НИН/7/5/2020.

U vreme pandemije koja je zahvatila čitavu planetu, Srbija je u posebno lošoj situaciji. Ne toliko zbog virusa kovid-19, za koji se u svetu ubrzano radi na pronalasku vakcine, već zbog jednog mnogo opasnijeg neprijatelja koji se zove alek 20. Nezgoda sa tim virusom je što ne pomaže pranje i dezinfekcija ruku, ukoliko je glava zaražena. Ne lice, nego mozak. Posebno je opasno što se alek 20 može dobiti preko TV ekrana i mobilnog telefona. 

Ne postoji imunitet prema tom virusu. Sumnja se da je endemskog karaktera. Potpuno je bezopasan za mlađe od dvanaest godina. Ono što zbunjuje naučnike jeste saznanje, istina još uvek na nivou hipoteze, da je na aleka 20 izuzetno osetljiv onaj deo populacije čiji IQ je niži od 80. Zato se u cilju preventivnog otkrivanja mogu koristiti testovi inteligencije. Ukoliko bi se testirali svi punoletni građani Srbije, kao i adolescenti, saznao bi se potencijal virusa, pa bi se moglo predvideti i njegovo trajanje. 

Naučno je dokazano da je za širenje aleka 20 demokratija pogubna. Postojanje državnih institucija ima efekat asepsola, a slobodni mediji su isto što i beli luk za vampira. Idealan biotop za širenje aleka 20 su zapuštene sredine, zagušene primitivizmom i neobrazovanjem, kriminalom i korupcijom, lišene etičkih normi, gde je jedino pravo ‒ pravo bahatijeg, bezobraznijeg i beskrupuloznijeg. 

Ono što je karakteristično za aleka 20 jeste sklonost mutiranju. U Srbiji se javio negde krajem osamdesetih godina prošlog veka, kada je laboratorijski izolovan pod imenom radikal 91. Kao takav širio se skoro dve decenije, i imao status sezonske bolesti, da bi zatim mutirao u virius poznat kao SNS 2008.

Jedini pouzdan način iskorenjivanja virusa alek 20 je razvijanje pameti. A to se postiže mentalnom radnjom koja se zove razmišljanje. Međutim, sva je prilika da u Srbiji još od davnina sve što misli uglavnom je cincarskog, jevrejskog, crnogorskog, ruskog i germanskog porekla. Moguće je da se domaća, autohtona šumadijsko-moravska populacija genetski istrošila tokom onih pet vekova pod Turcima. 

Problem je što kod jednog dela zaražene populacije imamo pojavu ketmanske prirode, naime, iako spolja pokazuju simptome zaraze alekom 20 ‒ kao što su histerija, neuračunljivost i odsustvo bilo kakve veze sa realnošću ‒ oni su zapravo negativni na postojeći virus, i navodnu zarazu koriste kao masku kako bi zauzeli što bolje pozicije u sticanju materijalnih dobara, i licemerno i podlo šunjali se kroz život.

Da bi Srbija ovakva kakva jeste opstala kao mafijaško gnezdo u kojem nema ni traga od pravne države, da bi vladalac i njegova korumpirana svita nastavili da pljačkaju i otimaju resurse jedne zemlje u Evropi 21. veka, na način kako se to činilo u kolonijalno vreme, uslov je da se zaraza održi. A to je moguće samo ukoliko se pronađe vakcina koja bi očuvala epidemiju, i neutralisala svaku drugu vakcinu. Na tome uveliko radi srpska FARMA-kologija. Rešenje je izbrisati granicu između nauke i vračanja. 

Nadrilekarstvo je veoma popularno kod većeg dela stanovništva, međutim, trebalo bi biti oprezan u izboru medikamenata. Trenutno je na tržištu u Srbiji prisutno više lekova koji uspešno održavaju stanje zaraze. Pomenimo one najprodavanije: informer, pink, rts, studio b, srpski telegraf, krle 22, hepi, kurir, alo. 

Svuda u regionu, i u EU, predsednici i premijeri se obraćaju građanima u formi saveta, predloga, molbi. Naravno, ima i naredbi, ali se nigde ne preti grobljima kao u Srbiji. Vlast pokušava da se prikaže kao sposobna i odgovorna, i da je sve što je bilo do nje urađeno savršeno, bez ijedne greške, a da su građani ti koji ne poštuju propisane mere zaštite. 

Srpski predsednik je u pravu kada tvrdi da mi kao narod ne valjamo. Međutim, zna on dobro da bez tog i takvog naroda, ne bi bilo ni njega.  

Sve češće promakne auto s maskom o retrovizoru, umjesto krunice.

Unutra vozač, vedar, usavršen, bez zaštite.

Pomak je to od metafizike prema fizici, od njemačkog klasičnog idealizma prema marksizmu-lenjinizmu.

Umjesto da mole krunicu, visila im je o retrovizoru, kao znak.

Umjesto da ih štiti od virusa, maska im sada visi, kao znak.

Pokazuju svijetu da su sigurni, da im ništa ne može biti.

Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krio se od vojne policije, od komšija, od svakog oka koje bi ga moglo vidjeti i prijaviti da izbjegava vojnu obavezu, a kad je zemlja napadnuta, kao što je naša, obaveza je svakog punoljetnog i sposobnog muškarca da je brani, to jest da ratuje. 

Hamduka je vozač svih kategorija, ali pošto je rat i puno se ne hoda, niti se bogzna šta prevozi, on može samo na liniju. A što se na liniji  ranjava i gine i što nimalo nije prijatno, danju i noću na svaka četiri sata ići dva u rov i ćuliti prema neprijatelju koji se svaki čas očekuje da krene, a Hamduka da ga zaustavi i vrati na polazni položaj –  Bože moj, to je u ratu tako, promijenit se ne može ništa i od tog si spasen samo ako si dobro ukriven. A Hamduka je bio dobro ukriven. Prvo na tavanu. Tu je proveo ravno tri mjeseca, četiri dana, dva sahata i dvadeset i dvije minute. Nije to teško sračunati: zna se kad se i u koliko sati popeo na tavan, a zna se tačno i kada je sjuren sa tavana. Ostao bi Hamduka gore još, ali jednoga dana tromblon udari u rog krova i otkide ga kao prasu. Taj udar tromblona u rog iznad njegove glave, označava početak ratnih muka za Hamdu Klinca, zvanog Hamduka. Ništa njega ne dohvati od tog tromblona i od tog loma, i ništa mu ne bi sem što se na smrt prestravi i strča s tavana, pa onako zbunjen ispade na avliju da pogleda šta je i gdje puklo, i tu komšinica Sena primijeti da Hamduka nije u Varešu, na liniji, kako joj je govorila njegova žena Zineta, već da se krije u kući, a koga Sena opazi, koga njene zmijske oči ugledju – vidio ga je komandant armije, čitava vojska i sve televizije svijeta. Ništa se gore Hamduki nije moglo desit  od ovog što ga je zraknula pričljiva i zla, odavno raspuštena komšinica Sena. To mu je isto kao da je onaj tromblon promašio rog, prošio crijep i pogodio ga pravo u glavu. Isto! Kad ga sada uhvate peglat i kažnjavat – gdje je kraj njegovoj muci?!    

Brže-bolje utrča u kuću, ugrabi glavu u šake i stade smišljati kako da se izvuče iz opasne situacije, kako da izbriše sebe iz Seninih očiju. I ništa ne smisli drugo već da se ponovo negdje skrije. No samo što to odluči, neko se ču pred kućom. Bila je to opaka komšinica Sena, koja se nije mogla čuda načudit, da je nakon puna tri mjeseca ugledala komšiju Hamduku koji je od početka rata na liniji kod Vareša – otišo da brani rodno i zeleno Budoželje. 

– Hamduka sokole, Hamdo; Zineta, Zino… – zvala je, ali se Hamdo nije odazivao, a Zineta bješe otišla sestri na Hladivode. Hamduka je uletio pod sećiju, iza nekakvih kofera, i tamo će ostati sve dok se ova žena ne vrati svojoj kući. Ona je lijepo ušla, sjela na onu sećiju pod kojom je ležao Hamduka i sama sa sobom pričala:

– Kud li se, pasji, izgubi? Gdje li sakri svoju strašljivu zadnjicu? E bit će mu Vareš, čim ja odem u komandu…  – Gunđala je tu, a Hamdo šutio pod sećijom kao mejt, iako mu je prašina, kao kliješta, stezala dušnike.

***

Samo što Sena ode iz Hamdukine kuće, on skočio ispod kreveta pa onako sav prašnjav – ponovo na tavan, na kojemu je još ljuto zaudarao barut. Tu se nekako primiri do noći, ali čim se smrče, istrča i zajedno sa svojom voljenom poče u štali, blizu onog mjesta gdje su skupljali kravlju balegu – kopati: nešto kao trap. Zemlju baciše na vrt, a onaj trap lijepo zastriješe, pokriše ga daskama i po njima naredaše balegu. Jednu široku dasku staviše po sredini i ona je bila ulaz; podigneš je zajedno s balegama i spustiš se dole u trap, a onda Zina popravi sve i ko bi reko da dole pod đubretom leži Hamduka, krijući se od vojne obaveze?

Već nakon prve provedene noći, u cik zore Hamduka se izvuče ispod balega i pope na tavan. Žalio se da nikada u svome vijeku nije pojeo toliku studen i više, jednostavno, ne može izdržati pa kud puklo da puklo.

Čim se malo objutri – eto ti Sene. Ovaj put niti jednom riječju ne pokaza da je juče vidjela svoga komšiju Hamduku, već, onako prepredena, stade da jadikuje za borcima sa vareškog ratišta, koji zadnjih dana trpe silovite udare neprijateljske artiljerije sa Nišića i, plakala je Sena, padaju po čukama ko zrele kruške.   

– Bože, Bože, kakav je to komšija… Radan, pošten, vazda doleti: „Treba li što, komšinice Seno?“ Dobar ko hljeb… I nije zalud rečeno: Bog uzima najbolje, strah me da mu se štogod ne dogodi – vrtjela je lukava Sena svojom šiljavom glavicom.

Sve to Hamduka sluša na tavanu, kosa mu se diže na glavi a tanke iglice probijaju kožu. Pipa se – provjerava je li on to ili ova zmija dole zna o njemu više negoli on sam.

Samo što se vratila svojoj kući, Sena se nekud izgubi. Nije je bilo cijeloga dana – svaki minut Hamdo je odbolovao – a pred veče, u Hamdukinu kuću ubasaše dvojica vojnih policajaca. Glave izbrijane, vratovi ugojeni i dobro namrckani. U rukama – hekleri. Traže Hamduku! A Hamduka viri s tavana. U onu rupu u štali nije mu se išlo koliko u grob, a sada je žalio: da je sada tamo – spasio bi se.          

 Jedan od policajaca zvao se Džanko ili, kako su ga drugovi zvali – Džangrizljivi Džanko, koji dobro zanosaše sandžački:

– Hajde, krmeljivko! Hoj državu a držiš se ženi za gatnjik. Dosta si se krio, bolje ti je hajde izađi no da te ja tražim: ako te ja nađem neće ti koža valjat ni za rešeto!

– Daj, mlada, merdevine – viknu Sandžaklija Zineti, i u tom času Hamduka se pojavi na vratašca tavana.

– Silazi, mišu, dosta je bilo rupe! Moraš: prvo malo u zatvor pa na front!

To zatvor i nekako otrpje, ali kad ču – front, lijepo posrnu. Što od stida, što od žalosti, Zineta propada u zemlju, a Sena cvjeta.

Svezaše mu konopcem ruke i krenuše od kuće.

– Pogledaj ovo, junače, još jednom – možda će ti bit zadnji put – dobaci Džanko i uhvati ga za rame, a Hamdukine oči pune se suzama i ništa, ama baš ništa, ne progovara.

– Pa nije valjda, komšo moj, dobri Hamduka, da si se sve do sad ukrivo, – jadan ne bio, ne brukaj ovu ‘vaku ženu. Evo ja, žensko sam a… sad ću, ako treba, pušku pa na Trebević ili Žuč – likuje Sena, a Hamduka ni jedne: ni bijelo ni crno – savio se i klipti naprijed.

Ne, njih dvojica ga nisu prstom takli, iako je Džanko nekoliko puta, u bijesu, hvato pušku za cijev, tobož da mu presudi zbog izdaje zemlje. Ali stražar Musa – e on ga jeste jednom dobro spodbio nogom u stražnjicu, utjerujući ga u polumračan, memljiv i jezivo hladan podrum, u kojem se vrpoljaše još jedna ljudska prilika, a to bješe Zaim Mulaahmetović iz Vrbovske. U najvećem jeku rata Zaim trgovo ljudima. Kako? Lako! Nađe Srbina koji bi rado svojima i lijepo se dogovori s njim za koliko para da ga provede preko Stupa. U saradnji sa nekolicinom stražara, cvjetao mu posao sve dok ga jedne večeri nisu iznenadili vojni policajci i ugasili mu biznis.

Sada njih dvojica: Zaim i Hamduka, leže na naručju slame u podrumu i umotavaju se u poderane vojničke deke.

– Vidi, Zaime – požali se Hamduka još prve večeri – ja ovo ne mogu izdržati, nego ima li kakav način da se spasimo – da izađemo iz ove rupe pa kud bilo, samo da izađemo?

– Ima! – dosjeti se dovitljivi Zaim. – Sutra ujutro oko dva sata iza ponoći, tada stražari najvjerovatnije kunjaju,S napravit ćemo od te tvoje deke kajase. Uprest ćemo ih pa zavezat gore za rešetke i ja ću ti, tobože, namaknut omču, ali ćemo paziti da se stvarno ne zamakneš. Ovu kantu u koju vršimo nuždu stavit ćemo ispod i sve će izgledat kao da si se stvarno htio objesit, i oni će te, kao neuračunljiva, oslobodit.

Sinu Hamduka od radosti pa se prisloni uza zid i slatko zaspa. Zaspa i Zaim i probudi se tek oko pola tri.

– Auuu, pola tri… valja vješat čovjeka – skoči Zaim i blagim dodirom u lijevo rame probudi Hamduku. – Hajde, Hamduka, pola tri, a ti još neobješen,

I Hamdo skoči kao da će poigrati, pa zajednički stadoše kajasati prašnjavu deku. Kada je iskajasaše, upredoše je u konop.  Prvo je zavezaše za rešetku, a onda oko Hamdukinog ramena. Trebalo je sve da izgleda kao da se stvarno hoće objesiti. Došao je čas i on zakorači na kantu, ali mu skliznu noga, to jako puče i dozva dvojicu stražara. Zaim se već bješe povuko uza zid i napravio da spava.

Onako uvezan, kao golub u tonote, Hamduka je gledao u stražare – spasioce.

– A vješaš se, majku ti izdajničku! – veli prvi. – E sad ćeš vidjet kako Musa dere jarca – dodade drugi, pa se mašiše za pendreke.

Sav modar, ko ispisan, nije mogao do zore oka sklopiti, a kad ga negdje u zoru obori san, sanjao je kako se na tavanu njegove kuće objesila opaka komšinica Sena. I probudi se od straha. U drugom kraju podruma, nakrivljene glave kao obješen, Zaim je slatko spavao, a Hamduki se činilo kako mu se podsmijava krajičkom usana na kojima je izbijala bijela pljuvačka.   
       

 II

Svi koji su poznavali Hamda Klinca Hamduku – znali su da je to čovjek sazdan od samih strahova. Čovjek – duša, ali se plašio svega; ide ulicom niz Buća Potok, a ono zapuše vjetar i obori lim s krova kuće u naselju, a Hamduka istoga časa skoči pod put, zalegne i s obje ruke pritisne zatiok gurajući glavu što dublje u travu. Jednom ga tako sreli blizu Otoke, a ono mu lijeva strana lica sva zemljava, pa se u prvi mah, nije znalo da li je prljav ili krvav. Tek pošto bi se zanjirili u njegovo lice vidjeli bi da je to zemljom uprljano lice, a kada bi ga u čudu zapitali: – šta je bilo, Hamdo? – odgovarao je: – Pao! – A onda bi gledao da što prije nestane iz očiju radoznalog svijeta.
Pričalo se da je u djetinjstvu gledao kako u komšiluku gori kuća, kako ljudi dolaze i u panici pokušavaju ugasiti crvene jezike plamena koji su izbijali kroz prozore kuće i koje je vjetar zakretao po bijeloj fasadi. Tada se, od straha, sav uneredio i od tada – plašio svega.
I nije čudo što je, kada je zapucalo, tražio rupe u koje se uvlačio, nadajući se da će u njima dočekati kraj rata i slobodu.
 

Kada su na posljetku, na dojavu komšinice Sene, došli po njega i odveli ga u podrum komandne zgrade iz koje je poslije nekoliko dana odveden na nišićki front blizu Vareša, Hamdo je za jednu jedinu noć pobijelio kao ovca.
                                   

***

Na klupi kamiona koji je drndao i navodio se lokalnim putevima kroz bosanska brda, Hamduka se, sa grupom boraca koji su poslani kao ispomoć na Nišiće, čvrsto držao za stranicu karoserije i čuvao da se, usljed cimanja i naglog zaustavljanja kamiona, ne prevrne i padne sa klupe. Kako on tako i ostali – pola zadnjice im je bilo na uskoj klupi a pola je visilo van klupe, jer su se morali tako zakretati kako bi se mogli držati za stranicu karoserije. Ispod sive cerade gledali su plodna, zamrla sela i dug nepregledan put koji se odmotavao ispod kamiona i pružao bosanskim nedođijama. Ne znajući ni gdje ide, niti šta ga čeka – Hamduka je duboko uzdisao. Niko ni sa kim nije pričao, osim što je svako za sebe gunđao i psovao: i državu i puteve, a najviše rat…

Čim su ga doveli na liniju, i kada je vidio visoke borove između kojih su se gurili rovovi i zemunice, Hamduka izgubi riječ. U suha usta, svakoga časa, sipao je po gutljaj vode iz čuturice i to ga povraćalo iz straha i bunila. Sreća, bio je to vodan kraj – na svakom koraku čulo se žuborenje izvora i potoka. Nije Hamduka morao davati stotinu njemačkih maraka za čuturicu vode koliko je Jakup Koturović nudio na Vrdama kod Mostara i niko se nije javio da ga napoji; niti za pare niti bez para. Jednostavno, bezvodan kraj, a svi žedni…

Ovdje je vode bilo napretijek, ali i straha.

Sutradan samo jedan od stotinak boraca koliko ih je bilo na dijelu linije gdje su doveli Hamduku primijeti da je on prve noći u zumunici osijedio kao ovca. Bio je to profesor Zahir Hurem. Sjeo je uz njega i započeo razgovor:

– Kako se zoveš?

– Hamdo Klinac – začu se iz suhog Hamdukinog grla.

– Zašto se toliko plašiš, pa i mi smo tu? – Hamduka ugnu ramenima i nastavi gledati u zemlju. Stidan i prestravljen, drvcetom je brazdao zemlju između svojih nogu. Ni sam Hamduka nije znao, dok mu Hurem ne reče, da je za jednu noć pobijelio, ali to njega puno i nije uzbuđivalo. Udari prstima uz kosu, uvjeravajući se da je ona tu. U ovom času najmanje mu je bilo važno koje je boje.

Roditeljski je profesor Hurem savjetovao Hamduku i uvjeravao ga da nema razloga za toliku brigu, ali ništa nije prijenjalo za njegovu kožu obavijenu neviđenim strahom od smrti.

– Ako ti je suđeno umrijećeš pa da te u svilu i kadifu savijemo i deset metara pod zemljom čuvamo – moj Hamdo, stresi taj strah, muško si. Ali, ništa nije pomagalo – Hamduka je drhtao kao prut.
                                                  

 lll

Ako se Hadmuki išta posrećilo tih dana to je bistra planinska voda koja je izvirala na sve strane. Samo na korak od zemunice u kojoj se odmaralo dok ne dođe vrijeme da se ide u rov u kojem će čekati napad neprijatelja, žuborio je izvorak, bistar kao suza. Uvijek se među ljudima nađe onaj koji zna, pa i u njihovoj zemunici bješe majstor Ćoso, koji istesa jedan komad drveta, izdubi ga i lijepo zaklisi, pa ga položi u vodoteč i nasloni na kamen. Sada su imali česmu sa koje su pili izvorsku vodu i sa koje su punili svoje čuturice.

– Šta drhćeš, čovječe? – priđe  mu Sakib Ledina, komandir voda. – Pa ovdje ti je sigurnije nego na tom tvom tavanu!  Tamo je svaki čas mogla doletjeti zapaljiva granata sa Žuči ili Trebevića i užditi kuću. Ti, sokole moj, ne bi stigao ni iskočiti…

Hamduka je uginjao ramenima. Riječ još nije ispuštao kao da se ne valja, ali su progovarale njegove ukočene oči, iskolačene i zabrinute: umirem od straha, poludjute ću.

Iz rovova su dolazile psovke, smijanje, bučne rasprave: da li je juče u potoku ispod njih pala granata od stodvadeset ili osamdeset milimetara. Neki su tvrdili jedno, neki drugo i toliko bučno raspravljali da se sticao dojam kako će se svaki čas uhvatiti za vratove.
Hamduka je među rovovima na Nišićima zatekao i psa Čavku, tako su ga zvali. Došao iz Vareša za manjerkama hrane i tu ostao.

Hamduka se jedino njemu obradovao. Crn kao zift i umiljat kao jagnje, prvi je izašao pred Hamduku i komandira čete Kemala Zameticu koji ga je preuzeo s kamiona; odmah je legao ispred njih i stao umiljato vrtjeti glavom, a repom kao rukom stao tapkati po utabanom puteljku. Dva crna oka caklila su kao klikeri ispod guste kočeti koja je s čela padala do polovine njegovih obraza.

Ta dva oka će pratiti Hamduku do zadnjeg trena njegovog boravka na nišićkom frontu. Prijateljski se Čavka privezao za njega, pa iako su mu i drugi bacali iz svojih torbica komadiće skorelog hljeba, on je najviše bio uz Hamduku, neprestano ga bodreći svojim zacakljenim očima. Bila je to, rekli bi, ljubav na prvi pogled. I Hamduka je bio ubijeđen da ga, od svih na nišićkom frontu, najbolje razumije Čavka. I priraste mu za srce; Hamduka u zemunici – Čavka kraj zemunice, Hamduka u rovu – Čavka iza rova. Ptica prhne nedaleko od rova – Čavka lane i poskoči, spreman na odbranu, a Hamduki samo što puška ne ispadne iz ruku. I kada se sve primiri – Čavka se uvuče u rov i nekoliko puta provuče između Hamdukinih nogu, a kao da mu govori: ne boj se, ja sam tu, uz tebe…
Volio je Čavka i druge borce, ali, očito, najviše Hamduku.

Zovne tako neko iz rova udaljenog stotinak metara od njihovog: – Čavkaaa – i on, znajući da ga tamo čeka zalogaj hljeba ili komadić bajatog mesa iz konzerve, trkom stušti između rovova, ali se brzo i vraćao Hamduki, upirući svoje svjetlucave oči pravo u njegovo čelo.

I Hamduka je gledao u njega. Njih dvojica su se po cijelog dana gledali.

– Hej, strašljivi, čime si opčinio to pseto pa te u stopu prati? – pitali su borci, a Hamduuka ponovo ugne ramenima i potegne za čuturicu koja mu je visila o širokom vojničkom kaišu kojim ga, sa ostalom uniformom, zadužiše u komandi brigade onoga jutra kada konačno bješe kucnuo čas da Hamdo Klinac, zvani Hamduka, krene na front u odbranu svoje voljene domovine.

     ***

Oni koji su prošli frontove i ratove znaju da se borac na liniji petvori u robota. I ne priča se previše – uglavnom se razmišlja o svršetku rata i kuju planovi za poslije. Kada krene napad, tada se ni o tome ne razmišlja – ruči se vatra u pravcu neprijatelja i strepi da te ne pogodi.

Prošla je cijela sedmica od kako je Hamduka novi borac i uzdanica na nišićkom ratištu. Ljeto je, pa se može prispati i pod borom. Iz jedne zemunice često miriše prženi vrganj; Mirza Kičica bješe se toliko uvještio gljivama i nalazio ih je svuda po potocima i grmenju nedaleko od zemunica, pogotovu poslije kiše.

– One tebi same dolaze – smijao se Hajdar Brđan, zagrizajući zdravim zubima pečeni vrganj, mek kao jastučić.

Hamduka je čeznuo, ali se nije smio ni okrenuti prema Mirzinoj zemunicu. Jednom je to i učinio, ali ga Hajdar, koji je prije rata udarnički vadio rudu u vareškim ugljenokopima, dočeka kao sabljom:

– Miriše, miriše… Odvoji se od zemunice, prošetaj guzicu, pa ćeš i ti naći…

No, Hamduka bi prije u vatru skočio, nego se udaljio od zemunice ili rova.

***

Šestoga dana od Hamdukinog dolaska na vareško ratište, u sami osvit zore, krenu napad iz pravca sela Crna Luka. U tom selu, pričalo se, četnici drže sedam djevojaka zarobljenih negdje između Breze i Ilijaša dovedene u jednu kuću u koju često navraćaju četnički komadanti.

Prvo je krenulo haubicama i teknovima, a onda, iz nevelike daljine, zapraštaše mitraljezi. Padaju borovi, lete grane na sve strane, a na mjestu gdje padne granata ostaje iskopan grob. Jedan broj boraca iz Hamdukine brigade uskakao je u te granatom iskopane grobove i priljubljene brade uz ivicu rupe motrio u pravcu odakle je svjetlucala vatra mitraljeza. Iz pravca Hamdukine brigade, nekoliko stotina metara iza linije odbrane, bile su dvije topovske baterije. U kratkim pauzama odgovarale su na napad i, učinilo se bar za trenutak, primirile napad, ali ne prođe dugo – planina ponovo planu.

Hamduka je, prislonjenog obraza uz hladni kundak svoga kalašnjikova, drhtao u svom rovu i nabrajao nešto. Ponajprije da je učio dovu.

Između borova počeše promicati nosila kupeći ranjene. Obruč se sve više stezao oko položaja Hamdukine brigade.
Pogođena je i bolničarka Senada, koja  je iste noći izdahnula u brežanskoj bolnici, udaljenoj desetak kilometara od linije fronta.

Četnici su sve jače napadali. Iznad položaja bosanske vojske – pojaviše se – helikopteri, iz kojih su iskakali specijalci, padali na bok sa svojim padobranima, prevrtali se, ustajali i istog časa isijavali vatru prema rovovima Hamdukine brigade.

Komandant Dučić pozva komandante bataljona Hamdukine brigade i još nekolicinu iz vrha komande.  – Mi ili oni! – vojnički kratko odbrusi komadant Dučić.  – Samo mi našim životima možemo spasiti stotine boraca.

U tom trenutku sve se više stezao obruč oko Hamdukine brigade. Komadant još jednom pogleda svoje podređene i još jednom komandova:

– Za mnom!

Smjelo su jurišali u pravcu napada. Za trenutak, napad se ponovo primiri, kao da nisu vjerovali šta se dešava. Krila neprijateljskog napada prikupiše se u pravcu gdje su napadali Dučićevi borci, otvarajući prostor da se cijela brigada povuče na rezervne položaje.
Borba je trajala cijeloga dana. Negdje ispred zalaska sunca utihnula je borba u zoni Hamdukine brigade na vareškom ratištu. Prebrojavani su mrtvi i ranjeni. Među ranjenima bio je i Rus Oleg koji je, iskačući iz helikoptera, koji je bio u službi neprijatelja, pao ispred rova bosanske armije. Teško ranjen odvezen je sa ostalim u brežansku bolnicu, a odatle u Sarajevo gdje mu je spasen život.

Sa ranjenicima je otpremljen i Hamdo Klinac. Nije bio pogođen, ali je, totalno izbezumljen, nekontrolisano vrištao i prevrtao se po zemlji, a onda ustajao i pjevao. Dozivao je i Čavku, ali je on, raznesen granatom, ostao na granama izranjavanih borova, koje su polomljene i unakažene visile, a kao da su svojim bijelim ranama proklinjale ratove i topove.

Poslije deset dana provedenih u vojnoj bolnici, Hamduka je otpušten kao trajno nesposoban za vojnu službu i ratovanje ali, svejedno – poživio je još desetak dana, više spavajući negoli budan, sve dok jedne večeri nije zaspao zauvijek.

Vidjevši da je, cijeloga života ustreptjelo srce prestalo odbrojavati životne minute nesretnog Hamduke, supruga Zineta, tiha i mudra žena, pritvori mu oči, a kao da spusti roletne na prozore kroz koje je gledao rat i pogibije – zbogom dunjaluče.  Pokri ga bijelim čaršafom i otrča do komšinice Sene, te joj saopšti tužnu vijest. Sena je prvo tvrdo stisla zadrhtale pesnice, a onda pala, kao kuršumom pogođena.

Sutradan, na mjesnom groblju u Buća Potoku, klanjane su dvije dženaze:

Jedna – odrasloj muškoj osobi i druga – odrasloj ženskoj osobi. 
 

Reakcija pročelnika za kulturu grada Rijeke Ivana Šarara na ‘Sumnjivo lice’ pod naslovom ‘Kako je era korone i primarijusa Capaka Rijeci stigla kao alibi za propast’

Poštovani Miljenko,

kao čitatelj i štovatelj Vaših kolumni i knjiga, ne mogu se načuditi vašem tekstu i ne mogu si dopustiti da Vam ne ukažem pažnju na neke činjenice.

Sumanutu tezu o jedva dočekanom virusu i propasti projekta (kao da se radi o nekom riječkom EPK specifikumu), čuo sam iz usta mnogih. Jer ništa prirodnije od toga da radiš 7 godina na nečemu nadajući se da ćeš u last minute aranžmanu imati globalni apokaliptični alibi, kao iz neke TBF pjesme.

Kakva li samo čovjek mora biti praznina da zlurado likuje i omalovaži rad stotina i stotina ljudi, u trenutku kada se sve slične manifestacije u čitavom svijetu otkazuju i kada baš nitko ne može nadići nevolju koja nas je spopala. Predivno je gledati, i držim to za veliki uspjeh EPK, kako se svi facebook ljenjivci koji se u životu nisu pomakli od online tračanja, natječu u vještinama upravljanja velikim, kulturnim manifestacijama, gotovo kao u selektorskim vještinama u eri nogometnih prvenstava. Nacija trenera i menadžera u kulturi!

Istina, od njih sam to i očekivao, ali poštovani Miljenko ne znam što Vam bi da se pridružite tom društvu ovim naslovom i ovako traljavo napisanim tekstom.

Na stranu stav o otvorenju, o partizanskoj i partizanskijoj pjesmi, o zastavama. Ta je interpretacija, kao i brojne druge, debelo u sferi subjektivnog, poštujem je podjednako koliko me sve te interpretacije otvorenja EPK odavno više niti ne zanimaju.

No dozvolite mi da se uhvatim nekoliko promašenih teza, iz kojih je vidljivo da ne znate niti što je EPK niti što se zbiva u Rijeci po pitanju kulture, a što su zapravo ključne teme vašeg teksta.

Vaša teza da je Hrvatska “htjela” Europsku prijestolnicu kulture da “povuče” europski novac je dvostruko promašena. Prvo, EPK nitko ne treba htjeti; EU zemlje se u pravilnim ciklusima izmjenjuju u domaćinstvima htjele to ili ne, i gle čuda, sve u tome sudjeluju!

Drugo, zato što prijestolnice kulture ne “povlače” EU novac osim simbolički bitne nagrade Melina Mercouri koja stiže kada je financijski zapravo sve gotovo.

Nadalje, teza o Obersnelovoj nebrizi za kulturu (poslušno naslijeđenoj od Slavka Linića) i tretiranju kulture kao neželjenog potrošača, najobičnija je neobranjiva laž. Pritom ovdje ne glumim njegova advokata nego branim vlastiti resor i vlastiti trud, i to faktima, ne prešućujući da se bez Obersnelove iskrene podrške ništa ne bi moglo napraviti.

Ne pišete prvi put o “jedinoj knjižari” u gradu u čijem strogom centru zapravo ima šest knjižara i antikvarijata. Ima ih zato što smo u onoj zadnjoj krizi svim knjižarama smanjili najamninu za 50% i nikada je nismo vratili na početni iznos, kako bismo spasili gradske knjižare. Kao što vidite, uspjeli smo. A i toj najljepšoj knjižari, za koju s lakoćom pretpostavljam da je Ex Libris fascinantog Željka Međimurca, kumovali smo našom politikom kada smo taj atraktivan prostor ciljano prenamijenili za knjižaru/antikvarijat (ovom izjavom ne želim ni milimetra parazitirati na kvaliteti tog prostora koja je isključivo Željkov masterpiece).

Kažete, nadalje, kako u Rijeci valjaju neki arhitekti, Slaven Tolj, Oliver Frljić.

Znate, gospon Jergović, Slaven i Oliver se nisu u Rijeci sreli na kampiranju. Osobno sam ih pozvao u Rijeku da rade, sprovode svoje umjetničke ideje, vode naše institucije. I da sudjeluju u osmišljavanju projekta EPK.

Slaven Tolj je umjetnički direktor tog projekta gotovo od samog početka, a on, Oliver i Idis Turato (za kojeg pretpostavljam da je jedan od arhitekata iz vašeg teksta) srž su tima koji je započeo rad na projektu EPK: njegovom konceptu, formi, a kasnije i sadržaju. I koji i dan danas, izuzev Frljića, u njemu sudjeluju. Na vama je sada da razriješite vašu privatnu kognitivnu disonancu, sami sa sobom, u kojoj su upravo vaši miljenici postali glavni kreatori nečeg što ste s gađenjem omalovažili.

Nadalje, nekako s lakoćom previđate da Rijeka, suprotno Vašim tezama, od svih većih hrvatskih gradova procentualno najviše izdvaja za kulturu. Da smo u zadnjih nekoliko godina osnovali dvije nove institucije, da je naše Art kino nakon propasti zagrebačkog kina Europa, posljednje pravo art kino u državi. Dođite do nas, svratite u to predivno staro kino, prostor u vlasništvu crkve gdje gledamo Almodovarov “Loš odgoj” ili Pasolinijev “Salo – 120 dana sodome” – pretpostavljam da bi vam prijala ta emanacija slobode. Šteta što ste propustili naš simfonijski orkestar, jedini punokrvni 65-piece orkestar u ovoj tužnoj zemlji izvan Zagreba, kako kroti četiri sata “Tristana i Izolde” u sklopu EPK, naravno. Čini se da ne znate da je naše lutkarsko kazalište već neko vrijeme najnagrađivanije u državi.

Kada biste išta znali o riječkoj kulturi, znali biste da naše udruge u usporedbi sa kolegama iz ostatka države imaju ljudski i partnerski tretman, znali biste da trenutno ulažemo sumanutih 300 milijuna kuna u kulturnu infrastrukturu, nema potrebe opisivati koju i kakvu.

I da, to znate, osvojili smo i tu usranu prijestolnicu kulture.

Ne znam kako zamišljate da se to sve dogodi u gradu u kojem kultura politici idejno i troškovno smeta. Pritom u potpunosti ostavljam otvorenu mogućnost, koja se samo nazire iz Vašeg teksta, da Vi zapravo možda niti ne vjerujete u mogućnost vođenja kulturne politike; europske, državne, gradske, čini se da vjerujete u individualne stvaraoce, u umjetnost a ne kulturu sustava.

Također, u potpunosti ostavljam otvoreno da Vam izgradnja muzeja, knjižnica, dječjih kulturnih centara djeluje anakrono ili nešto što više nikom ne može pomoći u “žalosnom gradu i tužnoj zemlji”. Da Vam sve ovo što vam pišem, mimo ispravljanja Vaše krive faktografije, ništa ne znači.

Gospodine Jergović, priznajem, to su legitimna osobna razmišljanja i stavovi spram umjetnosti, kulture i politike.

Ali dozvolite mi da Vas upitam: koja je onda Vaša motivacija za tako otrovan i nemušt tekst pun rupa i besmislica? Djelujete mi kao vegetarijanac koji piše recenziju za ćevabdžinicu, potpuno promašeno.

Mi koji pokušavamo raditi i stvarati riječku kulturu, sa svim pokušajima, pogreškama i uspjesima, nismo likovi iz Vaše fikcije, zaigrali ste se u novinarskom postupku. Ovo nije Vaš roman.

Pridružujete se mediokritetskoj anonimnoj digitalnoj rulji koja likuje nad poteškoćama ljudi čiji se višegodišnji rad sudario sa pandemijom zbog koje je sve stalo i koji se upinju kako dalje. I tu nije samo riječki EPK: SXSW i Burning Man u SAD, festival u Cannesu, biennale u Veneziji, festival u Bayreuthu, nastavite samo niz, siguran sam da postoji neka književna manifestacija koju štujete a koje neće biti.

Ničeg nema, sve je stalo, neovisno o sposobnostima.

Kvragu, i irski EPK – Galway2020 je na mukama, nisu uspjeli napraviti niti otvorenje i pustiti neku svoju keltsko partizansku tužbalicu o borbi protiv Olivera Cromwella.

Ali to ništa ne znači, važno je istresti gorčinu iz sebe, hajde da šutamo Rijeku EPK, ih kakvi ste svi strašni frajeri, kao neki jalijaši iz Vaših knjiga. Kao da u svemu tome nismo društvo, i kao da zbog svega što se dešava nismo zapravo svi izgubili, dok paralelno ko fol naričemo o solidarnosti u epohi korone.

Nema solidarnosti.

Jad i zlo su isplivali Miljenko, samo ste se pridružili hordi pljuvača u juhu koji ne vide da je tanjur zajednički.

Ni Vi ne vidite. Mislite da su žalosna Rijeka i tužna zemlja izvan Vas, da ste bolji, izdvojeni i posebni. Promislite malo bolje.

Dođite u Rijeku, pored svega nabrojanog, imamo i rezidencijalni program Kamov, dva divna stana u centru grada namijenjena umjetnicima, piscima.

Dođite, pišite. Može i o Rijeci, može i negativno, jer mi nastavljamo sa EPK avanturom kako znamo i umijemo.

A možda nekad ustanete i na desnu nogu.

S poštovanjem,

Ivan Šarar,

pročelnik za kulturu Grada Rijeke (i nekadašnji klavijaturist Leta 3)

Do pijace Markale je ribarnica, a do ribarnice Semberija.

U Semberiji su se kupovale paštetice. Trokuti lisnatog tijesta, sa mrvama vrlo slanog, možda travničkog sira.

Dok sam bolovao od angine, bronhitisa, ospica, dok sam ležao s temperaturom 38,5, i ništa nisam mogao jesti, govorio sam ujutro, kad bih najbolesniji bio, neka mi se donesu dvije paštetice iz Semberije.

I onda sam čekao, kao kroz bunilo gledajući školski program na televiziji, Opstanak, kemijske eksperimente, Kocku kocku kockicu.

Da mi donesu paštetice iz Semberije.

Dnevnik jednog penzionera/80

–   Bila sam nekidan gore, umro jedan naš, pa sam ti vid’la mater i ćaću, a mala je ‘nako, posebno, nasmijana, k’o da će progovor’ti. Bila m’ je tvoja mati k’o sestra rođena, nikad me nije s praga vratila, a i ćaća ti je bio dobar čo’jek, nije mi se nikad zamjerio.

–   Kome si bila gore, je l’ neko tvoj?

–   Naš je, prevrn’o se traktor, ubilo ga jadnoga, ostalo petero djece.

Govori mi tako Ljuba, na kapijici kućice, puste, nakrivljene, obavijene u crnilo koje samo ja prepoznajem. Drugima boja nije važna, nitko ne zalazi kod tuđinca radi njega, svatko dolazi zbog sebe. Da nešto ispriča, priupita, pokaže, prokomentira. Moji najčešći sugovornici su zidovi. Pažljivije slušaju nego ljudi. Samo šute. I pametnije odgovaraju. Ispričam im što želim, samo oni čuju, osjetim lagano podrhtavanje šupljina između cigli i po duljini drhtaja mogu zaključiti da li je problem ozbiljan ili ga jednostavno treba zanemariti. Uvijek mi je lakše nakon razgovora sa zidom.

Ljuba i ja u ostakljenoj verandi jedemo grah od prekjučer. Pitala sam je hoće li, o da, kako ne, nije joj neugodno što su ulazna vrata širom otvorena i tko god prođe baci pogled na našu gozbu. Pogled ne otkriva tajnu tanjura. Grah bez mesa, meso jedem samo nekoliko puta mjesečno. Zato što meni svaki miris mesa unese smrad u grah. Po koncentratu, antibioticima, ustajalosti, različitim mirisima iz zamrzivača, još različitijim iz kojekakvih spremišta, hladnjača, mesnica, izloga, tezgi i polica. Nisam vegetarijanac, samo osjetljiva na mirise i okuse.

Nije bitno ono čega nema, važnost pridajem samo onome što imam. Ne jedem ono što želim, jedem ono što imam.

Ne razgovaram sa Ljubom o zdravoj hrani, sama sebe uvjeravam da sam dobro skombinirala. Grah je namirnica koja kuhanjem poraste, odavno su me podučili da je jelo koje se kuhanjem poveća, ili bar ostane istog volumena, najzdravije. Stalno mislim na meso koje se kuhanjem ili pečenjem smanji otprilike za pola. Iz njega tako izađe sve ono što u meso ne spada.

Zvoni jedaći pribor u tanjurima, iako se sastoji samo od jedne žlice za svaku, pomislio bi netko da nas je puna kuća.

–   ‘Vako zvone i dva novčića u džepu. Ne zveči nikad jedan sâm. Kol’ko se god prebaciv’o, sâm ne može ništa napraviti. Ali dva … eto belaja, tučnjave, borbe za pobjedu, zveketa oružja, pravoga rata.

Oh, ne rekoh da je Ljuba Ciganka. Gledala bi mi u dlan, ali neću, poznata mi je linija života, druge me ne zanimaju. Bacila bi mi grah, neće ići ni to, kuhani ne vrijedi, drugoga više nemam.

Veranda ukrašena sa svih strana rascvjetanim ružama, u svim bojama, osim bijele i crne. Jedna je prošlost, druga budućnost.

Ona se na riječi lako navikne. Nagodna je, neka ljudi govore. 

Tako joj ne smeta ni zagrebački deminutivček – maskice. 

Ali smeta joj, recimo, kada kroz prozor auta vidi muškarca ili ženu za upravljačem praznoga auta, s maskom na licu.

Koristim to, i prokazujem ljude dok na semaforu čekamo zeleno.

U skupom crvenom jeepu do nas sjede dvije mlade žene, važnog držanja, sa zelenim kirurškim maskama.

Vidi ih! – kažem, ali znam da ona ne bi na njih, jer su dvije, pa jedna drugu mogu zaraziti.

Nemoj tako, možda su ontološki bolesnici – brzo odgovara.

Otpočetka ja to govorim, ali mi je falila riječ, kažem . 

Lice Augusta Strindberga mračnije je od pepela.
Žižak se zgasio, metali se podvojili,
oko destilata (u stražnjem dvorištu)
jedino još gačci raspravljaju.  

Smrkava se. Bije bubanj. Šamani, pridošli
u pomoć s Laplanda, stružu pozlatu
sa taloga, skupljaju bilješke, knjige, lojanice  

i potom, ne dostižući ga, hitaju za njim
(kloparaju, čuju, kaldrmom koferi)
ali ne niz Malu Ribarsku ulicu koja
izbija na stanicu nego, čini se, niz neku
od bočnih, sumjivih ulica koje vode,
ako uopšte igdje vode, ka Hoje
potoku i St. Lars ludnici. 

Prvu cigaretu u životu moj deda zapalio je 10.4.1941. g. kada su Nijemci ušli u Zagreb. Priča je to koju je često pričao, spominjući s neodobravanjem i oduševljenje koje je pri tome vladalo na ulicama, a nama unutar obitelji koji smo tu njegovu priču znali napamet, ta njegova cigareta bila je pokazatelj da je za razliku od mnogih drugih već tada – u dobi od svega 11 godina – shvaćao ozbiljnost situacije i ni malo dobrog vremena koje dolazi.

Nama djeci vrhunac njegove priče uvijek je bio kada bi došao do dijela u kojemu mu je njegova mama Katarina, koja će kasnije postati moja prabaka Katarina, zagnjurila glavu u šekret jer je saznala da se propušio.

‘To je bio…”, govorio bi moj deda, “…prvi put da je shvatio opasnosti pušenja!”

Mnogo godina kasnije, tamo negdje početkom 2010.g., deda je bio na nekoj rutinskoj kontroli u bolnici i neki mlađahni doktor, u sklopu svih onih proceduralnih pitanja koje valjda moraju postaviti, pitao ga je koliko dugo već puši, a kada mu je deda rekao točan datum i tu davnu godinu koju je ovaj znao samo iz povijesnih udžbenika, nije znao ni zbrojiti koliko je to godina svakodnevnog konzumiranja nikotina i tu rubriku je ostavio praznu. Ipak je, onako početnički doktorski i automatski, bez uključivanja zdravog razuma i valjda još po nekoj proceduri, rekao da bi – pazi ovaj sedam desetljeća zakašnjeli savjet – trebao prestati.

Jedino što je moj deda nakon toga prestao, bilo je ići na rutinske kontrole u bolnicu…

—-

Ko mu je dao tu prvu cigaretu kao malom fakinu s Jordanovca, zbilja ne znam, ali znam da sam mu posljednju dao upravo ja na tom istom Jordanovcu nekih 70-ak godina kasnije.

Ovaj put na kardiološkom odjelu KBC-a Rebro gdje je u rujnu 2013. odbrojavao svoje posljednje dane nakon privremenog otpusta iz intenzivnog odjela. Bio sam mu u posjeti i on me zamolio da mu donesem cigaretu. Za razliku od onog maloprije spomenutog doktora, znao sam da nema nikakvog smisla sada mu uskraćivati bilo što, a pogotovo ono u čemu uživa od 41. i što je valjda jedino što je poželio u cijelom životu, pa sam mu skoknuo do trafike po bijeli marlboro. Na prozoru sobe povukao je dva, tri kratka dima, nije mogao više, i zadovoljan se vratio u kravet. Rekao je da mu ne moram ostavljati kutiju.

Sutradan su nam javili da je deda umro.

Priča o njegov zadnjoj cigareti ostala je, evo, meni da je ispričam.