Dnevnik jednog penzionera/77

Majka me hvata za ruku i vuče u kolo. Mogao bih se oteti, ali svud okolo su ljudi, pretpostavljam i oni koji me poznaju, pa je šapatom molim da me pusti. Ona mi odgovara glasno, u vici i smijehu, tako da je svi čuju. Ne snalazim se, pa mi isprepliću ruke s drugim rukama, i najednom se zateknem u kolu koje se vrti. Ne znam kako da idem s nogama, saplićem se, svi me vide. Ne smiju se, nego me sažaljivo pogleduju. Majka za to vrijeme glasno pjeva, kreće se u savršenom ritmu s pjesmom, sva rumena i nepodnošljivo glasna. U meni rastu dvije nelagode: prva, što ne znam igrati kolo, i samoga sebe gazim po stopalima, druga, zbog nje, što me sramoti i što cijeli svijet zna da je to moja majka. Na kraju se budim, vrijeme je pred zoru, četiri ujutro, a ja od srama jedva dišem. Iako znam da je to bio san, nešto mi ne da da dođem k sebi, da se vratim u neko obično raspoloženje i u godine koje sad imam. Proljeće je 2014, meni je četrdeset i osam, a mene drži emocija iz vremena kad mi je bilo dvanaest-trinaest, samo barem deset puta snažnija. Tek nakon što odem do kuhinje, napijem se vode, uključim televizor, sjednem, pa ustanem i opet sjednem, tek nakon što mi nekoliko puta na um padne da je moja nesretna majka već godinu i pol mrtva, eno je na groblju na Barama, četiristotinjak kilometara od mjesta na kojem se nalazim, tek nakon što me pred tim obuzme mekana, ugodna tuga, konačno se smirujem i nestaje onog ubojitog srama. Dugo se tješim, pa uživam u utjesi što nitko nije stvarno svjedočio onom što se zbivalo u mom snu. I koliko god bilo mnoštvo u kolu i oko kola, svi oni su zatočeni u mojoj glavi, ne mogu nigdje van.

Nije to bilo koje kolo, nego je kolo Kozaračko. Pjesma u snu ide: “Oj Kozaro, joj oj Kozaro, moja gusta šumo, u tebi je, joj u tebi je, partizana puno”. I onda dalje, do u beskraj, onako kako pjesma ide, samo još mnogo duže, jer je u snu svega više nego u zbilji. I čini se kao da će zauvijek  trajati, da kolo nema kraja – kao što ga po prirodi žanra nema – jer smisao kola je u beskonačnom i neprekinutom kretanju, u transu i u kretanju nebeskih tijela putanjama vlastite inercije. U kolu se čovjek prepušta inerciji kola. Kolo je, a ne vojnička formacija u maršu, savršeni oblik kolektiva i kolektivizma. Iz kola nema izlaza, jer kolo nije prelazna forma, niti kolo ovisi o vremenu. Stihovi iz Kozaračkog kola nadovezuju se u svojoj jednostavnoj, prostoj prozodiji, a kad istekne posljednji, ako posljednji uopće postoji, sve počinje ispočetka.

Domišljao sam što me je dovelo do ovog neobičnog i ipak strašnog sna. Nikada nisam bio ni u jednom, pa tako ni u Kozaračkom kolu, premda sam se više puta zatekao na mjestu gdje bi se prisutni pohvatali u Kozaračko kolo i zaigrali. Dvaput u vojsci, u Kninu, prvi put na proslavi Dana Republike, drugi put jedne siječanjske nedjelje, na osnježenoj pisti za postrojavanje, kada je vodnik stažist pokušao izazvati patriotske osjećaje među mladom vojskom, a ustvari nas je, od duga vremena, naumio zlostavljati. Prije toga, nekoliko puta za logorovanja s izviđačima, pa na jednom školskom izletu, još za osnovne škole, te na nekim romanijskim i podnoromanijskim liječničkim hodočašćima s ocem. Ali uvijek bih se nekako snašao, tako što bih šmugnuo negdje u stranu, ili bi me naprosto nestalo. No, ne sjećam se da me je više ikad, nakon Knina, pozivalo u kolo. Kao što ne pamtim da sam ikad bio na mjestu na kojemu se igralo neko drugo kolo osim Kozaračkog.

Možda su mi se, tko zna zašto, u snu najednom sakupile sve te davne situacije, koje sam, eto, dobro zapamtio, možda su se iz nekog razloga sve te strepnje nanizale i sabrale u jednu veliku strepnju, koja je onda gruhnula posred vremena u kojem više ne postoji nikakva mogućnost da se zateknem na mjestu na kojemu bi se ponijelo i zavrtilo Kozaračko kolo. U snu smo izvan vremena: niti smo vršnjaci sebe samih u budnome stanju, niti smo u epohi u kojoj smo zaspali. Svaki san je vremeplov. Pa čak i onaj san u kojem nam se učini da nas nije odnio izvan našega budnog vremena.

Ni majku nisam nikad vidio u kolu. Premda je ona, u to sam siguran, više puta u životu zaigrala Kozaračko kolo. Za razliku od mene, ona je bila društvena. Usto, muzikalna, s osjećajem za ritam, taktilna i sklona društvenim igrama, pa tako i plesu. Svakog je ljeta, kao srednjoškolka i na početku studija, odlazila na omladinske radne akcije, gdje se, pretpostavljam, nije moglo proći bez Kozaračkog kola. Bila je angažirana u Savezu socijalističke omladine, imala je neke funkcije u sarajevskom omladinskom komitetu, što je u to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, moralo voditi povremenom Kozaračkom kolu. Ali i bez toga, ona je, pogotovo u mlađim godinama, bila čeljade kolektiva i kolektivnih ushita. Osjećala se sigurnom čim bi bila dio većine. Osim što je to bio način da pobjegne od onekih prilično neugodnih obiteljskih okolnosti, od činjenice da joj je mnogo stariji brat za rata bio u neprijateljskoj vojsci, te od vlastitoga nacionalnog i socijalnog manjinstva, po prirodi je bila od onih koji svoje frustracije i strahove uspijevaju utopiti u kolektivu. Od ljudi je stalno očekivala neku pomoć, i bila je razočarana kad bi pomoć izostala. Majka je bila čeljade kola.

Ali zašto bi, nakon što sam je u zbilji već bio sahranio, mene na silu uvlačila u kolo?

Na ovo pitanje nije bilo odgovora. Osim što je san, možda, dijelom bio povezan s jednom neobičnom epizodom, o kojoj sam više puta pisao, ali je nikada nisam do kraja opisao. Bilo mi je, čini mi se, trinaest kad nas je, bez da me je o tome puno pitala, upisala na tečaj plesa u Proleteru. Rekla je da moram naučiti tih nekoliko osnovnih klasičnih društvenih plesova, a kakav sam po svojoj prirodi, i to je rekla, nikad ih neću naučiti ne bude li me ona povela u školu plesa. I to se baš nikako nije moglo odbiti ni eskivirati. Jedino što me u svemu tješilo bilo je da nije postojala baš nikakva šansa da me itko vidi. Naime, plesni je tečaj bio tako daleko od socijalne estetike Mejtaša i Sepetarevca, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, i svijeta kojem sam pripadao, da sam se, što se toga tiče, komotno mogao ponašati kao da sam na Maldivima, tamo negdje iza sedam gora i sedam mora. Proleter je taj svoj tečaj održavao u nekoj dvorani na Marijin dvoru, koja se, prema mom sjećanju, koje, pogotovo kada je riječ o prijeratnim gradskim relacijama, nikako nije pouzdano, nalazila tamo gdje je danas onaj divovski stakleni trgovačko-poslovni centar. Iz mejtaške perspektive onoga vremena: nezamislivo daleko. I to je nešto o čemu bi vrijedilo misliti: u onodobnom Sarajevu, koje ni u kojem pogledu nije bilo baš toliko veće od današnjeg Sarajeva, unutrašnje su generacijske, socijalne i kulturološke distance bile ogromne. Tako sam se ja, srećom, mogao sakriti od sviju koji bi me mogli vidjeti kako s majkom pohađam tečaj plesa.

Međutim, koliko god cijela stvar u zamisli bila po mene neugodna, socijalno i emocionalno deklasirajuća i diskvalificirajuća – u onom Sarajevo po mene sasvim zastrašujuća, mnogo gora nego da, evo sad, otvorim ormar, izvadim Anine haljine, obučem se u njih, ionako smo približan broj, i takav prošetam centrom Zagreba – sam tečaj plesa u Proleteru nije bio takav. Premda sam bio daleko najmlađi, od sramote me štitio uobičajeni manjak muškaraca, ali i to što su svi oni pokazivali vidnu nelagodu što su se zatekli tu. Osim toga, zanimljivi su bili ti plesovi. Od ingliš valcera i valcera, koji su, zapravo, bili najjednostavniji, do tanga, koji je bio vrhunac škole, stjecali su se pojmovi o nečemu što bi se, zapravo, trebalo učiti u osnovnoj školi. Ali ne zato što bi građanski plesovi bili važni u čovjekovu društvenom životu, niti što ćemo se baš nešto tokom života naplesati, nego zato što su osnove znanja o pasodoblu i polki otprilike jednako važni kao i ono što smo učili na satovima muzičkog i likovnog, ili čak i na satovima kemije ili fizike. Istina, većinu toga čovjek zaboravi, ali kad se sa zaboravljenim drugi put sretne, lakše će nanovo saznavati. Na kraju, za cijeli život upamtio sam kako se pleše valcer – do čega mi nije baš nimalo stalo – ali o tangu nisam naučio ništa – a imao bih neusporedivo bolje mišljenje o sebi da znam plesati tango. Moja pokojna majka do danas je ostala žena koja je sa mnom odigrala daleko najviše minuta društvenih plesova u životu. Jesam li uopće s nekom drugom ženom i plesao? Nisam siguran da jesam.

Ne vjerujem da me je sjećanje na taj davni tečaj plesa u Proleteru, kada sam prvi i posljednji put pokušao igrati tango – tango s majkom! – trideset i pet godina kasnije uveo u san o kolu. Drukčije je išao taj put sjećanja, misli, osjećaja, asocijacija koji je snu vodio. Ali da bi ga se rekonstruiralo, trebalo bi san postaviti u središte romana detekcije, u koji bi, možda, bio upisan sav moj upamćeni i neupamćeni život, i koji bi se kretao zbiljskim i imaginiranim svijetom tog života. Hoću li ga napisati? Sad mi se čini da neću. Možda se predomislim.

Majka me često primoravala da činim nešto što je suprotno mojoj naravi. Naravno, dok god je mogla. A i kasnije, kad sam odrastao, pa kad smo živjeli u različitim gradovima i zemljama, pomalo postajući jedno drugome stranci u administrativnom i u običajnom pogledu, koristila je svaku priliku da me nekako natjera da budem netko drugi. Mijesila me kao tijesto, čudila se i ljutila kad bih se od nje razlikovao. A razlikovao sam se uvijek. Ona je bila ekstrovertna, okrenuta prema svijetu i dobronamjerna prema drugima, ali, možda upravo u toj svojoj dobronamjernoj povanjskosti i vrlo konfliktna. Svađala se s ljudima, razočaravala u bližnje, lako je stjecala trajna prijateljstva i još lakše se svađala s prijateljima. Bila je ohola i samoživa, ali je spremno živjela u poniznom manjinstvu. I za vrijeme socijalizma, kao dijete iz obitelji narodnog neprijatelja, i u ratu, a pogotovu poslije rata, dvijetisućitih, u vrijeme bujanja većinskog nacionalizma i kleronacionalizma u Sarajevu, kao Hrvatica kompleksnih etničkih podidentiteta i kao ateistica u povlačenju prema nekom predačkom katolištvu, koje bi je, možda, moglo spasiti od ništavila smrti. Ali nekako nije razumijevala da je nešto iz nje nastalo – nastalo, barem u fiziološkom smislu – a da joj nije ni nalik u onome što joj se činilo baš važnim, a to je život sa svijetom i među svijetom. Emocionalno je bila nesposobna za majčinstvo, pa ju je to čudo različitosti još više morilo. Zamišljala je da bi njezino dijete, to meso njezina mesa, svakako trebalo biti u službi njezine ličnosti. Svijet moje majke počinjao je s njom, i nikako nije mogla razumjeti ono što se na taj svijet nastavljalo.

Dva su razloga zbog kojih me je povela u Proleter na plesni tečaj. Razumom govoreći, bila je u pravu. Korisno je, rekao sam već, imati pojam o plesu. Za mog je djetinjstva često nastojala uz ono što bi za mene moglo biti korisno, ali u isto je vrijeme, mislim bez izuzetka, sve to išlo protiv moje naravi i, podrazumijeva se, protiv mojih želja. Na kraju, na mene se nije primilo gotovo ništa od onog što bi, po njezinom mišljenju, moglo po mene biti korisno. S onim vrlo uskim i zaokruženim poljem mojih ranih interesa, koje se – vjerojatno, na žalost – tokom života nije značajno širilo, majka nije imala ništa. I osim što nije imala ništa, moji su interesi bili i izvor njezine, donekle i razložne, brige. Da je bilo po mom, od jutra do mraka bih bio u stanu, ili u bašči na Sepetarevcu  – samo je u Drveniku moj imperij bio nešto širi – igrao bih se sam sa sobom, onih monoloških, ali i dijaloških i društvenih igara, ili bih čitao, uglavnom romane, enciklopedije za djecu i enciklopedije za odrasle, nogometne statističke almanahe… Nisam se volio družiti sa svojom generacijom, a među odraslima zanimali su me samo stariji od sedamdeset. Plašila se da ću odrasti u nedruštvenog čudaka.

Ali, ipak, nije to bio glavni razlog zašto sam morao s njom na plesni tečaj. Glavni razlozi uvijek su se, gotovo neskriveno, ticali njezinih potreba i interesa. Uostalom, zar tako nije i inače u životu? I zar nije i udovoljavanje vlastitoj savjesti samo sofisticirani i donekle simbolični oblik povlađivanja sebi i svojim interesima? Kako je majka bila dobra osoba, ali bez razvijene savjesti, i s golemim osjećajem vlastite žrtve u svijetu, moj problem s njezinim interesima znao je biti strašan.

Tih mjeseci i godina majka nije imala momka. Bila je sama, a bilo joj je trideset i sedam, i imala je velikih planova u životu. I onda je od silne besposlice i nervoze poželjela ići u plesnu školu. Poslužio sam joj kao savršen partner. Je li u tome bilo nečega incestuoznog? Za onodobne sarajevske prilike svakako jest. Ali i za emocionalni i intelektualni sklop jednoga pubertetlije, koji se još nije brijao i jedva da mu je glas mutirao. U vrijeme kada su svi moji vršnjaci kao od kuge bježali od roditeljske nježnosti, ja sam morao s majkom u plesnu školu. I da je sad vidjeti taj naš tango, ili barem da ga je napisati u proznom tekstu…

No, sve je to u sljedećem trenutku prošlo, prošao je plesni tečaj u Proleteru, i sjećao bih ga se sve do rata, kad god bih po gradu viđao oglase za Proleterove plesne tečajeve, ali nije to na mene ostavilo posljedica. Majčinske šašavosti me se nisu duboko ticale, dok god ne bi postale javne. A ovo nije bilo javno.

Osim toga, Kozaračko kolo samo je na riječima ples. Mimo riječi, Kozaračko kolo nema veze s polkom i valcerom, s atmosferom u Proleteru i s razlozima zbog kojih se ljudi upisuju u škole plesa. I još nešto: Kozaračko kolo nije se moglo sakriti od ljudi, kao što sam ja ples s majkom uspješno sakrio od Mejtaša i ostatka svijeta.

U suvremenoj Hrvatskoj Kozaračko kolo pretvoreno je u metaforu. Naravno, negativnu. Metafora je to zajedništva, lažnoga bratstva i jedinstva, kada u isto kolo, Kozaračko kolo, ulaze pripadnici svih vjera i nacija, a sve s ciljem povlađivanja Jugoslaviji i jugoslavenstvu, ili onoj jednoj, najvećoj i dominantnoj, srpskoj naciji. Kada se u hrvatskim novinama ili na televiziji spomene Kozaračko kolo, onda se ne misli na konkretnu narodnu igru, niti na partizansku pjesmu koja je ovo kolo i proslavila, nego se misli na odnose među ljudima, na socijalnu konstrukciju jugoslavenstva, pa bi onda tako mišljeno kozaračko kolo valjalo pisati malim slovom. Jesam li, možda, bio u tom kolu?

Nisam, baš nikad. Za Jugoslavije, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, nisam se osjećao dijelom one sitnošovinističke većine, koja se ponosila golemom Titovom slikom s pročelja Landes banke, tamo iznad Vječne vatre, kao što ni kasnije, sad već iz objektivnih razloga, nisam mogao biti dio ni neke etničke sitnošovinističke sarajevske većine iz poslijeratnih doba. Dakle, nisam bio u kozaračkom kolu ni prije, a ni poslije rata, kada je je kolo prestalo biti kozaračko.

Jesam li time bio frustriran? Nisam, ali možda je neka moja prethodna frustracija proizvela to da ne uđem u zajedničko kolo ni u Sarajevu, ni u Zagrebu. O kojoj bi frustraciji moglo biti riječi? Ne znam. Ali pjesme koje nisu bile moje dok su ih svi pjevali, počeo sam razumijevati i prihvaćati nakon što su se pretvorile u pjesme koje se više ne pjevaju. Ali ipak me je isti užas uhvatio kad me je u mom snu majka odvlačila u Kozaračko kolo, izloživši me toj sramoti da me gledaju trapavog i za kolo nevoljnog i oni koji u mom poniženju uživanju prije 1992, i oni koji u mom poniženju uživaju danas. San ne zna za vrijeme. U snu smo i stari u mladi, u snu kroz nas žive sva vremena u kojima smo živjeli, ili u kojima smo samo zamišljali da živimo. U snu se zato mogu u jednu veliku nelagodu skupiti i sjediniti sve prethodne male nelagode. U snu stvari rastu preko svake mjere, i pretvaraju se u čudovišta. U snu se može umrijeti od srama i od nelagode.

Zašto mi je moja mrtva majka priredila takvu nelagodu? Ne znam, nisam je mogao pitati. A ne vjerujem u razgovore s duhovima. Ne vjerujem ni da bi mi rekla istinu. Samo bi se na mene razbjesnila, uvjerena da sve ovo radim protiv nje, da je bez razloga optužujem, te da sam, na kraju krajeva, nezahalan. Što je u osnovi istina. Nezahvalnost je način da se ovdje preživi. Samo što je moja nezahvalnost sasvim lična, dok je nezahvalnost zajednice konstitutivna, doktrinarna, upisana u identitet. Da imaju razvijen osjećaj zahvalnosti, ili da imaju savjesti, ne bi bili to što jesu, nego bi bili nešto drugo, nešto što je u skladu s onim što su prethodno bili.

Postoje otvorena i zatvorena kola. Sudionika u kolu je najmanje dva. Plesni par najmanje je kolo. Kola su većinom otvorena, i imaju svoje predvodnike. Predvodnik kola naziva se kokan. Vidimo ga kako rupcem vihori. Ponosan što se toliki ljudi na njega nastavljaju. Otvorena kola rastu kako im se priključuju novi igrači. Oni pristupaju kraju kola, ili raskidaju kolo da bi se udjenuli. Ali čelnik ostaje isti. Kolo je poveo i vodit će ga do kraja. Kozaračko kolo rijetko kad bi se zatvaralo. U zatvorenom kolu više nema predvodnika. I nema kraja ni početka. Kozaračko kolo igra se u lijevu stranu…

Slušao sam tu pjesmu da bih čuo dva distiha. Prvi: “Mi smo braća, joj mi smo braća, ispod Kozarice, gdje ne rađa, joj gdje ne rađa, majka izdajice.” Drugi: “Oj Hitleru, joj oj Hitleru, jebem li ti nanu, ostaće ti, joj ostaće ti, kosti na Balkanu.” U prvom distihu drag mi je deminutiv, kojim se postiže potreban broj slogova i mogućom se učini efektna rima. U drugom, koji iz prkosa ide u smijeh, psovka se rimuje s Balkanom. Nije tih stihova bilo u mom snu.

U okolini Berana u jednom selu koje se i nije moglo pohvaliti da su mu Bog i priroda bili naklonjeni, živio Milun B., veseljak, a volio počesto i cvrknut pokoju čašicu.

Jednoga dana, kasne jeseni, otišo on u susjedno selo gdje se zasjelo i zapilo.

Žena mu Dana uzme džak kukuruza, uhvati mlatač i udri…

Udari desetak puta, a onda, ljuta što Milun negdje pijucka a ona mora činit, zabaci još više mlatač preko sebe i udari u kredanac, te se staklo u komate sruči na patos.

Bilo je to vrijeme kada je kredenac vrijedio krave sa teletom. Dana sjede i oplaka.

Kada podobro zamračilo – krene Milun svojoj kući; nekad putem, nekad potput, ali – dogobelja nekako do kuće.

Uđe, sjede na krevet, nasloni leđa na zid i opruži noge.

Sva uplakana, sa kreveta na drugoj strani sobe, javi se Dana:

Ja, Milune, danas mlatačem skrših staklo na kredencu.

Milun nije bio čovjek koji je primjećivao te sitne promene u kući za vrijeme dok je on pijančio. Zatvorenih očiju, ponamjesti se na krevetu i mrtav hladan procijedi:

Mlatač je, Dano, smrt za staklo…

16. 3. 2020.

Saopštavaju nam da se posao prebacuje na home-office. Sa ljudima ćemo raditi u izolaciji.
Ovo postaje ozbiljnije nego što sam mogla zamisliti.
Socijalni rad od kuće?
Kako?
Kako god.
Prozor ne smije pasti! JBT.

To je jedino što mi sada prolazi kroz glavu. I oni tifusari iz filma „Bitka na Neretvi“ .
„Bošku ne smeta što ste srušili most. Preko vode do slobode!“
Odmahujem glavom i kao u nekom transu idem prema tramvajskoj stanici.
„Preplivaćemo Neretvu! Za mnom, tifusari!“

***
Brzo shvatam da je rad sa ljudima od kuće itekako moguć. Čovjek stalno uči nešto novo.
Nije rat, struju imamo, vodu imamo, internet imamo, računare i mobitele takođe.
Puna oprema.
Ljudi sa svojim problemima ne dolaze, oni nam ih sada pišu.
Posla imam preko glave. Ponekada se zanesem i zaboravim jesti. Radim i naveče, radim i preko vikenda. Umjesto stotinjak ljudi u prosjeku, sada nam se obraća najmanje tristo ljudi dnevno. Ne trebam pričati šta pandemija znači za sektor male privrede, samostalne djelatnike i sirotinju.

Nekoliko puta mi je i danas naumpala scena iz filma u kojoj Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić mortus pijani kreću u boj, prema Neretvi dok im narod nazdravlja, a jedna žena iznosi dvije rakijice na tacni:

„Da živi Čerčil, Staljin, Ruzvelt, i ti strina!“ – viče Ljubiša Samardžić.

Eto, tako nekako se osjećam ovako sklonjena. Kao strina iz Četvrte neprijateljske ofanzive.

*** 
TV ne uključujem već nekoliko godina. Izbjegavam vijesti.
Novine, radio, televizija, portali i ljudi koji su ovisni o informacijama svakog dana sve dramatičnije i dinamičnije objavljuju podatke o oboljelim i mrtvim, prostiru statističke tabele. Moje biće se tome opire, jer znam da je statistika uvijek samo tačan zbir netačnih podataka.
Prisjećam se kako sam prije trideset šest-sedam godina u Zenici svakog mjeseca, po završnom obračunu ličnih dohodaka, slala podatke o uposlenicima iz firme na adresu Federalnog zavoda za statistiku.
U formulare su se unosili razni podaci, počev od starosne dobi, stručne spreme, visine dohotka, mjesta stanovanja (selo-grad), uplata u penzioni fond… pa sve do nacionalnosti. Eh, otkud rubrika o nacionalnosti u vremenima za koja danas mnogi tvrde da nas u njima niko nije pitao koje smo to vjeroispovijesti i nacionalnosti?! Nebitno, rubrike Srbi, Hrvati, muslimani, Albanci i ostali bile za popuniti i ljude u bobu prebrojati. Cijele 1983. i 1984. godine, u rubrici „Albanci“ svojom rukom sam upisivala 2 (brojem) i dva (slovom).
Jednog dana na ispunjeni formular oko je bacio direktor firme, pa me upitao:
– Mediha, ko nam je drugi Albanac u kolektivu? Ja znam samo Omera Selimanjina.
– Radojica Mašković – odgovorih kao iz topa.
– Kako Radojica, dijete drago?!
– Pa, svi su mu dokumenti iz Peći. Rođen u Peći, rodni list dvojezičan, sve diplome na albanskom, sve svjedodžbe. Radojica je iz Peći.
– O, budalo jedna! – reče čovjek i svi oko mene prsnuše u smijeh.
Dok je živjela firma, živjela je u njoj i anegdota o Radojici Albancu kojoj su se svi osim Radojice grlato smijali.

Bilo mi je tada 18 i 19 godina – pravdam se. Mnogo sam naučila o ljudima i nacionalnostima u međuvremenu, ali ono „O, budalo jedna!“ protezalo se po meni decenijama kasnije, doduše ne brojeći Albance po firmi, nego gluposti koje sam učinila i na koje sam „U ime Gluposti, njenog sina i njenog duha“ – pristajala.
Sljedećeg mjeseca u rubrici Srbi imala sam jednog više, a u rubrici Albanci jednog manje. Ako je bilo suditi po mom poznavanju i razumijevanju „gradiva“ ofulala sam sigurno i među onim veličanstvenim, a kasnije konstitutivnim, ali tu me, Bogu hvala, nisu propitivali.
Od tada sam skeptična prema svim statistikama, jer znam kako se svakakvim neznalicama i šarlatanima dozvoljava da ispunjavaju kojekakve rubrike i plasiraju podatke nadležnim Zavodima za statistiku. ☺


18. 3. 2020.

Postoje ljudi koji reaguju odmah i koji su u reakciji jasni i glasni, i to je sasvim OK. Postoje i oni koji ne reaguju odmah i koji su pri svakoj opasnosti zaleđeni (ta sam!). To ne znači da mi nismo svjesni onoga što nam se događa u trenutku u kojem se događa. To samo znači da smo drugačiji i sporiji u reakciji.
Ljudi su kao dvogledi. Kod nekih je staklo uvijek okrenuto tako da približava, a kod nekih da udaljava, iako opasnost i ono što posmatramo u tom trenutku za sve nas stoji na istom mjestu.
Ne mora značiti (najčešće i nije tako!) da su glasniji ljudi/paničari odgovorni, a oni tiši neodgovorni.
Različito se samobranimo, različiti su nam ventili. Neko vrišti da ga svi čuju, a nekom u tišini udari krv na nos. Neko plače, neko se smije. Neko od iste materije piše dramu, a neko humoresku.

****
Perite ruke! 
Kao da ih ranije nismo prali. Ili nismo? Koliko će nas u ovim vremenima spasiti čiste ruke uz prljava djela i prljave misli? Kako li je sada onima koji su i prije pandemije bolovali od opsesivno-kompulzivnih poremećaja?
Pitam se još da li je pandemija modernog doba morala doći upakovana u virus/silu u kojoj će svi ljudi morati, napokon, o-prati svoje ruke? 
Poncije Pilat znao je šta čini kada je rekao da mora prati svoje ruke (od krvi) nakon što ga je masa natjerala da donese tešku odluku i osudi čovjeka na smrt. Znanstvenici sa sveučilišta Michigan u svojim studijama tvrde da ljudi koji dobro operu ruke prije nego što donesu neku tešku odluku zapravo na taj način olakšavaju svoju savjest, kao da tim činom sa sebe skidaju krivnju zbog posljedica koje njihova odluka izaziva. Pranje ruku pridonosi osjećaju moralne i fizičke čistoće, a onima koji povlače svjesne i podsvjesne grijehove po sebi, pomaže u sujevjerju da će ih stalno pranje ruku očisti od počinjenih grijehova iz prošlosti.
Nemamo mi više ljude poput kralja Edipa, koji pri spoznaji o težini počinjenog grijeha, ne bi uopšte pokušali prati svoje ruke, niti se braniti opravdanjem, iskupljivanjem i neznanjem. Kralj Edip je znao šta znači odgovornost, šta je nemoralan čin i zato je sebi pri spoznaji da je počinilac grijeha iskopao oči. Takvih ljudi danas nema, i zato nam je možda sve gore i gore.
Nema veze…sada ćemo svi zajedno prati ruke ne bi li nam postalo sve bolje. I bolje.

****
Moja majka je govorila: Zaposli ruke da oslobodiš mozak!
Zapošljavam ruke i počinjem ih koristiti – od kuhinje. Ribam ormariće iznutra. Propinjem se na radnu površinu i nogom obaram teglu meda. Silazim i duže od sat vremena skupljam i čistim staklenu srču uvaljanu u ljepljivi med, sve obilato rasuto po kuhinjskom podu. Strašno. Kao što je Balkan zemlja krvi i meda, tako je ova kuhinja, pri zapošljavanju mojih ruku u kriznoj situaciji, postala zemlja stakla i meda. Zatvaram ormariće, kantu i krpe vraćam u kupatilo. Ovo definitivno nije dan za upošljavanje mojih ruku.
Drugi put. Nije pos’o zec! A nisam ni ja, vala.

****
Iz iskustva znam da se hljeb može zamijesiti čistim rukama, bez ikakvog virusa na njima, i opet… ne stići ispeći i pojesti u svojoj kući, što ne znači da ruke ne treba prati i da hljeb ne treba mijesiti kao da ćemo ga pojesti baš u svojoj kući i kao da nikada nećemo završiti u izolaciji.
Živimo kao da ćemo sto godina ostati neokrznuti, a spremajmo se kao da će sutra izbiti pandemija! – rekao bi nam drug Tito danas da ustane iz groba, nakon što bi i on oprao svoje ruke i premazao ih dezinfekcionim sredstvom.


22.03. 2020.

Izolacija? Šta je to za izoliranog čovjeka?
Fale mi samo kćerka i unuka. To je jedino moje pravo nedostajanje u ovim vremenima. Ostalih ako se setim – setim, a i oni mene „ako se sete – sete“.
Znači, suština! Krize su zbog toga dobre, jer čovjek u njima uvijek spadne na suštinu.
Ni koraci mi ne fale, ni tramvaji, metroi, parkovi, cvrkut ptica, kupovina… ni „Guten morgen!“, ni „Danke“, ništa… samo unuka i kćer. S jednom da se igram, a u drugu skriveno da gledam dok se sa prvom igram. Da se svojim okom uvjerim da su dobro. Ili nisu? Da pitam: Šta je? I da čujem: Šta će bit‘? Šta je tebi?

***
Čovjek je najkrhkije biće na planeti. Možda samo leptir prednjači u krhkosti. Doduše, otkako su nam pobili teoriju da leptir živi samo jedan dan, može biti da su i leptiri stvorenja robusnija od čovjeka.
Dijete mi je na „prvoj liniji fronta“. Tjeskoba me spopada samo kad osvijestim nemoć i u trenucima pomislim: Bolnica je to. Šta ako COVID 19… kako ćemo?
Onda otvorim prozor i gledam na pustu ulicu. Na jednom drvetu danima visi najlonska kesa. Pitam se hoće li ostati tu i kad drvo ozeleni.

Misli su mi rasute. Sad jedno, sad stoto.
Šta je to što nam se dešava sada – znaćemo kad prođe. Uvijek je bilo tako.
A čovjek… jadno je to biće. On voli da učestvuje u produbljavanju vlastite nesigurnosti. Znam to, jer sam čovjek.


24. 03.2020.

Strah paralizuje, ljudi se oduvijek plaše patnje.
Narod nikada nije imao posebno povjerenje u institucije, poslednjih decenija nikako, jer zna da su upravo institucije osnovni izvor ljudske patnje.
Potencijalni glasači i uvijek-jedne -iste-poze govornika, koji u svakoj krizi vode računa prvobitno o svojim potrebama. I ono malo informacija koje uzimam putem interneta, još više reduciram. Teško mi gledati sve te za svoj puk naprasito zabrinute face, pa preskačem. Svaka hinjena milost i zabrinutost puni me nelagodom i pasivnom agresijom. Nije to samo sada i zbog novonastale situacije tako. To je kod mene oduvijek tako, a rano… veoma rano sam osjetila pro forma zabrinutost i pro forma ljude.

25. 03.2020.

Ovo sve više liči na masovnu fabriku za proizvodnju panike. Čovjekova sloboda ograničena je vanjskim, a bogme i psihičkim granicama. Sa koliko ljudi smo u našem svakodnevnom „normalnom“ životu okruženi, a koji žive u stalnoj agoniji od vlastite smrti, dok mi o tome pojma nemamo.
Skoro apokaliptično.
Kažu da se čovjek razlikuje od životinje upravo po tome što je sposoban pobijediti i kontrolisati neke svoje strahove i slabosti. Zato je i postao biće koje otkriva i stvara. Pa, ipak!
U strahu živi jadničak-čovjek!

Nekome ovdje (pa i u čovjeku samom !) on baš takav uplašen i munjen – odgovara i treba, jer strah paralizuje, izbija dah iz pluća, začepljuje moždane vijuge, pravi poslušnike. Sve ove nakoćene psihopate koje vladaju svijetom, državom, gradom, mjesnom zajednicom, porodicom, čovjekom, ženom, djetetom… svi ti masovni nakoti narcisa, ublehaša, prevrtljivaca, spletkaroša i muljavaca trebaju upravo takvog čovjeka: na smrt i od smrti isprepadanog da bi „posao“ cvao, ma šta kome od njih posao značio.
Zato ga valjda i njeguju… da bi nas tretirali kao komade na fabričkoj traci. 
Zamišljam kako će neko, kad sve ovo prođe, snimiti film o vremenima u kojima je harao coronavirus, a u filmu scene u kojima mi, ljudi, nepomično ležimo na fabričkoj traci, pored trake stoji nekoliko fabričkih radnika u plastičnim odijelima, sa maskama na licu i rukavicama na rukama (potpuno sterilni, nedokučivi i neprepoznatljivi) i razdvajaju nas na:
1. Ide u dalje
2. Šrot.
Pa mahnu rukom i šrot sam spadne u kantu za smeće.

****
Ne sjećam se gdje, kada i u kojoj knjizi sam pročitala kako su životinjama na nekoj farmi ciljano ubijali reflekse. Kad su ih oslabili tako da ne pokazuju reakcije na udarce, maltetiranja, vezivanja i lance, životinje su izgubile kriterije i pri uzimanju hrane. Mirno su gutale sve što im se ponudi, pa i mljeveno staklo.

Ne znam zašto mi sve ovo večeras prolazi kroz glavu.
Prepoznajem li se u čovjeku? Ili pak u životinji?


28.3.2020.

Izlazim napolje. Na lice stavljam masku po propisu ove zemlje, navlačim plastične rukavice na ruke. Ljudi liče na kerove sa brnjicom i plastikom na šapama koje će im se potpariti za pola sata.
Kućepaziteljka ispred zgrade prolazi pored mene. Ne prepoznaje me. Nije loše. Svi smo Šarov, evo nas u „Psećem srcu“. Samo još da saznamo ko je profesor Preobraženski koji je, ovaj put, od ljudi napravio kerove.
Nedostaje samo da neko povikne: „Rasulo privredne teškoće, Filipe Filipoviču!“ i da se Filip Filipovič nakašlje i upita: Šta predstavlja to vaše rasulo? Evo, da objasnim šta je rasulo, gospodo: ako ja, umjesto da operišem, svake večeri u svom stanu počnem da pjevam u horu, kod mene će nastati rasulo. I ako ja, ulazeći u klozet, počnem, izvinite na izrazu, da mokrim pored šolje, a to isto budu i radile Zina i Darja Petrovna, u klozetu će doći do rasula. Prema tome, rasulo nije u klozetima, već u glavama.“ 

I tako… glave rasute poput Šarova u prodavnici držim odstojanje od ljudi, a i oni od mene. Telefon zvoni. Kćerka me pita: Gdje si to?
– U Zombilandu – odgovaram kroz masku.

Kao da su nam svima odjednom presjekli vezu između somatskih i umnih aktivnosti. 
U prodavnici preko razglasa upozoravaju da držimo pristojno odostojanje jedni od drugih, i da plaćamo bankomat-kartom. Ja bih rado uzela megafon u šake i poviknula:
ACHTUNG! ACHTUNG! Gubljenje svijesti na pomolu!

Shvatam da mi je trenutno tjesnije napolju među ljudima sa brnjicama i rukavicama, nego u kući.
Svuda vidim strah od straha.
Idem nazad prema zgradi i šegačim se sa svojim mislima (a, s kim ću!) i mislim kako bi bilo dobro da se kad sve ovo prođe izmisli neki fakultet za dedramaturgiju.
Dramiti – to znamo. Drama je specijalnost slabića, komformista i egoista, a u filmskoj umjetnosti to je specijalnost dramaturga. 
Dedramiti – to je već specijalnost namjenjena rijetkima, svejedno o kakvoj se umjetnosti radi. Posebno ako se radi o umjetnosti preživljavanja.

****
Sada se tačno vidi da je onaj „unutrašnji mir“ i sabranost čovjeka o kojem danas mnogi toliko pišu i govore, doveden na nivo čiste improvizacije. 
Dovoljno je samo osvrnuti se na lanac uvezanih poruka koje kruže virutalnim svijetom.
Šta je to? Fatalizam? Praznovjerje? Misticizam? Glupost?
Sve jeste, ali unutrašnji mir nije, garant!

***
Počinjem čitati „Čišćenje globusa“ Božice Jelušić. Radujem se knjizi sa slikovnim ilustracijama i preciznosti izričaja ove autorice. Ni riječi viška, ni riječi manjka. U jednoj rečenici oslika ono za što bi neko drugi upotrijebio sto rečenica i opet rekao: ništa.
Knjiga me tjera da razmišljam i o svojim pretkinjama koje nikada u životu nisu ni vidjele dvorac, a kamoli u njemu živjele. Što sam starija to me žene iz moje porodice više impresioniraju svojom borbenošću i otpornošću koju su pokazivale u suočavanju sa nesrećama koje su ih snalazile i lomile. 
Progoni, izbjeglištvo, jame, paljevine, zbjegovi, povratak na zgarišta, gubljenje muževa, djece… glad, žeđ, bosonogost, golost… sve. I pomirenost sa svojom nesrećom.
Nema vode, nosićemo vodu na leđima i po četrdeset kilometara pješke da napojimo djecu i stoku. Nema kuće, spavaćemo na čatrnji. Nema muškarca da zasuče rukave i obradi njivu, imamo mi svoja pleća i svoje šake koje će okopati zemlju. Nema mesa, ima ljevača. Nema ljevače, zaspaćemo gladne. Sve u tišini i gordosti, a da o gordosti pojma nisu imale.
Pitam se ponekada jesu li sve te žene, a moje pretkinje, nametnute nedaće preživjele samo zato što njihove unutrašnje potrebe nisu bile materijalne i prolazne. One nikada nisu vidjele more, iako su živjele na udaljenosti od pola sata vožnje do mora. Ona nisu mislile da su zbog toga za nešto uskraćene. 
Možda su sve te žene – po nekoj liniji moje žene, u svom neznanju, a bez mogućnosti da se bave bitkom i nebitkom, traganjima za spoznajom i vlastitim bićem – možda su upravo tako suštinu dobile serviranu na drvenom pladnju. Suštinu koja je glasila: Preživi!
One nisu imale potrebu da bilo kome, pa ni sebi samima, objašnjavaju da je voda mokra. Jer zna se – voda jeste i može biti samo mokra. To je bila jedina dopustivost logičkih, filozofskih i ontoloških postavki mojih pretkinja, a čini se da je i moja. Nemoguće mi je istovremeno „čistiti tramvajske šine i rješavati sudbinu nekih španskih odrpanaca“.


***
Sa unukom skajpam svaki dan. Preko skajpa igramo „Ne ljuti se, čovječe“.
– Nana, nana, ja hoćem da sam „grün“ i ja hoćem pobijediti.
Bacam kocku, vrištim kad dobijem šesticu, pomjeram figure, obaram sama sebe kako bi ona pobijedila i galamim što me kocka neće.
Ona se smije, mala je i još uvijek misli da je sve onako kako i izgleda, ne zna da ljudi hoće slagati, i da je čak i njena nana laže dok ruši vlastite figure samo da bi čula njen smijeh – svoj lijek. I ono: Ja sam pobijedila, ja sam pobijedila!
Kaže mi: Mora proći virus i onda ja dođem kod nana!
Poslije me pita: Šta si radila sutra?
– Isto što i prekosutra! – odgovaram.


****
Idem spavati. Otvaram zbirku pjesama Ilije Ladina, i to tako kao da otvaram špil karata i čekam da vidim na kojoj karti ću se otvoriti.
Večeras bijaše:

ŠERET I BOG

Ako idem u red za vodu mogu poginuti
Ako idem u red za kruh mogu poginuti
Ima l bolji račun o Bože rekoh
I htjedoh iz kuće izaći

-Ima: na to će šeret u haustoru
Idi ti u red za mlijeko
Utolit ćeš glad i utažit ćeš žeđ
I sve ćeš to uz samo jedan rizik A gore su dva

Hvala ti Bože rekoh
Što dade šeretu uši
Te i on čuje što tebi govorim

****

Smuljim se. Šeretski. Umijem ja to kad me krene. I kad me strefi, naravno. 

31. 03. 2020. 

Mnogo radim. Efektivno i više nego na radnom mjestu, jer sve ide znatno sporije. Atrofiraću na stolici i za računarom. Kod kuće nemam printer i postaje mi jasno koliku važnost ima takav uređaj u administrativnim zadaćama. Zapisujem, bilježim… stotinu listova i cedulja oko mene. Gledam svoj rukopis sa čuđenjem i mislim kako to više nije rukopis. Zahvaljujući tehnologiji moj rukopis postao je obična škrabotina.
Stalno mi je u glavi neko svođenje računa: Jesam li ovo dobro uradila? Mogu li pomoći? Boli me ovo, ono… prvi val ekonomske krize puca po sirotinji i nemoćnom. I onaj drugi, i treći, i poslednji val. I privatno bih htjela pomoći više od svojih mogućnosti, pa osjetim kako udaram na vlastite granice. Muljavci će se snaći. Zar je bilo vremena u kojem se nisu snašli? Zar je nekada postojala situacija iz koje se takvi nisu izvukli? Cijena, prava sitnica!
A kad osjetim potpunu nemoć i tupoću, onda sjednem i pročitam jedan ulomak iz „Čarobnog brijega“, pa mi bude lakše. I čujem glas svoje kćeri koja mi, iako je dvadeset godina mlađa i isto toliko godina pametnija od mene, ponekada kaže: Mama, onaj ko ima srca da se natovari na ta tvoja pleća – griješnik je i pokvarenjak. Tvoja dužnost je sada da pomogneš sebi. Tačka.

– Sto mu gromova, inžinjeru, čujem o vama čudne stvari. Odali ste se milosrđu? Trudite se da se iskupite dobrim djelima?
– Ne vrijedi o tome govoriti, gospodine Setembrini. Nema u tome ničeg zbog čega bi se trebalo hvaliti. Moj rođak i ja…
– Ama, ne mješajte u to svog rođaka! Samo vi ste u pitanju i kad se o obojici govori, to je sigurno. Potporučnik je dostojan poštovanja, ali on je jednostavna i neugrožena priroda koja vaspitaču ne zadaje nikakve brige. Ne možete me ubijediti da je on taj koji vodi. Važniji ste vi, ali ste i više ugroženi. Vi ste, ako se tako mogu izraziti, siroče života – o vama se treba starati.
– Svakako, gospodine Setembrini. Jednom zasvagda. To je od vas vrlo ljubazno. A ono “siroče života” tačno je rečeno. Šta sve ne padne na pamet jednom književniku! Ne znam da li treba da se ponosim tim imenom, ali zvuči lijepo, to moram reći. Da, i ja se, eto, staram malo o “djeci smrti”, na to ste bez sumnje maločas mislili. Ovda-onda, kad imam vremena, zainteresujem se, sasvim uzgred, ne zanemarujući uglavnom svoje liječenje, za još ponekog teškog i ozbiljnog bolesnika, razumijete me, za one koji ovdje nisu došli da se zabavljaju i da tjeraju kera, već koji umiru.
– Mladiću, ipak je zapisano: Ostavite neka mrtvi pokopaju svoje mrtvace – reče Italijan.

02. 04. 2020. 

Na današnji dan, prije tačno četrdeset tri godine, umro je moj otac. Na dan njegove dženaze, 4. aprila, u svoj dječji dnevnik, na stranici April – 4 – Utorak, zalijepila sam očevu sliku i sklopila korice.
Nisam zapisala ni riječ.
Nije da ih nije bilo, bilo je mnogo riječi; lijepih, teških, okrivljujućih, obećavajućih, preklinjućih, toplih, ali sve su ostale sklopljene između bordo korica.
Poslije tog sklapanja nikada više ništa nije bilo isto. Falio mi je otac često kao zrak koji treba plućima, kao sjenka koja treba čovjeku, kao ruka koja treba ramenu.
Četrdeset tri godine je mnogo godina. Ja sam se brzo navikla na ničijost, čak sam u njoj znala pomalo oholo i uživati.
– Čija si?
– Ničija! Hajd’ ti budi ako smiješ!

Oca nema predugo, a tragovi dječjeg bola ispadaju još uvijek iz starih ladica. Kad god otvorim neke sklopljene stranice, znam da ja svoga oca jesam zaklopila tako – bez riječi, ali da nikada u životu nisam prestala da ga tražim. U svemu, pa i u nekim ljudima koji su se valjda pojavljivali na mom putu da me iznova nauče i podsjete kako je otac koji voli svoje dijete – jedan, baš kao i Bog što je – jedan.

Težak mi je ovaj datum; odmota se film, prostre se Sarajevo po grudnom košu, Koševo stegne, soba se okreće, hodnik se proteže, hropac hropti, a krik zvoni: Nije, nije…moj otac nije!
A i zahvalnost neka istovremeno ječi u meni, stavlja mi ruku na rame i kazuje:
– Bolje ti je bilo imati pravog oca trinaest godina u životu, nego neku budaletinu pedeset.
– Tako je! – slegnem ramenima i zaklopim stranice svoje goleme tuge. Svoga prvog nedostajanja i prvog istinskog bola u grudima.


05. 04. 2020.

Kad sve ovo prođe, a proći mora… bavićemo se posljedicama.
Još dugo ćemo zazirati jedni od drugih, a moćnici će se i dalje baviti samo novcem.

Zato ću za kraj ove sedmice i ovog, prvi-put-vođenja dnevnika od adolescencije pa sve do danas, citirati Borhesa:
– Novac? – ponovio je on.
– Niko više ne pati od siromaštva, koje mora da je bilo neizdrživo, niti od bogatstva, koje mora da je bilo najneugodniji oblik vulgarnosti. Danas svako samo obavlja svoj posao.
– Poput rabina – rekoh mu.
Izgledalo je kao da nije razumio i samo je nastavio dalje.

Iz “Sarajevskog marlbora”

Rat je počeo u godini njezinog punoljetstva. Tek se bila privikla na nježno glatke gradske ulice, miris benzina, nafte i olova i ples iz krajnje desne u krajnju lijevu pa preko mosta prije nego što se na semaforu upali žuto. Veći je dio svoga života provela na Ravnoj Romaniji kod nekog Miloša, koji ju je koristio za najgrublje i najprljavije poslove. Kad sam je prvi put vidio smrdjela je na stajski gnoj, cement i rakiju, i upravo se bila vratila s gradilišta veleljepne kavane u koju umjesto kamiondžija danas svrate četnici. S Milošem sam se oko cijene vrlo brzo dogovorio jer je on želio samo da je se što prije riješi. U selu u kojem je najslabiji auto bio golf jedna je prastara buba bila opće ruglo.

Pao je već mrak kad smo se spustili niz Romaniju, preko Pala, pa kroz tunele. Iznad jednog je svijetlećim slovima pisalo: “Ide Tito preko Romanije…” Te tri točke uvijek su me zbunjivale; imao sam dojam da skrivaju nešto nepristojno. Moja stara nacistička dama nije se obazirala na tekovine revolucije, već je glasno brektala, smireno i pravilno kao kakva budistička svećenica.

Pred kućom sam joj, na najvećoj nizbrdici, našao mjesto za parkiranje, mjesto s najljepšim pogledom na sarajevska brda, poškropljena bijelim turskim nadgrobnicima. Prvi put u životu bila je uredna i čista, a među svim onim mazdama, hondama i tojotama djelovala je kao manekenka iz doba romantičnoga futurizma. Komšija Salko je izjavio kako djelujemo kao skladan par. Ja glavat i nekako nabijen, a ona sva u nježnim metalnim oblinama. Ostali su primijetili kako sam mogao kupiti i nešto bolje jer će se ovo nakon tri dana pokvariti.

Nabavio sam joj najjeftiniji radio-kazetofon, onaj koji nitko neće ukrasti, i filovao ga glazbom koja je mogla nadjačati njezin motor ili zajedno s njim stvarati jedinstvenu zvučnu kulisu. Ledena Caveova melankolija pulsirala je u taktu savršene nacističke mašine, negdje na putu prema Kaknju, pokazujući tako da je od svih mudrih ideja, zuboboljnih ideologija i uspjenjenih povjesnica važnija skladna slika svijeta, prizor koji ostaje nakon svake revolucije i apokalipse. Nakon što je Mariji Antoaneti odsječena glava ljudi su naučili što je to barok, nakon što je Lenjin pobio Romanove zakotrljala su se dječja kolica niz kamene stube filma, a nakon što je Hitler bio Hitler ja sam pronašao svoj ritam u četiri takta i tisuću tristo kubika.

Katkad bi joj se začepio dovod benzina, pa se iznenada gasila, jednom joj je pukla spona od kvačila, ali se nikada nije ozbiljno kvarila. Gutala je ogromne količine goriva i lako se prljala, no to su zbilja samo sitnice. Pogotovu kada se voziš iz čistoga zadovoljstva i kada ti je mašta još uvijek saveznik. Auto mi nije služio da bih negdje pobjegao, niti da bih nekamo stigao.

Drugoga je svibnja grmjelo i iz neba i iz zemlje. Počelo je oko podne. Završio sam u nekakvom podrumu nakon što sam popio svoju posljednju predratnu coca–colu, a prije toga se provozao gradom i ostavio bubu na parkiralištu. Eksplozije nisu utihnule ni kad je pala noć. Sjedili smo u toj rupi i razgovarali, mi što smo se prvi put u životu sreli. Gomila slučajnih prolaznika, žena na povratku s tržnice, djeca na koturaljkama. U tom mraku pucnjava je vjerojatno djelovala još strašnije i mislio sam da iza nje neće ostati više ništa. Stalno mi se po glavi vrtjelo što će prije nestati — moja kuća ili moja buba. Želio sam, naravno, da se spase i jedno i drugo, no gruhanje je neumoljivo tražilo da se odredim. Nakon cjelonoćnog razmišljanja izabrao sam dom. Bubu sam već zamišljao kao mrki metalni kostur, vjerujući da zamišljanjem spašavam ono prvo.

Pucnjava je utihnula kad se već razdanilo. Sunce je cijepalo vid, pod nogama je krckalo staklo, grad je bio pust i polomljen. Semafori više nisu radili. Otišao sam do parkirališta i u gomili zapaljenih i izbušenih auta našao bubu prekrivenu prašinom i sa sasvim malom ranom od gelera. Odvezao sam je kući, otvorio dvorišnu kapiju i parkirao auto unutra. E sada je stvarno počeo rat i od vožnje više nema ništa.

Vjerovao sam da je čudo što su mi dom i auto nakon tog ludog dana i još luđe noći ostali čitavi. No kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da zapravo ništa nije spašeno, nego još uvijek nije došlo vrijeme rastanku. On treba da dođe polako, da ga osjetim svakom svojom česticom, sve dok ne shvatim kako mi u ovome gradu, osim ubijenih i raskomadanih ljudi, srušenih zgrada i zaboravljenoga djetinjstva, ne pripada ništa, možda još samo vreća živoga mesa koja se hrani tugom za zaboravljenim sitnicama, dok pred krupnim i važnim stvarima u životu drhti kao motor tren prije nego što će se ugasiti. 

Muškarac s maskom preko usta, nad kojom strši krupni crveni nos, hoda, kruži oko nebodera. Žurno, tako da gledatelji pomisle da negdje ide. Ili da sebe uvjeri da negdje ide. Tako već treći krug.

Pušten na desetak minuta iz kuće, ali da stavi masku.

KORONA I METAFORA

Ne da se sonet, prkosi koroni,
Svaki mu je stih od virusa jači.
Kad se pridruže poeziji skloni,
Kaže: Sotono, sad  sjedi i plači!

Tebi su otrov moje metafore,
govori sonet opakoj bolesti.
Kad emocije moje progovore
susrešćemo se i račune svesti.

Drhti korona pred snagom soneta,
nevidljivija još hoće da bude,
životnost stiha njenoj zlobi smeta,

virusom sve bi u lance sputala,
zauzdala bi nasmijane ljude,
al’ je sonetom obuzdana ala.  

PODNE U DOBA KORONE

Proljeće kašljuca, povjetarac pirka,
zastalo vrijeme, tromo i dremljivo.
Iz nijemog parka podne škilji, virka,
tiho melje sate u brašnasto mlivo.

Ne lista drveće, jer zašto bi, kome?
Pustim ulicama tek poneko mine,
u mutnom pogledu misli mu se lome,
uranja poguren u oblak tišine.

Umjesto goluba, na trg sleti vrana.
Pobjegoše vrapci u svoja skrovišta,
promukli gak vranin za njima se grana.

Sunce grije dušu uprkos koroni,
pred njim je nemoćna, ne može mu ništa.
… A život joj kaže: Kloni me se, kloni! 

CVJETANJE

Otvara se cvijet, pršti opna meka,
kao da se kosmos nanovo otvara,
nov veliki prasak kao da se čeka
dok se iz latica plam nade razgara. 

I evo već pčele, božanskog anđela,
udahnjuje svjetlost u trepet polena.
Dok se zima vuče u nigdinu, svela,
dah života širi cvjetna vaseljena.

Cvijet ne umire, u plod on se rađa,
da obnovljen život s prapočetkom veže
u trajanje doda kaplju krvi svježe.

Pčela radilica, od svitanja mlađa,
udahnjuje ljubav u krunu cvijeta,
da obiljem plodi na trpezi ljeta.  

PTICA

Ima grlo, srce i lak kao dašak
mali grumen perja. Skakuće, cvrkuće:
Koliko sam svoja, toliko sam vaša,
dok u njenom oku svjetluca svanuće.

Nekad pod prozorom, a ponekad u snu,
ptičica me pjesmom u djetinjstvo vodi.
Kada se zvijezde na modrini zgusnu,
žicom njenog glasa hrlim ka slobodi.

Kljunom srče nebo, potom ga u plavet
vedre pjesme vraća. Tad srce zadrhti,
talasi cvrkuta sve pred sobom plave.

Kad se u hor stope zanosni cvrkuti,
i onaj što teret svog usuda prti,
poruku nebesa u duši će čuti.  

3. i 4. 4. 2020.

Ne nosim masku.

Ali gledam ljude oko sebe, na ulici, u samoposluzi, dok voze bicikle i posve sami u parku šetaju pse, na licima su maske. 

Više gledam maske nego njihove ljude. 

One jednokratne, kirurške, zelenkaste i bijele, od tankog materijala; pa one okrugle zaštitne maske, kakve su nosili vinogradari i čistači septičkih jama; maske iz kemijskih laboratorija, maske nobelovaca; i neke sasvim nove, meni nepoznate maske s plastičnim dodacima i ventilima koji reagiraju na uzdahe, i ispupče se kad onaj pod maskom izgovori glas p; maske iz kućne izrade, šivane na tetkinom i bakinom šivaćem stroju, na Bagatu ili Singerici; šarene maske, maske s dezenima, maske usklađene s odjećom i šminkom; muške i ženske maske; maske koje ističu hijerarhijski položaj.

Ne nosim masku, jer je nisam na vrijeme stigao kupiti. Ne nosim je, jer ne znam nikog tko radi u kemijskom laboratoriju.

Ne nosim masku, jer osjećam da je dobro da se na ulici uvijek nađe netko tko ne nosi masku. Da ljudi ne zaborave kako izgleda čovjek na ulici bez maske.

I ponekad mi se učini da je sve ovo dobro, i da će ljudi imati više razumijevanja za druge. Tako i za žene pod zarom. I za ono od čega se one štite.

Ne nosim masku i ne trudim se prepoznavati ljude pod maskama.

To je dobro. Odjednom toliko stranaca.

Boja zemlje: novo poglavlje

Deda. Riđan 

Četiri su mi, možda pet godina. Koračam iza dede koji, gazeći bos po suhim, tamnocrvenim naorima naše njive u Crnićima, drži plug i povremeno razgovara s Riđanom. Kaže mu, naprimjer, hiiiijja ili eeehaaa ili hoooo, što mene neobično veseli, pa te riječi, koje na konjskom jeziku znače hajde i stani, ponavljam za njim. Zapravo, ne vesele me riječi same po sebi, nego efekat koji imaju na životinju. Ponekad se usudim da ih samostalno testiram, pa kažem eeeehaaaa i Riđan se odmah zaustavi; tada me deda pošalje u vražju mater i zaprijeti mi da će mi svezat jednu preko ušiju ako to ponovo uradim.  

Totmast na žlijebu plužnog točka već se izlizala zbog čega njegovo okretanje uhu postaje sve neugodnije. Doba je dana kada jutro prelazi u podne, zrak se polako zagrijava i kolut znoja na leđima dedine košulje biva sve veći. Taj znoj, čiji miris osjetim u nozdrvama, uzdiže ga iznad zemlje koju ore i, istovremeno, čini ga njoj ravnim. Kasnije, kada sjednemo u dubov hlad, deda iz plavog lanenog cegera vadi bijelu kanticu na čijoj izlizanoj etiketi prepoznajem slovo B i svoje tanke, bezbojne usne umače u mlaćanicu. Dlanom briše bijeli trag oko usta, pa onda dlan tare o crne samtne pantale, zakrpljene na lijevom koljenu. Dok puši, sa mnom ne priča, već gleda u visoki obzor, potiskujući zijevanje. Umoran je, ali to je ona vrsta umora koja brzo prolazi, pa još ne razmišlja da batali oranje. 

Tako dedu vidi moje sjećanje: kao da je svaka njegova kretnja dio nečega velikog i neponovljivog; kao da je sve ono što radi samo način da mi prenese svoje znanje o sebi i svijetu koji nastanjuje, a da time ne naruši sklad koji je Bog stvorio. 

Ni on ni ja tada ne znamo da će od te slike nastati moj život, da će ta slika stajati na početku moga sjećanja kao što na početku svakog života stoji rađanje. 

Riđan pije ustajalu kišnicu iz širokog limenog kotla, od sebe repom tjerajući obade. Sjenka šume čini njegovu dlaku tamnijom, mekšom, a njegova izvitoperena leđa, pravilnima i čvršćima nego uistinu jesu. Kada odmakne glavu, deda mu prilazi, natiče vrećicu sa zobi oko njegovog vrata, tapše ga po sapima i vraća se svome kratkom odmoru. Poslije otvara poklopac na žutoj kutiji, gura kvrgavi kažiprst u totmast i smirenim kretnjama nanosi je na žlijeb plužnog točka. E saćemo viđet hoš li ušutit, kaže mu. Onda ustane, skine vrećicu s Riđanove glave, vikne hijjjjaaaa, i naćuli uši, čekajući da mu točak odgovori. 

Mama će se kao, eto, udati…

Ljeto 1986. godine proveo sam kod dede, u Crnićima, nedaleko od Stoca, igrajući fudbal s vršnjacima iz sela i pišući ljubavna pisma jednoj djevojčici iz razreda, koja joj nikada neću poslati. Jednoga dana pored livade na kojoj smo igrali fudbal pojavila se moja majka i zamolila me da je otpratim do autobuske stanice na Kasarni. 

Išli smo cestom koja je vijugala između uređenih dvorišta, zasijanih njiva i dubovih šumaraka, spajajući seoce s magistralnim putem Stolac – Čapljina. U blizini starog katoličkog groblja, u vjekovnoj tišini zatravljenih grobova o čijem su postojanju svjedočili tek vrhovi kosih i od vremena posivjelih kamenih krstova, majka je izgovorila riječi koje nikada nisam zaboravio: „Znaš, Mito će doći da živi s nama… Mama će se, kao eto, udati za Mitu…“ 

Bio sam iznenađen. Moja mama da se uda? I to za Mitu? 

Bila je to, međutim, ljubav koja se, najvjerovatnije, začela te zime, a o kojoj ja, samo trenutak prije nego mi je majka saopštila da ću krajem avgusta, kada se raspust primakne kraju i ja se vratim u Mostar, u našem malom jednosobnom stanu na Aveniji zateći susjeda s četvrtoga sprata kojeg sam vidio svega nekoliko puta u životu, nisam imao pojma. Ili, možda, nisam želio da imam pojma. Ono, pak, što sam u tom trenutku znao, iako toga nisam bio svjestan, bilo je da mi uz dedu i daidže otac, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada sam imao sedam mjeseci, uopće nije nedostajao, kao što, opet, nisam znao, niti sam uopće mogao to da naslutim, da će mi otac početi nedostajati onoga časa kada se u naš avenijski život useli moj budući očuh, a možda čak i odmah nakon što mi majka saopšti da će se za njega kao eto udati. 

Trideset godina nakon te šetnje, ovako sam, u jednoj svojoj knjizi, opisao taj događaj: „Ne znam kroz šta je sve majka prolazila nakon očeve smrti, teško mi je i da zamislim. U vrijeme kada se vjenčala s Mitom, mojim očuhom, bila je u ranim tridesetim: toliko toga je još bilo pred njom. Kao jedanaestogodišnji klinac pitao sam se kako se uspjela zaljubiti u drugog čovjeka. Šta je bilo s mojim ocem? Zar ga više ne voliš? Šta će biti sa mnom?, to su bila pitanja koja sam joj htio postaviti onog julskog dana kada mi je – dok smo hodali prema autobuskoj stanici nedaleko od Crnića, njenog rodnog sela na Dubravskoj visoravni – stidljivo saopštila da će Mito doći da živi s nama. Ta pitanja nikada nisam prevalio preko usana, jer sam predosjećao da bi nas mogla zauvijek razdvojiti. Sve što sam rekao bilo je: „Meni neće smetati, mama.“ 

Nepune četiri godine nakon što je knjiga objavljena, sjetit ću se tog davnog ljetnog dana i svega što o njemu tada nisam napisao. Iz tog, naknadnog sjećanja, nasatala je priča koja slijedi. 

Njene prve redove napisao sam krajem 2019. godine, u vrijeme kada je moj život, nakon nekoliko uspona i padova, bio ušao u jednu sasvim nezanimljivu kolotečinu i kada sam pomislio da će mi pisanje pomoći da se iznesem s bjesomučnim ponavljanjem istoga – dana i noći, spavanja i buđenja, odlazaka na posao i povrataka kući,

Mjesec dana ranije, bio sam navršio četrdeset treću godinu života i nisam više osjećao nikakvu radost, niti sam uspijevao pronaći zadovoljstvo u samom svom postojanju: u činjenici da sam se rodio, da živim, udišem zrak i bez problema obavljam sve biološke funkcije; naprotiv, život je za mene sve više postajao dug prema drugima, nužnost na koju sam bio osuđen nedostatkom realne alternative. Prestao sam da gajim velika očekivanja od godina koje su bile preda mnom; sve ono važno što mi se trebalo desiti ionako je već bilo iza mene – preostalo je još samo da potrošim vrijeme koje sam imao na raspolaganju.  

  Istina je, dakle, bila takva da sam proživljavao trenutke vrlo živog beznađa: osjećao sam se potrošenim i izgubljenim u gradu koji je isto tako bio potrošen i izgubljen u meni, u mom sjećanju, u mojim knjigama. Sve je to počelo, mislim, tamo negdje sredinom ljeta, nakon prijetnji smrću kojem sam primio na društvenim mrežama, kada se u mene bila uvukla duboka praznina, onaj osjećaj da sa životom više ništa korisno ne može da se učini i da je sve što čovjek radi samo puko produžavanje agonije, nastavak kretanja ka neizbježnom kraju, ka smrti.

Tog decembra 2019., učinilo mi se da sam nakon mjeseci klonulosti i letargije, najzad pronašao minimum volje da zaronim u sebe, iako ni sam možda nisam do kraja shvatao zašto bih, nakon dva objavljena romana – Ništa lakše od umiranja i, pogotovo, Boja zemlje – to uopće trebalo da uradim. Također, osjećao sam da me obuzima zamor u vezi s onim o čemu sam tih dana intenzivno razmišljao – o iznenadnoj prilici da na dvije godine otputujem u Krakow – mada mi je još od prvog trenutka bilo jasno da sam se zaglavio u vlastitom životu, da sam ostao bez volje i snage da sa sobom učinim bilo šta osim da ostanem tu gdje jesam i dopustim ljubavi onih s kojima sam živio da me uguši.  S pisanjem je, kao i s pravim životom, mislio sam, bilo svršeno, jer niti je više imalo šta da se kaže, niti zašto da se živi. Piscu je, valjda, tako suđeno: kada nestane onoga o čemu može da se piše, tada nestaje i razloga za život.

A onda sam jednoga jutra, prije nego sam se odvezao na posao, sjeo u bar na benzinskoj pumpi u predgrađu. Bilo je vedro i hladno jutro, vjetar je jurio magistralom, testirajući izdržljivost reklamnih konstrukcija i mlateći poderanim zastavama na visokim jarbolima. Naručio sam dupli esspresso i dugo posmatrao kružni tok, na kojem su se formirale prve kolone automobila. Mislio sam o tome kako je preda mnom bio još jedan prazan dan, sati i sati ničega koje je trebalo izdržati. U tom trenutku, na jednoj od dvije benzinske platforme zaustavio se bijeli Ford Focus; iz njega je izašla žena u tridesetim godinama, crnokosa, punašna, u jednostavnoj odjeći i s crtama lica koje su odavale nešto nesigurno i suštinski tužno. Za njom je, lupivši stražnjim vratima, krenuo dječak od nekih deset, možda jedanaest godina. Bio je kratko ošišan, žgoljav i izgledao je kao da je još pod dojmom svađe koja se upravo okonačala. 

Ušavši u dragstor, žena je stala pored police s grickalicama, a dječak, vjerovatno njen sin, produžio je dalje. Đe ćeš, upitala ga je. Idem u vece, odgovorio je. Glas mu je bio drzak, nabrekao od uzavrelih hormona i nabijen emocijama kao puška barutom; njen, opet: vrlo nizak, skoro nazalan i, istovremeno, i pažljiv i autoritativan. 

I tada se desilo: ta slika počela je sama od sebe da se pretače u sliku iz moga djetinjstva: mama i ja koračamo prema autobuskoj stanici u Crnćima, u ljeto 1986. Skrenuvši pogled unutra, u vlastitu dušu, počeo sam da mjerim tih davno prohujalih dvadeset minuta i zamišljam odjek naše šutnje u dubovim krošnjama uz cestu. Danima poslije, osjećao sam da se moja prošlost probudila: dolazila mi je pred oči i odražavala se u stvarnosti, tražeći načine da me usmjeri ka sebi. Danas znam da je pokušavala da mi kaže da je ovo kopanje po mrtvom vremenu, ovo poniranje u pukotine između sjećanja i zaborava koje upravo započinjem, jedini način da spasem i sebe i nju. 

Imaginarni sin

Prvi put od roditelja majka se odvojila 1975., u svojoj devetnaestoj godini, kada se bez ikakve najave udala za mog oca, kojeg je upoznala svega nekoliko mjeseci ranije na narodnom veselju, organiziranom u povodu Prvoga maja, u mjestu Buna, nedaleko od Mostara. Bio je to, bez sumnje, veliki trenutak u njenom životu – apsolutna manifestacija lične slobode u onoj mjeri koju do tada, sasvim sigurno, nije bila osjetila i, ujedno, odraz bezrezervne ljubavi prema osam godina starijem šoferu Autoprevozove teretne špedicije – ali je, istovremeno, moralo biti i veliki šok za njene roditelje. Odgojena u duhu narodskih i vjerskih običaja, bila je nježno, stidljivo i poslušno dijete, a kasnije i djevojka kojoj je svaki oblik buntovništva bio potpuno stran. 

Šta ju je onda potaklo da na takav način napusti roditelje? Čega se rješavala odlazeći tako, bez ikakvog pozdrava? Ili se, možda, nije rješavala ničeg, nego ju je, jednostavno, bilo stid pogledati roditeljima i braći u oči kao odrasla, već stasala žena, kojoj je, eto, došlo vrijeme za udaju? Da li se bojala da bi je deda i nena mogli odgovoriti od odluke koju je njeno srce već bilo donijelo? Ili je, jednostavno, samo slijedila pomodnost i djevojačke običaje tog vremena? 

Nikada o tome nisam pričao s majkom, niti bi, čak i danas, kada je od njene udaje za moga oca prošlo toliko vremena, među nama bilo načina da se to pita i na to pitanje odgovori. Oduvijek sam pred njom šutio o onome o čemu sam bez problema mogao da govorim s drugima, kao što je i ona s drugima pričala o onome o čemu je jedino preda mnom mogla da šuti. Šutnja je bila način da se iz našeg odnosa isključi sve ono što ga je moglo opteretiti ili, ne daj Bože, trajno pokvariti. Ako bismo o nečemu šutjeli, bilo je kao da to i ne postoji.  

Pisao sam o tom našem odnosu u Boji zemlje: oduvijek je postojala granica privatnosti koju nismo prelazili, a čim bi jedno osjetilo da se ono drugo toj granici približava, odmah bi postajalo zatvorenije, nepristupačnije, nervoznije, šutljivije. Naš je odnos crpio snagu iz naših tragedija i nesreća, zbog čega nikada nisam ni pomislio da se od nje odselim. Davao sam se dugo tom odnosu, nastojao biti sin po njenoj mjeri, svim silama se trudio da je učinim ponosnom, da joj dam razloga da misli kako je zbog onoga što sam postao vrijedilo izdržati sve ono što je izdržala, a opet često sam imao osjećaj da to nije bilo dovoljno, da je slika koju je imala o meni, ona imaginarna, neostvarena, zamišljena, ona u koju je godinama unosila sve svoje majčinske nade, snove i želje, bila znatno drukčija od moje stvarne slike.

A ko je, ustvari, bio taj njen imaginarni Elvedin Nezirović? 

Iako je bila stalno prisutna u našem odnosu, majka je činila sve ne bi li me uvjerila da jedna takva osoba ne postoji, prije svega jer je znala da sam ljude poput njega – konformiste, kolektiviste, elitiste, riječju: sav šljam koji je proizvod vjersko-etničke industrije ovoga vremena – zdušno prezirao i grozio se svake pomisli da s njim imam bilo kakav zajednički element baš kao što bi i on, da je situacija obrnuta, mrzio sve što ima veze sa mnom ovakvim kakav već jesam. Takav bi jedan Elvedin Nezirović možda mogao biti dvadeset pet godina starija verzija onoga mladića koji u praskozorje rata, s očuhom, majkom i bratom putuje u Crniće na bajramski ručak kod dede i nene, ali sve ono što mu je sudbina dodijelila poslije tog putovanja trajno je onemogućilo maminu namjeru da ga oživi s ove strane realnosti. 

Otada se taj nestvarni čovjek pojavljuje u našim razgovorima i šutnjama kao neka daleka, neizrečena slutnja, kao neostvarena, nikada naglas izrečena roditeljska nada, kao žal, kao neko čije je postojanje ili sama pomisao na postojanje neoboriv argument da je onaj koji ispisuje ove redove mogao i morao biti bolja osoba.

Postojale su, istina, konkretne životne situacije kada bi se te dvije slike spojile u jednu, kada bi se, dakle, u tijelu maminog stvarnog sina iznenada pojavio njen zamišljeni i toliko žuđeni sin, ali to na nju ni izbliza nije ostavljalo tako dubok utisak kao što su ga ostavljali svi oni trenuci u kojima bi te slike bile nespojive: kao da se moje prilagođavanje toj njenoj fantazmi podrazumijevalo samom prirodom našeg odnosa, kao da se tu radilo o ispunjavanju neke obaveze koju sam preuzeo samim svojim rođenjem. 

Mami, naprimjer, nikada nisam rekao za prijetnje smrću koje sam primio u ljeto 2019. godine, zbog jedne izjave Federalnom radiju, ne samo zbog toga što takvo što ne bi bilo uobičajeno u našem odnosu, niti zato što njenim strahovima nisam htio da dajem konkretno značenje, nego, prije svega, zato što joj nikada ne bih mogao objasniti zašto radim to što radim, zašto govorim i pišem to što govorim i pišem. Jer kako sam mogao da joj objasnim da su mi vlastita uvjerenja važnija i od vjere i od nacije i da više držim do onoga šta će o meni misliti ljudi koje će, možda, za sto godina zanimati moji tekstovi i knjige od onoga šta o meni misle ljudi s kojima živim i među kojima se krećem? 

Kako sam mogao da joj objasnim da ja ovdje ne pripadam, da ovo nije moje svijet, niti moj grad, niti je ovo moja država, niti su ovo moji ljudi, niti je ovo moj život, i da je jedini način da komuniciram s društvom taj da mu otvoreno, u tekstovima i knjigama, saspem u lice sve ono što ga sleduje? Kako sam mogao da joj objasnim da pisanje nije samo zgubidan, kako je oduvijek mislila, već prije svega, način da preživim ovo vrijeme, da opstanem, i u toj borbi za goli opstanak, stvorim sebi iluziju da sam slobodan čovjek? I da bez te iluzije, ja ne bih mogao da živim ni jednog jedinog dana? 

Konstataciju da mi je neko prijetio smrću majka ne bi mogla prihvatiti na način na koji bi bi je prihvatila da su mi, naprimjer, umjesto bošnjačkih, prijetili srpski ili hrvatski nacionalisti. Kao deklarirana Bošnjakinja, muslimanka, i sama bi se osjećala krivom za te prijetnje, pa bi tu krivicu nastojala minimizirati, neutralizirati, prebaciti je, dijelom, i na mene, na moj dugi i otrovni jezik. Ja bih, ipak, trebao paziti šta pričam, mislila bi, javna sam ličnost, a vrijeme je kada takvi svoga mišljenja nemaju niti ga smiju imati, za njih, kao i za sve druge, postoji samo mišljenje većine, njega trebam usvojiti, njime trebam promišljati sebe i svijet, uostalom, zašto bi neko, pa taman to bilo i njeno rođeno dijete, nakon svega što se ovom jadnom narodu desilo govorio stvari koje taj isti narod i njegova politička elita ne žele da čuju. 

Čak i ako bih pokušao da joj objasnim svoje motive i razloge, ona to ne bi razumjela; bila bi uvjerena da sam pogriješio, da sam, u najmanju ruku, trebao da držim jezik za zubima, da sam u izjavi koju sam dao trebao da govorim ono što je slijepo uho bošnjačke većine željelo da čuje, jer, ako već ne želim aktivno pripadati postojećoj društvenoj eliti, onda barem treba da budem njena tiha, nečujna sjenka; treba, zapravo, da budem replika njenog imaginarnog sina. 

Ako joj je deda Bećir šta i zamjerio zbog njene udaje za moga oca, bit će da joj je brzo halalio: nikada se, barem ne u domašaju moga radoznalog uha, taj stasiti dubravski seljak nije požalio na svoju kćer, kao što se, uostalom, nije žalio ni na jedno od svoje troje djece. Po ljubavi koju mi je pružio, a koja me, na neki neobjašnjiv način, iz duboke crnićke zemlje i sada grije, pretpostavljam da je za njega mamin postupak bio zauvijek iskupljen mojim rođenjem, a potom i mukom kroz koju je prošla nakon očeve smrti, u junu 1977. No, kada se majka ponovo uda, za dedu više neće biti ničega što će je u njegovim očima moći iskupiti. 

Baklava, prvi dio

Otvorim oči i ugledam očuhov potiljak, njegovu crnu natapiranu kosu i lapte peruti na kragni njegovog jedinog odijela. Stojadin, koji je tog jutra posudio od Fahre, svog najboljeg prijatelja, na jedvite jade se vuče po pustoj, vijugavoj cesti, između palisada drače i rastinja, proizvodeći užasnu buku. Na butini osjećam vlažnu toplinu bratovog lica: on spava, ošamućen vrućicom koju je tog jutra dobio. Majka nervozno gleda u cestu, na filteru cigarete što joj dogorijeva između kažiprsta i srednjaka, vidim tragove karmina, ozbiljna je, niti priča, niti se svađa s očuhom, samo snažno povlači dimove i otpuhuje ih, čas u njedra, čas u krilo, gdje drži tepsiju s baklavom, umotanu u celofan.

Tu i tamo zaobiđemo poneki autobus, uglavnom prazan, ili se mimoiđemo s vojnim vozilom na čijoj karoseriji sjede naoružani i raspojasani vojnici, mašući nam s tri podignuta prsta. Očuh, tada, uzdahne, izbaci vršak jezika i lizne znoj s orošenih usana, a majka se okrene, provuče svoju tanku ruku između siceva, potapše me po koljenu i kaže nešto što nema veze ni s vojnicima, ni s našim putovanjem. Po tome znam da se oko nas događa nešto važno i veliko, nešto što je povezano s glasinama o kojima smo tih dana u školi mnogo diskutovali: nakon što prethodnog vikenda Radnički iz Niša nije došao u Mostar da odigra prvenstvenu utakmicu s Veležom, upitno je hoće li i Velež ovoga vikenda putovati u Suboticu.

Iza jedne šikane, u naselju Pijesci, nailazimo na spuštenu rampu. 

Očuh gleda u majku i šutke zaustavlja kola. Prilazi nam vojnik u maslinastoj uniformi, duge, valovite kose i zapuštenog lica, obraslog gustom, čekinjastom bradom. Očuh otvara prozor i uz ljubazan osmijeh mu predaje dokumente. Gledam u kalašnjikov koji mu visi o ramenu: prvi put, tako izbliza, vidim pušku.

„Kuda putujete?“, pita. Iako mu se usta smiješe, u očima mu se ogleda nešto mračno i divlje, a dah, na momente hroptav i ubrzan, bazdi na alkohol.

„U Crniće. Kod punca i punice“, ljubazno odgovara očuh. Potom dodaje, kao da se pravda: „Znate kako je… Bajram je.“

Drugi vojnik stoji u drvenoj stražari, uz samu cestu. Visok je, krupan i nosi nehajno nakrivljenu kapu s petokrakom. U ruci drži cigaretu i ritmično mijenja ravnotežu, oslanjajući se čas na jednu, čas na drugu nogu. Osmijeh mu je krut i pomalo podrugljiv. Iza njega, u ceradom natkrivenom prostoru, ograđenom vrećama s pijeskom, nazirem nekoliko raščupanih glava, čujem smijeh, galamu i povremenu pjesmu.

„Kaeš Bajram, a?“

Očuh i majka klimaju glavama. Na licima im se pojavljuju široki osmijesi.

„A šta ti je to u krilu?“

„Baklava“, odgovara majka, podižući tepsiju uvis. „Hoćete li da vam izvadim malo?“

„More, more…“, kaže vojnik, listajući očuhove dokumente.

Majka drhtavim prstima iz tepsije vadi kolače i slaže ih u celofan, sladunjavi miris agde u trenu ispuni unutrašnjost automobila, Mito gricka gornju usnu i povremeno zaškripi zubima, brat se budi, sneno odmjerava majčine nervozne kretnje, onda vraća glavu na moju butinu i nastavlja da spava. Ja ponovo zatvaram oči i zamišljam: finale je Kupa šampiona, Velež igra protiv Milana, tribine su prepune, zadnja je minuta, dočekujem loptu na vrhu šesnaesterca, primam je na grudi, lažnjakom izbacujem Baresija i Costacurtu i onda šutiram u rašlje Antoniolijevog gola, potom u deliriju sprintam prema tribini s Veležovim navijačima isto onako kako je u finalu Svjetskog prvenstva 1982., nakon postignutog gola, sprintao Marco Tardelli. Velež je prvak Evrope!, vrišti u direktnom televizijskom prijenosu Vladanko Stojaković. Kakav uspeh za ovaj mali radnički klub iz srca Hercegovine i kakav gol mladoga Nezirovića, koji nema još ni osmanaest godina! Kakva rutina u kretnjama i kakva drskost u šesnaestercu! 

„Imaš li šta u gepeku?“

„Samo rezervnu gumu“, odgovara očuh. „Ako treba, otvoriću.“

„Nemaš…“, tu vojnik malo zastane, obori pogled prema vozačkoj dozvoli koju drži u ruci, pa se onda opet zapilji u očuha. „…Mithate, nikakvo oružje ili nešto tome slično?“

„Ma kakvo oružje, druže“, klikne očuh i nabaci onaj svoj teleći osmijeh kojim se služio kada bi na Tržnici, gdje je cijeloga života prodavao orahovu jezgru, nastojao uvjeriti mušteriju da je roba na njegovom stolu najbolja na pijaci. „’Taće mi to?! Okle mene s tim.“

„Uzmite vako, nemam drugog načina.“

Majka pruža vojniku celofan u koji je nespretno zamotala četiri baklave. Kristali u njenim minđušama zatrepere i zaljuljaju se. Jedna kap agde iscuri iz celofana i kane na Mitine pantalone.

„Nema veze, nema veze“, upadne on, mahne rukom po pantalonama i doda, uz osmijeh: „opraće se, jebaji ih.“

Vojnik uzme zamotuljak, još jednom odmjeri svakoga od nas ponaosob, vrati očuhu dokumente i da znak kolegi da podigne rampu.

„Sretan Bajram!“, kaže i kažiprstom slobodne ruke dodirne obrvu, u znak pozdrava.

Kad malo odmaknemo, majka ispusti uzdah olakšanja. Dok joj glava počiva na naslonjaču, posmatram njeno lice, sada sasvim opušteno, savršeno mirne kapke na zatvorenim očima i nos koji se lagano širi i skuplja.

„Koji nas tento na ovo natenta?!“ progovara ona umornim glasom.

„Crkla bi da nismo pošli!“, otrese očuh, silovito. „Ćemo glavu izgubit radi tebe, u vražju mater i ti i Bajram, i Crnići!“

„Sto sam ti puta rekla da ne suješ pred đecom! Moreš li ti išta na ovom svijetu reć a da ne sastaviš je i be?!“

Mito naglo zine, ali od količine bijesa koji ga prožima ne može da kaže ništa; nekoliko sekundi gleda čas u majku, čas u cestu ispred sebe i trepće, a onda počinje da se smije, nazor i izvještačeno, kao da joj se ruga. Majka uzima kutiju Partnera s instrument table, vadi cigaretu i gura je među zube. U njenom krilu podrhtava tepsija s baklavom, sada bez celofana, i jedna muha, koja se tu stvorila ko zna kako, počinje da kruži iznad smeđe, hrskave kore.

‘Ako misliš da je nama teško’, veli mama Anjine prijateljice iz vrtića, sad kad je karantena posvuda, ne rade škole ni vrtići i ne smijemo van, osim jednom dnevno u šetnju i to samo sami ili s članovima obitelji, ‘jedna moja prijateljica ima blizanke i upravo je otkrila da su obje zatrpane ušima’.

‘Mogu ja bolje od toga’, odvraćam, ‘U Zagrebu potres!’

Svi su moji na sigurnom i relativno neoštećeni, ali ovih dana sve što mislim, pišem i zbog čega gunđam redovito se spotakne i o tu oštru misao, bar smo kod kuće, bar smo arhitektonski sigurni. Makar od toliko perspektive i stoiku bi dozlogrdilo.

‘Ako ovo stvarno potraje, izaći ću iz karantene kao slonica’, kaže mi je jedna druga prijateljica. Ljudi su opterećeni debljanjem u karanteni. Novo hipotetsko društvo na pomolu kad ‘ovo prođe’ još nije počelo ni kucati o ljusku.

‘Ja jedem bez grižnje savjesti. Svaki put kad Anja pita ‘A što ćemo sad raditi?’ ja se mašim za keks. Računam da ćemo se debljati dok bude hrane, a kad krene nestašica, onda će se višak kila pobrinuti sam za sebe.’

Kad kažem nešto takvo u ovoj sredini, s obzirom na to da potječem ne samo iz trusnog, nego i iz ratnog područja, to ima određenu težinu pa se shvaća svečanije nego sam zamislila.

Svi troje nastojimo održavati režim vježbanja. Dougie pustim glasgovskim cestama vozi bicikl. Anja i ja trčimo velikim hodnikom.

U Škotskoj se 25. siječnja slavi rođendan pjesnika Roberta Burnsa. Slavi se uz velike večere, jede se škotski specijalitet ‘haggis’ i recitira Burnsovo Obraćanje haggisu. Kad smo kupovali stan, reklamirali su nam ovaj hodnik kao hodnik za blagovanje u kojem se mogu spojiti stolovi za veliku Burnsovu večeru. Tko bi sanjao da ćemo dugi hodnik koristiti kao poligon za trku s preponama i oponašanje životinjskih hodova. Kad izađemo u šetnju, primjećujem kako ljudi neurotično zaziru jedni od drugih i na otvorenom, kako se u prolazu uklanjaju s pločnika na kolnik, kako sikću na džogere, na njihovo ubrzano disanje i leteće kapljice znoja. Bojim se koliko će vremena morati proći da se opustimo i počnemo skupljati na velikim večerama, sjediti blizu, grliti se i ljubiti, jesti iz istih zdjela, kušati hranu iz tuđih tanjura. Bitno je da budemo zdravi i ograničavamo širenje epidemije, ali bitno je i da ne poludimo. Ako je svatko prvo prijetnja, onda osoba, kakvi ćemo iz ovoga izaći?

Prene me iz razmišljanja Anja, radile smo čučnjeve s njom na mojim leđima. Ona mi se spustila na stopala, popipala mi pete svojim svilenim rukama, namrštila se i rekla, ‘Hrapave su’, kao oni perfidni frajeri koji u jednom dahu obožavaju i nađu manu. Kao prvo, Anja, tvoje trogodišnje pete nisu nikakav reper. Kao drugo, prirodna ljepota je in. Kao treće, novo društvo bit će društvo otrežnjeno od tiranije industrije ljepote.

Gledamo Annie. Vrijeme je da Anja sazna što je to sirotište kojim joj povremeno prijetim. I da je ‘orphan chic’ profinjeniji stil od šljokica.

Annie je, kao mnogi filmovi s kojima sam odrastala, puna diskutabilnih poruka koje je u ona vremena rijetko tko primjećivao. Bogati su radišni, pošteni i časni. Siromašni su alkoholičari, lijeni, podmukli i prepredeni. Tiha, poslušna, prelijepa i sposobna sekretarica potajno žudi za bogatim, ćelavim šefom, ‘živim dokazom da američki san funkcionira’. Iako se u Alberta Finnyja nije teško zaljubiti.

‘Zašto Punjab ima magične moći?’

‘Zato što je film snimljen ’82. I to spada u jednu posebnu podgranu rasističkog svjetonazora o čemu ćemo razgovarati za koju godinu. Zato se i zove Punjab, spektakularni primjer kulturocentrističkog redukcionizma, a pritom ga igra crnac!’

‘Šta?’

‘Punjab je prije nego se zaposlio kod Warbucksa radio kao mađioničar, a onda je nastupila velika depresija pa se morao zaposliti kao tjelohranitelj.’

‘Šta je velika depresija?’

‘Drago mi je da pitaš jer je pitanje neočekivano aktualno. Velika depresija je bilo jedno vrijeme u dvadesetom stoljeću kad je nastupila velika ekonomska kriza…’

‘Mama, možeš biti tiho? Ne čujem pjevanje.’

Odahnuh. Tim više što me otkačila pristojno, kako smo učili da se radi.

Poslije, dok rašpam pete u kupaonici, provjeravam poruke na Whastappu i Viberu. Stiže mi opet neka zajebancija na temu Roma u korona-krizi. Annie je snimljena 82. Diskurs se odonda uvelike promijenio. Odnos prema rasama, rodovima, spolovima, religijama, defincije se mijenjaju, jezik, zamjenice, humor. Samo se po Romima još uvijek može lupati. U trenutku kad virus navodno ne diskriminira, osim ako si možeš kupiti respirator, je li konačno došlo vrijeme da se prestanemo rugati Romima pogotovo kad se šale temelje na zabludi da su drugi naši narodi i narodnosti nekako čistiji i sofisticiraniji od Roma.

Dani prolaze, monotoni, a brzi i naporni. Pita me prijatelj, mene iz bivšeg života, imam li što preporučiti za gledanje? Imam, Andijeve pustolovine u divljini, zabavan spoj edukacije i tjelovježbe, idealan za početak dana. Annie, Kralja Lavova, Mary Poppins, Ples na kiši, Čarobnjaka iz Oza.

Nakon Andija i filma, plastelin, crtanje, slikanje, usisavanje, Viber s bakom, FaceTime s frendicama iz vrtića. Cosmic joga, balet, pranje veša, lijepljenje naljepnica, prostiranje veša po radijatorima. Gdje mu na vagi dođe peglanje u vrijeme krize? Ako ne izlazimo, trebamo li biti ispeglani? Ja i inače peglam samo onu odjeću za koju mislim da ju neće izravnati tjelesna toplina. I Anjine stvari jer strepim da nas drugi roditelji ne bi ogovarali. Sad sam u dilemi. Srećom, dilemi se nikud ne žuri. I tek je vrijeme ručka.

Fali mi latte iz Licorelle.

Dougie kaže, ‘Najavljuju prekrasni vikend. U Londonu će navodno biti sunčano i toplo. Drugim riječima, kod nas će kiša možda malo manje padati’.

Pokušavam pisati dok se Anja penje na mene kao na granu na koju je skočio Simba pred krdom gnuova. Bilo bi lakše kad bi znala sama čitati. Eh, kad sam ostavljala rađanje za ove pozne godine! Prijatelji s tinejdžerima u izolaciji prijavljuju da ih viđaju samo kad se sruši internet.

A kao Anja već zna. Savladavaši T kao Tena, D kao Dougie i X kao play na daljinskom, Anja inzistira na svojoj omiljenoj igri, mame i bebe, u kojoj sam ja beba, a ona ‘mama od tebe’. Igra se sastoji od toga da sjedim na krevetu i trpim razne vrste zlostavljanja. Čim napravim grešku, ponašanje se prijavljuje tati, što ukazuje na nekakav primordijalni zov patrijarhata, a kad baš prekršim svaku mjeru, onda moram u ured na razgovor s gospođom Vari, šeficom vrtića.

‘Šta radiš?’

‘Slažem brojeve na ploču.’

‘Ne igramo se tu igru. Igramo se mame i bebe.’

‘Mogle bismo se igrati da ti učiš svoju bebu brojati.’

‘Nisam ja ta vrsta mame.’

Zanimljivo.

‘A koja si ti vrsta mame?’, sad da te vidim, mislim.

‘Ja sam druga vrsta mame’, kaže ona, a da ne trepne. A onda me opomene, ‘Nemoj zaboraviti da bebe ne znaju govoriti.’

No, s tim se pravilom igre ponešto zajebala.

‘Bebo, što želiš?’

‘Gle, budući da bebe ne znaju govoriti, ja ti ne mogu reći što želim. Ti to moraš pogoditi.’ Ona me gleda, suženih očiju. ‘Moraš mi ponuditi jednu stvar, pa drugu stvar, pa treću stvar, pa opet prvu stvar, pa provjeriti, preduhitriti, osjetiti, pretpostaviti što ja to želim. Ako ne pogodiš, probaš ponovno. To znači biti mama’

‘Nervira me ova igra’, kaže ona i ode, tražiti tatu, čijoj interpretaciji ni Čudovišta ni Medvjeda još nije našla manu.

Valjda će ova kriza osvijestiti feministicu u svakoj suvremenoj ženi koja se još nije autala. Čak i ako imate partnera s kojim dijelite teret, ako mislite da je prilično zahtjevno biti zatočena u kući, ‘za vlastitu dobrobit’ i baviti se djecom i kućanskim poslovima cijele, cjelcate dane, dok su sve druge želje i ambicije na ledu ili poništene, tako je izgledao život prosječne žene odvajkada pa do feminizma.

‘Anja’, gurnem ju lagano dok se ona meškolji u krevetu pored mene, ‘slušaj ovo. ‘Što bih ja sa Carem, ma da je Car cijeloga svijeta? Vaše veličanstvo je jedini princ. Zrcalo i svjetlo svim ostalim kraljevima”

‘Šta?’

‘Ništa, bubo, spavaj.’

Na drveću pred našom kućom niču pupoljci.

U Londonu praznim Oxford Streetom lisice šeću mladunčad.

https://tenastivicic.com/blog/samoizolacija-s-anjom-2/