To se dogodilo desetak godina nakon rata. Sjedili smo u zagušljivom separeu nekog kafića. Taj dio je zapravo bio zaseban, odnosno nije bio dio samog kafića. Pripadao je odvojenim, privatnim vlasnikovim prostorijama. Tu je on nekad, dok je bio mlađi, dovodio kurve, kockao ili do besvijesti pio s prijateljima. Vlasnik je bio Berin prijatelj, i mogli smo tu kockati kad god smo htjeli. Igrali smo poker: ja, Bero, Krava i Vojna Hunta. Mi smo prijatelji iz rata nakon kojeg smo demobilizirani, ali se usprkos tome opet ponekad vidimo. Međutim, nikad dosad nismo kockali. U ratu smo to često radili. Kad nismo imali novca, igrali smo u cigarete, hranu, u konzerve, čokolade ili kekse, u metke, bombe… U bilo što. Tada nam ništa nije bilo važno, pogotovo novac, međutim bio je važan motiv, bilo kakav. U suprotnom, poker pređe u dosadu. Nemoguć je, zapravo, kao nogomet u Americi.

Ušao sam u igru s tristo maraka koje mi je poslao otac iz Njemačke. Par sati ranije podigao sam ih u pošti. Živjeli smo od toga: od očevih redovitih pošiljki i suprugine plaće. Zove se Katarina. Imamo dvoje djece. Katarina radi u samoposluzi lokalnog tajkuna koji vozi ML-a i nosi ručni sat od dvadeset tisuća maraka. Ima plaću od petsto maraka. Znači živimo od osamsto maraka. Svojih tristo maraka uglavnom trošim na sebe, na cigarete, pivo, druženje s prijateljima, a ponekad bih otišao s prijateljima u Split, pogledati Dinamo. Jedino njega, jer nisam imao strpljenja gledati sve te seoske klubove koji su se natjecali s Dinamom i Hajdukom u Prvoj nogometnoj ligi. 

Bero i Krava imali su vojne mirovine, Bero oko osamsto maraka, a Krava od gotovo tisuću i pol. Obojica su bili gadno ranjeni u ratu. Kravi su izrezali glavu i on je poslije tvrdio da je i pod narkoticima čuo zujanje električne pile kojom su mu rezali kosti lubanje. Otvorili su mu glavu, čepirali je, kao sumnjivu, nedozrelu lubenicu, a zatim su čačkali po njoj. Imao je ponekad nesnosne glavobolje i tada je odlazio od kuće i plakao. Ranjen je druge godine rata. Ipak, i takav, čim se oporavio, usporen i gotovo gluh, na vlastiti je zahtjev sudjelovao u ratu do kraja. Govorio je kako mu se činilo kao da mu netko krade njegov vlastiti rat. Zato je morao sudjelovati, po svaku cijenu. Bili smo zajedno i tada, kao nekad, kao na početku kad je rat bio krvava i nemilosrdna igra. Bero je ranjen pred sam kraj rata. Nastradao je od gelera odskočne mine koja je sasjekla vojnika koji ju je aktivirao. Geler mu je poderao mišić na butini desne noge. Povremeno je imao bolove. Hodao je uz pomoć štapa, kao onaj ludi televizijski doktor. A ponekad, opet, kad se vrijeme mijenjalo, koristio je onu smiješnu hodalicu za odrasle. Tada je podsjećao na starca. Vojna Hunta je bio luđak i bio je zaljubljen u vojsku. Nekad. Bio je nesnošljiv u to vrijeme. Sada ga je to popustilo. Radio je u zaštitarskoj firmi. Bio je neki šef. Kontrolirao je smjenu od sedam sati ujutro, pa do pet poslije podne. Hodao je gradom i provjeravao ih. Zaštitari su ga se bojali. Neke je šutnuo s posla zbog sitnice. Jednom je otpilio zaštitara zbog traljavosti, zbog košulje koja mu je ispala iz hlača. To mi je jednom ispričao Bero. Ukratko, bio je gad.

Igrali smo gotovo sat vremena. Igra je bila ujednačena. Dobici i gubici bili su beznačajni. A onda sam dobio poker osmica. Imao sam ga u ruci već nakon podjele karata: poker osmica i kralja trefa. To mi je bio prvi poker u životu. Nekad sam sanjao kako ga dobivam. To je bila stvar sreće, ili nesreće. Nikad nisam razmišljao što s njim kad ga dobijem. Jednom, za vrijeme rata, Vojna Hunta dobio je poker kraljeva. Igrali smo u metke. Bio je bijesan, spominjao je lošu sreću. Bilo bi drugačije da smo tada igrali u novac. Nakon partije je izišao s puškom vani i sav dobitak ispucao u noć. 

Odbacio sam kralja i zatražio jednu kartu. Krava, Bero i Vojna Hunta vjerojatno su pretpostavljali da u rukama imam dva para ili četiri karte u istoj boji, da idem na ful, skalu ili fleš. Bero i Krava zatražili su po tri karte, Vojna Hunta dvije. Njih dvojica mogli su imati bilo što, a Vojna Hunta triling ili tri karte u istoj boji. Prebrojio sam novac. Imao sam oko četiristo maraka. Krava je uložio trideset maraka. Vojna Hunta i Bero su ga pratili, a ja sam platio njihovih trideset i podigao za pedeset maraka. Krava je odustao, a Bero i Vojna Hunta ostali su u igri. Bero je platio mojih pedeset, dok je Vojna Hunta platio i podigao za novih pedeset maraka. Bero je potom odustao. Platio sam Huntinih pedeset i podigao za sto maraka. Vojna Hunta je dugo razmišljao. Krava je pričao o svome mlađem bratu koji je nedavno u kladionici dobio preko deset tisuća maraka. Nabrajao je parove koje je igrao. Među njima je bila i Barcelona koja je izgubila od nekog lijevog kluba. Koeficijent na Barcelonin poraz bio je devet, na deset uloženih, dobivalo se devedeset maraka. Vojna Hunta je napokon platio mojih sto maraka.

“Kolko još imaš?” upitao me.

Hunta je imao više novca od mene. 

“Sto pedeset”, rekao sam.

Hunta je odbrojio sto pedeset maraka i bacio ih na gomilu. 

“Podižem za sto pedeset”, rekao je.

Gurnuo sam sav svoj preostali novac prema sredini stola.

“Plaćam”, rekao sam.

A onda se dogodilo: kao da mi je u glavi u trenutku nešto pregorjelo. Pomislio sam na poraz. Što ako izgubim? Ta misao me ubijala. To bi bio poraz nad porazima: čekati nešto cijeli život, a onda se to pokaže nedostatnim. U meni je rastao bijes. Nisam bio bijesan samo na Huntu, već na sve: na karte, rat, mir, na Kravu, Beru, na izgrebanu ploču stola pred nama, paučinu koja se nahvatala između metalnih rešetki prozora, na život.   

“Ako imadneš bolje karte od mene, ubit ću te”, rekao sam Hunti.

Bio sam ozbiljan.

“Jel se ti zajebaješ!” rekao je on.

“Ne zajebajem. Imam razlog.”

Imao sam pištolj. Uvijek ga nosim. Vojna Hunta svoj nije nosio. Morao ga je ostavljati u firmi. Takva su bila pravila. Inače je mogao ostati bez posla. Ja nisam imao što izgubiti. Izvadio sam ga, ubacio metak u cijev i spustio ga na stol ispred sebe. 

“Pokupi lovu bez gledanja”, rekao je Vojna Hunta i spustio svoje karte na stol. “Jebeš ovo!”

“Ne”, rekao sam i uperio pištolj u njega. “Nastavljamo s igrom.”

“Đole, nemoj se zajebavat!” rekao je Bero.

Krava je dobio glavobolju. Držao se rukama za glavu i plakao. Vojna Hunta se smanjio. Sjetio sam se jednog starog filma, rečenice o početku predivnog prijateljstva. U našem slučaju bio je to kraj, kraj jednog ružnog prijateljstva. Da, ružnoga. Ako vam itko, ikad, pokuša prodati one ljigave priče iz rata o žrtvovanju, kako je bio spreman poginuti za prijatelje, laže vas. Spremni smo ubiti za druge, za prijatelje pogotovo, ali ne i umrijeti. Takva su ratna prijateljstva. Zato su ružna. 

“Reci mi onda taj razlog”, rekao je Vojna Hunta.

“Ne. Onda bi imo mogućnost izbora. A to mi ne treba. Radi se o sreći. Imam li je ili nemam.”

“Pričaš gluposti”, rekao je Bero. “To što si reko ne znači ništa.”

“Znači. U tom slučaju može odustat, iako ima bolje karte od mene”, rekao sam. “A to ne želim. Moram znat.”

“Možeš pokupit lovu, šta ti još treba!” rekao je Bero.

“Odgovor. Ovo nema veze s lovom. Niti s Huntom.”

“Kako nema! Prijetiš mu da ćeš ga ubit, čovječe!”

“O tome ne odlučujem ja. O tome ne odlučuje niko. Radi se o sreći.”

“Jebeš mi mater ako te razumim”, rekao je Bero.

“Ako je bolji i ima sreće, to onda znači da nema sreće.”

“I?”

 “A onda je nemam ni ja. Tuđa sreća, moja nesreća. Takve stvari me jebu u zdrav mozak!”

“Govoriš kako ćeš pucat u njega, u tome je stvar”, rekao je Bero.

“Pucat ću i u sebe. Tako da je to okej.”

“Tebi je to okej!?” rekao je Vojna Hunta. “Ti nisi normalan!”

Krava je prestao plakati. Masirao je prstima čelo.

“To nije fer”, rekao je. “Vojna Hunta ulaže lovu, ti ulažeš lovu i Huntinu i svoju glavu. Lova za lovu, tako je fer.”

“Ništa nije fer. Karte se poslože kako se poslože i to je to. Život nije fer.”

“Prestanite!” rekao je Vojna Hunta.

Uzeo je svoje karte i raširio ih preda mnom. Bio je dobar, strašno dobar: imao je ful kečeva i desetki. Laknulo mi je.

“Radi šta hoćeš! Ko te jebe! Pokupi lovu il pucaj! Samo prestani srat!” rekao je Vojna Hunta.

Pokazao sam im poker i pokupio novac. Njih trojica su zatim bez riječi izišli. Prebrojio sam dobitak, ugasio svjetlo i izišao. U prolazu sam konobaru dao trideset maraka. Nisam ni pogledao u njega. Nije me bilo briga kako će reagirati na toliku napojnicu. Razmišljao sam o nečemu drugom: u koji dio Huntinog tijela bih pucao, da je kojim slučajem imao bolje karte od mene. Možda u glavu? Da, tako bih napravio: glava je uvijek dobar izbor.

Pročitam rečenicu iz pisma što ga fra Josip Markušić piše arhitektu Joži Plečniku, uz kojeg sviđa izgradnju Crkve svetoga Ante u Beogradu, ali i dugogodišnje epistolarno prijateljstvo:

To će reći bosanski čoban: pustiš ga u kuću, a on odmah sjedne, jer bi i on Tebi dopustio u svojoj – planini.

Pritom, fra Josip, mudar, sebi daje ulogu bosanskog čobana, koji je, eto, Plečniku prostodušno unišao u kuću, pa ga godinama ne pušta na miru.

I tako se, usred rečenice, usred slike koja mi se za očima stvara o ovoj dvojici ljudi, i o onoj čudesnoj crkvi na Zvezdari, koja je ostala za njima, sjetim jedne zime, godina je to mogla biti 1970, kad nam je u Drveniku u gluha doba, bilo je već devet, pola deset, netko zalupao na vrata. Vani je tukla bura, od ranih smo se popodneva zavukli u kuću, Nono je, sav nervozan od astme, i od svoga nesretnog srca koje mu nije dalo disati, stalno otvarao vrata, pa bi vjetar raznio i ono malo topline što ju je uspijevala nagrijati plinska grijalica, otimajući Nonetu sav zrak za disanje.

Skočio je, Noni rekao čekaj, i on pošao prema vratima, nije pitao tko je, nego ih je naglo otključao i otvorio. Pred njega je banulo troje ljudi: oniži pedesetogodišnjak s brkovima, okrugla ženica s maramom i visoki mladić, ne baš bistrog izraza lica, koji je nosio poveliku putnu torbu, u koju smo mogli stati nas sve troje, i da nam još bude komotno.

Znali su tri naše riječi: džemper, pantalone, kišobran.

I čim su ušli unutra, premda ih nitko nije pustio, niti su kome pružili priliku da ih pusti, počeli su, brko i okrugla žena, naizmjenice ponavljati:

Džemper, pantalone, kišobran.

Dok su ih dvoje staraca zaprepašteno gledali. Ali bez straha, jer ti ljudi svojom pojavom nisu ulijevali strah. Utrčali su unutra bježeći od bure, i još od tko zna čega, izgledali su kao figure u nekoj groteski, recimo u nekoj modernoj operi, o kakvima su tih godina pisale novine na koje je Nono bio pretplaćen, i bili su upravo tako bezazleni, premda je nemoguće bilo naslutiti šta zapravo hoće i otkud su stigli, osim što je bilo jasno da ih se dugo nećemo riješiti.

Nakon što je već tko zna koji put okrugla ženica ponovila

Džemper, pantalone, kišobran

Visoki je mladić spustio svoju džinovsku prašnu torbetinu na tle i, obraćajući se ocu, nešto rekao.

Nona i ja nismo imali pojma šta, ali se Nono namah ozario, pa je on izgovorio nekoliko sljedećih riječi, možda i rečenica. Na to su brkati čovjek i ženica krenuli na njega, dodirivali ga po rukama, natezali rukave njegova sivog svitera, i obraćali mu se s nekom u svakom pogledu pretjeranom prisnošću. On je, pak, preko njihovih riječi govorio nešto svoje, i ne bismo nijedne riječi razumjeli da sad i on nije rekao

Džemper, pantalone, kišobran

I nasmijao se, da bi se ni nasmijali skupa s njim. Čak se i visoki, ne baš pametni mladić nasmijao. Nona i ja nismo, međutim, znali čemu da se smijemo. Istina, ona je u tom trenutku već znala da Nono s tim ljudima razgovara na madžarskom, dok ja ni o tome nisam imao pojma, nego sam Noneta, kao i inače kad bih ga čuo da govori na nekom stranom jeziku, doživljavao kao prenosnika tajni s jednoga na drugi svijet. Tada mi je, mislim, već bio jasan koncept stranog jezika, ali dok sam bio još manji, isto u Drveniku, kad bi nam teta Senka i barba Tomislav dovodili turiste kojima bi Nono trebao nešto prevoditi, meni se činilo kako moj djed na licu mjesta improvizira i izmišlja neki jezik, koji od tog trenutka, opet nekim čudom izmišljanja i improvizacije, biva razumljiv njegovim sugovornicima, i oni mu onda na tom izmišljenom jeziku odgovaraju. Žao mi je što nisam duže ostao u tom uvjerenju, pa nisam imao priliku da ga dalje razrađujem.

Bile su mi tri-četiri godine i vrijeme je nezamisivo sporo prolazilo. Nemoguće je iz odrasle perspektive uživjeti se do kraja u protok djetinjeg vremena. Ili vremena koje zaustavljeno stoji, a ja samo o njemu razmišljam, o vremenu i o zidu koji ne uspijevam preskočiti, između mene i onog o čemu Nono razgovara s tim ljudima. A razgovaraju vrlo žustro, brkati muškarac i okrugla žena smiju se, pa malo zatim plaču, Nono ih tješi, dodiruje ih, onako kako on nikad ne dodiruje nepoznate ljude, a lice mu se razvlači u grimase kakvih nikad nema kad s nama razgovara na ovom stvarnom jeziku. Osim toga, više ga ne guši, nema astme, plinska mu grijalica ne guta zrak, kao da se podmladio, i kao da je u tim trenucima dok izmišlja jezik, ili dok govori strani jezik, dok živi izvan svega što postoji na našem jeziku, a na našem jeziku postoje strah, bolest, svađa i borba za zrak, Nono je drugi čovjek, u nekom drugim sretnijem životu. Nesreće na stranome jeziku nema.

U jednom trenutku okrugla žena grabi torbu, otvara je, i iz nje, kao čarobnjak iz čarobnog šešira, vadi džempere, jedan, dva, tri, pet, desetine džempera raznih boja, uglavnom šarenih, redom muških, pa jedan prinosi Nonetu, mjeri mu ruke po džemperovim rukavima, drugi prinosi meni, i onda meni mjeri ruke, pa se tada osjećam važno, jer sudjelujem u velikoj priči, čiji mi sadržaj nije poznat, ali ću je domisliti brzo, još brže nego što Nono domišlja jezik kojim razgovara s tim ljudima. Zatim slijede pantalone, sive, zelene, crne, smeđe, redom štofane s crtom, sve za Noneta, nijedne za mene, ali i on odmahuje glavom, ne želi da mu žena mjeri noge nogavicama. Za kišobrane se međutim laća, kišobrane crne muške, kišobrane crvene ženske, i male, minijaturne špijunske patent-kišobrane, koji staju u džep i u najmanju žensku torbicu, za koje će mi Nono poslije reći da su to kišobrani koji se nose u špijunažu i u švaleraciju, i da po njima žene prepoznaju da im muževi imaju švalerke. Nono se kao dječarac raduje kišobranima, pa ih nasred konobe otvara i rastvara. Kada ih otvara uskovitla se zrak, i toplina u zraku i zamiriši ružno butan-plin, ali sve je to užitak, sve je to velika jedna sreća, koja samo dobrim ljudima dolazi za vrata, jer samo dobri ljudi u vrijeme najgore bure, u gluho doba večeri, kad svaki čas treba da nestane struje, u pustom Drveniku, u pustoj Gornjoj vali, otvaraju vrata ljudima koji od svih ljudskih riječi znaju samo tri:

Džemper, pantalone, kišobran.

Džemper, pantalone, kišobran.

Džemper, pantalone, kišobran.

Šta ovo bi? Pitala je, i smijala se Nona, kada se Nono vratio izvana. Nema vani svjetla, rasvjetu će u Drveniku tek dogodine, ili za dvije godine uvoditi, pa da ljude odvede do njihova auta, da negdje ne svrataju, da ne padnu u more, da ih bura ne odnese…

Kupili smo sve njihova džempere i sve kišobrane. Godinama sam, sve do škole, a onda i u školu, nosio bockave madžarske džempere, godinama smo poznatima iz čista mira poklanjali kišobrane, i svi ćemo već pomrijeti osim mene, i počet će rat, a na Sepetarevcu će još uvijek biti barem pet špijunskih patent-kišobrana, madžarska proizvodnja, savršeno ispravni.

Otkud Madžari u Drveniku, u januaru mjesecu, neke gluhe godine? Nikad to nećemo znati. Tako je Nono rekao: nikad to nećemo znati. A onda nam je ispričao ono što su oni njemu rekli: taj visoki – koji nije baš jako pametan! naglašavao je Nono – taj im je sin, kako on onako visok, a njih dvoje onoliko maleni, to se ne zna, nije ni važno, ali tog im je sina htjelo uzeti u vojsku. Oni ga nisu dali, bilo ih strah da će ga negdje poslati da gine za Ruse i za Moskvu, a vidite ga kakav je, rekla je okrugla ženica Nonetu, neće se znati čuvati, i onda su sjeli u škodu i s dvije pune torbe konfekcije pobjegli u Jugoslaviju.

Eto, to je priča, rekao je Nono. Ali kako god bilo, nesretni ljudi, nitko ovdje ne zna madžarski, rekao je.

A onda je, malo-pomalo, ova radost počela kopniti, butan-plin opet je gušio Noneta, pa je on otvarao vrata i unosio buru, a Nona ih je zatvarala da se ne smrznemo. Život se nastavio svojim tokom, jedini kakvog sam poznavao, neusporediv s ijednim drugim životom, u kojem su još uvijek sva čuda bila moguća. Onda su se stalno i zbivala, jer su bila moguća. Poslije više nije bilo čuda, i više nije bilo nas, jer smo svi osim mene pomrli. A moje vrijeme brzo je poteklo, tako da se više ništa nije stizalo ni dogoditi.

Osim što se ponekad dogodi da pročitam ili čujem neku rečenicu iz koje poteče život koji je prošao, jer nam Madžari nagrnu u kuću da s Nonetom u po zime izmišljaju madžarski jezik.

Crkva svetoga Mikule na Stagnji malešna je; kao da su je zidali za djecu. Kad prođem pokraj nje, sjetim se kapetana Mikule malog i samo čekam trenutak kad ću opaziti remetu, Petra Prličkog.

Kad god se netko navadi da prepričava što je noćas sanjao, ja nekako tražim način da ga ne slušam. Ili da neprimijećen odem. Nije to što ne volim snove, ravnodušan sam prema njima, kao prema starim novinama, ili kao prema kanti sa smećem, nego mi se vazda čini da je to što on – ili mnogo češće ona, jer žene češće pričaju šta su sanjale – sad razlaže kao svoj sinoćnji san pusta i nemaštovita laž. I čini mi se da ljudi izmišljaju snove misleći da će tako ispričati nešto nevjerojatno, nešto što će onima koji slušaju zavrtiti pamet.

Ali ovaj san ipak ne zaboravljam. Čak ako je i on izmišljen, ono što se potom događalo potvrdilo je izmišljotinu, učinilo je istinitom.

Bio je, sjećaš se sigurno, onaj jedan Moris, prije rata stolar u pozorištu, Jevrejin, zadužen za crkvu, da se što ne dogodi dok se župnik don Jozo ne vrati iz Zagreba. Svi mislili da se don Jozo neće ni vratiti, i da će Morisu crkva zastalno ostati na brigu. A njemu, je li zato što je Jevrejin, ili zato što je nedovršeni ateist, crkva ulijevala neku stravu, pa nije volio unutra ni da ulazi.

Kad, eto ti jedne srijede kažu vratio se župnik iz Zagreba. I nitko sretniji od Morisa, tem si skida brigu i odgovornost s glave, tem će na liniju, vidjet se sa svojim društvom, a nije se s njima vidio evo već skoro mjesec dana.

Biva, sljedećeg jutra Moris don Jozi predaje crkvu.

Eto ga, dolazi blijed, s podočnjacima, kao da noćas nije ni spavao. Don Jozo mu donio darove iz Zagreba, pruža mu cekere, kaže ovo ti je za ženu, ovo za dječaka i djevojčicu, a Moris nekako sav s pola volje, kao da nije onaj jučerašnji on, i onaj don Jozin od prije mjesec dana.

Šta je, bolan, bilo?, pita ga, i Moris priča:

Sanjam ja noćas da sam ranim jutrom došao da još jednom pregledam crkvu pred tvoj povratak, je li svaka stvar na svom mjestu, da mi, naopako bilo, šta u zadnji čas ne ukradu, a najviše me strah da mi ovi moji iz čistog pasjaluka nešto ne podvale, da nešto u crkvi ne sakriju, pa da se onda smiju dok ja nokolo glavinjam i gubim pamet. Dolazim tu, i još dok otključavam vrata osjetim da nešto nije u redu, čujem iznutra neke zvukove, nešto kao da lupa. 

Uđem, i imam u svom snu šta da vidim. Leži ovaj veliki križ tu nasred crkve, između klupa, ukoso postavljen, a Isus malo stenje, malo bogme i psuje, dok u desnoj ruci drži onaj čekić koji pri vrhu ima ono nešto za čupanje eksera, i pokušava iščupati čavao koji mu lijevu ruku drži zakovanu uz križ.

Šta to radiš, vičem ja u svom snu, šta će župnik reći kad se ujutro vrati?

Ma šta me briga i za njega i za tebe, ja ovdje ovako više ne mogu, govori meni Isus.

Nemoj, ne može, ni za živu glavu, skidaj se ti nakon što se on vrati, nije me poslije briga, i otmem mu onaj čekić iz ruke.

Iznenadim se koliko sam jači od njega.

Čekićem poslije zakivam raskovanu Isusovu desnicu, govorim mu izvini, jarane, molim te, ja sam Jevrejin, ateist, ali sam čestit čovjek i držim do riječi, a on me onako tužno gleda, kao što me i sad odozgor gleda, i kaže lako je tebi, mladiću, tu si još kratko, dok ja već dvije hiljade godina ovdje visim.

Sve ti je to od nervoze, zbunjeno će don Jozo Morisu. Niti zna što bi rekao Jevrejinu koji sanja Isusa, ni kako bi ateistu objasnio što iz Isusove perspektive znači: “tu si još kratko”. A kako bi to i vjerujućem objasnio? I je li Isus u snu Jevrejina ateiste zbilja Isus? Je li Isus u snu Isus?

O tome duma župnik, ali ne kaže ništa, nego samo Morisu gura one cekere, i ponavlja:

Uzmi, uzmi.

Istog dana započe, nakon mjeseci primirja, neprijateljski napad na naše prve linije, puče mina posred rova, ravno njemu u krilo i nestade Morisa kao da ga nikad nije ni bilo. Ostao je samo Morisov san, koji don Jozo godinama prepričava, kao da je i taj san postao dio njegove vjere, ili kao da će ljude kojima san prepričava u nešto uvjeriti.

A ja nekako mislim da ovaj san Moris nije mogao izmisliti i da postoje snovi koje nitko ne bi mogao izmisliti.

Ujutro pjena, brzi potezi brijača, pogleda, najprije nemarno, sačeka da se voda osuši, onda se dobro zagleda, izborano lice, sijede, borama nema broja, onaj starac s druge strane potvrđuje, kaže to je on, i sam kaže: „to sam ja, sto mi godina”, kima glavom, ali čim se odmakne od ogledala, još dok pije kavu, zaboravi.

Prve stranice proze Magdalene Blažević pročitao sam početkom 2018. godine. Ako se ne varam, jedna od njezinih prvih priča tada je bila objavljena u Best booku Expressa 24 sata. Tada smo već bili prijatelji na Facebooku. U drugom mjesecu te godine na moju pohvalu odgovorila mi je u prepisci pravdanjem da je u svom pripovijedanju još uvijek nesigurna, da ima još nedovršenih priča, ali im se ne može posvetiti jer se sprema za obranu svog doktorskog rada. 

Osnovna je karakteristika njezine prozne rečenice u disciplini. Pravo je čudo kako u njoj suvereno vlada onim što opisuje. A opisuje, ponajprije, život žene prije rata, u ratu i poraću u Žepču i njegovoj okolici. Opisuje žrtvu i njezinu patnju, muškarcu podređenu ženu u tim vremenima. 

Magdalenina priča posjeduje eleganciju, nešto gospodsko. Ona nam s elegancijom i gospodski na isti način priča o svemu: o odnosu muškarca i žene, o smrti i životu, o jednoj rijeci kao o plovećem groblju: O svemu što je njezino životno iskustvo od djetinjstva do godina rata i zrelosti uspjelo pohraniti u svoju memoriju. 

Pravo je čudo što sve mogu te kratke rečenice Magdalene Blažević u tim njezinim kratkim pričama objedinjenim u knjizi Svetkovina s kojom se prvi put predstavlja javnosti. Magdalena u njima kao svojim graditeljicama stilom filmskog kadra obrađuje mnoge teme iz ženskog iskustva, međutim, pogrešno bi bilo svrstavati njezinu prozu u feminističko pismo. Njezina je svaka priča, prije svega, izrazito intelektualno artikulirana, kadriranje je u njezinoj prozi poetskog karaktera, ima i vrhunsku likovnu vrijednost. Sadržaj svakog kadra nam nešto poručuje, u njemu se misli i osjeća, pjeva i tuguje, trpi bez jecaja, stisnutih usana. Nema u njemu nikakvog viška, koloristički neusklađenog s onima što nam njegov jezik poručuje. U priči Ivana, na primjer, i ne samo u njoj, naracija njezinog kadra je višebojna:

“Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti.“ 

Magdalenina kratka opisna rečenica je precizna, racionalno koristi svaku riječ, ekonomična je i jasna, stroga nije, funkcionalna jest. Njezin ekspresivni izraz otklanja sve opasnosti artificijelnosti, pretjerane umivenosti i prenaglašene pripovjedne higijene. Putenost je u njoj golicava, daleko od vulgarnosti, niti u jednoj emociji nije prenaglašena i prosta. Magdalena Blažević je svoju rečenicu izgradila kao vlasnicu provjerenih i uvjerljivih životnih podataka, ništa u njoj nije bez odgovarajuće odjeće stvarnosti. 

Na svijet nam je s tom rečenicom došla spisateljica čija književnost u samome startu lako pronalazi svoje čitatelje. Magdalena je stroga u odabiru onoga o čemu piše, a stroga je i prema sebi, svoj stil je tom strogošću dovela do savršenstva. Punu spisateljsku zrelost iskazuje već ovom svojom prvom knjigom. Zato ponovno i podvlačim: Magdalenino pripovijedanje posjeduje eleganciju, nešto gospodsko, ono nam s elegancijom i gospodski priča o svemu što izabere kao svoju temu i sadržaj.

Posljednje veliko prijeratno pijanstvo.

Budi me sunce u sobi socijalističkog hotela u Dubrovniku. Zemlja poda mnom treperi, pokušavam rastjerati mučninu tako što istrčavam na balkon.

I u tom trenutku pola metra od sebe, s druge strane ograde koja me dijeli od balkona susjedne sobe, ugledam maleno dijete, djevojčicu od tri-četiri godine.

Ona tad prvi put u životu ugleda potpuno golog nepoznatog muškarca.

I vikne:

Mammy!

U krevetu sam, pokriven do grla, u strahu da će sad netko lupati na vrata moje sobe, da će dotrčati recepcioner, milicija…

Grlim zahodsku školjku i dugo povraćam.

Nikome o ovom ne pričam, ali me sve do sad prati znatiželja: 

Što li je djevojčica rekla mami, i pamti li što od tog jutra odrasla žena, trideset godina kasnije?

U mojim pričama, otac kupuje auto. Boje truhle višnje. Nakon dužeg izbivanja, i svakodnevnog rintanja na građevini, prvu ušteđevinu, ulaže u golfa keca. Četvera vrata, s kojim je mislio taksirati. Do tada je pedalao na starom, plavo-bijelom biciklu, pet kilometara do radnog mjesta. Otac je radio za Bosna-prevoz, kao kondukter, dok firma nije propala. Kad firma bankrotira, ode u stečaj, ili je očerupaju u pljačkama k’o kokoš, kaže se da je firma propala. Vrlo često, najtačniji opis stanja, u književnom smislu sigurno pjesnički važan, i autentičan, daju najobičniji ljudi. Pada se na cestu, a propada se u provaliju. Dok su ljudi padali po cestama u ratu, firme su poslije rata propadale u provalije neuspjele privatizacije.

U mojim pričama, otac teše drvene puške kad se vrati s linije. Na liniju ide s malom puškom na ramenu. Meni je krivo, i teško što je u oca puška mala dok ide na liniju. Sanjam o kalašnjikovu koji će idući dan, u naramku donijeti. Kad se otac vrati, u pričama, on noću trči za paketima humanitarne pomoći. U noći rođenja moje sestre, donosi prvi, i jedini put vreću brašna. Pred zoru otac legne, u vojničkim čizmama, iz kojih viri najlonska kesa, preko vunenih priglavaka obmotana. Da noge, ko suho meso, vakumirane ostanu.

U podrumu, otac do akšama kucka. Mati nas poimenice saziva na večeru, s terase koja gleda na put. Poslije rata, otac je skovao kredenac, za koji je mati komišijama s osmijehom govorila da je antikvitet. Kad su gosti zbunjeni kimali glavama, rekla bi da je to starina. I zato vrijedan, više nego da je nov novcat.

Kad se otac naljuti, uši mu se zacrvene k’o paprike. Otac u ljutnji zna svašta reći. Opsovati i rondati nadugo sebi u bradu. Ili majci, koja ga za tren oka, riječju blagom, i umilnim pogledom smiri. Kad otac zapne da radi, mati ga opominje da se odmori. Prinosi mu kahvu, i dugo zatim, u tišini s njim sjedi. Otac nije čovjek od puno riječi. Kako stari, riječ mu je dukat. Kad baš mora, zna reći, i dobro progovoriti, nije da ne zna, ali većinu svojih dana otac provodi u tišini. U oblucima duhanskog dima, zamišljen. Mati ga razgovara, i razgoni crni oblak među njegovim obrvama. Izmamljuje mu osmijeh, kao sunce pupoljke u rano proljeće.

U mojim pričama o ocu, u opisima nekadašnjeg njega, vrlo često prepoznam današnjeg sebe. Da je otac, u mladosti, otkrio poeziju, moguće da bi pisao pjesme, i priče, ljepše od ovih koje mu posvjećujem. Ako je otac proza, majka je, sigurno, najfinija poezija. Stih kojemu pojašnjenje ne treba.

Iza kovčega u kojem je počivalo izmučeno tijelo Rajne Z, moje školske drugarice, koja je umirala cijeloga drugog polugodišta, a do nas su stizale vijesti da joj je bolje, da joj je mnogo bolje, da će se uskoro pojaviti u školi, čim joj još malo naraste kosa, u ateističkoj su kapelici na Barama stajale četiri stolice, i na tim stolicama sjedili su Rajnini mama, tata, baka i maleni brat, koji se neprestano vrpoljio, dok je oko kovčega, kao oko mrtvoga Tita, tekla kolona ljudi – jer velika je žalost kad umre dijete – odrasli bi se saginjali, pružali ruku Rajninim roditeljima i baki, grlili ih, nešto im šaptali, dok bi brata samo pogladili po glavi, kao da je pas.

Kolona se sporo kretala, i ja sam, prilazeći im, primijetio da Rajnin tata, inženjer Z, na stopalima ima dvije različite čarape.

Sine Zorane, tebe je moja Rajna puno voljela, rekla je Rajnina mama, grleći me.

Nisam bio Zoran.

Amir Brka: Nebeski nomad,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2019.

Kada savremeni pesnici napišu sonet, oprobavajući se u jednoj od najsloženijih i najslavnijih pesničkih formi staroj osam vekova i znamenitoj u celom svetu, takvi se poduhvati najčešće smatraju kratkim izletima u prostore čvrste, ali i u svakom smislu istražene forme, ekscentričnim stilskim treningom ili nadmetanjem sa slavnim uzorima, igrom koja ipak ne može da odgovori na brojne pesničke potrebe i mogućnosti u modernim vremenima. Sonet se, kao klasični izazov, barem do pojave Nebeskog nomada Amira Brke, izmestio u povremene izlete savremenih pisaca da ovladaju njegovom formom, s jedne strane, a, s druge, u temeljno pipava akademska istraživanja koja se tiču istorije i teorije stiha, rima, poezije uopšte.

Svojevremeno, primajući elektronski od Amira Brke sonet, dva, ili tri, vremenom sam uvidela da ti “slučajni soneti” deluju silom magneta, obuzimaju moju pažnju i utiču na razmišljanja o fenomenu, mogućnostima i mestu soneta u modernim vremenima. Sve “dokumentovanije” sam se, naime, uveravala da je ono što sam za sebe nazivala sonetnom groznicom Amira Brke zapravo izuzetan i neverovatan književni događaj i čitalački doživljaj koji iz temelja menja sve inače tačne konstatacije izrečene u prethodnom pasusu ovog teksta. Stoga se više i ne čudim što mi je u ruke, istovremeno kada je Brka skoro uobličio prvu verziju Nebeskog nomada, došao sjajan bildungs roman američkog pisca Džona Vilijamsa (1922-1994). Reč je o romanu Stoner, objavljenom daleke 1965. godine, kada sam kao petnaestogodišnjakinja maštala da pokušam napisati sonetni venac, dabome: sa akrostihom. Preveden je kod nas tek 2016. godine, ali sam odložila čitanje, jer mi je naslov izgledao “američki neinventivno”. Korisno je kad vam se vlastita zabluda vrati kao kreativni bumerang.

Naime, već na početku romana glavni junak Vilijam Stoner, student poljoprivrede na Univerzitetu Kolumbija, zbog 73. soneta Vilijama Šekspira u potpunosti menja svoj život i umesto farmera postaje profesor engleske književnosti. (Jedna pikanterija u zagradi. Od 154 postojeća Šekspirova soneta, upravo o ovom 73. posebno je govorio u Beogradu i Goran Stanivuković, naše gore list, jedan od svetski poznatih šekspirologa koji predaje na Univerzitetu Halifaks u Kanadi.) Mi na brdovitom Balkanu nismo skloni engleskoj tradiciji, a ni sa svojom najčešće ne znamo šta ćemo, ali sasvim lepo mogu da zamislim kako u idućem veku neki budući Kazaz nekom budućem mladiću parafrazira pitanje profesora Arčera Slouna koje je tada glasilo: “Gospodin Šekspir vam se obraća i posle tri stotine godina, da li ga čujete?”, a u dvadeset drugom veku bi moglo glasiti: “Gospodin Brka vam se obraća i posle stotinu godina, da li ga čujete?”

*   *   *

Pitanje koje me zaokuplja od čitanja prvih soneta Amira Brke, koji su mi tada delovali kao eksperiment za koji se nije dalo naslutiti čemu u konačnici vodi (a od pomisli da će ih nastati blizu dve stotine u kratkom vremenskom intervalu i da će ubrzo postati “vele-knjiga”, kako to sjajno formuliše Ivan Lovrenović, još nije bilo ni traga), moglo bi da glasi: da li, i kako čujemo pre svega, potom razumemo, i, na kraju, kako bismo mogli da tumačimo i vrednujemo ove sonete “u doba kad im vreme nije”, pomisliće oni koji sebe smatraju savremenim u načinu izražavanja vlastitog bića i inovativnim u iznalaženju formi u svom vremenu. One, pak, koji misle da vremena ne prolaze nego kruže – neće začuditi sonetna forma, kao ni različiti oblici kruženja motiva i tema, ideja i slika, pitanja i dilema, izazova i strahova, pobuna i sumnji koje knjiga soneta Nebeski nomad podastire kao trnovit i (bez)izlazan put, ali i put veličanstven u svojoj istinitoljubivosti, beskompromisnosti, hrabrosti i dubini suočavanja pesnika sa krucijalnim pitanjima sveta, društva, jedinke, života i smrti. Autor ovog čudesnog sonetnog kosmosa ne samo da se nije opirao ponavljanjima i opsesiji eshatološkim fenomenima nego je posvedočio kako upravo kroz takav circulus vitiosus nastaje, traje, transformiše se i nestaje i čovek i njegova ideja o smislu i apsurdu života, potom i ideja o smrti kao patnji, ali i izbavljenju, i, na kraju, ideja o nužnosti uobličavanja spoznaja i emocija pisanjem uprkos saznanju da “Od obećanja svetih – jezik je najbolnija obmana” (sonet Na osami).

Ne napušta me uverenje da je Amir Brka, stvarajući Nebeskog nomada, živeo jednu od prekretničkih godina, godinu veličanstvenog epifanijskog iskustva, mističkog transa, melodijskog i jezičkog zanosa, godinu vizija koje nije lako obujmiti umom, a kamoli ukrotiti rečima. Godinu celoživotnog geteovskog iskušenja, a ne samo letovanja sa Faustom! Jednim delom, sve svoje dosadašnje poetske motive, teme, opsesije iz prethodnih pesničkih knjiga, opesmotvorene na različite načine i u različitim formama, uz nove uvide i poente još je i “posonetio”, a onda se otisnuo dalje, u nove teme, prostore, “u misao koju još uvek ne misli niko”.

Mnogo toga iz dosadašnje Brkine poezije u ovoj knjizi je ponovo ovde, drugačije, u savršenom dosluhu sa potpuno novim temama, motivima, idejama – jednako, ali i bitno drugačije, kao da se drevnom formom, intenzitetom, sažetošću, kristalizacijom do perfekcije izdiglo iznad konkretnog vremena u večnost. Tu su Brkina po-etika, životni, moralni i stvaralački credo, dom i preci, njegova Bosna, njegov odnos prema poeziji i jeziku, njegove lektire, njegov Ćatić, njegovi mrtvi majka i otac, njegov Tešanj i njegov Omiš, njegova sagrada familia, njegove bogohulne i čovekohulne misli, njegova rascepljenost i podvojenost, njegove fantastične i bizarne i pesimistične i apokaliptičke reminiscence, snovi i more koje se “postvaruju” od rata devedesetih do danas, a postvarivaće se i u “toksičnom futuru”.

I pesnik (Paul Celan) i citat (“Ima još pjesama za pjevanje s one strane ljudi”) za moto Nebeskog nomada pomno su odabrani da na više nivoa komuniciraju sa osnovnim poetičkim načelima Amira Brke, ali i dvojice pesnika koji, svaki na svoj način, kao da odgovaraju na čuveno Adornovo pitanje: da li je moguće da se nakon Aušvica uopšte pišu pesme? Četvrt veka nakon Celanove Todesfuge, verovatno najpotresnije ako ne i najbolje ikad napisane pesme o holokaustu nad Jevrejima, pesnik se ipak ubio. Sedam decenija nakon Celanove, i Brka je napisao svoju fugu smrti kao pesničko finale njegove istoriografske knjige o Nisimu Albahariju, ali i sa, tada, dve decenije pamćenja Srebrenice. Da ljudski rod nema nikakvu korist od zaboravljanja – oduvek mi se činilo logičnim, ali da je nema ni od pamćenja – zastrašujuće je saznanje kojem smo nemušti svedoci. Pamćenje je načinilo Celana velikim, ali ga je, verujem, pamćenje i ubilo. Pamćenje, kako doživljenog tako i pročitanog, ni Amira Brku ne čini sretnim ni spokojnim, naprotiv!

Nad smislom i mogućim razumevanjem formulacije “pevanja s one strane ljudi” valja nam zastati. Pevanje bez čoveka koji peva je nemoguće, ali kakvo je onda i o čemu je ako je “s one strane ljudi”? Prva pomisao, ona da “s one strane ljudi” znači i s one strane života, zapravo je bezazlena i prirodna mogućnost (smrt, uostalom, jeste pesnički motiv par excellence). Međutim, ako uvidimo da “s one strane ljudi” može da znači i sa strane neljudi, stvar se usložnjava po pevanje, a naročito po pesnika, a u višeznačnoj reči poetika podjednako akcentuje, ako ne i snažnije, drugi njen deo – etiku.

Zaziranje od ljudskoga roda rasejano je po mnogim Brkinim sonetima kao intuitivni čin, iskustvena potreba i nužnost, istorijski nauk, savet zdravog razuma, jauk pripadnika, a, po meni, vrhuni u sonetu Oda mrtvima, gde lirski subjekat gorko primećuje kako će se čak i njemu neko izjadati sa neupitnim poverenjem tek nad njegovim grobom! Jednako je dosledno i iterativno i zaziranje od Boga, bilo kojeg i čijeg, kao od “opsjenarske baštine” i večitog razloga za ljudske podele i mržnju, ratove i zločine, ograničavanje slobode i uterivanje straha u kosti, proglašavanje drugačijeg mišljenja, pa i čina mišljenja po sebi – deliktom.

*   *   *

Usidren u rodnom gradu, Amir Brka jeste duhovni nomad modernih vremena, sa punom svešću o tom nomadstvu kao sudbini koja, tako mu se katkad čini, a soneti o tome svedoče mnoštvom nijansi, nije ni slučajna, ni odabrana, nego dodeljena nekim višim i ne do kraja saznatljivim razlozima. Brka u životu nije upoznao ono što čini praksu zemaljskog nomadstva. Nešto slično se u istoriji dogodilo mnogim velikim pesnicima koji su mesto rođenja menjali samo ako su prognani, poput Dantea iz Firence, ili prinuđeni da drugde nešto rade, poput Šekspira koji se iz Londona ipak vratio u rodni Stratford na Ejvonu da tri godine kasnije umre. Dantea i Šekspira izdvajam kako zbog sonetne forme u kojoj su se proslavili, tako i zbog neočekivanih duhovnih ukrštaja u ogromnom vremenskom rasponu i mogućnosti uspostavljanja neobičnih poređenja s našim autorom, kakve bi posvećeni tragač mogao da poduzme kao izuzetan izazov za opsežnu studiju. Možda ljubiteljima autoriteta i nedodirljivih ikona svetske književne istorije zvuče neverovatno ili odveć afirmativno ovakvi kritički sudovi i komparacije, ali meni je važno da iskažem ono što mislim i u šta verujem.

Pod poetičnu sintagmu nebeskih nomada mogućno je podvesti i pomenute pesnike, i mnoge druge stvaraoce visokih kvaliteta i dometa, kao i autora ove knjige soneta. Premda je sintagma jedini put upotrebljena u sonetu Za ocem i konkretno dočarava elan, poverenje u svet i lakoću s kojom dete, zaštićeno roditeljskom ljubavlju, gotovo bestelesno korača malim poznatim prostorom upijajući zvuke ezana, istaknuta u naslov ona postaje izvor podsticajne višeznačnosti. Nebeske nomade vidim kao one koji čitavog života neumorno lutaju i tragaju, na javi i u snu, za magnum ignotum, velikim nepoznanicama postanja, sveta, uma, zaumlja, ideja, snova, ljubavi, smrti, one čiji ponorni pesimizam kao pogled na svet pobuđuje čitaoce da promišljaju život bez straha ili banalne koristi po sebe. Tu tragalačku strast pesnici i suptilni čitaoci im neretko, i kada su ateisti, pripisuju i s one strane života, jer njihovo delo ostaje svetionik koji i naslednike inspiriše i iskušava.

*   *   *

Pojedinačno, Amirovi soneti su svojevrsne male kutije poput onih majstorija “metafizičara male kutije”, kako je Vaska Popu nazvao Čarls Simić. Brkine “sonetne kutije” je duhovni izazov i kreativno zadovoljstvo otvarati. Katkad pomišljam da je avantura na ličnu odgovornost otvarati ih u ovom vremenu raznovrsnih diktata i pohvala jednoumlju (na mnogim sonetima mogla bi da stoji ona danas licemernim zakonima nametnuta, a opominjuća napomena da se upuštate u saznanje na svoju odgovornost i da nema ko da vam isporuči nadoknadu za pretrpljeni šok, bol, uviđanje neprijatnih istina i umnožavanje pitanja koja su do sada za većinu čučala u mraku). Otvaranje predstavlja labirintne potrage, istraživanje tajanstvenih pretinaca, susret sa pesničkim slikama koje se ne zaboravljaju, sudar sa idejama koje čas plaše čas hrabre, ali i beskrajno razastiru vidike, donose poente, omogućavaju oneobičavajuća značenja.

Citiraću maločas pomenutog Čarlsa Simića koji je Vaska Popu dubinski razumeo, jer ga je prevodio na engleski, što je skoro nemoguća misija. Kaže, naime, Simić: “Kad malo rastresemo tu kutiju, iz nje počnu da iskaču religije i filozofi, sa svojim raznovrsnim bogovima i đavolima. Imaginacija je dvosmislen blagoslov. Istovremeno radi i za nas i protiv nas. Ne možemo se odupreti njenim iskušenjima, a, ipak, njena aktivnost ima načina da potkopa sve što znamo. Nije li to ono čemu je poezija oduvek tajno stremila?”

Uživala sam, ali i odbolovala “rastresanje” mnogih kutija u koje su čarobnim jezikom, melodijom koja traga za savršenstvom, katkad sasvim neočekivanim, ali superiornim rimama, “spakovani” pojedinačni soneti Amira Brke i doživela upravo ono o čemu Čarls Simić, takođe vrstan pesnik, govori povodom Vaska Pope, poete drugačijeg tipa i kova od Brke. Ko sve i šta sve ne iskače iz ovih soneta, poput čudovišta, opasnosti i teških zadataka za najhrabrijeg junaka bajki, ali bajki bez hepienda! Čarls Simić nam je, eto još jedne čudne pikanterije, ostavio i podatak da je Popa poznavao Paula Celana i divio mu se. Potvrda više da ova intuitivna umrežavanja, kakva bih pre mnogo godina prećutala smatrajući ih proizvodom moje mašte i proizvoljnošću, sada iskazujem, sledeći misao o podrivačkoj funkciji imaginacije kao preduslovu za slobodno mišljenje.

*   *   *

Koliko god da su, gledano pojedinačno, ovi soneti ogledalo raznovrsnosti i težnje da se misao i emocija iskažu o različitim temama i fenomenima kao središtima različitih spoznaja, Brkin smisao i volja za sistem, logičan red i viši oblik čvrste narativne strukture, karakteristični za njega i izražavani i ranije (a pisala sam već o tome povodom Tačke), sada apsolutno kulminiraju u besprekornom, kako u segmentima tako i u celini, redosledu stotinudevedesetjednog soneta. Ne praveći cikluse po bilo kom formalnom kriterijumu, pesnik pažljivo, a prividno jednostavno niže sonete stvarajući iluziju da slede poput dana i noći, misli i snova, raspoloženja, iskustava, ideja, događaja i doživljaja u ljudskom i društvenom životu. Time stvara i iluziju o protoku vremena (na opštem planu milenijumskom, a na planu lirskog subjekta decenijskom), iako su pesme nastale recimo tokom jedne godine. Iako svaki sonet ima svoj naslov, mogli bi se, poput Šekspirovih, pamtiti i po broju, i jednom u budućnosti biti u posvećenom krugu stručnjaka i zaljubljenika tako i prepoznavani, poput šifara. Takođe, sonet Na moj 55. rođendan mogao bi u budućnosti biti numerološka šifra, kao što je to čuveni Danteov stih na početku Komedije (“Nel mezzo del cammin di nostra vita” – u prevodu Na pola našeg životnog puta ili, u prevodu Kolje Mićevića, Na pola puta našega života) koji je poslužio ekspertima da utvrde koje je godine i u kojim svojim godinama Dante započeo pisanje slavnog spisa.

Vredelo bi nekom drugom prilikom poseban esej napisati o odnosu između prvog i poslednjeg soneta (Taj dečak i Nerođeni) u knjizi Nebeski nomad. Početak i kraj dela obitavaju u sferi dejstvujuće centripetalne sile koja u središte stavlja ključnu univerzalnu istinu da za ljudsko biće pravi opozit nije život – smrt, već rođenje – nerođenje. Ako je rođenje tragedija izgona iz Raja, onda je život uzaludna borba, spoznajna drama kako su sva “kazivanja blistava”, mitovi i svete knjige o dolasku na ovaj svet zapravo opsena. Lirski subjekat ovih soneta rano shvata da “za nj nije raspet nikakav Krist”, “da njemu puta nije osvijetlio ni jedan Buda”, te da je misija života “u razobličenju svih varki” i osvajanju vlastitog kruga “u kojemu slobodan bi disao”, makar taj krug bio tek toliki “koliki zaprema kišobran”! Sonet je u jednoj ravni životni credo samog pesnika, autobiografska ispovest o samouverenom mladalačkom izboru životnog puta, ozarenoj čistoti, samoodabranosti da se peva i kazuju istine, makar i na vlastitu štetu. Ovaj sonet je istovremeno, u sledećoj ravni, i povest o sudbini svih nebeskih nomada u istoriji, a sposobnost sa kojom Amir Brka amalgamiše lično, posebno i opšte u većini pesama je, kao i u pomenutoj, fascinantna.

Završni sonet je, pak, monolog Nerođenog koji ne “prebiva u limitima tijela”, čija je zbilja “prazna i bijela”, koji je primer onoga što podrazumevamo pod tabula rasa, koga ne dotiče istorija, vreme, strah, glad. Zanimljivo je i indikativno da je Nerođenče (termin Voje Čolanovića u izuzetnoj romansijerskoj pripovesti Džepna kob o fetusu koji je svojom voljom odbio da se rodi) ispunjeno mržnjom i prezirom prema rođenima, svejedno da li slabima ili hrabrima, hedonistima ili asketama, očajnicima ili sretnicima, pohotljivcima i oholima… Nije tu reč o mržnji i preziru iz zavisti prema rođenima, već o spoznaji šta je sve nerođenjem izbegnuto da se počini ili pretrpi, kao i o veri da blaženstvo (koje shvatam i kao svetost i kao nevinost) boravi jedino u svetu nerođenih, gde lirski subjekat želi da večno ostane. Izuzetni roman Martina Amisa Putokaz vremena ili Priroda prestupa, unatražno ispripovedan da bi se pokušao razumeti holokaust, kao i pomenuti Čolanovićev roman, zapravo s istom idejom govore o istom fenomenu u proznoj formi. Pišući pre mnogo godina o ovim romanima, formulisala sam tadašnje svoje uverenje iskazom: “Ironija proizlazi iz znanja kako je bilo, a nevinost iz neznanja kako će biti.” Danas pomišljam da bi ovakav iskaz mogao biti jedan od mogućnih putokaza u bezobalnom i nezavršivom promišljanju knjige/hrama poput Nebeskog nomada Amira Brke.