Nedjelja je, 5. travnja 2020. Danas bi moja Nona navršila sto i petnaest.

Ljudi toliko ne žive.

Ranije, dok god je moglo, zamišljao sam je s devedeset, devedeset i pet, sto. A onda više nije moglo. Izmaknulo nam se vrijeme, i to je čudno, jer je u meni prisutno i živo, jer ja ne osjećam razliku između ovoga i onog vremena.

Kao kolos na Rodosu, raskoračen, jednom sam nogom u onda, drugom sam nogom u sad.

Nadahnut stvarnom pričom o Lei Deutsch, toj „jugoslavenskoj Scherley Temple“, koja je vrlo mlada ispunila hrvatsko kazalište tridesetih godina, preminuvši ne navršivši ni šesnaest godina u vlaku koji ju je vozio u Auschwitz. Ruta Tannenbaum je roman neobična sjaja, Jergovićev hommage gradu Zagrebu, kroz priču o najcrnjoj stranici njegove povijesti. Obdarena magnetičnim očima i izvanrednom imaginacijom, Ruta Tannenbaum je od malih nogu osuđena na svjetla pozornice. Njezin je uspon blistav, izazivajući divljenje i mijenjajući sudbinu svih onih oko nje. No, vremena su mračna, naročito za onoga tko je kao Ruta kći roditelja Židova. Dosegavši vrhunac opće poznatosti, bit će osuđena na društvenu negaciju i tragičnu smrt. 

Osobni portret i obiteljska saga, trenutni snimak jednoga grada i freska epohe, ovaj roman teče na više razina: između povijesti i fikcije, između svakodnevlja i mita, između svjetala i taštine vodvilja te strašnih sjena Shoaha; a čini to živim, ekspresivnim, često jetkim i duhovitim pismom. Knjiga koja možda više od svake druge u Jergovićevu opusu ističe središnjost bosanskoga pisca, neprijepornoga protagonista europske književnosti na početku ovog tisućljeća.

Zbiljske priče, kad su stvarne, imaju potrebu da budu drugo, inače su izložene riziku kronike, naročito ako si odlučio učiniti od toga roman, a ovaj Jergovićev ima takvu snagu da povijesni podatak izokrene, e da bi od toga stvorio književnost.

Ruta Tannenbaum je naslov knjige tako snažan da odzvanja na svakoj stranici te ide onkraj tragične figure kojom je nadahnut: Lea Dajč, premlada hrvatska pjevačica preminula je u šesnaestoj u Auschwitzu.

• „Prošlo je vrijeme svetaca, grmio je fra Ambroz s oltara, prošlo je vrijeme onih koji su zrakom hodili da ne bi zgazili mrava, prošlo je vrijeme blagoga naroda, koji je i baštinu i domovinu tuđinu na vjeru ostavljao, nego se pripremi, puče moj, da na silu odgovoriš dvostruko većom silom, pripremi se na megdan izaći s narodima lažnoga imena (…)“.

Roman je smješten u vrijeme nacističke okupacije, kada se građani, trgovci, hrvatski ustaše prepuštaju Hitlerovoj ideologiji, pa i Rutina obitelj biva pregažena ozračjem ludila koje zahvaća društvo.

• „A onda je na naslovnim stranicama novina objavljeno da je Njemačka izvršila Anschluss, a tupo lice Arthura Seyss-Inquarta krasilo je vijest o konačnome i definitivnom padu Beča. Abraham Singer sjedio je uz prozor, gledao u golema stara stabla iz vremena Marije Terezije, koja još nisu bila prolistala, i mislio je o tome kako nikada nitko neće poznavati taj osjećaj, niti u povijesne knjige zabilježiti taj trenutak, u  kojemu on sjedi uz prozor, gleda u golema stara stabla iz vremena Marije Terezije, dok mu se, korak po korak, anschluss za anschlussom, približava smrt. Ta smrt na kraju će postati moderna kao panama šešir. Stare će židove poubijati, mlade će protjerati u Afriku, a Abrahamova će unuka dobiti priliku da bude prava Njemica, jer se neće sjećati da je ikada bila nešto drugo.“

Knjiga udarne snage koja likove gura u mnoštvo, a iz mnoštva izlaze i drugi mudre pomnje, Ruta nije protagonist, nego je to prije svijet koji kreće u utrnuće a da toga nije ni svjestan; pismo ovog bosanskog pisca, pretočeno nevjerojatno efikasno u Avirovićkin prijevod, beskrajna je rijeka, izdašne sintakse, upravlja nebrojenim likovima sve do stvaranja povjesnoga mozaika grozničave sugestivnosti.

Antisemitizam, koji će podrivati obitelj Tannenbaum – i ne samo nju – postaje toksična supstanca koja će uvući Bosance, Srbe, Rome; nema heroja, nego vrijeme koje se poput korote mrači nad svima, nedužnima i krivima. Mržnja se proširila u sve društvene slojeve, podozrivost drobi obitelji, ideologije satiru pojedince, a Jergović to opisuje čudesnom točnošću, tako da se pitaš – gotovo uz škrgut zubiju od bijesa – zašto takva knjiga u Italiji nema ono što zavređuje.

Tu je zatim Zagreb, ovih dana pogođen potresom koji je usmrtio djevojčicu s nenavršenih petnaest godina, grad koji se od stranice do stranice čini lakomislenim i okrutnim, čudesan i neosjetljiv, spreman da proguta ili sakrije svoje stanovnike, sklon ogovarati ih do u beskraj.

• „Na kraju komada Bara je klečala pred publikom, naricala i dozivala mrtvu tetu, a publika ju je gađala onim što je tko imao pri sebi. Bacali su bombone, kutije od šibica, zgužvane papire i novine, dok su oni koji su već gledali predstavu, a takvih je bilo barem polovica, ponijeli od kuće jabuke i jaja pa su time zasuli nesretnicu Baru.“

Roman gdje se sjene izdužuju, gramzive i spore, ne spašavajući nikoga, jer kratkotrajan Rutin uspjeh sa sobom nosi tragediju jedne generacije, za koju je tragično vezana ona prethodna kao i ona koja dolazi poslije nje.

Jergović je velik pisac, ovo je njegova velika knjiga, njegova epska proza.

Predajem i završavam.

Objavljeno na ZEST Letteratura Sostenibile

Preveo Tvrtko Klarić

Nagrada Željezare Sisak, jednom piscu i dvojici sa ulice

„Božiji putevi, reče potom Stojković, nisu naši putevi i Božije misli nisu naše misli, nikada to nama, ljudima, neće doći iz dupeta u glavu. Doista je Stojković bio u pravu, doista je jedna od kaznenih konsekvenci mog patološkog nestrpljenja bilo nepisano ali gvozdeno pravilo da kad god nešto dobijem, to bude prividno, prerano, prekasno, nezasluženo, ili više ništa ne vredi – ili sve to skupa – ili izgubim više nego što sam dobio, ili to bude predznak neke velike nesreće. Šta me je uopšte, pomislih – ili, pre će biti, rekoh – navelo da pomislim da bi Željezarina nagrada mogla biti izuzetak od tog pravila, ne znam, znam samo da je Nagrada Željezare Sisak bila surova potvrda tog pravila jer se, zahvaljujući sticaju čudovišnih okolnosti, Nagrada Željezare Sisak, dodeljena – i na jedvite jade uručena meni i još nekolicini slučajnih prolaznika – pokazala kao u boljim vremenima apsolutno nezamisliva mešavina prividnosti, preranosti, prekasnosti, nezasluženosti i bezvrednosti. Koštala me je, rekoh, ta nagrada kao Svetog Petra kajgana, a bila je – brzo se to pokazalo – i predznak nesreće jer je nedugo posle dodele nagrade izbio rat, nije isključeno, pomislih u trenutku gordosti i samoprecenjivanja, da je dodela nagrade bila neka vrsta Sarajevskog atentata na mene i da je – iako nije bila uzrok – poslužila bar kao povod za rat.“ 

Tako piše Svetislav Basara u svom romanu „Andrićeva letvica užasa“. Basara je nesumnjivi genije, o čijim sam knjigama, i ja, mada jedan od onih sa ulice, pisao veoma pozitivno. Zato u ovom kratkom tekstu neću trošiti ni prostor ni vrijeme na pohvale tada nagrađenoj knjizi „Fama o biciklistima“. Imala je više izdanja i najavila ovog pisca i kao tiražnog, dakle, izdavački isplativog. Danas vidimo da je ta knjiga obilježila jedno vrijeme u kome se socijalizam sa „ljudskim licem“ urušavao sam od sebe. Basarin ironijski stil došao je kao osvježenje u preozbiljnoj književnosti. Ali, najznačajnije su uvijek generacijske pohvale, u ovom slučaju Albahari je otišao najdalje nazvavši je najznačajnijom knjigom njegove generacije. Ostavljam, dakle, Basaru i njegovu „Famu o biciklistima“ da bih se prisjetio tih dana, ili samo tog dana, kada je uručivana nagrada. Biće to kratko podsjećanje za dugo pamćenje. 

Znam da se većina čitalaca romana „Andrićeva letvica užasa“ nije uopšte upitala ko su te spomenute osobe kojima je, pored samog Basare, koji je to ipak „zaslužio“, dobili nagrade sasvim slučajno. Jer se prolaznicima nagrade uvijek dijele slučajno. Poput kokošiju iz serije „Top lista nadrealista“, prepadnu se i utrapi im se nagrada u vidu ulaznica za neku utakmicu, ili koncert koji drugačije ne biste posjetili. Inače je riječ o skrivenoj kameri. E, jedan od njih je i ovaj što piše ovaj zapis, podstaknut već navedenim rečenicama iz Basarinog romana. To ste već otkrili. Dakle, iako nisam bio prepadnuta kokoš, mene je iznenadila nagrada, koja je u to vrijeme bila među najznačajnijim književnim priznanjima u Jugoslaviji. Sisak je bio radnički grad, nagrada je simbolizovala proklamovano jedinstvo radnika i poštene inteligencije. A književnici su tu najzgodniji. Ta se matrica, naravno, bližila kraju, njena izlizanost bila je već suviše očigledna da bi se dulje mogla da održi. Samo tragična sudbina Jugoslavije nije bila očigledna. A ona je počivala na jednoj izlizanoj matrici. Kao kad do tada velelepno pozorište pokaže svoje propalo lice na svjetlu reflektora koji su ostali upaljeni poslije predstave a koju je, na primjer, režirao tada kultni Ljubiša Ristić. 

Desilo se to početkom septembra 1989. godine. Stiglo mi je obavještenje da sam dobitnik nagrade Željezare Sisak, za poeziju. Nagrađena je bila zbirka pjesama simboličnog naziva „Prah“, u izdanju „Matice srpske“ iz Novog Sada. Nagradu za prozu dobio je Svetislav Basara, za već navedeni roman „Fama o biciklistima“, u izdanju „Prosvete“ iz Beograda, a nagradu za esejistiku, odnosno književnu kritiku i teoriju, prof. dr Zdenko Lešić, za svoju knjigu „Pripovjedači“, u izdanju „Veselina Masleše“ iz Sarajeva. Tako je u dvije godine Lešićeva knjiga dobila dva značajna priznanja. Prvo ju je nagradio sam izdavač, 1988. godine, da bi potom dobila i ovo veliko jugoslovensko priznanje. Još jedna zanimljivost bila je naša pripadnost trima različitim generacijama, od najstarijeg Lešića, rođenog 1934, godine, preko mene iz ratne 1943. godine, do Basare rođenog 1953. godine. Svaki od nas oličavao je donekle svoje vrijeme – generacijsko pripadanje je čudo. A vrijeme uvijek karakteriše izvjesna osjećajnost prema kojoj se i umjetnost okreće. 

Profesora Zdenka Lešića sam izuzetno cijenio. Bio sam u redakcionom odboru „Veselina Masleše“ koji je prihvatio ovu izvrsnu knjigu, neke sam knjige i sam recenzirao, ali u cjelini sve sam čitao i o nekim pisao prikaze. U ta su vremena književni prikazi u novinama bili uobičajen, gotovo obavezan prilog. Pisao sam ih za „Oko“, „Oslobođenje“ i „Glas“. Profesor Zdenko Lešić, potrebno je uz prezime u njegovom slučaju pisati i ime, jer je njegov rođeni brat Josip, bio takođe izvrstan pisac, profesor, i pozorišni znalac, dakle, profesor Zdenko Lešić bio je književni teoretičar od velikog ugleda. Ostvario je izvrsnu akademsku karijeru, u svijetu i u Jugoslaviji. Njegove studije o bosanskohercegovačkim pripovjedačima sigurno su među najboljim tekstovima o toj temi. Poslije knjige „Pripovjedači“, objavljene 1988. godine, slijedila je, 1990, dvotomna „Pripovjedačka Bosna“ koju je teško i danas zaobići kada se ozbiljno govori o Kočiću, Ćoroviću, Samokovliji, Andriću, Humi… Za svoj izuzetni rad primljen je u Akademiju nauka i umjetnosti BiH 1987. godine. 

Rat je i njega, poput mnogih intelektualaca, ali i običnih ljudi, odnio u svijet, čak do Južne Koreje, gdje je predavao teoriju književnosti za koju je, rekoh li već, bio i veoma kvalifikovan. Neka, kao još jedna potvrda toga, bude njegova vjerovatno najznačajnija knjiga, „Teorija književnosti“, objavljena kod beogradskog „Službenog glasnika“ 2005. godine. Ona je danas nezaobilazna udžbenička literatura studentima jednako u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Za Hrvatsku nisam siguran, još uvijek je knjiga Milivoja Solara cijeloj bivšoj Jugoslaviji zakon. Čitaocima su se svidjele i Lešićeve dvije prozne knjige, prva vezana za protekli rat, „Sarajevski tabloid“, 2001. godine, i druga, koja je zaista izuzetna u svakom pogledu, „Knjiga o Tari“, objavljena 2004. godine. Riječ je o knjizi koja govori o Lešićevom iskustvu u Južnoj Koreji. 

Poslije dodjeljivanja nagrade i književne večeri, putovao sam sa Zdenkom Lešićem i njegovom životnom saputnicom, divnom glumicom Kaćom Dorić, od Siska do Okučana, gdje sam ih napustio da uhvatim autobus za Banjaluku. To kratko vrijeme putovanja, dok je Zdenko upravljao svojim automobilom i razgovarao sa mnom, ostalo mi je duboko u svijesti. Pa sam se pitao, čitajući Basarine rečenice o Sisku i nagradi „Željezare Sisak“, nije vrag da genijalni Basara ne zna ko su pored njega nagrađeni autori. Ali riječ je o njegovom stilu ili proznom prosedeu koji kao magnet privlači čitaoce. A čovjek je stil, rekao je jedan umni Francuz. 

Ovaj kratki tekst, koji samo evocira nešto meni veoma vrijedno, završavam linkom na popularnu emisiju sarajevske televizije BH1 „Dimenzija više“, tu ćete uživati u razgovoru voditelja Dževdeta Tuzlića sa Zdenkom Lešićem. Obavezno to pogledajte i poslušajte. Razgovor za pamćenje.

 https://www.youtube.com/watch?v=4tVzpfDcvWI

10. oktobar
Prijavio sam se za poslove šofera, radnika na terminalu, radnika u industriji zabave, čistača hotela, osobnog asistenta, Empedokla. Kupio sam i sabrane pjesme Wernera Aspenströma na švedskom jer to što čekam ne prolazi kroz predgrađa.

13. oktobar
Švedska je kao mrtva priroda s konjskim žvalama. Preko tajanstvenog pejzaža čuje se glas Herzoga.

17. oktobar
Antropolog Frazer tvrdi da je magija bila pogrešna interpretacija prirodnih zakona koji vladaju svijetom. Ali prirodni zakon nije ništa drugo nego interpretacija, zakoni ne postoje u prirodi napisani, nego u umu koji ih spoznaje. Takva je spoznaja bliža izumu nego otkriću. Ako jabuka pada, to nije zakon gravitacije, nego jabuka pada.

20. oktobar
Do poda stao na gas i kroz šumu ledenu krčio mjesečinu. To sam sinoć radio.

26. oktobar
Neki tropi visoke frekvencije u mojoj porodici koji mi sada padaju na pamet:

– ženo, ti si pametna ko bizmark
– šta se šepuriš u tom mantilu ko grof ćano
– japaran si ko šiba
– vidi ga što je ko zrno
– budali je more do koljena

27. oktobar
Njemu smeta: kad se pjeva u tušu, kad se ne spusti daska poslije pišanja (“da čestice mokraće ne dođu na četkicu za zube”), kad se ostavi šolja na stolu, kad ima puno stvari na stolu, kad se poslije pušenja na balkonu upaljač ne vrati u kutiju, kad u svakom trenutku u sobi nema tri upaljača, kad ona kaže srpsku riječ fabrika. Njoj je svejedno ali je dresirana. Da bi tu plimu govana kao činjenicu sakrila pred sobom, ona se pravi da joj smetaju iste stvari, samo još više. Dresura postala je tako njena unutrašnjost i ona više sebe od nje ne razlikuje.
Književnosti pristaje prašina, kako je ispravno tvrdio pisac, a fašizmu izosan.

3. novembar
Bio sam na dejtu s doktorom medicine koji u slobodno vrijeme kopa po smeću. Jučer je u kontejneru pored Lidla našao dvadeset litara sojinog mlijeka, neke skroz upotrebljive jabuke i pelene s greškom.

20. novembar
Došla prva pošta sa Zavoda za zapošljavanje. Tko ga uopće može izgovoriti na švedskom (Arbetsförmedlingen), njemu takva pošta ne dolazi. Pozvan sam na razgovor.

23. novembar
Tvornica plastične ambalaže ponosno upozorava posjetitelja da je pušenje u njenom krugu zabranjeno vec šest godina. Tvornica plastične ambalaže. Logika.

24. novembar
Na livadi iza ničega, toplane i kružnog toka, na esplanadi odakle se širi pogled na druge štale, Renzo Piano podigao divan muzej koji izgleda kao štala. U njemu trenutno izložba koja sva apelira na čovjekovu gornju regiju, savjest i održivi razvoj, a sve ostalo na donju: dizajnerski dućan s dezodoransima, polupapučama i keramikom, jak vozni park, švedski demokrat koji nesmetan u svom postojanju žvače kobasicu.

25. novembar
Osoba koja pravi sendviče u Subwayu zove se “sandwich artist”. Rođenje tragedije iz duha zimske.

28. novembar
Zviždim na križanju Školske i Tekstilne ulice.

30. novembar
Ona se zove Sania, vodi me u neku gluhu sobu iza stakla na Zavodu za zapošljavanje, na poziv pali zvučnik iz kojeg se javlja prevodilac Samir i tako Sania, Samir i ja, ni po zemlji ni po vodi, na jeziku naših sjevernih majki pričamo u kutiju.

1. decembar
Odsutno sve je ništa. Prisutno ništa je ništa. Sve je ništa i nemoguć je preko breze sporazum. Tako ni čovjek ne mora službeno biti komunist da bi se slagao s marksističkom dijagnozom društva. Može biti Pasolini, papa Franjo, švedski sindikati.

2. prosinac
Ekonomija uči kako što više stvari protjerati kroz guzicu za što manje para. Zatim cijela nauka o tome. Lik poduzetnika koji bdije nad skicama, kojemu se kod stola obraćaju vladari, jer on je čuvar znanja kao što je nekada (nikada) bio znanstvenik. Ekonomija je pojela temu. To je i pobjeda marksizma kojoj se teško radovati i poraz aristokracije kojem se teško radovati.

3. decembar
Inženjer Dieste gradio je krilate krovove od jednog sloja cigle i tvrdio da siromašni imaju svoju formu, dakle svoj način otpora, krila. Čitam u fusnoti nekoliko tekstova o tom izvanrednom Urugvajcu, nećaku pjesnika Rafaela Diestea čiji Geometrijski testament visi na štriku za veš u dvorištu Oscara Amalfitana.

“Naravno da je to bila Dišanova fora. Iz njegovog boravka u Buenos Airesu postoji ili se čuva samo jedan ready-made. Iako je čitav njegov život bio ready-made, što je način smirivanja sudbine i u isti mah slanja znakova uzbune. S tim u vezi Kalvin Tomkins piše: Povodom venčanja njegove sestre Suzane s njegovim prijateljem Žanom Krotijem, 14. aprila 1919. godine u Parizu, Marsel Dišan je poštom poslao poklon srećnom paru. Posredi su bila uputstva za vešanje geometrijskog rada o prozor njegovog apartmana pomoću užeta, kako bi vetar mogao da lista knjigu, odabere probleme, prelazi stranice i trga ih.” (Bolaño, 2666, str. 254)

4. decembar
Šta tržištu treba? Aplikacije. Šta ja znam o aplikacijama? Ništa. Šta meni treba? Ne znam. Polagao psihotest za poštara u Lundu.

8. decembar
U velikoj panici i puno prije vremena kupio sam nesagledivu zimsku jaknu koja stoji mi kao viktorijansko ronilačko odijelo.

20. decembar
Stazama kojim hodam u prostoru izmedu Zavoda za zapošljavanje, autobusne stanice i škole Johan Orre uglavnom ne susrećem Šveđane nego mi se povremeno čini da to snijeg pada u Alepu pa mi nekako bude drago.

25. decembar
U Göteborgu sam svjetlucavom. Švercam se u tramvaju. Hosana, hosana u visini.

10.januar
Sirijci naranču uporno zovu portugali.

28. januar
Pita me jedna gospođa jel hladno sad u Siriji i jedva se raspoznaje razlika između morala i orala u dobrostivom tonu njenog pitanja.

30. januar
onaj koji neće da mu uđe voda sagradi kuću
onaj koji neće da mu uđe voda sagradi kuću
od malo veljače i vjetra

9. februar
Pod jakom osamom dostavljao novine kroz šumu cijelu noć. Strpljiva kiša preko sloja leda stvorila solidnu vodicu. Dva puta su me izvlačili iz blata. Nisam odradio posao za koji sam plaćen, više od pola novina nije dostavljeno. Ako sam, pored ostalog, i posve očajan distributer novina, dobar sam – šta? Glupom pitanju dodajem općenit osjećaj suvišnosti. Poslije vrelog tuša čitam Borgesova druga istraživanja. Na jednom mjestu on piše o Atenjanima koji po prvi put na sceni vide drugog glumca. “Toga dana, jednog pradavnog proljeća, u kazalištu boje meda, što li su mislili, što li su osjećali?”, piše Borges i ta daleka, osjećajna bića koja u sandalama, u kazalištu boje meda, pred sud svog uma u polukrugu izvode jedan incident star tri tisuće godina, sve to pomaže.

17. februar
Jednom godišnje idem na magnet. Rezultati ove pretrage uvijek su dvosmisleni i ono što zatim slijedi podsjeća na skolastičku raspravu o konjskim zubima. Kirurg koji mi je iz glave izvadio tumor veličine globure, jedan vrlo ugledni i cijenjeni stručnjak, tvrdi da je proces odstranjen u potpunosti. Svi neuroradiolozi, međutim, tvrde da je odstranjena samo polovica. Ako je filozofija zaista radost interpretacije, kako je mislio Adorno, onda više nema naknadne racionalizacije. Kad me zakopčaju i pošalju u trbuh magneta ja uvijek zaspem.

20. februar
Tko u mislima stalno mora da prolazi kroz genitalnu regiju i kome je zbog malo (lažne) gadljivosti odbojna cijela jedna istina frazirana analno, neka od Freuda čita samo poglavlje o omaškama u govoru. U njima se svakodnevno cakli simptom. Ja sam, evo, na svoje uši jednom čuo mamu Ugrešićku da kaže “inženjeri ruskih duša”.

21. februar
Sad kad smo lijepo razumjeli trokut, kaže filozof, sad ćemo razumjeti zašto je to krivo.

22. februar
Dragi Borise Davidoviču,
piše se tako kao da je jedina bitka na ovome svijetu ona izmedu naroda i države, ili slobode i nužnosti, ili Krista i Inkvizitora, i uvijek se neke dvije povišene univerzalije tuku iznad naših jedinih i konkretnih glava. (A negdje bliže, negdje bliže bi se mogla donijeti odluka o meni, vice Vlado Gotovac). Tako i kod Herlinga-Gruđinjskog citira se Solženjicinov prigovor (str.81) protiv gubitka pamćenja naroda kao da samo policija uvodi narod u zaborav i kao da je samo zaborav naroda veliki gubitak. Kad će nam jedan zaboravljeni pojedinac postati veliki gubitak? Nikad. Pojedinac, kaže Gruđinjski, mora prestati sa svojim kukavičlukom i mijenjati sigurnost mrtva života za “neprestanu sumnju žive duše”. Pojedincu pisac zapravo predlaže tiraniju hrabrosti: on mora biti Mandeljštam da bi postao Mandeljštam. Kakva perverzija!

25. februar
Miguel de Unamuno (1864-1934)

MOLITVA BEZBOŽNIČKA

Bože, koga nema, ti mene usliši,
i počuj mi jecaj u svom ništavilu,
ti, što nas bednike nikada ne liši
utehe zbog greha. Svu nam žudnje silu

krasiš i čuješ nam molitve i jade.
Čak i kad te moja misao ne traži,
sve se više sećam priča kojim znade
dadilja da meni tužne noći blaži.

O, Bože moj, ti si veliki toliko
da ideja jesi jedino! Sve krilo
stvarnosti je malo, mada je golema,

da te obuhvati. I patim ko niko,
jer da tebe ima, Bože koga nema,
i mene bi stvarno tad na svetu bilo.

26. februar
Govori bez prestanka. Tako ona diše.

7. mart
Logika trgovine umjetninama. Jedan povlašteni idiot, s dobro poznatom reputacijom povlaštenog idiota, kupi neki neopisivo loš “piece of art”, što gori to bolji, za dvadeset tisuća funti. Drugi jednako povlašteni idiot pozeleni od zavisti i kupi je od prvog za četrdeset tisuća funti. Treći već pregovara za dvjesto tisuća, napetost ne popušta i on pristaje na tristo. Četvrti kaže bez pet milijuna ne dolazi u obzir – to je Damien Hirst.

15. mart
Dragi Stevane,

pročitao sam izvrsnu Pazovu knjigu, hvala ti još jednom na preporuci. Sigurno ću joj se više puta vraćati. Čini mi se da svako studiranje jezika mora prvo priznati problem treće riječi, odnosno metajezika: za riječ “riječ” moramo pronaći neku drugu riječ koja joj je kopno. Paz ovo ispravno uočava kada piše o problemu jezika kao predmeta istraživanja ali ne misli dalje ovaj problem kako mi se čini da bi trebalo. Strukturalna lingvistika De Saussureova, koja se, koliko znam, prva problemu približava pojmom znaka (znak/označitelj/označeno) ne spominje se uopće, premda se prepoznaju napori Romana Jakobsona, koji ju je kasnije nastavljao. Čini mi se da to stvara određenu zbrku među pojmovima kao što su riječ, govor, jezik, pismo. Ne razumijem zašto se uopće ne određuje prema sosirovskom razlikovanju jezika (langue), govora (parole) i jezične aktivnosti (langage) ako već navodi Jakobsona. Pošto Pazov tekst lomi žanr po uglovima i kreće se izmedu eseja i znanstvene rasprave, ne znam koliko vrijedi spominjati Wittgensteina ali njegov Logičko-filozofski traktat jeste upravo jedna metajezička studija, možda i najradikalnija. Takoder, metafora nije se zahvatila polemički u svojoj suštini. Metafora je zapravo logička greška koja kaže “A je B”. (Ima o toj najvažnijoj logičkoj uvredi jedna sjajna pjesma kanadske pjesnikinje Anne Carson pod naslovom “Esej o onome o čemu najviše mislim”). Kada pjesnik Pazovog formata ispravno primjećuje da je čovjek metafora samog sebe i da se sav jezik kristalizira u metaforu, mislim da bi rekao još više imajući u vidu ovu jednostavnu istinu. Sjajni su, svakako, pasusi u kojima o metafori raspravlja kao o kontradikciji. Meni su naročito bliski jer sam o njima i sam na sličan način razmišljao. Mislim da se kontradikcija odbija principom a prihvaća osjetilom uma. Prvo je obaveza filozofije, drugo mogućnost književnosti. “Osjetilo uma” je ovdje jedna nezamisliva konstrukcija sposobna da primi ukupnu poetsku dispoziciju, i zvuk i smisao, i asemiju i polisemiju, i luk i liru. Pjesma je upravo to jedinstvo suprotnosti, zato valjda i nije slučajno što Paz za naslov knjige bira motive iz jednog fragmenta Heraklita melankoličnog: “Ne shvaćaju kako se sa sobom slaže ono što je različito: (to je) unatrag okrenuta harmonija kao kod luka i lire.” Skladno je, dakle, samo ono što je raspeto izmedu dvije krajnosti. Pjesma je čovjek a čovjek je živa mogućnost smrti. Kad Paz kaže da poezija nema namjeru da tješi čovjeka zbog smrti nego želi da mu omogući da spozna kako su život i smrt nerazdvojni, onda to Marija Čudina pjeva ovako:

***
Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.

Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda.

Takoder, neprispodobiva je Pazova sposobnost da sociološki kontekstualizira poeziju i da, tvrdeći da je glas pjesnikov uvijek društveni i opci (sic!), gradi zaista veličanstvene sinteze po kojima je i poema “Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj” jedna zakonita društvena pojava. On je polihistor od kojeg se neću moći oporaviti.

Osim toga, ja sam vrlo dobro. Putujem početkom sljedećeg mjeseca na Brač, tamo ću cijelo ljeto voziti taksi i popravljati svijet. Piši mi kako ste vi.

Puno pozdrava,
Goran

Ono jutro od potresa obitelj divljih svinja nam je, dok smo se vozili prema selu, pretrčavala drum.

Nikad ih ranije nisam vidio, iako se ovim putem već petnaestak godina vozimo.

Odmah sam pomislio: ovo je zbog potresa, životinje su se uznemirile, možda još gore zdrma. Pa se neko vrijeme nisam mogao snaći između ljepote slike i strepnje od onog što taj znak znači.

Kao Noa, koji je, zahvalan Bogu na prilici, i preplašen Njegovim gnjevom, okupio životinje koje ranije nikada nije sreo.

Kasnije me je prošao poteres. Svaki znak ima svoj rok trajanja. 

Prizor je ostao samo lijep.

FUDBAL I PERTLE

Sati je 1 i 25 poslije ponoći. Uzvratio sam na otvoreni poziv, zadnje večernje molitve. Deset minuta meditativnog razgovora sa samim sobom. Izašao sam nakon toga napolje, pred ulaz, da zapalim cigaru. Pohladno je, uz kuckanje kiše u okna polutovorenih prozora, i cigaru sam, usred žara, prigušio u tišinu noći. Merjem je prije pet minuta ugasila telefon s kojeg je iz susjedne sobe dopirao glas Burhana Šabana. Otvorio sam laptop, i počeo tipkati; sati je 1 i 25 poslije ponoći.

Dobar sam dio dana preležao gledajući snimak finala svjetskog prvenstva, Francuska – Brazil devedeset osme. U tome sam i zaspao. U tih nekoliko minuta slatkog odsustva iz stvarnosti, usnio sam majku koja me sprema za prvi dan škole. Na meni je crvena teksas košulja, crne hlače sa zakrpama u obliku nasmijanih medvjeđih lica, i cipele za dva broja veće. Cipele i hlače poslala je tetka iz Njemačke, a košulju mi dala komšinica Hana, kojoj je baš to jutro stigao paket od rodbine iz Švedske. Stojim pored tekneta koji je aba zidao finom crvenom ciglom, a majka me umiva jer plačem što ne znam svezati pertle. 

U tome, budi me Imany koja traži nešto što u bunilu i polusnu odmah ne registrujem. Babo, govori gurkajući me, ustani. Vidjevši da ne reagujem na njene vapaje, odluči da skakuće po krevetu. Babo, ustani, pomozi me, sad sve glasnije i brže opetuje. Pomozi me da upalim tivi, ugasila se. Njeno pomozi me, i ugasila se, vraća me u stvarnost, i razvlači osmijeh na mom licu. I ona se smije, a joj govorim;  da nisi izgubila daljinski, sad bi sama mogla upaliti teve, a babo bi mogao spavati. Mogao bih sanjati kako me majka sprema za prvi dan škole, dok stojim pored abinog tekneta plačući, jer ne znam svezati pertle na cipelama za dva broja većim, u hlačama s medićima na koljenima, u košulji teksasnoj, crvenoj. Dva su sata i dvadesetipet minuta poslije ponoći, i meni dok pišem postaje jasno, da je ovaj san ustvari jedno daleko sjećanje, pohranjeno negdje u bunarevima podsvijesti, nešto poput snimljene utakmice finala svjetskog prvenstva iz devedesetosme. Znam to, jer ni dan danas ne umijem, k’o insan pertle svezati. 

ZELENE ROŠULE

Presque Isle državni je park u gradu Iri, koji u obliku nedovršenog polumjeseca završava tik pred glavnom gradskom lukom. Park pruža oko trideset kilometara prirodnog ambijenta, predviđenog za trčanje, biciklizam, šetnju, pecanje, odbojku na plaži, kupanje, ili ležernu vožnju autom, uz kahvu, cigaru, i kompilaciju poslijeratne bosansko-hercegovačke muzičke scene. 

Koji je danas dan, pita se Dino Muharemović, šetajući ulicama još uvijek porušenog Sarajeva, te dolazi do zaključka koji je opjevan sa; nešto se sjećam, i odlukom, od danas nisam više isti sve zaboravljam. Divna pjesma, laganog i ohrabrujućeg ritma koja govori o nekim ljepšim vremenima, kad su slike u pozadini vrištale sasvim suprotno.     

Auto je gmizalo vijugavom cestom, s obje strane okruženom vodom i redovima stabala na kojima su se stidljivo počeli ukazivati prvi pupoljci. Kroz otškrinut prozor, prostrujao je blag povjetarac, probudviši u meni misao o proljetnoj ekspanziji, kad sve odjednom bukne, i stane ticati, i micati, i hitati plavetnilu i suncu gore u vis. Auta brekću, cuke se okreću, vlasnici im negoduju, djeca se smiju, parovi se ka neizvjesnosti zagrljeni kreću. 

Jedna starija gospođa hrani patke i guske trčeći, a one krešte uzmičući. Udaljeni jedni od drugih, više nego inače, za korak ili dva, poštujući odluke državnih i lokalnih vlasti, ljudi su danas izašli vani. U Presque Isle primjećujem, mahom su starije osobe. Parkirao sam auto pored obale. Ispred mene su tri čamca, propisno udaljeni od doka i jedni od drugih. Ne vidim lica ljudi ispod šešira i kapa, što vodu štapovima tuku nemilice. S jedne strane, pored mene je parkiran veliki crni Suburban, na čijem se retrovizoru njiše kahveni tespih. S druge strane, iz auta čiju marku ne raspoznajem, izlazi stariji čovjek, od glave do pete u sportskoj opremi. Na glavi mu kapa na kojoj crvenim slovima piše, Bernie Sanders. Umjesto patika, nazuje zelene rošule, i otisne se prema stazi. Na licu mu osmijeh dok pogleda u mom pravcu. Osmijeh pun života. U tome mi trenutku, naumpadaju riječi pjesnika Semezdina Mehmedinovića, kad kaže, da svi mi, zapravo, kad mremo, umiremo mladi.  

OSMIJEH LOUISA ARMSTRONGA

Danas, nakon što sam potrijebio smeće, suho lišće, grančice, i upakovao ih u velike crne vreće, otišao sam na trijem, s pogledom na baštu, da se odmorim. Zavaljen u platnenu stolicu, posmatrao sam purpurni odsjaj sunca u zalasku. U to vrijeme, ovaj grad poprima nadrealne boje, koje nebesa kao da toče u nepregledno plavetnilo jezera Iri. Prizor koji me iznova ispuni blagom melankolijom. Da li zbog kratkoće magijskog trenutka koji upućuje na prolaznost, ili pak zbog želje da u njemu ostanem zatočen neko vrijeme, nisam siguran. Vremenom sam naučio, boriti se sa ovim povremenim napadima, koji su najčešće nenajavljeni, i bezazleni. Koristim ih kao priliku da zavirim u sebe, da osluhnem vlastito bilo, onaj tihi bat u grudima, koji gura život da kola venama, unatoč svemu. Kunjajući, mogao sam iz  susjednih bašti, iza neke od podignutih ograda, čuti glas Louisa Armstronga i pjesmu “What a wonderfull world”. Još jače sam pritvorio kapke, kao prozore pred oluju, zamišljaući Starog Satchma (jedan od nadimaka Louisa Armstronga, koji dolazi od kovanice ‘satchel mouth’, pri čemu je ‘satchel’ veoma velika torba ) a sve radi Louijevih usta i osmijeha kojim je rušio crno-bijele ograde i zidove, između kojih je i sam odrastao. Zamišljam ga u prepunoj sali kako se smije i pjeva, čak i onima koji to nisu nikako zaslužli.

****

Nisam, da se razumijemo dragi čitaoče, naročit poznavaoc muzike i njenih žanrova. Tačno je da odlutam u onostrano slušajući kur’anski mekam sevdaha. Zorile, kad bunovan kročim u novi dan, odgovaraju mi nježniji tonovi. Na otvorenoj cesti što vijuga, odlutam uz jazz, blues, ili rock n’ roll. Sve u svemu, kako starim, na muziku gledam slično kao i na književnost, kvalitetna je ona koja oplemenjuje.

***

Pjevušim, i razmišljam o Merjem i njenim naporima da me nauči osnovama pjevanja. Udahni. Izdahni. Napravi stanku. Nemoj bola’ kroz nos. Ispravi se, ne gnječi dijafragmu. Otvaraj usta. Hoću da čujem svako slovo. Š nemoj da šušti. S neka ne sikti. I tako, imajući puno pravo da se naljuti, i odustane, ona opet, s vremena na vrijeme, obnovi lekcije sa mnom, ispočetka. Jednakim entuzijazmom. Ona znate, voli pjevati. Ona umije pjevati, što je puno važnije. Zvonara, zovem je ponekad nadimkom koji je dobila u mladalačkim danima od oca, jer je kako kaže imala želju da postane operska pjevačica. Pa bi zvonkim glasom, kao da je sada gledam, trčala stanom, s jednog na drugi kraj, zvoneći; do, re, mi fa, so, la, si, do. Odjekuje u mojoj glavi, kao što je nakada, vrlo moguće mostarskim naseljem Tekija.

***

Ovo nije priča o ‘najvećem kornetisti’, kako je to pisalo na plakatima do kraja 1920-ih. Ovo nije priča o izolacijskom danu bh. književnika i Imama nastanjenog u Americi. Ovo nije priča o njegovoj Mostarki koja po cijeli dan pjeva. Ovo je priča o nama, danas, koji smo zaboravili smijati se, čak i onima koji to nisu nikako zaslužili.

PROLJEĆE U KARANTENI

Biljke, ozbiljno
po prirode nagonu
izbijaju kao biljezi
stidljivom krunom
na lijehi, uzalud
jer sve strahom zri
i isprsi se mladi cvijet
Proljeća odvažni znak
Života na vjetru
I zapraši ploda trak,
A naslućena smrt
Biljaka i stradanje
zastraši i proljeća let
Do ljeta slutnje strah.
Ipak će Zlatom jesen
da se sjeća i ovog proljeća. 

VIRUS

Virus je surov
Sitan al’ bitan
Ubija i straši
Na strahu od smrti
Sve stalo u nadi
da nas omaši

A Strah je od virusa
Mnogo gori
Pred njim sve živo
Dršće i dvori
Virus po svijetu
nemilo jaši
Panika putnika
I bolesnika i prenosnika
a neki kažu bura u čaši

Odjednom nevažno
naši il’ vaši
jer surov je virus
ima i mrtvih
i straha ukus
Virus je svuda
kao hokus,
možda i pokus.

PRIJE NEGO ŠTO ZASPIM

Sami smo sasvim
izgleda u kosmosu
da kraja nema, a spasa
Svemir je beskraj
astralni božanski
I to je već raj.
A da se sa svim tim beskrajem
pomirim strašnim, sam
samim u tamnoj noći
sramotno je, i pomisliti
Da, smisao se sakrio
samo u samoći sam
I da je Božiji umro sin
greškom i nevin
za našu krivicu, sram
iskupio beskrajnu nadu
To ne može biti
uzalud, kao lud
I kao na križu
pred snom mnim
prije nego što
u astralnom beskraju
konačno zaspim

TABUT TEMA

nemoj sad o tome!
ne pričaj i ne pitaj,
poistiha čovječe!
U zalud sve o smrti!
jer gora je misao,
od nje same
te može te bat te teme
iz nehata začas stići

A ne može se u zemlju
kod živa bića,
i ako je mrijet’
nije kopat’, hića.

sve će i onako proći
iz ruke u ruku
s noge na nogu
niz put uz muku,
pa u mraka raku.

Bio snužden, il’ osmjehnut,
nadahnut, jal’ pognut.
Zato dok živiš nemoj klonut!

Na kraju ionako uvijek padneš,
samo je to izvjesna tema,
Na tabut. 

Nin, 2.4.2020.

Veliki rimski državnik Katon ostao je upamćen po tome što je svako svoje obraćanje u Senatu završavao rečima da Kartaginu treba razoriti. Posle su usledila tri rata, i od Kartagine nije ostao ni kamen na kamenu.

Katonova opsesija Kartaginom nije bila veća od opsesije koju Aleksandar Vučić pokazuje prema Demokratskoj stranci. Kojim god povodom da se obrati građanima, ne propušta priliku da konstatuje kako je u vreme “žutih” sve bilo loše. I posle osam godina vladavine naprednjaka, Vučiću su za katastrofalno stanje u Srbiji krive demokrate. Prebaciti odgovornost na prethodnike manir je kojeg se ne odriče ni tokom vanrednog stanja. Nedavno je na konferenciji za medije obavestio građane, onako usput, koliko je respiratora bilo u Srbiji u vreme vladavine “žutih”, a koliko danas kada on brine o tome. Vučićeva predizborna kampanja traje neprekidno već osam godina, i nema tog vanrednog stanja zbog kojeg će odustati.

Mnogo je već rečeno o Vučićevim pretnjama, prenemaganju i histeriji u komunikaciji sa građanima. Kako razumeti izjavu da mu je drago da su se građani uplašili? Pa neće strah i panika sačuvati ljude od korone, već razumno ponašanje. U trenutku kada je svet zakoračio u katastrofu, jedini je predsednik zbog kojeg se pišu peticije s molbom da za vreme epidemije pusti struku da vodi glavnu reč. Međutim, on ne može da podnese situaciju u kojoj sa lekarima deli minutažu na konferencijama za medije. Ne daj bože da dr Predrag Kon bude na ekranima prisutniji od njega. Zato se on ponaša kao staratelj nacije i tumači mere koje vlada preduzima, kao da su svi drugi maloumni. Obasipa nas nepotrebnim informacijama, recimo, o tipu aviona koji je doneo pomoć iz Kine.

Nepodnošljiva je tolika količina patetike s kojom izražava brigu za “deke i bake”, da bi već u sledećem trenutku glumio mangaša koji na crno nabavlja respiratore, i niko mu ništa ne može. To je isti onaj čovek koji na rukama nosi dete i spašava ga iz snežnih smetova. Ono što svakog normalnog više brine od ponašanja predsednika jeste broj onih koji veruju u sve što on kaže, koji nasedaju na njegovu dramaturgiju. Nakon upozorenja starijima da ostanu u kući, i euforičnih pretnji svima koji ne poštuju mere vlade /što niko normalan ne dovodi u pitanje!/, prepušta se dugim pauzama kada tišinom podiže tenziju. Za trenutak se čini da je predsednik na rubu depresije, međutim, to je samo predah u monologu, kada menja masku, i nastavlja da melje i melje. Vrhunac je izjava da ako je učinio nešto loše neka ga streljaju kada sve ovo prođe.

Kada sve ovo prođe, dužan je da odgovori zašto se kliberio na konferenciji za medije dok je onaj nesrećni lekar govorio da korona postoji samo na internetu? Zašto je  9. marta ‒ kada u Srbiji već postoji prvi oboleli od “najsmešnijeg virusa na svetu” ‒ okupio dve hiljade radnika Krušika, i zamajavao ih besmislenim pričama, ne pomenuvši Aleksandra Obradovića, istinskog heroja koji je javnost upoznao sa malverzacijama u valjevskoj fabrici oružja. O privilegovanim privatnim trgovcima oružjem, među kojima je i otac srpskog ministra policije ‒ taj VIP deka ‒ predsednik nije govorio.

Do kada će srpski građani da se stide svog predsednika? Zašto ih koristi za mentalnu terapiju? Baulja i lupeta na konferencijama za medije kao onaj švedski kuvar iz Mapetovaca. Vučićeva moć se zasniva na strahu koji indukuje, na manipulacijama i lažima. Odjednom se pojavio opasan konkurent – korona. Predsednik mu je na megdan izašao bez maske, što je samo jedna od maski kojima raspolaže. Nikakvog tu sukoba nema. Zajedno uteruju strah. Za građane je najvažnije da ne mutiraju. Ni korona, ni predsednik.

Ceterum censeo Carthaginem esse delendam, rekao je Katon u rimskom Senatu. Ili u prevodu: Do kada ćemo da trpimo ludaka?

Svaka naša crkva ima ženu, blijedu, pognutu i u godinama, često u vječnoj crnini, koja ranim jutrom dolazi da pomete i obriše, da poredi. To je njezin posao s Bogom, time plaća neki svoj davni, neispovjeđeni grijeh, koji nikome ne bi bio težak osim njoj.

U dane epidemije, kada su bila zabranjena sva velika okupljanja, slavila se sveta misa i crkva je bila puna ljudi. Molitva što je usrdnija, to okluzivi i afrikati jače prskaju naokolo, a na dahu samoglasnika virusi jedre, kao na lakom lebiću ljetnom. Birajući između dvije nevidljivosti, Boga i virusa, puk je povjerovao u Boga.

Blijeda i pognuta, i već prilično stara, žena se zarazila čisteći crkvu.

A zatim je zarazila i sve svoje ukućane, koji na misu nisu stigli.

A onda se naokolo raširio glas, pun gnjeva i straha, da su upravo oni, ljudi iz te kuće, donijeli bolest u mjesto.

I ljudi su, u strahu za svoje bližnje, za djecu i starce, a zapravo u strahu samo za sebe, mržnjom krenuli na kužnu kuću.

I kako su, jedno za drugim, obolijevali oni koji su bili u crkvi na misi, škropljeni okluzivima i afrikatima svete mise, na vlažnom dahu suglasnika, tako je rasla mržnja prema ženi koja im je po svome dogovoru s Bogom bez zemaljske plaće redila crkvu, i njihovim se virusom zarazila.

Bog je tako htio.

Tko svoj grijeh podnese, podnijet će i grijehe svijeta.