Ne znam tačno koja je bila godina, ali znam da je bilo nedugo iza rata u Bosni.

Festival “Sarajevski dani poezije” zaživio u punom jeku. Mnogo je pjesnika učesnika iz BiH, a i onih sa strane. Imam utisak da je u Bosni sve u znaku poetskog festivala; govore se stihovi u školama, bibliotekama, ide se u druge gradove, sve vri od stiha i metafore.

Među stranim pjesnicima su pjesnik iz Kanade i pjesnik iz Amerike. Tu su i prevoditeljice koje su konstantno uz njih da im prevedu i pojasne…

Trećeg dana festivala jedna grupa pjesnika je, po programu, raspoređena da ide u Mostar, te da usput posjete Blagaj i Vrelo Bune, poslije ćabe – najljepši božji kutak pod nebom. U grupi su, ako se dobro sjećam, Poljaci, Kanađanin, Amerikanac, jedan pjesnik iz Crne Gore i nekoliko pjesnika iz BiH. Lijepo vrijeme, ubilo se za izleta, a mjesec je septembar. Naravno, u Mostaru nas čeka i nekoliko pjesnika iz Hercegovine s kojima ćemo nastupiti u Muzičkom centru Pavarotti.

U Mostar se vozimo kombi-vozilom sa osam sjedišta.

Kanađanin se glasno smije pošto mu djevojka prevede jednu od duhovitih dosjetki pjesnika Nenada Radanovića.

Gledam Neretvu pa nikako da odgonetnem je li bistrija ona, ili plavo nebo iznad nas, prije nastupa obišli smo Blagaj i Vrelo Bune, a po dogovoru Sekretara društa pisaca Zlatka Topčića i jednog gospodina iz Mostara (Zvaćemo ga gospodin S.), večera je zakazana u restoranu blizu porušenog Starog mosta, čiji su patrljci na lijevoj i desnoj strani rijeke Neretve povezani gredama i daskama i tako uređen improvizovani prelaz. Restoran zapravo čini nekoliko terasa koje se stepenasto spuštaju prema toku Neretve.

Gospodin S. nas je dočekao, poveo u restoran i na kraju platio večeru; lijepo, nema šta.

Ali…

Na jednoj strani povelikog stola – sjedeli su Kanađanin i Amerikanac, između njih prevoditeljica, koja se to veče baš preznojavala, jer nije bilo lako stići prebaciti sve one rečenice šta je gospodina S. izgovorio na bosanskom jeziku u engleski. Želio je mnogo šta da kaže, da pita, da sazna…

Gospodin S. je sjedio naspram Kanađanina, Amerikanca i prevoditeljice, a do njega, moja malenkost.

Vino je prvorazredno, s tim se složiše i ostali. Teletina vrhunska, a mi šetali, ljazgali po Mostaru – horni za popit i pojest, kao nikada. Ruku na srce – i ima se šta.

Gospodin S. ne staje; sve nam je ispričao o sebi, mada nas to nešto bogzna nije ni zanimalo. Onda je pričao o istoriji grada. E, tu stranci malo naćuliše uši. A onda su krenula pitanja. Teža i od Velež planine. Doduše, gospodin S. ih nije tako doživljavao, ali smo, za belaja, različiti svjetovi, pa ne mislimo isto.

Prvo je rekao kako su Amerika, Kanada i zapad Evrope ogrezli u drogi, kako su se djeca na zapadu otela kontroli roditelja i još mnogo štošta tome slično. Prevoditeljica radi svoj posao, a njih dvojica blijedo gledaju u gospodina S. Kanađanin glocka donju usnu i, očito je, najradije bi pobjego od stola.

– Višak demokratije – dovodi do anarhije! – povišenim tonom mudro zaključi domaćin. E, to je bio udarac teškog čekića i završna riječ u solilokviju gospodina S.

Dok im je prevoditelljica objašnjavala šta je izjavio, okrenuh se i skoro ću mu šapatom:

– Nemojte, ne misle oni tako…

– Tebi ne govorim – brecnu se gospodin S. – pričam s ljudima…

– Molim vas kao Boga, nemojte…

– Rekao sam ti: pričam sa ljudima – ne da se gospodin S., i ja se povukoh, doboko u sebe.

Vjerovatno je očekivao da Kanađanin kaže: U pravu ste, gospodine, zaista ste u pravu. Moramo nešto učiniti, čim se vratimo, ovako, u Kanadi, a ni u Americi – ne valja ništa, ni pet ciganskih para, sve crni đavo ponese… Gospodine S., poslušat ćemo vas.

Kada im je djevojka prevela: “Višak demokratije – dovodi do anarhije”, Kanađaninu umalo viljuška ne ispade iz ruke. Ali, nije se bilo lako gospodinu S. najednom povući i zašutjeti – nikako nije išlo, ta on nas je ugostio, glavni je i njegova se riječ mora čuti, i misli njegove moraju dospjeti daleko do Kanade i Amerike…

Samo što djevojka prevede trijumfalnu misao gospodina S. – Kanađanin pogleda Amerikanca kojega baš i ne ranjavahu riječi gospodina S, kao njega:

– Ovaj misli da svo zlo svijeta dolazi od nas – procijedi Kanađanin svom kolegi Amerikancu. Na vrhu viljuške stajao mu je komadić teletine na kojem se bjelasao sos, ali ga nije odmah zagrizao: krenu, vrati viljušku prema tanjiru, pa je ponovo prinese ustima. Ja sam, ćuteći kao zaliven, prevodio njegovu misao: Izgleda mi ga je vrag pojeo. Gospodin S. je lomio prste i čekao odgovor.

Stranci su nastavili mirno jesti.

Kako bih razbio mučninu – podigoh čašu bijelog vina:  – Prost!

– Prost – jedva odgovoriše pjesnici iz dalekih zemalja, a i gospodin S. dočeka: – Prost!

Ova mu pauza dobrodođe, uze gutljaj vina, vrati čašu na sto, pa još jednom uradi isto. Nalazio se u poslu, dozvoljavajući da stvari nalegnu na svoje mjesto. Ali su sporo nalijegale…

                                                   

 *** 

Provlačeći se kroz mostarsku noć, dolje se modrjela Neretva, a među velikim pločama svrdlali su nemirni virovi, praveći vodene ruže.

Krenuli smo iz restorana. Gospodin S. reče prevoditeljici da im prenese kako on sada ide kući. I ona im to prenese. Ali i on, za svaki slučaj, rukom pokaza ispred sebe i potvrdi: – Haus… pokazujući nam tako da i on barata stranim jezikom. Doduše njemačkim, ali to je najmanje važno – važno je da su ga oni razumjeli.

Sve do Sarajeva Kanađanin se držao za glavu. Ništa nije govorio, samo je dvaput duboko uzdahnuo; prvi put u Jablanici, a drug put kod Čelebića. Sutradan smo saznali de je proveo neprospavanu noć i da je jutro dočekao sa napisanom pjesmom: Vino u Mostaru.

Objavljeno 2. aprila 2012.

S početkom proljeća minula je i priča o francuskome muslimanu, arapskoga podrijetla, koji je naoružan došao pred židovsku školu Ozar Hatorah u Toulouseu, ubio vjeroučitelja i njegovo dvoje djece, pa kako mu je ostalo vremena, prišao je desetogodišnjoj djevojčici, učenici škole, i pucao joj u glavu. Zatim se zabarikadirao u kuću, iz koje je satima pregovarao s policijom – ustvari svijetu objavljivao razloge za ono što je učinio, ispaljivao parole za koje je znao da će stići gdje im je mjesto – sve dok ga, na kraju, nisu ubili. Da je ostao živ, sudili bi mu, i nešto bismo više o njemu i o njegovim idejama doznali. Ovako, rečeno je da se radi o članu Al Kaide, i sve je onako kako u ovom današnjem svijetu treba biti. Ubijao je, kaže, da osveti palestinske žrtve.

Jedni će u Mohamedu Merahu vidjeti metaforu, on će im biti jedan od mnogih, i svatko tko s Merahom dijeli vjeru, Knjigu ili boju kože, bit će obuhvaćen tom metaforom. U svakome će takvi pomalo vidjeti onoga tko je u stanju sasvim mirno prići djevojčici, židovskoj djevojčici, pogledati je u oči i pucati.

Drugi će, pak, reći da je Mohamed Merah bio lud, da ono što je učinio nema veze s vjerom, Knjigom ili bojom kože. A onda će nas podsjetiti da je nedavno tako ubijao i Andreas Breivik, pa će obavezno pridodati koje je taj vjere, koja mu je Knjiga i boja kože. To će biti način da se relativizira ubojičino djelo ili da se ono uguši nizom moralnih kaskada i praznih načela, te podsjećanja da su drugi, recimo Breivik, ubili više ljudi nego Merah, te da su drugi, recimo izraelski vojnici ili policajci, ubijali i mlađu djecu nego Merah. Takvim, odavno uobičajenim postupkom, kakav vlada još od Staroga zavjeta, svaki se zločini da opravdati nekim većim zločinom ili, još bolje i češće, zločinom koji mu je prethodio. 

Jedno je zajedničko onima koji u ubojici iz Toulousea vide mataforu i onima koji u njemu vide heroja ili manjeg ubojicu (što je, zapravo, isto) nego što su neki drugi: i jedni i drugi ravnodušni su prema smrti židovskoga učitelja i troje židovske djece. (Ne pomišljajte da je neprikladno stavljati vjerski ili nacionalni pridjev uz djecu pošto su sva djeca ista, nedužna. No, ova su djeca ubijena samo zato što su bila Židovi, pa pridjev valja tisuću puta ponoviti, na dušu onima koji ga ne žele čuti.)   

Jedni svoju ravnodušnost pokazuju time što tragediju četvero žrtava zlorabe da bi ubojicu uzdignuli do metafore. Drugi ravnodušnost pokazuju tako što pokušavaju osporiti motive i razloge koji su vodili ubojicu. Dok prvi u njemu nemaju pravo vidjeti metaforu, drugi bi, ako im je do istine stalo, o Mohamedu Merahu trebali promisliti kao o metafori. Pitanje diskursa u ovom je slučaju stvar moralnoga stava i osobnog odabira. Nikoga, osim sebe i svojih, ne smije se prisiljavati da bude odgovoran i da o bilo čijem zločinu razmišlja kao o nečemu za što snosi civilizacijsku, kulturnu, nacionalnu, ličnu odgovornost. Ali istodobno, ne mogu se žrtve vlastitoga plemena doživljavati kao nešto za čim osobno žalimo i što je dio nas, a da s ubojicama iz tog plemena nemamo baš nikakve veze. 

Nije dovoljno suditi ubojici, nego valja znati koga se i u ime čega osuđuje. 

Iz zapadnjačke, iz židovske i kršćanske perspektive, bilo bi mudro i prema žrtvama sućutno o Mohamedu Merahu govoriti kao o jednom francuskom muslimanu, arapskoga podrijetla, dakle kao o pojedincu, čija se identitetarna obilježja ne skrivaju, ali ni ne uopćavaju. Iz muslimanske perspektive bi se moralo drukčije govoriti. Kako? Ne znam, niti je moje da znam.

Ali jedno je sigurno: o ubijenoj židovskoj djeci bi i jedni i drugi trebali govoriti na isti način, s jednakim emocionalnim i moralnim ulogom, s jednakim poopćavanjem ili individualiziranjem zločina i motiva za zločin, kao i da su ubijena muslimanska ili kršćanska djeca.

Eto, to bi onda bila ljudska sućut. Tada bi se moglo reći da je pred školom Ozar Hatorah ubijen netko koga nismo poznavali, ali smo, ipak, osjetili gubitak. To što je francuska policija likvidirala Mohameda Meraha, ne donosi pravdu. Ni da je uhićen i osuđen, ni tada ne bi bilo pravde. Jedini način da se pravda ostvari i provede bio bi da  svaki čovjek koji je za događaje u Toulouseu znao, da svaki koji je zurio u ekran i čitao novine u sebi likvidira Mohameda Meraha. Tada bi, pretpostavljam, četiri besmislene smrti ispred židovske škole dobile smisao velike, općeljudske žrtve. Ali to se neće dogoditi, pa je i ovo stradanje besmisleno.

Jedni će i dalje na sve što se dogodi odgovarati da je Europu zahvatila islamofobija. Pa će i vlastite manjine, koliko god one bile neznatne, ponižene i potlačene, optuživati za islamofobiju, čim požele biti nešto drugo od onoga što većina misli da bi trebali biti.

Drugi će u svakoj kritici izraelske i američke politike prema Palestini, Bliskom  istoku, Iranu vidjeti samo i jedino antisemitizam. I neće ih zanimati ničiji argumenti, niti će se ikada zamisliti u koži svoga neprijatelja. A to je, još od vremena kada je sveti Franjo razgovarao sa sultatom, bio najbolji, ako ne i jedini način, da se od neprijatelja jednom učini prijatelja.

Općenito, dobro je i za obična čovjeka, vjerskog vođu ili političara, da učini ono bez čega nema dobrog pisca: da se zamisli u koži drugoga. 

Takvo što je, prije tačno dvadeset godina, u proljeće 1992, učinio Josif Brodski, kada je u New York Timesu objavio pjesmu posvećenu Bosni. Pet godina ranije, 1987, dobio je Nobelovu nagradu kao ruski pjesnik, ali je tu pjesmu napisao na engleskom, jer je već odavno bio i Amerikanac. A bio je Židov… Vrlo je složen i kompliciran bio njegov identitet, pa mu je, možda, bilo lakše da se zamisli kao netko drugi. Recimo, kao Bosanac, dok su Bosanci stradavali.

Ali umjesto da se ovoga proljeća, nad ubijenima u Toulouseu, sjetimo te u nas mnogo puta citirane i iz nekoliko prijevoda poznate pjesme, ponovimo u sebi jednu drugu, stariju i pred žrtvama iz Toulousea prigodniju pjesmu Josifa Brodskog. Prijevod je veličanstven, također već prilično star, beogradskoga pisca i prevoditelja Milovana Danojlića. Naslova nema, jer ga pjesnik nije stavio, ali možda se i on, naslov, zna, makar i nenapisan. Evo pjesme: 

Jevrejsko groblje kod Lenjingrada. Bledom
bojom ofarban plot nakriv, stari.
Za krivim plotom leže, redom,
pravnici, trgovci, muzičari, revolucionari.

Za sebe su pevali.
I štedeli.
Za druge – davali život.
Al prvo su plaćali poreze,
i s vlašću imali račune čiste,
i u ovom svetu koji je materijalan nepopravljivo
tumačili Talmud,
ostajući idealiste.

Možda su, verujući slepo,
videli nešto više i skrito.
Decu su učili veštini trpljenja,
i ustrajni su bili.
I nisu sejali žito. Nikada nisu sejali žito.
Prosto su, kad dođe vreme,
u hladu zemlju ko seme
sami legali. Zanavek.

Onda su ih zemljom posipali,
gasili sveće,
i na dan Zadušnica
o smirenju su vikali, gubeći dan od mraza,
gladni starci dugih, koščatih lica.
I tako. Kroz raspadanje materije
dolazili su do večnog mira.
Ne sećajući se.
Ne zaboravljajući. Od početka do kraja.
Tu su, za krivim plotom od truloga furnira.
Četiri kilometra od poslednjeg tramvaja.  

Dnevnik jednog penzionera/82

UPRAVI I SVIM ČLANOVIMA
P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Poštovane kolegice i kolege,

osjećam potrebu oglasiti se glede svega onoga što je izazvalo protestno pismo dijela članova PEN-a B&H povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom, a koje je njegovim daljnjim tretiranjem zadobilo službeni karakter.

Kao prvo, u činu reagiranja nisam vidio ništa problematično i bio sam spreman pristati uz njega, pitajući se, doduše, zašto smo kao PEN ošutjeli toliko drugih, pa i reagiranja daleko potrebnijih pojava oko nas. No, kad sam vidio sadržaj protestnog pisma bio sam, blago rečeno, zaprepašten. To je u najboljem slučaju tek mogla biti štura skica, na kojoj je trebalo svojski poraditi da bi se na koncu dobilo protestno pismo dostojno PEN-a ili, ako hoćete, bilo kakvog i bilo čijeg javnog intelektualnog angažmana.

Ukoliko i kad je opravdana, kritika Katoličke crkve po mom sudu nije sporna, a to važi i za bilo kojeg drugog javnog aktera. Valjda o tome svjedoče na stotine stranica, koje sam ispisao, a i nebrojena javna očitovanja. No, kad se u protestnom pismu već željelo kritizirati Katoličku crkvu, ovaj put posve opravdano, i sve upletene politike, koje promiču povijesni revizionizam, to je trebalo učiniti na oštriji, nemilosrdniji, argumentiraniji, utemeljeniji način, a ne reducirati sve na samu misu, što je pomalo trivijalno i djetinje, naprosto naivno.

Dakle, protestno pismo se fokusiralo na sporedan simptom, ne rekavši ništa o bolesti, čiji je ta misa simptom, a to je ono ključno. Ako uopće jest ili može biti sporna, misa je sporna zbog konteksta, pobliže zbog političke, religijske i teološke (ne)kulture i (ne)pismenosti, u kojoj je Crkva odgojila ne samo potomke žrtava Bleiburga nego i većinu drugih katolika, zbog pogubnog shvaćanja identiteta, katoličanstva i hrvatstva, kojem Crkva, prije svega zbog političke računice, već desetljećima izručuje katolike, a korijen svega toga je što se Crkva nikad nije nedvosmisleno i na svim razinama svog djelovanja pokajnički distancirala od ustaškog režima i ustaške ideologije. Naravno, po tome Katolička crkva u regiji nije nikakva iznimka u svijetu religijskog! Pokušaj kritike Katoličke crkve iz protestnog pisma po mom sudu, pa i uz sve dobre nakane, zvuči zbog toga u velikoj mjeri promašeno i veoma lako ga se, naročito uz zlu volju, može diskvalificirati kao refleks borbenog sekularizma, ateizma, komunizma, naprosto kao relikt prošlosti.

Pored toga, mislim da PEN B&H, a to znači i bilo koga tko se smatra intelektualcem, obvezuje i daleko diferenciraniji govor o Bleiburgu i o diskursima izraslim iz tog složenog fenomena, kao i daleko diferenciraniji govor o glavnom nositelju antifašističkog pokreta u našoj regiji, komunističkom pokretu, od govora, koji zatičemo u protestnom pismu dijela članova PEN B&H. Niti je svaki antifašizam isti (Staljinov, Supekov, Lasićev ili Titov) niti je čak komunistički pokret s naših prostora u svim fazama svog razvoja bio isti, zapravo što je bio snažniji i uvjereniji u svoju pobjedu više je eliminirao pluralizam i slobodu. 

No, na stranu sve to, ono što je mene osobno najviše zaprepastilo, to je posvemašnja ignorancija tvoraca tog protestnog pisma spram upozorenja da to protestno pismo treba doraditi, prije svega u dva gore naznačena smjera, i to nadasve zbog kredibiliteta samog PEN-a B&H i javnog efekta tog pisma. Pitam se još uvijek odakle ta ignorancija, je li ona izraz samodostatnosti, moralne superiornosti…, odakle ta žurba da se objavi na taj način sročeno protestno pismo, a bilo je više nego dovoljno vremena da se sve dodatno prodiskutira, poboljša, iznijansira. 

I dalje se pitam odakle tako tvrdokorna neosjetljivost da se ne čuju i ne uvaže mišljenja, kompetencije, iskustva i znanja onih članova PEN-a, koji dolaze iz miljea, kojeg se fenomen Bleiburga izravnije tiče mada se taj fenomen dakako tiče svih nas. Kako je bilo moguće baš u toj stvari ignorantski prečuti baš one članove PEN-a B&H, koji su o tome pisali daleko kritičnije (!), daleko bespoštednije (!), daleko utemeljnije (!) od autora protestnog pisma, i to ne samo u historiografskom, teološkom, politološkom ili sociološkom smislu nego i iz osobne, obiteljske perspektive, pa na koncu konca i literarno.

Zar doista u PEN-u B&H nije bilo i nema senzibiliteta za nužnost da se čuju ti i takvi glasovi, da se zastane bar na nekoliko dana, čak i onda ako se neće ili ne žele poslušati, makar djelomično uvažiti? Zar PEN B&H ne bi trebao biti laboratorij takvog osluškivanja i dijaloga da bi se već jednom počeli graditi transetnički, transideološki (trans- u mnogo smislova) diskursi, memorije ne bi li se bar milimetar odmakli od trauma, koje se politički tako vješto perpetuiraju i zloupotrebljavaju. Zar se vjerovalo i još uvijek vjeruje u PEN-u B&H da se tako važno protestno pismo u tako delikatnom društvenopolitičkom trenutku moglo odgovorno i kvalitetno napisati bez takvog osluškivanja, diskusije i uzajamnog slušanja? Zar se za to na koncu konca nije osjetila potreba iz čisto kolegijalnih i prijateljskih razloga?

Da budem posve konkretan i ilustrativan, ono što sam očekivao i očekujem od PEN-a B&H jest otprilike ono što demonstrira tekst fra Drage Bojića i fra Ivana Šarčevića „Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo“ (http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/drago-bojic-i-ivan-sarcevic-tudje-fasizme-necemo-svoje-ne-damo-4405 ).  

Da sve skupa bude još tragičnije, jedan od autora tog članka, fra Ivan Šarčević, član je PEN-a B&H, ugledan teolog. Zar nitko, baš nitko, nije osjetio potrebu da se konsultira s njim? Kako se moglo dogoditi da se tako nonšalantno odmahne na upozorenja Željka Ivankovića, ne samo zato što je u tom trenutku bio predsjednik Skupštine nego i zato što je zastupao i druge kritičke glasove, uključujući i moj? Odakle drskost da se tako olako prezre Ivan Lovrenović mada je toliko toga briljantnog napisao baš o tom tematskom skupu? Mogao bih i dalje nabrajati i na taj način demonstrirati s koliko je kvalitetnijim protestnim pismom u javnost mogao i morao izaći PEN-a B&H da se već tada u neku ruku nije samovoljno odrekao niza svojih članova.

Nadalje, da se mrvica energije uložila u doradu protestnog pisma, koja se sada nemilice koristi u reakcije na istup nekolicine članova PEN-a, to bi pismo po svoj prilici bilo dostojno PEN-a i dobilo bi daleko više potpisa i izbjegla bi se ova situacija.

Naravno, zaprepašten sam i time da nitko nije uočio kobno podudaranje već postojeće klime uoči mise (ideološku buku, rovovske pozicije, ozračje hajke…) i plošnost, jednostranost i nedorečenost protestnog pisma. Duboko sam uvjeren da je PEN B&H upravo drugačijim protestnim pismom, drugačijim diskursom, morao iskoračiti iz te zatrovane klime, stati između rovova, na vjetrometinu, i biti glas razuma, a to znači i odgovoran, etičan, diferenciran glas.  

Zar nitko nije bio i čini mi se još uvijek nije svjestan vještačke konstruiranosti takve atmosfere za politikantske potrebe različitih aktera, počevši od prikrivanja kriminala počinjenog tijekom pandemije? Zar baš taj uvid PEN B&H nije dodatno obvezivao na drugačiji diskurs u protestnom pismu, jer je to bio jedini način da ne posluži tvorcima takve atmosfere. Naprosto, takvim protestnim pismom PEN B&H se utopio u općoj histeriji umjesto da je, a to mu je valjda jedna od temeljnih misija, nadiđe i drugima pomogne u tom činu rastjerivanja opojne privlačnosti logike gomile.

No, još jednom podvlačim, za mene osobno užasnije od svega navedenog je uvid da nitko i dalje izgleda ne vidi da je PEN (ili čak ako hoćete skupina članova PEN-a) morao proslijediti protestno pismo daleko većih kvaliteta (intelektualnih, etičkih, historiografskih, teoloških, politoloških…) i da i dalje izgleda nikom u PEN-u nije problem da je usred PEN-a mogao prevladati takav ignorantski stav spram članova, koji su iz najboljih namjera željeli pomoći da se protestno pismo PEN-a uzdigne na višu razinu, da se dodatno profilira i osnaži, ne samo u smislu diferenciranijeg osvrta  na fenomen Bleiburga, pa i antifašizam i komunizam općenito, nego i u pogledu zaoštravanja, konkretiziranja i produbljivanja kritike Katoličke crkve i politika koje bježe od bespoštednog suočavanja s istinom o ustaškom režimu. A više je nego jasno da Katolička crkva u tom slučaju nije iznimka kao ni politike koje se kite hrvatskim predznakom. 

Na koncu, čitajući sve dosadašnje reakcije članova PEN-a B&H i jednodimenzionalne komentare po različitim medijima, bojim se da je upravo PEN B&H takvim –  ponavljam krajnje uvjeren u to – plošnim, jednostranim, nedorečenim, brzopletim protestnim pismom znatno doprinio dodatnoj društvenopolitičkoj polarizaciji u BiH i po svoj prilici nepovratno izgubio vlastiti kredibilitet. 

Sve to me prisiljava da Vas zamolim da me izbrišete iz popisa članova PEN-a BiH.

Alen Kristić

Sarajevo, 20. 5. 2020.

Nisam na fejsu, nemam votsap, mene je susjeda obavijestila analogno, s prozora na prozor, da se narod digao na bunu. Kako se, bogati, digao, kad nitko ne smije promoliti nosom vani, pitam ja, a ona će ti meni da je to samo figura. Ili možda čak i nije figura, jer se ne mora daleko hodati da bi se naškodilo državi, to se može učiniti i s prozora ili s balkona vlastitoga doma. Ja slušam, sav sam se u uho pretvorio. Narod veli, a ona kaže: Dosta su nas vlasti izgladnjivale, sad ćemo mi malo izgladnjivati njih! Kako? Jednostavno, što smo plaćali, plaćali, nema više. Čim tko opazi poštara s torbom punom računa, ima ga upucati prije nego ovaj uđe u haustor, pištoljem, puškom, svejedno. Može zračna, može lovačka, može jurišna, svaka može, samo da puca. Ali i u revoluciji valja biti skrupulozan, pa se preporučaju hici ispod koljena, nipošto iznad, jer i poštari su nečija djeca, konačno, i njima dolaze računi. Protiv njih nemamo ništa, odnosno imamo, ali samo dok ne shvate kako više ne smiju odrađivati prljavi posao za državu i krupni kapital.

Dobro, sve sam shvatio, računajte na mene, kažem susjedi, samo što mi je činiti ovako nenaoružanom? Kad u ulici nestane municije, ti ćeš poštare gađati tvrdim predmetima, savjetuje ona. Što fali velikim vijcima, debelim baterijama, kriglama, nožicama fotelja ili kauča, gusanim loncima, tanjurima, knjigama u tvrdom uvezu oštrih bridova, kristalnim vazama velike rasprskavajuće moći? Ništa. 

Sve otada važem hoće li prije poštari odustati ili će narodu nestati municije. Na balkonu me, za nedajbože, čekaju jedne papagajke, dvije cigle i mramorna pepeljara. 

Bang! Prene me hitac, a onda čujem zapomoganje poštara. Jedan manje. Ili je uputnije reći jedan bliže? Bliže velikoj narodnoj pobjedi! 

Upravnom odboru i drugim tijelima P.E.N. centra u BiH

Poštovani,

član sam P.E.N. centra od 28. XII. 2015. godine

Nisam član nijedne političke stranke niti bilo kakve političke ili parapolitičke udruge. S obzirom na potpunu ideologizaciju i, rekao bih, zastranjenje jednog broja članova P.E.N. centra u političke vode, vjerujem kako nema potrebe da dodatno obrazlažem svoju molbu da moje ime s današnjim datumom brišete s popisa članova.

Da sam, naime, imao želje baviti se politikom, bavio bih se, budući da to ne želim, ne dozvoljavam da moje ime služi kao paravan onima koji, za ostvarenje svojih političkih ciljeva (bez obzira na to slagao se ili ne slagao s istim) koriste P.E.N. centar, “oplemenjujući” tako svoje bavljenje književnošću bavljenjem politikom.

Svako dobro u daljnjem djelovanju P.E.N. centra.

Milo Jukić

Kreševo, 19. V. 2020.

UPRAVNOM ODBORU PEN-a BIH

Poštovane kolege,

trinaestog lipnja 2016. godine u 18:30 poslao sam UO PEN-a BiH i svim njegovim članovima ovu poruku:

Nakon pažljivog čitanja reakcija Edina Pobrića, Envera Kazaza i Ivana Lovrenovića na smjenu Tanje Stupar Trifunović i Josipa Mlakića iz redakcije časopisa Novi Izraz, kao jedan od osnivača PEN-a BiH, ne mogu odšutjeti način na koji je to njegov Upravni odbor učinio. I način i postupak su neprihvatljivi i uvredljivi. Derogiraju sam duh PEN-a. Ako svoju odluku o smjeni spomenutih pisaca iz redakcije časopisa Novi izraz Upravni odbor primijeni i praksu derogiranja i diskvalifikacije nastavi, molim da me briše sa spiska svojih članova.
Mirko Marjanović

Kako je Upravni odbor PEN-a BiH svoju odluku davno primijenio i tako ovu uglednu međunarodnu udrugu očistio od “nekompetentnih” za uređivanje svoga glasila, a moj zahtjev prešutio, ponovno molim da me od danas ne smatrate svojim članom.

Sarajevo, 19. svibnja 2020.

Mirko Marjanović

Kolumna Paučina i promaja / Bljesak 19.05.2020. 

Najava komemorativne mise u Sarajevskoj katedrali za stradale vojnike i civile koji su bez suda pobijeni od strane pobjedničke partizanske vojske na Blajburškom polju u svibnju 1945., i za one koji su pogubljeni naknadno, na prostorima Slovenije, Austrije i bivše Jugoslavije, a koja je najavljena (i održana) za 16. svibanj ove godine, izazvala je žestoke prijepore. Digli su se na prednje noge živopisni sarajevski “antifašisti” tražeći da se misa zabrani. Održavanje mise nije sporno, niti bi to smjelo biti, osim u Saudijskoj Arabiji ili u Islamskom kalifatu, i, na žalost, sada, u Sarajevu, gradu kojemu se nekad tepalo kao “europskom Jeruzalemu”, koji se time preko noći pretvorio u “europski Kandahar”. Međutim, sporna je jedna druga stvar: dosadašnji “format” u kojem se ova misa održavala, i to pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i ustašoida iz Počasnog blajburškog voda. To je isti onaj “format” koji su austrijske vlasti i tamošnja Crkva protjerali sa svoga teritorija zbog nacističke i ustaške ikonografije koja je godinama bila neizostavni dio folklora ove manifestacije. 

Dakle, za prilike u Bosni i Hercegovini, ništa neuobičajeno. Sve ovdašnje komemoracije su manje-više politički događaji. Političko instrumentaliziranje žrtava na ovim je prostorima prije pravilo negoli iznimka. Po čemu je, onda, ovaj slučaj poseban, do te mjere da se medijska scena u Bosni i Hercegovini usijala, a kardinal Puljić doživio pravi medijski linč? Tko ima moralno pravo prvi baciti onaj biblijski kamen? Ponajprije obitelji i potomci žrtava ubijenih na Bleiburgu, čija se golgota koristila za relativizaciju i amnestiranje režima koji je u velikoj mjeri suodgovoran za njihovu smrt. 

Ono što se prilikom ranijih komemoracija izbjegavalo reći je to kako se moglo dogoditi da se nepismena bosanska i hercegovačka sirotinja, od kojih dobar dio nije okrvavio ruke, u velikom broju našla na Blajburškom polju, ispred cijevi raspomamljenih pobjednika. Hrvatski premijer Andrej Plenković povodom ovoga je izjavio da su pripadnici vojnih postrojbi NDH bježali u strahu pred komunistima. Određeni broj njih – sigurno da. Međutim, što je s onima koji na Bleiburg nisu stigli svojom voljom, niti su imali razloga bježati? Jesu li poslužili tek kao živi štit zločinačkoj Pavelićevoj kliki da na što sigurniji način pobjegnu iz zemlje? Kardinal Puljić tokom svoje propovijedi nije ukazao na ovo, iako je to bio jedini način da ova komemoracija dobije puni smisao, da se barem na taj način iskaže pijetet prema žrtvama, kao svojevrsni čin iskupljenja, ne prema raspamećenoj sarajevskoj čaršiji, već prema obiteljima i potomcima žrtava, a u manjoj mjeri i prema potomcima žrtava ustaškog terora koji s pravom u već viđenom “formatu” ne vide isključivo molitveni skup. 

Malo je katoličkih obitelji u BiH koji nemaju neku svoju mitologiju vezanu za ovaj događaj. U mojoj obitelji postoje dva slična slučaja, jer su (najvjerojatnije) na Bleiburgu nastradali moj stric i ujak, odnosno posljednji put su viđeni u svibnju 1945. na području Slovenije. Obojica su bili nepismeni, dakle ne radi se o “fašistima ili njihovim simpatizerima” kako nonšalantno bosanskohercegovački “antifašisti” nazivaju sve žrtve. Stric je bio u domobranima, u vojsci prema kojoj komunistički režim nije vršio represiju. Dakle, nije imao razloga bježati “u strahu od komunističkog režima”. Kako se onda našao na Blajburškom polju? Sigurno ne svojom voljom. Slučaj moga ujaka još je ružniji i bolniji. U trenutku kada je nastradao imao je 17 godina. Pogotovo je tragičan način na koji se našao u Bleiburgu. Nije bio pripadnik niti jedne vojske, već je u ožujku 1945. prisilno mobiliziran od strane jedne ustaške postrojbe koja se povlačila prema Sloveniji. 

Moja majka, pretpostavljam, do smrti je iščekivala čudo, onu “ruku iz groba” koju u istom kontekstu spominje Ivan Lovrenović u svom remek-djelu “Nestali u stoljeću”. Postojala je ta priča koja se ispotiha spominjala u mojemu djetinjstvu, da je možda živ, i da se nalazi negdje u Argentini ili Čileu. To je neka moja, intimna “knjiga šapata”. Bez obzira što je manje-više znala što se dogodilo, da je njen brat najvjerojatnije ubijen od strane partizana “negdje u Sloveniji”, moja majka je krivicu za bratovu smrt u najvećoj mjeri adresirala na ustaše koje su ga na silu mobilizirale i odvele na put bez povratka. Ovdje dolazimo do jedne gorke ironije? Jesu li u pokolju na Bleiburgu nastradali i oni koji su mobilizirali mog ujaka? Jesu li oni bili nevini? Nisu. Bili su izravni krivci barem za jednu besmislenu smrt. 

(Usprkos svemu, nada umire posljednja, što ovoj intimnoj obiteljskoj priči daje dodatnu notu tragike. Ne znam je li moja majka u jednom trenutku izgubila tu nadu, ili je ona u nekom obliku tinjala sve do njene smrti? I je li zamišljala kako bi njen brat izgledao trideset ili četrdeset godina kasnije da je kojim slučajem ostao živ? I što bi mislila o ljudima, “antifašistima”, koji danas histerično opravdavaju njegovo ubojstvo?) 

Medijska histerija povodom ovog slučaja pokrenuta je od strane dva bošnjačka člana Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića, “antifašističke kuke” i “islamističke motike”, bez namjere da se barem malo zagrebe ispod površine onoga što se dogodilo na Bleiburgu, da se to propita bez notornog kvaziideološkog instrumentarija, u duhu jednog humanističkog načela, jedinog po kojemu su ljudi razlikuju od životinja, a po kojemu je svako ubojstvo bez suda zločin, bilo da se radi o Srebrenici, Ahmićima, Bleiburgu, Jasenovcu, Prijedoru, Bugojnu ili Konjicu. 

Njihovi razlozi su, s obzirom da je cijela ova stvar najvjerojatnije napuhana u središnjici SDA, manje više jasni. Mogu se nazrijeti dva motiva. Prvi je onaj da se stvori dovoljno gusta dimna zavjesa koja bi barem nakratko zaklonila Izetbegovićeve kleptomane, poput notornog Fahrudina Solaka, koji ovih dana, kako traje pandemija koronavirusa, pokradoše bogu nogu. Drugi je motiv izetbegovićevsko ubijanje dvaju muha jednim udarcem, da se usput pokrene novi val mržnje prema Hrvatima, koja je u Sarajevu već poodavno poprimila patološki oblik, a koja se uglavnom orkestrira iz vodeće bošnjačke stranke, i u koju su se poput “korisnih idiota” uključili svi ti silni “ljevičari”, “antifašisti” i slični. Čim u noći zalaju tornjaci iz SDA, možete biti sigurni da će se odmah potom u falsetu s druge strane javiti Nikšićevi i Kojovićevi pekinezeri, ili podatne DF-ovske kujice. 

Spomenuta dvojka nema nikakvo moralno pravo govoriti o ovome. Je li Željko Komšić godinama u svom uredu držao portret notornog ustaše Blaža Kraljevića, odgovornog za ubojstva i silovanja u logoru Dretelj? Jeste. A odmah do njega portret Josipa Broza Titu? Jeste. Ovaj detalj na najbolji način govori ne samo o njegovu, već i o “antifašizmu” kakav, na žalost, danas prevladava u Sarajevu. S druge strane, Džaferovićeva SDA zapišala je Sarajevo nazivima ulica po ustaškim oficirima i kolaboracionistima “ispravne” nacionalnosti. Dakle, ustaše ne mogu proći, ali halal-ustaše mogu. Toliko o principijelnosti karikaturalnih antifašista. Ovakve nedorečene, sirove i neprokuhane baljezgarije koje su nam servirala dva bošnjačka člana Predsjedništva obična su southparkovska prodaja ideoloških cigli koje onda naivni “antifašisti” kupuju na neviđeno. 

Javio se i Stipe Mesić, dugogodišnji glasnogovornik sarajevske čaršije, zamjenski Orhan Pamuk, i to uživo u program Federalne televizije, u medij iz kojeg se već duži niz godina orkestrira antihrvatska histerija. Govoriti post mortem o nečijoj krivici ili nevinosti, kao što to uz Mesića čini većina aktera ove priče, bolesna je manipulacija kojom se u jednom slučaju želi umanjiti odgovornost zločinačke Pavelićeve klike, a u drugom podržati smaknuća bez suda, braneći na taj način neobranjivo, ideološku i etičku čistoću jednog represivnog režima. 

Mesić je posljednja osoba koja ima moralno pravo govoriti o ovom događaju, pogotovo na način na koji on to čini, lakonski opravdavajući smaknuća bez suda. Njegove izjave o Jasenovcu iz 1992. spadaju u nešto najbesramnije što je izrečeno u Hrvatskoj u posljednjih 30-ak godina, rame uz rame s izjavom Nedjeljka Mihanovića koji je Jasenovac prikazivao kao neku vrstu kulturne institucije u kojoj se igrala Tijardovićeva “Mala Floramye”. Koji je Stipe Mesić pravi? Onaj koji opravdava zločin na Bleiburgu ili onaj koji relativizira ustaške zločine koji su se dogodili u Jasenovcu? To je zapravo jedan te isti mentalni propuh, iz iste, opskurne berijevske glave koja u smaknućima bez suda ne vidi ništa sporno. 

Ipak, vrhunac licemjerja u ovoj iskonstruiranoj tragikomediji zabune s elementima travestije i groteske došao je s neočekivane strane, iz PEN Centra BiH, institucije čija je temeljna zadaća zaštita prava ugroženih pisaca, a koja se ovaj put, izgleda, pretvorila u opskurni staljinistički kružok. Radi se o peticiji koja je osvanula na stranicama PEN Centra, a koju je potpisala skupina penovaca, samoproklamiranih antifašista. “Mi, doljepotpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže”, stoji u peticiji. 

Na sličan “antifašizam” se svojevremeno pozivao i Ratko Mladić, otprilike po istom principu: svi su Hrvati ustaše, odnosno svi su Bošnjaci radikalni islamsti. I kao takvi zaslužuju smrt bez suđenja. Po čemu se onda “antifašizam” Ratka Mladića, ili Veselina Šljivančanina koji je sličan “antifašizam” demonstrirao na Ovčari, razlikuje od “antifašizma” spomenutih pisaca. Na žalost, radi se o jednom te istom propuhu u glavi. Onaj tko ne propituje ideološku čistoću bilo koje ideologije, na način na koji su to primjerice radili Isak Babelj u “Crvenoj konjici”, ili Branko Ćopić u svom remek-djelu “Gluvi barut”, ne zaslužuje se nazvati piscem, već prije kućnim ljubimcem Bakira Izetbegovića ili Željka Komšića. I kao da nikad na ovim prostorima nisu postojali pisci poput Mirka Kovača ili Danila Kiša koji su bili u “trajnom nesporazumu” sa sličnom, staljinističkom sviješću. 

U intervjuu koji je dao za zagrebački “Express” povodom hrvatskog prijevoda svog novog romana “Vladar sjena” – u kojemu na osnovu obiteljske mitologije na dokumentaristički način pokušava napisati biografiju svog prastrica koji je poginuo u španjolskom građanskom ratu kao frankista, u jednoj od posljednjih velikih bitaka koje su tu vođene – španjolski pisac Javier Cercas govori na neki način i o nama. “Ponavljam, meni je potpuno jasno da u tom času republikanci politički imaju pravo, a da frankisti nemaju, uključujući i moju obitelj. E sad, znači li to da su svi republikanci bili dobri ljudi i da su, osim što su politički imali pravo, i moralno imali pravo? Jesu li moralno imali pravo, primjerice, republikanci koji su hladnokrvno ubili više od šest tisuća svećenika i časnih sestara? (…) Bili su na dobroj strani povijesti – ali moralno nisu imali pravo – bili su hulje”, izjavio je Cercas. Uzgred, ne znam hoće li se pokoji “antifašist” iz PEN Centra prisjetiti da je o ovim zločinima, koje u intervjuu spominje Cercas, na sjajan način, brutalno i beskompromisno, pisao u svom romanu jedan uvjereni republikanac, koji je za tu ideju bio spreman staviti vlastitu glavu u torbu? Za neupućene: radi se o Ernestu Hemingwayu i njegovom romanu “Kome zvono zvoni”. Pročitajte! 

Je li iz ovog žučnog rašomona kojemu smo svjedočili ovih dana moguće izbrisati sve natruhe ideološkog, ili ideološko-plakatnog, koje na cijelu ovu stvar bacaju neko lažno, iskrivljeno svjetlo, odnosno promatrati ga van konteksta u kojemu se sve to dogodilo, barem u onoj minimalnoj mjeri u kojoj je to moguće? Dakle, nepristrano i subjektivno, glavom nekoga tko o ovim događajima ne zna gotovo ništa, jer radikalni stavovi, po kojima su dozvoljena ubojstva bez suda, pa i u ime nekakvog bolesnog antifašizma, nemaju jasnu ideološku boju. Oni se nalaze na točki kruga mržnje i nesnošljivosti u kojoj se susreću “antifašizam” i fašizam, kao jedna te ista stvar, kao životna filozofija po kojoj je svaki pogrom dozvoljen, a koja je kao kukavičje jaje podmetnuta u gnijezdo jedne od najvećih stečevina čovječanstva, antifašizma, svodeći ga na taj način na mentalni fašizam, onakav kakav demonstriraju “antifašisti” iz naše male mahale, u kojemu između fašizma i antifašizma nema gotovo nikakvih razlika, što pomalo podsjeća na završne rečenice iz glasovite Orwellove “Životinjske farme”:

“Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.” 

ĐIKIĆ, IVANKOVIĆ, JERGOVIĆ I LOVRENOVIĆ ISTUPILI IZ P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Na službenoj web stranici P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini (www.penbih.ba) objavljeno je 9. svibnja 2020. Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg s potpisima jednoga broja članova PEN-a. Način na koji je artikulirano to pismo bio je povodom za istupanje iz PEN-a Ivice Đikića, Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića. Trojica od njih (Ivanković, Jergović, Lovrenović) među osnivačima su ovoga centra P.E.N.-a u opsjednutom Sarajevu 31. listopada 1992. godine.

Ovo su njihova pisma Upravi P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini

IVICA ĐIKIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Poštovani,

Molim vas da me s današnjim danom izbrišete iz članstva P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini. Razlog je u sadržaju protestnog pisma koje su članovi P.E.N. Centra, a među njima i sadašnji predsjednik udruženja, objavili 9. svibnja 2020. godine. Nisam ni na koji način bio obaviješten o nastanku i objavi tog teksta. Ne mogu pristati na to da se pod okriljem P.E.N. Centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom „Bleiburg“, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno.

Ivica Đikić

U Zagrebu, 19. svibnja 2020.

ŽELJKO IVANKOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Žurba, forsiranje i prekratko vrijeme da se uopće išta suvislo kaže te iznenađujuće isključivanje nekih ljudi, a na što sam i pismom ukazao, učinili su izjavu nedovoljno diferenciranom i nijansiranom, ponegdje čak grubom i nezgrapnom, nedostojnom P.E.N.-a. No, to bi bila stvar autorā i potpisnikā da nije objavljena na službenoj stranici P.E.N. Centra BiH kad je postala, opravdale su se moje slutnje, penovska pa time za dio članstva i – diskvalifikacijska.

Ne želeći dizati tenzije u vrijeme kad je posvemašnja histerija već bila zahvatila tijesnu sarajevsku kotlinu, sad i u tišini, premda ne stoga i manje rezolutno, kao predsjednik Skupštine P.E.N.-a, molim da me se briše iz članstva P.E.N.-a, a što znači i da neopozivo podnosim ostavku na mjesto predsjednika Skupštine P.E.N. Centra BiH.

Željko Ivanković 

Sarajevo, 19. 5. 2020.

MILJENKO JERGOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Kako ne nalazim svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem sam osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji, obavještavam vas da se ne smatram članom vaše udruge i zahtijevam da me s današnjim danom brišete sa vaših lista i spiskova.

Miljenko Jergović

Zagreb, 19. 5. 2020.

IVAN LOVRENOVIĆ UPRAVI P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih  strana, kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a od 9. maja 2020. godine. Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji  razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim „stranama“.

Razloga za distanciranje pa i izlazak iz bosanskohercegovačkoga P.E.N.-a bilo je i ranije; ovime je nestalo i posljednjih razloga za ostanak u njemu.

Tražim da me s današnjim danom brišete iz članstva u P.E.N. centru u Bosni i Hercegovini.

Ivan Lovrenović

Sarajevo, 19. svibnja 2020.

Postoje fotografije gdje sa zaštitom na napuhavanje, leptirićima i pojasom, da se ne utopim, poziram majci kao dokaz kako smo i mi vidjeli to slano prostranstvo. Čak jednom u cijelom našem obiteljskom životu. Kad smo putovali na otok, koji majka ponekad naziva Hvar, a ponekad Brač, brat je cijelim putem povraćao. Brodom se zgušnjavao nepodnošljivi miris ribljih iznutrica.

Majka je u more ulazila samo do koljena. Kratko bi se s nama igrala u plićaku, a onda se povlačila u sigurnost ručnika prostrtog na kamenju. 

Otac je svaki dan koji smo provodili na plaži donosio školjke. Često je uranjao s malim džepnim nožićem kako bi ih skidao s mola. Skupljali smo ih čak i po plaži. Najviše je bilo različitih prstaca i morskih puževa. Majka je radila ukrase od njih. Izrezivala je slike životinja iz starog kalendara i radila im okvire od ljuštura. Tako u našem dnevnom boravku morsko obrubljeni stoje jeleni u snijegu i ostala divljač.

*

Sve što se o istini može reći uzidano je u jezik i stalno je u pokretu kroz riječ. Istina je koncept o kojem je moguće razgovarati, ali se, duboko u ciglama okusnih pupoljaka i brzo zacjeljujućeg mesa, ne može potpuno spoznati. Kad izađe iz unutrašnje industrije ljudskog bića, istina poprimi njegov okus, miris, samoću. Moja istina uvijek dolazi mokra, netom izašla iz vode koja se prostire u nedogled kada god sanjam. Najveći strah koji imam oduvijek je od utapanja. 

– Nemoj još dugo, otpast će ti koža.

Zapravo, smežurat će mi se prsti i kroz njih će vrelo ljeto doći do grla i jezika. Istina uljuljana u srpanj najopasnija je istina. Otkako smo u novoj kući napokon upoznali jezero zatočeno u keramičku kadu, ostajali smo se kupati što dulje, nadoknađujući tako godine u kojima voda nije intimno poznavala naše tijelo. Ulazili smo u vodu kao da nas može popraviti, razmjestiti naše godine u nova, čista tijela kojima je obećana ista takva budućnost. Voda bi olakšala glavu, kao da je imala mogućnost na trenutak maknuti čovjeka iz ostatka dana, tih desetak minuta, ili dulje, ako bih se zadnja kupala. O vodi se moglo, ali o siromaštvu se nije imalo puno za reći. Sramili smo ga se i bilo je bezvodno.

*

Prije putovanja na more kupovale smo kupaće na placu. Majka i ja. Kopale smo po hrpi rabljene robe dok ih nismo pronašle. Njen je bio kričave roze boje, sa zelenim i bijelim crtama. Moj je bio plavi, s dupinima. 

Kad smo se vratili na selo, kraj česme smo postavili kadu koju ja otac donio vidjevši je bačenu kraj ceste. Bila je razbijena na nekim mjestima, ali nije bila šuplja. Ljeti smo je braća i ja punili ujutro i puštali da sunce grije vodu do kasnog popodneva, a onda se kupali unutra igrajući se kao da smo na nekoj dalekoj obali. 

Kad bismo završili, majka bi obukla svoj rozi kupaći i legla u već zamućenu vodu. Glavu bi svako malo stavila pod vodu vježbajući zadržavanje daha.  Tako je dočekivala presvlačenje dana u sumrak dok joj svi prsti ne bi postali smežurani. Prije nego bi pala noć, vodu iz kade nosila je u kantama do bašte i njome zalijevala paradajz i krastavce. 

*

Osjeća li se tijelo slobodno u vodi jer se milijarde godina nataloženih u genima napokon oglase kad osjete tekućinu? Sjeti li se tad voda u nama, tih gotovo dvije trećine nas, kako je bila dio većega, kako je pripadala dubini koju mi ne možemo pojmiti? Ali voda u nama može; voda u nama sjeti se čak i plime i oseke, osjeti gravitaciju Mjeseca. Voda u nama pamti kako je biti dio većeg, kako je potreban mir dubine ponekad.

Nikad u životu nisam lagala. Bojala sam se laži jer su mi se činile netopive. Laž, od svih mogućih riječi, učinila je moj život neprilagođenim jer sam se bojala da će zapeti u krvotoku, stvoriti ugrušak od kojeg ću umrijeti kad dođe do srca. Baš kao i moj otac. 

*

Istina je da je bio četvrtak kada je umro.

Rani rujan i dalje je vukao ljeto u rukavima i sipao žestoko sunce na tjeme kuća, hladnije je bilo jedino jutrom i tad se moglo osjetiti da jesen, mada je ljeto bilo žilavo i ukorijenjeno u zrak, polako uvlači svoje prste u dane. Kad bi u jednom trenu došla naglo kao sudar na cesti, prvo bismo se obranili dotad neprirodno toplom odjećom, upali bismo u deblje jakne potpuno nesvjesni što se dogodilo. Onda bi započelo pomirenje i gubljenje pamćenja, strah bi isprale mirne, još uvijek tople kiše i mi bismo se počeli osjećati ugodno u sveopćem umiranju, sami polako uranjajući u sebe. Dok smo bili još u čahurama djece ponirali smo u sebe pomalo smiješno i nespretno, kao mladunčad stoke koja prvi puta izlazi iz maternice, spremni stati sami na noge, ali i dalje nestabilni na njima.

O batinama nismo puno mislili. Činilo nam se da su one neodjeljive od odrastanja.

*

Najbliže smo moru bili kada smo gledali zečeve i jelene uokvirene školjkama. Njihova prisutnost bila je skoro utješna, činila nas je povremeno nalik ljudima koje smo vidjeli na tom ljetovanju, za koje smo bili sigurni da svake godine odlaze odmoriti na obalu. Nasmiješene obitelji čije majke nisu imale dlake pod pazusima. Oni nisu govorili djeci da pišaju u vodu kada im je sila.

Oni su se smješkali kao što se smješkaju svi ljudi koji ne nose strah zakačen na jezik. 

U jednoj ladici velike komode u dnevnom boravku stoje neke stvari koje majka čuva mada mnoge od njih nije koristila godinama. Među njima su i leptirići za plivanje od tog jedinog ljetovanja. Kao djeca smo ih znali napuhati pa se igrati s njima, moje barbike tako bi dobile novi zračni krevet. Ponekad smo ih napuhivali i stavili na ruke samo da se pokušamo sjetiti kako je to bilo osjećati more posvuda oko sebe. Nosili smo ih i u kadu ljeti.

Brat je tada bio malen toliko da je more pamtio samo po fotografijama, ali ja sam ponekad, kada bih s napuhanim leptirićima zamahala zrakom rukama zatvorenih očiju, mogla osjetiti da to što prska nije mutna voda u već hrđom nagriženoj kadi, nego ukapljena sol i nebo koje se nasoljeno spušta do njega kao dijete niz tobogan.

*

Nakon očeve smrti, nije se više imalo što oprati. Majčine masnice upale su duboko u kosti, a njena istina utonula je s njima. U njenim pričama, ljudi koje smo poznavali postajali su s godinama bolji, mjesta ljepša, a svaki put dodala bi još jedno ljetovanje na ono naše. S vremenom, naše je djetinjstvo postalo mjesto na kojem smo voljeli biti slušajući je. Kako govori o našem ocu koji nas uči svake godine plivati, strpljiv kao slana voda. Kako posjećujemo sve otoke kojih se sjetimo i kako se volimo voziti brodom. Kako jedemo ribu, a majka se kupa s nama. Najviše je voljela plutati na površini. Kaže da ju je otac tome naučio; kako da mirno leži i pusti slanoj vodi da njeno tijelo drži iznad i ne da mu ne potone.

Kadu su odnijeli sa starim željezom. 

Potajice sam im dala i okvire sa školjkama, da me ne utopi more koje je ostalo u njima.