U ranom djetinjstvu s prvim je sumrakom nastupalo doba straha.

Koji je rastao kako se bližilo vrijeme odlaska na spavanje. Vikao sam neću šlafen, ali me nisu razumjeli.

U snu je dolazio crni čovjek. Da bi ga nestalo, morao sam se probuditi. A probuditi me je mogao samo vlastiti krik. Spavao sam i spavajući borio sam se da viknem, da me crni čovjek ne dodirne.

Vikao sam skoro svake noći.

Kada ne bih mogao zaspati, ili kad bih se probudio, iza sna bi u nekom uglu sobe, ispod visokih stropova kuće u Drveniku, u sarajevskim sobama, malenim i tuđim, koje su vonjale na ugljeni dim, vidio njega.

Pokrivao bih se preko glave, u nadi da će nestati. Ali nikad ne bi nestao. Odlazio je tek s jutrom. Iza sebe je ostavljao neku običnu stvar, gomilu knjiga pokraj kauča, gramofon prekriven vezenom maramom, stup starih novina, zavjesu, koja je izgledala kao on. Da bih odrastao trebao sam povjerovati da sam se prošle noći plašio knjiga, gramofona, starih novina i zavjese, a ne crnog čovjeka, koji me je progonio iz sna i iz mraka.

Danas ne spavam u komadu.

Budim se dva-triput tokom noći, i uvijek je tu negdje on.

Gledam, spava li ona do mene, i više se ne bojim.

Zato ne volim književna putovanja. Budim se u hotelskoj sobi u kojoj se nisam nikad prije budio. Mrak je, sam sam u tuđoj postelji, a on me čeka ispred prozora, pod tankim trakom uličnog svjetla koje se probija iza teških zastora, što sam ih sinoć pažljivo navlačio. Kajem se što sam napravio mrak. Ali kasno je.

I čekam dan.

Prije petnaestak godina, sjećaš li se, ovo smo doživjeli u Mercatoru:

Uz policu s modelima automobila stajali su osmogodišnji dječak i baka. On je čežnjivo gledao jednog mercedesa, ona je govorila:

– Ali nemam sad novaca, još nije mirovina…

I otišli su, korak za korakom, prema blagajnama, gurajući kolica pred sobom.

– Ja ovo moram! – rekao sam ti, i zgrabio onog mercedesa.

Činio sam to zbog sebe: nisam se htio sjećati scene u kojoj dječak želi mercedes, a baka mu krajnje uvjerljivo govori da mirovina još nije stigla. Možda bi to bio jedini mercedes u njegovom životu.

Jedva smo ih stigli:

– Nemojte ovo ozbiljno shvatiti – rekao sam baki, njoj nije bilo ništa sumnjivo jer nas je bilo dvoje – ali slučajno smo naišli, i slučajno smo čuli, a ja sam imao novaca!

Baka je bila iznenađena, dječaku je, možda, bilo malo neugodno.

Ali je uzeo mercedes.

Toliko vremena potom, ja osjećam istu tugu i nelagodu kada se ovoga sjetim. Kao da i nisam dječaku kupio mercedesa.

Uzalud ulaziš u priču.

Nećeš joj promijeniti tok.

Boga sam poznavala intimnije nego ostatak obitelji
Dan u tjednu kad smo se kupali
ulazila bih u kadu zadnja jer sam bila najstarija
i u mutnoj tekućini
pritiskala kožu i trljala
Voda je tijelo pakirala u svježu tamu
Tamo gdje je bilo najmekanije
trebalo je držati dugo
da ne propadnem kroz svoje dno
Stiskala sam dok ne utonem u zvijezdu

A on, bog, izmigoljio bi iz kreveta
koji je zaudarao na mokraću,
gol i bradat, tražio da potisnem hrđanje
tijela pod tijelom

Bilo je lako tražiti boga u vodi, ili u cipelama
Voda je bila petolitreno jezero svakog utorka,
a kožne cipele bile su poslane poštom iz Italije za izbjeglice
U njihovoj izgaženoj, udobnoj crnini
on je klopotao sa mnom
i stiskao dok ne bi bol
probila u žuljevima

Nitko mi nije vjerovao da on nije ni dobar ni loš
Samo je tjerao moje dlačice da potamne
i kada je bilo vrijeme
otvarao je vrata
da me potopi sram

Tih prvih postratnih godina stalno smo čekali da se svijet vrati u prijeratno stanje. Niko i nije pokušavao da radi nešto novo. Naročito je to bilo vidljivo u popularnoj muzici gdje su se razni kantautori takmičili u ononašanju stare sarajevske pop-rok škole. Jedan od onih u to doba vidljivijih zvao se Dino Muharemović i bio je najpoznatiji po pjesmi sa refrenom: “Koji je danas dan/ nešto se ne sjećam…“

To je dobra metafora izgubljenosti: kad ne znaš koji je danas dan. To znači da niti radiš bilo šta, niti studiraš, sve ti je svejedno. Onomad smo znali koji je kada dan ako ništa zbog novina, kad koje novine izlaze, kad čije tekstove čitaš. 

Doba printa je umrlo kad si prestao da čekaš pojedine dane zbog nečijih tekstova i meni je bilo nečeg lijepo nostalgičnog u posljednjih mjesec-dva kad sam uhvatio samog sebe da čekam petak jer petkom na Žurnalu izlaze tekstovi Semezdina Mehmedinovića. U svakom od tih tekstova bilo je asocijacija za zapis i za esej, ali danas, poslije teksta Ladin, jednostavno moram da zapišem ovo. 

Piše Semezdin: “Tih mjeseci, 1989. godine, u Zenici smo jednom skupa učestvovali na književnoj večeri. Ilija je čitao iz Takav sam vam večeras. Bila je to zanimljiva promocija s viškom događaja, s prisustvom raznih ljudi, zaslužila je da o njoj napišem zasebnu priču. I hoću, jednom ću je napisati. Ali ovdje bih samo da kažem da smo, zbog toga što je naše čitanje pjesama krenulo s malom odgodom, zakasnili na zadnji voz za Sarajevo. I tako smo u Zenici ostali do jutra. Na spratu bivše gradske sinagoge, kuhali smo kafu i pušili, padala je kiša napolju, bilo je nekih starih drvenih fotelja, u ćošku su prašinu skupljale zastave, one koje bi se na fasadi zgrade izvjesile u vrijeme praznika. Nije se tu imalo gdje zaspati. Ilija se na kraju umoran sklupčao na podu, pokrio državnom zastavom i tako zaspao. Umorni stari pjesnik te godine je punio svoju šezdesetu, kao ja sada. Upamtio sam tu sliku za cijeli život.“

Čitam to i shvatam da mi se razrješava nedoumica stara četvrt vijeka. Uvijek sam se, naime, pitao ko je stari pjesnik iz pjesme August, 1989. :

Noć u sinagogi.
Napolju kiša.
Već treći put kuham kafu.
Stari pjesnik zaspiva na podu
Pokriven zastavom.

Ah, jadni stari pjesnik
U prenatalnom položaju
Spava
Umotan u državu zastavu. 

Prva asocijacija mi je zapravo bio Sidran, valjda zbog one scene u Kenovićevom filmu gdje kao viši željeznički službenik objašnjava mladom Davoru Janjiću gdje za praznik da stavi državnu, gdje republičku, a gdje partijsku zastavu. 

Ali nisam se samo toga sjetio. Vratilo me i u oktobar 2000. godine, u redakciju tadašnjih “Dana“, na Skenderiji, kad mejlom iz Vašingtona stiže Semova kolumna. Utorak je, dan kad se prelama pola broja, a nas nekoliko čeka da pročita tekst, iz čistog nestrpljenja, tekst koji će za dan i po čitati ko god bude htio, u Bosni u novinama, po svijetu na internetu. Tekst se zvao “Padao je kao truli list“ i poigravao se sa koincidencijom da je Slobodan Milošević, čovjek koji je simbol onoga što je uništilo živote svih Jugoslovena, pao s vlasti na Mehmedinovićev rođendan, i to četrdeseti. Ovako je to mehmedinovićevski sažeto u toj kolumni: “Danas sam napunio svoju četrdesetu godinu. Cijeli dan su na američkoj televiziji emitirane slike beogradskih protesta. Može se reći da je Milošević pao sa prvim jesenskim lišćem. Hoću reći: padao je neočekivano lako, kao truli list. A slučaj, eto, hoće da se cijela stvar dogodi na moj četrdeseti rođendan. Da se njegova politička smrt dogodila nekoliko godina ranije, sigurno bih se tome znao radovati; danas sam ravnodušan. (…) Pale se prva ulična svjetla: volim taj trenutak. Što više postajem svjestan svoje ravnodušnosti, to mi je jasniji izlazak iz svijeta laži, pa u vrtoglavici osjećam kako se cigareti vraća čisti duhanski okus, samome sebi zadovoljan kažem: ‘Četrdeset ti je godina’ i vozim u susret prijatelju.“

Malo šta iz tog oktobra 2000. godine pamtim tako živo kao čitanje ovog teksta i pomisao: Zar je moguće da Semezdin ima četrdeset godina, da je tako star? Meni su bile dvadeset i tri, tek sam bio završio fakultet i mislio sam da je četrdeseti rođendan kraj svijeta. 

Danas, poslije skoro punih dvadeset godina, čitam Semezdinov tekst i pitam se: Zar je dvadeset godina tako brzo prošlo, zar mu je već šezdeset? Ne prizivam tu više kategoriju starosti.

Prolazak vremena lakše primijećuješ na nekom drugom nego na sebi. Mnogo je čudno, ali mi se tek danas ukazalo: Ja sam sada stariji nego Semezdin kad je pisao tekst “Padao je kao truli list“.

I sve se promijenilo osim njegove vještine da od naoko trivijalnih anegdota i doživljaja pravi poeziju. 

Lars Gustafson priča kako
u staroj Skoni postoji običaj
u crne duboke bunare
puštaju mlade jegulje sa mora
koje tu ostaju cijeli život
držeći vodu razgalnom i pitkom.
(Nekiput se one, u nemani pretvorene,
podignu gore sa kofama “i svi hitaju
da ih u bunar povrate”).
Isti običaj viđao sam
u Novom Pazaru.
U stare jevrejske i turske bunare
spuštali su potočne pastrmke
koje su hvatale monahinje
u gornjem toku rijeke Raške.
Ali one nisu cijeli život
u bunarima ostajale
već su ih često otuda vadili
i u staklene spuštali posude
koje su prinosili uz postelje
oboljelih od žutice i prokaze*.
I oni, bonici, uporno bi
u te posude gledali.
Kad bi na koži pastrmke
crvene i crne tačke izblijedjele
i bolesti bi izblijedjele i bonici
zdravi ustajali i posude potom
o pragove kućne razbijali.

Ulomak iz “Selidbe”, poglavlje Kuhinja

Kada bismo se krajem kolovoza sa Sepetarevca spuštali na more, u Drvenik, i kada bi Nona napuštala jednu kuhinju i prelazila u drugu, ta promjena bi se i u jeziku poznala. Naime, kuhinja je bila samo jedna – ona u Sarajevu. U Drveniku bila je konoba. U konobi je bio trpezarijski stol sa stolicama, bila je kuhinjska kredenca, štednjak i frižider po imenu Moskva, iz čije je kvake tresla struja, pa je ubrzo zamijenjen frižiderom Obodin. Bila je i ribarska mreža, koja je kao ukras, kao draperija, razapeta u uglu konobe. Bili su i kuhinjski mirisi, intenzivniji nego u Sarajevu, ali nije bilo kuhinje. Nije bilo mjesta koje se tako zove i koje bi bilo obuhvaćeno tom riječju. Da smo u školi, u prvom razredu koji sam pohađao u Drveniku, dobili zadatak da opišemo kuhinju, ja bih opisivao kuhinju na Sepetarevcu. I onda bih učiteljici Nadi Kostanić morao objašnjavati da druge kuhinje kod nas nema. 

Sve čega na svijetu ima, i što bi trebalo opisati za školu, postoji samo na jednom mjestu i u jednom obliku. Svaka riječ označava samo po jednu stvar. Samo jedna je kuća, ona na Sepetarevcu, jedna kuhinja i jedna konoba, ona u Drveniku, koju jednom godišnje napuštamo, da bi joj se onda vratili. Dugo je takav ostao moj doživljaj jezika. Vremena mi je trebalo da se naviknem da svaka stvar postoji u bezbroj različitih varijanti, ali svejedno za svaku od njih postoji samo jedna riječ. Bio sam uvjeren da za svaku od tih varijanti, za svaki pojedinačni predmet, negdje postoji neka druga riječ. Razočaranje je nastupalo svaki put kad bi me jezik opovrgao i dugo sam se navikavao na svijet u kojem to nije tako. I danas mi bude čudno kada shvatim da se nešto nepoznato i tuđe zove isto onako kako se zove ovo moje.

U konobi Nona bi obično kuhala isto ono što je kuhala i u kuhinji, ali svejedno je sve bilo drukčije. Raštika je imala intenzivniji okus, ulje je bilo gušće, ja sam bio gladniji, i osjećao sam se kao da smo na izletu. Tog bi osjećaja nestalo kada bih nakon nekoliko tjedana pomalo zaboravio na Sarajevo i kada bi se moj govor skroz promijenio i od sarajevskog postao drvenički, od bosanskog dalmatinski. Nisam razmišljao o tome kako govorim, niti sam ove riječi namjerno zamjenjivao onima, nego se to događalo samo od sebe, tako što bi se oko mene promijenio svijet, a sa svijetom i jezik, njegove riječi, sintaksa i melodija. Uskoro bih govorio kao da nikada nisam bio Bosanac. A onda bi se, po povratku u Sarajevo, na jednak način sve mijenjalo i iznova preobražavalo. Tako je to bivalo dvaput godišnje, sve do Nonetove smrti i našeg konačnog povratka u Sarajevo. Odvijalo se mimo moje volje, iako nisam bio ravnodušan. Slušao sam ih kako govore – vidi malog Sarajlije kako se preko noći pretvorio u Dalmatinca, i – vidi ga, nije prošlo ni sedam dana, a govori kao da se nije micao sa Sepetarevca, ali mi je uvijek draža i bliža bila prva uloga. Htio sam biti Dalmatinac i Drveničanin, i to preko cijele godine i zauvijek, što se ne bi mijenjalo ni onih mjeseci kada smo živjeli na Sepetarevcu, a ja govorio kao Sarajlija. To je bio prvi moj identitet: dalmatinsko-drvenički. I moja prva nacija i prvo životno manjinstvo, pri kojemu sam ostajao godinama još nakon konačnog povratka u Sarajevo.

Ali kuhinja mi je bila draža od konobe. Iz kuhinje nije prijetila nikakva opasnost, Nona mi je bila saveznik i zaštitnica. Razumjela je kad bih joj rekao da nešto ne volim, i to bi zapamtila. U konobi više nije bilo tako. Tamo je Nona bila druga osoba, divlja avanturistkinja, koja me plaši i mimo koje strašni neprijateljski svijet, svijet iz noćnih mora iz mora i iz mraka, slobodno ulazi u kuću, kuha se u loncu i peče u pećnici. Koja nije bila dobra kao ona sepetarevačka.

Jednom je iz cekera izvadila hobotnicu, pa je podigla visoko u zrak. Uz dreku sam pobjegao iz kuće, tako da su me morali loviti po Drveniku i na silu me vraćati natrag. Strah nije minuo ni kad sam vidio razrezanu hobotnicu, a pravi je užas nastupio kada je malo kasnije Nona iz rerne izvadila tepsiju i kada sam među krumpirima ugledao hobotničje krakove. Bili su kao živi, i činilo se da će izgmizati van i razmiliti se po konobi. U tom času nisam vjerovao da bi Nona i Nono, makar i u šali, makar i da mene isprepadaju, mogli jesti hobotnicu. Ako ona već ne pojede sve nas i ako je zaista mrtva, kao što njih dvoje govore, a ja im i dalje ne vjerujem, čak ni tada nije moguće da ljudi takvo što jedu. I naravno da nije bilo te prijetnje kojom bi me se natjeralo da stavim komadić hobotnice u usta. Ni tada, ni sljedeći put, ni godinama poslije. Kada smo se zauvijek vratili u Sarajevo, više nije bilo hobotnica. Možda bi se kadikoja u ribarnici na Markalama i pojavila, iako sumnjam, pošto vjerujem da su birvaktilski Sarajlije kao i ja zazirali od hobotnica, tek nikada nije donijela hobotnicu iz grada. Osim što je znala da ju ja ne bih jeo i da ni Javorka baš ne luduje za hobotnicama, vjerojatno je, što se nje tiče, gošćenje hobotnicama završilo Nonetovom smrću. Iako ni o toj priči ništa ne znam i više nemam koga pitati, čini mi se da mogu rekonstruirati kako je to moglo izgledati i zašto im je oboma bilo tako stalo do hobotnica. (Nakon prvog incidenta u konobi i mog bježanja po selu, te nakon još dva-tri pokušaja da me se privede razumu i gastronomskoj normi, kad god bi se za njih dvoje pekla hobotnica, za mene bi se frigale girice. A to bi bila takva milina da me više nije bila briga što će Nono i Nona te zmajeve papke i pipke stavljati usta i žvakati ih, nego bih bio izvan sebe od oduševljenja. Evo, i sad sam pomalo izvan sebe, jer mi kao nekom starom psu cure sline od pomisli na okus što ga desetljećima nisam osjetio…)

Nono nije bio veliki poguzija. Mršav po prirodi i koliko god da jede, nije pretjerano uživao u hrani, a cijeloga je života stvarno volio onih nekoliko jela koja je, valjda, još od djetinjstva pamtio kao veliku i iznimnu čast i čašćenje, kao nešto što se jede samo u bogatim kućama i u dobra vremena. Recimo, govedsku juhu, i nakon toga kuhanu govedinu s hrenom. Dušu bi za to dao, pa ako mimo očekivanja njegove puste i bezbožničke duše, ipak, postoji raj, on je sigurno u tom raju – jer ne može biti raja u kojem Nono nije – onda on tamo barem dvaput tjedno ruča govedsku juhu, a poslije meso sa hrenom. Volio je on i pečenu kokoš, a navečer bi, pogotovo kad bismo bili u Drveniku, u konobi, pa kad bi zapuhala bura, često poželio da mu Nona u rernu ubaci nekoliko krumpira u kori, pa bi ih onda onako vruće jednog po jednog gulio za stolom, mazao maslacem i jeo, dok bih mu je ja divio. Kada odrasteš, mislio sam, i kada si baš jako, jako hrabar, onda guliš koru s tek ispečenih krumpira, a da ti prsti ne zadrhte.

Volio je, možda, još i kupus flekice, a za drugo ga nije bilo briga. Jeo je, jer se moralo jesti. Ali i u tome je bio vrlo konzervativan. Recimo, odbijao je pašticadu, jer mu nije išlo u glavu da se meso priprema sa suhim šljivama. Vjerovao je da to onda mora biti slatko. A ako i nije slatko, ne može biti ukusno. Što se hrane i pića tiče, bio je krajnje konzervativan. Općenito je on bio konzervativan u življenju, a slobodouman i radoznao u mišljenju. Zanimali su ga drugi ljudi i narodi, ali ne i njihova kuhinja. Neka oni jedu ono što njima godi i što im čini dobro, a on će govedsku supu i meso sa hrenom.

I kako je onda moguće da jede hobotnicu s krumpirom?

Nono do dvadeset i sedme nije znao plivati. Onda ga je ona odvela kod Lole i Andrije u Dubrovnik, i Franjo je uz nju proplivao. Naučila ga je. Umio joj se prepustiti. Je li prvi put tada vidio more? Ne znam, ali vjerojatno jest. Ako ga je prije i vidio, moglo je to biti samo iz daljine, iz vlaka, dok je bio vojnik ili ratni zarobljenik, ali je u Dubrovniku prvi put zagazio u more. 

Prije toga nije imao gdje da nauči plivati. U Kneži nije bilo rijeke, a poslije u Zenici i Travniku nije bilo vremena. Dok su se drugi kupali, on je radio. Ali more je za njega, kao i za većinu Bosanaca, bilo daleki, strani predio.

Ona je, pak, bila žena s mora. Kako to kod Švaba često biva, Karlo Stubler ne samo da je odmah prihvatio Dubrovnik i dubrovačke običaje, i to onako kako Bosnu nikad neće prihvatiti, nego je ubrzo postao čovjek s mora. Išao je na peskariju u luku, koja je bila na istom onom mjestu na kojemu će biti za moga djetinjstva, pa sve do posljednjeg rata, odakle bi donosio ne samo ribe, nego i školjke, rakove, čudnovata i čudovišna morska stvorenja što su tom svijetu zamjenjivala prasad i telad. Kao rođenom Banaćaninu nije mu nimalo smetala ta iznenadna i vrlo radikalna promjena u ishrani, nego je još i insistirao na njoj. Otata je dok smo bili u Dubrovniku jeo samo ribu! Govorilo se tako sa čuđenjem, a govorili su to i oni koji se za dubrovačkih vremena još nisu bili ni rodili. Ali tko je tu ribu pripravljao? Omama? To nekako i nije vjerojatno. Ili je i ona u ta vremena bila drukčija. Ako ništa drugo, bila je mlada.

Iz Dubrovnika Olga je ponijela i strast za hobotnicama. Kao djevojčica ronila je oko Porporele i golim rukama hvatala hobotnice. Ljudi su se po mulu i po luci čudili tom djetetu. Za gladnih i pustih bosanskih godina, dok su se seljakali duž željezničke pruge, a onda i kada su došli u Sarajevo, u kuću gospođi Heim-Peserle, nije bilo morske ribe, školjki, rakova i hobotnica. Nije bilo hrane koju je otata tako volio, a koja je u Dubrovniku početkom stoljeća prihvaćana i doživljavana kao hrane najgore sirotinje. Svi koji su imalo bolje stajali jeli su meso: siromašniji piletinu, a bogatiji svinjetinu, kobasice i pršute. Samo oni koji nisu imali baš ništa išli su u ribu i tako prehranjivali obitelj. 

Šef željezničke stanice na Gružu bio je među uglednijim i plaćenijim državnim činovnicima u Dubrovniku, pa zašto se onda on tako navukao i navikao na morsku hranu? Možda upravo zato što je to bila zazorna i pomalo prezrena, a on je bio Švabo i ljevičar, po redu stvari znatiželjan i otvoren.

I onda su 1965. zbog Franjine astme došli u Drvenik, da tu u Draganovoj vikendici provedu zimu, i Nona se opet susrela s hobotnicama. Mogla ih je vidjeti u Donjoj Vali ili u Zaostrogu, na dva mjesta na koja su ribari prodavali ulov, te u Makarskoj i Gracu, gdje su postojale prave ribarnice. Kako ga je nagovorila na hobotnicu i je li Franjo ikad prije toga jeo hobotnicu? Možda i jest, kod Lole i Andrije u Dubrovniku, ali je vjerojatnije da nije. U Čurlinovoj se kući morska hrana slabo jela. Tem je dundo Andrija bio dobrostojeći gospar, tem ni tetka Lola nije bila poput None.

Bit će da je Franju, koji samo što nije bio navršio sedamdesetu, srčanog bolesnika i astmatičara, s kojim je dijelila život i od kojeg ju je udaljavala tragična sinovljeva ratna smrt i uloge što su ih njih dvoje u toj smrti imali, na hobotnicu nagovorila isto onako kako ga je na Banjama 1923. učila da pliva. On joj se nekim čudom prepustio, a ona ga je vodila. Iako je bio muško, još uvijek u patrijarhalna vremena, i prošao je rat i ratnu klaonicu na Soškoj fronti i na rijeci Piave, ratno zarobljeništvo, a sa zarobljeništvom i veliku europsku avanturu, među ljudima i narodima, iako je njegovo iskustvo bilo i veće i obuhvatnije od njezinoga, Franjo joj je vjerovao, kao što dijete vjeruje materi, i ona ga je naučila plivati. A sljedeći put, nakon što je već skoro prošao život, i nakon što su jedno drugome postali grdan teret na savjesti, pa nikakvog razloga ni mogućnosti za ljubav više bilo nije, prepustio joj se kada je trebalo okusiti ono što živ čovjek u Bosni ne jede – hobotnicu. Umjesto govedske supe, kuhanog mesa i hrena – hobotnicu.

Od tog bi se motiva, od hobotnica što su ih Olga i Franjo tih godina u Drveniku izjeli, sve se smijuljeći unuku koji ih zgađeno i prestravljeno gleda, mogla napisati lijepa ljubavna priča. Ali ne napisah je, zato što mi je u Selidbi stalo do činjenica i do onog što je mogući materijal za priče i romane, a ne do budućih priča i romana. Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije.

Tetka s majčine strane mi je dala ime. Toliko mi je barem poznato. U to vrijeme, popularna su bila međunarodna imena. Imena bez grude i korijena. Svačija i ničija. Moji su, da bi bili u trendu, ili jednostavno drugačiji od drugih, svesrdno prihvatili prijedlog, u smušenosti onih prvih dana dolaska prvijenca na svijet. Rođen u doba kad su se po selima brale šljive, upjecali kazani u avlijama iz kojih se prolamao smijeh, i glasovi težaka natopljeni pijanim noćima. Friško poslije Titove smrti, i Olimpijade u Sarajevu. Pred veliko finale, koje će uslijediti, nakon dugogodišnjih igara; povuci-potegni, kom obojci-tom opanci, hrkljuš, ho-ruk, i drugih, dakle pred sami rat, čije će granate izroviti provaliju, između dvije epohe, u kolektivnoj svijesti jednog naroda.

Prva asocijacija, u glavama mojih vršnjaka, na moje ime, bila je bosanska inačica za englesku verziju, kojom se imenuje muški spolni organ. To će izroditi nelagodu, koja će izrasti u nesigurnost, koja će voditi do poljuljanog dječijeg identiteta. Poslije ću postati vragolasti, po istoimenom crtiću, što će me sokoliti da, recimo, letim pred majčinim prutom, govoreći kroz smijeh, ne možeš me stići, ne možeš, ne možeš.

Adem, čovjek, zemna prašina, zaboravko, onaj koji griješi i kaje se, moje je drugo ime. Sam ću ga sebi izabrati. Brat moje majke, koji je živio u Austriji, dok sam u školu trčao pod kišom metaka, bio mi je inspiracija. Moguće da zbog toga, danas, dijelimo slične migrantske sudbine.

Ime ću zvanično promijeniti na dan upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Bit će to prvi put da nakon rođenja posjetim Doboj, grad rođenja, kojim sada upravljaju oni čija imena asociraju, na progon, rat, krvoprolića, etničko čišćenje, i genocid, ako ćemo generalizovati, a nećemo.

Promjenom jednog slova, moje prvo ime je poprimilo plavetnilo značenja. Umjesto s, na kraju sam dodao z, vrativši i dio vlastite prošlosti u život. Prevedno s turskog, Deniz je more, ili okean.

Danas sam pročitao, vjerovatno sa zakašnjenjem, da je Elon Musk, prvo ime Tesle, djetetu dao ime X Æ A-12. I to je razlog ove kratke priče.

Kad već nema komemoracije u Bleiburgu, ima u Glini. Za desetak godina možda se ova glinska neće više ni održavati jer joj neće imati tko prisustvovati. Starost polako odlazi na drugi svijet, a mladosti koju bi zanimali događaji otprije skoro osamdeset godina sve je manje. Niti će ih imati tko podučiti nit’ im tko o tome govoriti.

Takva su vremena … a ne, nisu, takvi su ljudi! Vrijeme može biti sunčano ili kišno, prohladno ili vrelo, ali ljudi su u svakom vremenu onakvi kakvi istinski jesu. Kakvo li je bilo vrijeme u Glini toga 13. maja 1941. godine o kome na portalu Novosti baš danas piše Igor Mrkalj?

Tko su bili ljudi koje su ustaše poubijali nadomak gradića u kojemu su ih prethodne noći jednostavno pokupili? Bilo ih je oko pet stotina, Srba, manje ili više uglednih i vrijednih glinskih građana. I za ustaše su Glinjani u to vrijeme, prije 79 godina, bili građani.

Govori mladost danas: ne zanima nas, ne želimo o tome slušati, ali, bit će prije da im i nema tko vjerodostojno govoriti. Kako su gledali „Dnevnik Diane Budisavljević“ i bili zgroženi? Danas im nema tko predočiti kako je izgledalo ubijanje tolikog broja ljudi na jednoj ledini. Puno znaju o patnjama jedne osobe na respratoru zbog korona virusa i od toga se čuvaju, toga se boje. Ali da netko upucava u glavu prijatelje im i poznanike tu negdje oko njih, a oni se ne mogu sačuvati i ne smiju misliti kako njih neće, e to je već teško zamisliti.

A dovoljno je samo se nakratko snagom misli pokušati unijeti u takvu situaciju.

Nitko nikoga na takvo unošenje ne može prisiliti, ali nitko nema pravo to ne pokušavati. Svatko tko odustane od pokušaja izdajnik je ljudskog roda i čovječnosti. Dogodilo se, bilo je, završeno je, ali ne može se negirati. I ne mogu se u isti krug stavljati vatra i led, a sve kako bi se dobila mlaka voda ugodna za brčkanje.

Vole se u takvoj vodi brčkati nosioci vlasti u Glini – ma kad bi bili samo oni u ovoj bi državi zaista tekli med i mlijeko i svi bi se mogli kupati u mednoj ljekovitoj vodi. Ali, danas baš glinski „vlastodršci“ zaslužuju biti spomenuti. Četrdesetak ljudi okupljenih na komemoraciji žrtvama 13. maja, na jednoj od dvije klupe ispred kosturnice na Pravoslavnom groblju, dočekuje skromni vijenac od 11 gerbera i nešto sitnog bijelog cvijeća za dekoraciju, i cijelo vrijeme tako usamljen i napušten, zapravo ničiji, ostaje na klupi. A na njemu piše:

Za sve žrtve 2. svjetskog rata – Grad Glina.

Manje je važno što „natpis“ na crnoj traci spomeniku nisu prinijeli potpisani, nego greškom i nesnalaženjem oni koji nisu trebali.

I samom se vjenčiću smučilo napisano na njemu i sve se trga da ne bude dodirnut, nikuda pomaknut, neka ga vjetar raznese po groblju, kasnije, kad se ljudi raziđu. Nije mu mjesto ispred spomenika koji pripada kostima oko dvije hiljade ubijenih i zaklanih Banijaca i Kordunaša. Zna vjenčić da tako neugledan ne može biti za sve žrtve rata, neke su zaslužile cvjetnu raskoš, ovi pobijeni na današnji dan od glavnih ljudi glinske vlasti nisu zaslužili ni jedno pošteno slovo.

Grad Glina, avaj Gradu, ne umije razlikovati ubijenog od ubice, zaklanog od koljača, zato je netko zlonamjeran, ciničan i podrugljiv sve stanovnike Grada svrstao u samo jednu kolonu. Pred iskolačenim očima pobijenih blješti poruka: ne vrijedite vi više od onih koji su vas pobili. Grad Glina baš danas vam šalje takvu poruku.

Sa gnušanjem ne pristajem biti stanovnik takvoga Grada. I nisam jedina! Nažalost onih koji danas u Glini komemoriraju sve žrtve 2. svjetskog rata.

U Glini, 13. maja 2020.

Banija.rs

Dalmatinci su se vratili na utrinsku tržnicu, i to izazove ganuće. 

Dvojica braće, Zadrani, donijeli su bob, već zrnat i krupan, samo što ne iskoči iz mahune. I taj je bob ono po čemu ćemo pamtiti dane kada smo pomislili da je ovo sretan kraj, i da smo živi i zdravi izašli iz epidemije. 

Iako nas je već tad mučila slutnja da tako ne može biti, jer nijedna prava nesreća ne završava time što se sunčanog svibanjskog petka na pijaci ponovo pojave ljudi sa juga, donoseći bob, već zreo i zrnat. Mnogo više patnje treba, i duže izgubljeno vrijeme, pa da nešto prođe.

Kilu smo boba kupili.

Kada se očisti ostat će ga pola kile.

Od graška bob je stariji, od graha i od buranije.

To nam uliva nadu u spas.

Vjera u bob je vjera u Boga.

Za one kojima vjera nije propisana kao lijek.

Dnevnik jednog penzionera/81