijališta, naprosto mora priznati kao egalitarna činjenica? Pa to djeluje gotovo razočaravajuće… 

Vidite kako je to, u Hrvatskoj su skijaši postali petokolonaši, pobunjeni Srbi, Židovi, komunisti… Skijaši su postali neprijatelji. Moram priznati da takve stvari dovode u iskušenje da postanem religiozan. Jer samo je neki vrlo duhoviti Bog mogao na takav način pokazati ovim ljudima kamo ih vodi njihov glupavi i samouništavajući šovinizam. Da, nešto od toga što se danas zbiva konstruirao sam i projektirao u “Herkulu”.  Ustvari, neočekivano mnogo toga što se danas zbiva zapisano je u “Herkulu”, ali nipošto to ne znači da imam proročke moći. Samo imam nekakav pojam o dramaturgiji, o tome koji događaji naprosto moraju uslijediti, a ponešto sam, vidite, i pročitao. Ali nikad ne zaboravimo razliku između zbilje i fikcije: u fikciji bi bilo banalno i krajnje neuvjerljivo to da Hrvati skijaše proizvedu u svoje arheneprijatelje. Stvarnost je uvijek manje autentična od fikcije, ali kako još i to nekom da objasnimo?

U trenutku globalizirane karantene dolazi i do romantizacije korone. Stanja koje navodno služi kao (medijska) psihološka pomoć: što čitati, gledati, kako sociološki tumačiti vrijeme korone. Poput „pauze od mračnih misli“ i refleks „sretnih preživjelih“?

Zašto pauza od mračnih misli? Treba uroniti što dublje u vlastiti mrak i u mrak zajednice. A preživljavanja što se tiče, Covid-19 ipak nije kuga. Nije niti nalik kugi. Covid-19 je, prije svega drugog, bolest društvene zajednice, bolest kulture, bolest velikog globalizacijskog projekta. Živimo najvažnije trenutke ove civilizacije u posljednjih osamdesetak godina. I to nam, vidite, nimalo ne prija.

Apokalipsa globalnog turizma kakav je nekad bio očito slijedi. U romanu ste to „predvidjeli“ motivom turističkog mjestašca Brižnik što nakon eskalacije virusa nalikuje postčernobilskom Pripjatu. I sad, teško je zamisliti prosječnog domaćeg čovjeka koji jednom rukom drži apartmane a drugom kalašnjikov prema svakome tko predstavlja ugrozu njegovom nacionalnom identitetu, u ulozi potpune promjene njegovog života, ako posao propadne? Postoje matematičke krivulje izračuna epidemije, ali nema načina da predvidimo može li domaći čovjek promijeniti vlastiti svjetonazor i navike? 

Ovaj nacionalni identitet, da ponovimo još jednom, ugrožavaju skijaši. Srpski, pak, nacionalni identitet, ugrožavaju gastarbajteri. Hrvatima i Srbima epidemiju su, po njihovim vjerovanjima, donijeli skijaši i gastarbajteri. Zasad je to ono do čega je doprla moć apstraktnog mišljenja. I da, još nešto: i u Hrvatskoj, i u Srbiji vladari, koji su se u međuvremenu pretvorili u diktatore, ili, da ipak budemo umjereniji, u odgojitelje i vaspitače u domu za mlađe maloljetnike, plaše svoje pitomce, ako ih ne budu slušali, “talijanskim scenarijem”. Italija nam je, dakle, postala slika naše mračne i prijeteće budućnosti. Italija je taj prijeteći sadržaj koji ovih dana i tjedana puni naše prazne glave i još praznija srca, samo što ta Italija baš i nema mnogo veze s onom stvarnom Italijom, koja će izroniti iz ove epidemije i koja se neće bitno razlikovati od prethodne, predepidemijske Italije, dok ćemo mi ovdašnji, kako slutim i kako vidim, biti mnogo gori i jadniji. A turizma što se tiče, onog u “Herkulu”, i ovog u epidemiji, turizma uvijek i svugdje postoje dvije vrste. Prva vrsta je ona Danteova, Tiepolova, Michelangelova, i njoj, kako slutim, epidemija neće dramatično naškoditi, jer je njezin temelj u ljudskosti, u civilizacijskoj biti, druga, pak, vrsta turizma ona je iz “Herkula”. To je turizam domoljubnih i poniznih konobara i sobarica, kojima na onim golemim brodovima dolazi uglavnom neki stariji svijet, koji jedva čeka da brod pristane pokraj Dubrovnika, da se mogu, nakon duge plovidbe, lijepo izasrati na čvrstu tlu. Takav će turizam postradati od koronavirusa, već i zato što stariji ljudi više neće toliko žustro putovati.

“Sjećanja, uspomene, ljudske memorije, sve je to velika i opasna varka“, stoji negdje u romanu. Mjesto uspomenama je u literaturi, jedino fikcionalan? To bi bio ključ revizionističkih postupaka i „ostvarenja“ svih distopija? Na političkom terenu, to bi bio ključ svake racionalne prepreke da, primjerice, reprezentativna kultura prizna i uredi svoje mjesto u postjugoslavenskom kulturnom prostoru? Ima li tu optimizma? 

Ništa se ne mora javno priznavati, a ni uređivati. Što se tiče zajedničkog kulturnog prostora, on postoji i nitko mu ništa ne može. Tako domoljubi u Hrvatskoj slušaju srpski turbo folk, a poštena inteligencija čita dobre srpske pisce i gleda srpske filmove, te tu ništa ne treba mijenjati.

I na terenu privatnog optimizma situacije: u kojem aspektu zajednice se možemo nadati promjeni na ono što se, u univezalnom humanističkom smislu, smatra promjenom na bolje?

Mislim da su kod ove epidemije važne dvije, još uvijek nespoznate ili neprihvaćene činjenice. Prva, da se protiv epidemije, pa čak i ovim i ovakvim ne baš tako i toliko pogubnim virusom, ne možete izboriti unutar svojih malih zatvorenih zajednica. I druga, koja proizlazi iz prve, kao što je nakon 1945, u eri nuklearnog naoružavanja, stvorena svijest o zajedničkoj obrani, o detantu i o strategiji razoružanja, koja je silno mnogo koštala, tako će nakon 2020. biti nužno stvoriti zajednički koncept javnoga zdravstva, koji će silno mnogo koštati, ali će i za bogate i za siromašne biti jedina zaštita pred svakom budućom, potencijalno neusporedivo opasnijom epidemijom. To će ujedno biti trenutak u kojem će globalizacija prestati da bude samo gospodarski i ekonomski fenomen, od kojeg koristi imaju bogati i ekstremno bogati, nego će se imperativno javiti kao kulturni, civilizacijski i zdravstveni fenomen, od kojeg bogati mogu imati koristi samo ukoliko su zaštićeni i siromašni. Simbolički govoreći, ili da se malo poigramo pjesničkim figurama, do prije nekoliko mjeseci najveći naš čovjek u velikom projektu oljuđenja i pripitomljenja svijeta bio je Nikola Tesla. Od neki dan najveći naš čovjek je Andrija Štampar. Osim što je prije sto godina postavljao jugoslavensku, a zatim i svjetsku frontu protiv velike epidemije, on je prije ravnih sto godina započeo stvarati zajednički koncept javnog zdravstva. Ovo je optimističko viđenje stvari. U pesimističkom će sve otići u vražju mater. Ili je već otišlo, ali u Hrvatskoj više nema novinara koji bi nas o tome izvijestili.

Radnička

Oko izvorišta Radničke ceste broj motoriziranih vozila višestruko nadmašuje broj pješaka i biciklista, a staklom obloženi neboderi zaklanjaju pogled u daljinu. Ništa neobično za jednu metropolu s težnjom multimilijunskoga diva s kompletiranom staklenom panoramom. Između poslovnih zgrada leži manja zelena površina. Zelena je boja amerikanskih dolara kojima je prvobitno plaćana brza hrana čija ambalaža s naznačenim kapitalnim slovom „M“ sada krasi zelene površine diljem svijeta. Raste takva ambalaža, zajedno s prvim vjesnicima proljeća, tu negdje na izvorištu Radničke, tik uz ambalažu kave „za van“ koju konzumira sav užurban i radišan svijet. Svaka nova ambalaža na zelenoj površini ističe minimalno stoljeće tradicije. Raste i grad Zagreb, tu negdje između kozmopolitizma i višestoljetne tradicije.

Napoleon

Okrunio sebe samoga oligarh, time zatro Republiku koja je tek prohodala na labavim nogama revolucije. 

Nema koji dan, da je i u našem sokaku okrunio sebe oligarh, za glavu Stožera, prvu crtu obrane Grada. Obrane od fasada.

‘Oprez! Opasnost od pada žbuke sa fasade!’ Dobro su nam poznati slični ukazi i imperativi. Jedan je takav već godinama okačen na stražnjem dijelu Palače pravde, pod kojom pravedno je kretati se samo na svoju odgovornost.

Limenka

Gdje za to uvjeta ima, počela je vegetirati tramvajska tračnica. Na jednom sam dijelu, privremeno napuštene trase, prvi put, slučajno šutnuo limenku. Drugi put je bilo s namjerom. Maštajući o kakvom zelenijem pejzažu, sjetih se drage mi haiku pjesme:

U boriku
izgorjelo sve osim
limenki piva.

(Autor stihova je Ivan Pahernik. Citirani su iz digitalnih zapisa predgovora za izložbu Nismo zaslužili ovaj lijepi planet u galeriji ULUPUH-a, s početka 2018.)

7. i 8. travnja, ’20

u zagrebu

Prvo je došla korona. Nekoliko dana kasnije počeo je ekonomski slom. Ali to nije sve! – sada bi ozareno uzviknuli one manekeni televizijske prodaje univerzalnih sjeckalica što s jednakim uspjehom rezbare tikvice i štucaju dlake u nosu ili papuča koje mjere tlak i šećer onom tko ih obuje. Ako mislite da će se broj nesreća kojima smo izloženi zaustaviti na brojci dva (odnosno tri, u slučaju Zagrepčana koje je, povrh svega, još poharao i potres), grdno se varate.

Jer, nikada u povijesti nije zabilježeno da neki gospodarski slom nije bio praćen velikim raslojavanjima, društvenim dramama, počesto revolucijama i ratovima.

Fašizam i nacizam kopilad su ekonomske krize. I desni populisti koji su zadnjih godina uzjahali na vlast u mnogim europskim državama, svoj uspon imaju zahvaliti posljedicama financijske krize koja se 2007. iz Sjedinjenih Američkih Država proširila po cijelome svijetu. A svi su analitičari, čak i oni koji slove za nepopravljive optimiste, suglasni u tome kako će ovaj friški slom biti neusporedivo gori od prethodnoga. Bit će teško u zemljama za koje imamo razloga vjerovati da će se iščupati iz krize za godinu ili dvije; bit će upravo nepodnošljivo u Hrvatskoj, kojoj je trebalo skoro cijelo desetljeće da bi se izvukla iz zadnjeg škripca.

Svi preduvjeti za ozbiljan društveni potres su tu. Iz dana u dan strelovito raste broj ljudi koji su ili izgubili posao ili su im primanja drastično smanjena. Krediti se više ne mogu servisirati, tvrtke propadaju, a nije daleko dan kad će i mirovine doći u pitanje.

S druge strane, učinili smo puno na psihičkoj pripremi takozvanog malog čovjeka za izvanredna stanja.

Veliki je petak.

Ispred ulaza u tržnicu dugi red ljudi s maskama na licima i s gumenim rukavicama. Muškarci srednjih godina, starije žene, majke s djecom. Okolo mladići u uniformama Civilne zaštite, paze da razmak unutar kolone bude najmanje po dva metra. Svjesni svoje važnosti, stalno mjerkaju i upozoravaju.

Veliki je petak i ljudi čekaju u redu za mladi luk i rotkvice, jer ničega drugog na ovoj tržnici nema.

Odlazim postiđen mišlju: a što će s tolikim rotkvicama?

Dok tako stoje u redu, svatko u po četiri metra samoće, bliži su Kristu nego što su ikada željeli biti. Ali to ne znaju. Srećom, jer bi ih samosažaljenje učinilo lažnim.

S jeseni i u proljeće, za vrijeme velikih kiša, niz obronke bi se Biokova, kroz usjeke što ih je tisućama godina voda probijala kroz kamen, spuštala bujica, i nosila sve pred sobom, a najprije ono što bi ljudi u neznanju gradili i postavljali na njezinu putu. Nije svaka godina bila od velikih kiša, i znalo bi proći i pet, i deset godina da ne naiđe bujica, pa bi oni koji ne znaju, ili ne žele čuti kad im se govori, ogradili sebi dolac i navukli zemlju, sijali bi i sadili, te bi ubirali plodove, sve dok jednoga dana ne naiđe bujica, i pred sobom ne ponese zemlju i kamenje, i sve što je na zemlji izraslo i nakupilo se, i sve to ne baci u more. Pod Biokovom je zemlja crvenica, pa bi se tada, za velike bujice, zacrvenjelo more, usjekla bi se u more crvena pruga, koja bi ostajala jasno ocrtana sve do pola vale, i tek bi se onda crvenilo razišlo po moru, kao krv tisuća izginulih, ili kao nečija težačka muka, koja je, evo, u jednom jedinom naletu stihije pošla u propast.

Ljudima su stoljeća trebala da se nauče tome da bujica ima svoj pravac i jaz, pa nikome nije pametno da joj se nađe na putu, i nikad se nisu naučili.

A onda je nakon rata došlo doba da se gradi magistrala, koja će po čudu dvjema kolovoznim trakama povezati cijelu istočnu obalu Jadrana, od Portoroža i Kopra, sve do granice s tada neprisutnom Albanijom. Cesta u koju podbiokovski svijet nijednog trenutka nije vjerovao, ni u njezinu svrhu, ni u to da može biti probijena, građena je i deset godina, da bi onda, u siječnju 1962. ovaj kraj zadesili i zemljotresi, koji će ovim ljudima promijeniti način života, a pomalo i mentalitet i poglede na vlastitu povijest. Prvi potres magnitude 5,9 stepeni udario je 7. siječnja u jedanaest sati prije podneva, te je porušio i oštetio kuće u mnogim selima južno od Makarske, onim u brdu, kao i onim malobrojnijim i dotad siromašnijim, ribarskim, uz obalu. Pod odronom kamenja je, bilježe onovremene kronike, smrtno postradao Jure Prlac iz Drašnica. Imao je šezdeset i dvije godine.

Sljedećih dana zemlja se umjereno tresla, kako to već biva nakon glavnoga udara, a radio i Slobodna Dalmacija smirivali su narod izvještajima o “smirivanju tla”, ali onda je došao 11. siječnja, kada je u šest ujutro nastupio novi zemljotres, jači od prvog, od 6,1 stepena. U Podgori tada je poginuo dvadesetogodišnji Emil Marinović.

Ono što je ostalo od prošlog potresa sada je sravnjeno sa zemljom, a narod iz gornjih sela krenuo je u zbjeg – nije prošlo ni dvadeset godina od onoga slavnog u El Šat – ljudi su smještani u odmarališta i barake uglavnom bosanskih poduzeća po Makarskoj i okolici, a brodovi Jugoslavenske ratne mornarice i Jadrolinije “Vuk Karadžić”, “Partizanka”, “Vladimir Nazor”, “Istra”, “Šipan” i “Budva” evakuirali su izbjeglice po smještajima duž obale, ili do autobusa i vlakova koji su ih vodili po njihovim kontinentalnim zbjegovima. Oko šesto ljudi završit će tako u Beogradu, a preko pedeset u malenom i siromašnom Glamoču. Dvjestotinjak osmoškolaca evakuirano je u Zagreb, gdje će, zajedno sa četvero odgojitelja, stanovati u Pionirskom gradu, i po zagrebačkim školama završiti ovu školsku godinu.

Najveći broj onih koje su potresi iz siječnja 1962. istresli iz njihovih postelja nikad se više neće vratiti. Zapravo neće se vratiti nitko. Razrušena podbiokovska sela ostat će prazna, a njihovi će se stanovnici naseliti uz more. Tu će od težaka, stočara i ratara, koji su živjeli od toga što su na golu stijenu šakama nanosili zemlju, što bi ju onda bujica odnosila, postati radnici u turizmu. Gornja će sela sići na more, preslikat će se na obalu, kao one sličice sa žvakaćih guma koje su tih godina dječaci preslikavali po nadlanicama.

Sljedeće godine neobično je brzo, velikim financijskim angažmanom jugoslavenske federacije, te uz pomoć iz svijeta, izgrađena velika dionica Jadranske magistrale, koja je najznačajnijim svojim dijelom vodila kroz potresom poharan kraj. U donjim se selima, u kojima su ljudi iz gornjih, napuštenih sela imali zemlju, počinju graditi kuće. I u nekoliko se mjeseci i godina zauvijek izmiješaju dva različita naroda i mentaliteta: oni nekoć bogatiji, s brda, i ribarska sirotinja, koja je odvajkada živjela uz more.

Magistrala će za neka od sela uz more postati ona glavna ulica, koja dijeli mjesto nadvoje, ali će većini njih proći iznad sela, i postat će nova granica između donje i gornje bande. U selu u kojem se zbiva ova priča iznad magistrale sagrađena je, krajem šezdesetih, samo nova crkva, a sve drugo bilo je ispod magistrale.

Ispod magistrale, na mjestima prirodnog jaza ostavljeni su propusti za bujicu, koji su zatim ograđeni i ozidani, u betonu i kamenu, i pretvoreni u prava mala riječna korita, u kojima su se igrala djeca i iz kojih će budućih godina, između cimente i kamenova, izrasti drača i kupine. Uz bujicu u ovome mjestu, tamo gdje se ranije nije gradilo, jer su se ljudi plašili velike vode, podignut je niz usko natiskanih kuća. Tu je sagrađen i prvi seoski dućan.

Do ovog mjesta priča je tekla onako kako u zbilji jest i kako je jednom bilo, a sve dalje sjećanja su trogodišnjeg, petogodišnjeg, ili šestogodišnjeg dječaka, tako da je mnogo toga u priči nepouzdano i nesigurno. Možda ovo i nije priča o događajima u mjestu D., nego o događajima u dječakovoj glavi, pedesetak godina kasnije. Svi koji bi dječakovoj priči mogli nešto pridodati, odavno su mrtvi. Njihova sjećanja su izgubljena, ili ih dragi Bog arhivira u mašti dječaka i njegovih čitatelja. To neka je slobodno svačijem vjerovanju.

Ako pođemo odozdol, uz Bujicu – kako se zove kamenom obloženo i fino betonirano suho korito, iz kojeg ponegdje rastu kupine i ošebjad – zdesna najprije nailazi kućerak babe Ane, sirote žene i seoske pjandure, koju je dječak puno volio, pa velika i prostrana kuća, ustvari vikendica, tete Roze iz Zrenjanina, i njezina muža čije ime više ne pamtimo. Zatim nailazi seoski dućan, u betonskoj građevini u kojoj je trebala biti i pošta, pa prizemnica u kojoj su živjeli Age, Almas i njihov sin, dvije godine od dječaka stariji, koji će mu biti prvi prijatelj u životu. Do te betonske izbice još jedna je vrlo uska, minijaturna kuća, podignuta u neka ranija vremena. U prizemlju, ispod skalina, nekad je bilo mjesto za tovara ili za koze, ali sad, krajem šezdesetih, tu nema ničega. Vanjskim kamenim stubama, položenim uz fasadu, na kojoj se još uvijek prepoznaju crvenkasti tragovi zidne boje, penje se na kat, koji, kao ni štala ispod, ne može biti prostraniji od petnaestak kvadrata.

Tu, na samom početku, žive njih četvero. Imena sinova sigurno pamtim, a imena roditelja sam vjerojatno zaboravio. Istina, imam u glavi dva imena, šalje mi ih iz dalekih daljina onaj dječak iz kojeg sam kao ošebjad iz Bujice izrastao, ali nisam siguran da su prava. A za ovu priču su, kao i za svaku drugu, važna prava imena. Sinovi su desetak, možda i petnaest godina stariji od dječaka: Ante Pujdin i Mile Pujdin. Ante je bio vrlo blage naravi, blijede, vrlo tanke kože na licu. To je ono što dječak na njemu uvijek vidi, i u toj koži, oko usta i očiju, bore. Možda je bio sedamnaestogodišnjak, što je za trogodišnjaka ravno stotini stoljeća, ali su, ipak, te bore na Antinom licu djelovale neobično. Kasnije sam, odrastajući, i sve do danas, sretao i viđao takva lica, mladenačka, a izborana, i uvijek bih u njima tražio Antu Pujdina. Činilo mi se, čovjek koji ima takvo lice s borama, morao bi imati i takvu narav.

Mile je bio drukčiji. Nekako lakši na pameti, vedriji, sličniji drugome svijetu, a opet ko malo oštećen. Kad god bih ga sreo, a pošto nije bilo auta i nisam mogao upasti u more puštali su me da hodam naokolo – ali neka se ne približavam Bujici, jer ako upadnem, fasovat ću batine! – upitao bih Milu: A di ti je Ante? On bi na to odgovarao pitanjem: A je li ti nešto triba? Ja bi mu govorio: Triba! I to je svima bilo zabavno. Što danas, možda, i razumijem, jer sam u vrijeme kada pitanje postavljam prvi put imao manje od tri godine.

Dva i pol ljetna mjeseca provodili smo u Sarajevu – a dva i pol mjeseca dugo je dječje vrijeme – ali čim bismo se vratili doma – u mjestu D. dječaku je bilo doma, u Sarajevu dječaku je bilo kući – sreo bih Milu, pa bih ga pitao: A di ti je Ante? On bi meni: A je li ti nešto triba? Ja bi njemu: Triba! I tako godinama, u to vrijeme kada je godina trajala duže nego današnjih dvadeset.

Vjerojatno sam zaboravio kako se zvala njihova mati. Danas mi se čini da je bila Ane. Bljedunjava, sitna žena. Rekao bih da je bila mlada. I znalo se da je bolesna. Dječaku je to bilo ovako: baba Tere piše pjesme, Ante Pujdin ima bore, a mater mu je bolesna. To što je bolesna, to je trajno tako. Kao što je trajno da ima dvije ruke i dvije noge.

Put koji uz Bujicu vodi do obale nije asfaltiran. Bijela cesta, koja, prije nego što izbije na asfalt uz more, ima desetak metara uzbrdice. Odrasli je i ne primjećuju, jer odraslima to i nije uzbrdica. Dječaku jest. Dječak se zatrči od dućana, pa pokraj teta Rozine kuće, zapne za kamen i pada. Razbija koljena tačno na toj uzbrdici. Ali ne plače, jer nema tko da ga vidi. Osim toga, pred tuđima je sramota plakati, jer se tuđi tome smiju.

Jednom se Ane, Milina i Antina mater, zaputila prema moru. To je, bit će, i jedino jasno sjećanje koje dječak na nju ima. Sva druga sjećanja vjerojatno su umišljena, fantomska, Polako je išla, kao da zemlja pod njom nije sigurna. I dok je na onoj uzbrdici maramicu vadila iz džepa, nešto joj je ispalo.

Dječak je u prašini bijele ceste, među kamenovima za koje je zapinjao, ugledao sitnu i okruglu narančastu Aninu tabletu. Iako je znao da je to zabranjeno – jer je s tri znao sve što i danas zna – stavio je tabletu u usta. Ništa se nije događalo, a onda mu je u ustima postalo gorko. Nije mogao ni zamisliti da može biti toliko gorko. I onda je, da otjera gorčinu, mahinalno progutao tabletu. Bio je u panici: ako je ispljune, Nona bi mogla vidjeti da je stavio usta nešto što je uzeo s tla, i tko zna što bi onda moglo biti. Eto, zato je progutao Aninu tabletu.

Pedeset godina kasnije, s tim dječakom u sebi nosim i događaj koji se s vremenom mijenjao, transformirao i varirao, svaki put kad bih se, odrastajući i stareći, sjetio kako sam uzeo tabletu s ceste i progutao je jer je bila strašno gorka. Mijenjao se moj odnos prema stavljanju svega u usta, postajao sam gadljiv, drukčija je u meni bila bolest, nešto sam doznao o patnji, uskoro sam razumio i što je smrt, te kako do nje dolazi.

Ne znam od čega je umrla Antina i Milina mater. Ne znam protiv čega je bila ona gorka tableta koju sam s tri godine progutao. Što je doživljaj intenzivniji i slika u svijest dublje utisnuta, to je mašta ustreptalija u zamišljanju Anine bolesti. Jesam li ikad pomislio da ne bi umrla da joj nisam progutao onu tabletu? Nisam, premda bi lirski bilo zamišljati da jesam.

Sad mi se čini da im se otac zvao Jure. Ali znam da mu je nekako drukčije bilo ime. U zamašćenom smeđem veštitu, s tragovima riblje krljušti po rukavima, u razgaženim postolama za koje mi se do danas čini da su bile s drvenim potpeticama. Na glavi mu kapa, onakva kakvu su nosili muški u ta doba, suknena, sa šiltom, mica, natučena na čelo, da je bura s glave ne skine, ako je dan od bure. Dječaka Jure nije primjećivao, kao što ni odrasle, uglavnom, nije primjećivao. I kao što nisu primjećivali njega. Osim što je tih nekoliko sirotinjskih kuća uvijek bilo mimo sela, i njihovo je vrijeme nekako drukčije prolazilo, ova je kuća još imala i tu ženinu bolest.

Ane se, onda kad joj je ispala tableta, spuštala na more, u pustoj nadi da bi joj od mora moglo biti bolje. Danas tako mislim. Onda sam, možda, tako osjećao.

Nakon što je umrla i nakon što su je pokopali – a groblje je bilo gore, uz napušteno gornje selo, i sva primorska groblja bila su gore, uz prethodni svijet, da bi se tek sedamdesetih i mrtvi sa svojim grobovima pomalo spuštali prema moru – Antin i Milin ćaća nije više izlazio iz kuće. Postojao je takav običaj, pogotovu među udovcima koji se ne bi mogli pomiriti sa ženinom smrću, da se za prve žalosti iz kuće ne izlazi. Ali on više nikada nije izašao. Ostao je u svojoj izbici nad pustom štalom, u onih nekoliko koraka života, s dvojicom sinova koji su ulazili i izlazili, i za koje ne znam, jer to ni dječak nije znao, niti se oko toga pitao, što su radili i od čega su živjeli. Samovao je s njima dvojicom sve do kraja, da više nikada ne vidi vanjski svijet, ili da vanjski svijet nikada više ne vidi njega. Ne znam što mu je od toga bilo važnije i što je bit njegove žalosti.

Jure Pujdin, ako se zvao Jure, jer mislim da se drukčije zvao, svoju je smrt iščekivao u izolaciji od svijeta koji je bio tako ohol i tako nepodnošljivo živ da je svojim životom prezreo smrt njegove žene. Danas kad o njemu mislim, čini mi se da je tako bilo. I takav mi se učini svijet čim se pokušam uživjeti u perspektivu Jure Pujdina. Kao petogodišnjem, šestogodišnjem dječaku uzbudljivo mi je bilo tajanstvo njegova odsustva sa svijeta, njegova izuzimanja iz svega što je izvan njihova tijesnog i malenog doma. I velik mi je bio taj sitni čovjek u smeđem veštitu. Danas mi se čini da više o ljudima znam, pa i o njemu drukčije mislim. Ali sve što mislim kao da služi da podupre istu onu jednom zamišljenu veličinu.

Kao da je živ u grob sišao. A onda ga u grobu nije bilo.

Nije bila velika ljubav, nego je bio veliki jad, to zbog čega Jure Pujdin nije više iz kuće izašao. Zatvorio se, dok žalost ne prođe. I onda žalost nije prolazila. Jer žalost, ako je prava, a ne za svijeta i naroda, nikad ne prolazi, nego se čovjek malo-pomalo navikava živjeti s njom. Jure to nije znao, pa se nije navikavao. Dječaku, koji je o tome slušao – a po selu se govorilo o tome da Jure iz kuće ne izlazi, pa se o njemu govorilo mnogo više nego u sva ranija vremena, jer se, i to će dječak shvatiti, o onome koga nema češće i više govori nego o onome koga ima – rasla je čežnja za tim da ponovo vidi Juru Pujdina. I činilo mu se, dječaku, da je vidjeti Juru Pujdina važnije nego vidjeti išta drugo. Pa bi sa dvora pred kućom kroz grane tamarisa i leandri pogledom pratio Antu i Milu, i tražio bi u njihovom koraku i na licima nešto po čemu bi se poznalo da su vidjeli onog koga više ne viđa nitko, ćaću svoga, Juru Pujdina.

U to je vrijeme zauvijek prekinut onaj ceremonijal koji je svima bio drag. Dječak: A di ti je Ante? Mile: A je li ti nešto triba? Dječak: Triba!

I nikad se nije saznalo što je dječaku trebao Ante Pujdin, da je svaki put pitao za njega brata mu Milu. A ja više nemam načina da upitam o tome dječaka u sebi, jer je odrastao svaki odgovor koji mi o tome od njega stiže.

U džepni Lipa blok upisao sam napomenu da za knjigu “Mama Leone” napišem priču o tome kako Antin i Milin ćaća nije izašao iz kuće nakon što im je umrla mater. Ali je nisam napisao. Nisam znao kako, jer mi je nešto u međuvremenu pobjeglo. Nešto što je dječak znao, i od čega mu se sastojala priča.

Krajem ožujka 2020, u vrijeme velike epidemije, kada je svijet otišao u izolaciju za koju se vjerovalo da će ga spasiti od gorih nevolja, nekoliko dana nisam izašao iz kuće. Pisao sam onaj davno započeti roman s avanturama vjetrogonje Babukića, čitao Andrićevog “Omerpašu Latasa”, i pratio, još uvijek s uzdržanošću, kako se naokolo raspada svijet. Kroz prozor na šesnaestom katu jednoga novozagrebačkog nebodera gledao sam cestu kojom su sve rjeđe prolazili auti, dvorište pustog dječjeg obdaništa i park kojim bi minuo tek poneki šetač sa psom. Trećega ili četvrtog dana trebalo je poći po hranu.

Bio je to trenutak u kojem sam jasno osjetio nelagodu od izlaska iz kuće. Nisam se plašio zaraze, nisam se plašio ljudi. Ustvari, ničega se nisam uplašio, ali mi je najednom bilo strano i neprijateljsko sve što me je čekalo vani. Tada sam se opet, nakon dvadeset i koju godinu, koliko je prošlo od “Mame Leone”, sjetio Jure Pujdina. Pa mi se učinilo da je tako i on osjetio nelagodu od izlaska iz kuće. I ako sam već izgubio dječakovu priču o njegovoj izolaciji od svijeta, došao sam do odrasle priče o izolaciji Jure Pujdina. Da bi priča bila ispričana, pripovjedač mora biti jedno s njom i s onim o kojemu priča govori. U tom trenutku ponovo se događa sve ono što se već jednom dogodilo, mrtvi ustaju iz grobova, zbjegovi se od Biokova spuštaju prema moru, zemlja se trese usred siječnja, dižu se veliki valovi, Jure izlazi iz kuće iz koje nikad više nije izašao, Ane se spušta do mora, u nadi da će joj biti lakše, a iz džepa joj ispada tableta. Započinje uskrsnuće duša, a s njima i svega svijeta koji su te duše činile živim.

Kolumna iz Danasa

„Previše je ozbiljna ta mera potpunog prekida kretanja da bi je doneli tako lako. Ona je najpouzdanija, međutim, da bi došao vrlo jasan predlog, moramo svi da se usaglasimo“ – tako je rekao dr Kon na konferenciji za štampu u nedelju, verovatno misleći pod „da se usaglasimo“ na ostale krizne štablije, ja, međutim, mislim da će – ako do toga dođe – krizne štablije očas posla biti usaglašene sa Visokog Mesta (adresa i br lk poznati redakciji.)

Ne znam koji me đavo navrati da se u nedelju u 15 h namestim pred televizor da pogledam konferenciju kriznog štaba – već danima to ne činim iz profilaktičkih razloga – ali dobro je đavo učinio jer drugačije ne bih čuo dr Konov – umal grešna mi duša ne napisah Hausov – solilokvij o nekim „poznatim ličnostima koje se protive merama“.

Čekaj malo, zapitah se, da li to Vrhovni Epidemiolog posle celodnevne borbe na prvoj liniji odbrane i danonoćnih gostovanja na svim državnim televizorima, nalazi i vremena da baza po www-u i društvenim mrežama u potrazi za „nekima koji se protive merama“ – kakvih inače uopšte nema – iako ima takvih, među njima i ja, koji se protive paničenju, preteranostima, zastrašivanjima i sadističkim iživljavanjima nad stanovništvom.

A da možda prezauzeti Kon te „podatke“ nije dobio od nekog političkog mentora ili one tajanstvene Službe, pa na TV nastupa u ulozi denuncijatora – iliti srpski cinkaroša – zapitah se i ne mogodoh da nađem odgovor.

Da ne bih posegnuo za kiblom (daleko je kondukter) maših se za daljinac da pritisnem spasonosno off kad čuh Kona kako zbori: „Svako ko minira distanciranje, radi protiv narodnog zdravlja.“ Tu epidemiolog mudro zaćuta, spisak za odstrel ne priloži. Ali zar ima potrebe za tim? Bar se u Srbiji zna šta sleduje onima koji rade „protiv naroda i narodnog zdravlja“. Prelistajte noviju istoriju, obnovite gradivo.

A ja vas pitam: je li Konova govorancija govor „struke“ ili produžetak autoritarne politike medicinskim sredstvima. Ili je najpre skretanje pažnje sa haotičnosti, neorganizovanosti, mudraluka i neorganizovanosti države i njenog zdravstvenog sistema na N. N. neprijatelje narodnog zdravlja.

Jeste da nije u skladu s „merama“, ali skinuću rukavice. Serem sa ja na sopstveni život ako treba da mi ga spasu Brnabićka i Kon i ako budem morao da ga provodim na životinjskoj farmi – bez prava na dva sata šetnje koje imaju i psi – hermetički zatvoren u ćumezu u kome ću čekati da mi crne milosrdne trojke udele paštetu iz vojnih rezervi i buđavi dvopek. Ako u Srbiji nema pola miliona ljudi koji će – poštujući sve „mere“ – podići glas protiv političarsko-lekarske besprizornosti, onda budite sigurni da ovu zemlju čekaju mnogo gore epidemije od korone i mnogo gori epidemiolozi.

Na parkiralištu ispred trgovačkog centra odbačene gumene rukavice i kirurške maske. Kao da je tu, negdje u blizini, teroristička grupa ljudima otimala bubrege, rožnice, jetre i srca. 

Po smeću koje ljudi iza sebe ostavljaju saznaje se o načinu života u zajednici. Smeće svjedoči o tome u kakvom je stanju društvo.

Žalim za nekim ljepšim smećem.

Smeće je živa uspomena. Sjećanje svijeta.