Nogometaši su zabrinuto stajali na centru.
Winnetou je, umjesto u Dolinu smrti,
odjahao u vječna lovišta neprikazanih celuloidnih vrpci,
poput te, koju je operater naprasno skinuo
s kino-projektora Iskra NP-21.

Sahranu gledaš uplašen i zbunjen.
Dječji vrtić “Persa Bosanac”, najstarija grupa.
U lipnju navršavaš šest,
najesen u školu,
pa strpljivo čekaš da kolona prođe.

Suza se ne sjećaš,
iako se ne bi mogao zakleti da ih nije bilo.
Tih je dana isplakano more,
tvojih ili tuđih, zar je bitno?
Sve su to iste suze, činilo se tada.

Detaljno raščlanjivanje,
kap po kap,
počinje desetljeće kasnije.
Ispostavilo se tada
da je ocean presušio.

Jesi li ipak plakao?
Vraćaš se u prošlost,
putuješ dugih četrdeset godina,
kao duh lebdiš nad dvoranom,
koja miriši po dinstanom luku i jabukama.

Stravom te ispunjava
projicirana mentalna slika
u glavi petogodišnjaka.
Lafeta koja odnosi kovčeg
s tijelom njegova vlastita oca.

Kada bih mogao biti pametan, onakav kakav sam bio prije nego što sam krenuo u školu, i da mi u međuvremenu nije poispadalo sve iz glave, pisao bih dječje romane, pisao bih riječi za slikovnice, koje bi crtali najbolji strip-crtači.

Ovako nisam, ne mogu.

Ali evo riječi za slikovnicu, jedinih koje sam napisao. Bilo je to prije dvadeset godina, nikom ih nisam pokazao. Premeću se s papirića na papirić, ovo je posljednja prilika da ne budu izgubljene:

Dado je htio biti pilot.
Ali nije imao lijevu nogu.
I nije imao desnu nogu.
Dado je htio biti pilot.
Ali nije imao lijevu ruku.
I nije imao desnu ruku.
Dado je imao samo želju
da bude pilot.
Tako je Dado postao pisac.

Napokon znamo, živ je, nije se ubio u Berlinu,
Baš suprotno, obesmrtio se, pa se sada pojavljuje,
U različitim ličnostima, u različitim varošima,
Na različitim funkcijama, ne uvijek presudnim
Ali dovoljno značajnim i vidljivim da bljesne
Kao meteor, u svojem starom izdanju, ali bez logora,
Bez ciklona b, bez krematorijskih peći, koje je obožavao.
Sve su to divne i nezaboravne slike, evo ih –
Rade li? pitao bi svoje vrijedne saradnike,
Oni su mu podastirali izvještaje, savršeno tačne,
Njemački uredne, da vođa uživa u svom svijetu.
Gotovo ga zaboravismo, kad, evo, koje čudo
U ovom vremenu demokratije i drugih zabavišta.
Ne, nikako krematorijumi, nikako ciklon b,
Dobili smo bolje sredstvo za čišćenje
Našeg nadmoćnog društva, malo proširenog,
Ali trebalo je i tada da Kalifornija postane naša.
Uvijek treba vjerovati u svoje ideje, u svoju moć,
Na kraju će se sve ostvariti, biće to Reich,
Virus će očistiti svijet, ali prvo Ameriku,
Stare i nemoćne, beskućnike i komuniste,
A da ih ne uznemiravamo, neka se sobom zabave,
To je naša misija na zemlji, da naše stado
Još više očvrsne, kao nadmoćna zajednica,
Moje nasljeđe, mili moji, Glaub mir!
Pardon, jezička greška – Believe me!

Sevdah je bosanski blues

– Nisi normalan majke mi! – govori Nela dok kažiprstom kucka po sljepoočnici. – Otkad ti znaš voziti?

– Ne znam – odgovaram šapatom dok na prstu klatim ključeve automobila. – Ali nema frke, ne idemo nikamo.

Smijem se i čekam da shvati moju nakanu kako je ne bih morao izgovoriti naglas. Ona mjerka auto, ključeve, pa mene. Razjapi usta i gotovo vikne:

– ‘Si ti lud? Pa ne možemo u autu! 

Stojim ispred nje moleći u sebi da pristane. Ona niže pitanja koja ne trebaju odgovor. Gluho je doba noći, cijelo naselje spava, auto je parkiran u kutu zgrade, bakreno svjetlo s ulične rasvjete ne može se toliko rastegnuti da bi ga dohvatilo. Sve je posloženo kao u filmskom scenariju, samo Nela nije sigurna želi li isto što i ja. 

– Voliš li me? – pita me pola sata kasnije dok ja obaram zadnja sjedala i zadnji dio auta pretvaram u neudoban, ali prostran ležaj.  

Ljubim je dok skida veliku bijelu kopču i raspušta kosu. Ležimo jedno pokraj drugoga, ja je raskopčavam kao da sam to do sad milijun puta radio. Pritom oči navikavam na mrak i krišom promatram sve što se ukazuje ispod košulje. Mačke lutalice naganjaju se oko zgrade, a mi ne puštamo ni glasa. Spleteni kao korijenje ležimo i osluškujemo si disanje. Kasnije naviknuti na naš skučeni prostor koji se odjednom čini kao hram, ona se pridiže i znatiželjno otvara pretinac ispred suvozačevog sjedala. Prevrće kazete pa mi pokazuje jednu i smije se.

– Tko sluša narodnjake?

Od neugode mi se stežu pluća. 

– A stari – jedva progovaram dok hvatam zrak. – Kaže da to nisu narodnjaci nego sevdah.

Vidim kroz sjenu kako joj se oči smiju. 

– To sluša i moja stara. A stari sluša blues. Onda stara kaže da je sevdah bosanski blues.

Povlačim je na sebe i ljubim.

Svi mi dobri i dragi ljudi svih nacija i rasa volimo naše bližnje, uključujući naše „baaake i deeeke“. Osim Šveđana, naravno. Svi smo mi zabrinuti za njihov život i zdravlje, svi želimo da ih zaštitimo (usput tako štiteći i sebe). S izuzetkom Šveđana, razume se. U ovoj pandemiji koja nas je sve snašla i zatekla snalazimo se kako ko može i ume, kao države i društva i kao pojedinci, možda nekad i grešeći i preterujući, ali svakako iz najbolje čovekoljubive namere, jer nam je na umu i na srcu pre svega život i zdravlje naših bližnjih i dragih, a onda pomalo i naš. Ovo se, dakako, ne odnosi na Šveđane, koji empirijski potvrđeno nemaju srca, a pitanje je imaju li i uma. Je li tako? Tako je. Ko to kaže? Pa, manje-više svi koji su dolazili da javne reči tokom ovog samrtnog proleća…

Zustavili smo celu planetu, ne u nameri da siđemo sa nje jer je to moguće samo u pesmi, nego naprotiv, ne bismo li opstali na njoj. Jedino su ti čudni i nastrani Šveđani (dobro, pomalo i Holanđani i još neki) terali po svome, i to toliko da je u nekim nedeljama ovog najčudnijeg od svih doba u našim životima samo u Švedskoj od cele Evrope bilo moguće sasvim legalno počiniti čak i ovakav nezamisliv zločin od kojeg se ledi krv u žilama: sesti u neku kafansku baštu i naručiti dupli espreso s mlekom. I to, da stvar bude još gora, u društvu prijatelja! Čak više njih!!!

Neobjašnjivo kako, Švedska je, izgleda, ipak preživela ovaj užas koji je sebi priredila, i to čak sasvim solidno. Toliko solidno da, evo, i izvršni direktor Svetske zdravstvene organizacije, glavom i bradom, možda i nevoljko priznaje da ćemo ubuduće, do okončanja pandemije, kanda svi morati da primenjujemo nešto nalik na švedski model, pošto se čini da je virus odbio da umre solidarišući se sa suicidalnim umiranjem naših društava: umiranjem pre svega psihološkim i duševnim, pa tek onda ekonomskim, da se razumemo.

A čega smo se sve bili naslušali i načitali kao pompeznog ideološkog pokrića i traljave racionalizacije paničnog straha: od infantilnog nadrilevičarenja kako je u Švedskoj bajagi trijumfovao zli kapitalistički rezon po kojem je profit važniji od ljudskih života, pa do desničarskog kultur-rasističkog bajanja kako ti hladni Severnjaci, suri Germani i otuđeni ateistički protestanti nemaju tu našu slovensku, helensku ili barem latinsku toplinu i saosećajnost za bližnje… 

Kao da sve ovo nije dovoljno nastrano, kulturološki rasizam nismo primenjivali samo na Šveđane, nego i na sebe. Naime, oni koji su pokušavali da ne osuđuju „švedski model“, ali su se grozili mogućnosti njegove primene drugde, a pogotovo ovde, govorili su celomudreno kako „nismo mi za to“; jer Šveđani su, kao biva, racionalni i odgovorni, a mi smo balkanska i uopšte južnjačka stoka koja ne ume da se ponaša osim ako je mačem i korbačem uteraš u tor i potom je držiš pod ključem. Nije bilo nikakvih empirijskih dokaza u prilog ovom (auto)rasističkom fantazmu; kao i kod svakog rasizma, polazilo se od toga da je to opšte poznato, da se to podrazumeva. Rasizam je i inače sav sadržan u podrazumevanju neizgovorivih „istina“. 

Najuvrnutije od svega je to što bi čovek lako mogao braniti i sasvim obrnutu tezu, onu po kojoj bismo mi u Srbiji, a i u okolnim zemljama, verovatno bili bolji i veći „Šveđani“ od izvornih Šveđana, samo da smo dobili priliku za to. Ako ništa drugo, onda iz straha, koji je i te kako uspešno posejan uzduž i popreko naših društava. Ne samo straha od korone, nego straha od bilo čega, u rasponu od državnog autoriteta pa do, šta znam, pomračenja sunca. Milošević, recimo, uopšte nije morao da nas zaključava u kuće da bismo se nasmrt preplašili tog sasvim običnog i bezopasnog kosmičkog fenomena u leto 1999, kada smo se sami pozatvarali u kuće: nikada neću zaboraviti sablastan prizor potpuno praznog grada, a sve bez naznake bilo kakvog policijskog časa.

I sada neobuzdani, degradirajući strah, a ne humanizam i solidarnost, oblikuje reči i postupke opslužitelja i slavitelja vanrednog stanja i policijskog časa; sve ostalo je kičasta ukrasna retorika „levog“ ili „desnog“ stila. 

Ako ovoj priči treba naravoučenije, predlažem sledeće: put u pakao otvara se onog trenutka kada u ljudskom biću počnete da gledate isključivo ili dominantno potencijalnog nosioca opakog virusa. Ne možete to raditi čak ni usred pandemije; zapravo, to pogotovo ne možete raditi usred pandemije, jer baš tada to pravi nenadoknadivu štetu i vašim bližnjima i vašoj ljudskosti. U redu, takav pogled – naime, na čoveka kao na vreću virusa – može biti dozvoljen epidemiologu, jer takva mu je struka (mada ni on ne bi smeo da postane fahidiot). Nama ostalima nije. Jer time nećemo postati epidemiolozi: možemo samo da postanemo fašisti.

Objavljeno na portalu Autonomija

Gazivode

Lopoč na površini mirne vode
i mreška se šaran
u plavetnilu neba

otvorenih usta,
kao ta riba tamo
daleka
krljušt sa sebe ljuštim i gledam
u brata

on gazi, gazi po vodi
Bože
gazi i pjeva
“džanum zađe sunce”

u klokotu vode
pastrmka snijeva
da ovaj svijet
na svojim perajima
spasava

a brat umjesto “džanum zađe sunce”
on sada
“akšam geldi”
huče
i u oku mu Metohija i Šćipnija
cijela

Elveda

                   Mirzadu Griševiću

Pričao mi Mirzad
dok putovasmo preko Kopaonika
kako u turskom jeziku riječ
“elveda” znači nešto približno
riječima “zauvijek zbogom”

al na naš je jezik
neprevodiva

a meni se
u mislima javi čajdžinica
“Pod Hamam” u koju sam
samo tri ure ranije
muhabetio,
kroz džamli-pendžere na čaršiju
gledao
i s vrlim pjesnicima sandžačkim
sjedio

i tad pokraj Ibra
zagrlih jezikom grlo do
davljenja

i zamolih Svevišnjeg
da bdim i ćutim
do sudnjega dana
u dubokom jestanju
ka svom sporom Uzašašću
kroz štralove vjetra

samo da nikad ne objavim
vaseljeni i sebi
riječ neprevodivu

samo da nikad nikome ne
prozborim to veličanstveno
elveda

Ahavat Hinam

Ako postoji tako lijepa riječ
da se to osjećanje opiše
u jeziku hebrejskome

u mome bi jeziku
sročio to ovako

ahavat hinam* je kada
te majka voli
iako joj svaku zoru
na um padneš
nesposoban
nepokretan
dok se gibaš po parketu
kao riba
na suhom

to je kada do u akšam
pjesnik sniva kvačice slova
priziva ih
a napolju udaraju
zvona
od obližnje saborne crkve
i uče se ezani na Melajskoj džamiji
u Novom Pazaru
te daju hudoj vječeri
boju đona

ili kada Damad Ali-paša
ruže sadi, inje se pohvatalo
na vrhnje trnja
i tada prst zacrveni
latica krvi
porumeni njegov otisak
u Petrovaradinu
kapljica tespiha
pretvori se u tminu
njegovog vrta

to je ahavat hinam
izgrgolji sinu,
koji će u vrijeme prvo ubiti
brata

* Ahavat Hinam je bezuslovna ljubav ili ljubav bez osuđivanja (“ljubi bližnjega svoga kao sebe samog”) u prevodu s hebrejskog jezika.

Snatrim

_______Sarajevu 1992.-1996. 

Snatrim o toplim višnjama
purpurnim, tamnim
koje sam brao KFOR vojniku
u mom sokaku u Prištini
1999. godine

Bile su kao bobe tespiha koji sam
kupio sebi na zdravlje u džamiji Ferhadiji
u Sarajevu

A on musav, taj vojnik vajni,
smeši se, višnje mu valjaju gušni valovi
ka utrobi gde će da se zdrobe

I govori nam na engleskom
da je to prvi put da jede višnje
direktno ubrane s drveta
vrele od sunca,
a pokoja padne i okrzne o suvu koru
ili se umalja u sok od smole
pa pobegne u zelenu travu

Snatrim o sokaku u mom rodnom gradu
prevrćem
bobe tespiha
i divim se ovom jorgovanu
koji se utisnuo na stranice knjige
sitne koju pišem
utisnuo se kao brojanice
u moje jagodice
i guši me miris njegov
toliko da
ne mogu da dišem

ili: trostruka propast radničke borbe

„Oni koji rade smatraju se sretnim da imaju namještenje uz bilo kakvu nadnicu. Oni žive u stalnom strahu da ne izgube mjesto.“ S druge strane, „kad su radnici bili otpuštani na hiljade, čitali su izjave državne uprave ‘da stvari kreću nabolje’“, koje su bile „pravi gejziri optimizma, praznih riječi“. S treće strane, poslodavci kažu: „Posao je posao. Svrha je industrije da zarađuje novac. Mi smo odlučili da zarađujemo novac. Nama je stalo jedino do toga… Pošto je jedan od najlakših načina da se smanje troškovi proizvodnje smanjivanje nadnica i plaća, mi naravno otpuštamo ljude koliko god možemo… Što se događa s onim čoporima radnika koje otpustimo nije naša briga… Mi smo obvezani da upotrijebimo svaki gram svoga pronalazačkog duha da se riješimo zaposlenja, a ne da ih stvaramo. Naša je svrha novac, što više novaca, ne što više ljudi, nego što manje ljudi. Mi smo previše zaokupljeni povećavanjem profita, a da bismo mislili na ono što se događa zbog toga što mi smanjujemo broj radnika… Mi nemamo vremena da se tim gnjavimo, to nije naša briga.“ S četvrte strane, pak, sindikati kao „aristokracija radništva“ boje se „da ne bi kakav radikalan korak – kao što je, na primjer, zahtjev za smanjenje radnog vremena – dao kapitalistima prilike da ih strpaju u istu kategoriju s otvoreno bojovnim krilom u radničkom pokretu“. 

Ovi citati nisu iz nekog izvještaja o stanju radništva i sindikalizma u Hrvatskoj 2020. godine, te njihovu položaju u odnosu na državu i kapital, premda odlično opisuju i današnju situaciju. Citati su preuzeti iz knjige napisane prije devedeset godina: Dynamite: The Story of Class Violence in America (New York: Viking Press, 1931.) slovensko-američkog publicista, pisca i aktivista Louisa Adamiča, koja je (pod naslovom Dinamit: povijest klasnog nasilja u Americi) na hrvatskom objavljena već 1933. kod zagrebačke Binoze, u prijevodu Branka Kojića i s kratkim Adamičevim predgovorom hrvatskom izdanju. 

O Louisu (izvorno Alojzu) Adamiču trebalo bi pisati romane, takav je lik bio i takav je život živio. Istina, pisao ih je on i sam – o sebi i njemu sličnima – na razmeđu publicistike i beletristike, primjerice, Laughing in the Jungle, djelo iz 1932., koje je kod nas objavljeno kao Smijeh u džungli 1939., opet zaslugom Branka Kojića i zagrebačke Binoze. Rođen je u seljačkoj obitelji u Spodnjem Blatu kod Grosuplja 1898. godine. Kao školarac sudjelovao je u jugoslavenski orijentiranom omladinskom pokretu, a kad je zbog toga izbačen iz škole i izgubio pravo na školovanje, u svojoj petnaestoj godini emigrirao je u Sjedinjene Američke Države. Tamo je mogao proživjeti tipičan život europske sirotinje koja je došla u „obećanu zemlju“, no on je, nakon služenja u američkoj vojsci za Prvoga svjetskog rata, svoju srođenost s radnicima, pogotovo imigrantima, pogotovo (jugo)slavenskim, krenuo iskazivati kao novinar i pisac. Između dva svjetska rata sudjelovao je u radničkom pokretu i imigrantskim organizacijama te javno govorio i pisao, što mu je donijelo i odgovarajuću slavu. Veze s domovinom nije prekidao, čak ju je i posjetio 1932. godine, dopisivao se s raznim Jugoslavenima, uključujući Andriju Štampara, kritičan prema monarhističkoj diktaturi, a u Americi je kulturno, socijalno i politički djelovao među slovenskim i drugim jugoslavenskim iseljenicima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata angažirao se, i javno i diplomatski, oko američkog priznanja jugoslavenskog partizanskog pokreta nasuprot jugoslavenskoj monarhističkoj vladi u Londonu, a nakon rata podržavao je na razne načine socijalističku Jugoslaviju, koju je posjetio 1949., i Tita, s kojim se prilikom posjete i susreo. Usred mnogih započetih poslova, život mu je iznenada prekinut 1951., na vlastitoj farmi kod Milforda (New Jersey), pod nerazjašnjenim okolnostima, pri čemu je više indicija govorilo u prilog ubojstvu nego samoubojstvu. 

Međutim, nije mi ovdje tema Adamič, nego mi je on, odnosno njegov Dinamit bio samo poticaj za razmišljanje o radu, radništvu, radničkoj klasi, radničkim pravima i radničkim borbama – lektira koja mi je, oko 1. maja i na Praznik rada, bila i utješna i uznemirujuća. Utješna kao što je utješna svaka nostalgija: nekoć se ipak vjerovalo u mogućnost boljeg svijeta i radilo se na tome, hrabro se borilo. A uznemirujuća zato što od snažnih radničkih i drugih općeljudski usmjerenih emancipacijskih pokreta, koji imaju dugu i burnu povijest, do danas je preživjelo malo toga, u nekim teško pronalažljivim enklavama otpora te u knjigama i filmovima. O uzrocima toga pisao sam drugdje – o strukturi i djelovanju „četveroglave aždaje“, odnosno koordiniranog sistema koji sačinjavaju redukcionistička tehnoznanost, neoliberalistička kapitalistička ekonomija, birokratsko-partitokratsko-militaristička politika i manipulativni masovni mediji. Ovdje samo uočavam kako se to reflektira u trenutnoj situaciji. A na razmišljanje su me, uz nezaobilaznu činjenicu 1. maja i Adamičev Dinamit, potaknule i dvije vijesti na koje sam naletio ovih pandemijskih dana. 

Prva je nosila slovenski naslov: „79. obletnica Osvobodilne fronte – proslava preko Facebooka“. Što su nostalgični svečari radili na Facebooku, ne znam. Vjerojatno isto što i inače rade na Facebooku, ali nije ni važno. Nešto drugo je važno. Svatko tko je čitao ratne dnevnike Edvarda Kocbeka ili bilo koju drugu knjigu iz goleme partizanske biblioteke, ne može da ne primijeti nenamjernu ironiju u diskrepanciji između hrabrosti onodobnih partizana i partizanki koji su se s oružjem u ruci i glavom u torbi borili za slobodu, a protiv nadmoćnih nacista i fašista, trpeći glad i zla poput dizenterije i pjegavog tifusa, te onih koji ih osamdesetak godina kasnije slave. Tragikomična je ta diskrepancija između ondašnje Osvobodilne fronte i današnje „onesvobodilne fronte“. 

Mislio sam da je to vrhunac tragikomedije koja prati ovu našu pandemiju i opću nenormalnost kojoj se tepa „nova normalnost“. A onda sam u međumrežju naletio na vijest: „Nema okupljanja i graha, ali ima prosvjeda: Sindikati za 1. maj organiziraju virtualni prosvjed“. E-prosvjed, prilično nejasnog naziva „Radnicima hvala – ali prvo prava“, održat će se, kaže vijest, „putem platforme Zoom od 11 do 12 sati, a prenosit će se i na Facebook stranici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske“.

Nije baš da se nigdje u svijetu ne protestira uživo: u Americi, Izraelu, Indiji, Njemačkoj i Hong Kongu, ljevičari, desničari ili neki treći prosvjeduju protiv pandemijskih restriktivnih mjera, protiv vlastodržaca općenito ili protiv nečeg trećeg. Preuzimaju rizik i odgovornost za to što čine, a policija ih manje ili više nasilno rastjeruje, zato što bi to činila i inače, a ne samo zato da bi zaštitila javno zdravlje. Ipak, u doba pandemije zbiva se uspješna selidba proslava i prosvjeda, kao ekstatičnih momenata života, u sferu virtualnosti, a s njima malo pomalo i selidba cijelog života na tzv. društvene mreže koje nude savršen privid društvenog umrežavanja i življenja. No to je, kao i neke druge pojave koje primjećujemo ovih dana, samo ekstremniji, ogoljeniji oblik onoga sa čime smo se i ranije suočavali, ali smo to previđali ili potiskivali samozavaravajući se. Virtualni prosvjed 1. maja 2020. simptom je ozbiljnije bolesti – zlostanja radništva, radničke klase, radničkih prava, radničke borbe. Naslov „Nema okupljanja i graha, ali ima prosvjeda“ otkriva ono što možda nije htio otkriti: da je okupljanje po gradskim parkovima oko kazana s grahom standard obilježavanja 1. maja, „normalnost“, a prosvjed je odstupanje, „nenormalnost“, bio virtualan ili stvaran. 

Današnji 1. maj je simbol zaborava emancipacijsko-revolucionarne radničke borbe, radnika i rada. Međutim, debiliziranje 1. maja počelo je već u socijalizmu. Ni tad se više nije znalo zašto se uopće slavi 1. maj, niti je taj blagdan imao ikakvu borbenu oštricu. Služio je, kao i drugi praznici, za hedonističko opuštanje radnika i autoglorifikaciju sistema koji je, navodno, jednom zauvijek ozbiljio radnička prava, pa se, kad god se moglo, zataškavalo nezadovoljstvo radnika i suzbijalo rijetke proteste i štrajkove.

A u počecima, u 19. stoljeću, 1. maj bio je dan otpora, a ne dan odmora, kako je to lijepo sažela jedna parola koju smo prije desetak godina viđali i kod nas po zidovima i transparentima. Na protestna, borbena i revolucionarna ishodišta 1. maja podsjeća i Louis Adamič, posvećujući cijeli jedan dio knjige „Haymarket pobuni“. Četverodnevni protesti, kojima se zahtijevalo osmosatno radno vrijeme, počeli su 1. maja 1886. na čikaškom trgu Haymarket, a završili su krvavo, sa žrtvama na obje strane, i prosvjedničkoj i policijskoj, čemu je slijedila osveta države, uperena ponajviše protiv anarhista koji su u demonstracijama igrali ključnu ulogu.

Adamič se nije deklarirao ni kao anarhist, ni kao komunist, ali je s antipatijom govorio o desničarskim, a sa simpatijom o ljevičarskim, radikalnim sindikatima. Politički je bio osviješten, ali ne i zagrižen i isključiv. U predgovoru američkom izdanju Dinamita, on kaže: „Nisam aktivni radikal, niti sam član bilo kojeg sindikata, ali su moje simpatije na strani rada; s druge strane, pak, nemam običaj da sikćući izričem riječ ‘kapitalizam’“. No bezrezervno je bio na strani anarhista, komunista i drugih radikala kad su vodili borbu za radničko i ljudsko dostojanstvo, kao što je bezrezervno bio protiv kapitalističkih gulikoža, ne iz nekog iracionalnog „klasnog gnjeva“, nego zato što je temeljito istraživao i predano dokumentirao njihova zlodjela. Današnjoj svijesti koja je pacificirana političkom korektnošću može djelovati čudno to što Adamič otvoreno opravdava nasilne akcije američkih radnika i sindikata, govoreći, primjerice, da je to bio „neizbježan rezultat kaotičnih, brutalnih uvjeta u američkoj industriji“. Iz istog razloga Adamič detaljno opisuje Haymarket, ne skrivajući na čijoj je strani i uviđajući koliko je Haymarket bio prijeloman, jer u tom su se događaju koncentrirale silnice dotadašnjeg radničkog otpora i iz njega je radnička borbenost nadalje zračila, i to ne samo po Americi nego po cijelom svijetu. Istina, kad bi se provela anketa među onima koji danas slave 1. maj kao državni praznik, pa i među onima kojima je 1. maj prilika da reanimiraju umiruću radničku solidarnost, vjerojatno bi se došlo do zaključka da je manji broj onih koji znaju objasniti zašto baš 1. maj kao Praznik rada od broja onih katolika koji slave Tijelovo i Duhove te znaju objasniti što je to zapravo. Ali borbe ipak nisu bile uzaludne. Da nije bilo „radikalizma“ i „ekstremizma“ u radničkom pokretu (a može se reći, kako sugerira Adamič, i da nije bilo dinamita i spremnosti radikala da ga upotrebljavaju), ne bismo danas mogli u rukavicama cjepidlačiti o ovim ili onim radničkim pravima. 

A danas je 1. maj – kakve li ironije – zahvaljujući prvenstveno oportunizmu i politikantstvu sindikata, postao vlasništvo političkih manipulatora i kapitalističkih izrabljivača, onih kojima je u interesu uništenje radničke klase, ali i šire – živoga društva i društvene supstance, koji postoje samo ako se napajaju idejama slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, što je danas sve manje slučaj. 

Pandemija, ponavljam, danas samo čini eksplicitnim ono što je jučer bilo implicitno. Jučer su radnici bili ošamućeni, a danas su onesviješteni. Ako sutra i dođu k sebi, bit će dezorijentirani i pasivizirani, pa će nastaviti tumarati između rezignacije, depresije i očaja. Tko će onda braniti radnička prava ili barem održavati ideju radničkih prava? Većinski „žuti“ sindikati, koji su većinski slizani s državom i poslodavcima, izgubljen su slučaj, tako da ostaju građanski aktivisti koji se bave pitanjima rada i radništva. Do njih mi je posebno stalo jer, iskreno, jedino među njima pronalazim nadu da će emancipacijske ideje opstati do boljih vremena kada će se neka šira borba možda opet pokrenuti. Rascjepkanost i slabost tih grupacija trenutno ne hrabri. A obeshrabruje to što i među njima ima kojekakvih pa i strukturnih devijacija kao i u sindikalizmu. Recimo, onaj tip „boraca“ među sindikalistima i aktivistima koji je opisao i Adamič: „Radnički vođe, tako zvani, bili su većim dijelom ljudi, koji niti su radili niti su vodili: ambicijozni, trećoredni političari i razmetljivi govornici, koji su imali malo sposobnosti da shvate kako su nove industrijske snage djelovale na radništvo, ili reformatori i jednostrani idealisti, puni slatkih mašta i čežnja… Oni su se sastajali na radničkim skupštinama da drže svečane govore o plemenitosti napora i da recitiraju stihove o zlatnim kapljicama znoja s poštenog radnikovog čela, koje ‘sjaju sjajnije nego diamanti u kruni’. Upotrebljavali su retoriku da sakriju svoju zbrku pred licem stvarnosti.“ Ima i danas i kod nas takvih vrsnih retoričara i proklamiranih boraca za radnička prava koji u sasvim konkretnim slučajevima ne znaju prepoznati ugrožavanje radničkih prava ili ga čak sami provode, od nevladinih organizacija, preko zagrebačkog Filozofskog fakulteta, do Rijeke 2020, društva s ograničenom odgovornošću. Ima i danas i kod nas onih koji idealiziraju radnike, a sa zazorom, prijezirom, ako ne i gađenjem gledaju na radnike kada se s njima slučajno susretnu. „Njihovi radnici“ su iz nekih knjiga i filmova ili s nekih slika i plakata, gdje nije vjerno ili potpuno prikazana ljudskost radnika, pri čemu ljudskost nije isključivo pozitivan, svijetao, lijep i mirišljav pojam. Uz klasike marksizma i anarhizma te svu postmarksističku i postanarhističku literaturu, trebalo bi zaviriti i u prosvjetljujuće knjige kao što je Povratak u Reims Didiera Eribona (Zagreb: Multimedijalni institut, Sandorf, 2019.), gdje se ovaj francuski filozof i pisac razračunava s radničkom klasom, vlastitom obitelji i samim sobom. Ili proučiti čitav likovno-književni opus našeg Dragutina Trumbetaša, čije je artikulirano suosjećanje s radničkom klasom, i to „najnižim slojevima“, onima s dna društvene ljestvice, jedno od najsnažnijih (ne samo umjetničkih nego i dokumentarističkih) svjedočanstava o gastarbajterima, radnicima koji su bili zanemareni i krajnje marginalizirani u obje zajednice – i u domovinama i u zemljama u koje su išli trbuhom za kruhom. 

Prvi sam se put s tim nesretnim fenomenom romantičnog i klimavog aktivizma – koji je ipak bolji od onog prijetvornog i kalkulantskog – susreo u slučaju Tvornice duhana Zagreb, 2006., kad su zabarikadirane radnike i radnice, koji su očajnički pokušavali spasiti svoju tvornicu od propasti i zatvaranja, podržavali tek malobrojni: atipični sindikalist Mario Iveković i grupa mladih i nadobudnih aktivista. Neki od njih bili su zgroženi, pa su i okrenuli leđa tvornici, kad su radnici, umjesto crvenih zastava izvjesili onu hrvatsku i zapjevali neke sasvim nerevolucionarne pjesme. Tko ne može braniti ljudsko dostojanstvo i prava radnika i s obzirom na svjetonazorsko ili kakvo drugo neslaganje – ostaje tek u pozi zagovornika radničkih prava i borca za njih, dakle, pozer. Današnji pomagači migranata dobro znaju što znači boriti se za nečija prava, boljitak i život sve i kada se u mnogome ne slažeš s onim za koga si se založio jer smatraš da je to tvoja građanska i ljudska dužnost. Znali su to i veliki borci za radnička prava i revolucionari Karl Marx, Friedrich Engels, Mihail Bakunjin i Pjotr Kropotkin, sve odreda pripadnici povlaštene klase, ali su također smatrali da zatucane i dezorijentirane radnike treba politički osvijestiti, politizirati i politički radikalizirati e da bi njima i svima postalo bolje. Za to je potrebna čvrstoća uvjerenja, mnogo upornosti i izdržljivosti, ali i ona ljudska osobina koju brazilski teolog i filozof Leonardo Boff naziva „esencijalnom brigom“: „Brinuti za koga više je od pukoga čina; radije bih rekao da je to – stav. Stoga briga obuhvaća više od trenutka svjesnosti, žara i posvećenosti. Ona predstavlja stav djelovanja, obzirnosti, odgovornosti i afektivne povezanosti s drugima. Stav je kao fontana; on služi kao izvor za djelovanja koja izražavaju stav koji se nalazi u pozadini.“ To se ne može krivotvoriti. Ali nedostatak toga danas se može dobro prikrivati zahvaljujući situaciji u kojoj se nalazimo, zahvaljujući virtualizaciji proslava, prosvjeda i društvenog života općenito. 

Propast radničke borbe u doba virološkog virtualizma samo je novi stupanj propadanja nakon disfunkcionalnog jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i funkcionalne hrvatske inačice kriminalnog neoliberalizma. Davni prvomajski derneci uz pjesmu „Da nam živi, živi rad“ nisu mnogo drugačiji od suvremenih prvomajskih derneka uz parolu „Idemo delati“. A po svojoj supstanci, obilježavanje 1. maja 2020. godine također nije mnogo drugačije, jedino je manje ukusno, gastronomski gledajući. Umjesto da napuni želudac grahom i kobasicama iz kuhinje onih koji joj gule kožu ostala 364 dana, radnička klasa 2020. godine hrani dušu medijskim sadržajima. Neki će na Facebook okačiti „Internacionalu“, drugi će to lajkati, a onda će i to potonuti, svanut će 2. maj, dan kao i svi drugi, dan kao prethodni.

Zašto danas, 2020. godine, kod nas nema protesta s radikalnijim zahtjevima po pitanju radničkih prava ili, nedajbože, protesta koji uz to zagovaraju i radikalnu promjenu ili demontažu antiradničkog i antihumanog kapitalističkog sistema? Ne zato što je situacija, eto, takva kakva je, pa je ljudima osjećaj zdravstvene odgovornosti i solidarnosti nadvladao potrebu da se okupe i kriknu protiv izrabljivanja i obezvređivanja. Takvih protesta danas nema zato što ih ne bi bilo ni u „mirnodopskoj“ situaciji. Da ne vlada virusna pandemija, bilo bi nešto drugo. Kiša, recimo. Ili grah, naravno.

Protesta za radnička prava nema zato što nema ni radništva kao društvenog i političkog subjekta; zato što nema ni radnika. U trostrukom salto mortaleu, radnici su prvo pretvoreni u jugoslavenske dirigirane samoupravljače, zatim u hrvatske „razrađene“ djelatnike, da bi potom bili utopljeni u globalno bezlične potrošače i porezne obveznike. A ovih dana konačno se rastvaraju u apolitičnom političkom subjektu koji se zove – potencijalne žrtve virusa i kojim se može manipulirati lakše nego ijednim drugim objektom.

Dnevnik (prvomajski) jednog penzionera/79

Za makedonski Слободен печат razgovarao Nenad Jovanović

1. „Хеј, Миљенко драги, доџе време да се мејлишемо“! е твојата прва реченица во роман „Тушта и Тма“, и би те замолил, како што ти го замоли Басара, да ти се обраќам епистоларно, да ти се обраќам пријателски, да ти се обраќам „по сродност“, и да ти се обраќам на македонски јазик, затоа што ако целиот наш живот е прашање на идентитет, ако целиот наш живот е прашање „кога нашето ‘јас’ се преклапа во ‘ние’, и кога ‘ние’ се преклапа во ‘јас’“, па во таа смисла ми се поставува првото прашање: како успеа сите овие години да се доведеш во ситуација да бидеш еден од најплодните автори – ако не и најплоден – на овие бившојугословенски простори? Или вака да го преформулирам прашањето: „што работиме ние луѓето во животот ако книги не читаме“?

– Iskreno govoreći, ja samo svih ovih godina radim ono što volim. Čitam, pišem, promatram svijet. I velika je sreća što mi je to omogućeno. Najveći je luksuz, u ovom našem vremenu i u svijetu liberalnog kapitalizma, kad čovjek može da radi ono što voli. Sve drugo se, naime, svodi na robovski rad. Ili, precizno rečeno, na plaćeni robovski rad. Jer rob nije onaj tko nije plaćen za svoj rad, kao što se obično percipira. Roba njegov robovlasnik plaća u naturi, time što ga hrani i omogućava mu krov nad glavom, što se u osnovi ne razlikuje od plaćanja u novcu i u kreditima. Rob, međutim, nije u prilici da bira što će da radi, niti je u prilici da radi ono što voli.

2. Коронавирусот (ковид-19) ги суспендира нашите граѓански права и слободи, некои велат дека ова е криза слична на онаа по Втората светска војна, целиот свет, сите, ама буквално сите сме во изолација. Зарем не мислиш дека слободата треба да се суспендира во интерес на здравјето на граѓаните? Ако е вонредна состојба, ако некој го напаѓа Лондон, ако вирусот го напаѓа и Загреб, и Белград, и Скопје, и ако сите сме загрозени, зарем не е паметно и мудро, привремено да ги суспендираме нашите граѓански права и слободи во интерес на здравјето на граѓаните? Германија неколку дена ги попушти забраните и ограничувањата, за денес да прочитаме дека има преку 2.000 новозаразени.

– To hoćemo li se izlagati opasnosti da se zarazimo velikim boginjama, kolerom ili čak i covidom-19 zaista nije pitanje slobode, nego je pitanje razuma. Ne, nitko nije blesav da namjerno pokupi gripu, herpes ili upalu pluća, ili da namjerno slomije nogu. Ali zar stvarno mislite da to što je Aleksandar Vučić zabranio svojim podanicima da puna četiri dana promole nos iz kuće ima veze s epidemijom covida-19? Ili da to što je Andrej Plenković zabranio da prodavnice rade nedjeljom ima veze s epidemijom covida-19? Naravno da nema. Plenković zabranjuje rad nedjeljom da bi pod krinkom epidemije, korak po korak, stvorio klerikalno društvo, po uzoru na Španjolsku Francisca Franca, u kojem će vladati hunta, falanga, Crkva i ratni veterani, kao što je to bezbroj puta i najavljivano. Vučić maltretira svoje podanike da bi učvrstio personalnu diktaturu i da bi demokraciju pretvorio u irelevantnu, formalnu proceduru, onako kako je to već učinio Viktor Orban. Za sve to se koristi epidemija covida-19. I još nešto, globalno govoreći, većina zapadnog svijeta, s izuzetkom Švedske, od epidemije ovog virusa brani se na način koji nije smislen ni provediv, tako što se odustaje od bilo kakvog rizika. No moguće je živjeti bez rizika. Samo je smrt oslobođena svakog rizika. Samo je smrt savršeno izvjesna. Pritom, oni kažu da štite starce, koji su najpogubne izloženi virusu. A zapravo starce ne štiti nitko, jer nitko nije staračke domove pretvorio u karantene, iz kojih se ne bi moglo ni izaći ni ući, i što bi bio jedini način da se ti ljudi zaštite od virusa. To bi, da pojasnim, značilo da kompletno osoblje staračkih domova ne bi izlazilo iz doma sve dok epidemija ne prođe. Zašto to nitko ne čini, premda je svima očigledno da je takav način jedini efikasan? Zato što bi u tom slučaju morali platiti ljude koji rade u tim domovima barem trostruko više nego što ih plaćaju sad. Morali bi ih platiti za dvadesetčetverosatno radno vrijeme i za višemjesečnu zarobljenost i zatvorenost. Ali to neće učiniti, nego će umjesto toga izmišljati niz besmislenih ograničenja za mlade ljude, koji virusom ni na koji način nisu ugroženi. Iz moje perspektive to se čini besmislenim. Ali dopuštam da nisam u pravu.

3. Зошто ние наивно мислиме дека природата нема да ни возврати ако знаеме, прво, дека вирусот е природен и неговото потекло е од животинска природа, и второ, ние луѓето правиме уште еден непоправлив грев, ја уништуваме природата во име „напредокот“? Зарем не приметуваш дека пред вирусот ние живеевме во една „културна дистопија“ зачинета со нарцизам, себичност, деструкција, со огромни класни разлики меѓу луѓето во финансиска, културна, политичка и здравствена смисла. Како да се вратиме во некоја човечка и „природна рамнотежа“ после ковидот -19?

– Čini se da čovjek u prirodi funkcionira kao parazit i štetočina, koja neprestano narušava sustav u kojem se zatekao. I pritom se ludački razmnožava i širi po zemlji. Nije mi strana ideja, premda sasvim romantično djeluje, da se priroda očajnički pokušava zaštititi od čovjeka. Covid-19 je, naravno, potekao iz prirode, suprotno onom u što vjeruju teoretičari zavjere i razni manijaci i fanatici. Da je stvoren u laboratoriju bio bi, za početak, neusporedivo opasniji i smrtonosniji. Zašto bi itko u laboratoriju dizajnirao virus čija je smrtonosnost manja od jedan posto i koji ugrožava uglavnom oslabljele, bolesne ili vrlo stare ljude? Zato da bi se oslobodio staraca koji mnogo koštaju? Ne, takvo što je fantazija ljudi koji su čitali samo loše stripove i lošu žanrovsku književnost.

4. Во која мера капитализмот, или она што денес некои го нарекуваат „неолиберализам“, влијаеше на нашите здравствени системи на Балканот? Не треба човек да биде генијалец за да примети дека тие системи нас не не’ сервисираат на правилен начин, владите премалку вложуваат во здравството, зошто човекот, единката се третира како крпа, како обичен број и глас? Зошто станавме толку нечуствителни за страдањето на другиот, несфаќајќи – а ковидот 19 е очигледно будење –  дека мечката еден ден ќе затропа и на нашата врата?

– Mi smo s ovom epidemijom i ovim planetarnim zdravstveno-političkim i društvenim ceremonijalom imali ogromnu sreću, jer se sve događa u vrijeme kad još nisu uništene posljednje tekovine socijalističkog zdravstva. Na stranu svi politički aspekti, na stranu iskorištavanje epidemije za gušenje slobode i uvođenje diktature, ali usporedite trenutno epidemijsko i zdravstveno stanje na području bivše Jugoslavije, a onda i cijele istočne, postkomunističke Europe, s onim što se događa na Zapadu, recimo u Belgiji, Holandiji, Francuskoj, ili s onim što se događalo u Lombardiji. Nije kod nas stanje toliko bolje zato što diktature funkcioniraju, jer je bolje i u zemljama u kojima se ne ugrožavaju građanske slobode, recimo u Sloveniji ili u Crnoj Gori, te u Češkoj i Slovačkoj, nego je bolje zato što je javno zdravstvo u nas razvijenije, organiziranije i- što je paradoksalno- bogatije nego u silno bogatoj Lombardiji. Naime, kod nas još uvijek živi uvjerenje da pravo na liječnika i na lijek imaju svi, dok je u većini zemalja Zapada- izuzetak je, recimo, Njemačka- uvjerenje da pravo na liječnika i na lijek imaju oni koji to mogu platiti. Koliko novca, toliko i zdravlja! E, vidite, to liberalno-kapitalističko načelo virusi ne poštuju. Oni imaju taj nezgodni egalitaristički običaj da slobodno prelaze sa siromašnih na bogate i s bogatih na siromašne.

5. Што мислите, која треба да биде улогата на медиумите денес? Јас по цела ден читам совети, мислам не сакам да читам, ама самите ме наоѓаат, ми дишат во врат, како да останеме сами, да останеме во изолација со себе? Во зборува ли тоа за некое отсуство или за некоја презаситеност?

– Uloga medija trebala bi biti ista ona kao i prije dvadeset, pedeset ili sto godina: da izvještavaju, komentiraju i da svojim stavovima formiraju javno mnenje. No, toga u Hrvatskoj više nema ni u tragovima, jer je vlast poduzela sve da uništi medije i pretvori ih u sluškinju vladajuće politike. Društvo u kojem ne postoje slobodni mediji više i nije društvo.

6. Имавте ли можност да ја следите Македонската политика изминатава декада? Ова го пишувам затоа што лично сведочев, дури сведочев и на своја кожа, што значи да се има тврд и популистичко-десничарски режим: окупација во Собранието, субординација на општото граѓанство, и на крајот окупација на сите јавни простори во кои луѓето не можеа да го искажат своето незадоволство. Денес, пак, во пркос на вирусот, денешната влада го реши историскиот спор со Грција, а велам „историски“ затоа што ние почнавме да создаваме една митолошка приказна за „нерешливиот проблем со името“, кога велам „митолошка“, знаеш и сам дека во митот се градат разни ресентимани од кукање и оплакување над нашата судбина, а притоа, многу луѓе, нерешавајќи го спорот со Грција, итромански, направија политички кариери, ужасно се обогатија со тврдиот став од типот, „името не го даваме“ и слични будалаштини. За денес, пак, да ни се појави Зоран Заев, да ни рече дека тоа може подобро, и дека тоа може поинаку. Го реши сите билатерални спорови со комшиите за нецели три години, не внесе во НАТО. А денес, барем ако добро исчитувам, ќе добиеме и директни преговори со Европската унија. Што тоа ни зборува, Миљенко драги?

– Za početak, nikad ne treba smetnuti s uma da ljudi vole diktaturu, pogotovo desničarsku, nacinalističku diktaturu. Ljudi vole hulje i ništarije, koje nakon što prevare i opljačkaju zemlju i narod u automobilskom gepeku otputuju u Budimpeštu, gdje žive kao ugledni i zaštićeni kriminalci. Općenito, ljudi desničarsku vlast više vole i mnogo lakše podnose, pogotovo ako je kriminalna i pljačkaška, te ako je, kao u Hrvatskoj, sljubljena s crkvenim vrhom. U lijevu vlast se razočaravaju, lijevoj vlasti neprestano nešto prigovaraju, od lijeve vlasti odustaju, ruše je, jer nije patriotska, ruše je, jer ih je strah da će im domovinu predati halapljivim susjedima. Ja se, iz moje perspektive, divim putem kojih je u posljednjih nekoliko godina prešla Makedonija. Od zemlje koja je bila na rubu raspada i građanskog rata, od zemlje nepopravljivog antagonizma između Makedonaca i Albanaca, od zemlje kojom je vladala vlast koja je stvarala najživopisniju nacionalističku bajku u Europi, gradeći u Skopju spomenike kojima se čudio cijeli svijet i smišljajući narative koji su podsjećali na latinoamerički magijski realizam u književnosti, od zemlje kojoj više nitko nije ni mogao ni htio pomoći, Makedonija je postala normalna, dosadna, siromašna i sasvim obična istočnoeuropska zemlja, koja je, međutim, nekako perspektivnija i dobroćudnija od ostatka Balkana. Danas se, suprotno onom što je bilo jučer, Makedonije čini zemljom koja ima veće šanse od većine ex-jugoslavenskih zemalja. A što se imena tiče, kada bismo o tome razmišljali hladnih glava, možda bismo shvatili da je naziv Sjeverna Makedonija nešto sa čim bi problem trebali imati neki drugi ljudi, a ne Makedonci. Mene bi, recimo, da sam grčki nacionalist, grdno uznemirilo to što se Makedonija nazvala Sjevernom Makedonijom, jer to podrazumijeva da postoji i južna Makedonija. Kao što, uostalom, povijesno i kulturno gledajući, i postoji. Zar Solun nije makedonski grad? I zar Makedonija nije nakon Balkanskih ratova podijeljena između Srbije, Bugarske i Grčke? Grčkim nacionalistima bilo bi mnogo pametnije da nisu dirali u ime Makedonije. Samim Makedoncima, pak, trebalo bi biti svejedno. Sjeverna Makedonija je dobro ime, oko kojeg se ne bi trebalo uzrujavati. Meni je drago što se makedonska sudbina u posljednjih nekoliko godina vrlo sretno splela i rasplela, jer mi se učini da postoje sretni završetci, da postoji hepiend. Pretpostavljam da će mnogo Makedonci sad pomisliti da ne znam o čemu govorim, ili da nisam normalan. Ali sve je stvar perspektive i ugla gledanja.

 7. На крај, за твоите читатели, би сакал да те прашам едно „книжевно“ прашање, кога веќе и самиот се дефинираш најпрво како читател, а пота и како писател. Како изгледа твојот работен ден: кој жарн читаш, и колку часа во денот читаш книги?

– Moj radni dan je savršeno dezorganiziran. Ali kad su stvari dobro posložene, uglavnom čitam i pišem. I nema tu previše toga da se kaže. Kao što rekoh, bavim se poslom koji volim.            

Bili ste dobar majstor, ali sin vam dvije lijeve ruke ima
Takvi su vam, Josipe, ti čudotvorci, umjesto da sagradi koču
I trabakulu, narodu podijeli udice, umjesto da podvikne
Kako vam u pustinji na pamet pada riba, pođimo u lov na guštere
Kravica što me je rođenog grijala još uvijek daje mlijeko
Navali na sir, dobri moj narode pustinjski, na gorgonzolu
I edamer, ementaler, gaudu i trapist, na sireve kozje i ovčje
Umjesto da kaže, on čuda čini i sve jednom ribom hrani
Kažem vam otvoreno, Josipe, vaš dobri sin dvije lijeve ruke ima
Govori Šulc pred sindikatom nebeskih hauzmajstora
A Josip pali lulu i smije se grmljavinom iznad Himalaja
Dobro on svoga sina zna, stvarno dvije lijeve ruke ima
Bili ste dobar majstor i šteta je što nikad se nismo sreli
Govori hauzmajstor Šulc
A ja vam sad moram reći
U Boga ne vjerujem kao ni on, ali sve četiri ploče na štednjaku mome
Rade, kašljuca stroj za rublje, u njegovom srcu nikakvog kvara
Moji prozori dihtaju dobro, zvono na vratima uvijek se čuje
U kotliću mome, u radijatorima, klokoće voda vesela islandska
A na Islandu nikada nisam bio, svi televizori dobro mi rade
I sprave sve što na svijet su došle poslije Šulca
U Boga ne vjerujem, čujte me dobro, znaju to Josip i njegov sin
Koji dvije lijeve ruke ima i čuda sa njima čini
Ali nad mojim svijetom vazda je budan
Sindikat nebeskih hauzmajstora