Krajem 1981, u ta posljednja doba kada većina građana nije sumnjala u besmrtnost i vječno trajanje socijalističke Jugoslavije, Savez komunista brojao je 2.117.083 člana. To znači da je u članstvu Partije bilo 9,5 posto ukupnog stanovništva zemlje. Postotak bi bio neusporedivo viši kada bi se brojali samo punoljetni građani, ili oni preko šesnaest godina – budući da se u toj dobi već postajalo komunistom. U Bosni i Hercegovini, kao dokazanoj Jugoslaviji u malom, komunista je, u odnosu na broj stanovnika, bilo također 9,5. Mnogo su zastupljeniji bili u Crnoj Gori, u postotku čak 12,5. Slijedi Socijalistička autonomna pokrajina Vojvodina, gdje ih je bilo 10,5 posto i uža Srbija sa 9,8. U Makedoniji komunista je bilo 7,8, a u Hrvatskoj 7,6. Zanimljivo, premda ne i neobjašnjivo, komunisti su najmanji udio u stanovništvu imali u najrazvijenijem i najnerazvijenijem dijelu Jugoslavije. U Sloveniji, gdje ih je bilo 6,6 posto i na Kosovu, gdje ih je bilo 5,8 posto.

Da su članovi SKJ kojim slučajem bili etnička skupina ili narod, 1981. bi u Jugoslaviji bili treći po brojnosti, odmah nakon Srba i Hrvata, i, primjerice, bili bi skoro dvostruko brojniji od Jugoslavena.

Većina od ta 2.117.083 člana bili su, naravno, muškarci, ali žena je, ipak, bilo 26 posto. Među ukupnim brojem zaposlenih te 1981. članova SKJ je čak 25,9 posto. Dramatično ih je, međutim, više u izvanproizvodnim djelatnostima: 37,7 posto. Omladina do 27 godina strarosti u to vrijeme broji preko 33 posto udjela u članstvu. Seljaka je u Partiji samo 3,9 posto.

Tako je to bilo na kraju desetljeća u kojemu je SKJ daleko najviše rastao, metastazirao i krupnjao kao neki strašni tumor. Dok je 1972. član SKJ bio svaki četrnaesti punoljetni građanin Jugoslavije, 1981. član je već bio svaki sedmi građanin. U 1980, godini Titove bolesti i smrti, u Partiju je primljeno skoro 200.000 članova. Više ih je primljeno samo 1948, kada je počinjao sukob sa Staljinom, i kada je u rana poslijeratna vremena Partija od elitne revolucionarne organizacije iz vremena rata i revolucije nabrzinu preobražena u masovnu mirnodopsku organizaciju, koja će brojnošću držati pod kontrolom dijelove društva i pojedince kontrarevolucionarnih tendencija. Masovnošću u Partiji, kakva nije postojala niti u jednoj zemlji istočnoga bloka, jugoslavenski su komunisti u značajnoj mjeri otupljivali oštricu moguće pobune, likvidirali građansku opoziciju i pod kontrolom držali vjerske institucije. Partija je, na neki način, nadomještala i glomazne sustave tajne policije, kakvi su postojali drugdje, a naročito u DDR-u i Sovjetskom Savezu.

Ali u tom je naglom i konačnom omasovljenju pred desetljeće u kojemu započinje raspad Jugoslavije i u kojemu se stvaraju preduvjeti za krvave ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, te u lakšem obliku u Makedoniji, više nije bilo praktičnog smisla. Suprotno tome, takvo je omasovljenje vodilo u konačno uništenje SKJ, te u situaciju u kojoj će, uz jedva poneki izuzetak, rat povesti i sve, pa i najveće zločine, u tom ratu zapovjediti neki od 2.117.083, ili neki od 375.854 člana, koliko ih je od 1973. pa do 1982. po različitim osnovama napustilo Partiju. Ako ne računamo seljake, koji su u ratu stupali na scenu kada bi neprijateljski civili ili zarobljenici od višega zapovjednog kadra bili svedeni na životinje, i koji su po svome društvenom usudu bili stručni u mučenju, klanju i ubijanju životinja, a prethodno su bili malobrojni u SKJ, moglo bi se reći da su svi zločini u ratovima devedesetih, kao i sama inicijativa da se svi ti ratovi povedu, djelo komunista. I malobrojnih vjerskih fanatika, koje bismo poimence mogli pobrojati na prste dvije ruke.

Među 2.117.083 člana SKJ iz te 1981. godine bilo je i bivših suradnika okupatora, ali mnogo više od toga bilo je među njima, rame uz rame s djecom bivših partizana, četničke i ustaške djece, sinova i kćeri pripadnika Handžar divizije i raznih muslimanskih milicija, belogardejaca, balista, ali najviše ih je bilo iz porodica čiji su članovi činili sve da u Drugome svjetskom ratu sačuvaju živu glavu. Partijsko rukovodstvo je, s ciljem da pridobije široke narodne mase u svim dijelovima zemlje, bivalo naročito široke ruke u krajevima koji su bili na zlu glasu po suradnji s okupatorom. Vodilo se računa da nacionalni udjeli u Partiji budu posvuda strogo poštivani, što se, manjim dijelom, postizalo diskriminacijom onih koji su odbijali da postanu komunisti, a, većim dijelom, obećanjima za one koji u Partiju uđu. U tih deset godina, od početka sedamdesetih do početka osamdesetih, komunisti su posvuda bili uspješni u projektu omasovljenja, ali najmanje u Sloveniji, gdje je ostvaren najveći društveni napredak, i koja je mentalitetno i kulturno već bila najbliža Zapadu, te na Kosovu, koje je bili najzaostalije, i gdje je državna represija bila najtvrđa. Stagnirala je i Hrvatska, gdje je obračun s partijskim rukovodstvom iz 1971. ostavio trajne i nepopravljive posljedice.

Ali zato se Bosna i Hercegovina besramno crvenjela od komunizma.

Dvaput sam imao tu čast da ne postanem član partije. Prvi sam put predložen 1983. Rekao sam, u šali ili u zbilji, da nisam još uvijek raskrstio s religijom, pa da ne mogu. Drugi put, na odsluženju vojnog roka na Lastovu, početkom 1985, ustvrdio sam da se ne osjećam dostojnim. Nakon toga me, na fakultetu, nakon jedne rođendanske proslave, više nitko nije ni predlagao, ali sam svojim očima gledao kako se buduća zlatna mladež Sarajeva, sve neke fine kćeri i sinovi onoga liberalnog i svim talentima obdarenog šehera, učlanjuju u Partiju, sve iz računice da bi od toga mogli imati koristi i da bi im to moglo pomoći u društvenom probitku. Kada bi ih se upitalo kako mogu biti u istom stroju s tim huljama i ništarijama, poučili bi te da se stvari mogaju iznutra mijenjati. I zbilja su se promijenile, prvih tjedana travnja 1992, ili nekoliko mjeseci ranije, kada je JNA u istočnoj Hercegovini ravnala hrvatsko selo Ravno, kada je rušila i ubijala Vukovar i bombardirala Dubrovnik. Ali tada se više nije bilo u Partiji, jer je tada već bilo jasno da više nema ništa od koristi i od društvenog probitka.

No, ostanimo još malo u tim ludim misionarskim vremenima nakon Titove smrti, kada je partijska knjižica imala milijunske tiraže i kada su baš svi, osim onih kojima se išlo u zatvor, bili dužni prihvatiti vodeću ulogu komunista u društvu. Bilo je to vrijeme spektakularnih partijskih kongresa, naročito u Sarajevu, onih saveznih i onih republičkih, kada bi cijeli grad bio zakićen partijskim zastavama i plakatima, a džinovski su dobro dizajnirani plakati maršala Tita zaklanjali fasade i prozore na njima, onako kako će ih tridesetak godina kasnije, oronule, osiromašene i izrešetane mecima i gelerima rata, zaklanjati reklame japanske automobilske i švicarske urarske industrije. Drugi televizijski program tada je bio rezerviran za višesatne direktne prenose kongresnih zasjedanja, dok su na prvom emitirane glazbene, kulturne i znanstvene emisije, u kojima su evocirana zbivanja iz socijalističke revolucije i veličana uloga druga Tita.

Premda su, još od sukoba sa Staljinom, a pogotovo šezdesetih i sedamdesetih, u SKJ vodili računa o estetici prezentacije, o tome da se udalje od sovjetskih i realsocijalističkih uzora, i da se moderniziraju i učine makar estetski bliskim Zapadu, među pjesmama koje su oko kongresa pjevane opstajala je barem jedna koju je bilo neugodno čuti, a išla je ovako:

Kompartijo, živjela ti ruka,
Kompartijo, živjela ti ruka,
Ti si narod, zlato moje,
Ti si narod izbavila muka!

Kompartijo, mirisavo cvjeće,
Kompartijo, mirisavo cvjeće,
Cio narod, zlato moje,
Cio narod za tobom se kreće!

Druže Tito, vođo komunista,
Druže Tito, vođo komunista,
Partija ti zlato moje,
Partija ti čelična i čista!

Sve je u njoj bilo i sovjetsko, i staljinsko. Najprije ta tipično sovjetska akronimska tvorba u riječi kompartija, a onda to obraćanje velikom vođi, i pohvala izrečena u prisnoj, gotovo intimnoj i obiteljskoj formi, da mu je Partija “čelična i čista”. Očito da je pohvala iskovana prije razlaza sa Staljinom, tim Čeličnikom, jer bi se inače, valjda, izbjegla baš ova i ovakva metalurška usporedba. Ili je i nakon razlaza sa Staljinom sačuvana ista strast za očeličeljenje ljudskoga mesa i krvi, i za stvaranje jedne nove, neuništive a najtvrđe slitine ljudskoga mesa i partijskoga čelika.

Narodne pjesme, one koje doista nastaju među narodom, a ne one kojima je netko zaboravio zapisati ime autora, obično se, u procesu svoga stvaranja, usput bruse, mijenjaju i transformiraju, sve dok se, kroz mnoga pjevanja i ponavljanja, ne ostvari verzija koja se više ne može popravljati ni u ritmu, ni u smislu. S pjesmom “Kompartijo, zlato moje” nije se takvo što događalo, nego su je, čini se, takvu kakva jest i kakva im se prvi put pričinila i ukazala, svih godina pjevali. Rima uobičajeno očekivanih, ruka-muka, cvijeće-kreće, komunista-čista, pjesma ima folklornu, narodsku invokaciju, kakva bi se čula po Bosanskoj krajini, i drugdje: zlato moje! No, umjesto da zlatom mojim bude nazvan neki curetak ili neki momčić, umjesto da zlatom mojim sin nazove majku ili majka sina, narodni je pjesnik zlatom mojim nazvao cijelu komunističku partiju, tisuće, stotine tisuća i milijune njenih članova. Taj hiperbolični, akromegalični, augmentativno-monstruozni čin, ta stilska figura koja svojim suprotstavljanjem Bogu u jeziku nadmašuje i ideju Kule babilonske, riječi nježnosti pokroviteljske upućuje Partiji! I to je kraj. Dalje ni veće od toga nema. Ni nakaznije.

Mogući razlog dugog opstajanja ove pjesme je i u njezinoj obradi i orkestraciji. Naime, osim što se izvodila u priručnim verzijama, sa školskim i amaterskim horovima, i u aranžmanima ambicioznijih nastavnika glazbenog odgoja, pjesma se, možda i češće, predstavljala publici u verziji koju je napisao poznati beogradski, hrvatski i jugoslavenski dirigent i skladatelj umjetničke muzike Krešimir Baranović. Njegovu je verziju, kao uostalom i sve druge pjesme koje se više ne pjevaju, moguće naći na YouTubeu. Vrijedi ju vrlo pažljivo poslušati jer iz nje, kao iz malo kojega danas dostupnog umjetničkog djela, izbija i jasno se čuje i osjeti duh epohe jugoslavenskoga socijalizma, ili ono što je u tom duhu bilo izrazito neprijatno. A čuje se i još nešto: što nastane kada se jedan profesionalni kompozitor, umjetnik s darom, ali i s pomanjkanjem društvenog ukusa i mjere u iznevjeravanju vlastitih estetskih ideala, uhvati jedne izrazito loše folklorne pjesmice. Slušajući “Kompartijo, zlato moje” mogli bismo naslutiti kako bi to zvučalo i što bi se dobilo kada bi neki današnji kompozitor Baranovićeva ranga obradio Šemsu Suljaković, Senidah ili Cecu.

Zašto je Krešimir Baranović to uradio? Zato što je morao i što je bio ucijenjen nesavršenošću vlastite biografije – nije otišao u partizane, nego je 1943. dočekao u ustaškom Zagrebu, odakle je produžio za fašističku Bratislavu, gdje ga je postavilo za šefa orkestra na državnom radiju – ili, što je i mnogo vjerojatnije, zato što je Baranović bio spreman da učini isto ono što je činila većina od 2.117.083 člana Saveza komunista Jugoslavije iz 1981, kada su ulazili u Partiju? 

Članstvom u Partiji otkupljivalo se pravo na zaborav. A to je nešto što se, inače, otkupljuje samo od Boga, i što se u gotovo svim religijama isključivo tiče čovjekova odnosa sa Svevišnim, ili s njegovim zemaljskim predstavnicima i institucijama. Kršćani ne osuđuju zločince, nego osuđuju zla djela, i nastoje spasiti čovjeka u svakom zločincu. To svakako zvuči plemenito. Tako je i Partija kandidatima za članstvo obećavala oprost grijeha, ne samo osobnih, nego i naslijeđenih, obiteljskih, plemenskih i nacionalnih grijeha. I onda su čisti i horni za klanje mogli stupiti u 1991. i 1992.

Pisac prima pisma. Prije su bila u zatvorenoj koverti i sa markicom, sada na osvjetljenom ekrančiću, i idu hitro, ali preskaču propisane udaljenosti. Pismo se piše iz daljine i iz jednog drugog trenutka, međutim, čudo brzine razmjene obmanjuje i uvjerava u suprotno. Čini da vjerujemo da smo iza rešetke koja razdvaja dva dijela jedne konfesije. U stvari, pismo mora da ide i malo pješke, spajajući dvije tačke koracima. 

Dvadeseti vijek je bio prikladan za kratka pisma. Njegova najveća iskustva bile su emigracije i kaznionice, koje su nacije i narode ispraznili više i gore nego dva svjetska rata. Potreba za napisanim se zato usredotočila na kratke radove. Dvadeseti vijek, iz kojeg potičem, najbolje se izrazio pismima i pjesmama. 

Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi. 

Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.

Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.

Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.

Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani. 

Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa „oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā. 

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.

Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi na dohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.

Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.

Markos Ana je proveo dvadeset i dvije godine u zatvoru pod Frankom, nakon Španskog građanskog rata. Mučen, na smrt osuđen, što mu je poslije bilo preinačeno u doživotnu robiju, nakon smrti diktatora je izašao. U zatvoru je naučio da piše stihove. Postao je poznat još prije nego što je bio oslobođen. Rekao je da mu je najteži period bilo privikavanje na prostor. Horizont mu je stvarao mučninu i vrtoglavicu.

Kao pjesnik upoznao je najslavnijeg španskog pjesnika, Nobelom nagrađenog Migela Anhela Asturijasa. Pričali su o poeziji i Markos Ana prenosi jedan dio tog razgovora. Asturijas mu reče da kad bi mu u nekom stihu naišao previše jednostavan pridjev on bi u rječniku tražio neki ljepši. Markos mu reče da on radi obrnuto, kada mu se čini da njegova riječ nije najjednostavnija moguća, on traži u rječniku još običniji termin.

Nadam se da nećeš tu uzvišenu knjigu listati ni iz jednog od ta dva razloga. Otvori rječnik svog jezika zbog njegove ljepote, zbog taloga priča sadržanih u ama baš svakoj riječi. Pročitaj jednu stranicu i vidjećeš kako izranjaju misli, priče i sjećanja. Nadam se da nećeš kopati po njemu kao istraživač po rudniku, tražeći samo jednu stvar, već kao neko ko prelazi polje i čita vrevu živih vrsta.

Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.

Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.

Učini da se u tvom pisanju vidi žulj izvornoga govora. Italijanski, više nego iz drevnih jezika, potiče iz jedne amazonije dijalekata razbacanih po stotinima varoši, podijeljenih na hiljadinke nijansi, dijalekata koji su ostali vijekovima neusvojivi. Italijanski je sliv narječja ponosnih i ljubomornih na sopstveni vokabular, na naglasak neponovljiv od stranaca. Jezici se mogu naučiti, ne i dijalekti.

Najbolja poezija stvorena na našoj teritoriji je bila ona na dijalektu, od „Božanstvene komedije“ pa nadalje. Neka tvoje pisanje na italijanskom pati od porijekla iz jednog od stotinu naših vokabulara i naglasaka. Neka pati, neka protrne od toga, ne mora u tome uživati. Mora se osjetiti udaljenost onog ko je doseljenik u italijanskom jeziku, koji je stigao tek kao drugi u tvoj otofaringološki aparat. Neka tvoje italijansko pisanje bude dužnik dijalektu, neka bude dijete majke prostakuše i neka se osjeća u italijanskom kao gost. Mora se osjetiti deseti dio odricanja i prilagođavanja.

Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.

Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.

Ispričaću ti šta je to, u stvari, sveto pisanje. Iskoristiću neko od pravila „sòfera“, prepisivača starohebrejskih liturgijskih tekstova.

Ne mora razumjeti ono što piše već se mora koncentrisati na svaki pojedini znak što ga prepisuje. Zato riječ piše obrnutim redom, kreće od kraja retka i onda ide unazad. Dok to radi mora računati broj slova, sveti pisar je računovođa. Najmanja greška stranicu čini neupotrebljivom. Ne prelazi u novi red prekidajući riječ, češće produži više jedno slovo zato što ne smije biti praznih prostora.

Nikakav metalni vrh nije dozvoljen: ili trska ili ptičje pero.

Ne piše na papiru već na pergamentu, koji je štavljena koža.

Piše samo po mesnatoj strani, nikad po kožnoj.

Prije nego što se da na posao okupa se i izgovara molitve.

Ovo je način svetog pisanja, razumije se da to nije naš slučaj.

David, kralj Izraela, on može napisati: „Iodov vjetar govorio je u meni.“ (2. Samuilova, 23,2). David osjeća u svojoj nutrini dizanje vjetra, prepoznaje da je to energija Iodova. Osjeća ga kako govori u njegovom tijelu, „u meni“. On i te kako ima fizičko iskustvo svetoga nadahnuća. Njegova utroba je ganuta, njegova nutrina je postala okrilje koje prihvata riječi vjetra. Jedini oblik trudnoće ustupljen muškome rodu je onaj sveti: nositi u tijelu božanski govor.

David nastavlja svoj opis: „I besjeda njegova na mojem jeziku“. Božanska riječ se digla od utrobe preko grla do jezika koji je izgovara, ali i proba. Ima ukus mane, jela nepoznatog čak i najboljim kuvarima. Rečenica se pomalja riječ po riječ, po diktatu. To je materijalna vijest pisca koga je nadahnulo božanstvo. Očigledno da možemo isključiti ovo iskustvo iz našeg petljanja sa redovima i rečenicama.

Ako nije stimulisana vanjskim supstancama, naša inspiracije je endokrinološke prirode. Alkoholom, na primjer: ima pisaca koji ga moraju uzeti da bi se dali na posao. To nije moj slučaj, meni je dovoljna kafa, ako pišem nakon buđenja, ili prazan stomak, ako radim nešto kasnije.

Jedanput sam preveo stih iz jednog psalma na drugačiji način nego što je bilo u verzijama u opticaju. Odnosi se na hod Jevreja kroz pustinju: „Razastre im oblak kao prostirku“ (105,39). Druge verzije navode da im razastre oblak da ih pokrije. Razložno je, ali drugačije. Oblak razvučen između zemlje i sunca nije tu da bude suncobran. U izduženoj je formi i širi po zemlji sjenku prostirke: po njemu će hodati. U beskonačnom prostranstvu pustinje hitno je potrebno znati gdje da se ide. Oblak razastrt po zemlji pokazuje pravac.

To radi sveto pisanje: pribavlja pravac putovanju. Ne nudi sklonište, naprotiv, izlaže opasnosti u pustinji, ne štiti, već orijentiše rasute. Književno pisanje, naprotiv, daje zaštitu. U nesklonim uslovima nudi čitaocu zaklon.

Jedan ruski Jevrej, Izrailj Meter, napisao je pripovijetku Peti ugao. Batinajući ga u ćeliji, žandarmi su njime udarali o zemlju, urlajući da potraži peti ugao sobe. Tamo ga nije bilo, ali postoji zaklon gdje se udarci više ne osjete. Postoji, i to je književnost. Nije to sveto djelo, ne uči te pravcu propisanom od božanstva, nije oblak razastrt kao tepih. To je ispupčenje ispod kojeg možeš da zaštitiš svoj život od pljuska udaraca. Nisu svete stvari koje ćeš napisati, ali svejedno moraš znati da će mnogo poslužiti nekome za nešto, praveći mu društvo unutar teškoga disanja. Nema ničega svetog u književnom pisanju, ali ima društvene odgovornosti.

Traže od pisca da se izjasni o stvarima uzvišenim ili beskorisnim, da zauzme javni stav. Nije to njegov uzgredan zadatak. Njegova glavna odgovornost je da svoje priče piše što može bolje. Van ovog ostaje samo jedno područje njegovog djelovanja: pravo na riječ. Braniti ga tamo gdje nedostaje, gdje uzmiče. Braniti pravo ne samo kolega pisaca, već pravo svih, uključujući nijeme i nepismene. Braniti pravo na riječ jednog zatvorenika, protivnika, poraženoga. To je piščevo okruženje.

No, čuo sam pisce kako nalažu nekima, njima lično nepoželjnima, ljudima možda satjeranim u uslove građanske inferiornosti, da ćute. Ovo je bogohuljenje protiv riječi, uskraćivati je nekome znači uskraćivati mu pravo na nju. Ko želi ućutkati drugoga radi posao prigušivača, što je produžetak vatrenog oružja. Građanska zauzetost jednog obućara, osim da dobro izrađuje svoje cipele, morala bi se sastojati u tome da traži pravo za svakoga da sa jednim parom cipela na nogama hoda gradskim ulicama. Mučno je kad obućar svom protivniku nalaže da hoda bos.

Kako god krenulo tvoje pisanje, bilo poželjno ili nepoznato, brani svačije pravo na njega. I ako te to bude koštalo, veselo plati cijenu za nj, pisac si i imaš građansku odgovornost za slobodu javnog izražavanja.

Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.

Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbjedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbjedio sam hlad.

Carmina non dant panem, od poezije se ne živi. Ali je uljuđeno vrijeme u kojem pjesnici žive od prodaje svojih stihova. Bilo je tako par puta na svijetu, na primjer, u staroj Grčkoj, u Rusiji i u Napulju između devetnaestog i dvadesetog vijeka. U Napulju su se pjesnici morali udruživati sa muzičarima, stvarajući pjesme otporne na zelenaštvo. Uljuđeno je vrijeme u kojem carmina dant panem. Nije to slučaj danas. Veselo očajavaj što živiš mukte od svog pisanja. Ne stidi se nikakvog zanata koji obavljaš da preživiš, ako za nadoknadu i iskupljenje imaš koji sat za pisanje.

Veći dio dana i treba ostaviti da ode po svojoj potrebi, bez jeda, u neplaćeno rasipanje. Otkup je dosegnuta stranica. Ne budi drzak prema sreći, dođe ili ne, bez molitve, uprkos nestrpljivosti. Nebrojeno puta ćeš promašiti, zbog nedostatka ili viška. Očajavaćeš što se nalaziš u svom pisanju. Tačan je Borhesov preduslov: „Onoga ko stiže iz takve daljine da se ne nada da će stići.“ Iz takve daljine: ali odakle, koliku udaljenost zahtijeva pisanje? Dolazi sa vijugave staze tvoje kičme, iz jednog sjećanja na krila, iz otkinutog repa, dolazi iz bivaka oko vatri pisanje koje na kraju niče iz prstiju nakon što je u tijelu prešlo sve stanice civilizacije. Dolazi iz slušanja priča onih koji su teturali zbog alkohola i teškoga disanja, iz glasova staraca koji su stigli do svoje posljednje odaje. Dolazi iz probdjevenih noći i sluganskih dana, dolazi iz isključenja, iz jednog putnog naloga. Pisanje je brisanje distance iznad lista papira.

Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.

Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.

Ovo pismo ne ukazuje na pravac i ne pribavlja opremu. Ovo je samo pokušaj obeshrabrenja da se predaš pisanju. Može biti smrtonosno pražnjenje za nesigurnog ili ćorak za tvrdoglavog. I ako te obeshrabri bar malo, izvinjavam se što nisam mogao odvratiti više.

Preveo Boris Maksimović

Za dnevni list Danas od 25. aprila 2020. razgovarala Marija Krtinić

Krajem prošle godine pred čitalačkom publikom pojavio se njegov novi roman „Herkul“ (kod nas objavila Booka), čiji se fiktivni svet distopijske budućnosti ovih dana prelio sa stranica u našu zbilju. Dovoljno je reći da Jergović u „Herkulu“ piše o Hrvatskoj u kojoj je umro turizam jer su investitorska pohlepa i nemar za infrastrukturu doveli do epidemije stomačnog tifusa, što je iskorišćeno za širenje paranoje o islamističkom i srpskom terorizmu, pa da već na prvu loptu uvidimo paralele sa našom realnošću. A ima ih mnogo više nego u tih nekoliko rečenica. O ovoj knjizi, ali i o nedavnoj izjavi o odnosu prema slobodi i zdravlju, koja je uzburkala ceo region, za Danas govori Miljenko Jergović.

* Nismo morali da čekamo na dve hiljade dvadeset i neku da bi svet iz poslednjeg romana Miljenka Jergovića „Herkul“ postao naša stvarnost. Šta to znači za pisca kada njegova predviđanja postanu istinita?

– To obično znači da sa zbiljom nešto nije u redu. Pogotovo što se ja ne bavim ni prorokovanjem, ni proricanjem, jer se pisci ni inače tim poslom ne bave. I za to, naime, postoje profesionalci: vidoviti Milan, žene koje gledaju u grah ili u šolju, međugorske vidjelice, proročice iz Bugarske i sa Kavkaza, braća Tarabići, gledači u tarot karte, televizijski proricatelji sudbine, kao i svi ostali politički analitičari, kojima je ovih dana, tjedana i mjeseci naglo opao ugled. Nije li vam, naime, zanimljivo da baš niko od njih, a profesionalaca ove vrste samo u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj ima više hiljada, nije prorekao ni veliku svjetsku epidemiju nepoznate boleštine, pa makar i epidemiju kuge, ni bilo šta od onoga što se oko nas događa od početka 2020. godine? Pa šta rade ti ljudi svo ovo vrijeme? Da, istina je, koješta iz „Herkula“ ostvaruje se za to vrijeme. Zbilja se ozbiljno razboljela, tako da je počela da nalikuje mašti pisaca, ponajprije hiperbolama koje iz te mašte proizlaze. Bilo bi zanimljivo načiniti mali katalog književnih djela, a onda i stripova i filmova, u kojima je sve ovo opisano. Kao što bi bilo zanimljivo i napisati zašto su profesionalni proricatelji nemoćni pred budućnošću.

* Teofil Pančić je predlagao da na koricama vašeg romana stoji – „Šta bi bilo kada bi sve ostalo ovako kako već jeste“. A šta bi to trebalo da se dogodi pa da nešto prestane da bude ovako kako jeste? Reklo bi se po vašim intervjuima poslednjih nedelja da nemate neku optimističnu sliku naše budućnosti kada se zdravstvena kriza smiri.

– Optimizam je obično refleks krajnjeg očaja. To je jedna stvar. Druga i važnija je da mi nemamo prvenstveni problem sa zdravstvenom krizom, nego s krizom zajednice, krizom mišljenja, emocionalnom krizom. Iz svega toga proizašla je zdravstvena kriza, jer se u međuvremenu pojavio neki prilično agresivan, virulentan virus, koji, što god o njemu govorili diktatori, policajci i epidemiolozi, uglavnom nije opasan po prethodno zdrave pojedince, ali je smrtonosan po zapuštena javna zdravstva i po nesolidne demokratske poretke. Naša emocionalna kriza, koja je do ovoga dovela, kombinacija je gotovo infantilne preosjetljivosti i nesposobnosti podnošenja najmanje fizičke i duševne boli, i totalne neosjetljivosti za tuđe boli i stradanja. To je ono čime nas kovid 19 najviše izluđuje i izbezumljuje. A što se tiče krize mišljenja: da nije nje, znali bismo što je smisao patnje i što je cilj našeg suprotstavljanja, bilo kovidu 19, bilo ukidanju demokratskih i građanskih prava i sloboda.

* Iz vaše knjige u svakodnevicu se nije prelila samo priča o epidemiji već i sve što ide s njom – odgovor političkog sistema, širenje paranoje i sl… Šta se desi kad nacionalističke vlasti počnu da plaše narod nekim drugim (nevidljivim) neprijateljem, a ne samo komšilukom?

– U stvari, desi se to da narod dobije ono što je zaslužio. Kovid 19 ostvarenje je svih nacionalističkih fantazija naših vladara i njihovih podržavatelja. Sad imamo neprijatelja, imamo rat koji protiv njega vodimo, imamo junake i junakinje u tom ratu, i imamo epidemiologe, u koje izluđene narodne mase, koje su kao i uvijek oduševljene time što su izluđene, gledaju upravo onako kako su nekad gledale u Ratka Mladića, Antu Gotovinu, Mirka Norca. U početku epidemiolozi su, i u Hrvatskoj i u Srbiji – ovo znam, jer ovisnički, svakog dana i večeri makar na sat-dva gledam kovid-programe RTS-a – pokazivali stanovitu nelagodu prema tom njihovom uzdizanju u ratnike za nacionalnu stvar, ali su se uskoro naviknuli, i zaigrali su novonamijenjene im uloge s uvjerljivošću Bate Živojinovića i Borisa Dvornika.

* Vaša izjava: „Ako vam je zdravlje važnije od slobode, onda najbolje da više nikad ni ne izađete iz kuće“, izazvala je burne reakcije u celom regionu. Kako gledate na to?

– To sam rekao u intervjuu za podgoričku Analitiku, koji se zatim raširio brzinom i virulentnošću kovida 19. Ali nisam iznenađen, moram priznati. Prije nego što kažem zašto nisam iznenađen, dužan sam unaprijed nešto naglasiti: svo vrijeme epidemije poštujem sva nametnuta pravila ponašanja, i mislim da bi sve drugo bilo s moje strane građanski neodgovorno. Ali jednako kao što je građanski neodgovorno kihnuti komšiji u lice, građanski je neodgovorno i krajnje opasno govoriti da u ovom, ili bilo kojem drugom trenutku, ništa nije važnije od zdravlja. Jer uvijek postoji nešto što je važnije od zdravlja. Ako to nešto ne postoji, kao što nam ovih dana naši diktatori i njihovi glasnogovornici govore da ne postoji, zbog čega su ikad postojale vojske, zašto se išlo u partizane, zašto se branila domovina? Zar sve to nije krajnje pogubno po zdravlje, i zar čovjek koji ode u partizane ne reskira samo pogibiju od metka, ili teško ranjavanje, nego i bakterijsku ili virusnu upalu pluća? Zar čovjek koji ode u partizane, da se poslužim današnjim jezikom, ne reskira to da završi na respiratoru? Hoćete li, molim vas lijepo, svim onima koji su spremni na takvo što, ili koji su u proteklih nekoliko stotina godina učinili takvo što, objasniti da je zdravlje ipak najvažnije. I još nešto: sanktificiranje, posvećenje zdravlja, kao i obogotvorenje liječnika, svakog pismenog čovjeka mora podsjetiti na režim koji je bio zasnovan na bolesnom shvaćanju zdravlja, i na diktatora koji je bio opsjednut zdravljem, na vegetarijanca, militantnog nepušača, antialkoholičara, koji je, o avaj!, bio opsjednut i pranjem ruku, i koji je bio klinički histerik, a zvao se Adolf Hitler. Nacistička je Njemačka bila temeljena na idealima nacionalnog zdravlja, i na tvrdnji da od zdravlja ništa nije važnije. Samo vas molim da i to imate na umu kada o zdravlju govorite.

* Vi ističete da se protiv virusa ne mora boriti ugrožavanjem građanskih sloboda. O Švedskoj se ovih dana govori kao o fenomenu, dok su građani drugih evropskih, a posebno u ovom našem regionu, predstavljeni kao „opuštenijim“, mediteranski tipovi, za koje je jedino rešenje u ovakvim okolnostima „čvrsta ruka“. Kakav odnos imate prema takvom diskursu?

– Da, mi smo mediteranski tipovi, mi ne možemo bez diktature. Nije demokracija za svakoga. To su svi, ili gotovo svi, diktatori našega doba imali na umu. Malo je bilo onih, poput već spomenutog Hitlera, koji su bili supstancijalni i doktrinarni protivnici demokracije. Većina ih je bila za demokraciju, nakon što se kroz diktaturu izliječimo od naših bolesti i slabosti. A ja sam, eto, od onih koji slijepo vjeruju da je demokracija jednako poželjna, ili nepoželjna, za Skandinavce i za Mediterance. Ako danas Hrvatska, Srbija ili Sirija nisu zrele za demokratizaciju društva, neće nikada biti zrele. Ako nam danas trebaju diktatori – sa specijalizacijom iz epidemiologije, ili bez nje – trebat će nam i nakon što epidemija prođe. Tim više što epidemija zapravo nikad i ne prolazi. Uvijek postoji opasnost da će se virus vratiti, neprijatelj nikad ne spava i opreza nikad dosta. A Švedske što se tiče, Švedska se na radikalno različit način suprotstavila epidemiji, ali to nema veze s Hrvatskom ili Srbijom, to ima veze sa Zapadom. Jednom ćemo vidjeti koji je model bio ispravniji: onaj koji se primjenjivao u ostatku Europe, ili onaj koji se primjenjivao u Švedskoj. Mi smo nešto treće, jer je naš problem politički i društveni, a ne epidemiološki. Istim se, naime, metodima protiv kovida 19 bore Talijani, Francuzi i Nijemci, kao i Srbi, Hrvati i Mađari. Samo što kod prvih nema diktature ni suspenzije građanskih sloboda.

* Izjavili ste jednom prilikom da je „Herkul“ nastao iz vaše želje da otkrijete „ko su ljudi koji istinski veruju u nacionalističke mitove i legende“, kojih, kako reče Teofil Pančić, imam mnogo u našoj svakodnevici a malo u književnosti. Nastaju li danas neki novi mitovi i legende o našim društvima u koje će ti ljudi, a možda i neki drugi, verovati u budućnosti?

– Ne, danas stari mitovi i legende samo bivaju ispunjavani nekim novim, često i krajnje bizarnim sadržajima. Kao u nekom dječjem igrokazu: liječnici i medicinske sestre zamijenili su vojsku i policiju. Ili, tačnije rečeno, vojska i policija stoje u pozadini, dok se politički diktatori s roditeljskim prijekorom u glasu obraćaju narodu kao malom djetetu: ako ne budeš slušao čika doktora, bit će boc boc u guzu!

* Tokom minule sedmice je obeležen Svetski dan knjige. Hoće li se književnost promeniti nakon kovida 19? Čini li vam se da se u izolaciji više čita, ili se samo više govori o literaturi?

– Ništa se tu ne mijenja. Da su ljudi išta čitali, znali bi šta znači i u šta vodi opsesija zdravljem. A znali bi i štošta drugo. Književnost se nakon kovida 19 neće promijeniti, premda će se pomaknuti prag čitalačkih očekivanja. Recimo, dok mi razgovaramo, cijena nafte na svjetskom tržištu pala je ispod nula dolara. Ta činjenica toliko je nezamisliva i čudesna da prethodno nije zabilježena u fikciji. A djeluje kao da je iz fikcije, romaneskno je uvjerljiva.

* Hoće li kovid postati nova glavna tema književnosti u budućnosti?

– Bojim se da će kovid 19 postati opsesivna tema loših pisaca. Virusi i epidemije, općenito. Žao mi je što je tako. Nakon „Decamerona“, Camusove „Kuge“ i Pekićeva „Besnila“ čeka nas obilje loše književnosti na temu zaraze. Nadam se samo da epidemiolozi neće, po uzoru na generale, pisati memoarske knjige o svojim najvećim bitkama i o junačkoj pobjedi nad kovidom 19.

* Kako vi provodite vreme u izolaciji? Šta pišete, a šta čitate? Razlikuju li se to aktivnosti u odnosu na period pre početka pandemije?

– Dovršavam – nadam se da dovršavam – pikarski roman o aerodromskom lutalici Babukiću, koji sam započeo prije deset godina, pišem kronike epidemije, pišem kratke polufikcionalne tekstove iz svakodnevice, i čitam „Vladara sjena“, roman Javiera Cercasa, koji je upravo objavila Fraktura, i Sebaldov „Campo santo“, koji mi je prije dva dana nekim čudom stigao iz Novog Sada, premda je rečeno da međunarodna pošta ne funkcionira. Dok mogu čitati i pisati, ja sam sretan čovjek. Ne samo da sam zdrav, nego sam i slobodan. I imam potrebu govoriti svakome koga volim da se zdravlje i sloboda ne isključuju. Ne samo da se ne isključuju, nego neslobodan čovjek pobolijeva, slabi mu imunitet, ubija ga virus.

B. povodom “Velegradske pesme” V.P. 

Navratio bih opet kući, svojoj ženi,
očima našim opet, o nama dvoma opet,
o naklonosti njenoj prema zelenilu,
o sklonosti mojoj uzaludnoj da začnem
pesmu od nule, od jezika samog, ušima
našim opet, poglêdajući kroz prozor
na stablo one jabuke u našem vrtu,
crvljive i zlatne, da se siti ispričamo.       

Obedovali bi opet onaj bajati strah
jedno prema drugom da ne pogrešimo,
da ne pokažemo ničim da znamo sve,
da ne nazovemo naglas, pravim imenom,
moje pesme i njeno bilje, mezimce njene
čiste, zrnevlje u vrtu k’o oči što je
čuvala, korene što ih je s grumenom
zemlje u naš dom u naručju unosila. 

Legao bih opet u svoj krevet, kraj nje
za koju bih sve učinio a koja mi je rekla:
“Volela bih da imam jedno malo
zeleno drvo da ulicom trči za mnom.”
Zurili bi u polutamu i ćutali o jalovosti
poezije, istočnog greha koji se skriva
tako što samom sebi zvuči kao molitva.
Ako neverstva nema izvan jezika, ima li
praštanja, pitao bih se, pitao bih je. 

Sedamnaestog travnja bilo je sunčano, ni daška vjetra oko podne, a na livadi s dvije klupe i kantom za smeće, tamo prije skretanja za ergelu, zabijeljelo se preda mnom polje puno maslačaka. Bijele glave naroda, kojemu sam na čas pripadao, onako kako nikad nisam nijednome drugom narodu, učiniše da me prođu trnci, kao da sam dušom kroz trnje prošao.

Prošao sam na vrhovima prstiju i ne dišući uz njihove glave.

U nadi da je vrijeme stalo.

I da je ovo zauvijek sad.

Boja zemlje: novo poglavlje

Odluka

Mitina smrt, u maju 1994., bila je događaj koji je naše živote sveo na mjeru njegovog gubitka. Ta će njegova smrt biti stalno prisutna u svim našim kasnijim praznovanjima i žalovanjima, unatoč tome – ili možda baš zato? – što o njoj nikada nećemo govoriti. 

Poslije Mitine smrti, majka ne samo da je prestala da bude žena, nego je izgubila svaki interes da se u tom smislu ponovo osvijesti. Muškarci je nisu zanimali, cijelim svojim bićem prihvatila je sudbinu majke i domaćice: kuhala je, prala, čistila i odgajala djecu, a da se nikada na to nije požalila. I što se više trudila da nam stvori ugodno okuženje, to je više naglašavala našu tugu – tugu nepotpune cjeline. 

Mitu ne samo da nije spominjala, nego se ponašala kao da ga nikada nije ni bilo u našim životima, a kada bi se desilo da ga neko u kući, ipak, spomene, bilo namjerno, bilo slučajno, njena bi se nelagoda začas prenijela na sve prisutne, pa bi se uvijek našao neko ko bi, iz obzira i pristojnosti prema njenom gubitku, brže-bolje promijenio temu. Oni, pak, koji su nam u kuću dolazili samo da bi uživali u tuđoj nesreći, a kakvih u ovoj mostarskoj vali nikada nije falilo, očekivali su od nje da učini nešto više – da prereže vene, da skoči s kuće, da popije mišomor – što bi se možda i desilo da nije bila toliko obuzeta brigom o svojim sinovima, njihovom dobrobiti i budućom srećom. 

U toj njenoj skrajnutosti nije bilo melankolije niti bilo kakvog samosažalijevanja, ili se barem majka trudila da na svaki mogući način takvo što sakrije od tuđih očiju, i samo sam u rijetkim trenucima njene iznenadne odsutnosti, dugih šutnji i maratonskih čitanja vjerske literature, prepoznavao slomljenu ženu, jednu od onih kakvih je u ovim memljivim balkanskim mahalama bilo poslije svakog rata i poslije svake pošasti, a koje nesreća natjera da prerano ostare i da, izmirene same sa sobom i sa svojim bolom, u miru dočekaju dan kada će ih dragi Allah, Gospod Bog ili pak neko treći, napokon, pozvati k sebi. 

Majka se nikada se ni na šta nije žalila – izuzev na četnike i ustaše, smatrajući ih izvorom svih zala na ovom bosanskom svijetu – sve do posljednjih nekoliko godina, kada će u svojoj braći iznenada pronaći krivce za loše odnose s njenim i Mitinim sinovima, ali u tom žaljenju, kojem ćemo moja supruga i ja biti nijemim i, uglavnom, pasivnim svjedocima, neće biti ničega zlog niti opakog: bit će to, zapravo, jedini način da progovori o svom životu, o onome što je skoro već pola vijeka tišti i boli, a o čemu je do tada mogla jedino da šuti.

Dvadeset pet godina njeno je postojanje vezano za kuću i one koji u njoj žive, a vrijeme, kada i teče, onda ne teče, nego se vrti u krug, od dana do noći, od naših odlazaka do naših dolazaka, i u tom stalnom kruženju, njoj, eto, prolazi život. O njenom unutarnjem životu ne znam ništa, kao, uostalom, ni ona o mom, jer nam je za iskren i intiman razgovor oduvijek nedostajao način kojim bismo se oslobodili tereta majčinsko-sinovske vezanosti. Moja današnja majka samo je blijeda, oronula kopija one zanosne žene koja je u ljeto 1986. došla u Crniće da mi saopšti da će se udati za Mitu. To je najhrabriji odluka u čitavom njenom životu, i možda i jedina zbog koje danas osjećam ponos što sam njen sin. 

Imala je, u tom času, na licu siguran i povjerljiv osmijeh, kao da mi je na taj način željela reći da će sve biti u savršenom redu i da nam se s Mitom ne može dogoditi ništa loše. Onako kako se ona tada nasmijala, samo se još osmjehuju stjuardese na ulazu u avion: njihov je osmijeh obećanje da ćemo bezbjedno stići na odredište. Da je znala da će taj brak biti tako komplikovan i težak, da li bi se ikada za njega udala? Sjećanja se ovdje razdjeljuju, račvaju, umnožavaju, jedna ne vode nikuda, druga, opet, vode na pogrešna, već istražena mjesta, na kojima nema ničega ili možda i ima, samo kada bih znao šta da tražim. Osjećam se kao detektiv koji istražuje nepostojeći zločin, zločin koji je izmišljen samo da bi postojala istraga, odnosno da bi se pisala priča i tako se dao smisao životu onoga koji priču piše. 

Sjećam se, dakle, sasvim jasno trenutka kada mi je to saopštila. 

Unatoč tome što je bila vidno iscrpljena od razgovora s roditeljima i braćom, s licem blago nasmijanim i podbuhlim od plakanja, ja sam, ipak, osjećao da je sretna i da jedva čeka da otputuje u naš avenijski stan, u zagrljaj svome budućem mužu. Zapravo, nisam to osjećao tada, jer bilo mi je svega devet i pol godina, bio sam iznenađen, zbunjen i nisam baš posve razumio šta mi je pokušavala reći, nego je to naknadni osjećaj sada već zrelog čovjeka koji u tu davnu sliku unosi ono što joj cijelo vrijeme nedostaje da bi priča, kao i sjećanje, bila tačna i potpuna. 

Sretna je jer joj je pao kamen sa srca, okončalo se najzad ono za šta se danima spremala, izdržala je, nije posustala pred očinskim, majčinskim i bratskim odvraćanjem od udaje za čovjeka koji im se nije sviđao, iznijela im je svoje razloge, mirno, bez naboja, čak mnogo lakše nego je zamišljala da će to moći uraditi – rekla im je da Mitu voli, da je to konačna stvar, da mogu da se ljute i ibrete koliko hoće, ali njen je to život i ona će ga živjeti kako ona hoće, neka im to bude jasno – i onda, namjestivši tijelo u položaj koji je odavao mirnoću i nepokolebljivost njenog stava, saslušala njihove argumente, bez imalo ljutnje i naprezanja, kao da je osoba o kojoj govore neko ko se nje uopće ne tiče. 

Vjerovatno se prisjetila i svoje prve udaje, tada je bilo lakše, pomislila je, izađeš iz kuće i sve je gotovo, poslije će biti onako kako biti mora, pa kome pravo, kome krivo, ali sada je bilo drukčije, sada je bilo teže, sada je imala dijete zbog kojeg taj mučni razgovor i jeste bio nužan, pa je prinuđena da posmatra sablažnjena lica roditelja i braće dok im, tonom koji ne ostavlja ni tračak sumnje u ono što govori, replicira, pojašnjava, argumentira da je samoća izluđuje, da joj je potreban neko ko će u njoj moći da iznova otkrije i osjeti ženu, baš kao što je i njenom djetetu potreban neko ko će popuniti tu veliku očinsku prazninu u njegovom životu. 

U slici koju zamišljam, nema na pravougaonom drvenom stolu u dnevnom boravku dedine kuće u Crnićima ni kafe ni kolača – niti je mama u dedinoj kući gost, pa da ju se časti onim čime se već gosti časte, niti je prilika takva da se na stol iznosi bilo šta osim okrugle staklene pepeljare koju deda i daidže pune opušcima i pepelom. Dim se diže i formira guste, raščupane oblake pod plafonom od greda i škripećih dasaka, u koji ću te, kao i svake ranije noći, pred spavanje, s njegove gornje strane pažljivo utisnuti svoje malene stope.

Kada je, najzad, rečeno sve što se tog dana između njih imalo reći, mama je spustila ruku na tašnu od crnog skaja od koje se nije odvajala, kao da je u njoj bio izvor sve njene pribranosti i snage – učinilo joj se, u djeliću sekunde, da je jagodicama napipala plastičnu ukosnicu ili možda bočicu s parfemom od koje je njena unutrašnjost snažno mirisala – a onda je ustala i, prije nego je odlučila da me potraži, otišla iza kuće, u poljski wc, da zapali cigaretu – pred dedom nikada nije pušila – i na miru se isplače. Mama je tada još mlada – u oktobru te godine navršit će ravno trideset godina – ljepota je nije bila napustila nakon očeve smrti, naprotiv, u njoj kao da je bila izražena sudbina Eshilovih junaka, onih koji, iako znaju da im se sprema nesreća, spremno prihvataju svoju sudbinu i srljaju u propast samo kako bi potvrdili svoju nemoć u odnosu na bogove. 

I evo, jasno je vidim dok koračamo tog ljetnog dana 1986. prema autobuskoj stanici, sasvim joj je laknulo, kao da se riješila nekog velikog tereta, pa joj je, dok tako hoda uz mene, korak mekan, lak i opušten, u svakoj njenoj kretnji osjeća se radost postojanja, ali ne radost svijetla i bezbrižna, nego radost koja se javlja kada nevolja prođe, gotovo je, govori u sebi, sve je prošlo, i to je jedino bitno, ostaje još samo da, čim ostane sama, razvije svoja velika, prekrasna krila i odleti put Mostara. 

Mito će sada doći da živi s nama… Mama će se, kao, eto, udati za Mitu.

Vraćam tu scenu još jednom i slušam te riječi koje na mene ostavljaju nejasan i lomljiv dojam, kao da sve to što majka govori može, ali i ne mora biti baš tako. Pogledao sam je u oči, a onda, postidjevši se, malčice spustio pogled tražeći mjesto gdje ću ga fiksirati. Ugledao sam malu mrlju znoja pod njenim pazuhom, na bijelom platnu haljine i rekao joj da je to u redu, da meni neće smetati, da je ja razumijem, da će sve biti dobro ili bih barem danas volio da sam joj tako rekao, a da nisam nervozno trljao ruke, šutljiv i ljubomoran što će u naš idilični avenijski život ući čovjek kojeg sam jedva poznavao. 

Kada bih mogao iznova stvoriti svoju majku, kada bih je mogao učiniti drukčijom nego što jeste, onda bih je stvorio iz te rečenice, iz čitavog tog dana i, uopće, iz njene odluke da se uda za Mitu za koju je trebalo mnogo više hrabrosti nego sam je ja ikada u životu imao.

Vidim je i nakon što se rastanemo, dok u prozoru autobusa posmatra odraz svoga umornog, ali sretnog lica, osjećajući kao da se nalazi na nekom nadvremenskom mjestu do kojeg ne dopiru glasovi, šumovi i mirisi drugih putnika, ni duboki bruj autobuskog motora, ni narodnjačka pjesma s Radio Sarajeva. Prijelomna je to godina za državu u kojoj je rođena, vijesti s Kosova sve su sumornije i napetije, pa je i pjesma s radija, u skladu s uzusima socijalističkog folklora, življa i veselija, njome se radnom narodu stvara iluzija da je sve u redu, da nema razloga za brigu jer je Jugoslavija vječna i neuništiva za razliku od brojnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Kada se Jugoslavija jednom počne raspadati poput starog, rasklimanog ormara, majka će sa svojom porodicom, da bi spasili živu glavu, bježati u dubravsku šumu, strahujući od vojnih jedinica čiji će osnivač biti čovjek koji je u februaru te godine pušten iz zatvora, budući ratni zločinac, Vojislav Šešelj.

Ali mama o tome još ništa ne zna, ona razmišlja o svom životu, o tome kako ništa više neće biti isto, ni ono što je bilo, ni ono što dolazi, nakon udaje za Mitu, sve će biti bolje i ljepše, i tada vjerovatno posljednji put iskreno vjeruje da će porodica s vremenom prihvatiti njenu udaju i svog budućeg zeta. Jer zašto ne bi? 

Mito je dobar čovjek, bez hilne, istina, nije neki veliki musliman, ali nije ni vlah, što je njenima oduvijek bilo važno, a nije da nije i njoj, ima toplu i iskrenu dušu, potiče iz porodice vrlo sličnih shvatanja i svjetonazora, dobro, nema stalni posao, ali naći će ga, bogati, uostalom, zašto moraju biti bogati, nek imaju onoliko koliko im treba i njoj dosta. I dok s druge strane stakla promiču voćnjaci, njive i šume, ona osjeća da će sve biti dobro, da mora biti dobro, da će dragi Allah dati dobro, njoj koja se do sad toliko napatila, kao i svima onima do kojih joj je stalo. 

Mama tada ne zna još nešto: od svih onih kojih se njena udaja za Mitu bude ticala samo će ona do kraja života zbog toga osjećati krivicu, iako će biti jedina osoba koja za to neće imati nikakvog razloga ili će ga imati mnogo manje od ostalih. Kada jednom više ne bude ni njenih roditelja, ni Mite, i kada od čitavog njenog predratnog života, uz nas, nekoliko živih, ostane samo prah sjećanja, ta će duboka, nečujna krivnja i dalje živjeti, ponajviše u odnosu njene braće prema njenoj i Mitinoj djeci, podsjećajući je, neprestano, na onaj davni crnićki dan kada se u njoj, a da to nije ni znala, zametla njena otrovna klica. 

Ali to je priča koja i sada traje, pa bi je trebali ispričati oni koji na nju polažu više prava od mene. Moje je da se pitam zašto je, osim tog ljetnog dana, majka oduvijek šutjela o stvarima o kojima je sa mnom morala govoriti, kao da je negovorenjem htjela poništiti bolnu faktičnost realnosti, uvjerena da svijet može biti bolje mjesto ako mi uskrati saznanje o tome koliko okrutne roditeljske i bratske ljubavi mogu biti. 

Taj trenutak, dok tamo stojiš i gledaš kako se opraštaš od Mite

Mobitel je zavibrirao oko deset. Na displeju nepoznat broj, u slušalici baršunast ženski glas koji putuje kroz desetljeća prohujalog vremena: Zdravo. To sam ja, Vanja. 

Tijesna kancelarija na prvom spratu Pavarotti centra, plitka, vertikalna crta na zidu, na mjestu gdje je, u jesen 1997., knauf-majstor iz Hidrogradnje, spojio dvije gipsane ploče. Na uramljenom posteru Bob Dylan, iz vremena kada je čitav svijet bio samo jedna velika bubla hašiša. Sjećaš li se, bolan? Nekad smo hodali… Vanja. 

Ponavljam to ime u mikrofon, tražeći u sjećanju bilo šta što bi mu moglo dati konkretno značenje. I onda se sjetim djevojke, sedam godina starije od mene, koju nisam vidio već dobrih, koliko? Dvadeset i kusur godina. 

Sredina je avgusta 2019. i nije mi do ljudi, sav sam uronjen u sebe, u strah da bi se iz prijetnji smrću koje sam prethodnih dana dobio moglo izroditi nešto što se ne usuđujem ni da zamislim, ali niti prekidam vezu, niti se umijem izvući iz razgovora koji završava tako što, ipak, pristajem da se s Vanjom nađem na kafi. 

Dok je čekam u baru Pavarotti centra, mislim o tome koliko će susret koji slijedi biti besmislen i mučan kao što su već besmisleni i mučni susreti ljudi koji se nakon toliko dugo vremena ponovo nađu samo da bi otkrili kako jedno drugom odavno nemaju šta reći. 

Uzimam telefon i zovem L. Ne znam radim li to da zaboravim na vlastito neraspoloženje ili zbog toga što pokušavam odagnati strah da bi joj se nešto loše moglo desiti. Da bi joj, naprimjer, neki lokalni bošnjački fašist, inspirisan prijetnjama svoje virtuelne braće, mogao rascopati glavu, što je slika koja se na mene sručuje svom silinom roditeljskog užasa. Treba i njemu pod hitno smaket kojeg člana njegove porodice, jedan je od desetaka komentara koji mi se opsesivno vraćaju i u kojem je toliko užasa da ga moja misao ne uspijeva svega obuhvatiti. Zbog riječi smaket osjećam da je onaj ko ju je napisao pritajeni koljač, neko ko je u stanju iskasapiti ljudsko biće istom lakoćom kojom kasapi pravopis. 

Gdje si?

Evo me kući. Što? Šta je? Što zoveš?

Ništa, nako. 

Je li sve u redu, babo?

Jeste, mala. Sve je u redu. Hajde, moram ići.

Dok čekam da mi konobar donese kafu, mislim o tom njenom babo. Nikada joj nisam rekao da me tako zove. Kad bi te zvala tata, to onda ne bi bio ti, nego neko drugi, rekla mi je jednom, davno, dok još nije shvatala razliku između tih riječi. 

I druga su djeca, u vrtiću, susjedstvu i školi, uglavnom imala babe umjesto tata. U skladu s uzusima novonastale bošnjačke etnokratije, tom su se riječju nove generacije muslimanskih očeva nastojale distancirati od imenice tata, koju su povezivali s kršćanskom porodičnom tradicijom, ali je L. u nju unosila toliko samostalnosti, toliko nekog dječijeg osjećaja za jezik i oca, da mi nikada nije zazvučala lažno kao što je znala zvučati u ustima druge djece.

Deset minuta poslije, dva velika klima uređaja rashlađuju zrak u prostoru kafića, koji mi, odjednom, djeluje mnogo manji nego što jeste, jer je prazan, pa mi se čini da nemam gdje gledati osim u Vanjino lice. A tu se baš i nema šta vidjeti: umorna, ispijena žena, čija sreća izgleda tužno, jer je pogrešna u osjećaju i lažna u načinu na koji mi je nastoji prikazati. Jedva da u njoj prepoznajem djevojku u koju sam nekada bio zaljubljen. 

Šta uopće ovdje radim? Čemu sve ovo?

Puštam je da priča o sebi, tako mi je lakše da sakrijem muku: jučer se vratila s mora, tu je kratko, tek da obiđe ono malo rodbine koja u međuvremenu nije poumirala i raselila se po svijetu, već večeras će za Sarajevo da vidi neku dalju tetku, pa onda sutra ujutro avionom za Beč i potom za Zürich, gdje živi već pet godina. Početkom milenija, prodala je stan u ulici Safeta Mujića, sada Kneza Domagoja, nakon čega je, jedno vrijeme, ponovo živjela u Mannheimu, tu je upoznala Alexa, uglednog njemačkog hirurga, a potom se s njim preselila u Švajcarsku, najprije Bern, potom Geneve i na kraju Zürich. Ima troje djece – dva sina i kćer – čita moje knjige, redovno otvara moje kolumne ili je barem to radila dok sam ih pisao, prati moju facebook stranicu i sve što ima veze sa mnom, lijepo je poznavati nekoga ko je uspio, kaže. 

Ne mogu da se uživim u ono što govori, onespokojava me pomisao da iza svakog ugla u gradu vrebaju ubice: prerušeni u obične ljude, koje bih, da nije šta jest, na ulici sretao i pozdravljao, strpljivo čekaju da mimo njih mine neko moj – možda dijete, možda žena, možda majka, možda brat, možda drug – ili ja lično, pa da ga u ime Allaha, nacije i države zauvijek otpreme na samo dno džehennema. Bježim od te misli, ne mogu se nositi s njenom vizuelnošću, gledam oko sebe, tražim nešto mimo umornog lica žene s kojom sjedim na što bih mogao fiksirati pogled, obaram glavu i posmatram njena bosa stopala u rimskim sandalama. Nastojim utvrditi u kojoj mjeri su se promijenila u odnosu na njeno lice, u odnosu na sve drugo što je čini ovakvom kakva je sada, samo da ne mislim na ono na šta mislim, već danima. Dozivam slike, izmišljam i sjećam ih se, istovremeno: njena stopala u pijesku, u travi, u vodi, u krevetu, oblik članaka, nježnost tabana, gipkost prstiju, crveni lak na noktima, njihov dodir na mojoj potkoljenici jedne ljetne večeri dok smo sjedili na pećini, uz Neretvu… 

Stopala moje supruge, najljepša koja sam ikada vidio, tanka i čvrsta, s dugim, pravilnim prstima i savršeno uobličenim noktima, tako su nalik na Vanjina. Prepješačene daljine, geografski i kulturološki tako različite, gotovo na identičan način oblikovale su stopala dvaju žena koje se nikada u životu nisu srele. Vanjin je hod lakši, eteričniji, mekši, hod moje supruge je jači, prisutniji, agresivniji – on je čista fizička snaga koja ostavlja trag u zemlji. 

Februar je mjesec, 1997. Restoran u kojem sjedimo izvorno je građeno prizemlje otomanske kuće, s debelim, tek izbijeljenim zidovima od klesanog kamena i novim drvenim gredama koje podupiru nisku tavanicu. Tamnožuta svjetlost zidnih lampiona spram prljave bjeline kamena i srednjevjekovno tamne nijanse drveta, toplo obučeni ljudi koji s onu stranu polukružnog prozora prelaze skelu nedaleko od mjesta gdje je nekada bio Stari most, Vanjino vedro, otvoreno lice i veseli glasovi koji mekano odzvanjaju u akustici prostorije. 

Ona kaže da bi voljela da je u ratu bila ovdje, da ga je preživjela, kao ja. 

Mislim o tome kako je tu naivnu rečenicu slagala dugo, domišljala joj se u dugim noćima, nakon što bi se mrtva umorna svalila u krevet, u nekoj maloj garsonjeri u blizini rhein-neckarske luke, dok se tamo, iza sigurnih granica tuđine, u svom bivšem životu kojemu nikada nije prestala zamišljati nastavak, grad njene mladosti pretvarao u metaforu užasa. Govorila je upravo onako kako govore ljudi koji o ratu ne znaju ništa, ali da te noći nije izgovorila tu rečenicu, da je samo na jedan čas bila svjesna kolika glupost joj je pala na pamet, nikada se u nju ne bih zaljubio, niti bi dvadeset dvije godine poslije ona ušla u ovu priču. 

U toj najsretnijoj životnoj okolnosti, zbog koje će se osjećati krivom za neproživljeni rat i koja će njen drugi mostarski život – onaj koji je započeo 1996. a završio početkom novog milenija – pretvoriti u paradoks, nalazila je razlog zbog kojeg se u rođenom gradu nije osjećala nimalo manjim strancem nego u Mannheimu. Da je, eto, preživjela rat, sve bi u toj emociji bilo drukčije, pa joj ni grad, ni ljudi, ni vlastiti život ne bi bili tako tuđi. Bit će da je njena konačna selidba iz Mostara, nakon koje će joj život postati nezanimljiv i dosadan kao nedjeljno poslijepodne, došla kao veliko finale, kao krajnja posljedica odluke da krajem marta 1992. prekine započeti studij prava i s majkom otputuje kod njene sestre, u Mannheim. 

Sjećaš li se našeg prvog prelaska na onu stranu, pita me, i ja nakon kraćeg razmišljanja, klimam glavom. Bilo je to 1997., možda u oktobru ili novembru. Stajo si ispred Đačkog doma, kaže, možda cijelu jednu minutu, možda i više, a kada sam te pitala šta ti je, zašto si stao, nisi htio da mi kažeš ili si mi reko nešto za šta sam odma znala da je laž. Tek kad sam pročitala Boju zemlje, svatila sam šta ti se desilo. Poslije sam skontala da je taj trenutak, dok smo prolazili pored Đačkog doma plašeći se da nas neko od raje s one strane ne prepozna, bio najsnažniji u našoj vezi. Bilo je nečeg strašnog, a tako privlačnog u tebi dok si tamo stajo. To si za mene ti. Pravi ti. Taj trenutak dok tamo stojiš i gledaš kako se opraštaš od Mite…

Posljednje rečenice izgovorila je tonom kojim se ljudima saopštavaju samo velika i važna otkrića, kao da se u objašnjenju zašto sam jednog ranojesenjeg dana, prije dvadeset dvije godine, zastao pred nekom oronulom socijalističkom zgradom, krije nešto što bi moglo trajno promijeniti i našu prošlost, i naše sadašnje živote. Odmah sam shvatio da su one razlog i svrha ovome susretu, kao da je sve ove godine, otkako je pročitala Boju zemlje, u njima živjela neka neizgovorena konačnost, kojom se, evo, sada, dok poput prosutog perja riječi još padaju po izgrebanom stolnom furniru, zauvijek završava jedno davno započeto životno poglavlje. 

Odšutio sam minutu, nakon toga i drugu, i ko zna koliko sam još minuta odšutio prije nego je ona ponovo počela pričati o svome mužu, uglednom švicarskom hirurgu, o Zürichu, o tek kupljenoj vikendici u nekom alpskom selu kojemu sam zaboravio ime, a onda je ustala i rekla da mora da ide, drago joj je što me je srela i neka se obavezno javim ako me putevi književne slave odvedu u Švajcarsku. Ostavila mi je i e-mail adresu, da joj pišem, ako to poželim. 

Danima poslije, zaista sam joj htio pisati i izvinuti se za pretjeranu odsustnost tokom susreta, koja joj sigurno nije promakla, ali nikada to nisam učinio. Hvatao me strah od pomisli na sve ono čega bi se još mogla sjetiti, od pitanja koja bi mi mogla postaviti, od žaljenja, opisivanja i izmišljanja jednoga grada kojeg već odavno nema, niti će ga više ikada biti, kao što neće, jednom, biti ni nas, ni naših života. Tražila bi od mene da joj kažem šta sam osjećao onoga dana, dok smo stajali na skveru ispred Đačkog doma, a ja gledao unutra, u bunar svojih uspomena. Kako bih joj to objasnio? Kako bih bilo kome to mogao objasniti? Kako to uopće opisati? 

Možda onako kako u porodičnoj fikciji „Žongler palidrvcima, Furtwängler“ Miljenko Jergović opisuje bol zagrebačkog pijanista, Maksimilijan Stinčića, kada u zimu 1945., nakon toliko godina, na Iličkom placu, u Zagrebu, sretne svoga požidovljenog, nemuzikalnog sina, žonglera palidrvcima, Jošku Hercla: 

Stinčić je šutio i tupo zurio u sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojem bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. 

Kako nekome reći da se tamo, na onom mjestu, gdje se pod pravim uglom sjeku ulice Stjepana Radića i Kralja Tvrtka, nekada ulica Vladimira Nazora, nalazi komad grada od jedva pedeset koraka, koji uvijek prelazim s istom mišlju i osjećajem? Kada bi moglo, ne bih tim dijelom grada nikada više prošao, niti bih na njega ikada više pomislio, kao što mislim, evo, sada na hladne oči onoga Ćorićevog vojnog policajca koji stoji ispred širokog stepeništa, a pored prednjih vrata autobusa, ponosan na svoj skromni doprinos ostvarenju Tuđmanove ideje o priključenju dijela Hercegovine Hrvatskoj, mislim na Mitino ozareno lice kada otkrije da ga poznaje i na njegovo razočaranje kada shvati da mu to baš i neće mnogo pomoći, mislim na truli miris neke starice koja stoji ispred mene, dok joj znoj curi niz rijetku kosu na potiljku i slijeva se dalje niz tanak, smežuren vrat prema kragni košulje neodredive, šarene boje, mislim i na svoju radost zbog ulaska u autobus i na tugu zbog toga što Mito nije sa mnom.  

Iz te radosti, više nego iz bilo kojeg drugog osjećaja, rađa se u meni neiskaziva bol Maksimilijana Stinčića, čiji osnovni smisao nije da boli, nego da traje.

Treba i njemu pod hitno smaket kojeg člana njegove porodice. Ostajem nasamo s tom rečenicom, čiju hladnu oštricu ćutim pod grlom, ne da mi da pomaknem glavu ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje, pa buljim u jednu tačku i iznova mislim istu misao: gdje mi je kći? Čim čovjek počne tako misliti, nema mu pomoći, ali zovem je ipak, ona opet odgovara da je kući, gdje bi drugo bila po ovoj žegi, pita šta mi je, zašto toliko zovem, a ja opet kažem da nije ništa, da je sve u redu, da moram ići. Tako je bolje, mislim, manje će zla biti u svijetu, ako ovo svoje odstrahujem sam. 

Nena. Pencilin 

Nenine tihe kretnje unose red u moj tek probuđeni um, svode ga na njegovu stvarnu, dječiju mjeru. Odražen u njima bivam velik, veći čak i od onoga što je neni najveće – njene vjere u Allaha: kao da bi i Njega i svijet odjednom postalo nemoguće razumjeti, ako moj san ne bi izdržao pritisak njenih tabana o škripavi brodski pod. 

Kao da Bog, a s njim i sva ovozemaljska sreća i nesreća, nalaze svoj smisao u njenom jutarnjem šunjanju po kući i mome snu. 

Obično spavam na čardaku, ali ima noći kada zaspem s njom, u dnevnom boravku, pa me onda ona pred zoru pokriva čaršafom i miluje po kosi. Kada bih mogao da osjetim ono što danas osjeća moje sjećanje, još dugo bih ostao da tog jutra ležim na kauču, pretvarajući se da spavam. 

Ali, kasno je proljeće, sunce liže rosu s avlijskog betona i u mojoj glavi rasplamsava pomisao na igru. Eno, tamo je Pridvorac, Hiljina njiva koju smo pretvorili u igralište, na dva njena kraja postavljeni su golovi, a na golovima razapete mreže od vreća od krompira. Sve je spremno za utakmicu, čitav stadion nestrpljivo čeka tog čudesnog Nezirovića, novog Princa s Neretve, još samo koji otkucaj srca, koji zalogaj masla s vrha drvene kašike, i povijest može da otpočne. Slika lopte koja udara u mrežu daje smisao mome postojanju kao što Allah daje neninom.

Vrabac slijeće na botnik čatrnje i malo skakuće po željeznom poklopcu, prije nego se vine ispod tek zametnutih grozdova žilavke na odrini. Maslo je svježe i lijepi se za nepce poput karamele; njegova je tekstura meka, vlažna i žuta, a okus sirov, kiseo i neslan. Nena se saginje da vidi ogrebotinu na mome koljenu, ali ja je skrivam kao što lopov uhvaćen u krađi pokušava da sakrije ukradenu stvar. 

Vamo se okreni, kaže mi, i ja se okrenem u položaj koji zahtijeva od mene. Malo ti se to smirilo kakvo je bilo. Gledam u njenu golu glavu, s koje je nagla kretnja pomjerila rubove jašmaka. Kosa joj je bijela, rijetka i slijepljena za tjeme; graške znoja na razdjeljku koji ga dijeli na dva jednaka dijela sunce pretvara u tekuće bisere. 

Njen miris, miris je mlijeka, sijena i znoja. 

Ne boli me ništa, kažem, i pokušavam osloboditi nogu njenog stiska. Čekaj, đe si kidiso, odbrusi mi i ja joj se prepuštam poput pripitomljene životinje. Trenutak kasnije, na razdrljenoj koži osjetim dodir njenog kažiprsta, po čijem vrhu je razmazana žuta, majonezasta smjesa. To je pencilin ili ga barem nena tako zove. Kori me što sam u igri nagao, nisam ko druga djeca, lomim se i stružem više od njih, pa mi prijeti da ću čitav dan ostati u kući. 

Ali ja je čujem samo jednim uhom, jer mi se čini da iz Pridvorca dopiru glasovi. Je li ono Ibro? Ili je Elvir? Možda Sudo, Nedžad, Zulfo? 

Skoro četrdeset godina poslije, gledam u tu davnu sliku i pipam koljeno, tražim davno nestali ožiljak, a ustvari: milujem nenin nevidljivi prst.

Javlja mi se prijateljica, novinarka iz New Yorka, koja je za vrijeme rata izvještavala iz Sarajeva: – Svijet je zaslužio ovu pošast kad  se tako neodgovorno ponaša prema prirodi.

Odgovaram: – Svijet možda jeste, ali ja nisam, ja sam zaslužila umrijeti prirodnom smrću.

– U pravu si – kaže – svatko tko je rat proveo u Sarajevu, zaslužio je umrijeti prirodnom smrću.

Davno nekad, bio sam dijete kad je nena preselila, televizor se nije smjelo paliti četrdeset dana. Jeste, doduše, tajno, radi važnih utakmica, ali otac mi je zabranio da o tome govorim. Očevo bogohuljenje, u kojem bijah radosni suučesnik, prvi put spominjem sada.

Jako se teško snalazim u ovom bezvremenu. Pokušavam ga stoga obilježiti kao što šumar obilježi izabrano drvo u tamnoj i nepoznatoj šumi. Dane silom trpam u okrugli broj, određujem početak i kraj ničega i tako iznova pokušavam stvoriti vrijeme. U tom se besmislenom nastojanju iscrpljuje sva moja snaga.

Četrdeset je dana od početka morije. Računam taj početak od zatvaranja kavana, gostionica i buffeta, koje sam obično pohodio. Dan ranije, zadnji prije morije, uspio sam za šankom uvrijediti dragog prijatelja. Više se ne javlja, a ja se osjećam kao ostavljena žena, čija ljubav još ne trne. Nikad nisam imao prijatelja što uvrede pamti. 

Četrdeset je dana od velikog potresa u gradu. Na početku bijaše strah, prost i uvredljiv. Za potresa se tresla zemlja i zgrada u kojoj živim. Zatim noge. Moje. 

Grad je dirljivo ranjen. Gledam ga povijenog i slabog. Ćutim žal, mučan i neprijatan, jer slutim da jednako žaluje svaki naizgled spašeni sretnik. Rane grada govore mi o meni slabom, oštećenom tek ružnim strahom. Sažaljenje nije ljubav, zatomljena, pa sad probuđena i uvećana stara, ili pak nova, što se naglo rodi i razbukti u nekom iznenadnom događaju. Grad sam napustio.

Četrdeset je dana od tog kratkog putovanja. Žudio sam da bude negdašnje, slobodno i iscjeljujuće, ali sam, kao uznik kuglu na lancu, vukao tjeskobu i krijumčario sebe u sve istom prostoru. Vratio sam se u grad.

Četrdeset je dana tjeskobe, neodređene i tupe. Tjeskoba kaši misao i u žitkoj se tekućini rasipa volja. Teško takav čitam i ono staro, davno pročitano. U Ratu i miru bez uspjeha tragam za veličajnošću prošlih vremena. Sadašnje se čini tako neznatno. Uzalud su Levijevi Utopljenici i spašeni, ne umijem se više zagledati u tuđe dno, previše je ova mjera vlastite uniženosti. 

Nadam se da nisam kriv što četrdeset dana jednu veliku ljubav trošim bezvoljno, nervozno i bahato. Jer možda se više ne ponovi. Često razgovaramo, a ja ništa ne kažem: ”Moja ti…”

Pusti su brojevi onih koji sada pišu, uzneseni, biće, prividom da se događa nešto jedinstveno ili čak uzvišeno. Ne događa se ništa. 

I ovi su redovi beznačajna, skromna pisanija, nalik muljavom iscjetku iz gnojnog prišta, koji će ostaviti neprimjetan trag na koži. 

I čekam, eto, da prođe narednih četrdeset dana.

Prozice o zavičaju

***

Mati rješava križaljku. 

Radi to u gradu u kom većina stanovnika rešava ukrštenice. 

Dođoši rješavaju križaljke. Dođoši pašu fertune, sjeckaju mrkvu za juhu, kuhaju špinat i mahune. Pojedu to iz tanjura, žlicom i vilicom, pa sjednu, pokriju noge dekom i uzmu u šake križaljku. 

I tako jedne zimske večeri dođoš upisuje u križaljku naziv Čehovljeve drame, ime francuskog fudbalera, prezime arhitekte Santijaga, cvet koji se smatra vesnikom proleća i naiđe na glavni grad Španije. I ne ide u križaljci drugačije nego Madrd. Madrd. 

Otvara se u križaljci ontološki jaz, egzistencijalni ponor, greška u matriksu. MADRD. MADRD. MADRD. 

Odjednom se rasprostre križaljka dođoševog života i u njoj mapa okrnjenih toponima. Zagrb, Makrska, Rijka, Petrnja, Vkvar, Dbrvnk. Sisk. Progutana slova, kodni šum odsutnosti.

Promaja i propuh izgubljenih svetova i svjetova, od kog biva hladnije srcu i nogama. Sve odnekud ukršteno, iskrižano, prekriženo, bez reda na kom bi trebalo da počiva velika križaljka svijeta.

***

U izbegličkom stanu živi očeva majka. Sama i poslednja. 

Imala je jedanaest godina kad je počeo onaj rat. Sa njih četvoro mlađih prošla je banijske zbegove. Majka ih je u šumu poslala kad su njihovi ušli u selo. Više je verovala šumi nego njihovima. Majku su odveli. Strinu. Strica. Djeda. Babu. Brata od strica koji nije imao više od tri godine. U Jasenovac. Niko se nije vratio. 

Prvo je njih nadživela.

Onda je i četvoro mlađih nadživela.

Prvo je umro najmanji, onaj što ga je na leđima nosila. Stasao do prve mladosti, pa ga izdali bubrezi. O ratu priča, a o tome neće. Rat je epika, pogodan za priču. Posleratni bubrezi su podvala.

Jednom je slušam kako sa sinom, mojim ocem, nabraja sudbine prijatelja, rodbine, poznanika. Postoje trenuci u kojima se stvarnost oko nas zgušnjava – oni trenuci u kojima se stvarnost uzdigne do gustine koja je moguća još samo u literaturi.

Mati i sin, preko šalica domaće kave sa zeru varenike, iznose jedan kišovski katalog, u koji staje ceo njihov nestali svet. Čine to monotono, prisećajući se polako, dopunjavajući jedno drugo u govoru.

M. kom je sin poginuo, pa mu je žena obolila na živce.

Onaj R. što je vozio autobus se objesio, niko ne zna zašto, lijepo se snašo tu u Vojvodini u nekom selu, i sinovi otišli na škole, a on se čovjek objesi u štali, kvrcnulo nešto u glavi, to vidiš nikad ne znaš.

Mali B. što je uvijek išo bos pa mu je koža na tabanima bila ko đon eno porasto i eno ga u Americi, vele da vozi kamion.

M. Rajkov ošo za Australiju, ništa se bliže ne zna.

M. i čoeka joj sin doveo iz Srbije nazad pa im onda reko da je njiovu kuću u selu prodo i da će živit odsad u jednoj baraki u C., blizu njega i žene, a mati mu to nikako nije mogla, nije ćela iz svoje kuće ponovo izić, đe će ić jopet oklen su je jednoč išćerali, i onda je tu zadnju noć u kući popila senca, i otrovala se.

Jadna Lj, kolko je čekala da se uda, već dobro stara cura bila, i onda joj muža onako zakolju, slučajno je prešo jednoč na njiovu terertoriju i ode, on i još dvojica šnjim, a ona se ovdje u Pazovi razboli i nije ni petnajst dana ležala, svu ju rak poijo za petnajst dana kažu, amorebit da je on dugo u njoj rasto ali ga ona nije osjetila. 

Slušaš dugo nabrajanje o iseljenima, snađenima, nesnađenima, samoubicama, poludelima, presvislima, nepoštenima, čestitima, vrednima, lenjima, pametnima, glupima, starima, mladima, pokojnima, živima, bolesnima, zdravima. 

O narodu miševa. 

Onom koji više veruje šumi, nego njihovima.

                                                                        … 

Niko ne sastavlja katalog tako maestralno kao onaj koji ostane sam i poslednji.

Iznenađen sam bijesom onih kojima se u danima opadanja epidemije na televiziji prikazuju slike ljudi koji se druže po parkovima, razgovaraju, pa se zatim susreću s drugim ljudima, opet razgovaraju, razmjenjujući dah pun smrtonosnih klica.

Zatvoreni u svoje betonske grobove, oni se hvataju telefona, zovu policiju, alarmiraju vlast. Ljudima iz parka u svojim statusima i komentarima na Facebooku žele polaganu i sigurnu smrt. Ali bez respiratora. Jer su ga prezreli, kao što obezvjereni prezru križ.

Veći dio života činilo mi se da su nacionalisti najgori. 

Sada mi se čini da su najgori hipohondri.

Fini, pristojni ljudi koji bi ubijali u ime narodnog zdravlja.

U ime svoje guzice.