navečer, 2. travnja 2020, dok Rade opet govori “Ne daj se Ines”

Vidim ovih dana, jasnije mnogo od živog svega što vidim, moju majku. Imala bi 78, živjela bi na Sepetarevcu, i ne bi smjela izaći iz kuće, jer bi joj to lokalnim protuepidemijskim zakonom bilo zabranjeno. I lakše mi je mnogo što nije živa, i što ja sad najjasnije vidim ono što više ne postoji. Kao kad seoskom psu gvozdenom šipkom prebiju kičmu, i on mrtve za sobom vuče noge, tako je i njoj bolje da ne živi, onako egzaltiranoj i glasnoj, kada joj ne daju da izađe iz kuće.

Večeras je opet vidim, jednako jasno: trideset i tri su joj godine, sjedi u zelenoj fotelji s pogledom na Trebević, puši i pepeo otresa mimo pepeljare, tako da bi se vidjelo koliko je uzbuđena da i pepeo otresa mimo pepeljare, i s Iskrinog mono gramofona sluša kako četiri godine od nje mlađi Šerbedžija govori “Ne daj se Ines”. Neko je vrijeme iz hodnika gledam, i znam da ona to zna, i da zbog toga što je gledam pepeo otresa mimo pepeljare. Moja egzaltirana majka, kojoj danas ne daju da silazi sa Sepetarevca.

I onda iznenada, negdje kod mjesta na kojem se u pjesmi spomene zeleni autobus koji se ruši niz jednu beogradsku padinu, majka zaplače. Trenutak je to koji se kasnije često ponavljao, u kojem bi iz neke loše odigrane uloge ispadala u svoj loši život.

Pobjegao sam, kao pred prizorom teške prometne nesreće. Nisam to htio znati.

Pomišljala bi šta je sve mogla da se nisam rodio.

Nema ih koji mi vjeruju kad o tome pričam.

Ni onih koji mi vjeruju da je u tome razumijem. 

Prozice o zavičaju

***

Poslednjeg jutra u kući pakuješ se kao da ideš na odmor. 

Tako su ti rekli otac i mati, dvoje ljudi za koje znaš da ne spavaju noćima iako se pretvaraju da spavaju. 

Pretvaraju se i da su jabuke pune vitamina, da ima smisla brisati prašinu sa komode, peglati posteljinu i usisavati tepihe; namještati zavjese i prati prozore. 

Nije ti jasno sasvim kad si prestala da im vjeruješ. Ali znaš da im je od tog silnog pretvaranja koje su tako dobro uvježbali sada lakše da se pretvaraju da idemo na odmor. 

Pakujete kupaće kostime, madrace za plažu, ručnike, maske za ronjenje, a povrh svega dva reketa za tenis. 

Naići će kontrole, i patrole, i otvaraće vam gepek, i znaće da ste Srbi iako ste usavršili igru pretvaranja. Ali vidjeće da ste Srbi sa reketima i kupaćim gaćama i zato će vas pustiti da prođete.

Ostavićemo im prozore, zavjese, tepihe i posteljinu, pa neće minirati kao što su to uradili prijatelju D. 

Da je D. bio pametan kao mi, da je sve usisao, oprao i opeglao, da je pažljivo obrisao sebe sa svojih komoda, ogledala i prozora, spakovao kupaće gaće i rekete – i njegova bi kuća sada stajala. U njoj ne bi bilo njega, ni njegove pretile žene ni onog njegovog malog što čudno gazi na unutra. Ali bi kuća ostala. 

Nekoliko stotina kilometara odatle, nekoliko patrola odatle, nekoliko otvaranja gepeka i prevrtanja kupaćih gaća odatle, otac vam kaže, kao turistički vodič, da prolazite zapadnu kapiju Beograda. Gledaš ti, gleda sestra u čudnu zgradu Geneksa, nezamislivu u vašem malom gradu, u vašem malom svijetu. 

Nikada više nećete uzeti rekete u ruke. Oni će se fosilski vući po uglovima izbjegličkog stana, nepotrebni, prekobrojni i smiješni, kao dvije mrežaste glave bez ruku. 

***

Kuću čuva jedan čestit Hrvat. Prijatelj. 

Obiđe je povremeno, otključa. Provjetri. Zalije fikus. Čestit Hrvat povremeno pozove u Beograd.

Jednog dana pozove i kaže tvom ocu da je u kući zatekao provalnika koji se baš spremao da ide sa onim što je planirao odnijeti. 

Ali, kaže, nije to najgore, no to što je čovjeka zatekao gdje sa spuštenim hlačama vrši veliku nuždu nasred dnevne sobe.

Tvoj otac neko vrijeme ne progovara, jer i inače nije naročito rječit otkad je počelo. Ponovo vidiš koliko je za tvoje roditelje sve ovo novo, da se naprežu da smisle što bi sad valjalo reći, a ostaviti utisak da se vlada situacijom, da se situacija razumije, da se čini najbolje u datoj situaciji, da situacija nije iznenađujuća, da se više od ovoga u datoj situaciji i ne može, da nema tu sad šta, takva je situacija. 

Čestiti Hrvat kaže da je prijavio policiji, ali da se u tom pogledu ničemu ne nada. 

Neprijatno mu je i osjeća se krivim. Tako je to sa čestitošću u njenim čestitim vidovima: prati je krivica zbog djelovanja drugih.  

Pamti kad je kupljen bijeli tepih. Pamti da su se izuvali, i da su izuveni zajedno gledali Evroviziju, i da je na stočiću u dnevnoj sobi bilo ono domaće meze, i da je život bio dobar.

Dobar kako samo može biti život izuven na bijelom tepihu.

Otac spušta slušalicu i kaže: “Izgleda baš sranje.” 

Foto Douglas Henshall

Treći dan samoizolacije granulo je sunce u Škotskoj. To je u zadnje vrijeme takva rijetkost da ju se moralo obilježiti. Navodno ljudi to još rade, idu u prirodu, na svježi zrak, navodno to nije opasno ponašanje. Zaputili smo se u St. Andrews. Spakirali smo piknik. Nekako na brzinu i nekako skromniji nego obično. Mi smo u preuranjenoj izolaciji, četiri dana prije nego zatvore škole i vrtiće i tjedan dana prije služebnog ‘lockdowna’. Odgledala sam video intervju s Mariom Mihajlović iz Milana i podigla most.

U autu kažemo Anji, nećemo slušati Moanu (soundtrack naših snova i noćnih mora) nego plejlistu koju je tata složio. U neočekivanom nastupu solidarnosti Anja kaže ‘Okej’ i sljedećih sat vremena pjevuši uz Bowiea, disco, Blue Nile, čak i neke davne bisere poput benda Japan. Onda zaspi i spava sat vremena. Svako popodnevno spavanje je mogući bumerang, ali vremena se naočigled mijenjaju.

Razmišljam o tome kako ta samoizolacija možda i neće biti tako strašna. Ja sam ionako stalno u izolaciji. Preko dana. Otkad živim u Škotskoj, jedva da imam s kim izaći pa sam u izolaciji i navečer. Što mi i odgovara jer čitam, pišem i u miru razmišljam o tome što ću jesti. Kad imam previše distrakcija, onda mi razmišljanje o hrani zahvaća radno vrijeme i ugrožava proizvodnju. Da ne razmišljam toliko o tome što ću jesti, imala bih već duplo drama iza sebe. A kažu ljudi iz zaraženijih zemalja da se dosta razmišlja o hrani u izolaciji.

Povrh toga mislim, to će možda biti dobro i za obiteljsku dinamiku. Moje suvremeno dijete naviklo je da se planet okreće oko nje. Fantaziram, dok mi sunce miluje obraz, kako ćemo izroniti iz ove krize harmonični i solidarni s Anjom okolnostima oblikovanom, manje nalik na Denisa, a više na Fanny i Alexandera.

Zadovoljna sam s raznim kreativnim rješenjima kako provesti vrijeme kojih sam se dosjetila u ova tri dana i ignoriram činjenicu da će ovo biti maraton a ne sprint na šest metara. Za šest metara sam opremljena kao Mary Poppins.

Pored autoputa natpis upozorava – je li vaše vozilo spremno za zimu? Samo u Škotskoj, pomislim, u drugoj polovici ožujka.

Prođemo kroz mjesta Auchtermuchty i Pittscottie. Umirem od smijeha. Dougiu nije smiješno. To je neki lokal patriotizam kod njega.

Parkiramo blizu plaže i jedemo sendviče.

‘Mama, zašto jedemo u autu?’

‘Zato što je ovo škotski piknik.’

‘Aha’, kaže Anja, potpuno zadovoljna odgovorom. I stvarno, u čitavom nizu parkiranih automobila odvija se škotski piknik. Gospođa u autu pored nas toči vruću kavu u šalice i dodaje mlijeko iz teglice. Zavidna sam. To se nismo sjetili jer kavu obično kupimo putem.

Plaža u St.Andrewsu je senzacionalna. Beskrajna, mirna, sunčana. Ljudi šeću, psi trče. Kao da je sve normalno, osim nekog neobičnog nepovjerenja koje kao da pucketa zrakom. Dvije mlade žene prolaze. Anja im priđe i jedna cikne i ubrza korak, kao da joj je prišao bijesni pas. Kakva situacija bez presedana. Anji se to još nikad u životu nije dogodilo i pogleda me u čudu. Dođe mi da kažem, ‘potrči za curama’, kao neki pogrešni oblik šale koja bi sve normalizirala. Ali ne kažem.

‘Mama, can I be bosa with my feet in pijesak? ‘

‘Možeš’, kažem, iako su nam glave u kapama, vratovi u šalovima i noge u čizmama. Ali trudim se prihvatiti neobične škotske načine. Anjina sreća i užitak su toliko intenzivni da i ja skidam čizme i čarape i gazim po pijesku s njom.

U autu, na putu natrag Anja spava preko sat vremena. Svi smo premoreni.

‘Ovo ćemo skupo platiti’, kaže Dougie.

‘Ali danas je toliko bila na zraku i trčala, možda ipak…’

‘Istina’.

Ni on ni ja ne vjerujemo da je istina.

Okrijepljena s dva spavanja, večerom i dugim kupanjem, Anja je spremna za Bitku kod kreveta. Svaku večer ulazim u bitku desetkovanih redova. Nakon skakanja po krevetu i ‘Mama, gledaj ovo’ dvadeset puta i ‘Mama, znaš šta ja mogu?’ petnaest puta, nakon što pročitamo Tiddlera, Beyond the Fence i Yacca The Alpaca i ugasimo svjetlo i ja otvorim Kindle, Anja pita, ‘Mogu dobiti samo jednu uspavanku? Samo jednu, malu uspavanku.’

Ok, može. Zašto ne, pomislim.

‘Samo jednu samo jednom i onda spavanje istog trena’, kažem tonom osobe koja zna što je autoritet.

‘Dobro’, kaže ona kao da se ne može više i jače složiti sa mnom.

Anja traži pjesmu ‘Rarara’. Drugim riječima ‘Che sera, sera’ u izvedbi Doris Day, na koju smo nabasali neki dan slušajući ‘Somewhere over the rainbow’. Pomslila sam, štogod pjevala Doris Day ne može biti neprikladno za trogodišnjakinju. Sad sam rastrzana između strahopoštovanja prema djetetu koje odabire slušati stihove ‘Što će biti, bit će, budućnost ne možemo vidjeti’ i ježenja nad ambicijama lika iz pjesme, hoću li biti lijepa i bogata?

Ipak, slušati ‘Che sera, sera’ je još uvijek savjesnije nego dodati viski u mlijeko što mi je prošlo kroz glavu u zadnjih nekoliko minuta.

Nakon Doris Day pokušam se vratiti Kindleu i Hilary Mantel.

‘Kako se zove tvoja priča?’

‘Zrcalo i svjetlo’.

‘Zašto?’

‘…’

Da je ovo film i da mi je netko smiren i odmoren napisao repliku, rekla bih nešto jednostavno, a magično, o kraljevima i kraljicama, zrcalima i svjetlima, što bi je zadovoljilo.

Ono što želim reći je ‘kad bih uspjela pročitati tri stranice u miru, a da mi ti ne zabijaš pete u bedra i nabrajaš svu djecu iz vrtića imenom i prezimenom možda bih i znala zašto se knjiga zove Zrcalo i svjetlo. Ali ovako, moram priznati, značenje mi izmiče.’

Umjesto svega toga, samo je molim da zatvori oči.

Dvadeset minuta kasnije, tiho je i čini mi se da je zrak čist. Čitanje mi ide, iako sam na trećoj knjizi trilogije i još mi nije sasvim jasno tko je Vojvoda od Norfolka.

‘It’s pure insanity. Lunacy. Pure lunacy.’

Anja citira Miu s početka La La Landa. ‘O, majku ti Isusovu.’ Pomislim. Ali ne kažem na glas jer nas je neki dan pitala smije li reći ‘majku ti Isusovu’. Ja sam rekla da, Dougie je rekao ne, pa smo se našli na ‘da, ali ne u vrtiću.’

Onda se Dougie pojavi u sobi. Taman kad sam mislila da je zrak konačno čist. Preorganiziramo se, maknemo jastuke, pa ih vratimo, pa maknemo pa vratimo. I onda je mir neko vrijeme. Nitko nikad nije jače glumio spavanje od mene.

‘Nitko neće sa mnom pričati.’

Ja zastenjem. Dougie kaže ‘Dođi tu k meni’ i Anja mu se privije. Ni minutu kasnije on hrče. Okej, može, pristajem. Ali ne i Anja.

‘Tata, probudi se, ne sviđa mi se tvoja buka’.

On se okrene na stranu, ‘buka’ se ugasi, Anja se privije k meni i konačno uspori disanje. Svi spavaju. Sati je 22.00 trećeg dana samo-izolacije, provedenog vani, na suncu, u prirodi, s puno trčanja!

Pogledam telefon. Stigla mi je poruka na whatsapp, ‘Sjetimo se da je u izolaciji zbog kuge Shakespeare napisao Kralja Leara.’

https://tenastivicic.com/blog/

Idu preko pješačkog prelaza.

Mladi muškarac, visok, malo pognut, u ruci nosi dječji tricikl.

Uz njega mlada žena, lijepa, plače, u ruci nosi dječju biciklističku kacigu.

Nešto se dogodilo.

U kosmosu sobe, ogrnut tišinom.
Čaj mi grije ruke, a samoća ledi.
Utiskujem miso u razgovor s tminom:
hajde da bal svečan sam sebi priredim.

U balskoj dvorani  Nataša Rostova,
s njom Andrej Bolkonski. Grofa Vronskog čeka
Ana Karenjina. Baš kao iz snova,
Isidora Dankan stiže izdaleka,

da čarobnim plesom poveže parove.
Provijava snijeg. Praporci ciliču,
trojke k nebu jure, u vedrine nove.

U proljeću ranom otkud ruska zima?
Sa parom iz čaja tu čudesnu priču
odgovor tajanstvom varljivim prožima.  

31. mart – 1. april 2020.

Dnevnik jednog penzionera/76

misleći  na Siarhieja Šupu

U samoposlugu, stotinjak koraka od našeg nebodera, rijetko ulazimo. Preblizu nam je, kupovina je uvijek odlazak negdje. Tu dolaze penzioneri, ljudi koji se teško kreću, i sto je koraka njima odlazak negdje.

Život u izolaciji mijenja perspektivu. A zanimljivo je i vidjeti što se zbiva na mjestu koje je toliko blizu da tamo i ne odlazimo.

Kupujem tri bočice s mineralnom vodom i dezinfekcijski gel za ruke. Tek nešto da kupim.

Blagajnik s kirurškom maskom, koji me u svome dućanu nije ranije viđao, pita:

– Sused, došel je kvasac, bute?

Kupujem, da ga ne razočaram.

Po povratku doma otvaram hladnjak, pa se zagledam u paketić.

Na omotu nacrtan je muškarac s brcima kao u Tarasa Buljbe, u naručju, skoro kao dojenče, drži povelik hljeb. Ispod, ćiriličnim slovima piše drožži, i objašnjenje starinsko čemu sve svježi pekarski kvasac može da posluži.

Raznježi me to što je ovaj kvasac prva stvar koju sam ikad našao u nekom našem dućanu a da je proizvedena u Bjelorusiji. Stotinjak koraka od našeg nebodera, blizu da ne može dalje biti.

Ima tome već mnogo godina, akteri su mrtvi, ali jedna je priča ostala. Pričao mi Fuad Balić, višegodišnji veoma uspješan direktor banjalučkog Doma Kulture, ja zapisao i oblikovao kao anegdotu. 

Gostovao Miroslav Čangalović u Banjaluci. Honorari su tada bili u skladu sa ugledom umjetnika koji gostuje, pa je lično direktor Balić predložio veći honorar nego obično, ali prilično skroman za umjetnika čiji je ugled bio izuzetan. Čangalović prihvata honorar, ali ga prenamjenjuje za pomoć opštini Glamoč, kako bi se tamo otvorila biblioteka. Bilo mu je veoma stalo da Glamoč ne bude bez tog civilizacijskog praga. Balić obavještava odgovorne u Glamoču o lijepom gestu njihovog zemljaka, slavnog operskog pjevača Miroslava Čangalovića, i moli ih da neko dođe u Dom kulture, kako bi lično preuzeo poklonjeni novčani iznos. Ali niko nije dolazio, ko zna već koliko godina. 

Desi se, ipak, na nekom skupu, prisustvovao je i predsjednik Opštine Glamoč. Balić mu priđe i priupita ga zašto nisu došli po novac. 

A predsjednik, poslije kratkog oklijevanja, reče mu ovo:

“Kada bismo uzeli novac, morali bismo pronaći sobu za biblioteku. U tu biblioteku morali bismo zaposliti čovjeka i troškovi bi se odjednom, sasvim neplanirano, namnožili. Ovako, mirni smo od svega toga.”

Pusti Lukavec. Ne prolaze auti, nema ljudi na cesti.

Uz cestu, u travi stoji roda, prljava bijelog perja, umorna i prašnjava od puta. Druga je već gore u gnijezdu. Unezvjerene su, ne znaju što bi prvo, kao mi kad bismo se vratili s mora.

Godinama novine su izvještavale o povratku roda. Možda zbog jedne beogradske dramske serije, kojoj su rode bile u naslovu, možda zbog slučaja ranjene rode kod Slavonskog Broda, a možda zato što su novinari izgubili moć uobličavanja svijeta i pripovijedanja priče, pa su se počeli baviti pticama. Publiku ganu slike ptica, životinja, djece…

Ove godine nijedne novine nisu izvijestile o povratku roda.

Epidemija je, i potres, ljudi su zagledani u sebe i svoj užas.

Sad su im rode najpotrebnije.

Čitao sam Murakamija “What I talk about when I talk about runing”, knjigu koju sam kupio za pet dolara, skupa s dvije knjige izabrane Rumijeve poezije. Knjige sam kupio prošle godine, nekad u ova doba, na Peach st. u gradu Iri, na popularnim Hippie Hills, brdima s kojih se pruža pogled na downtown i jezero. Tu, lokalni prodavači i umjetnici, kad su ljepši dani, zatvore cijela dva bloka, postave stolove i stolice, i izlože sve na prodaju. Stare plišane igračke, vrlo popularne star wars figurice iz prošlog stoljeća, inače veoma skupe i cijenjene kod kolekcionara, zatim, raznorazne odjevne predmete, ručno rađene, i rabljene, pa onda, slike, fotografije, i knjige koje sam, šetajući s Merjem i Imany, zapazio kod mladića koji je prodavao, home made mirišljive sapune. Kao poznati pragamtici, Amerikanci organizuju ovakve i slične događaje, tako da su svima pristupačni, tako da za svakoga ima ponešto, tako da svako može, ako ništa, barem prošetati, a da ne zvjerla uokolo, dosađujući se. Imany se zabavljala na ulici, tamo gdje su bile osmišljene aktivnosti za djecu. Merjem je fotografisala. Srčući kahvu, ja sam se radovao nesvakidašnjem ulovu, i suncu koje je taj dan tako jako pržilo, da još uvijek, čini mi se, osjećam toplinu mu na čelu. Prošla je od toga godina. Knjige sam, kao i mnoge druge, kupljene a nepročitane, odložio na policu, nadajući se da ću im se jednoga dana vratiti. 

Lahkoća Murakamijevog narativa, omogućila mi je da pročitam, za dva sata skoro dvjesto stranica. Knjiga o piscu, maratoncu. O disciplinovanom piscu, i još posvećenijem trkaču. Dvadeset godina kaže, nije mu se desilo, da dva dana za redom izostavi trčanje. Isto je i sa pisanjem. Vojnička disciplina. Ništa, slično meni, jer nikada u pisanju nisam imao disciplinu. Pisao sam o tome. Naviješ sat. Ustaneš u pet. Otvoriš laptop, i pišeš. Tako svako jutro. 

Jutra mi baš  i nisu omiljeni dio dana. Dobra mi dva sata trebaju da dođem sebi, da se koliko toliko aktiviram, i to sve na tenane, bez srkleta i suvišne buke. Uz jutarnju kahvu, laganu muziku u pozadini, možda sevdah ili blues, cigaru ako sam prije toga nešto ubacio u kljun, po mogućnosti uz čisto nebo, i toplinu koja najavljuje dobar dan, nikako uz knjigu, nikako uz laptop i neminovni intelektualni napor. To je, za moje moždane vijuge, jednostavno previše.  Noć je, sasvim druga priča. Već nekoliko noći, nakon dnevnih obaveza, večere, porodičnog filma, igre sa Imany, kad dakle ostanem sam, u neka gluha doba, otvaram laptop, i pišem. Tražim, vlasiti ritam. Samodisciplinujem se, u ovim vremenima samoizolacije. Tako nekako. Valjda. 

*Itikaf

Jezičko značenje: Boravak i ostajanje na nečemu. Značenje u islamskom pravu: Boravak s namjerom obožavanja zadnjih deset dana mjeseca ramazana u džamiji.