CLAUDIO MAGRIS – DUNAV

Dvorac Sigmaringen, koji su uzdiže nad vodama mladog Dunava, nije bio mjesto sklada i ispunjenja želja već, naprotiv, mjesto odlazaka, bijega i izgnanstva. Pa i među njegovim gospodarima, kneževima Hohenzollern-Sigmaringen, ostali su u sjećanju ponajprije oni koji su otišli da bi postali vladari stranih zemalja (kao Karlo ili Carol I Rumunjski, u prošlom stoljeću) i oni protjerani preko noći, 1944. godine, da bi prepustili mjesto francuskoj kolaboracionističkoj vladi iz Vichyja koja je slijedila povlačenje njemačke vojske, nemoćnoj i nestvarnoj kamarili maršala Petaina i Lavala, njegova prvog ministra. U tom dvorcu odigrala se tragična epizoda, svjedočanstvo njemačkog izopačenja i, nakon svega, sutona njemačkog duha u podunavskoj Evropi.

Klaudio Magris, Dunav

Vasko Popa, veliki evropski pjesnik, dozivao je Dunav, tog „velikog gospodina“, da izađe iz korita i pohodi njegov bijeli grad, sa poklonima koji se ne mogu odbiti. To je suština njegove pjesme, uopšte cjelokupne poezije ovog genijalnog pjesnika – darovi koji se ne odbijaju. Tako je na mene djelovao Dunav svaki put kada bih se našao pokraj njega, ili još bolje, još tačnije i meni draže, mada me je to i prestravljivalo, na njemu, jednako u čamcu ili na mostu. Kao što je Popa predlagao Dunavu da zajaši velikog šarana i ode u oblake, tamo gdje je nastao, tako sam se i ja osjećao, da sam zajašio nekog ogromnog šarana koji će me odnijeti negdje, plašeći se dubine, u neizvjesnost. Uzvodno i nizvodno, bar onoliko koliko sam lično iskusio, između Kladova i Ingolštata. A to je najznačajniji formativni period moga života. 

Tako je pjevao vršački i beogradski pjesnik, Vasko Popa, a mene je na ovu pjesmu podsjetila izuzetna knjiga „Dunav“, tršćanskog germaniste Klaudija Magrisa, koju je na hrvatsko-srpski izvrsno prevela Ljiljana Avirović Rupeni, a objavio „Grafički zavod Hrvatske“, 1988. godine. Kasnije je objavljeno i srpsko izdanje, koje nisam pregledao, tako da o njemu ne mogu ništa da kažem. U međuvremenu bio sam u Trstu i kupio, uz još neke knjige, i originalno, italijansko izdanje „Dunava“ koje je objavio milanski izdavač „Garzanti“, 1986. godine. „Dunav“ nije obična knjiga, on je enciklopedija, svaštara, svojevrsni Dekameron srednje Evrope, ili njemački Mitteleurope.  Ima mnogo pripovjedača, dok teče onako kako je sam pronašao svoj put, oni se smjenjuju i takmiče ko će biti istovremeno stvarniji i fantističniji od svojih prethodnika. Jer ovo takmičenje ne može ići od jednog mjesta prema sljedećima. Naprotiv, uvijek od tog mjesta sagledavaš prethodna mjesta. Tu zastaneš, pa granaš poglede i misli. Ali, mnogo važnije je šta vidiš u sebi, čime te to ispunjava pripovijedanje o ovoj mitskoj rijeci. Ova knjiga upućivala je i mene, budućeg pisca nekoliko romana kojima je istorija podloga, da još temeljitije uđem u potrebnu građu kako bih za sebe stvorio  istinske koordinate vremena i prostora. Često je listam, zaustavim se i čitam, ne mogu da je ostavim. 

Uvijek postoji neko predznanje, rijetko se kreće od totalne ništice. Dunav je za  mene, prvi put, bio naziv  željezničke stanice u Beogradu. Da bi putovao u Banat trebalo je da kreneš sa „Dunav stanice“, što sam i ja učinio tamo negdje krajem oktobra 1958. godine, do Pančeva gdje ću ići u gimnaziju „Uroš Predić“ sve do 1962. godine. Iako je na drugoj rijeci, koja ide tamo iz Rumunije, na rijeci Tamiš, Pančevo je vezano i za Dunav od koga se izmaklo, ali ga nije nikada napustilo potpuno. Trčali smo pored Tamiša sve do Dunava, tu bismo se malo odmorili i kretali nazad. Dunav je izgledao kao more, beskrajan, moćan, prijeteći. 

Drugi moj dunavski podstrekač je putovanje do Kladova, Lepenski vir, stari put zavojit toliko da malo njih u autobusu ne povraćaju, ali veličanstvenoст Dunava, kad se pokaže u svoj svojoj širini i ljepoti neuporediva je sa drugim rijekama. Hidorcentrala, priča o Rimljanima, Trajanovoj tabli, svim civilizacijama koje su tu bile ko zna koliko da bi nestale, kako nestale, gdje su isparile? Negotinska krajina, Mokranjac, kasnije sjećanje kada mi Vlado Milošević pokaže svoju kompoziciju „Veliki gospоdin Dunav“ koju je posvetio  Prvom beogradskom pjevačkom društvu“ i njihovom dirigentu, akademiku Dimitriju Stefanoviću,   prvom pravom tumaču starih srpskih neuma. Teško da bi se ijedna kompozicija na bolji način poklopila sa ovim pjevačima i sa Popinom poetskom vizijom ove rijeke. Na tom malom prostoru, gdje se smjestio Lepenski vir, smještaju se legende i mitovi, od onih bitnih, vezanih za rad otkrivača ovog dragocjenog nalazišta Dragoslava Srejovića, do neizbježnih neznalica koji sve to pripisuju starom srpskom nasljeđu čime se porijeklo Srba odvaja od slovenskih korijena, jer je starije. Starije od Helade, pošto je ovo nalazište postavljeno u osmi milenijum prije Hrista. Glupost zaista nema granice. 

Kao stari zaljubljenik u tehniku, Teslinu nauku, bio sam fasciniran đerdapskom hidrocentralom, samom činjenicom da je čovjek uspio da ukroti ovu moćnu rijeku. Ali nismo išli dalje, da bismo otkrili Trajanove puteve, rimske ostatke i još više, krajeve koji su za Evropu dugo bilo zagonetniji od dalekih kontinenata. Taj prostor kroz koji se probija Dunav a koji dijeli Rumuniju i Bugarsku bio je i ostao priča za sebe, o kojoj sam i sam dugo maštao, prije nego što sam pročitao kod Magrisa da i on ima isti takav odnos prema prostoru na kojem su obitavala mnoga plemena o kojima arheologija jedva da svjedoči. A taj odnos on je stvorio na osnovu lektire i njenih zagonetki, nedoumica i nedorečenosti. Opisuje  svoje putovanje poput Feliksa Hartlauba, njemačkog pisca, da je nakon Beograda započinjala u njegovoj glavi neka zbrkana magla, što mu je činila nejasnim i neodređenim te balkanske zemlje u kojima se nalazio, te se pitao gdje je. Pa i ja se, očekujući autobus za Kladovo, pitam gdje sam.

Vraćam se na drugu stranu, prema Dunavu što protiče kroz Njemačku, da bi uz Rajnu bila temelj mnogih legendi i  mitova o kojima je ispisana ogromna literatura, na koju su se naslanjali stvaraoci svih umjetničkih grana i vrsta. Vagnerovi muzički mitovi, književna i slikarska djela, ali i arhitektura koja spaja gotiku sa našim vremenom. Kada se neko tome posveti, onda je dobio posao skoro za cijeli život. Tu se smijestio i mladi Hajdeger koji će, njemački čvrsto, suprotno Tomasu Manu, prigrliti nacizam kao odanost narodu i tlu. Gotovo na svakoj stranici svoje knjige Klaudio Magris otkriva nam neko novo ime, neku vezanost, manju ili veću sa Dunavom i prostorom koji on obilježava. 

Osim Beča, gdje nemam šta da otkrivam, nego samo da se divim svemu onome što je ostalo od Habsburga, slučaj me je odveo u Ingolštat, gdje sam bio gost u porodici naših tadašnjih gastarbajtera, Banjalučana Slavka i njegove Anke, ugostitelja. Slavko je bio talentovan mladi fudbaler „Borca“,  vjerovatno je očekivao da bi mogao u fudbalu pronaći svoju budućnost. Ali nije bilo tako suđeno, kao električar otišao je sa ekipom u Čehoslovačku, da li kao saradnja ili kao preuzeti i dobijeni posao na nekom konkursu u šta sumnjam. Ovako ili onako, Slavko je sve to izgustirao i po povratku u Banjaluku spremio se na gastarbajtersku avanturu. Njegova je računica bila jednostavna, otvoriće restorančić u kome će Anka biti kuvarica a on će služiti piće. Ali glavna je hrana. Ide tamo gdje ima dovoljno naših ljudi da može njima biti ugostitelj, za to vrijeme naučiće njemački jezik i usavršiti se u ugostiteljstvu. Anka je u tom poslu bila i u Banjaluci radeći u Opštoj bolnici kao kuvarica. 

U Ingolštatu su otvorili restoran „Sarajevo“. Prije toga bili su u još nekim mjestima, ali nisu bili zadovoljni. Danas nam se čini da su sve gastarbajterske priče iste, ili bar slične, što i nije daleko od istine. Ma koliko se tada moglo zaraditi postojalo je i ono čega nije bilo, za čim se nostalgično čeznulo. Kad stekne penziju, Slavko će jedva dočekati da se preseli na jadransku obalu gdje je napravio kuću sa više apartmana. 

Ja sam u Njemačku išao da kupim sinu mali računar Sinclair koji je tada bio ono za čim su čeznuli osnovci i srednjoškolci, ali i studenti, jer bolji računar bio je za naše budžete preskup. A meni je, naravno, putovanje kroz Njemačku, naročito između Ingolštata i Minhena, bilo u svakom pogledu inspirativno. Minhen sam od ranije prilično dobro poznavao, njegove muzeje i ulice, ali Ingolštat mi se otvorio kao grad kroz koji protiče Dunav i gdje u moćno njemačkoj automobilskoj industriji radi mnogo Jugoslovena. Restoran „Sarajevo“ bio je gotovo na obali ove rijeke koja je već i tu moćna, ali daleko od one širine i snage koju će kasnije postići, naročito poslije Beča. Stajao sam na mostu i puštao da me nose mnoge asocijativne misli. Drugačije se u Njemačkoj ne može. Moćna zemlja gdje se spojilo i amalgamiralo dobro i zlo. Pa naša misao ne može da se otrese toga. Naročito misao jednog ratnog siročića sa obronaka Kozare. Odjednom, imam utisak da to zlo nosi Dunav, samo u svojoj dubini, koja je već u Ingolštatu znatna. A ni brzina se više ne smije potcjenjivati. 

Čitajući „Dunav“ Klaudija Magrisa ja sam prolazio svoju sudbinu skupa sa sudbinom Slavka Karduma i njegove porodice, vraćajući se potom u gimnazijske dane, preskačući ogromne prostore, u Pančevo i Beograd. Poda mnom je zvonio pančevački most preko koga je tandrkao voz, a gdje sam često, čekao noću da bi me neko primio u auto i povezao u Pančevo jer drugog prevoza u noćne sate nije bilo. Imao sam utisak da se na tom mostu uvijek nešto radi, da nikada neće biti do kraja popravljen, ali ni zatvoren jer drugog mosta nije bilo. Često sam razmišljao o dunavskoj obali od Beograda do Smedereva, o Grockoj i vinogradima, ali i bantskoj strani,od Pančeva prema Beloj Crkvi i Vršcu, istovremeno razmišljajući kroz vrijeme. A to vrijeme najbolje je uhvatio Magris ispisujući izvanredne stranice o ljudima bez kojih ne postoji ni istorija rijeka. Tu su starosjedioci i putnici, političari i književnici, ratnici i njihove žrtve. 

Nama je stalno na umu zlo koje je Njemačka država i nacija počinila prema ostalim evropskim državama i njihovim državljanima. Odakle to potiče, kako se formirao taj militaristički duh sa fantomskom nadmoći u svemu? Da bi se do njega došlo treba da se pokaže kako se formirao kult njemstva, njemačke države. Toliko je izvrsnih dijelova sa gotovim pričama o starim vladarim i njihovim podanicima, o prihvatanju države kao vlastite obaveze i stalnog zadatka. Kada Rudolf Hes piše svoju autobiografiju on daje jezivu sliku Mauthauzena, prema Magrisu najpotresniju knjigu o logoru. Taj odnos ratnog zločinca prema tačnosti, jeziv je pokazatelj njemačkog duha. Odmah iza Drugog svjetskog rata, kada je krenula obnova Njemačkih gradova, brojni stranci koji su dolazili u tu razorenu Njemačku bili su fascinirani stoičkim držanjem Nijemaca kojima je sve bilo uništeno. Gotovo da nisu mogli čuti nikakvo jadanje nad hudom sudbinom. Pitam Slavkovog sina Željka, izvrsnog inžinjera u „Simensu“ u čemu je tajna njemačkog uspjeha. U kvalitetu i radinosti, ni u čemu drugom. Oni ne znaju da fušere ni u čemu.

Ali, evo kako Magris doživljava Hesovu knjigu: „Höss piše poslije smrtne osude, a da nitko nije to od njega tražio; nepoznata je pobuda što ga na to nagoni i ne da se protumačiti željom za oplemenjivanjem vlastite ličnosti, jer je autoportret u svakom slučaju zločinački, a knjiga je, čini se, podređena odlučnom zahtjevu za istinom, potrebi potvrđivanja preživljenoga života, točnoga protokoliranja i bezličnog prepuštanja spisima. S tog je razloga knjiga spomenik, zapisnik barbarstva, dragocjeno sredstvo protiv upornih i odvratnih pokušaja poricanja ili barem ublažavanja, zamagljivanja. Zapovjednik Auschwitza, ubojica stotine i stotine tisuća nedužnih, nije nenormalniji od profesora Faurissona, koji je negirao stvarno postojanje Auschwvitza.“

Ali Magris nastoji da pokaže sve što jedna velika rijeka nosi sa sobom. Pa i povezanost čovjeka i vode, česta otuđenost od biljnog i životinjskog svijeta, složenost uspona i padova starih gradova, sve je to dato tako da ova knjiga treba u svakom pogledu biti obavezna lektira na studijama geografije, ali i istorije.

Izvrsne opise Vojvodine, njene složenosti, multinacionalnosti, vezanosti pojedinih manjina upravo za Vojvodinu a ne za njihove „matične“ države, sve je to uhvatio kao niz trenutnih snimaka fotoaparatom u svojoj knjizi Magris. Možda je najbolje dao skicirani portret Ervna Šinka i njegovih borbi sa sablastima staljinizma. Važno je citirati ovo: „Roman jednog romana“ je prevažno svjedočanstvo, to je povijest jednog pisca koji vjeruje da nije pisao ni za koga, jer su, bilo njegova knjiga bilo njegov dnevnik, naizgled zauvijek osuđeni na neobjavljivanje, a autor proživljava dramu djela koje je lišeno priatelja, sablast pisanja koje kao da upija život ali bez cilja i bez izlaza. 

Magris izvrsno opisuje nekadašnju Vojnu krajinu, tzv. Grenzere, gdje su graničari stvorili svoju autonomiju nasuprot neprekidnim ugarskim zahtjevima da im se plaćaju razne pristojbe. Po svemu sudeći, nije poznavao „Seobe“ Miloša Crnjanskog, taj veliki roman sa Dunava, što je možda za nas umanjilo donekle njegovu vrijednost. Ali je dao izvrsne opise graničara i njihovih sudbina. Prelom nastaje kada im se ukida, 1881. godine, Vojna krajina, koja je zadala tom stanovništvu koji su živjeli od onoga što su primali od cara, a prije svega od svoje autonomije, samrtni udarac. Magris citira Mihajla Pupina, kome je otac rekao: Ti nećeš nikada biti vojnik carske vojske, Car je iznevjerio svoju riječ, on je izdajica ljudi iz Krajine. Ali nas obavještava o nečemu što nismo ni približno znali, o literaturi koju su stvorili banatski Nijemci, nestali poslije Drugog svjetskog rata. Neke njihove knjige trebalo bi bar prevesti.

U ovom novom čitanju, primijetio sam rečenicu nama danas aktuelnu: Povijest Krajine, koja je bila zdravstveni pojas protiv kuge kroz stoljeća, povijest je nereda ali i discipline, željezne veze koja je povezivala te narode, kojih je domovina bila ničija zemlja između domovina drugih; povijest je i surovost barbarskih i okrutnih muka, vjernosti, hrabrosti, teškog napora, divlje vitalnosti, ratnog hvastanja, kao i povijest dvaju pandura poslanih da prate dva carska bataljona od petsto pješaka, kako ih nitko ne bi oteo. 

Nemoguće je ni približno prepričati sadržaj ove knjige, brevijara najrazličitijih znanja i htjenja, koje je skupio Klaudio Magris dajući ga svojim gotovo baroknim stilom u kome nema nikakve sumnje šta on, kao pisac, zastupa ploveći kroz to obilje. Cijeli je rukopis protkan njegovim razmišljanjem o temeljnom pojmu Mitteleurope koju su generacije zamišljale na sasvim različite načine. Tako i mi, ploveći sada prema ušću moćne rijeke u Crno more, na rumunskoj obali, citirajmo jedan ne tako dug odlomak:

„Sulina je znak ispražnjenja, filmski atelje gdje su prizori već prije mnogo vremena, a u kojemu je Troupe, pošto je otišla, ostavila scene, kostime i kulise koje više neće služiti ničemu. Constantin Frantz, pravnik i Bismarckov protivnik, pobornik federalne i višenacionalne Mitteleurope, čiji bi njemački sastojak bio i sastojak sjedinjenja, ali ne i nadvladavanja, sanjao je o podunavskoj federaciji, koja bi uključivala, kao što kaže i doslovce uzeta riječ, i ušća, deltu, ovaj svjetionik u Sulini što pokazuje ulazak rijeke u more. Protekle vode, odgovara žubor ovih obala. Film koji je već snimljen, film je stare podunavske Evrope, priča o ljubavi, o diplomatskim zavrzlamama i otmjenosti belle epoque, smještena u ambijentu Comimission europeenne du Danube, koja je vodila, sa svim zapletima devetanestostoljetne politike, radove za proširenje i regulaciju luke u Sulini.“

Viševjekovno htjenje političara, prvenstveno njemačkih i austrijskih, bilo je istovremeno i stalni san pisaca, o prostoru čija je kičma Dunav, ta nevjerovatna mitska rijeka. Samo što su ga oni različito zamišljali. Među takve Magris je čak svrstao i Titovog oponenta, Đilasa. A prostor je fluidan pojam i bez svih tih odrednica i ne postoji. Kao što je južno mediteranski prostor koji povremeno Tršćanin Klaudio Magris navodi kao kontrapunkt dunavskom, a koji, opet, predstavlja sasvim drugačija htjenja od helenskih do naših dana. Ali to je već priča koju nam je na sjajan način ispričao Predrag Matvejević u svom „Mediteranskom brevijaru“. Žudio sam za oba prostora, osjećao njihovu ljepotu, ali i njihovo prokletstvo. Takav je čovjekov usud. 

Jutros se u čudu budim. Sanjao sam, čini mi se, svu noć, ali se ne sjećam sna. Osim da sam u snu izgovorio rečenicu, koja mi je bila toliko lijepa da sam se od njene ljepote probudio. I sad je, upravo probuđen, pokušavam upamtiti.

Zapili smo kišu. To je rečenica.

Ne znam što ona znači, osim što znam da je kiša tu kiša, nije nešto drugo.

Uzalud je pokušavam istražiti. Nikakva je moja policija.

Jučer je, dok smo se vozili prema gradu, udario veliki pljusak. Govorila si mi da stanem ako mi smeta u vožnji. Ponavljala to. Jer ti je smetala velika kiša.

Je li otud zapili smo kišu?

Ili je nešto veće.

Dnevnik jednog penzionera/78

28/04/2020

Kamo su otišli zagrljaji, poljupci, milovanja? I rukovanja, štipanja, tapšanja po ramenu, držanje pod ruku? Nametnuta distanciranja učinila su ih krivima za podmuklu zarazu, sumnjivima da kidišu na javno zdravlje. Nema lijeka za šetetu koja je nanesena njihovoj slici. Vratit će se, ali će biti sputani, nagoviješteni, smušeni.

Bit će kao kad se gleda film iz davnih vremena, kad na platnu puše glumci a i gledatelji u dvorani. Tako će se gledati ljubavni filmovi sa zagrljajima i poljupcima: čudeći se njihovoj lakoumnoj nepromišljenosti. U novim ljubavnim filmovima neće se vidjeti da se puhanjem šalje inkriminirajući rukoljub. Možda će se vratiti inscenacije serenada pod balkonima, ali s prilično udaljenim malim orkestrom te dozvolom koju je izdao ured za zdravstvo.

Iz tih dokonih misli proizašli su ovi kratki i pomalo rastuženi redci:

Oglas

Zabranjena vjenčanja i sprovodi,
zagrljaji proglašeni zločinima,
sada se dodaje da čak su i suze
kužne, šire zarazu.
Zabranjeno je brisati ih.
Onaj tko plače izlaže ostale visokom riziku.
Tko plače morat će ih dati na analizu.
Novo će ih cjepivo sterilizirati.
Tko reže luk stavljat će ronilačku masku:
lukovica sadrži ozloglašena preteču suzavca.
Plinovi kojima raspolažu snage reda
pretvorit će se u omamljujuća sredstva.
Jecaji će biti prigušeni.
Oglas za ljubavnike
i svakog ožalošćenog:
danas od ponoći u ilegalu ulazi
raznježenost. 

Preveo Tvrtko Klarić

‘Našu susjedu Ann svaki dan posjećuje prijateljica’, debelim štampanim slovima piše na obavijesti koju je revni građanin zalijepio na prozor dnevne sobe. ‘Tim sebičnim postupkom dovodi u pitanje zdravlje svih nas u kući. Srami se, Ann!’ Poruku prati cijeli red debelih strelica koje pokazuju prema gore, što u ovom slučaju ne znači ništa dobro kao u leksikonu emotikona, već naprosto lokaciju na kojoj živi ozloglašena Ann. Ovo je jedan od, doduše, rijetko ‘proaktivnih’ primjera građanske savjesti, ali kultura potkazivanja procvala je u Velikoj Britaniji brzo i naglo baš kao proljeće 2020.

Korona-mjere su u ovom društvu, koje o sebi misli kao o progresivnom, stoljetno demokratskom, prepuštene individualnoj savjesti građana. Policiji su dodijeljene nove, male ovlasti koje provodi neujednačeno i nedosljedno. Je l’ mjera, je l’ preporuka, je l’ zakon? U mutnoj zoni između mjera i preporuka profilirala su se dva zaključka. Prvo, velik broj građana je neodgovoran, razmažen i nedorastao poklonjenom povjerenju. Drugo, preko noći je niknulo čudo malih špijuna i policijaca-amatera na kojem bi nam pozavidjeli prezreni represivni režimi. Jedna je medicinska sestra na šajbi pronašla zataknutu poruku :’Vidim da svakog dana izlaziš i odlaziš nekamo autom. Nisi u uniformi, dakle, ne ideš na posao. Sram te bilo. Gledam te. Znaj da si prijavljena policiji.’

Na lokalnoj društvenoj mreži za stanovnike mojeg kvarta građani se svakodnevno pjene i prokazuju; šetače s prerazigranom djecom, oznojene džogere, zadihane bicikliste, brojčano prevelike obitelji, pojedince koji ‘svakodnevno izlaze iz kuće’, iako to nigdje nije izrijekom zabranjeno. Poneki, blaženo nesvjesni ironije, vozeći se biciklom primjećuju zabrinjavajuću količinu građana na ulicama te im na društvenoj mreži čitaju lekciju.

Pravednički gnjev povremeno uzleti do ekstremnih visina s kojih ozlojađeni zazivaju vojsku i policiju da izađe na ulice i počne uvoditi red ‘kad već sami nismo u stanju’ ili se nadaju uvođenju aplikacija kojima bi se pratilo kretanje zaraženih. U ime zdravlja priželjkuju da im ograniče slobodu i ukinu privatnost. Nitko spremniji od bogate srednje klase da prostre crveni tepih zemlji Gilead, za vlastitu dobrobit.

Kad ne strahujem od bliske distopije, borim se s karantenskim zamorom. Dani su puni monotonih zadataka, razina kreativne produktivnosti niska, količina mrvica po stanu neusisiva, dijete sve prepredenije, sa sve sofisticiranijom primjenom izjava ljubavi kako bi izbjeglo zadatke i postiglo kratkoročne, diskutabilne ciljeve.

Sanjam jednu noć da moja prijateljica Ana i ja idemo na balet k nekoj ženi koja ima studio s prečkama na kotače. Svaki put kad dignem nogu, prečka se otkotrlja. Progoni me, čini se, osjećaj uzaludnosti. Da ne spominjem da je u takav san povesti prijateljicu, bivšu balerinu, posebna vrsta mazohizma.

‘Mama je komplicirana’, čujem Anju kako objašnjava tati. ‘I ja sam komplicirana. Ti nisi kompliciran. Razumiješ?’

Iako se ne bih mogla složiti s njom, u Dagijevom pogledu čitam misao, ‘Kad se ova približi pubertetu, najebasmo.’

Proljeće je granulo i grunulo, kao iz Anjinih slikovnica o godišnjim dobima. Vješamo veš u vrtu što je u Škotskoj obično riskantna odluka. Šetamo šumom. Tu i tamo mimoiđemo se s drugim šetačima. Kad nam se pogledi sretnu, pozdravljamo se i osmjehnemo kao sudionici iste sudbine. Osim s Revnima. Njih prepoznaješ po napetoj energiji već tamo s udaljenog proplanka.

U šumi beremo lišće divljeg češnjaka od kojeg Dougie radi pesto.

Jedemo božanstveno. Jela iz Ottolenghijevih kuharica. Kolače iz kuharice Andree Pisac.

‘Kako si?’, pita me prijatelj iz Makedonije.

‘Debelo.’, odgovaram.

Osjećaj je donekle subjektivan, ali s vremenom će tri veća, dva manja i dvanaest do petnaest mikroobroka polučiti i objektivne rezultate.

Kad toliko vremena provodimo za stolom, postaje jasno da smo neke lekcije iz bontona zanemarili. Podučavam Anju da pokuša ostati za stolom dok svi ne završe s hranom i da pita – May I be excused from the table?, kao neko viktorijansko dijete, kojemu je povremeno, samo na slikama, nalik.

Dok nam izvana prijeti invazija u privatnost, karantena je na kućnom frontu srušila i zadnje bastione misterije.

‘Tata!’, čujem kako se ori s drugog kraja stana.

Tišina.

‘Tata! Gdje si?’

Tišina.

‘Tata!! Oh’, nagla tišina. Našla ga je. ‘Je l’ piškiš ili kakaš?’

‘Kakam, Anja. Možeš, molim, te izaći i zatvoriti vrata?’

‘Kad se pokakaš, hoćeš se igrati skrivača?’

‘Hoću. Možeš, molim te, izaći i zatvoriti vrata?’

Čujem kako se vrata zatavaraju i vidim kako se prilijepila za njih.

‘Tata? Ta-ta!’

‘Molim, Anja?’

‘Šta radiš?’

‘Isto što i maloprije.’

‘Još uvijek kakaš?!’

‘Pokušavam!’

Onda čujem njene male korake kako me traže. Uđe u sobu i duboko, teško uzdahne. ‘Tata me nervira. Užasno dugo kaka. Ja nikad tako dugo ne kakam.’

‘Žene su efikasnije, Anja’.

S dva kreativna zadatka koje sam prihvatila, ipak nisam efikasna. Pišem scenu za National Theatre of Scotland, dok je Dougie u nabavci, a Anja bulji u Moje pjesme, moji snovi. Iako pišem u radnoj sobi u stanu u kojem je prostora napretek, otkad je Anje na ovom svijetu ja kao da sam opremljena trećim uhom, malim satelitom koji prati njezina kretanja, osluškuje njezin puls i potrebe, i svakih nekoliko minuta šalje mini strujne udare u moje poslom zaokupljene misli. Ona vrsta koncetracije nalik na trans koju sam ranije poznavala više ne postoji. ‘Srdačan pozdrav, majčinstvo’.

Karantenska zasićenost zahvatila je mnoge. I kolege i prijatelji prijavljuju nisku produktivnost i sjene depresije. Ali jedan kaže da pohađa online masterclass iz scenaristike, drugi uči mandarinski, prijeteljica preko puta ima pun dan ispunjen online satovima joge, boksa, meditacije. A ima ih, slutim, i koji neobuzdano pišu. Moji će kolege izroniti iz ovoga kao poligloti, s usavršenim autorskim stilom, razgibani, definirani i mišićavi, nemali broj njih s folderom ‘Tetralogija’. Kako li ću se ja opet natjecati na bilo kojem tržištu, ovako potkvalificirana, zaboravivši kako se piše, s neodgojenim djetetom koje, po svoj prilici, svakodnevno nazaduje? Zdvajam, umjesto da pišem.

Kad se približi Anjino vrijeme spavanja, na čelu mi piše: ‘Iscrpljena. Lako me pokolebati.’

Sjedim na podu s onim noise cancelling slušalicama. Završavam scenu za National Theatre. Prije pola sata sam rekla ‘laku noć, apsolutno zadnji put’. Kroz slušalice čujem Anju kako punim plućima pjeva ‘So long, farewell, auf wiedersehen, good bye’. Ništa se drugo od vojničke poslušnosti djece Von Trapp nije očešalo o nju.

Kad već mislim da je zaspala, shvatim da me fiksira jednim okom.

‘Izvoli, Anja?’

‘May I be excused from the bed?’

U vrijeme epidemije nismo ostajali doma, sadili smo ruže.

Po sadnice smo išli u veliki vrtni centar. Vrtlarke s bolničkim maskama gledale su nas kao da se pokušavamo probiti u posjetu na intenzivnu njegu.

Došli bismo među ruže, Ana je birala onako kao što se u dućanu bira, a meni bi svaki put zapelo oko za baš jednu sadnicu, onu za koju bih pomislio da je nitko neće uzeti, i da će tu biti sve dok ne uvene, dok ne umre i medicinske sestre je ne odnesu u mrtvačnicu, među kompost.

I svaki put bismo morali kupiti i tu šugavu, faličnu, sadnicu s dva-tri osušena lista.

Nastupao sam kao autoritet za ruže, govorio da je ta najljepša.

Nisam mogao Ani reći, jer bi onda i ona svaki put tražila još jednu ružu koju treba spasiti.

Za Buku razgovarala MAJA ISOVIĆ DOBRIJEVIĆ / 28. April 2020

Za BUKU Čolović, između ostalog, govori o tome kako stanje sa koronavirusom utiče na ljudske slobode i ljudska prava, o demokratiji u vanrednim okolnostima, politikama koje se vode.

Gospodine Čoloviću, za početak razgovora da Vas pitam kako Vi provodite ove mjere izolacije zbog koronavirusa, koliko je ovaj period uticao na Vaš život?

I ja sam jedan od onih koji, po prirodi svog posla, dobar deo vremena provode u izolaciji. Kao što moji prijatelji znaju, za mali stan u kome radim u šali kažem da je to moja kelija. Međutim, sad je izolacija prestala da bude stvar mog ličnog izbora i postala stanje koje mi je nametnuto. Time je izgubila smisao. Biti danas izolovan znači biti uključen u stanje u kome su svi drugi, stanje banalnog svakodnevnog iskustva prisilne konfinacije. Tako je izloacija danas postala paradoksalno sredstvo socijalne inkluzije.

Meni, osobi 65+, najviše smeta briga političkih i medicinskih vlasti o zdravlju takozvanih baka i deka. Država je odlučila da me podseti da sam star i slab i da ću, ako zakačim virus, umreti pre nego neki mlađi bolesnik. Ne kaže država, ali nesumnjivo misli da ja nisam sposoban da to shvatim, jer sam mator i izlapeo. Zato je blagoizvolela da mene i ostale matore debile posebno zaštiti, da me dodatno izoluje, i da me – videći da ja ne kapiram da je to za moje dobro – umiri tako što će mi reći da me voli.

Koliko se kroz ovu situaciju uzdrmavaju temeljne slobode ljudi i ljudska prava, da li su nam ljudska prava ugrožena zbog virusa, ali i odluka vlada zemalja u kojima živimo?

Bojim se da na ovo vaše pitanje nećemo dobiti jasan, a još manje jedinstven odgovr ni posle epidemije. Ograničenja slobode i ljudskih prava razlikuju se od države do države, ali svuda je vlast u iskušenju da prekorači meru neophodnog i opravdanog, odnosno da – kako bi rekao Markuze – sa represije potrebne da bi se savladala epidemija pređe na nadrepresuju, koja je arbitrarni politički dodatak medicinski opravdanim merama. Ne verujem da ćemo ikad saznati koja je cena u ljudskim životima plaćena tamo gde je represija bezobzirna i tamo gde se vlast uzdržava od preterenog uskraćivanja slobode. Problem ovakvih procena je i u tome što ni sloboda ni ljudski život ne vrede svuda isto.

Koliko je važno da se u ovom periodu održi demokratija, da društvo ne sklizne u diktaturu jednog čovjeka ili nekolicine? Možda je i bolje pitanje da li je demokratija održana?

Slažem se s onima koji kažu da je vladanje dekretima i naredbama s pozivanjem na disciplinu i s pretnjama neposlušnima duboki poriv svih vlasti. Ova epidemija je učinila da predavanje tom porivu postane iskušenje i za demokratske države. Mnogi bi da u vreme korone vladaju tako što će da podviknu, narede, zaprete, jer je to navodno neophodno da bi se obezbedila disciplina i tako spaslo narodno zdravlje. Zato su sada i u demokatskim državama na probi mehanizmi kontrole kojima se obuzdava težnja ka diktaturi. A ta težnja se ispoljava i onda kada se virus naziva neprijateljem, a mere preduzete radi njegovog suzbijanje nazivaju ratom. To nije samo nevažna retorika, jer se tim jezikom promoviše psihoza ratnog stanja i stavlja do znanja da je danas – a možda i ubuduće – diskusija nepoželjna, a disciplina i poslušnost obavezne. Kao što je poznato, držati građane u nekoj vrsti mentalnog ratnog stanja je ključan element politike autoritarnih, diktatorskih režima. Dakle, kad proglašavaju odsudni rat protiv neprijateljskog virusa, demokokratije se opasno priibližavaju diktaturama.

Kako tumačite ponašanje vlade u Srbiji u ovom periodu, ali i u regiji ako stanje pratite regionalno?

Mi u Srbiji imamo predsednika koji je uspostavio sistem vlasti u kome on o svemu odlučuje, da najmanjih sitnica, odnosno, sad se može reći, do najmanjeg virusa. O ovoj epidemiji on govori češće od lekara članova stručnog štaba formiranog radi suzbijanja epidemije. Ali naš predsednik ne govori kao političar, nego kao lekar, rečnikom medicine. Zato ga Svetislav Basara u svojoj kolumni u Danasu zove Vrhovni Antivirus. Naša predsednica vlade je privukla moju pažnju zato što nam uporno poručuje „sedite kući“. Mada je gramatički nepravilan, izraz se odomaćio. Tako je i ministar Rasim Ljajić, inače u slobodnom vremenu pesnik amater, jednu svoju pesmu posvećenu borbi protiv koronavirusa nazvao „Sedi kući i savi se“. On je, vođen pesničkim instinktom, došao do suštine naredbe „Sedi kući“, to jest da je to poziv da se malo smanjiš, poviješ, pokloniš i slušaš šta ti nadležni govore.

Mnoge ljude su uznemirile pojave poput zakonski defenisanih mjera o širenju panike, pa su i novinari hapšeni jer su radili određene, da tako kažem, „škakljive“ priče. Koliko se mora dozvoliti sloboda medija u ovim nenormalnim vremenima?

Ne znam kako se u državama u našoj regiji definiše pravni položaj medija za vreme vanrednog stanja. Međutim, za nezavisne i profesionalne medije – a to su oni koji nisu u službi vladajućih režima – sa uvođenjem vanrednog stanja situacija se nije bitno promenila. Oni su navikli da ih vlast sumnjiči za defetizam, manjak patriotizma, lažne vesti i šta sve ne. Nije bilo potrebno vanredno stanje da neki od novinara budu uhapšeni, drugi ostanu bez posla, treći bez kuće. Novinari koje poznajem ne sećaju se normalnog stanja, normalnih vremena.

Vi ste po struci antropolog, bavite se analizom čovjeka, koliko nas je ova situacija sa koronavirusom temeljno poljuljala, imajući u vidu da je cijeli svijet ugrožen, kako ekonomski, tako i društvene, sve je stalo u trenutku?

Da, mene najviše interesuju ponuđeni odgovori na pitanje otkud epidemija i kakav nas svet čeka kad ona prođe. Interesuje me koronavirus kao tekst, kao diskurs. O tome sam pisao u članku „Virus u tekstu“, koji mogu da pročitaju i posetioci vašeg portala. Čitajući šta se kod nas i u svetu o tome govori, video sam da je ovaj virus oživeo različite kolektivne predstave o kraju sveta, o grehu i božjoj kazni i mnoge druge. Primetio sam da te predstave više od sveštenika nude laici, mirjani, a među njima posebno oni koji se nadaju da će virus zaustaviti globalizaciju i sa svetske pozornice skinuti liberalnu demokratiju i civilizaciju zasnovanu na ideji progresa, to jest da će prekinuti dominaciju njima mrskog Zapada. Eto nam iznenadnog saveznika, raduju se ovi proroci kraja zapadnog sveta, koji će da uradi ono što mi sami ne uspevamo.

Smatrate da li je ova pandemija prodrmala čovjeka da možda počne drugačije promišljati o svom životu, o svojoj ulozi na ovoj planeti, jer priroda pandemiju ne osjeti, mogli bismo reći da joj i godi?

Da, to je jedno od pitanja koja se danas često postavljaju. Ekološki pokreti u svetu iznenada su dobili jak argument u prilog svojoj osnovnoj ideji da čovek uništava prirodu nesvestan da tako uništava i sebe. Ali, ovde je važno razlikovati neophodnu brigu o prirodnoj sredini, koja je danas jedna od preokupacija najrazvijenijih zemalja, od mita o povratku prirodi, u kome se upravo najrazvijenije zemlje optužuju da uništavaju prirodu da bi se obogatile. To je jedan od najstarijih mitova, mit o prirodnom čoveku, dobrom divljaku, koji će zatim postati dobri seljak, i zloj civilizaciji koja čoveka odvaja od prirode. A koronavirus je izazvao pojavu novih verzija tog mita. Tako se, na primer, proneo glas da je – od trenutka kada su zbog epidemije zaustavljeni mnogi industrijski pogoni i saobraćaj smanjen – nebo postalo čistije, reke bistrije, rupe na ozonskom omotaču nestale. Ozbiljni ekolozi su demantovali ovu priču o čudesnom povratku prljavog sveta prirodnoj čistoći, ali priča je suviše lepa da bismo je se odrekli.

Koliko je važno i u ovakvim okolnostima održati kritički stav i kritičko promišljanje posebno prema političarima i njihovim odlukama?

Važno je što ima pojedinaca koji otvoreno dovode u pitanje odluke vlasti u vezi sa epidemijom. Kao što se moglo i očekivati, to su mahom isti oni koji su kritikovali vlast i ranije. Ali, mislim da je takođe važno primetiti da je i odnos mnogih drugih građana prema odlukama vlasti u vezi sa epidemijom latentno, ako ne i otvoreno veoma kritičan. Ima mnogo nepoverenja u ono što vlast o epidemiji govori i što režimski mediji prenose. A razlog tog nepoverenja je upravo odluka vlasti da se informacije o zarazi filtriraju, posebeno da se ne objavljuju loše vesti, navodno zato da bi se izbegla panika. Međutim, te loše vesti nađu načina da stignu do ljudi, i pri tom postaju još gore i tek onda zaista mogu da izazovu paniku. Ako je ne izazivaju, to je samo zato što ljudi zbog filtriranja informacija ne veruju ni lošim vestima, a ima i onih koji misle da je reč o namerno puštenoj fami o smrtnoj opasnosti, a da je u stvari u pitanju malo jači grip.

Kako gledate na budućnost, jeste li optimista ili pesimista po tom pitanju?

Od korone se mnogo očekuje, kao da je ona dovoljno jaka da iz temelja promeni svet. To su nesumnjivo nerealna očekivanja. Možda će ona neke procese da ubrza, druge da uspori, ali smer u kome idemo teško da će biti neki drugi. Ja, na primer, ne mislim da promenim izdavačku politiku Biblioteke XX vek. Uskoro će to potvrditi nove knjige koje spremam za ovo leto. Koje su to knjige možete pogledati na portalu Biblioteke XX vek.

Svu raskoš Džimijevog rukopisa možemo vidjeti na ovom crtežu (Promotivni materijal strip serijala “Batonov ustanak”)

JIMMY STEPANOFF – IZMEĐU  MAUROVIĆA I BEKERA!

Svojim osebujnim likovnim jezikom, nervom grafičara, on gradi međusvjetove grafema i snježnih ploha, obogaćujući ih šarolikošću ingenioznih šrafura i tekstura. Kao likovna senzacija, na njegovim recentnim radovima, kao reper, pojavljuje se linearni rafinirani crtež. 

U mozaiku regionalnog (ex-Yu) strip stvaralaštva, po pitanju likovnog rukopisa strip autora, nedostajala je jedna kockica više od pola stoljeća. U pitanju je strip autor koji bi stao između raskošnog likovnog jezika Andrije Maurovića i rafiniranog baršunastog rukopisa Žarka Bekera. 

Konačno, Jimmyju (Džimi) Stepanoffu, strip autoru i likovnom umjetniku naših korijena (sa stalnom adresom u Münchenu)  pripalo je to upražnjeno mjesto sasvim opravdano. Mnogi će se zapitati kako je to moguće?!  Zar nije bilo niti jednog strip crtača koji bi već zauzeo to mjesto. Najbliži bi bio Walter Neugebauer u svojim realističnim stripovima…

U svjetskim okvirima Džimijevo mjesto po svim parametrima likovnog stripskog jezika čvrsto stoji između Andrije Maurovića  i Jeffreya Jonesa. 

Kad smo već spomenuli Waltera Neugebauera da kažemo da je baš na njegovu preporuku Jimmy krenuo u svijet animiranog filma još ’78/’79. godine.

Jimmy STEPANOFF /puno ime Friedrich Hieronymus Freiherr von Unterreiner, rođen1959. Žitište, Zrenjanin/ bio je dio tima u izradi storyboarda na kultnom filmu “Ime ruže”/ “The Name of the Rose”/. Sa filmom „Beskrajna priča“/”The Never Ending Story“ /doživjet će svjetsku slavu i postaće tražen od strane mnogih svjetskih filmskih studija. U tom periodu 80-ih godina radio je na 30 animiranih i isto toliko igranih filmova. 

Afirmirao se i kao likovni umjetnik, no nama je najinteresantniji po strip serijalu „Saga o Nibelunzima“  kojom se etablirao kao vrhunski autor devete umjetnosti na međunarodnoj sceni. 

Trenutno je angažiran na mega strip projektu „Batonov ustanak“(produkcija Bosona) u kojem je likovno-grafički „eksplodirao“ pokazujući svu raskoš svog talenta. 

Svojim osebujnim likovnim jezikom, nervom grafičara, on gradi međusvjetove grafema i snježnih ploha, obogaćujući ih šarolikošću ingenioznih šrafura i tekstura. Kao likovna senzacija, na njegovim recentnim radovima, kao reper, pojavljuje se linearni rafinirani crtež. Ove osnovne generalije determiniraju ovog strip autora, te potvrđuju tezu s početka ove priče.

Kahva na dohvat jedne
Sarajevo blues na dohvat druge
Ruke.

Jutro je i izašli smo u bašču.
Kćerka i ja. Slušati ih skrivene u šumarcima
kako klikću pozdrave suncu.
Zelenilo i behar, propupale ruže,
Blagi vjetrić u Imaninoj kosi.
Jedino je što može ovog jutra stati u srce. 

Ni traga ljudskog, u koraku, u poviku,
u uzdahu, u svjedočenju
u vremenu, u prostoru.
Sami smo i to nam je dovoljno.
Pa ipak dok slušam Dhafera Jusufa
Mislim o ratu
iako je glas umjetnika pitom i mio. 

Ovdje je rat
Ostavio posao nedovršen.
Vidljivo je to u razbijenim prozorima
Na izrašetanim fasadama
Na porušenim krovovima i kućama.
Koje niko ne podiže.
U kojima niko ne živi.

Rat je ove ljude podijelio
jedne pod zemljom
druge širom Zemlje.

Imany se vješa o moj vrat.
Kako je samo brzo porasla i
Kako i ne znajući prkosi
Tišini
koju je rat za namjesnika ostavio.
Ovdje.

Prozor  2015.

Foto AB

Zimu i rano proljeće smo, kao i nekoliko prethodnih godina, proveli u neboderu. A onda smo s prvim tjednima aprila, kada je epidemija bila na vrhuncu, krenuli da se, malo pomalo, vraćamo na selo. Trebalo je ugrijati zidove, posušiti vlagu u sobama, obrisati prašinu, i ponovo se sroditi s prostorom koji nam je već postao pomalo tuđi. Trebali smo se naseliti tamo gdje nas dugo nije bilo. I gdje su već stigli drugi umjesto nas.

U prolistalim krošnjama bijele trešnje i oraha pojavila se ptica. Krupna, lijepa i veoma pitoma. Kao s nekoga plemićkog grba.

O pticama ne znam ništa, toliko da ih ne znam ni opisivati. O ovoj mogu reći još samo to da lako podnosi čovjekov pogled. Za razliku od, recimo, lastavice, koja odmah odleti, ona se ne miče. Stoji na grani i gleda me kao što i ja gledam nju. Mirna. Odleti kad je njoj volja.

Volio bih znati koja je to ptica, i je li ptica.

Volio bih da ostane, iako je došla dok nas nije bilo.