Sve do prije koji mjesec, svijet je mislio da je pitanje slobode riješeno još prije trideset godina, rušenjem Berlinskog zida i otvaranjem McDonald’sa u Moskvi. U tom međuvremenu, sloboda je postala posve starinska stvar, antikvitet iz prašnjavog sanduka na tavanu, nešto što je pripadalo kenozoiku hladnog rata, hipi-pokreta i romantičnih južnoameričkih revolucionara. Sloboda izbora u međuvremenu nam je protumačena i prodana kao slobodno tržište, a sloboda mišljenja protumačena i prodana kao sloboda pisanja na društvenim mrežama.

Fizička sloboda naslijeđena iz dvadesetog stoljeća bila je podrazumijevajuća pretpostavka: svi su imali pasoše, kreditne kartice i Instagram profile, posve slobodni u uvjerenju kako je sloboda ono što nije mogao Aleksandar Solženjicin: na dvanaest rata, recimo, uplatiti tjedan u resortu na nekom pacifičkom arhipelagu za par dobrih storyja na Instagramu sa hashtagom #freedom.

Tako nesputani i slobodni, posvetili smo se sljedećoj glavnoj agendi našeg doba, ključnom pitanju dvadeset prvog stoljeća, majci svih pitanja – pitanju identiteta.

Onda je iznenada, usred velike historijske potrage za identitetom, planetu poharao koronavirus SARS-CoV-2. Milijarde ljudi zatvorene su u kućne karantene, i svijet je došao kao kakva mračna orwellovska distopija. Mrki ljudi u sivim odijelima proglasili su izvanredno stanje, zaveli policijski sat i izveli vojsku na ulice, zatvorene su granice, ljudi zaključani u kućne pritvore, naoružane patrole krstarile su praznim ulicama, savjesni građani prijavljivali sumnjive tipove, policijski kombiji odvodili susjede, opustjele su trgovine, tržište preuzeli šverceri i crnoberzijanci, nacionalne televizije svakodnevno su javljale o novim pobjedama vladinih snaga protiv podmuklog neprijatelja, a novine izgledale poput moskovske Pravde pedesetih: sretni, slobodni svijet, ukratko, učas se cijeli pretvorio u jedan veliki, okrugli Sovjetski Savez.

Iz omiljene totalitarne metafore o podmukloj prijetnji za naše zdravo društvo i njenoj opasnoj, zaraznoj naravi, mitološki se unutarnji neprijatelj na koncu zaista materijalizirao kao virus. Ništa manje od toga, ništa manje od stroge karantene, sa strogim zakonima, strogim ograničenjima i strogim kaznama – ništa manje od par milijardi ljudi pod takvim strogim režimom – nije nam bilo dovoljno da bismo razumjeli i opet poželjeli dobru, staru slobodu.

I da je, jasno, opet krivo shvatimo.

Nezaliječeni kakav romantik iz herojskog dvadesetog vijeka, slobodarski gerilac koji je digao ruke od novog svijeta i pobjegao na neki pusti otok, pa otamo ovih dana silom vraćen u civilizaciju – recimo, zato što se na pustom otoku gradi robinzonski resort za Instagram storytellere, s pet zvjezdica i hashtagom #freedom – morao bi biti oduševljen zatečenim. Ne, naravno, zbog toga što se stvarni vanjski svijet u međuvremenu pretvorio u Sovjetski Savez: to je ionako bila logična i očekivana krajnja konzekvenca civilizacije koja je odustala od slobode i izabrala Donalda Trumpa. Oduševljen bi, naime, morao biti konačnim buđenjem robova i prizorima kakve je odavno prestao čak i sanjati: svijet je progledao, svijet se pobunio.

I eto odjednom čak i u Trumpovoj Americi, u samom srcu tame, na ulicama i trgovima stupaju grupe iz političkog podzemlja što se nazivaju Freedom Front ili Liberty Militia. Eto odjednom i ovdje kod nas, u našem malom štokavskom svijetu, dijele pandemijske eseje o slobodi i zdravlju Teofila Pančića ili Miljenka Jergovića, eto odjednom Hrvata i Srba gdje zadovoljno klimaju glavom čitajući praktične priručnike Viktora Ivančića za gerilski otpor pandemijskom totalitarizmu.

Divna li prizora za oči našeg hipijevskog romantika! Cijelim Zapadom borci za slobodu izašli su na ulice i otvoreno prkose policiji, a gerilski underground mediji pozivaju na otpor i pobunu protiv fašističko-komunističkih vlasti. Baš kao nekad, kao romantičnih šezdesetih, na transparentima se koče parole o slobodi. Sloboda je konačno izašla iz muzeja i napustila ono golemo, epsko Delacroixovo platno u sterilnom Louvreu – gdje su tupi robovi desetljećima buljili u njen rastvoreni dekolte, od cijele slobode vidjevši samo njene gole sise – pa stala na barikade u predgrađu i visoko podigla zastavu.

I što to traže slobodarski revolucionari, protiv koga se bune freedomfighteri iz urbane liberty gerile, koga smjelo razotkrivaju njihovi vođe i tribuni? Neustrašivo raskrinkavaju svjetsku zavjeru judeomasonske farmaceutske industrije, Billa Gatesa i Georgea Sorosa: od sviju hulja u svojim vladama vide samo ljude guštere, od svih kamera Velikog brata vide samo 5G antene, od svih izbora traže samo pravo na izbor protiv obaveznog cijepljenja, od svih sloboda traže samo slobodu da nedjeljom slobodno odu u trgovački centar i slobodno kupe najnoviji pametni telefon za snimanje slobode!

Svjetska pandemija koronavirusa ogoljela je ovaj svijet do forenzički uglancane bedrene kosti, pa tako i njegove poimanje slobode. Zato je bio moguć zbunjujući paradoks da na tako ogoljenoj ledini – na kojoj se sloboda poima izlaskom iz zaključane samice i mjeri fizičkim korakom – Jergović, Pančić ili Ivančić govore o naizgled potpuno istoj slobodi kao desničarski populisti i tribuni fake newsa. Ako i potonji i prvi jednako pozivaju na otpor totalitarnom antivirusnom režimu, u čemu je razlika među njima? Paradoks je potpun: na Jergovićeve intervjue i Pančićeve oglede o slobodi na stražnje se noge digla gotovo cjelokupna naša površna takozvana ljevica, razotkrivajući se kao lažna rodbina što je na ostavinskoj raspravi prošloga vijeka slobodu baštinila krivotvoreći potpise.

Isti je to, najzad, paradoks po kojemu su se liberalni mainstream mediji pretvorili u Pravde izoliranih sovjetskih kaveza, pa se u nimalo zabavnom obratu svaki glas struke ili razuma s njihovih stranica čita i tumači kao fakenews. Neprijatelj onog bijelog smeća iz Liberty Militie u Michiganu nije Donald Trump – on mu je saveznik i spasitelj, on je njegov Che: neprijatelj njegove slobode je infektolog u zaštitnom odijelu, kojemu će onda odvažno sasuti u lice da se vrati u Kinu ako želi komunizam.

Cijeli se historijski značaj ove male historijske apokalipse sveo tako na paradoks po kojemu je mitološku fizičku, osobnu slobodu prvi put preuzela desnica: monopol na slobodu danas je tako u posjedu raznih militantnih antivakserskih i antimigrantskih grupa, kršćanskih fundamentalista, konzervativnih pokreta, bijelih supremacista, neonacista, ravnozemljaša, lovaca na chemtrailse i ostalog civilizacijskog taloga. Njihove su metode gerilske i aktivističke, u potpunosti prepisane iz dvadesetog vijeka: oni su cool, oni crtaju grafite, dijele underground fanzine, organiziraju diverzije, nose transparente i tuku se s policijom.

Ako pak nema vidljive razlike između njihovih parola i rečenica Pančića i Jergovića, ako ni jedni ni drugi ne žele živjeti u totalitarnom i neslobodnom društvu, u čemu je razlika? Razlika, međutim, nije niti je ikad bila u neslobodi. Razlika je u slobodi.

Pandemija koronavirusa nije pitanje slobode dovela do krajnje konzekvence samo zatvarajući cijeli svijet u karantenu sovjetskog tipa, već tjerajući ga da tek tada i tek takav – kao neslobodan i možda zdrav, ili slobodan i možda zarazan – shvati kako ne postoji sloboda bez odgovornosti. Ako je po najpoznatijoj i najjednostavnijoj svojoj definiciji – najotrcanijoj, ali do sada i najtočnijoj – sloboda pojedinca ograničena samo slobodom drugoga, onda ne postoji tako nešto kao što je privatna sloboda: svaka istinska sloboda uvijek je tuđa.

U toj točki razilaze se slobode novih slobodara i slobode Teofila Pančića. Nitko na svijetu ne mora se bojati njegove slobode. Njihove pak privatne slobode – slobode za koju se bore novi libertinci, i za koju ne postoji tako nešto kao što je tuđa sloboda – mnogi se trebaju i moraju bojati.

Kao što su totalitarni režimi pandemijsku karantenu dočekali kao historijsku šansu i preuzeli je kao model vladanja, i borci za slobodu karantenu su preuzeli kao svoju neslobodu. Među njima nema krupnijih nesporazuma: i komesarima zdravog novog društva i njegovim disidentima vi ste oni drugi.

Oni čijom se bolešću mjeri njihovo zdravlje, i čijom se neslobodom mjeri njihova sloboda.

Novosti, 07. svibnja 2020.

I

Čovjek, osamdeset i jednu je pregurao, vraća se na otok iz Splita, iz bolnice, i mještani mu dolaze, rodbina i prijatelji, da ga vide.

Dvije su verzije događaja.

Prema prvoj, njemu je duša u nosu, a nasljedstvo nije malo, pa ga obilaze oni koji, po vazda zamršenim algoritmima srodničkih veza, nasljedstvo trebaju dijeliti.

Prema drugoj, obilaze ga svi poznati, onako kako je običaj u našim krajevima, da ga još jednom vide i čuju, da ga obodre – dugo ćeš ti još, nedaš se ti ni Bogu ni đavlu – a ustvari da prikupe ono što je ljudima najvažnije, ono što dolazi na kraju i što se kao nasljedstvo dijeli svima koji dođu da čuju. Kada se na sprovodu pojave, svaki će reći što mu je zadnje rekao.

Obje su verzije vjerojatne, ali je meni bliža druga.

II

Luce bi, čim se netko iz dubrovačke bolnice vrati, vadila iz kredence deset deka kafe i napolitanke, pa bi išla da ga prigleda.

A prigledanje sastojalo se od saslušavanja i upamćivanja.

U njenoj je glavi bila povijest života i umiranja u Pičetama dvadesetog vijeka.

Da ju je bilo zapisati, bilo bi to i nekoliko hiljada stranica čistoga dramskog teksta, tragedije, komedije, farse. I one sitne, mravlje povijesti, u kojoj su jedinoj ljudi ono što su za života zaista bili.

Ljudi su ljudi tek kada umru.

I kada se kaže što su na prigledanju rekli.

III

Dvije su verzije događaja, a iz svake bi mogao izniknuti roman.

Jer čovjek je, s dušom u nosu, po povratku iz splitske bolnice, gdje je bio zbog srčanih smetnji, donio covid-19 na otok.

I svakom tko bi došao, grlio ga, unosio mu se u dah, primicao se da ga bolje čuje, prenosio je bolest vijeka.

O tome će sutradan pripovijedati cijela Hrvatska.

Udijevajući svoje strepnje u priču nepoznata čovjeka.

Kojeg je došla prigledati.

Kad su ga, dva dana nakon audicije, ponovno pozvali u prostrani ured i rekli mu da je primljen, Giancarlo Cosenzano se, progutavši u hipu oveću hrpu uskličnika, upitnika i trotočja, zbunio i zamucao toliko da je signor Matteo načas posumnjao u svoju odluku. Ipak, u Giancarlovim očima şpazio je sjaj koji je brzo otresao svaku sumnju. Morat ćemo poraditi na nekim stvarima, naglasio je signor Matteo, važno zrikajući u njegove zjene i usput upirući prstom u goluždravu Prozerpinu na svodu, koju je Pluton taman zgrabio oko vitkog struka, ali će i to, „neka signor Cosenzano ne bere brigu, mi od prvog dana brinemo za svoje zaposlenike“, biti plaćeno. 

Posao zidara na građevinama po udaljenim predgrađima Firence nije bio loše plaćen, tim više što je Giancarlo Cosenzano bio vičan i tesarskom i svim drugim zanatima koji su tvorili dobra majstora. Poštede, međutim, nije bilo ni kad bi kišilo, a nadređeni se nisu obazirali ni na zimske minuse; svi su zadužili nepromočive kabanice, a toplo će se, ako imaju imalo pameti, obući sami. Na novom poslu, za koji se prijavio slučajno, više kako bi prekrižio dosadnu nedjelju i pravio društvo ambicioznom kolegi i zemljaku Eugeniju, ne bi se radilo kad kiši i kad su temperature niske, a nadoknađivalo bi se u ostatku godine. Plaća je čak bila malo veća od zidarske, mogao je zadržati napojnice, a i da nije, kudikamo lakše je bilo drežditi na trgu, pričati s ljudima i smijati se njihovim glupim dobacivanjima nego uglavljivati cigle u mrsnu betonsku koru. Eugeniju, po vlastitoj priči nesuđenom glumcu s desecima nastupa po Casaboni i okolnim selima, nikako nije bilo jasno da su njega zaobišli, a uzeli jedva pismenog Giancarla, koji nikad prije nije stao pred publiku osim ako ga je djetetom zapalo ponijeti križ na čelu grobljanske kolone, ali je sve primio mirno i bez imalo rogoborenja. „Sudbina, to se zove sudbina“, procijedio je, pretvorivši okruglasto lice u kiseli smiješak u kome su se ipak nazirale tjeskobne pukotine, „nekog pomiluje, a nekom do smrti ne da ni da se otkrene od mistrije, cigle i viska“.

Giancarlo i Eugenio slagali su se u mnogo čemu, pogotovo kad bi neko od kolega na kakav naopak način spomenuo njihovu Kalabriju; tu su im, pethodno se dogovorivši, znali povući živac. Jest Kalabrija bila prilično siromašna, ali ni u ostatku Italije nisu cvale ruže. Slagali su se i svake nedjelje, čekajući da prođe i da se sutra ujutro vrate budućoj višekatnici u Via Etruria, pored ceste ka Pisi i Livornu, u gledanju na iskonjake od kojih se nije moglo proći firentinskim trgovima. Neki ljudi, tome su se zajedno uvijek ispočetka čudili, imaju viška lira toliko da sjednu na vlak, mnogi i u vlastiti auto, i satima se voze samo kako bi gledali prestarjele zgrade i vjekovječno mrtvilo kipove. 

Kad je izašao iz ureda srednjovjekovne katnice blizu palače Strozzi, Giancarlu je trebalo prilično vremena da se sredi. Trideset prva mu je, a morat će, tako mu je rekao signor Matteo, učiti, i to ne u nekoj školi nego s posebnim učiteljem. Za početak mu je dao knjižicu od tridesetak stranica i naložio da je pročita do ponedjeljka pa će o svemu popričati. Znao je da će mu posao, ako se to, pogotovo u odnosu na zidarski, uopće može nazvati poslom, biti da, odjeven u srednjovjekovnu nošnju i, ako je dobro razumio, do pasa udjenut u nekakvu plastičnu kutiju, priča s onima što su višak lira i vremena trošili na način kojem su se on i Eugenio iščuđavali. Sad će, eto, koliko god se dotad čudio, čak pomalo i zgražao, i sam postati dijelom svega toga. 

U ponedjeljak su već, kao da im se žurilo, prostrli zelenkastu foliju po podu ureda, otvorili vratašca kutije bez gornjeg dijela i naložili mu da uđe unutra. Prije toga je već bio uguran u pomalo tijesnu i nadasve smiješnu odjeću o kakvoj mu je – valjda je to bilo to – Eugenio često pričao, budući da se, kako je govorio, proslavio u predstavi u kojoj je glumio nekog Marconea, samoproglašenog kralja, a stvarno krvožednog hajduka i heretika iz njegova kraja. U bijeloj odjeći sam sebi je sličio na Isusa što koraca po vodi s oltarne slike zaboravljene stare crkvice svetog Roka na brdašcu iznad Cannuzea, kamo je u sredinom kolovoza čitavo njegovo selo išlo na zavjet i preventivni blagoslov protiv davno i zauvijek zbrisane kuge. Zatim je došla neka sušičava žena i, naredivši mu da zatvori oči i usta, cijelog ga poprskala nekim vlažnim bijelim prahom čudna mirisa, od čega ga je malo zasvrbio nos. U poveliku ogledalu jedva da bi se, sav bijel, prepoznao da nije znao kako je u kutiji baš on. Onda su ona sušičava, jedna mladica velikih grudi i dvojica što su došli odnekud iz susjednih ureda glumili one što imaju viška lira, a signor Matteo mu govorio šta će im odgovarati i kako će ih zasmijavati. Potrajalo je dobra dva sata, a Giancarlo se nekoliko puta nabrzinu, ne našavši u tih nekoliko sekundi nikakav suvisli odgovor, zapitao kako to da nije primljen Eugenio, tȁ on je glumac, i to s iskustvom.

Saznat će to kad ga odvedu na buduće radno mjesto, na južnu stranu Piazza Duomo, kod Kanoničke palače. Signor Matteo će mu odmah pokazati kip proćelavog postarijeg čovjeka u sjedećem položaju, široko raskrečenih nogu, sa svitkom u rukama, zagledanog nekud u nebo. Nije se baš oduševio kad su mu rekli da će mu pola glave ošišati do kože i ponavljati to svakog mjeseca kako bi još više sličio Filippu Brunelleschiju, ali je samo pomislio na opori miris maltera, nasmiješio se i poslušno kimnuo na pristanak. 

Iz sobe u barakama, koju je dotad dijelio s Eugeniom, ponio je zavežljajčić s odjećom, počastivši na odlasku kolege keksom i litrom crnog vina; nezaobilazan na svakom većem kalabreškom okupljanju, dešavalo se ono povodom novog života ili nove smrti, što je svakako izlazilo na isto, kalabreški „cirò“ rado je primao utopljenike u sama sebe i u situacijama puno sumornijim od rastanka jednog zidara od svoje dojučerašnje družine. Narednih dana je mrljivo, mada s prilično zebnje i još više pitanja, učio i vježbao u jednosobnom stančiću koji su mu unajmili ni petsto metara od trga, najčešće pred velikim ogledalom i u kartonskoj kutiji s tržnice, oblika sličnog onoj što će u njoj, nadao se, provoditi dobar dio života, daleko i od svoje kalabreške sirotinje koje bi se pred samim sobom zastidio, i od gacanja po vječito blatnoj i smrdljivoj ilovači gradilišta u predgrađu. Signor Matteo bio je prezadovoljan tome što neće morati trošiti vrijeme na priču o kompliciranoj katedralnoj kupoli: kao dobar majstor, Giancarlo je, čim je vidio nacrt, shvatio kako je čovjek kojeg će glumiti riješio problem kojim su se drugi njegovi kolege uzalud bavili više od stoljeća. U životu je često tako: mnogi problemi nam izgledaju nerješivi, ali se, kad ih neko ipak riješi, čudimo kako se i sami nismo dosjetili rješenja. 

Početak travnja 1972. bio je prohladan u čitavoj Toskani, ali Giancarlu ne bi pokvarilo ugođaj ni da je termometar pokazivao još deset stupnjeva niže. Uživati u nečemu, takoreći igrati se i još te za to neko plaća! Kao da ti sudbina pokuca na vrata, nakloni se i na zlatnom pladnju ti prinese čudotvorni napitak, nastavljao je sladostrasno u mislima, pitajući se bi li mu povjerovao ijedan od njegovih kukavnih suseljana što na škrtoj zemlji crnče od jutra do mraka. Osim čopora musave djece, oni bi, mislio je, sigurno shvatili. Prisjećao se dječje igre „kipova“: jedno od djece uzima za ruku drugu i što jače može ih zavitla u prazan prostor, a ona se u jednom trenutku zaustavljaju i ostaju u čudnim položajima izigravajući kipove. U tijesnoj ostavi caffea „Duomo“ svakog bi jutra oko deset preko svoje navukao smiješnu odjeću, konobar bi ga poprskao onim vlažnim bijelim prahom, a zatim bi iz ostave iznijeli njegovu kutiju. Bacio bi pogled po još uvijek pustom Kanoničkom trgu, jedan pomalo stidljiv i prema kamenom Brunelleschiju koji ga, vječito zagledan u svoju kupolu, nikako nije mogao vidjeti, ušao u kutiju i radni dan je mogao početi. 

Ako je spočetka i bilo nesnalaženja, uskoro ga je nestalo, pogotovo što gotovo nikog nije puno zanimala ni povijest katedrale, kamoli konstrukcija kupole, ustvari gotovo ništa osim čudesne sličnosti napudranog Giancarla i kamenog Brunelleschija iznad njegove glave. On im je ipak, tako mu je naloženo, toliko koliko neće ispadati dosadan, pričao i ono naučeno  iz knjiga, i to u prvom licu. Bilo je i onih koji ništa nisu znali ni o Brunelleschiju, ni o njegovoj kupoli, a takvim je upirao prstom uvis: Ja sam, gentile signora, onaj gore! Ne, ne Bog, sačuvaj Bože, cara signora, već onaj nosati ćelavi, samo što sam ja živi on, a on mrtvi ja!

Nije se puno pitao kome je u cilju da stoji tu i zasmijava goste: plaća je bila redovita, za ostalo ga baš briga. Onaj konobar mu je jednog dana, nakon što se vratio s jednosatne stanke, predao iz novina izrezan člančić s o njemu s fotografijom, a uskoro je, u nakladi od, kako je pisalo na poleđini, 10.000 primjeraka, ovjekovječen i na novoj seriji razglednica Firence u izdanju Casa editrice Columbino. Oni što imaju viška lira uglavnom se nisu propuštali, pogotovo za nikakve pare, koliko su stajale razglednice, pohvaliti posjetom Firenci. 

U prvi sumrak, kad bi njegov radni dan bio završen, pozdravio bi se s konobarom i nekolicinom stalnih gostiju s kojim je već bio domaći, odlijepio s očiju odsutni Brunelleschijev pogled, kupio negdje „capricciosu“ ili „calzone“, nekad i tortillu, tople uštipke ili što drugo, pa žurio u svoj stančić. Često bi kupljeno jeo već usput, a usput je slagao i dojmove tog dana, što bi se nerijetko nastavljalo i u stančiću pa bi se, da ga je mogao vidjeti, neko neupućen u njegov posao začudio što priča sa sobom i još se pritom smije. 

Samom Giancarlu nije bilo ni u primisli, kamoli da je primijetio kako se, svakodnevno pričajući u prvom licu i predstavljajući se kao Brunelleschi, samo nasmijan, za razliku od onog zabrinotog pogleda iznad njegove glave, polako pretvara u slavnog kipara kojem je toliko sličio. I da mu je sinulo, ne bi se bunio, štoviše, ne jednom je pomislio kako bi bilo lijepo biti toliko slavan da te ljudi poštuju i slave i pola milenija nakon što su od tebe, pa makar bio pokopan i u crkvi kao što je Santa Maria del Fiore, ostale čitave možda samo bedrene kosti, zapretane duboko u prašini smravljenoj od samog sebe. Da se polako pretvara u kip, pomislio bi, svakad spreman na šalu na svoj račun, da se kojim slučajem ispred njega našao neki od liječnika koji svoje znanje voli neštedimice dijeliti i izvan ordinacije. Taj bi mu sigurno rekao da baš i nije zdravo svakodnevno provesti toliko sati u statičnom, usto još i stojećem položaju, mrdajući samo bokovima, rukama i glavom, što ni u kojem slučaju nije bilo dovoljno. Ne računamo tu položaj vrata dok bi se, pogleda uprtog u kupolu, trudio što više nalikovati Brunelleschiju. 

Ponedjeljkom, kad je bio slobodan, kao i kad bi kišilo i bio oslobođen posla, znao se prebaciti do nekog za njega novog radilišta starih kolega, ali su takvi posjeti bili sve rjeđi dok nisu potpuno nestali. Umjesto toga je radije odmarao gledajući televizijski program, ne jednom pomislivši šta bi njegovi vršnjaci iz sela dali da imaju televizor samo za sebe, ili besciljno tumarao uzavrelim gradskim ulicama i trgovima. Svratio bi i na Kanonički trg, a da niko od rijetkih prolaznika u čovjeku ispod plavog reklamnog kišobrana nije prepoznao onog što za lijepih dana polako postaje srednjovjekovni majstor klesarskog dlijeta Filippo Brunelleschi. To mu je bila prigoda i da, budući da je to inače mogao samo iz sasvim žablje perspektive i ako kukove zarotira do nemogućeg kuta, još jednom pozorno pogleda kip. „Da sam nešto lijep i nisam“, pomislio bi glasno koliko se glasno može misliti, s jedva vidljivim osmijehom, „ali sam zato slavan! Ja, Giancarlo Filippo Cosenzano Brunelleschi, ja, čovjek koji je sazidao katedralnu kupolu i riješio nerješivo!“ Drugi koji su po okolnim trgovima glumili Davida, Michelangela, Cosima Medicija, Giotta ili Donatella nisu ga zanimali. Svakom njegovo, samo bi rekao kad bi ga neko upitao za kolege. Jednom je na pauzi odšetao do Gospodskog trga kako bi se upoznao s mladim atletom sa sjevera, iz okoline Bolzana, samodopadnog preko svake mjere; taj se, glumeći Davida, jedva trsio satima ostati koliko-toliko miran. Učinio je to kad mu je neko rekao da je Luigi Pampaloni, čovjek koji je napravio kip pod kojim je Giancarlo stajao, isklesao i Davidovog Michelangela što su mu ga jednom pokazali u galeriji Uffizi. Atleti, međutim, nije bio nimalo zanimljiv pored svih onih djevojaka i žena što su ga nimalo suzdržano opsjedale pa više nikad nije otišao pred palaču Vecchio. 

Postojan u poistovjećivanju kao đak koji, iako je sve naučio, nije siguran da će znati lekciju kad ga učitelj pozove, dospio je i do zatvorske ćelije. Čak u Milanu je, daleko od Firence, nekako s proljeća ubijen Luigi Calabresi, istaknuti policijski dužnosnik, ali je policija, pojačana karabinjerima, provela akcije po cijeloj zemlji, pogotovo u većim gradovima, loveći i stvarne i navodne simpatizere prokazane ljevičarske i anarhističke organizacije „Lotta Continua“. Giancarlo Cosenzano ne samo da nije bio ni ljevičar, ni anarhist nego se ne bi smio zakleti ni da zna kako se zove predsjednik Italije, ali je policajac koji ga je legitimirao, nesvršeni student povijesti umjetnosti, odlično znao ko je Filippo Brunelleschi, pa mu je, kad se Giancarlo zbunio i predstavio tim imenom, odmah zavrnuo ruke na leđa i nabacio lisice. Prenoćio je, s još tridesetak sluđenih i pogubljenih ljudi koji nisu imali ništa s Calabresijevim ubojstvom, u predvorju stare policijske stanice, prekonoć pretvorenom u ogromnu ćeliju, a ujutro je nesporazum lako razjašnjen. Ni to Giancarla nije omelo; nesporazumi se dešavaju, najčešće, tako nam izgleda, na našu štetu, a naše je da za njih uvijek imamo ugrađene makar solidne amortizere. U stan nije ni išao već samo produžio na kratki espresso i ispio ga prije nego je konobar iznio kutiju i ubijelio mu lice. 

Da su konobar i ono malo stalnih gostiju, jer je s drugima izvan posla na trgu rijetko pričao, obratili malo više pozornosti na čovjeka s kojim su se svakodnevno susretali, možda bi shvatili da se dešava nešto čudno, da je, negdje s rane jeseni, Giancarlo Cosenzano postao samo povremeni gost u vlastitom tijelu i životu i da će, ako tako nastavi, kanjon u već i samom njemu jedva znanim dubinama biti nemoguće premostiti čak i da oživi neimar što je premostio Arno onako čvrsto i temeljito da Ponte Vecchio traje i dandanas. Desi se živu ljudskom stvoru da naiđe na toliko prijemčivo drugo biće da u njemu prepozna presliku samog sebe pa se to dvoje zbliže kao kuga i smrt i onda više niti žele niti mogu jedno bez drugog. Rijetko, međutim, biva da jedan s drugim srastu živ čovjek i kip, ako, naravno, ne računamo ono kad ga umjetnik kleše, a kip mu se, nekad pri kraju posla, kad dok ga znalački cizelira, iznenada nasmiješi i progovori. Da se možda neko pomnije zagledao u pogled na napudranom licu, shvatio bi da se negdje na pučini njihova sjaja gubi Giancarlo Cosenzano, a iz suznih valova kobelja i pridiže se Filippo Brunelleschi. A kad jednom krene, gotovo je, ni bara na seoskom putu se ne može zatvoriti u kavez, kamoli ocean koji se pjenio u dječje plavetnim očima Giancarla Cosenzana. 

Zatitrao bi ponekad onaj stari Giancarlo, kad ga, naprimjer, neki dosadnjaković ne bi popuštao, cinično ga nakidajući za ovo ili ono i znajući da neće izaći iz svoje kutije i zaganjati ga preko trga. Tad bi mu se oči usitnile i još više uvukle u duplje, lice dobilo nekakav ledeni izraz, a preko usana poletjela sočna psovka na onoj čudnoj mješavini napolitansko-kalabrijskog u kojoj se do kraja nisu snalazili ni Napolitanci ni Kalabrezi. I tog je nestalo nakon što ga mu je neki uglađeni stari gospodin davinčijevske brade, ispostavilo se profesor na lingvističkom liceju negdje na granici četvrti Novoli i Rifredi, blago, gotovo očinski, na rame spustio tešku šaku punu nekog davno odbjeglog i gotovo sasvim zaboravljenog praskozorja i upozorio ga da je napolitansko-kalabrijski jedan plemeniti jezik, koji treba častiti i obožavati, da, baš tako je rekao, onorare e adorare, a ne samo psovati njime. Kao da je riječ o Gospi od brze pomoći, pomislio je Giancarlo dok su se profesorovi sijedi uvojci gubili u šarenoj masi neznanaca.

Jedva primijetna kišica koju je kobnog jutra plačljivog listopada Giancarlo ugledao kroz prozorčić nije ga smela u nakani da ispoštuje tjednu meteorološku prognozu koju su mu redovito dostavljali iz signor Matteovog ureda; bio je siguran da će potrajati samo dok se još malo odjutri pa će kišnu prašinu zamijeniti sunce. Ljudi je na Kanoničkom trgu bilo malo, a i da ih je bilo više, dva sata kasnije, dok su se škrte sunčane zrake, bojažljivo se lijepeći po zvucima podnevnog zvȍna, centrirale dan, vjerojatno niko ne bi primijetio da je bjeloglavi dvojnik Filippa Brunelleschija predugo zagledan u kupolu i da je zašutio kao vlastita fotografija na razglednici Firence. „Ovaj čiko je mrtav“, mirno je izustio dječak kojeg je otac, iako već povelikog klipana, stavio na ramena, u visinu Giancarlove glave, kako bi, kad odraste, imao fotografiju za sjećanje. Osho je negdje zapisao istočnjačku mudrost o tome kako čovjek već šest mjeseci prije smrti, ako je prirodna, više ne može vidjeti vrh vlastitog nosa, budući da mu se oči počinju okretati gore, prema nebu. U slučaju Giancarla Cosenzana nebo je bila kupola. 

Mlada liječnica iz hitne pomoći prvotno je u zapisniku htjela navesti kako je pacijent, koliko je bio okamenjen, prije njihovog dolaska bio mrtav već najmanje dvanaest, a možda i petnaest sati, ali joj je bolničar skrenuo pozornost na to da su zaposlenici iz okolnih lokala rekli kako se i tog jutra, kao i obično, na trgu pojavio dva sata prije podneva i njihovog dolaska. Nije bilo odaziva ni na policijski poziv da se u najbližu stanicu jave i daju iskaz svi koji su tog jutra u ponašanju iznenada umrlog Giancarla Cosenzana primijetili nešto što bi im se učinilo čudno. 

I da je znao za policijski poziv, na policiju ne bi otišao 19-godišnji Enrico Rizzo, student treće godine arhitekture i urbanizma. Točno u podne ga je, za ispit iz predmeta Nosive konstrukcije II, u svom kabinetu čekao strogi profesor Moretti; ako ne pokaže dovoljno znanja, za upis na četvrtu godinu morat će pričekati do narednog listopada. Iako bi čitav Kanonički trg, i ono na zemlji, i ono u zraku, znao nacrtati i u snu, tog dana je svratio ne bi li u dobro mu poznatoj slici našao neki sitni slabo poznati detalj kojim bi pokušao iznenaditi profesora Morettija. Tako se na trenutak susreo i s inače mrtvim, a sada čudesno živahnim očima kipa Filippa Brunelleschija. Čak mu se u sekundi pričinilo da su se raskrečene noge malo mrdnule, Brunelleschijeva glava blago spustila, a kameni svitak u rukama zadrhtao. „Tako to biva kad je sna premalo, a treme previše“, pomislio je, čvršće pazuhom stisnuo mapu s nacrtima najpoznatijih građevina rane renesanse, okrenuo leđa trgu i produžio put fakulteta. 

Niko nije mogao primijetiti ni sjećanja, uspomene i snove čovjeka koji se nekad zvao Giancarlo Cosenzano. Nikako se nije moglo reći da su lepršale trgom; bauljale su, izgubljeno, pomalo čak i panično, ne znajući pravo na koju stranu krenuti, uglavnom nabijene između mjesta na kojem je stajala prazna bijela kutija i kipa iznad nje u čijim se očnim dupljama polako gasio posljednji pogled nakratko oživjelog Filippa Brunelleschija. 

(izvadak iz seoskog dnevnika)

Vratila sam se Nooteboomu danas – i opet isto. Dosad nisam imala pisca koji ispisuje moj vlastiti, moj rođeni pejzaž nedostajanja. Kao da se šulja oko moje kuće na selu i služi se njezinom scenografijom za svoju prozu.

Danas juka.

Juka ima krošnju od tridesetak podlih dugačkih bodeža. Kad radim u vrtu, moram paziti dok sam u njenoj blizini jer bode.

Moja juka – koju nikako da počnem doživljavati svojom – raste u duguljastom improviziranom vrtu ispod stepenica za gornji kat. Taj vrt je malim suhozidom omeđila moja majka, koja je i biljke u njemu posadila. Tamo gdje je prostor ispod stepenica najniži posadila je jednu otpornu ružu koja je sad već u dvadesetima, lijevo od nje patuljasto nisku juku, a na početku, tamo gdje stepenice ostavljaju najviše prostora, raste malo stablo hibiskusa koje u toj maloj vrtićkoj grupi najviše volim. Jutros mi sjećanje na mene koja ih zalijevam izaziva nelagodu jer postajem svjesna da sam juku i ružu zalijevala minimumom koji ih spašava od smrti, a hibiskus izdašno i s puno naklonosti. 

Vjerojatno se radi samo o tome da mi nisu drage biljke koje bodu. 

Ružu povremeno onježi koji cvijet, ali juka cvjeta rijetko i na čudan način – izraste joj malo deblo iz sredine krošnje i onda na njemu grozdasti cvijet koji Noteeboom opisuje kao luster. Kad cvijet uvene, iz juke još dugo viri taj batrljak debla koji je toliko čvrst da ga je teško prerezati i nemoguće iščupati, a onda cijela juka ostane ružna sve dok se sama ne odluči riješiti svog batrljka.

Majka i ja voljele smo različito cvijeće, a danas prvi put o tome uopće mislim. Ona je onu ružu pod stepenicama obrezivala i brižno zalijevala. Često ju je i spominjala i pokazivala gostima kao dokaz da biljke neočekivano mogu uspijevati u nesklonim uvjetima, a sad je ta njezina junakinja ostavljena meni na skrb i ja se pitam hoće li sa mnom preživjeti. 

Juka hoće. Ona je žilava, sama sebi dovoljna, opremljena za cinizam prema nama koji je tamo ne bismo posadili.

***

Dva mjeseca nakon prvog spominjanja, juka je pružila uvis svoju stabljiku za cvjetanje. Izbila je preko noći, tako naglo da mi se učinilo da bih, da sam stajala pored nje, mogla golim okom vidjeti kako se pomalja iz jezgre jukinih bodeža i penje uvis. Nekoliko dana bio je to samo ravan zeleni štap koji se izdiže iz biljke kao znak nekog posebnog, neovisnog života koji nema veze s njezinim oštrim lišćem, a onda se, opet preko noći, taj štap počeo granati u produžetke s naznakama pupoljaka zatvorenih u zelene ovojnice.

Nekoliko dana postojali su neodlučno, ti budući pupoljci, kao da za izlazak vrebaju pravi trenutak, svima osim juki nedokučiv.

I jesu, vrebali su. Otvorili su se 6. svibnja ujutro,  na dan i u vrijeme kad je moja majka prošle godine umrla.

Za mene kao pisca bilo bi strašno da sad formuliram očiti zaključak koji vrijeđa inteligenciju čitatelja, a za mene kao kćer koja više nije ničije dijete ne znam je li strašnije doživljavati živu prisutnost mrtvih roditelja ili bi bilo strašno da je nema.

Padale su mine i granate, rušile grad i nadvoje dijelile život, kao jabuku nožem.

Svoje živote smo, tako popolovljene, dobrim slučajem sačuvali.

Skupljali smo se u velikom građanskom stanu u Titovoj ulici. Tu sam upoznao maketara Ž.M.-a. Ono što je oko nas nestajalo, u plamenu, u ruševinama, u našim srcima i glavi, koja je malo-pomalo pristajala na ono što će zatim doći, Ž. je mogao sagraditi onako kako je bilo, samo manje, u razmjerama 1:500 ili 1:1000.

Maketar je, stari Sarajlija, ili lik iz Borgesove proze, mogao tih mjeseci sagraditi sve, samo mnogo manje. Na nama je bilo da se smanjimo do razmjera njegova grada.

Ništa me tih mjeseci nije tako tješilo kao iluzija da nas štiti graditelj budućeg svijeta.

Skoro trideset godina zatim, srećem ga često na novozagrebačkoj tržnici u Utrini.

Kratak pozdrav, i nikad više od dvije-tri kontrolirane riječi, slobodne od značenja.

A onda isti osjećaj: ako mi kad zatreba Sarajevo da više ne mogu bez Sarajeva udahnut, Žani će za mene sagraditi grad, kuću po kuću, ulicu po ulicu, jablana po jablana, mene po mene.

Istočna Njemačka

Napipam ručicu ispod sjedala, povučem je u stranu i odgurnem se unazad. Ispružim noge i udobno se zavalim. Brojim drveće što raste pokraj puta. Stari okreće volan po zavojima iznad Bakra. Otvara prozor, pripaljuje cigaretu pa pogledava u mene.

– Narastao si – kaže više za sebe.

Na ravnici stisne gas do kraja. Motor urla kao da ispod haube na živo deru neku životinju. Vjetar zviždi kroz auto, ljulja odavno osušeni mirisni borić na retrovizoru kao da će ga otkinuti. Stari okreće ručicu na vratima i zatvara prozor. Pretječe auto titogradske registracije.

– Gle Crnogorca! – čudi se. – Otkud on tu?

Otresa pepeo s cigarete pod sjedalo i nastavlja:

– Znaš šta je Isus rekao Crnogorcima?

Ne čekajući da išta kažem, povuče dim i završi vic:

– Ne dirajte ništa dok se ne vratim.

Smije se sebi u brk, daje žmigavac i pretječe Spaček pulskih tablica. Drveće pokraj ceste postaje poput šarene zavjese. 

– Gle Istrijana, vuče se k’o crijevo! – otpuhuje stari dim i vraća se u svoju traku. 

Nekoliko stotina metara prije idućeg zavoja, opet otvara prozor, baca cigaretu i zapanjeno gleda u retrovizor. Osvrćem se i vidim veliki bijeli Mercedes koji pretječe sve redom. Prozuji pokraj nas kao vlak i nestane iza zavoja. 

– De! – urla stari. − Njemačka! 

Stari usporava. Ulazimo u niz zavoja gdje nas dočekuje kolona automobila. Stari njuška i gleda uokolo.

– Ode Švabo! – komentira. 

Pripaljuje drugu cigaretu pa kreće:

– Sve šta Švabo napravi valja. Pamet. I disciplina. Zato su zamalo i osvojili svijet. 

Zatim pljuje ljutito kroz prozor pa kaže:

– Vodit ću te na Kozaru da vidiš spomenik. Tri su moja rođaka upisana na spomen-ploču. 

Zasuze mu oči, a glas se zadeblja:

– Stislo ih u obruč, nisu imali kud. Malo stariji od tebe. 

Zakašlje se i pljune pa nastavi:

– Ali da su dobri, dobri su. Benz, Otto, Diesel. Beckenbauer, Rummenigge, Gerd Müller. Mercedes, Porsche, BMW. I Folcika. Pola mojih kolega iz firme vozi Folcike. To je Hitler dizajnirao. Ne b’ vozio njemačka kola da su džabe. 

Stari zašuti na trenutak, a ja iskoristim priliku:

– Wartburg je njemački auto. 

Stari pali radio, traži stanice s muzikom, preskače vijesti pa nastavlja potragu dok konačno ne naiđe na vremensku prognozu. Pojača do kraja i sluša. Vozimo se sporo prema Rijeci, stabla se opet mogu prebrojiti. Ženski glas izmrcvaren milijunom popušenih cigareta nabraja temperaturu mora i zraka, ubacuje brojeve o tlaku i vlažnosti, spominje i brzinu vjetra. Nakon nekoliko minuta stari gasi radio, nagne se prema meni i kaže:

– To je Istočna Njemačka. 

Boja zemlje: novo poglavlje

Neće grom u koprive

Mithat J., moj očuh, rođen je u selu Jasenik, u Općini Konjic, u istoj kući u kojoj je, trideset tri godine poslije, pretrpio prvi moždani udar. Drugi, koji će ga i ubiti, zadesio ga je u konjičkoj bolnici. Bilo je to 15. maja 1994., svega dva mjeseca nakon što je izašao iz koncentracijskog logora Heliodrom, u Mostaru.

U knjizi „Tragom izgubljene zemlje“, Ibre Here, pronalazim podatak da Mitina loza po ocu vuče porijeklo iz nekog malog sela u Uskoplju, kojemu autor ne navodi ime. Nepoznatim ovoj priči ostaju vrijeme i okolnosti pod kojima su Mitini preci stigli u dolinu Neretvice, kao što će joj nepoznatim ostati veći dio njegovog života. Rodio se u januaru, 1961. Porodila ga je vjerovatno seoska babica, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa u planinskim selima, udaljenim satima ili pak danima hoda od najbliže ambulante ili porodilišta. Bio je najmlađe od troje djece – dva sina i kćer – Kadire i Vejsila J. 

Rane razrede osnovne škole završio je u Jaseniku, da bi osmoljetku nastavio u selu Parsovići, nedaleko od najveće čaršije u dolini Neretvice, Buturović Polja. Između Jasenika i Buturović Polja zavukao se svijet Mitinog djetinjstva, čije sam idilične planinske pejsaže, krute, pobožne ljude i surovu klimu imao priliku upoznati tokom kasne jeseni, zime i ranog proljeća 1993. na 1994. godinu. Tek će kao srednješkolac, sredinom sedamdesetih, Mito prvi puta otići u Konjic i otkriti prostore s onu stranu strmih, gorovitih brda od kojih mu se odbijao pogled kada bi se kanjonom Neretvice spuštao do parsovićke škole. 

U to vrijeme, moj otac se već bio doselio u južno mostarsko predgrađe, možda je već bio i oženjen, ali je, kod svojih, u Konjic, odlazio često, zbog čega će me, godinama nakon što sve u životima ljudi iz ove priče nepovratno mine, zanositi misao, sasvim literarna, da su se, možda, u nekom trenutku božanskog nadahnuća kakvi postoje samo u najvećim romanima, na ulici, trgovini ili autobuskoj stanici, njih dvojica mimoišli, pogledali i nisu se prepoznali. U tom bi trenutku, naprimjer, mogao započeti roman o mojoj majci, o njene dvije velike ljubavi i, ujedno, dvije životne nesreće – ili možda jednoj, istoj nesreći koja se ponovila – roman koji bi završio osamnaest godina poslije, u bolnici, u istom gradu gdje je i počeo.

Kada se desetak godina poslije Mito uselio u naš avenijski stan, već je bio završio bravarski zanat i odslužio vojni rok, na šta se, uglavnom, mogla svesti njegova biografija. Bio je mimo svijeta na neki svoj, promašeni način. Tražio je posao, ali nije išlo. O odlasku u inostranstvo samo je maštao, nikada spreman za tako radikalan korak. U Mostar je dolazio sezonski, tokom kasne jeseni i zime, da bi užicao koji dinar radeći razne sumnjive poslove, od šverca devizama do trgovine gorivom, ili pak prodajući jaja, kestenje i orahovu jezgru na gradskoj Tržnici. Tih bi mjeseci živio kod sestre, Hamide, mamine prijateljice, također udovice i samohrane majke, koja je stanovala dva sprata iznad nas, u Splitskoj 50. 

Ne znam gdje su se Mito i mama sreli, niti bi bilo moguće da, nakon svih ovih godina šutnje, to pitam majku. Vjerovatno su se viđali na tržnici, možda je majka od njega kupovala kestenje, jaja i orahovu jezgru, od koje bi poslije pravila baklave i dijelila ih katoličkom i pravoslavnom komšiluku, a možda je, ipak, sve počelo na nekom drugom mjestu – na ulici, u haustoru, u Hamidinom ili čak našem stanu, za onih petaka i subota kada bih autobusom odlazio dedi i neni, u Crniće. 

Vjenčali su se u ljeto 1986., nekoliko dana prije ili možda čak poslije razgovora koji smo mama i ja vodili dok sam je pratio do autobuskog stajališta u Crnićima. Danas ne postoji nijedna fotografija s tog vjenčanja, kao što uopće ne postoji nijedna mamina i Mitina zajednička fotografija. Ako su takve fotografije ikada i postojale, onda ih je majka brižljivo skrivala od mojih i očiju svoje porodice. Zašto bi to uradila? 

Jer se, negdje duboko u sebi, stidila svoje sreće s Mitom na isti način na koji se, godinama poslije, stidila tuge zbog njegove smrti. Otkako je znam, bila je jaka i izdržljiva žena, koja je mogla da podnese sve osim stida.  

Imali su težak brak, ispunjen žučnim svađama, bacanjem stvari po kući, lupanjem vrata i dugim periodima nepričanja u kojima bi se napetost između njih mogla rezati nožem. Njihovi visoki, emocijama nabijeni glasovi od kojih se komšijama dizala kosa na glavi, njihove britke, optužujuće replike čiji je jedini smisao da se nižu bez kraja i krivnju za užas u kojem žive prebace na onoga drugog, još uvijek jasno odjekuju unutar zidova moje duše. 

U tuđem prisustvu, pak, pretvarali su se da su savršeno normalan par, sretan onoliko koliko su sretni i drugi parovi, ni zehru manje, ni zehru više od toga. S vremenom su postali odlični glumci, uvježbani i uvjerljivi u ulogama koje igraju, pa niko, osim valjda mene, nije primjećivao da se radilo o prevari. U toj velikoj, fantastičnoj drami bila je sadržana suština njihove bračne muke, koja mi se danas čini većom i strašnijom nego je to bila tada. 

Ništa me nije obilježilo kao te njihove svađe. 

Ne sjećam se kada i kako je počelo. Od svega je ostalo samo sjećanje na jedan od onih velikih unutarnjih lomova kakvi se čovjeku ne događaju puno puta u životu, a nakon kojih više ništa ne bude isto. Kao kada otkrijete da je neko vama drag i blizak teško bolestan ili kada shvatite da i vaša stroga, kao čelik snažna, nesalomiva majka može da bude ranjiva i da plače. Nisam postavljao pitanja kakva bi, sigurno, na mome mjestu, postavljala druga djeca. Kada bih ušao u dnevni boravak i na majčinom licu vidio tragove suza ili pak na prstima gazio između oštrih komadića porculana koji su ležali svuda po podu, pravio bih se da to ne vidim. U tome sam im, pretpostavljam, bio idealan sin.

U početku sam, istina, bio radoznao, prislanjao sam uho na vrata sobe, iskradao se u predsoblje ili savršeno nepomičan sjedio na wc školjki, uhom loveći svaku riječ, svaki jecaj, svaki pokret, svaki zvuk s druge strane zida, a onda je, iznenada, znatiželje nestalo, nešto se u meni promijenilo, nešto je stalo, prekinulo se, prestalo da postoji. Nisam više pokušavao da razumijem šta to sve skupa znači, zašto se svađaju, u čemu je njihov problem. Kao da se između nas odjednom otvorila neka daljina i sve što se događalo, kao da se događalo u nekom drugom životu i stanu, sedam mora i sedam gora udaljenom od mene i moje sobe na Aveniji.

Ali sve dotle, do tog trenutka u kojem će majčin i Mitin odnos trajno prestati da me zanima, po cijele dane sam opsesivno u sebi ponavljao ono što sam čuo, zamišljao njihova lica dok su se svađali, kretnje kojima su obarali predmete, lupali upaljačima o zid, udarali nogama u sobna vrata ili tresli šakama po stolu. Proživljavao sam njihovu nesreću kao da je moja vlastita, bio sam lijevak u koji su se slijevale njihove psovke i optužujuće riječi, tihi svjedok jednog dugog, bračnog propadanja, čiji će konačni kraj sudbina stalno odlagati, najprije rođenjem njihove djece, zatim izbijanjem rata i onda Mitinom preranom smrću. 

Njihove svađe mogle su izbiti oko bilo čega – oko Mitinih prljavih čarapa, naprimjer, koje je skinuo i samo bacio pored trosjeda ili pak oko računa za struju, koje bi neko od njih dvoje zaboravio platiti – ali skoro uvijek završavale su na najvećoj temi njihovog braka: temi antagonizma između majčine porodice i Mite. Ako bih se u trenutku kada bi svađa izbila nalazio u istoj prostoriji s njima, slali bi me u sobu i onda počinjali da reže jedno na drugo, sa strašću i mržnjom koje nikada sebi nisam uspio objasniti.  

U njihove je svađe upisan moj prvi doživljaj užasa. 

Ničega nije bilo strašnijeg od pomisli da ću još godinama biti prinuđen da s njima živim i slušam kako razvaljuju sopstvene živote. 

Čak i poslije, kada sam, u jesen 1991., kao momčić koji je krenuo u srednju školu, shvatio da takva situacija u kući, u kojoj Mito i majka ne vode računa ni o čemu drugom osim o tome kako da jedno drugom zagorčaju svakodnevnicu, može imati i određene prednosti – bez puno muke, krao sam im pare i cigarete, i dane provodio vani, družeći se s budućim delikventima, propalicama i kriminalcima – užasavao sam se pomisli da ću morati živjeti s njima još jedno izvjesno vrijeme. Htio sam ih ostaviti što je bilo moguće prije, i to, trajno, potpuno, zauvijek, tako da ih više nikada ne vidim i ne sretnem, kao što sam ih ostavio u aprilu 1994., u selu Jasenik, nakon što se Mito vratio iz logora, s mišlju da je s našim zajedničkim životom gotovo i da sam najzad slobodan. 

Ponekad mi se činilo, ili sam, možda, samo htio da mi se tako čini, da su Mitine i majčine svađe bile način na koji su jedno drugom potvrđivali svoju ljubav. Kao da su se u svađama osjećali više živima i bližima jedno drugom, pa ih je u njih vuklo ono što se meni činilo toliko strašnim. Kada se stvari tako posmatraju, ispada da je antagonizam između majčine porodice i Mite zamisliv i kao okvir u kojem je njihova ljubav jedino i bila moguća. Kao pozadina jednog neobičnog, ali uspješnog braka.  

Pretpostavljam da ni Mitini roditelji nisu bili blagonakloni prema ideji da oženi moju majku – bila je pet godina starija od njega i imala je dijete, što se, u ono vrijeme, ženama teško praštalo – ali o toj neblagonaklonosti ja nisam znao ništa, kao što nisam znao ništa ni o njegovom ranijem životu, izuzev da je volio nogomet i šah. Te je dvije svoje velike dokolice donio u naše avenijske živote, nespreman da na račun njih pravi bilo kakve kompromise. 

Nogomet je njemu liječio dušu kao što nekima dušu liječi lijepa pjesma ili slika. 

Ako ne osjetiš ništa kad se lopta zabije u mrežu, onda kao da i nisi živ. Ništa ne može čovjeka uvjeriti u njegovo postojanje kao tačan pas preko pola terena ili volej koji završava iza leđa protivničkog golmana. 

– Kad ne bi bilo fudbala, ja bi odma umro! 

Tako je govorio mužu mamine rodice, Nijazu Skeji, našem avenijskom komšiji, dok bi sjedili na centralnoj tribini stadiona Pod Bijelim Brijegom i iz kromirane Nijazove ploske cijedili lozovaču s Dubravske visoravni. Nije ni slutio da tim riječima izaziva sudbinu, a kako bi i mogao kada su tu, pred njegovim i očima desetaka hiljada ljudi, Tuce i društvo rasturali nekakav Osijek, Vardar ili Olimpiju, pa je razloga da se čovjek osjeća živim bilo napretek.

U to vrijeme, dok s centralne tribine gradskog stadiona gledaju Velež i piju lozovaču s Dubravske visoravni, Nijaz Skejo je još uvijek onaj stari Nijaz Skejo, šaljivdžija bez presedana, po zanimanju Veležov navijač, a u slobodno vrijeme automehaničar u Sokolu, zakleti komunist, Jugosloven i ateist, i nije još ni sjenka onoga Nijaza Skeje u kojeg će se pretvoriti poslije tragične smrti svoga sina u rano proljeće, 1993. Taj drugi Nijaz Skejo, čije će se roditeljske tuge i bola Mito plašiti kao što se dijete plaši mraka, uminut će poput nezalijevanog cvijeta, jednog ljetnog dana, o ikindiji, u kući kćerke i zeta, u naselju Šehovina, gdje će se sa suprugom doseliti početkom milenija i u sobici na spratu, smjerno i tiho, kako već jednom Božjem robu i priliči, sve do smrti se pet puta dnevno moliti Bogu.

U šahu, Mito je bio ishitren, nervozan i dekoncentrisan igrač, zbog čega je uglavnom bio lak plijen svima s kojima je igrao, a vrlo često i meni. Ne bi tu možda bilo ništa čudno da je znao podnijeti poraz i da u ljutnji često ne bi poobarao sve figure sa stola. Nije mi to smetalo, naprotiv, bio bih drčan i sretan kada bih kod njega uspio izazvati takvu reakciju. 

– Hoće te danas, mali! 

Procijedio bi te riječi i izašao na balkon zapaliti cigaretu. Poslije bih ga čuo kako govori samome sebi: 

– Bjeri, jebo  šah. 

Na tu jednu njegovu kretnju kojom po stanu rastjeruje drvene šahovske figurice, na tu emociju, taj rječnik, na njegovo lice, koje kao da je u sebe bilo upilo svu tegobu poočimstva, mogao bi se svesti čitav naš odnos, svih sedam avenijskih godina, sve do onog 29. maja 1993., kada će sve u tom odnosu iznenada postati onako kako nikada nije bilo.

Mito i majka nisu se razveli, iako su, pretpostavljam, o tome razmišljali. 

Za majku bi to bio težak udarac, jer bi roditeljima konačno morala priznati da su bili u pravu, da je udaja za Mitu bila njezin životni promašaj, a to bi joj, vjerujem, palo teže od razvoda. Ne znam da li je taj brak ikada prihvatila kao gotovu i zaokruženu činjenicu, ali je na kraju, ipak, odlučila da se za njega bori, unatoč tome što je postojala sasvim realna vjerovatnoća da će je ta borba iscrpiti, i mentalno i fizički. A možda se, opet, tu nije imalo šta odlučiti, možda se samo pomirila s onim što je bilo neizbježno nakon što je shvatila da joj je lakše živjeti u nesretnom braku, nego u nesretnijoj ženskoj samoći. 

Htjela je da ga promijeni, da ga učini čovjekom po svojoj mjeri i tako ga omili svojim roditeljima i braći dok je istovremeno, u njemu onakvom kakav je bio, bilo nečega što ju je snažno privlačilo i čemu nije mogla odoljeti. Njegovim lažima, između ostalog. Na njih je bila slaba, jer je u dubini duše čeznula za onim što su joj obećavale. Ta strast za laganjem nešto je što nijedan od Mitinih sinova nije naslijedio. Jedne prilike, dok smo se u stojadinu njegovog druga Fahre vozili prema očevoj pločari u predgrađu, Mito je prstom pokazao na automobil parkiran ispred neke garaže i rekao majci: 

– Vaku ću makinu kupit tvom bratu kad se jednom vratim iz Švice. 

Izgovorio je tu rečenicu s onom vrstom sigurnosti koja čovjeka naprosto tjera da upamti trenutak i mjesto na kojem ju je čuo, jer će se u nekom budućem vremenu povijest određivati prema njenoj istini. I majka mu je vjerovala, iako je vrlo dobro znala da u Mitinom odlasku u Švajcarsku nikada nije bilo ni trunke ozbiljne namjere. Nije joj bilo važno što se svijet u kojem bi njen muž kupio auto njenom bratu ne razlikuje bitno od svijeta u kojem je moguće da kočije postanu bundeve ili da duhovi izlaze iz čarobnih svjetiljki. Ali jest joj bilo važno da je Mito laže i da ona tim njegovim lažima vjeruje, jer je, na kraju, još jedino u tome bilo nekakvog smisla i nade da će sve biti drukčije nego što je bilo. 

Gledala ga je zadivljeno, očima vlažnim od ljubavi i s licem koje je u tom času upilo svaku kap ovozemljaske nježnosti. Onako kako mene nikada ne bi pogledala da sam, kojim slučajem, lupio sličnu budalaštinu. Uvijek je sumnjala u ono što sam joj govorio. U obećanja koja sam joj davao. U laži, kojima sam svoju intimu štito od njene površne znatiželje. U istine, koje joj se iz bilo kojeg razloga nisu sviđale. 

Sa strpljenjem kojim je mogla satima sjediti i odvajati truhla od zdravih zrna kafe prije nego bi ih ispržila u šišu, oduvijek je u svakoj mojoj sumnjivoj riječi nastojala razlučiti stvarnost od fikcije, istinu od laži, racionalno od iracionalnog, moguće od nemogućeg. I onda bi mi o tome govorila šutnjom, optužujućim pogledom, namrštenim čelom, ljutitom kretnjom, udaljavanjem…

Majka je rođena 25. oktobra 1956., u porodici koja je bila obilježena sudbinom dedinog najstarijeg brata, Ibre Tabakovića. Kao Pavelićev legionar, Ibro je, tokom zime 1941. na 1942., učestvovao u borbama na Istočnom frontu, nakon čega mu se izgubio svaki pouzdan trag. Kada se u februaru 1962. rodio mamin drugi brat, posljednji od troje djece Bećira i Saje Tabaković, dedina je majka, Zejna, o čijoj sam nevjerovatnoj sudbini pripovijedao u Boji zemlje, zaklela sina i nevjestu da mu daju ime po Ibri. Moj daidža je, tako, u imenu ponio inteligenciju, znanje i fizičku ljepotu svoga amidže, o kojima se, tokom tridesetih godina prošloga vijeka, u Dubravama s divljenjem govorilo.

Dedin drugi, od ukupno trojice braće, Dervo Tabaković, otišao je u proljeće 1944., kao šesnaestogodišnjak, u partizane, ali se vrlo brzo nakon oslobođenja Dubravske visoravni od ustaša odrekao svega što je imalo veze s partizanima i komunističkom partijom. Zadržao je samo kapu i boračku penziju, koju je, sve do pred sami početak rata, trošio u kafani Alijice Pejaka, na Kasarni, malom mjestu u blizini Crnića, s kafanom, prodavnicom, poštanskim uredom i autobuskim stajalištem, do kojeg sam onog sudbonosnog dana, kada mi je rekla da će se udati, u ljeto 1986., pratio majku.

Kada su ga u julu 1993., kao šezdesetpetogodišnjaka, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske strpali u pic gauera s još nekoliko mještana koje će potom odvesti u Dretelj, Dervo je odbijao izaći iz kuće bez kape s petkorakom. 

– Morete me ubit, ali ja bez petokrake ne idem!

Tako je govorio onima koji su došli da ga vode u logor. I odveli su ga, tako, s kapom. 

Izašao je dva mjeseca poslije, spletom sretnih okolnosti, s malom grupom ljudi njegovih godina, koje je uprava logora otpustila jer su bili bolesni, a samim tim i nesposobni za bilo kakvu vojnu službu. Dervo je, kao i deda Bećir, patio od dijabetesa. 

Partizanska kapa, u kojoj je 1945. oslobađao Dubrave od Pavelićevih i Ibrinih ustaša, ostala je u Dretelju i ne pamti se da li je i na koji način preživjela logorovanje. Imao je dva sina, od kojih je u trenutku dok ovo pišem, samo jedan među živima, Mustafa. Dervo je umro 2002., pet godina prije moga dede, nakon što je dočekao da se vrati kući, u Crniće, poslije pet godina provedenih najprije u jablaničkom, a potom i u mostarskom izbjeglištvu. 

Dedin treći brat, Alija, također bivši partizan, borac 13. hercegovačke narodnooslobodilačke udarne brigade kao i Dervo, bio je iznimno jak i tvrdoglav seljak, čije se huje plašila čitava mahala. Iza sebe je ostavio četvoro djece iz dva braka, a umro je 1991., ne dočekavši zulum koji su dočekala njegova dva mlađa brata. Majka je imala i dvije tetke s očeve strane, ali one su, sretno udate, živjele u susjednom selu, daleko izvan naših života, a samim tim i izvan ove priče, kojoj će biti dovoljno da konstatuje činjenicu njihovog postojanja. 

Skromnno obrazovana, sa završenih osam razreda osnovne škole, svoju je sudbinu ženskog djeteta majka proživjela u skladu s tadašnjim seoskim običajima, radeći po kući i oko kuće ono što nena ne bi stigla, a muško ne bi znalo ili ga je bilo sramota. S devetnaest se udala za moga oca i ta će joj okolnost promijeniti život, ali ne na način na koji to bude zamišljala. S dvadeset je rodila mene, u mostarskoj Staroj bolnici, udaljenoj jedva petstotinjak metara od malog trga ispred tadašnjeg Đačkog doma, koji će 29. maja 1993., postati ključno mjesto naše porodične povijesti. 

Porodio ju je doktor Zdravko Soče, čovjek koji će ostati upamćen po tome što je sredinom sedamdesetih na mostarski odjel ginekologije uveo dijagnostičku laparoskopiju. 

– Izašo si iz mene s nekom lakoćom, ko da si jedva čeko da počneš život. 

Tako je, jedne prilike, opisala moj dolazak na ovaj svijet. 

Pola sata nakon ulaska u rađaonu, nas smo dvoje već bili upućeni na porodiljni odjel, gdje smo proveli narednih osam dana. Otac joj je, za to vrijeme, dva puta dolazio pod prozor, jer su stroga bolnička pravila nalagala da porodilja ne smije primati posjete. 

Jednom joj je, kaže, iz dvorišta doviknuo: 

– Dobro čuvaj to što si rodila. Nemoj da ti ga ko zamijeni.

Ostalo je manje-više poznato: otac će poginuti sedam mjeseci poslije, mi ćemo se iz predgrađa vratiti u Crniće, a na proljeće, 1984., majka će od Autoprevoza, špediterske firme u kojoj je otac radio kao vozač kamiona, dobiti stan na Aveniji, gdje ćemo živjeti sve do 1993. Ono što će uslijediti poslije, njen će život još jednom temeljito promijeniti i samo će biološka potreba za majčinstvom na okupu zadržati dijelove njenog napuklog svijeta, u onim momentima kada se svakome od nas bude činilo da će se on u potpunosti raspasti.

Nakon što se majka uda za Mitu i ja, s vremenom, u njihovim svađama otkrijem i drugu stranu njene ličnosti, onu koja je prilično nezgodna, razuzdana, nagla, napadna, i skoro fanatično tvrdoglava, shvatit ću da je te osobine u najvećoj mjeri povukla s dedine strane, od surih crnićkih seljaka, koji su generacijama unatrag svoju ćud oštrili u borbi s prirodom. Od majke povukla je jednu drugu osobinu, koja je, posljednjih godina, postala dominantna u njenom karakteru. To je osjetljivost za ono tradicijisko u njenom identitetu, za narodne običaje i vjerske prakse, za život satvoren među kućne zidove, lišen želje da se još nešto izvan njih spozna, dosegne ili ostvari. 

Ništa, možda, ne opisuje tačnije majčinu naivnu prirodu, njenu nemoć pred sudbinom koja ju je pregazila i mladu potrošila, kao izreka koju je nekada skoro molitvenski ponavljala, predosjećajući zlo i nesreću: 

– Neće grom u koprive. 

Čitav jedan roman stane u te riječi, kada ih majka izgovori. 

A često ju je izgovarala, pogotovo u ratu, tokom granatiranja najprije Perišićevih, a potom i Praljkovih tobdžija, ili tokom onog našeg trodnevnog ratnog puta od Mostara preko Prenja, do Jablanice, Ostrošca i Buturović Polja, i onda dalje, kartom Mitinog ranog djetinjstva, uz kanjon Neretvice, sve do Parsovića i Jasenika.

Krajem ljeta 1992., nakon što su mostarski oslobodioci popalili srpska sela i zaseoke u okolici grada, minirali srpsku Sabornu crkvu svete Trojice na Bjelušinama i obezglavili Šantićevu brončanu bistu na Luci, koju su poslije bacili u Neretvu, Miti je stigao poziv za mobilizaciju. Iz vojnog odsjeka Hrvatskog vijeća obrane izvijestili su ga da se, u najkraćem mogućem roku, ima javiti u njihove prostorije u Centru dva, odakle će biti upućen dalje. 

Gdje je bilo to dalje, niko od nas nije mogao znati, ali je u toj riječi bio sadržan sav užas rata koji smo tada mogli zamisliti. 

– Hoće l išta proć bez mene u pičku materinu!

Tako nam se jadao te večeri, dok su stabla lovorika u stražnjem dvorištu zgrade Vatrogasne brigade ispušatala suh i opor miris, a odnekud iz Centra dva orila se, u to vrijeme, vrlo popularna ustaška oda Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Pjevali su je skupa Hrvati i Muslimani, vežući ratne zastave pod kojima će se, kako to već ovdašnjim narodima i dolikuje, prvom prilikom bratski poklati. 

Majka je prema njemu ljubazna, osjeti njegov strah, čuje nemirni kas njegovog srca, govori mu da će sve biti dobro, neće grom u koprive, tješi ga, a on je gleda pogođen značenjem tih riječi od kojih ga samo još više podilazi jeza. Premalen je njen život za dvije velike nesreće, jednom je gubila muža i Bogu je to sasvim dovoljno, to ona hoće da mu kaže dok sjedi na štokrli s njegovim četverogodišnjim sinom u krilu, ali on u tim riječima ne nalazi nikakvu istinu, nikakvu mudrost, niti utjehu, pa joj odgovara, tonom punim bijesa, da onaj ko je to rekao nit je znao šta o gromovima, nit o koprivama, a ponajmanje o Bogu i ljudskoj nesreći. 

– Neće grom u koprive.

Tom se rečenicom majka branila od svih strahova. 

Vjerovala je u njenu istinitost kao što je godinama vjerovala da joj talozi telve na unutarnjoj strani fildžana mogu proreći budućnost. Često je to radila: popila bi kafu i onda fildžan izvrnula naopako, pa bi satima poslije, s osjećanjem i pažnjom kojom kustos procjenjuje vrijednost neke umjetnine, pokušavala u njemu prepoznati vlastitu sudbinu. 

Neće grom u koprive, ponavljala je, zahvalna narodnom mudracu koji joj je, prije ko zna koliko godina i vijekova, eto, obećao da će je, nakon smrti moga oca, svaka druga nesreća zaobići. Je li tu rečenicu naglas izgovarala, je li njome tješila Mitu i sebe dok je stajala uz njega onaj jedan jedini put, tokom dvadeset njegovih bolesničkih dana u konjičkoj bolnici, u aprilu i maju 1994., a on sve misleći da je ozdravio, umirao u sobi čiji je prozor gledao na grad, u kojem su se, na početku jednog velikog nenapisanog romana, on i moj otac mimoišli? 

Ili su na prozorima bile vreće s pijeskom, betonski elementi i raspilani balvani, pa je u glavi i po sjećanju određivao položaj svome krevetu u odnosu na usku, brdima stješnjenu čaršiju i onda zamišljao šta bi se sve moglo vidjeti odatle da nije rata i da u tom ratu nije srpskih topova na Borcima, Snježnici i Bukovim glavama, od čijih će granata jednog ljetnog dana 1995. šesnaestogodišnji sin moga amidže Ah.-a, ostati bez noge? 

Je li zaista Mito bio toliko promašen i izvan svijeta da je sudbina njegovoj duši uskratila i taj posljednji, oproštajni pogled iz bolesničke sobe, o kojemu je nekoć tako tanahno pjevao Zaim Imamović?

U svakom medicinskom članku o uzrocima moždanog udara do kojeg sam u proteklih dvadeset pet godina uspio doći, pronalazio sam isti razlog za njegovu smrt. Bio je mlad, imao je trideset tri godine i da nije otišao u logor, da nije u njemu doživio ono što je doživio, nikada se ne bi formirali ugrušci koji su blokirali protok krvi i kisika do njegovog mozga. 

Tako sam uvijek osjećao. 

Osjetio sam to istog onog časa kada je, s petnaest dana zakašnjenja, do naše kuće u predgrađu Mostara, stigla vijest o njegovoj smrti. Tom ga mišlju, tim vrlo intenzivnim osjećanjem krivice koje odjekuje ovim tekstom kao što već stoljećima odjekuje mojim životom, svakodnevno iskupljujem pred svima nama kojih se njegova smrt tiče ili nas se ticala: pred dedom i nenom, pred daidžama, pred majkom, pred njegovim sinovima, pred samim sobom, pred ovom i svakom svojom narednom knjigom. 

Na odnosu prema tom iskupljenju utemeljena je savjest naših poslijeratnih života. 

Po tome još jedino znam koliko je, nakon svega, u meni ostalo onog mladića kojeg je krajem maja, 1993., Mito odlučio spasiti, tako što je žrtvovao sebe. 

Ni Mito, ni majka nikada nisu bili članovi Saveza komunista, ali su Jugoslaviju, onakvu kakva je već bila, prihvatali kao povijesnu datost koju nikada nisu dovodili u pitanje. U vrijeme prvih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, 1990. godine, Mito je gotivio Antu Markovića i reformiste. Majka je, kao i u svim važnijim pitanjima – a tada od izbora nije bilo važnijeg – bila pod snažnim uticajem svojih roditelja i braće, koji su u politici Alije Izetbegovića vidjeli priliku za afirmacijom svoga nacionalnog identiteta, kakva se, s povijesne tačke gledišta, nije smjela propustiti. 

Za Mitu je, opet, Muslimanstvo počinjalo i završavalo u njegovom imenu i prezimenu, a za ono o čemu je Alija govorio bilo ga je briga koliko i za lanjski snijeg. Bio je Musliman na isti način na koji je bio muškarac, voljom nečega ili nekoga većeg, ko je, eto, tako htio, a njemu je sasvim svejedno, kao što bi mu bilo svejedno i da je, kojim slučajem, taj neko htio da bude žena, katolik ili Hindus. 

Njegovo ga je Muslimanstvo prvi puta zamalo koštalo glave u aprilu 1992., kada je pod izgovorom da mora čuvati naš stan od nekog zamišljenog ratnog kriminalca, odlučio da se vrati u Mostar, nakon što smo o Bajramu, uoči početka rata, posjetili maminu porodicu u Crnićima i tu procijenili da bi povratak na Aveniju, u okolnostima kakve su vladale u gradu i okolici, bio odveć rizičan. Ne sjećam se da li ga je iko odgovarao od tog nauma, vjerovatno jeste, jer je svako od nas bio svjestan da kilometri koji su bili pred njim mogu biti posljednji koje će preći. 

No, on je, ipak, otišao. 

Punktovi tada već takozvane Jugoslavenske narodne armije nalazili su se skoro u svakom mjestu od Stoca do Čapljine, a vojnici koji su ih držali, mahom srpski rezervisti i dobrovoljci iz Istočne Hercegovine, Srbije i Crne Gore, izgledali su svakako samo ne prijateljski i miroljubivo. O čemu je mislio, šta je uopće mogao da osjeća dok je, sveden na svoje ime, pokazivao lične dokumente srpskim vojnicima? Je li se tog dana u njega uvukla ona krivnja, koja ga neće u potpunosti napustiti ni dvije godine poslije, kada izađe iz logora Heliodrom, a njegovo se Muslimanstvo pretvori u posljednje životno utočište? 

Krivnja što nije rođen u nekom drugom imenu i vjeri, jer bi mu rat tada bio lakši? 

Krivnja, što je prošao to što je prošao, jer se zvao tako kako se zvao? 

O Mitinim i majčinim svađama šutio sam trideset godina.

Naljutila bi se da je bilo drukčije, i na mene, i na onoga kome bih povjerio našu tajnu. Takva je oduvijek bila, nepovjerljiva, diskretna, zatvorena. Vjerovala je da sve dotle, dok njene i Mitine svađe ostaju izvan tuđeg saznanja, ona može živjeti u iluziji da je sretna. I da, zapravo, svađa među njima nikada nije ni bilo. Kada bih je danas upitao zašto se toliko svađala s Mitom tokom naših avenijskih godina, rekla bi mi da to nije tačno i da sam sve izmislio. 

Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života. 

To, što sam vidio ono što bi ona voljela da nisam. 

Što znam ono što bi ona voljela da ne znam. 

Što se sjećam onoga što bi ona voljela da sam zaboravio.

Duša mi je teška dok ovo pišem, buni se, svađa i opire tekstu, a trebao bih, čini mi se, osjetiti nekakav mir, neku sveprožimajuću lakoću, jer sam taj prastari osjećaj samoće i zebnje, najzad uspio pretočiti u jezik:

–  Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života. 

Je li to samo obzir ili već pomalo i strah od onoga šta će reći Ona dok ovo bude čitala? 

Da li će drukčije sa mnom šutjeti, nakon svega što o njoj ovdje govorim? 

Kada je pročitala Boju zemlje, između nas se otvorio ponor u čije dno i danas gledamo, svako sa svoje strane nepremostivosti. Ni danas ne znam, a vjerovatno nikada neću ni saznati, da li joj je smetalo to što sam pisao o onome o čemu ona misli da nisam smio ili to što se njenoga života ne sjećam na neki drugi način. 

Dok sam pisao Boju zemlje, nisam razmišljao ni o čemu, pa ni o tome da li će joj se knjiga dopasti, bilo mi je važno samo da pišem, da ničim ne ometam tekst koji je iz mene isticao, jer sam osjetio da je stvaran i istinit, na način na koji su stvarne i istinite knjige koje volim i u koje vjerujem. Ali sada je drukčije, sada postoje obzir i strah, jer paralelno s tekstom koji se ispisuje, postoji i misao o životu izvan književnosti. Ta me misao, evo, lovi i uznemirava, kao neka unutarnja muha, ometajući priču da poteče i bude ispričana onako kako je jedino i moguće. 

Da li je Mito bio pravi čovjek za nju? 

Ne znam, niti je o tome uputno suditi. 

Ali da nije ušao u naše živote, mene ne bi imao ko spasiti onoga 29. maja 1993. 

Sa stanovišta književnosti, taj je jedan trenutak, ta je jedna jedina Mitina gesta dovoljno velika i važna da opravda sve njihove svađe i njihovom braku odredi svrhu i smisao. 

Da li je, 29. maja, ostajući ispred Đačkog doma – prepuštajući, dakle, meni svoje mjesto u autobusu, koji ga je mogao odvesti u zagrljaj supruzi i sinovima, jednome petogodišnjaku i jednome koji će se roditi četiri dana poslije – Mito bježao od propasti vlastitog braka? 

Ili je samo htio učiniti nešto što će zadiviti mamine roditelje i braću, nešto što će ga u njihovim očima učiniti dostojnim njihove kćerke i sestre, kao što je to htio i godinu dana ranije, kada je, protivno zdravoj pameti, odlučio da u osvit rata iz Crnića putuje za Mostar? 

Ako je po srijedi ovo drugo, a ne mogu se oteti dojmu da mu je, u tom epskom času našega rastanka onako nezrelom, naivnom i promašenom i to prošlo kroz glavu, onda smo svi, u izvjesnoj mjeri, sudionici u krivnji za njegovu tragediju. 

Onda je istina da nas nema nevinih u Mitinoj smrti. 

Gospođa Marija, blijeda, vrlo mršava žena, usporenih pokreta, u očima blaga, vazda oteklih podočnjaka, ukazivali su na bolest bubrega, govorila je, jer bi me prepoznala, da već dugo, godinama, jer jako je stara, devedeset već ima, ispočetka čita knjige iz svoje kućne biblioteke, ne isplati joj se nabavljati nove, dok ove pročita već je više neće biti, i smiješila se, vrlo ljubazno, kao netko kome je stalo do razgovora i do onoga s kime razgovara, a razgovarali smo samo u liftu, jer se na drugim mjestima nismo sretali, ili bismo samo razmjenjivali pozdrave u haustoru i ispred nebodera, jučer je umrla.

Amila Kahrović-Posavljak, Smrtova djeca, Književna radionica Rašić, Beograd 2019.

Čudno je kako mrak može da sjaji.

Tek kada se pročita poslednja stranica romana postaje jasno zašto je on morao da se zove ovako, Smrtova djeca, i nikako drugačije. Djeca smrti je pravilno, ispeglano, razumljivo, sviklo, gotovo konfekcijski. Smrtova djeca, pak, na granici je jezičke korektnosti, kabasto i, istovremeno, na neki način nežno, jer četiri suglasnika u toj tvrdoj reči smrt dobila su „o“, „a“ i tiho „v“, što je smrt smekšalo, ali je, u toj mekoti, nije načinilo manje strašnom i mučnom, nego tek možda prisnijom i podmuklijom: djeca, sada, nisu više djeca tamo neke smrti, daleke, odložene u beskraju života, već smrt im je roditeljka, posisali su je s majčinim mlekom, ona ih je odnjihala u svome krilu i sada ih, onako roditeljski brižno, uzima jedno po jedno redom koji samo ona zna i poštuje, ne mareći za ljudske boli, tuge, očaje i ludila. Zbog toga je ovaj blistavi i strašni roman mlade bosanskohercegovačke spisateljice istinska tragedija: svi, računajući i same junake – djecu od 11 do 14 godina – znaju kuda vode njihovi životi, u njihovim je počecima upisan i njihov kraj, ali tom znanju uprkos oni, kao antigone i edipi, kao hipoliti i ifigenije, svoje živote žive kao da kraja nema, ili, sasvim obrnuto a isto, oni ih žive kao da tom kraju hrle, kao da ga čikaju, dozivaju i ubrzavaju, neustrašivo, glupo, veličanstveno i beznadežno, kao da sazrevaju brže od svega ostalog i svih ostalih, preko noći postaju stariji i od roditelja i od grada i od ruševnog naselja u kojem, kao u getu bez ograde, troše svoje kratke zemaljske dane, kao da su, za samo nekoliko godina, iz svojih neproživljenih života halapljivo isisali sve što se može isisati: i sedenje na krovu garaže, i pogled u tromo nebo iz kojeg kiša nikako da krene, i trenutak kada će se ponovo začuti glas poginulog oca, i seks u smrdljivoj sobi, i uranjanje u ljubičaste oči oivičene bezdnom senkom, i gutanje pilula od kojih se svet rastače, i smrvljenu školjku „peglice“ (Fiat 126) u kojoj je granata raskomadala dete, i čakiju kojom režu svoja zapešća, i sav taj očaj, ogroman, nepojmljiv, vrtoglavo dubok… I ne može se o ovom romanu, blistavom i strašnom, pisati drugačije do onako kako je i on sam napisan, jezikom zagrcnutim i, istovremeno, mirnim, s neprestanim nabrajanjima i spiskovima, uz promene pripovedačkih registara te se kratke rečenice ulivaju u duge, a ove, prirodno kao što prirodno teče ravničarska reka, zaposedaju čitava poglavlja, zagrcnuto, dakle, a mirno, dinamično a sigurno, neužurbano a nezaustavljivo, bogato a svedeno, bez ikavih viškova i bez ikavih manjkova, bez okolišanja i bez direktnog govora, čudesno… Napisala je Amila Kahrović-Posavljak roman blistav izrazom i strašan sadržinom, roman mračne mladalačke siline u koju, opet, kao da je upisano svo iskustvo sveta.

Rat jedva da je stao (ili možda nije), a tročlana porodica, predvođena sedmogodišnjom Aminom, useljava se u napušteni stan neimenovanog sarajevskog naselja. Još istog dana, pošto je, zbog vašaka, ošišaju na kratko, upoznaće Amina čitavu ekipu: Nedima, dečaka sitnih i ljubičastih očiju obrubljenih senkom, braću Mirzu i Ajdina, braću Edina i Anela, potom Amru i Ines. Zajedno će se igrati u naselju, zajedno će krenuti u školu, zajedno će početi da sazrevaju, zajedno će praviti pizdarije, ludeti i umirati: „Život se sastojao od dvije stvari: od naselja i smrti. I nije bilo ničeg neprirodnog u tome“ (str. 153). 

Na jednoj ravni ovaj je roman nalik tolikim romanima o sazrevanju, jer kada se prelazi iz detinjstva u mladost svugde se na svetu događaju slični procesi, a mladim ljudima nije potreban rat da bi se okrenuli protiv roditelja, okoline, a naročito protiv sebe. Rat koji se odvija u njihovim telima i njihovim glavama sasvim je dovoljan da ih temeljito i bespovratno uništi, gde god da su imali (ne)sreću da žive (nije li Rekvijem za jedan san Hjuberta Selbija upravo posveta silini samouništenja?). I niko ih ne može spasiti od njih samih. Ništa od onoga što ćemo pročitati u romanu Amine Kahrović-Posavljak neće nas, kao podatak, opis ili doživljaj, začuditi – naročito ne svađe s izbezumljenim roditeljima, čak ni to što će Ines da tuče svoju majku, potpuno ćemo prepoznati bunt protiv škole i nemoćnih nastavnika, lako ćemo se saživeti sa strašnim (poratnim) siromaštvom i odsustvom bilo kakve nade, ni malo nas neće potresti primitivizam i beskrupuloznost (jer u tome, naprosto, živimo i mremo), lako ćemo da identifikujemo mutne tipkinje i tipove poput Rusmire i Dada, masne likove poput predsednika mesne zajednice, ili dobre i nemoćne ljude poput Hasan-efendije koji izlazi iz sveta samo da ne bi gledao decu kako uništavaju sama sebe, kao što nas neće zapanjiti ni sveprisutno nasilje (tako slično nasilju o kojem, u napuljskom četvoroknjižju, piše Elena Ferante), niti scene u kojoj devojčice za novac zadovoljavaju ratnog invalida Džemala, sve to znamo, sve smo to videli ili makar pročitali, ako već nismo i doživeli – a ipak ćemo, sve vreme, znati da ovaj tekst udvaja svako iskustvo i svaku stvarnost na takav način da to iskustvo i tu stvarnost, u istom gestu, istovremeno, čini i jedinstenima i opštima. Odlomci u kojima se deca prepuštaju muzici silinom koju njihovi roditelji ne razumeju i koje se plaše – muzici što mračnijoj to bolje, što destruktivnijoj to bolje, što beznadežnijoj to bolje – sažimaju iskustvo sveta i iskustvo poratnog Sarajeva na način pronicljiv, dubok, veličanstven: „Svi smo htjeli ličiti na one koji na očigled cijeloga svijeta nestaju. Na one koji nemaju šta izgubiti i koji su od svoje propasti i smrti napravili spektakl rugajući joj se. Jer smrt, to smo odavno osjećali, računa na ljudsku skrušenost“ (str. 53). Jedino što djeca ove poratne sarajevske smrti nisu dospela ni do godina Kurta Kobejna: s 13 godina bila su starija od njega. 

Ogrnuto eksplozivnim talentom, pisanje Amele Kahrović-Posavljak istinito je ne zato što prenosi nekakvu stvarnost koja bi pisanju prethodila, već zato što doseže istinu književnosti, istinu jezika kojem ne prethodi ništa drugo do on sam. To je onaj jezik koji stvarnost čini stvarnom. Kada u Aminin život uđe Suad, pa se mlada devojka koja bezrezervno voli Nedima, nađe u čudu kako je tako nešto moguće, kako je moguće da je drugi muškarac, dakle muškarac koji nije njen Nedim, u tolikoj meri izmesti i uznemiri da ga sanja i želi ne želeći ga, znamo da smo i sami to doživeli, čitali smo o tome, svaki glupi ljubavni romančić s kioska govori o tome, a opet se pitamo da li smo nekada i negde pročitali nešto tako istinito i lepo i strašno. I onda se tu, u jezičkom vrtlogu, u oku jezičke oluje Amile Kahrović-Posavljak, nađemo u čudu, obuzme nas strepnja pred tolikim talentom izlivenim u prvi njen roman, pitajući se da li je, poput njenih  junaka, i ona isisala iz sebe sve što je imala, ili je ovo tek veliki početak nečeg uistinu velikog. 

VREME | BR 1525 | 26. MART 2020

Belu sam počeo igrati kao dijete. Naučio me Toni. Kod Tonija i njegovih vodio me Vlado. 

Kartao sam nestalno i površno, bez zbiljskog interesa, za školskih raspusta na sjeveru. Upoznao sam široke drumove i uzane staze ove igre, ali se njima krećem kao mjesečar, i samo ponekad, na tragu sreće i neodređenog predosjećaja, bljesnem kratko, iznenadnim potezom, nalik istinskom umijeću. Tako i danas, povremeno, kartam tamo na sjeveru. Jednako za rundu pića i krupniji novac.

Zimus, u rani sumrak nekog utorka, za nemile februarske južine, što se smećem glasa, u izlogu knjižnice ugledao sam plakat koji je pozivao na druženje sa dragim piscem.

Stigao sam u zadnji čas, upravo kad je voditelj na kraju uobičajene najave, kao posebne goste pozdravljao članove društva slijepih čitatelja – Šišmiš. 

Kasnije te večeri, u pozne sate (već sam krenuo kući nakon lijepih razgovora o  knjigama), sreo sam poznanika. Nije me dugo nagovarao, brzo sam pristao, iz dosade i obijesti. 

Do svitanja smo kartali belu u zaključanoj gostionici Putna, protiv dvojice dobrih igrača i sitnih prevaranata. Izgubio sam priličnu svotu novca i čitavu srijedu, u groznom mamurluku, koji nazivaju bolom bez boli, pokušavajući se liječiti sokom od rajčice i Javieraom Cercasom. Pročitah tako: …on ne samo da ima prošlost nego i zna da prošlost nikad ne prolazi, da je tek dio ili jedna dimenzija sadašnjosti i da čak – rekao je Faulkner – to i nije prošlost.

Ko meša?

Toni, vi ste zadnji zvali.

Daj digni kartu, opala je dolje, kod noge ti je.

Vlado, ti si onda prvi, Toni meša.

Čekaj, daj Nedo, odi u podrum po pive.

Sav se dan zgusnuo u ljetno popodne. Grmljavina je daleka i potmula, kotrlja se sa sjevera, gdje lijena rijeka vabi tmaste oblake. Do kiše.

Najmlađi sam i volim biti koristan bez puno truda. Prija mi hladovina malog podruma. Ne palim svjetlo, poznajem podrum i hodam polako za titravim tragom svjetlosti koja ulazi kroz odškrinuta vrata i jedini prozor. Podrum je uredan i suh, na zidovima nema paučine. U uglu su gajbe piva, tri su prazne, jedna tek načeta. U polumraku, na policama naslućujem poslagane tegle preostale zimnice, zatim mnoge konzerve. To je roba koju Toni dobiva u zamjenu za tvorničke bonove, daleko ispod cijene. Radmila, mislim, na bonove i uloške uzima. Nosim četiri piva.

Satima kartamo u dvorištu za drvenim stolom, ispod krošnje. Stol je pokriven bijelim plastičnim stolnjakom, boce na stolu se znoje, pod njima ostaju okrugli tragovi. Radmila, Tonijeva žena, bez desnog oka, ili sa desnim okom koje je tek izbuljena sivo bijela mrlja, donosi jučerašnju makovnjaču. Muhe su usporile.

Bosom nogom, pod stolom mazim prezrelu mandalu.  

Obilje se fačuka nepristojno rasulo u travi, raspukle crvotočne šljive, mandale gubave, pirgave i slatke, odbačeni truli plodovi jabuke mušanke, koja nam čini hlad. Pored grma ribizle ocvale su hortenzije i ruže. Raskoš je ta sva u neredu, poput grešnog vrta naslade.

Boje bivaju mekane, bez jarosti i oštrine, mutni kaleidoskop u treptaju vrućeg zraka, koji se do blagosti rastače u neskladnom i složenom suzvučju: sve tiho škripi, krcka, zuji, i mrve se boje i tanje u  kaotičnom, nemirnom šapatu.

Skoro, Toni. Za jedan štih.

Jebem ti, za trećeg kralja kod Vlade.

Nedo zove.

Igram u paru sa Tonijem, trpi me i uči, sa blagošću koja ponekad biva u starijih ljudi bez djece. Igramo protiv Vlade i Francija.  

Vlado je tri godine stariji od mene i već je mrdal. Volim misliti da mi je prijatelj. 

Franci je teški invalid neodređenih godina, od djetinjstva udomljen u obližnjim žutim barakama iza vrta, slabovidni sirotan, što za igre ne govori puno, već cokće, šmrče, zviždi.

Dugi, kvrgavi Tonijevi prsti na čas pipaju po stolu, nalaze karte, kupe ih u špil, podižu do pred oči i vješto šire u šarenu lepezu.

Toni je gotovo slijep. Kao petogodišnjak ozlijedio je očni živac.

Kroz tanku koprenu naviješta mu se zavodljiva šarenica, vesele slike tuge na mađarskim kartama, čije obrise naslućuje samo; zato karte pipa, njuši i slaže u red.

Tonijevi kapci okićeni gustim trepavicama igraju živo i brzo, sami sebi dovoljni, a od  te igre oči još više izgledaju mrtve.

Tonijev je pogled beživotna ljepota, u čijem odrazu pokušavam sad vidjeti karte koje ima u rukama.

Jebate, kaj je srećković, kak je pozval Tonija

Imal sam i ja nešto.

Četiri haduta, još i deva kod Tonija.   

Nedo, kaj nisi išel na štihaču?

Jednog sam jutra nagovorio Vladu da se biciklima odvezemo u Tonijevo rodno selo.

Stara terezijanska cesta što iz grada vodi u selo lijeno vijuga, nalik velikoj usnuloj zmiji. 

Magla je niska, a sva živa, nepredvidivo se rijedi pa zgusne nečujnim uzdasima zemlje ponad polja pšenice i kukuruza, lebdi u šumarcima hrasta i  graba, nad riječnim koritom obraslim vrbama.

Po predanju magla umiva Isusove rane: raspelo je na svakom križanju, gdje se rijetka sporedna cesta spaja na glavnu.

To su Judine magle, kažu. Okajavaju Judine grijehe.

Vidik bi bio do kraja svijeta, ali u daljini, iza krošnji jablana, poput opsjene u nebo dira zvonik katoličke crkve, lijep i visok.

Iza zvonika leži nevidljivo selo, ponizno utonulo u ravnicu. Svi seljani imaju zelene oči.

Pali ste.

Dobro da si onog asa presekel.

Kaj zna Petar, zna i Pavel.

Samo ti broji, Nedo.

Pali ste, ni zvanje vam ne pomaže, 93.

Preko Tonijevog ramena vidim baku Baricu, Tonijevu majku. Sjedi u sjeni zdenca u kojem je skončala.

Široko je lice bake. Ispod tamnog rupca nazire se sijeda kosa, ukosnicama nazad potjerana. Gleda negdje pored nas, mirno i netremice, čvrsto stisnutih ljubičastih usana. Ljuta je uvijek, i prezire tu niškoristi bagažu, što se skuplja oko stola njezina sina, krade vrijeme, vječito štetoči i prijeti sigurnim kvarom.

Velika glava čini se nasađena na kratak trup kao da nema vrata. Sitne izborane ruke prekrižene miruju u krilu. Golih je nogu, obuvena u crne zepe, a otečene noge, ispod koljena bolesno odebljale, prošarane su grdnim venama. Stisnuta je, nepomična, diše li?  

Čujna je samo kad baburasti nos otre o prljavi sivi rupčić koji drži u džepu tamnoplave pregače.

Prošlog ljeta sjedila je na rubu zdenca. Vidjeli smo, lagano se naginje, zagledana u njegovo dno, neodlučna. Dlanovima se odupire o betonski rub, ljulja se, dvoji još. I onda nas je primijetila, zastali smo na ogradi, osupnuti, viknula je tek – bok deca, idem ja –  i nestala preko ruba, kao da smo mi odlučili umjesto nje.

Tijelo je pljusnulo, čuli smo i Vlado i ja, potom jauci, potmuli iz dubine zdenca. Mi samo stojimo, Toni je na poslu, Radmila u gradu, ali pijana Jembrekica, susjeda, vidjela je, goni težake sa miješalice iz dvorišta preko, pomagajte, zidari trče, jebu oca i majku, bacaju užad u bunar, vuku, dahću, stenju, – lovite, baka, lovite,… tu su stepenice, vleči, vleči, Isusa joj boga ludog jebem… Barica ječi, zapomaže, zguljenog lica na koje se slijeva tanki mlaz krvi, a mokra je bluza slijepljena uz sparušena staračka prsa. Sirena, nosila…  

Iduće godine, za ranozimske novembarske susnježice, kad je dvorište blatni glib i pusto, Barica će ponovo skočiti u zdenac.

Majčinu smrt Toni je prihvatio mirno. Kad sam ga jednom o tome bojažljivo pitao, samo je rezignirano odmahnuo rukom, kao da je, eto, čaša pala sa kartaškog stola i razbila se nekim čudom o meku travu ispod.

Toni, sad nam treba samo prolaz.

Franci, moramo ih rušiti.

Ide dešć, brže dečki.

Muhe su odletjele.

Gust je i opojan miris vlage i prašine, pune su ga nosnice. Krupne kapi počinju padati kroz krošnju, na početku rijetke, niz lišće se slijevaju polako, kao da zbog nečeg otežu, a potom su sve gušće i brže. Bučno dobuju po stolu. 

Jedna kaplja, čini se naročito krupnom, pada na papir ispisan nezgrapnim Vladinim rukopisom. 

Od zapisa partije pravi nečitljivu plavu mrlju.

Kaj, gotovo?

Jebi ga, ovo ne stignemo završiti.

Toni, šteta, kaj ne? Imali smo ih. 

Smračilo se naglo, nebom se pružila, kratko i nijemo, vitka munja. Barica je negdje šmugnula, neočekivano hitro. Franci šepasa preko vrta, prema žutim barakama. Vladu ne vidim. Radmila je u kući, lupa loncima u kuhinji, i istovremeno, uporno i dosadno doziva, kriješti i požuruje nas. Televizor u sobi je upalila, kroz otvoreni prozor čuje se prpošna muzika iz Gusztava.

Gusztav se, biće, pokušava počešljati.

Heklanu zavjesu nalet vjetra gura van.

Na brzinu kupim karte sa stola. Toni me čeka, lagano je oslonjen dlanom o moje rame.

Vodim ga pod strehu.

Jedna mi karta ispada, vraćam se po nju. Pogledam. 

Solo cener. 

Herc.