Vrata pakla
Nekako sa zimom stigle su vijesti o mogućem povratku. Kući. To je samo značilo da se rat priprema. S tim pričama krenuli su i samoprozvani regruteri. Priključila im se masa na ulici. Razvlačila se gusjenica glasova što su prozivali kukavice ispod ženske suknjice. Nosila ih je buka i neka mračna strast. Kao da se otvaraju vrata paklena. Što ako tatu povuku za sobom. U bezdan. Masa se valjala, zavlačila dernjavom bez pardona i pitanja ispod ženskih suknji. Bilo je pitanje muške časti njihovom se urliku odazvati. Ličilo je to sve na ručak koji je prokuhao i provrio, na rubu je da se preko ruba prelije. Vruće je i opasno, i ako nisi u toj masi, mogla bi te smjesa iz posude dobro opeći, živa skuhati i spaliti. A onda se iz našeg dvorišta izdvojio Garin, uputio prema zapjenjenim urlicima. Svi su, na trenutak, zamukli. Kao da se neko iznimno dragocjen priključio. I bio je. Čist poput suze. Savršena žrtva za paklenu zvijer. Njena su razjapljena usta bila zadovoljna. Brzo se među njima utopio. Krenula je dalje ta rulja prozivati, a mi smo ostali sigurni, netaknuti. Garin nas je spasio, otkupio svojim odlaskom. Nitko ne bi rekao, a još manje očekivao, da će se on tako brzo odazvati, bez pogovora, i sa osmijehom. Iako ga niko nikad nije vidio nenasmijana. Stajala je na balkonu Gara, njegova supruga, i neutješno proklinjala: ako sad odeš, ne moraš se ni vraćati. Nije se osvrtao, nije se od nje čestito ni oprostio. Bez puno riječi i prava rastanka, odlazio je okrenut leđima. Kao da mu je svejedno. A nije.
Zbog njene valovite i vrane kose, koja za razliku od njena lica, nije starila, zvali su je svi Garom. Vilinske dužine, izazivala je zavist i podrugljivost. Baba, pa se češlja ko djevojčica. I nije im samo kosa davala za pravo da je vrijeđaju. Bio je tu, uvijek pored nje i taj njen lijepi muž, mlađi od nje decenijama, nevina i blaga izraza lica, jedna od onih osoba što uvijek blista, pa ne znaš odakle sva ta ljepota dolazi. Pa se pitali: stara vještica, čime ga je začarala. Njega opet nitko nikada nije vidio neraspoložena. Ali ono što je ljudima do kraja smetalo, i zloću u njima izazivalo, bilo je njegovo iskreno divljenje i nježnost u njezinoj blizini. Njemu je bila i najljepša i najbolja i sve što drugi nisu vidjeli. Ili on nije vidio sve što drugi jesu svakodnevno. I nije bilo vremena koje nisu proveli zajedno sve otkad su se upoznali. Sve je to, a i više, ljudima smetalo. Kao kurje oko ih boljelo i žuljalo. Tako i toliko da su mu pravo ime, rođeno, od roditelja dobiveno, svjesno zaboravili i zatrli, i prozvali ga Garinim. Bila je to posprdna objava, da on samom sebi više ne pripada, i nema svoga imena, niti svoga muškog ja, nego njoj, isluženoj udovici pripada. Rijetki su bili takvi muški izrodi, i znalo ih se tako, u jeziku i društvu kažnjavati. Valjalo ih se vratiti u pretijesne kalupe, a ako to već neće, trajno će ih svojom sprdnjom obilježiti. Jer običaj je nalagao da žena mužu pripada, i njegovo ime na sebe uzima. Bilo je neophodno i prirodno da žensko na sebe zaboravlja, ali kad muško iskoči iz takva tora, zajednica to ne zaboravlja. Samo, Garin je bio čovjek mudar i sabran, i nije ga se ticala ta njihova politika. Po prirodi senzibilan i osjetljiv na darove predviđanja, nekako je znao da se nema baš puno vremena osvrtati, i tako je po svome i dalje živio, polako, blago i sabrano, nikad bez osmijeha i nikad bez njene blizine. Nije bilo u njemu ni mržnje ni zamjeranja, a i to je smetalo ljudima. Baš kao da im tom svojom bezazlenom ljepotom i dobrotom odvaljuje šamare od kojih im ispadaju zubi i trne vilice. I znali su, bit će prilika, da mu istom mjerom uzvrate, samo ispod pojasa. I dočekali su. Poziv u rat. Kažu i da je umro sa osmjehom na usnama. Neki su opet pričali da je srljao namjerno, samo ne bi li se spasio. Bio je među prvima. Konačno joj uteko. Svašta su ljudi pričali. Ona je svakim danom postajala sve teža i hladnija, santa leda, daleko je od ljudi plutala. Uostalom, dobro je znala, kako bi je kaznili da nije u rat pošao. Samo joj bilo žao, što ga je klela onoliko. Više se nije udavala a ni kosu vranu puštala.
Povratak kući
Negdje iza Božića proradio je radio Velkaton, javlja: Kladuša je oslobođena. Za nas je to značilo više od slobode. Značilo je kuća. Putovali smo ovaj put u kamionu. U kutu su bile naše stvari. Sa piramide zavežljaja i kofera brat i ja važno smo svijet gledali, kao da smo u ekspediciji na egzotične, još neotkrivene krajeve. Konačno smo putovali, konačno se kretali. Obukli smo najljepše vestice, ne one iz humanitarne, nego kućne, kladuške, njegova je zelena, moja roza. U čudu gledam brata, ima šest godina, i roza obraze, i oči odrasla čovjeka. I kad je stigao tako smršati, a ja ne primijetiti.
Limena gusjenica pokrenula je svojih dvadeset tisuća nogu. Kroz podignut kraj cerade ulazio je studen prosinca i krajolik sivih, tužnih brda. S nama su išle Ajka, njene kćerke i sestra joj Mejra. Bit će kod nas dok i njihova sela ne oslobode. A one su bile neutješne jer su odnekud čule da su kuće Rvata uništene. Eto one s nama idu a ni mi nemamo kud grdne rane, iznova i iznova su naricale. A mi smo znali da to ne može biti. Jednostavno smo znali. Novu ćemo godinu u našoj kući dočekati.
U Kladuši su nas dočekali vojnici. Na svaka dva metra po jedan vojnik. Mlad kao jagorčevina. Odrasli prtljali po stvarima, sabirali i dijelili, a brat i ja grabili prema kući. Važni, kao da se vraćamo s izleta.
Dok smo hodali, Turanj se za nama vukao, slijedio nas kao prokletstvo. Razrovane kuće, izvaljena stabla. Naša kuća kao bijela avet među zdrobljenim kućicama i nježnim baštama što su ih okruživale. Sve je pokrilo posmrtno sivilo, praznina. Kuća je stajala, stršala visoko iznad ostalih razvalina. Sekina, Rasemina, Tihina, sve kuće prvih susjeda, postojale su još u rudimentarnom obliku, stabla, voćke i bašte unakažene, izvrnute, mrtve. Naša kuća prorešetana, izdubljena gelerima, s nebrojenim ožiljcima, stajala je na nogama.
Prva drva koja smo nalazili bila su od Rasemina bora. Stajao je rascijepljen na pola, neprirodno otkinut granatom, iskrzan gelerima. Cijela kuća je mirisala na smolu i borovinu, kao da smo za Božić jelku nakitili. Zaostali geleri vodili su neki svoj daljni rat u šporetu. U zaleđu. Neka od žena, uljuljkana u toplinu je omađijana ponavljala, kuća je tamo gdje ima šporeta i vatre u njemu. Iz našeg šporeta geleri su praskali. Kao da je rat. Naša je kuća dakle tamo gdje je rat. Ipak, mirisala je na toplinu. Roditelji mijenjali crijep na krovu, Mejra razvijala pitu, a ćerke pekle kakao kolačiće. Gledala sam ih svo to vrijeme, nekako zatravljena, a one usporene i smirene, pa se sve činilo da smo u nekoj laganoj omaglici spokoja i vedre ravnodušnosti. Prestao je puhati hladan vjetar, prestalo prokišnjavati. Bili smo na sigurnom. I tako prošupljena od gelera i bez prozora, kuća nas je čuvala. Bila je golemi, nesavladivi div u gomili neprepoznatljivih ostataka. Kao da je preživjela nekim čudom, sad nas je grlila i čuvala.
Naše su uspomene bile odnesene, sve što je vrijedilo, što se moglo kroz prozor izbaciti, na rukama nositi. Ukrali su i dva stara para rošula koje je otac izvadio iz smeća, prepraviši ih za mene i brata. Kad bi ljudi čistili kuće i bacali viškove, njemu nije bilo nimalo neprilično zaviriti u kontejnere i ako bi vidio da je baš šteta da nešto propada nije se libio to i uzeti. Moje stare pume zjapile su na petama. Nije bilo brašna, nije bilo ni obuće. Sa obućom se nismo ni zamarali. Nije se imalo za to vremena. Trebalo je toliko toga istražiti, toliko toga vidjeti. Knjige čitati. U školi, druga djeca već jesu primijetila. Vratila se posramljena, svjesna svoje gole pete. On je to primijetio i prihvatio se posla. Debelim iglama i kanapom kojim je vješao svinjetinu za sušenje, sašio je i povezao poderanu petu, izvukao te stare rošule iz kontejnera, odvojio staru dotrajalu obuću s njih i nakalemio, nalijepio najdraže pumice na četiri kotača. A onda je napravio još jedne za brata. To ljeto nismo se s njih skidali. Eto ih ko nove, rekao je. Nije ni čudo što ih nismo našli kad smo se vratili iz izbjeglištva. Bile su kao nove. Te rošule koje je spasio iz kontejnera jer je znao da su izbačene iz kuće Mire Kekića, novim stanarima, izbjeglicama, nisu ništa značile, a ocu je bilo važno da se sačuva od propadanja, ono što je nekada veselilo djecu Mire Kekića. Nije mu bilo ugodno gledati kako se razvlači imovina nekadašnjih susjeda. I da je dovoljan izgovor da su Srbi, pa ih se može pljačkati, olajavati ili mrziti.
Dezerteri od ubijanja
U novom poretku uslijedile su regrutacije. Pred jednom, otac Samrin, izbjeglica iz Bosanske Krupe, prerezao sebi žile. Krenule su priče, kako to već ide, mala loptica se zakotrljala i odjednom je postala gromadom, više je ništa nije moglo zaustaviti. Tek, Samra je rekla: moj tata nije mogao podnijeti da nekoga ubija. Pogotovo svoj narod. On nije kukavica.
Otac Samrin izgledao je kao dječak probuđen usred visoke trave. Ili Tihine djeteline. Pokrpali su ga i poslali na ratište. Neki su pucali sebi u pete. A neki su u ratu uživali. Dok je nekima mir blagostanje, drugima je to rat. Neki su bili zarobljeni. Neki se skrivali kao Sanelin otac, Baja. Vojna policija na njegovim vratima povjerovala je Bajinci da ga nema. A onda je neko dijete, iz nekog razloga, imalo potrebu reći kako Baja spava. U kući. I Baju su odveli. Par dana kasnije, otvarao je paštetu u svom rovu. U blizini, pala je granata. I gotovo.
Na dan njegove dženaze, zvali smo Sanelu da se igra sa nama na ulici. Igrali smo se do iznemoglosti. Nije plakala, ni mi nismo plakali. Željeli smo, jer je ona tako željela, da se ništa od toga dogodilo nije. I šta nam je ostalo, nego skitnja naokolo.
Mogli smo recimo, kao i ostalih dana, prije toga, žene u parku gledati. Zvali smo to kad će poletiti. Sjedile bi žene u gradskom parku, razgovarale, više osluškivale. Svaka sa svakom, a opet svaka u svom svijetu. Zna se gdje je čiji muž, o kojoj jedinici, i pod čijom komandom. U parku čekaju, dok se taj raspored ne promijeni. Samo jedan zvuk mogao bi sve promijeniti. Kada ga čuju, iz daljine, dok se približava, uskomešaju se dimije, i duge suknje, one starije podvezuju marame, ispod brade, pripremaju se. Što se zvuk više približava, one su spremnije. Dimije su već pod rukom, marame zabrađene, i sa hitnom što ulazi u grad, one polete, i trče prečicama, bez daha, bez glasa, neke brže, neke sporije, a sve nekako sumanute. Trče a hitna odmiče. Ljetom i porastom temperature hitne su učestalije. Dovode ih sa linije. Ljeti trče brže, hitrije, i ljeti ih je najviše. Mi djeca dokona, ih pratimo. Kraj starog hotela, iza kina, popriječimo. Do bolnice. Vješale bi se na bolničku ogradu, tako zabrađene, zajampurene, sa dušom u grlu, čekajući da netko izađe. Čekale bi proceduru uobičajenu. I netko bi izašao sa papirom u rukama, netko glasa sigurnog, dovoljno glasnog, prodornog, i glas bi čitao ime i prezime ranjenog, ime i prezime poginulog. Sa svakim imenom ograda bi se trzala, jauknula. Polijevale bi nesretnice vodom, dizali na noge. Sutra, isti bi se dan nastavio.
Na prvomajskim i sličnim mitinzima i slavljima, na kojima se ponavljalo da nama nije do rata, nego rada i prosperiteta, pjevala se pjesma babo babo gdje si sada, što te nema izdaleka, svi imaju svoga oca, samo nemamo ja i seka… Pjevali smo je i mi, djeca dokona, sve dok Baju nije odvelo na liniju, i kada je već drugi dan stradao, prestali smo je pjevati, i prestali u park odlaziti.
Na dan njegove dženaze, dok su se ljudi skupljali ispred kuće, ulazili, izlazili iz tog malog prostora, kako bi dali mjesta drugima, a najviše Bajinčinoj tuzi, mi smo ostali vani. I Sanela sa nama. U jednom smo momentu, u nekom prešutnom dogovoru odlučili, taj će dan biti kao i svaki drugi, i sve smo radili kao u dane druge, plan bi nacrtali, posred ceste, plan gdje ćemo se sakrivati, u šumi, preko potoka, u urgi, u Tihinoj djetelini, a druga bi nas grupa trebala razotkriti, pronaći, uloviti. Taj smo dan nacrtali veliki plan, bilo nas je nemoguće pronaći, kako smo samo brzi bili. U predvečerje, svi se pronašli, na nedovršenom gradilištu Grupex-a, jedna zgrada nedovršena, i jedan kran, žuti, visoki. Muški bi se penjali. Tko smije najviše. Tko smije najdalje. Sanela se jedina popela do vrha, do kraja. Odozdo su joj vikali, prouči, prije nego se kreneš vraćati. Kran bi se znao na vjetru pomjerati, škripati. Neko se zaderao poput Hake, majke njezine: Sanela sine, bit ćeš bijena kući kad se vratiš. Prouči da se živa vratiš… Sunce je zalazilo, a Sanela nije znala ništa osim Allah Akbar, i glavu je vučji zabacila i zavijala allahu uekber, netko je odozdo počeo lalailala, i uto hodže s gradske džamije i hodža iz Zagrada počeše na molitvu pozivati, i Sanela je sad znala dalje, za njima je ponavljala, i počeše hodže moliti babo babo gdje si sada što te nema izdaleka, svi imaju svoga oca a nemamo ja i seka... a Sanela je za njima ponavljala aaaaaaaaaaa. Sunce je zašlo, Sanela se spustila. Nije plakala. Bar ne pred nama. Nismo ni mi, iako nam se plakalo.
Samra je imala običaj svima nam za rođendan poklanjati posebno umotane pakete – poklone. Dijelila nam spajalice koje je pronalazila u velikim količinama u garaži svog izbjegličkog doma, kući Mire Kekića. Bile su nam totalno neupotrebljive, ali svi smo još uvijek voljeli lijepo umotane pakete.
Tim smo spajalicama heftali svoja djetinjstva, u slučaju kakva iznenadna procjepa, pukotine na našim zapešćima, rukavima.
Moj otac, vojno nesposoban, uz to pas mješanac, i polutan, bio je na radnoj obavezi.
Jucina teorema
Ćaća se oduvijek upuštao u sve moguće majstorske popravke, inovacije i renovacije. Njegove ruke ničega se nisu bojale. Netko je zaključio da bi njegove ruke, dotad nevične bravarskom poslu, mogle biti korisne štabu civilne zaštite. Vojno nesposoban, uz to Hrvat kojeg nisu željeli miješati, u kako su ga definirali „međumuslimanski sukob“, odredili su mu umjesto vojne obaveze da popravlja stare ključeve. Pozvali ga na razgovor, tutnuli u ruke svežanj ključeva i uputili starom majstoru Aganu da ga nauči bravarskom zanatu. Posao je bio jednostavan, otključati zaključano, ili zaključano otključati, ovisno o potrebama. Provaljeno i uništeno popraviti, staro obiti i razvaliti, novo postaviti. Brzo je učio. Jednako tako brzo, stari Agan je umro.
Nakon povratka iz izbjeglištva, vlada stanovita pomutnja, kancelarije, radna postrojenja, fabrike, ili zaključane bez ključeva, ili otključane, provaljene, nezaštićene. Sve je trebalo dovesti u red. Nova vlast, novi ključevi. A sve od starih, izlizanih. Nova vlast se nije mogla otključati bez pomoći stare. I jedna i druga imale su tajne koje je trebalo držati pod ključem. Ćaća u svemu tome nije znao ništa, a opet je znao sve. Sve držao za sebe.
Glavni rezervar, izvor Kvrkulje, stanice elektre, postrojenja Sanitex-a, Grupex-a, Agrokomerca, sve ih je otključavao i zaključavao, po potrebi. U garaži bi za radnim stolom, satima ručno brusio ključeve da odgovaraju bravama. Ili bi brave podešavao po ključevima. Elzet brave. Jednostavno, narezao bi ključ po veličini, ili bi već izvješten našao bravu koja bi odgovarala arhivi njegovih ključeva. Došli bi po njega usred posla, otišao bi sa torbom alata, u svom plavom mantilu, vratili bi ga, on bi se vratio u garažu, brusiti, narezivati, nekad po cijele dane.
Stajao bi tamo, zagledan ispod naočala, svoga oca, u sitne detalje bravarskog majstorstva. Oči bi mu se učetverostručile. Didove naočale počeo je tad nositi, i prema potrebi nije prestao sve do smrti. Sve je on gledao očima oca prvoborca što bi zaklao svinju na Božić i hranio drugove. Nisu slavili, samo jeli, pili i povraćali od prežderavanja. Prvo guzica, pa onda Partija, tako je bilo, tako će i ostati, i ništa se neće promijeniti. Partija, nije to njima ništa, tek božanstvo kojem se klanjaju za malo koristi, a pravi bog, tima i takvima je njihova guzica. Jucina teorema. Ponavljao nam dok ne bi upamtili. Ispod tih je naočala svijet bolje vidio. I nama ga djeci pokazivao. Ovo današnje vrijeme je isto nečija Partija. A nijedna ne traje do vijeka.
Rad bi mu ponekad i platili. Samo bi po nekome iz čaršije, kome je to bilo usput, poručio da poguramo tačke. Dogurao bi pune tačke, a sam je bio tačka puna priča. Nekako posebno sretan zbog te isplate. Najveća radost bila je rovariti, kao da se radi o iznenađenju, šta smo dobili. Ponavljali se keks i konzerve. Svejedno, bili smo prijatno iznenađeni.
Kad je mati bila pop, i zašto je grijeh što inače nije
Iako popa nije bilo, smrt je bila neizbježna. Pop Marjan je otišao s konvojima Hrvata koji su željeli ići. Moglo se platiti da se pređe. Neki su platili, prešli. Neki nisu imali, pa su ostali. Domoljublje je imalo svoju cijenu. Moji niti su imali, niti željeli. Domoljublje im je bilo tanko, a najviše tvrdoglavo.
Mrtvi se ispraćali po tradiciji i obredu, kao da je pop tu. Tih dana Zorka je umrla, nekako naglo, kao da je samo čekala se vratimo iz izbjeglištva i dostojno je ispratimo. Bdjeli smo u njenoj kući. Na traktoru, uz komšije, otišla je otpočinuti na komad zemlje, ustupljen na korištenje nama katolicima dok se „stanje ne normalizira“. Fraza tako uobičajena i tako normalna da smo se prestali i pitati što zapravo znači normaliziranje. Fraze su ustupile mjesto jezicima.
Mati ju je blagoslovila iz svog crnog molitvenika. Poslije smo ga zvali mrtvačkim. Kad je umrla stara kuma Capanka mati je ponijela isti crni molitvenik, ispratila je istim riječima. Da ne ode bez blagoslova. Tih sam dana zaključila, kada im nema tko braniti, žene mogu postati i popovi. Mati je u toj ulozi bila puno bolja od popa Marjana pa sam još zaključila da će netko gadno grijehe okajavati što žene ne mogu i mimo rata i prijeke potrebe biti popovi.
Ljudi su zapravo mekani
Tih dana otac je izučio još jedan zanat. Došlo je vrijeme prekvalifikacija. Radit ćemo sve moguće poslove. Mogućnosti su neslućene. Postao je šegrt u mesnici. Sjekao, mljeo meso, cijepao kosti, sve što je trebalo, sve je znao. Kao da se nije rodio kao prazna ploča. Plaća je bila povremeni komad mesa.
Poslije sam od njega naučila kako samo treba pomno pogledati i napipati strukturu i samo će ti se otkriti gdje je najmekše i najpodatnije za mišić presjeći ili kost slomiti. Slično je i s ljudima. Svi su mekani i svi će ti pokazat slabe strane, samo treba dobro dobro gledat. I slušati, stvarno slušati. Kad tad će se mekoća ukazati. Oštre bodlje na nekome još samo svjedoče da su tamo bile rane.
Sve se u životu ponavlja
Cijela moja generacija ponavljala je te jeseni razred. Svi smo bili ponavljači. Repriza autonomije, koja je prestala postojati to ljeto, bila je krivi režim pa su odgoj i obrazovanje što smo ga dobili za vrijeme njena trajanja bili krivi. Ponavljali smo matematiku, fiziku, historiju, sve krive Drine. Materinji jezik koji se tako zvao, ili nekad jednostavno Naš jezik prozvali su bosanskim, i njega smo ponavljali jer su autonomaši, to je bilo opće poznato, bili skloni srbizmima i kroatizmima i trebalo je to sve ispočetka, bez grešaka. Iz lektire su izbačeni svi sumnjivi pisci, među njima našao se već prvooptuženi Branko Ćopić, jer je bio prikriveni četnik, Ivo Andrić jer je otvoreno u djelima prezirao Muslimane. Tako u pojašnjenjima službene lektire.
Zbog ponovljena razreda i novog izbjeglištva i Ćopićeva četništva, shvatila sam, sve se u životu ponavlja. Bili smo napredni ponavljači. U godini završili dva razreda. Izbjeglice ponavljale izbjeglištvo. Kamp Kupljensko, kasnije Gašinci, sada na teritoriju oslobođenom od Hrvatske vojske. I moj otac je bio ponavljač izbjeglica. Živio na balkonu. U Miholjskom, jedno ljeto miholjsko. Bila je to ljetna rezidencija. Za nas ostale, u njoj nije bilo mjesta, djelomično, jer je mati odlučila, kako je sasvim dovoljno jednom u životu biti izbjeglica. Sve nam je već poznato. Isto tako, znali smo, u detalje, sve one koje je priznao, kako su mu prolazili dani, dokumentirani u porukama koje smo razmjenjivali preko Crvenoga križa. Duge šetnje do punkta gdje se čitaju imena onih što pišu i primaju poruke. Svaki dan bio je na Zbornome mjestu, iako je znao da poštari Crvenoga križa nisu, niti mogu biti tako brzi. Ali mi pišemo svakodnevno, i nekad ga zatekne više poruka. Svaki sam dan i ja na zbornom mjestu od poruka, pa i onda kada nije dan od poruka.
Ponavljamo se i u pismima. Ne događa se puno toga, vrijeme je zatišja i prilagodbe. Pukog preživljavanja. Ocu je opao šećer od oskudne prehrane i dugih šetnji. Svaki dan jedu kljukuše i masnice. Mi smo uživali u blagodatima tuđih napuštenih bašči. Harali smo njima, a pravili se da se igramo. Nosila bih svoj kovčežić za lutku, za igru po livadama, a vratila se s punim koferom paprika, roga, babura. To su ljeto baš dobro rodile. Kao prijeka potreba. Jeli smo ih svakodnevno. Nisu nam dosadile, zapravo nikad slađe nisu bile.
S prozora svoje kuće u Šabića putu, u miru duhanskoga dima pratio nas pogledom did Abdurahman. Nismo pratili, niti znali granice i međe bašči na livadama podno njegove kuće. Neke od tih paprika su i njegove bile. Tek on se nije ni jednom oglasio. Did Abdurahman umro je u poznoj starosti. Kao i žena mu, stara Abddurahmanovca, po sjećanjima uvijek blijeda i mršava, gotovo prozirna, kao da se u životu nije čestito, do sita, najela. Dva stara isposnika. Ne znam pravo reći kako se zvala stara Abdurahmanovca. Čini se kao da je izgubila svoje podrijetlo i svoje ja. Čini se. Ali nije. Bilo je takvih imena, Džeminca, Suljinca, Bajinca, Haminca, Jucinca. Sve one odreda, osim zaborava njihova osobnog imena, imaju nešto zajedničko. Sve su one suvereno vladale kućom i imanjem i zapovijedale svime i nad svima. Prvo svojim muževima, onda djeci, komšijama. Vodile glavnu riječ, upravljale, mislile savjetovale. Recimo, ako bi im pošli u goste, najavljeno ili ne, i sjeli Džemo i Juca da se podruže, ona bi, Džeminca, razvukla nazalnim glasom: e moj Džemo, eto te, sjediš tu, a ko će kravama nakidati, moj Džemo, njemaš ti vremena da sjediš. Ćaća bi je samo iskosa pogledao, i stalno kod kuće ponavljao tu njenu žalopojku: samo jesmol sjeli… Džemo ovo, Džemo ono, tačno mi se više ne ide…
Nisu one izgubile svoje ja, one su gospodarile nad muškim ja, preuzele inače mušku ulogu, a društvo što se moralo nositi sa tim jakim ženskim ja, što se osililo jer je radilo, zarađivalo, imalo svoju paru i sviklo se brinuti o sebi, pa joj muška nije ni trebalo, to žensko zaodijeva muškim imenom, eto da se zna čije su one zapravo. Muževe. Ne zna im se ni imena. Uspostavljao se nekakav balans. A svi su znali čija je zadnja. Ni Džemina ni Abdurahmanova. I sve su svoje muževe nadživjele. I za to ih je čaršija na sebi svojstven način kaznila, samo bi joj u lice rekli: a što si se ti pomladila. A iza leđa: vide što se utegla otkad je udovica.
Brat ima sedam godina dok krade paprike dida Abdurahmana. Znao je kakve se smiju brati, a kakve ne. Nije ih nemilice kidao s nježnih peteljaka. Otac to ne zna. Znao je da se igramo po cijele dane, da minute ne možemo izdržati u kući i da nismo od nikakve pomoći materi. Kao što je on živio na balkonu, mi smo živjeli na cesti.
Stizale su do njega vijesti o malom kućnom biznisu, preprodaji sitnica i piva koje je mati nabavljala preko iste one granice, samo sada na hrvatskoj strani, prevozila na tačkama sa Mladom i Jolandom, pa opet u tačkama do pijace. Toliko je morao znati da bi znao da imamo. I da možemo sami. U to vrijeme naučila sam dozirati riječi, pravu mjeru poruke i pisma. Jedna stranica poruke imala je dvadeset linija. Može izdržati do dvjesto riječi. Ne više. Nijedan dan bez poteza. Otac je bio silno ponosan. Imao je razloga spustiti se sa svoga balkona u svijet izbjeglica, nije imao nikoga svoga rođenoga, osim komšija i prijatelja. Njima se hvalio i čitao pisma.
Otac je bio kapetan Grant. Durbinom nas je pratio sa svoga izdvojenog balkona. Mati mu je jednom išla u posjet, vidjeli se preko žice. Poslije nas tjerala da molimo krunicu. Svaki dan. Pokušavala preko nekih naših, u stranci utjecajnih, prebaciti mu bundu, lijekove. Neuspješno. A onda zaključila da nema veće đubradi od naših Hrvata. Mati je polako razvodnjavala guste, koncentrirane identite. Uglednici, stranka, to je samo zašećerena vodica. U svemu tome, proradila je molitva, kući se vratio. Dan kad je došao kući pješice, dočekali smo ga ispod jabuke. Trebalo je poći na policiju da ga se ispita, i kada se uvjere da nije kriv, amnestira. Kolega s posla koji ga je susreo na cesti brže bolje ga je vratio kući i rekao: primiri se i čekaj. Još će te poslati da kopaš kanale. Nego čuvaj to malo žene i djece.
To je bio dio standardne procedure, poslati povratnike na radnu obavezu. Amnestija se iskupljivala lopatom. Ostao nas je čuvati. I mi smo čuvali njega.
Sam u Bosni
Prije petnaest godina neusporedivi urednik i izdavač Slavko Goldstein zamislio je jedno izdanje o Bosni, iz čega je nastala knjiga Ivan Lovrenović & Miljenko Jergović: Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, koju je objavio Goldsteinov Novi Liber u Zagrebu 2010. Ovo što slijedi moj je uvodni tekst u toj knjizi.
Ivana Lovrenovića upoznao sam u proljeće 1989. godine.
Nazvao me je N. V., čovjek kojeg tada nisam poznavao, predstavio se kao urednik zagrebačkih novina za kulturu i društvena pitanja Oko, i upitao me da li bih načinio razgovor s tim sarajevskim piscem. Pristao sam i obavio posao, za koji, i toga se sjećam, nikada nisam bio plaćen.
Imao sam tada dvadeset tri godine. Lovrenović je bio tačno dvostruko stariji.
U to vrijeme Bosna i Hercegovina još uvijek je bila, barem u manifestnom smislu, nepoljuljana središnja jugoslavenska republika, u kojoj su se, aktivnije nego igdje drugdje, ponavljale mantre bratstva i jedinstva, dnevni list Oslobođenje je izlazio u dva pisma, jedan članak latinicom, drugi ćirilicom, a na naslovnoj je stranici, lijevo od glave lista, kao njezin sastavni dio, pisalo: „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“. Društvene strukture i dalje su se zaklinjale u tekovine revolucije, čiji su najspominjaniji neprijatelji i dalje bili oni koji zapravo nisu ni postojali, poput nekakvih anarholiberala i tehnomenadžera, a o nacionalizmu, koji je bujao u Srbiji, i već su se po Staroj Pazovi, na prvim demonstracijama podrške srpskome partijskom rukovodstvu na čelu sa Slobodanom Miloševićem, nosile šajkače s kokardama, govorili su i pisali samo partijski otpadnici, poput Fuada Muhića. (Taj bivši partijski čvrstorukaš, bio je jedan od prvih u Jugoslaviji, i prvi iz Bosne i Hercegovine, koji su upozoravali na brahijalnu prirodu Slobodana Miloševića. U jednoj svojoj kolumni, u zagrebačkom Danasu, Muhić je, prije svih drugih, napisao da taj čovjek Jugoslaviju vodi prema raspadu i ratu. Neka se pamti!)
Najveći dio partijskoga rukovodstva, predvođenog Nijazom Durakovićem, uglavnom je podržao antibirokratsku revoluciju, provedenu uz velike mitinge i unutarpartijsku diferencijaciju u Vojvodini, Crnoj Gori i u samoj Srbiji. U to su vrijeme drugovi iz Bosne bili čvrst i pouzdan Miloševićev oslonac, i nisu se u tome dijelili po nacionalnoj pripadnosti. Kada se šest mjeseci kasnije, 22. siječnja 1990, na četrnaestom kongresu raspadne SKJ, i kada sam Duraković grupi oko Zdravka Grebe, kongresnog delegata, inače profesora sarajevskog Pravnog fakulteta i šezdesetosmaša, prstom pokaže prema izlazu iz dvorane, nakon što je Grebo predložio legalizaciju frakcija unutar partije, kojom bi bio spriječen raspad, ali i Miloševićeva samovolja, bosanska se partija praktično rascijepila nadvoje, ali ni tada po nacionalnoj osnovi. Neki Srbi su tada bili spremni ići uz Slovence, kao što su neki Muslimani (kasniji Bošnjaci) i Hrvati, skupa s Durakovićem, bili spremni ostati sa Slobodanom Miloševićem. Ta povijesna činjenica danas je bez gotovo ikakvoga značaja u konstituciji bosanskohercegovačke (ili – tačnije rečeno – bosanskohercegovačkih) društvene zajednice, ali je vrijedi spominjati, istine radi.
U stanovitom smislu, antibirokratska revolucija – ili rušenje staroga partijskog rukovodstva – u Bosni i Hercegovini dogodilo se ranije nego drugdje. U nizu afera, od kojih je najmarkantnija bila afera s mjenicama bez pokrića, koja je 1987. izbila u velikokladuškom Agrokomercu, stradao je onaj dio partijskoga rukovodstva koji je početkom sedamdesetih, uz Titov blagoslov, učvršćivao državni subjektivitet Bosne i Hercegovine. One koji, poput Hamdije Pozderca, nisu stradali zbog pokroviteljstva Agrokomercovom babi Fikretu Abdiću, dočekala je – iz perspektive i mjerila današnje državne korupcije sitna i bizarna – afera s funkcionerskim vikendicama u Neumu, pa afera s Karingtonkom, zgradom u širem centru Sarajeva, sa stanovima namijenjenim srednjepozicioniranim državnim i partijskim dužnosnicima, pa afera s takozvanom Libijskom ambasadom, velebnom građevinom na obroncima grada, za koju je beogradska štampa pisala da je građena za Branka Mikulića. Na kraju, bit će i da jest za Branka bila građena, pa se, zbog afere, kuće morao odreći, ali to je, opet, nešto što danas više ne pripada nikakvoj i ničijoj historiji, i možda je, tek, nekakav materijal za književnu fikciju i maštariju.
U to vrijeme, u proljeće 1989. sav stari bosanskohercegovački državni i partijski kadar, s izuzetkom Raifa Dizdarevića, člana saveznog predsjedništva, već je bio detroniziran.
Naravno, po omladinskoj štampi, koja je tada igrala ulogu neke unutrašnje opozicije, to se nije doživljavalo kao nešto što bi predstavljalo prijetnju bosanskohercegovačkome državnom subjektivitetu unutar Jugoslavije. Osim što su razlozi za političku eliminaciju često djelovali vrlo uvjerljivo, većina afera u kojima je stradalo staro rukovodstvo imale su, bez obzira na eventualnu režiju Beograda, autentičan politički, moralni, pa i kriminalni sadržaj.
Uz to, akteri ovih afera, Hamdija i Hakija Pozderac, Branko Mikulić, Munir Mesihović, Hrvoje Ištuk… osim što su sedamdesetih i osamdesetih, uz Titov blagoslov i usprkos gunđanju i protivljenju Beograda, nastojali uspostaviti Bosnu i Hercegovinu, kao federalnu jedinicu koja će u svemu, pa i u svome državotvorstvu, biti ravnopravna Hrvatskoj i Srbiji, u metodama vladavine često su bili čvrstorukaši. Sudovi su vodili političke procese, skoro svakodnevne su bile optužnice za verbalni delikt i kontrarevolucionarnu djelatnost, štampa i televizija bili su pod mnogo tvrđom komitetskom kontrolom nego u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani, disidenti i otpadnici nigdje u Bosni nisu imali pravo glasa… To zlatno doba uzdizanja i isticanja bosanskohercegovačke posebnosti unutar Jugoslavije, kada su stvoreni temelji današnje nezavisne Bosne i Hercegovine (koliko god klimava bila), neće se pamtiti kao vrijeme političkoga i kulturnog liberalizma i građanskih sloboda.
Takav je, dakle, bio stvarnosni okvir toga mog prvog razgovora s Ivanom Lovrenovićem. Premda se on samo rubno doticao te i takve stvarnosti, i ticao se, uglavnom, bosanskoga kulturnog identiteta i izuzetnosti naše zemlje među drugim jugoslavenskim zemljama. Ticao se onoga o čemu Lovrenović govori i danas, i što je njegova životna fuga, u kojoj se jedan isti motiv varira na bezbroj načina.
Taj okvir, usred kojeg je započelo naše poznanstvo, zapravo i nije važan. Spominjem ga tek kao sličicu nekoga izgubljenog i zaboravljenog vremena, koje nikada neće, barem u Bosni, biti usustavljeno u niz povijesnih činjenica, kao ni vrijeme koje će zatim uslijediti, pred rat, tokom rata, i poslije, sve do danas. Bosanskohercegovačka društvena i politička slika, koja bi se svako malo dramatično promijenila i pretumbala, razorila se, izobličila ili pretvarala u groteskne kopije nečega što se godinu ili dvije prije toga događalo u Hrvatskoj ili Srbiji, danas predstavlja niz praznih okvira, čiji se sadržaj rasplinuo u kolektivnom zaboravu. Taj je zaborav najprije izazvan ratom i stradanjem, da bi zatim postao činjenica društvenoga mentaliteta i političkih strategija. Bosna i Hercegovina kontinuirano traje, već dvadeset i koju godinu, kao zemlja nad kojom u svakome trenutku vlada strategija zaborava. Katkad mi se čini da je Ivan Lovrenović jedina bosanska konstanta, ona tačka u koju je zaboden šestar.
Opisani okvir iz 1989. bio je takav da je Lovrenović u njemu djelovao poput neke pomalo opasne figure iz čaršijskih teorija zavjere. U Sarajevu nikada nije zaživjela priča o masonima, ali da jest, te 1989. sigurno bi Lovrenovića ubrojili među istaknutije članove lože.
Za patetične ljevičare i Jugoslavene, on je bio frankovac, kriptoustaša. Takvim ga je, nekoliko godina ranije, prozvao sijedi klasik socijalističkoga pjesništva, s govornice godišnje skupštine Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
Pravome Sarajevu, ili onima koji su upravo tada stvarali nešto će se danas po internetskim forumima i međunarodnim književnim skupovima nazivati duhom Sarajeva, Lovrenović je bio još sumnjiviji. Osim što se bavio srednjovjekovnim temama, Katoličkom crkvom i franjevcima (uzgred, od početka rata, pa i danas, riječ franjevci, kada se izgovori u tom gradu, zvuči slatko kao baklava, ali još je 1989, u percepciji duha Sarajeva, označavala – unutrašnjeg neprijatelja), bio je socijalno distanciran, asketski strog, poput kakvog profesora latinskog s travničke jezuitske gimnazije, na početku dvadesetog stoljeća. I nije imao sarajevski smisao za humor, kojim bi se legitimirao u small talk kahvenisanju ili u razgovoru s gostima iz drugih gradova.
Hrvatima i katolicima, a o njima je, naime, i u ovoj priči riječ, Ivan Lovrenović je te 1989. još uvijek bio zagonetkom. Tema kojom se bavio bila je njihova, toliko njihova da se nisu ni usuđivali u nju dirnuti. Način na koji se tom temom bavio također je, činilo se, njihov. Naime, bilo je to vrijeme malo pred Tuđmanovo ukazanje, kada je još uvijek sve zlo po Bosnu i Hercegovinu i po ideju bosanskoga kulturnog identiteta, do koje je Lovrenoviću bilo toliko stalo, dolazilo iz Beograda i iz srpskih intelektualnih i političkih krugova. Zagreb Bosnu još uvijek nije bio otkrio. I u pozitivnom, i u negativnom smislu bila je to za hrvatski metropolski um terra incognita, ili siva zona na zemljopisnoj mapi velike Jugoslavije, zona kojom se bavio pokoji pjesnik i nacionalni romantičar iz 1971, a takvi su u ta doba s Lovrenovićem, uglavnom, bili u dobrim odnosima, poštovali su ga, i nešto su od njega očekivali.
Bit će da su isto očekivali i njihovi sarajevski sumišljenici u pitanjima nacionalne stvari, koji su još uvijek bili skriveni po katakombama sarajevske katedrale i po sporednim komisijama Centralnoga komiteta SK BiH. Njihov je jezik, a bogme i pamet, još uvijek bio vezan u stotinu čvorova, da slučajno kad što ne progovore. Očekivali su oni od Lovrenovića da govori umjesto njih i da, kada uskoro za to dođe vrijeme, bude glavna književna i kulturna, a zašto ne i politička, logistika u projektu, koji je još uvijek bio dio neprozirne metafore, zabadanja hrvatskoga barjaka na goru Romaniju i postavljanja hrvatskih straža na rijeku Drinu. Krivo su shvaćali signale koje je Lovrenović svojim tekstovima i knjigama odašiljao u svijet. Krivo su shvaćali i motive i razloge koji bi proistekli iz njegove obiteljske biografije.
Za sarajevske prilike on je pisao čistim hrvatskim jezikom, takvim da bi ga se povremeno prepali, a u onome što je pisao razotkrivao se Hrvatom jačim i borbenijim nego što je u to vrijeme kada se još ništa nije znalo, u proljeće, dakle, 1989, bilo razumno biti. U ta šarena doba pred velike promjene i pred konačni duhovni i politički prevrat, većina tih velikih sarajevskih Hrvata, koji će uskoro činiti okosnicu hrvatske komponente u tronacionalnoj višestranačkoj vlasti, još uvijek je sjedila na svojim mjestima unutar partijske nomenklature, ispunjavajući tako kvotu bosanskohercegovačkoga nacionalnog ključa, i nikome od njih nije na um padalo da se prije vremena pokaže ili da se oda, jer se nije ni znalo kako će sve svršiti, i jesu li, možda, svi ti nagovještaji globalnih promjena, sve te perestrojke i demokratski vjetrovi, samo obavještajna operacija iz, recimo, Službe državne bezbjednosti, kojom se neprijatelje kani izmamiti na čistinu, a potom pohapsiti. Danas sve to djeluje kao, možda, i bespotrebna literarizacija, ali 1989. je, za mnoge ljude, to bio način života.
Uglavnom, ako su u velikoj poslovnoj zgradi Svjetlosti, gdje je Lovrenović radio kao urednik i gdje smo i načinili taj intervju, postojali prislušni uređaji i ako je naš razgovor neki revan službenik obradio i klasificirao, tada je Lovrenovića smjestio u nedebelu fasciklu, pod naslovom: Kleronacionalisti općeg tipa.
Ovo je zanimljivo spomenuti, jer se svjetonazor i politički stavovi Ivana Lovrenovića nisu nakon 1989. bitno mijenjali – jesu se mijenjali naglasci i pokoji sentiment – ali su se obavještajne i denuncijantske kvalifikacije njegova djelovanja ubrzo vrlo dramatično promijenile, i mijenjat će i dalje, se sve do dana današnjega, ili sve dok bude pisao i dok bude onih koji ga čitaju. Promijenila se od tog vremena, gotovo radikalno, i njegova književna poetika, ali to je tema neke druge priče.
Čim se pojavio u hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti, još uvijek kao umirovljenik u ručno pletenom džemperu na kopčanje, Franjo Tuđman je, u nekolicinu svojih tada skandalizirajućih opsesija, udjenuo i onu kako Bosnu i Hercegovinu treba dokrajčiti, kao posljednji zaostatak osmanskoga zuluma u Europi. Ljudi koji su se Tuđmanom bavili u Zagrebu ili Beogradu, skoro da nisu ni primijetili – ili nisu javno, u medijima, opservirali – njegovu ranu herostratsku strast za uništenjem ove drevne zemlje. Reklo bi se da je Tuđmanova verbalna ustašija, u očima njegovih ranih, zagrebačkih i beogradskih kritičara zasjenila bosansku temu.
Taj surovi i sirovi Titov kancelarijski oficir, koji se amaterski bavio historiografijom i tako u Zadru postao doktor znanosti, o Bosni, kao ni o većini tema kojima se pokušavao baviti, zapravo nije znao ništa. Ali nije ni morao znati, jer se nisu tražili oni koji znaju, nego oni koji će biti dovoljno ludi i nemilosrdni da provedu ono što biti ne može.
Skoro u isto vrijeme kada je dao svoje prve intervjue i svoje prve izjave o temi Bosne i Hercegovine, Tuđman je objavio famozna Bespuća povijesne zbiljnosti, jezički pretencioznu kupusaru, koju je, prema legendi, duhovito ojezičio i redigirao jedan slavni zagrebački Bosanac. U toj knjizi Tuđman je, između ostaloga, ispisao i otvorenu apologiju genocida kao pomoćne strategije u formiranju nacije i zaokruženju životnoga prostora, iz čega je trebalo biti jasno na što je sve taj penzioner spreman. Iako je u današnjoj Hrvatskoj i to tabu tema, intelektualno odobravanje genocida iz Bespuća, Tuđman je ugradio u državnu politiku.
U Bosni i Hercegovini, među običnim hrvatskim svijetom, te u Katoličkoj crkvi (i to skoro bez izuzetka) Tuđman je dočekan s aklamacijom, kao Mojsije, koji će narod prevesti preko pustinje i izvesti ga iz ropstva. (U određenom smislu, on je to, barem u Bosni i Hercegovini, i proveo: nebrojeno – nikad neće ni biti izbrojani – predratnih bosanskohercegovačkih Hrvata Tuđman je izveo i izvezao širom Hrvatske i svijeta. Oslobodivši te Hrvate jugoslavenskoga i osmanskog „ropstva“ uglavnom ih je oslobodio njih samih.) Iz današnje perspektive čini se nevjerojatnim koliko je pametnih ljudi, onih koji će vrlo brzo doći sebi, moglo biti omađijano tim čovjekom, pogotovu jer su znali, morali su znati, od prvoga trenutka, kakvi su njegovi politički stavovi i kamo ih jedino s takvim stavovima može odvesti. Iz današnje perspektive djeluje nevjerojatno da je itko mogao pomisliti kako se iz ustaških sentimenata topčiderskoga generala može poroditi demokracija, ili društvena zajednica koja će biti snošljivija i funkcionalnija od prethodne, socijalističke.
Za razliku od Slobodana Miloševića, u određenoj mjeri čak i Radovana Karadžića, zapravo, za razliku od svih drugih protagonista našega raspada i naše entropije, Tuđman nikada nije tajio svoje mišljenje (nije ga tajio čak ni kada ga nije imao, nego bi na licu mjesta samouvjereno improvizirao), pa ako bismo mu morali upisati poneku ljudsku vrlinu, rekli bismo da, za razliku od drugih, nije jedno govorio, a drugo činio. Time je čudo pristajanja bosanskohercegovačkih Hrvata uz njega veće, naročito onih koji su shvaćali, ili su morali shvaćati, što taj čovjek radi.
Ivan Lovrenović prvi je u Bosni i Hercegovini formulirao protutuđmanovski stav.
Bila su to nezgodna doba, početkom 1990, nakon što se SKJ raspao, i krenulo se u stranačko organiziranje u Bosni. Uz Durakovićev SDP, nastali su i Reformisti, stranka koja je nastala uz tadašnjega saveznog premijera Antu Markovića, od umjetnika, intelektualaca, književnika i sveučilišnih profesora, od kojih će većina kasnije završiti među žestokim nacionalistima, a neki će doći i na čelo nacionalnih stranaka (eto, recimo, Dragan Čović, aktualni zaštitnik hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini, predsjednik HDZ BiH, bio je eminentni reformist).
Stranka demokratske akcije, kao stranka muslimanskoga naroda u Bosni i Hercegovini, formirana je oko osobe Alije Izetbegovića, ali otpočetka uz simpatije i aktivnu suradnju s tvrdim i radikalnim jezgrom središnjeg HDZ-a, koji je u Hrvatskoj već pobijedio na izborima. U to vrijeme, sredinom 1990, nikome iz muslimanskih političkih redova nije na um padalo kritizirati Franju Tuđmana. Protiv njega je, ali s krivih i hinjskih pozicija, rogoborila sarajevska reformistička i srpskonacionalistička čaršija, optužujući ga da obnavlja NDH i huška na rat, dok ono što je Tuđman u to vrijeme doista radio, osim Lovrenovića primjećivali su, i javno to iskazivali, samo rijetki novinari Naših dana i Oslobođenja, te poneki lucidniji pripadnik stare partijske nomenklature. Bilo je to vrijeme kada je hrvatski vođa formulirao razloge i modalitete podjele Bosne i Hercegovine, te povijesni dogovor sa Slobodanom Miloševićem oko podjele bosanskog plijena, a da pritom uopće nije bilo izvjesno što će biti sa samom Hrvatskom i pretendira li njegov ortak i na komad njezina teritorija. Svi koji su tokom 1990. i 1991. s Tuđmanom tikve sadili, ili su mu na dvoru služili, bez obzira na različite svjetonazore i kasniji odnos prema njemu, svjedočili su da je Tuđman bio uvjeren kako u Hrvatskoj neće biti rata.
Cijelo to ljeto i jesen pred izbore u studenome 1990. prošli su u šizofrenoj atmosferi. Sarajevski mediji bili su prepuni miloševićevske propagande, koja je u Hrvatima vidjela ustaše, a u Tuđmanu novog poglavnika. Uz to, u svim medijima, te u višenacionalnim strankama (s djelomičnim izuzetkom liberala, koje je predvodio Rasim Kadić), o ratnoj opasnosti govorilo se u najstrožem nacionalnom ključu i u približno jednako odvaganim potencijalnim krivnjama, hrvatskom, srpskom i muslimanskom. S tim da je hrvatska, nekako uvijek, bivala na prvom mjestu, i što je nju utjelovljivao Franjo Tuđman, dok su figure srpske krivnje, iz perspektive sarajevskih medija i većeg dijela politike, bili Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Mirko Jović, i još poneko danas zaboravljeno ime, ali nikako i Slobodan Milošević.
Ovo sve spominjem samo da naglasim koliko je bilo teško, i kakva je intelektualna i emocionalna disciplina bila potrebna, kakav talent za samoću, pa da čovjek u takvim društvenim okolnostima, bez onih koji će potvrđivati njegove riječi, skicira stvarni Tuđmanov portret i na osnovu njega formulira protutuđmanovsku koncepciju Bosne, i koječega još osim Bosne.
Samoća je, vjerujem, ključna riječ za razumijevanje Lovrenovićeve osobe, i svega onoga što je on u proteklih četrdesetak – a naročito u posljednjih dvadeset – godina radio na polju intelektualnog, političkog i kulturnog aktivizma. Njegova fascinacija Ivanom Franom Jukićem, tragičnim bosanskim osamljenikom i romantičnim zavjerenikom, koji je glavom platio vjeru u domovinu, čije je dvojbe i strepnje oslikao u romanu Putovanje Ivana Frane Jukića, možda je davala snagu i emocionalno opravdanje i Lovrenovićevoj vlastitoj biografiji. Iako po prirodi nije nedruželjubiv, ima u njemu i naivnoga omladinskog entuzijazma, koji je, bit će, generacijski upisan, silno je umio biti sam. Od svih njegovih talenata, taj je u određenom smislu i najzačudniji.
Rezultati novembarskih izbora 1990. bili su najava katastrofe. Osim u Tuzli, gdje su pobijedili Reformisti, predvođeni karizmatičnim Selimom Bešlagićem, i u Brčkom, gdje je pobijedio SDP, u ostatku republike uvjerljivo su trijumfirale nacionalne stranke, koje će već tada, zapravo biti i kleronacionalne stranke, jer su kampanju – pogotovo onu HDZ BiH, vodili svećenici, i nije bilo skupa na kojem ne bi govorio pokoji predstavnik Crkve. Na žalost, povijesna je istina da su u tome sudjelovali svi, uključujući i golemu većinu fratara.
Tri nacionalne stranke istoga su časa sklopile koaliciju, koja će čvrsto funkcionirati sve do pred sam rat u Bosni i Hercegovini, a u određenom će se obliku nastaviti čak i nakon što Radovan Karadžić formira „Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu“, koja će, kasnije, po prijedlogu Nikole Koljevića biti „kroatizirana“ u „Republiku Srpsku“.
U to je vrijeme, odbijajući da prihvati „realitet“ – tako se ta stvar onda nazivala – Lovrenović postajao nacionalni izdajnik. Bilo bi okrutno spominjati imena, budući da su se ljudi u međuvremenu stubokom mijenjali, opoštenili su se, a neki od njih to i skupo platili, ali pošteno je znati da su prve javne invektive na njegov račun, a u povodu protivljenja politici Franje Tuđmana, iznosili sarajevski Hrvati, čelnici HDZ BiH. Vijesti o njegovoj izdaji će do Hercegovine stići puno kasnije, i to zaobilaznim putem, preko Zagreba.
Nikada o tome nisam s njime razgovarao, ali mislim da znam što su mu tada govorili, nastojeći ga odvratiti s puta nacionalne izdaje.
Tokom 1989. i 1990. pisao sam u omladinskom listu Naši dani kolumnu koja se zvala „Moja dežela Bosna i Hercegovina“, i u toj sam kolumni, kao i u Muslimanskome glasu (vjersko-nacionalnom glasilu, u kojem sam, demonstrativno, bio jedini kolumnist koji nije musliman), počeo sve češće pisati tekstove protiv HDZ-a i Franje Tuđmana. Nakon što ih je zaredalo nekoliko, pozvao me je na kafu jedan poznanik, funkcioner u centrali HDZ BiH. Odazvao sam se, naravno, sjedili smo u njegovoj kancelariji, ispod iskeženoga Tuđmanovog portreta i razgovarali.
Prvo mi je rekao da je vječiti dužnik moga oca, jer mu je – čini mi se – punicu izliječio od teške bolesti.
A onda mi je održao političko predavanje, koje ću, sve dok ne dignu ruke od mene, slušati još od mnogih sarajevskih Hrvata, i po kojem ću najtačnije prepoznavati članove HDZ BiH. Dobronamjerno, skoro očinski, rekao je da ovo nije vrijeme za intelektualna nadmudrivanja po novinama, a da, uostalom, nije ni pošteno ljude javno napadati za nešto što im se nije ni pokušalo reći ili objasniti licem u lice. Dodao je kako i on, naravno, Bosnu i Hercegovinu voli kao što je i ja volim, a možda i više, jer on nije rockerska generacija (ne znam kakve to ima veze s voljenjem i nevoljenjem Bosne), i naravno da nas obojica o Bosni mislimo drukčije nego Predsjednik (tako su ga zvali). Ali ako ja Predsjednika napadam po novinama, samo pogoršavam situaciju: dajem materijala neprijateljima, zamućujem izvor s kojeg pijem i ne ostvarujem ono što bih želio. Nego, zašto se ja lijepo ne angažiram, zašto ne ispunim pristupnicu, dođem da malo radim za hrvatsku stvar, a on će mi omogućiti da se nađem u delegaciji koja će ići u Zagreb, na primanje kod Predsjednika, pa neka mu lijepo objasnim kako stoje stvari. Mogu biti siguran da će me saslušati.
Nešto mi govori da je ovo isto, s neznatnim varijacijama (njegov otac nikome nije liječio punicu), odslušao i Ivan Lovrenović, čas prije nego što je krenuo putem izdaje.
Početak 1991. na više je načina bio dramatičan. Počelo je s upadom Srbije u zajednički monetarni sistem, isisavanjem novca i udarom na nacionalnu valutu. Nastavilo se televizijskim filmom u produkciji Kontraobavještajne službe JNA, nenajavljeno prikazanim nakon jednoga televizijskog dnevnika, u kojem se ministar obrane Republike Hrvatske Martin Špegelj optuživao za ilegalno naoružavanje i stvaranje paravojnih postrojbi, koje se spremaju za napad na JNA. Nakon tog filma nastupila su dva-tri dana jeze, jer se očekivao vojni udar. Mile Stojić je, iznimno hrabro, u redakciji Odjeka upriličio okrugli stol o toj armijskoj podvali, na koji se odazvalo nas dvadesetak, dok je butum Sarajevo brujalo o Špegelju kao krvavom ustaši, ne zato što su ljudi doista bili prevareni, nego zato što su svjesno pristali da budu „prevareni“, jer su bili impresionirani đavolom i njegovom vlasti nad svime.
Predsjedništvo SFRJ je skoro razmontirano i obezvlašćeno, jer Milošević u njemu, zahvaljujući hrabrosti bosanskohercegovačkoga člana, po nacionalnosti Srbina, Bogića Bogićevića, nije uspio ostvariti prevlast, a Saveznom izvršnom vijeću, dakle, saveznoj vladi, na čelu s Antom Markovićem, Slobodan Milošević neformalnim je akcijama potkresao sve ovlasti, izolirao je i obesmislio. S ministrom obrane Veljkom Kadijevićem pokušavao je uspostaviti neku vrstu vojno-civilnog pakta, i uz pomoć vojske srušiti demokratski izabrana rukovodstva u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, ali se Kadijević dvoumio.
U Sarajevu i u Bosni bilo je to vrijeme strepnje i straha. Postalo je izvjesno da će biti rata, ali se nije znalo ni kakvoga rata, ni tko će ga sve, i protiv koga, voditi.
Uslijedio je napad na Sloveniju i kratkotrajni rat, koji smo gledali na televiziji, u nekoliko paralelnih direktnih televizijskih prijenosa.
Televizija Sarajevo stala je na stranu JNA, Yutel je glumio objektivnost, pa je puštao vijesti s obiju strana, a Televiziju Zagreb, koja je već postala HTV, uglavnom nismo mogli pratiti jer nismo imali satelitske antene.
Ubrzo zatim, mjestimični sukobi i masakri, prerasli su u rat u Hrvatskoj. Već prvih tjedana toga rata Franjo Tuđman je, posve suludo, zaoštrio svoju antibosansku retoriku, a iz Zagreba i iz zagrebačkih pisanih medija do nas je stizala već otvorena apologija srpske politike prema Bosni i Hercegovini.
Za to vrijeme u Sarajevu su trajale noćne mobilizacije.
Većina mojih prijatelja i znanaca spavala je kod tetki i strina, a ja sam tih dana spavao u podrumu. S tim egzilom iz vlastite postelje započela je, zapravo, neka nova, odrasla, povijest naše generacije. Imali smo dvadeset pet godina. Idealan uzrast za heroje i zločince.
Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović tada je, prilično hrabro, pozvao bosanskohercegovačke mladiće, da se ne odazivaju na mobilizacijske pozive, jer „ovo nije naš rat“. Nakon toga će svih dvadeset godina na odvratan, huljski način skoro svi hrvatski mediji manipulirati ovom njegovom izjavom, tvrdeći da je to Alija govorio da se njega ne tiče stradanje Hrvatske. Baš kao da je Generalštab JNA pokušavao mobilizirati sarajevske mladiće u Zbor narodne garde, a onda se tu našao Izetbegović da ih u tome sprečava.
Za mene, to je, iz emocionalnih razloga, bila važna izjava, i bio sam tog trenutka ponosan na predsjednika Izetbegovića. Danas mi je tugaljiv i taj ponos.
U kasno ljeto 1991, u prostorijama redakcije lista za kulturu i društvena pitanja Odjek, sazvan je skup, kojem je nazočilo, ako se dobro sjećam, dvadesetak ljudi, sarajevskih intelektualaca, pisaca i – uglavnom bivših – političara, na kojemu je prihvaćena „Promemorija za spas republike Bosne i Hercegovine“. Taj dokument sastavljao je, uglavnom, Ivan Lovrenović, i on je bio nakon odluka ZAVNOBIH-a prva, a možda i posljednja, državotvorna deklaracija cijele i cjelovite, u teritorijalnom, narodnom i građanskom smislu, Bosne i Hercegovine. I predstavljao je, u tom trenutku, otvoreni akt neprijateljstva – intelektualnog i političkog – prema JNA i Franji Tuđmanu, istodobno.
Bio sam među pozvanima, govorio sam, a Lovrenović mi je „Promemoriju“ ponudio na potpis.
Ono o čemu bih sad želio pisati je moj strah.
Pred tim sam papirom bio pred važnim životnim izborom. Potpišem li ga, odabrao sam nešto od čega se zatim više ne može odustati. U stanovitom smislu, odabrao sam jedan put, i osudio se da na tom putu uvijek budem vidljiv, da se više nikada ne mognem sakriti.
Ako ga ne potpišem, neće se dogoditi ništa, osim što ću se pred njime malo osramotiti i osim što ću – a to je važnije – iz sporednih razloga odbiti nešto sa čime se slažem i u što, patetično govoreći, vjerujem.
Potpisao sam „Promemoriju“, za mene to je bila životna prekretnica. Ne toliko zbog drugih, i zbog neprijatelja, tko god oni bili, jer je i ovaj dokument vrlo brzo zaboravljen – neki njegovi potpisnici i dalje su ostali sakriveni i nevidljivi, neki su „Promemoriju“ prvom prigodom izdali – ali ja sam povjerovao da sam s tim potpisom izgubio svaku mogućnost skrivanja. I to je bilo važnije od stvarnoga stanja stvari.[1]
Odjeci ovog dokumenta nisu, koliko se sjećam, u medijima bili gromoglasni, ali su potpisnici doživjeli same pohvale iz muslimanskih (bošnjačkih) političkih, kulturnih i medijskih krugova, i neko se vrijeme, u nizu patetičnih izvoda, „Promemorija“ doživljavala kao spis integralnog bosanskog patriotizma, a njezini potpisnici, naročito oni koji su se potpisom „posvađali“ sa svojom nacijom, kao hrabri borci za Bosnu i Hercegovinu.
Ali „Promemorija“ je, kao i brojni Lovrenovićevi manifestni tekstovi, ostala temeljito nepročitana, i vrlo je brzo zaboravljena. Osim što je već danas zanimljiva kao povijesni dokument (nedavno je „Promemoriju“ otkrio i na nju me podsjetio povjesničar Zlatko Hasanbegović), njezin jedini učinak jest što je poslužila kao povod za jednokratni izljev patetike u dijelu sarajevskih medija.
Odjeci rata u Hrvatskoj kroz bosanskohercegovačke medije i ukupnu svakodnevicu, tema je kojom se još nije bavio nitko. A radi se o slojevitim, nipošto jednoznačnim reakcijama, koje se ne mogu podvesti ni pod kakav zajednički politički, kulturni, pa ni nacionalni nazivnik. Kako se u Bosni i Hercegovini reagiralo na pogorjevanje susjedne republike, na kolone hrvatskih prognanika, koje su bile vidljivije na Yutelu nego na programima Televizije Sarajevo, na slike masakriranih redarstvenika u Borovu i Dalju, ili na izvanredno potresne i poštene ratne reportaže, što ih je u Oslobođenju objavljivao novinar Vlado Mrkić?
Veliki dio svijeta tješio se nadom kako takav rat u Bosni nije moguć, jer je Bosna tako fatalno izmiješana, narodi su međusobno ucijenjeni jedni drugima, pa bi, kako je netko napisao, „linija fronta u takvom jednom ratu morala ići kroz dnevne boravke i bračne krevete“.
Kasnije, kada tamo rat plane, a u Hrvatskoj se smiri, naročito nakon što sam došao u Zagreb, i spletom okolnosti tu i ostao, naslušao sam se ruganja toj i takvoj nadi, naročito iz novinarskih krugova. Nisam im odgovarao, slijegao sam ramenima, nikad o tome ništa nisam ni napisao, ali mi se ta zluradost usjekla u pamet, pa sam puno o njoj mislio. Na kraju, nisam je doživljavao kao osobito malignu, premda je u njoj bilo nekog potihog prezira prema Bosancima, tim urođenicima iz viceva o Sulji i Muji, koji uvijek, na ovaj ili onaj način, ispadnu glupi. Tu primjedbu otpisivao sam kao pokazatelj nedostatka mašte, ili neke radikalne fantazijske insuficijencije, koja je duhovnoj, književnoj i novinarskoj eliti hrvatskoga društva branila da shvati da je ta bosanska samoutjeha bila posve nalik na prvu reakciju bolesnika kojeg su izvijestili da boluje od neizlječive bolesti i da će vrlo skoro umrijeti. Na kraju, žao mi je što ih nisu mogli shvatiti, jer bi u tom slučaju i o samima sebi i o svojoj nevolji pisali bolje reportaže, romane, pjesme… Na kraju, nije li čudno da je bosanska trauma na primjeren način beletrizirana i filmovana, dok hrvatska, sve do Hotela Zagorje Ivane Simić Bodrožić, gotovo da nije ni načeta?
Bilo je ljudi koji su osjećali da se neumitno bliži užas, koji će, vidjet ćemo to, sasvim razoriti njihov svijet, ali nisu znali što da čine. Neki su se, uglavnom u Bosanskoj Posavini i u Hercegovini, prijavljivali u Zbor narodne garde, i odlazili u Hrvatsku da ratuju. Drugi su, već u ljeto 1991. očajnički tražili način da negdje izbjegnu, pa su za budzašto rasprodavali stanove i odlazili kod rodbine na Zapad, a ako ne bi imali rodbine, preko mora u Australiju. Treći, i najbrojniji, povjerovali su da bi euforičnim jugoslavenstvom svoje sve agresivnije i sve naoružanije susjede, te njihovu pobornicu JNA, mogli uvjeriti u svoju ispravnost i nevinost. Nikada toliko Jugoslavije po Bosni i Hercegovini, a naročito u Sarajevu, nije bilo kao u ljeto 1991, u isto ono vrijeme kada se cijeli naraštaj skrivao kod rodbine, da ga ne sustigne poziv za mobilizaciju. A kako čovjekove reakcije obično nisu jednosmjerne i jednoznačne, i kako goli život i nadu najčešće nastojimo spasiti na više načina odjednom, tako je najviše, zapravo, bilo onih koji su noću bili dezerteri, danju su javno mahali jugoslavenskim zastavama, a kad bi se nasamo našli jedni s drugima, uvjeravali su sami sebe da rata ne može biti zbog naše izmiješanosti, da bi se, čim budu sigurni da razgovaraju s istomišljenicima, pretvarali u radikalne protivnike nadiruće opasnosti, bombaše koji s ručnim granatama napadaju tenkove JNA, a Karadžića i Krajišnika kunu do u deseto koljeno. Ljudi nisu bili načisto ni s događajima koji su ih, poput oluje, bacali s jedne na drugu stranu, iz jedne u drugu krajnost, niti su pronalazili kontekst, društvo ili političku partiju koja bi ih usmjerila i formatirala.
Jesu li ti ljudi izražavali svoju solidarnost prema stradalima u Hrvatskoj?
Ni ovo nije jednoznačno pitanje.
Kada je u novinama objavljeno da je Dubrovnik pod opsadom, da u Gradu nema kruha i da je zavladala opća oskudica, Sarajlije, Banjalučani i Tuzlaci počeli su slati pakete poznatim i nepoznatim ljudima. Nije se to činilo demonstrativno, nego bez puno pokazivanja, gotovo ispotiha, kao kada se u crkvi ostavlja lemozina, ili se u bajramske dane sirotinji i potrebitima udijeli sadaka.
Ni tada nisam primjećivao da se paketi šalju po nacionalnom ključu.
Pad Vukovara ispraćen je u muku i tišini. Svijet je bio zanijemio, premda su mediji pričali svaki svoju priču. U to vrijeme, pa sve do početka opsade Sarajeva, na kioscima su se još uvijek mogle kupiti sve zagrebačke i sve beogradske novine, uključujući i one najopskurnije četničke i ustaške.
Čitao sam i kamenio se.
Pretpostavljam da su se slično osjećali, bez obzira na svjetonazore, i drugi koji su iz svakodnevnog bunta od po dvadesetak različitih novinskih izdanja pokušavali dešifrirati ono što se Vukovarcima tada događalo, e ne bi li kako predskazali vlastitu budućnost i budućnost svojih bližnjih.
Da smo bili svjesni što nam se upravo događa, umrli bismo od straha.
Ivan mi je više puta rekao da misli kako je pred tim vremenom, i svim onim što je sadržavalo, historiografija nemoćna, jer da bi ga mogao opisati i objasniti samo neki veliki, po prosedeu konzervativno realistični, roman.
A onda je, nakon niza neuspješnih pregovora i primirja, kilavih međunarodnih pritisaka i tiho izrečenih prijetnji Beogradu, najednom došlo drugosiječanjsko primirje.
Povijest će svjedočiti da je potpisano u Sarajevu, u Konaku, rezidencijalnoj zgradi na Bistriku, koju je sagradio jedan od posljednjih vezira, Topal Šerif Osman paša, a dovršena je 1869. Gradila su je dvojica Splićana, Franje Linardov i Franjo Moise, a okolni prostor uređen je 1906, malo pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine. U jednoj od odaja Konaka je 28. i 29. lipnja 1914. bio izložen odar s tijelima nadvojvode Franje Ferdinanda i žene mu Sofije.
Pomalo groteskno mjesto za potpisivanje primirja. Ali idealno u začinjanju novoga, većeg i krvavijeg rata.
Primirje su potpisali Gojko Šušak i general Andrija Rašeta, i zbog nečega su svi znali da će se poštovati. To je neobičnost jugoslavenskih ratova: potpisano je na desetine općih i parcijalnih primirja, pod pokroviteljstvom najviših političkih dužnosnika Zapada i Istoka, i svako bi se od njih prekršilo, pa bi buknuo još strašniji rat, a kada je potpisano to jedno pravo, svi su, istoga dana, znali da je pravo.
U prosincu 1991, nakon što je Vukovar pao, i nakon što je namirisao svršetak svoga rata, ili je znao da je taj rat došao kraju, Tuđman je zaoštrio svoju protubosansku retoriku, i započele su pripreme, koje će vrlo brzo uroditi rezultatima, za tajne dogovore sa čelnicima bosanskohercegovačkih Srba, od kojih je najpoznatiji onaj u Grazu, na kojemu su sudjelovali Nikola Koljević, Josip Manolić, Mate Boban… (Ti dogovori su, poput Tuđmanovih dogovora s Miloševićem u Karađorđevu, neka vrsta hrvatske zavjetne tajne. O njihovom sadržaju malo se zna, osim onoga što bi u svojim redikuloznim novinskim intervjuima znao izreći Hrvoje Šarinić.)
Nekoliko dana nakon što je primirje potpisano, nazvao me je Ivan Lovrenović i ponudio mi da supotpišem pismo skupine „hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva“ hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu. Na kraju, skupina je brojala pet imena: Ive Komšića, Ivana Kordića, Ivana Lovrenovića, Mile Stojića i moje.
Zagrebački Vjesnik, kojemu je pismo poslano, objavio ga je tek kada je Zvonko Lerotić, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku, imao pripremljen odgovor.
Tko god bude tvrdio da Republika Hrvatska i njezin prvi predsjednik nisu sudjelovali u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine, neka pročita taj Lerotićev tekst.
Pored otvorene apologije srpske politike i u imperativima izrečene najave kako će hrvatska strana u njezinom provođenju u odnosu na Bosnu i Hercegovinu spremno sudjelovati, Lerotić, inače sveučilišni profesor i jedan od zagrebačkih znanstvenih autoriteta, prekorio je potpisnike zbog načina na koji su, eto, Republici Hrvatskoj čestitali međunarodno priznanje, koje je također pristiglo tih dana, i izdao im, preko cijele novinske stranice, neku vrstu uvjerenja o nacionalnoj izdaji, potpisanog s najvišega – istina samo savjetničkog – mjesta.
I to je, zapravo, bio kraj.
Sve ono što se događalo u sljedećih nekoliko mjeseci, prije nego što su petoga i šestog travnja na Sarajevo pale prve granate, bilo je samo uzaludno halabučenje nesretnika koji su se nadali da postoji način na koji bi se Radovana Karadžića moglo odgovoriti od rata.
Iz današnje perspektive čini se da je tada trebalo na brzinu odlučiti što čovjek da radi sa svojim životom.
Lovrenović je, doista, i odlučio, što za sebe nikako ne bih mogao reći. Mene je rat dočekao u čekanju da se nešto dobro dogodi. Kada se ništa dobro nije dogodilo, nastavio sam, kao i većina ljudi, živjeti onako kako se moglo. Svojih uvjerenja, kao ni svojih tekstova nisam se odricao.
Njega je rat dočekao na Grbavici. Igrom slučaja, tamo je imao stan, u jednom od ugodnijih socijalističkih naselja, čije se ime prije rata metaforiziralo skoro isključivo kroz činjenicu da je Nogometni klub Željezničar, stariji gradski prvoligaš, na Grbavici imao svoj stadion.
Tek nakon nekoliko dana rata, stanovnici Grbavice postajali su svjesni da je njihovo naselje okupirano.
U početku su ulice bile otvorene, na Grbavicu se moglo ulaziti i izlaziti, a zatim su započela legitimiranja na ulasku i izlasku, da bi se na kraju naselje počelo hermetički zatvarati. Sarajevo je podijeljeno, Miljacka je postala granica, Lovrenović se zatekao na okupiranom teritoriju.
Ivan Lovrenović je, kao arheneprijatelj, proveo skoro mjesec dana rata na Grbavici, a onda je, uz puno sreće, cijela njegova obitelj uspjela sretno izaći. Okolnosti njegova bijega bile su krajnje dramatične, ali ne bitno drukčije nego u nizu drugih slučajeva. Ljudi su ginuli, u pokušajima da se dokopaju slobodne obale rijeke. Paradoksalno je da je ta sloboda značila – naći se unutar opsade grada.
Dobro pamtim kako sam ga, u ulici koja je nosila ime Danijela Ozme, slikara i jasenovačkog mučenika, ispred jednoga podrumskog kafića, sastao živog. Rijetko čega se u životu tako jasno sjećam, kao tog dana.
Naredne mjesece provodio je u Sarajevu kao prognanik. Dugo je, sa ženom i sinom, stanovao u mome širem komšiluku, a zatim je njih uspio poslati izvan opsade. Tih mjeseci u jesen i zimu 1992. na 1993. sjećam se kao, istovremeno, najstrašnijih i najljepših u životu. Najživlje se tada razgovaralo u internom kafiću Katoličke bogoslovije, koji je bio prometan i živ (nikako samo za Hrvate katolike!), poput onoga Bogartovog bara u Casablanci. Ljudi su dolazili i odlazili, neke više nikada ne bismo vidjeli, a drugi bi počeli svakodnevno viđati, sve dok i oni ne bi nestali. Dolazili su na Bogosloviju, da se druže i razgovaraju, a zatim i da ručaju skupa s profesorima, svećenstvom i časnim sestrama, sveci i šverceri, prevaranti i novinari, kandidati za ministre, ministri, špijuni i budući zločinci, ali najviše je bilo nekoga običnog, neodredivog svijeta, kojega čovjek nikada ne bi ni sreo da nije bilo toga rata.
Ako nismo bili tamo, bili bismo u stanu kod Ivice Pandžića, prijatelja i entuzijasta, koji je u to vrijeme smatrao da se njegova misija na zemlji sastoji u tome da nama ništa ne fali.
Ivan je pustio kosu, nosio je crni šešir, i pisao.
O, kako je samo u to herojsko vrijeme zbog svoga pisanja bio omiljen u Sarajevu, naročito među Muslimanima (Bošnjacima)!
Kasnije će saznati, i bit će mu do u tančine ispričano i opisano, kako su jednoga dana na Grbavici, u jednom demonstrativnom ceremonijalu, gorjele njegove knjige i rukopisi. Tada je, zapravo, izgorjela cijela njegova književna biografija, koja nikada neće biti obnovljena. Ta lomača izmijenila ga je i preusmjerila kao pisca. Na način na koji su inkvizitori vatrom pročišćavali duše vještica i heretika, srpski je bašibozuk vatrom pročistio njegovo književno djelo.
Različite okolnosti, koliko i unutarnji porivi, prije rata su ga nagonili da objavljuje esejističke i sintetizatorske tekstove s bosanskim temama.
Sve ono što je objavio, bilo je spašeno od vatre.
Svoje prozne tekstove, kronike, romane i dnevnike, ostavljao je da čekaju. Ili ih nije dovršavao, ili je vjerovao da napisano treba da odleži i da tako sazrije, prije nego što mu pisac da konačan oblik. Objavljivao je, godinama, ulomke i fragmente svojih nedovršenih ili neobjavljenih tekstova, po književnim časopisima širom Jugoslavije. Na kraju, ti su djelići izmakli ognju, pa ih je samo trebalo okolo sakupiti.
To je i učinio, složio ih je u Liber memorabilium, knjigu koju je podnaslovio kao quasiroman. Potresna i na svoj način čudesno lijepa, ona svjedoči o književnim zamislima i namjerama što se nikada neće ostvariti, i o jednom proznom, fikcionalnom opusu kojega neće biti. Tom borhesovskom djelu, neusporedivom u svoj bosanskoj i hrvatskoj književnosti, koautor je Slučaj. Pisac je započeo njegovo sastavljanje, a da toga nije bio svjestan, kada je u desetljećima pred rat kojekamo slao i objavljivao ulomke svoje buduće spaljene baštine.
Zasad, to je posljednji njegov fikcionalni tekst. Od rata je prošlo petnaest godina, Lovrenović je ispisao i objavio tisuće stranica vrhunske nonfikcionalne proze, ali od fikcije, ni retka.
U neka ratna doba, naročito u vrijeme njegovih zagrebačkih i berlinskih izbjeglištva, njegove knjige i pojedinačni tekstovi o Bosni i o posljednjem ratu, u Europi su prevođeni, hvaljeni i citirani. U svijetu koji je, često i s razlogom, zatvoren za mišljenja iznutra, i kojega nikada pretjerano nisu zanimali stavovi domorodaca o onome što se događa u Bosni, o njezinoj povijesti i identitetu, Lovrenović je tek jedan od nekolicine referentnih autora.
Kulturni, a osobito politički i medijski Zagreb, prema njemu i danas ima onakav odnos kakav je imao u vrijeme pisma petorice. Premda se nitko nikad, osim poneke sitne hulje iz obavještajno-desničarske subkulture, nije ni pokušao sporiti s njime, niti barem komentirati njegove teze o Bosni, Lovrenović je jedna od najtemeljitije zatajenih figura nacionalne kulture i književnosti. (Naravno, postojali su, i postoje, časni izuzeci, oni koji razumiju i prihvaćaju značaj ovoga pisca. Takav je, da se ne zaboravi, devedesetih bio časopis Erasmus, u kojem je Lovrenović objavio neke od svojih važnijih tekstova, a jedno vrijeme bio je i član uredništva.) Što god on pisao i govorio, pogotovu dok mu je još bilo dopušteno objavljivati članke, eseje i rasprave u pokojem hrvatskom tjedniku ili časopisu, veličanstvena je bila sposobnost i snaga metropolske javnosti da ga prešuti i da svojim prešućivanjem i njega i njegovu temu smjesta iseli u trajni zaborav. Kad god ga vide, kao da ga gledaju prvi put. A svoju nevinost u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i hrvatski krimen prema Bosni i Hercegovini, oni brane tako što ustrajnim mentalnim i emocionalnim radom, o toj zemlji uspijevaju ne znati ništa.
Kada se, malo nakon rata, krenuo buditi bošnjački nacionalizam, Ivan Lovrenović je u Sarajevu, na Grbavici, na koju se vratio čim je Grbavica oslobođena, naglo prestao biti omiljen, pa je, godinama prije nego što je o tom nacionalizmu napisao prvi svoj redak, oglašen za jednoga od najvećih neprijatelja bošnjačke nacije. Krenulo je u sekularnim, pa se proširilo na vjerske muslimanske medije, najprije s falsificiranjem teza i zaključaka u njegovim tekstovima, a potom i s osobnim uvredama, kojih nisu bivali pošteđeni ni njegovi bližnji.
Važno je poništiti Lovrenovića. To je imperativ svakoga nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Srbi su ga spalili, Hrvati ga pokušavaju zaboraviti, Bošnjaci uvrijediti i poniziti. Na kraju, patetično govoreći, u Bosni je već skoro sve i palo pred njihovim naletima, osim Lovrenovića.
Sve što je pisao nakon što su mu spalili rukopise, moglo bi se svesti na sastavljanje plana za spas Bosne i Hercegovine. Ali njegove programatske tekstove nitko nije prihvatio kao svoj program, ili barem kao prijedlog za razmišljanje. Oni su, na kraju, samo, u većoj ili manjoj mjeri, bili teret na savjesti bosanskohercegovačkih nacionalista sva tri plemena. Taj teret u njima redovito izaziva bijes.
Svako ozbiljno pisanje neka je vrsta potrage za vlastitim identitetom.
Ivan je, pišući o Bosni, pisao o sebi. Čak i oni njegovi konstruktivistički tekstovi – dobre upute mudrome vladaru za upravljanje tom zemljom i ophođenje prema njezinim žiteljima – pisani bez imalo osobnoga i emocionalnog uklona, također su pisani da bi pisac objasnio sebe. U prirodi takvih tekstova, kao i u prirodi književnosti same, jest da nikada ne mogu biti skroz dovršeni, pa iz njihove otvorenosti proizlazi sljedeći tekst. I tako do samoga kraja.
(Konavle, kolovoza 2010)
[1] “Promemoriju za spasavanje Republike Bosne i Hercegovine“ potpisali su: Mile Babić, Srećko M. Džaja, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović, Darko Lukić, Mirko Marjanović, Ante Markotić, Petar Miloš, Miroslav Palameta, Mile Stojić. (Prim. I. L.)