Za časopis “Na peronu”, glasilo Sindikata prometnika vlakova Hrvatske, razgovarao: Nebojša Gojković

Poštovani gosp. Jergović, prije svega hvala Vam što ste se odazvali našem pozivu i pristali na ovaj razgovor. Molim Vas da nam za početak kažete nekoliko osnovnih podataka o sebi… ( datum i mjesto rođenja, školovanje, gdje trenutno živite, bračni status… )

– Većini onog što je važno, a i onog što je sasvim nevažno, već sam mnogo puta o sebi rekao i napisao. Rođen sam u Sarajevu, gdje sam i živio do navršenih dvadeset i sedam. U Sarajevu sam se školovao, propisao za novine, objavio prve knjige – premda sam prvu, zapravo, objavio u Zagrebu. Danas živim, uglavnom, na selu pokraj Zagreba. Bračni status mi je fiksiran i neformaliziran…

Da krenemo onda od tih Vaših sarajevskih dana. Kako je izgledalo  odrastanje u olimpijskom gradu i koje su tada bile sfere Vašeg interesa, želje, očekivanja…? 

– Nije to baš tako jednostavno. Prvih sedam godina života, veći dio godine živio sam u Drveniku kod Makarske, s bakom i djedom. Djed je bio astmatičar, pa mu je prijao morski zrak. U Drveniku sam završio i prvi razred. To je važan element mog odrastanja, jer se, zahvaljujući tim drveničkim godinama više nigdje nisam osjećao sasvim kod kuće. U Sarajevu sam, za tih dječjih godina, bio Dalmatinac, u Drveniku sam bio Bosanac. I to mi je, možda, ostalo trajno, to da sam svugdje neka vrsta stranca. Nisam bio druželjubiv. Volio sam starije ljude, koji bi znali lijepo pričati. Odrana sam čitao, zanimalo me zapravo sve što nije zanimalo moju dječju generaciju. I tako, sve do danas. U osnovi bi se moglo reći da nikad nisam ni želio biti nešto drugo osim ovog što sam posao.

Kod Vas od samog početka nije bilo dvojbi oko toga što ćete biti kad odrastete, jer kako ste sami više puta izjavili, od najranijeg djetinjstva htjeli ste biti pisac. Kako se uopće kod jednog dječaka javi želja da postane pisac? 

– Na to pitanje zapravo nema odgovora. Nikad mi ništa nije bilo važnije ni veće od književnosti. Možda filmski ili kazališni redatelj, ali takvo što nikako nisam mogao postati, jer sam bio nedruželjubiv, nisam volio rad s drugim ljudima. Nisam volio ni igru s drugom djecom. Volio sam se igrati sam. Gradio sam gradove od lego kockica, i u tim bih gradovima smišljao priče. Ili bih igrao stolni nogomet, sam protiv sebe, pa bih još i naglas prenosio utakmicu. I to je, zapravo, nekakav začetak književnosti. U svemu je postojala neka priča.

I onda kad ste već odlučili da postanete pisac, u taj neki književni svijet ušli ste u velikom stilu i što bi se reklo „na velika vrata“, budući da ste odmah poosvajali sve što se tada moglo osvojiti u književnom smislu. Kada se iščitava Vaš književni opus, čini se da gotovo nema nijednog Vašeg djela za koje niste dobili neku nagradu, kako na ovim našim prostorima, tako i izvan njih. Kakvu težinu imaju te književne nagrade  i kako ih Vi osobno doživljavate? 

– Drukčije je kada se u nečemu živi, i kada se nešto gleda sa strane. To o čemu govorite je moj život, i ja ne osjećam da se tu zbivalo išta neobično. Recimo, ne sjećam se nagrada. Znam da sam ih dobijao, ali nikad to nije bio neki prevratni događaj ni doživljaj u mom životu. Nagrade su važne, prijaju čovjeku, ali one ništa ne mijenjaju. A ponajmanje mijenjaju čovjekov pogled na samoga sebe i svoje mjesto na svijetu. Kada ste pisac, uvijek ste na početku. I svaka sljedeća knjiga vam je prva. Sa svakom sljedećom se nalazite pred pitanjem jeste li vi to uopće u stanju, je li to posao za vas. To je, recimo, razlika između glazbeničkog, recimo skladateljskog posla, i književnosti. Kao glazbenik, vi imate neko fiksirano i sigurno znanje, na kojem onda zasnivate svoje stvaralaštvo. Kao pisac, vi imate znanje koje nije fiksirano, nego vam neprestano izmiče, bježi, razliva se.

Ratne 1993. godine odlazite iz Sarajeva i selite se u Zagreb. Kako danas gledate na tu svoju odluku, ako znamo da Vam neki tamo nikad nisu oprostili što ste otišli, dok Vam neki ovdje nisu nikad oprostili što ste došli, a ni jedni ni drugi u tom svom „neopraštanju“ nisu nimalo suptilni?

– Zapravo, ništa ja nisam odlučio. Sve se slučajno dogodilo. I na kraju, slučajno sam i ostao u Zagrebu. Vodile su me, uglavnom, intimne okolnosti, zaljubljivanja i odljubljivanja… Što drugi o tome misle, nikad mi nije bilo pretjerano važno. Danas, pogotovo. To nije tema ni za život, ni za književnost. Što koga briga gdje ja živim? 

Čitajući dosta toga napisanog o Vama, a što se može naći po raznim pisanim i elektronskim medijima, u više navrata pored Vašeg imena naišao sam na pridjev „kontroverzan“. Što u današnjem književnom svijetu znači biti kontroverzan i što je to čime ste Vi zaslužili takvo „tituliranje“? 

– Taj pridjev znači samo to da nekoga ne volite. Čim kažete da je netko kontroverzan, to znači da se ne usuđujete jasno reći što imate protiv njega. Ili lažete, pa umjesto da kažete da ga ne volite zbog njegovih uvjerenja i pogleda na svijet, ili da ga ne volite zbog onoga što radi, kažete da je kontroverzan. I tako vlastiti problem pokušavate prebaciti na njega. Ne, nisam kotroverzan. Vrlo sam jasan i jednoznačan.

U jednom svom tekstu naslovljenom „Između progonstva i izdaje“ pišete o sudbini Ive Andrića i Meše Selimovića. Očekujete li da će u nekom budućem vremenu neki „novi Jergović“ pod istim naslovom pisati o Vašoj sudbini i koliko uopće ima poveznice između Andrića i Selimovića i svega onog kroz što ste Vi prolazili ili još uvijek prolazite? 

– Ne, rekao bih da je moj slučaj ponešto drukčiji od slučajeva ove dvojice pisaca. Između ostalog, razlikuju se i vremena u kojima živimo.

Živimo u vremenu kada zbog napisane riječi ozbiljno riskirate da budete sudski procesuirani, da Vas na javnom mjestu poliju fekalijama, da lutku s Vašim likom spale na lomači, da likovi skriveni iza lažnih profila, čiji kvocijent inteligencije uglavnom ne prelazi vrijednost sobne temperature, na raznim društvenim mrežama Vas i Vašu obitelj „časte“ najgorim mogućim uvredama i prijetnjama… Volimo za sebe reći kako smo društvo koje baštini autohtone europske vrijednosti i dostignuća, ali gledajući iz perspektive nekog tko propitkuje mnoge zabranjene teme i tabue, koliko smo se stvarno odmaknuli od vremena kada su javno spaljivane knjige, a nepoćudni pisci proglašavani državnim neprijateljima i kao takvi bivali izopćeni iz društva? 

– Ima ljudi koji čitaju, a ima i ljudi koji ne čitaju. Oni koji ne čitaju, ne samo da ne razumiju ono što nisu pročitali – jer kako biste razumjeli nešto što niste pročitali? – nego se, usljed nečitanja, nisu u stanju baš najbolje služiti mozgom. Nisu u stanju misliti. I onda nemaju šta sa sobom, nego da negdje potraže govna, da njima napune svoju kantu. Rekao bih da nije tim ljudima lako i nikako ne bih htio biti na njihovom mjestu. Teško je živjeti tako. 

Kakav je općenito gledajući, danas status knjige; gubi li polako bitku s nekim novim medijima ili je to tek prolazna faza iz koje će izaći još jača i utjecajnija?

– Knjiga je knjiga već nekoliko tisuća godine. U tom se vremenu malo toga mijenja. Oni koji ne čitaju, pravdat će se novim medijima. Oni koji čitaju, služe se novim medijima, i to im nimalo ne škodi u čitanju. Novi mediji ni na koji način ne ugrožavaju knjigu.

Netko ste tko ima dovoljno godina da pamti i jedan drugi sistem i društveno uređenje, kao i one koji su tada bili njegovi najistaknutiji predstavnici. Kako gledate na neke od njih koji su bili dežurni „čuvari vatre“ u tom bivšem sistemu, da bi onda gotovo preko noći, usporedo s nestankom tog istog sistema kojeg su tako gorljivo propagirali, doživjeli preobražaj kakvog se ni Franz Kafka ne bi postidio, te postali najglasniji pobornici i čuvari nekih novih vrijednosti, a sve to vrijeme obraćajući nam se i nastupajući s pozicija moralnih „Mount Everesta“? 

– To o čemu govorite je u ljudskoj prirodi. Najveći komunisti postali su najveći nacionalisti. Dogmatici su samo promijenili dogmu, a sve je drugo ostalo isto. Postoje ljudi koji nisu u stanju misliti svojom glavom, i u tom mišljenju ostajati u manjini. Jer zapravo, kada bolje promislite, u manjini ste čim nešto o nečemu mislite. Čin mišljenja od vas čini manjinca, jer je svaki čovjek jedinstven, i jedinstveno je ono do čega će ga nužno odvesti njegova misao. Ako ništa ne mislite, lako ćete postati i veliki komunist, u komunistička vremena, i veliki Hrvat, u hrvatska vremena. Meni su mnogo zanimljiviji oni koji su bili veliki Hrvati za komunizma, ili koji su veliki komunisti danas. Zanimljiviji su zašto što su se usudili razlikovati.

Pokojni pjesnik Branko Miljković svojevremeno je u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama postavio bezvremensko pitanje; „Hoće li sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?“ Što biste mu Vi danas i s ove vremenske distance odgovorili?

– Bilo je to retoričko pitanje. Naravno da sloboda nije propjevala onako kako se to od slobode očekivalo. Čovjek se nužno razočara u sve u što je polagao veliku nadu.

Svi uglavnom okrivljuju vladajuće elite za sve loše što nam se dešava. Međutim, koliko smo mi sami svojom šutnjom i nečinjenjem doprinijeli tome? Gotovo svakodnevno gledamo kako se zbog duga od nekoliko stotina kuna našim sugrađanima oduzimaju jedine nekretnine koje posjeduju, gledamo kako se silovatelji djece kažnjavaju radom za opće dobro, gledamo obiteljske nasilnike koji se javno ismijavaju svojim žrtvama, dok resorna ministrica to komentariše riječima: „Tako vam je to u obitelji…“, gledamo kako nam se djeca liječe tako da se sredstva potrebna za njihovo liječenje prikupljaju dobrovoljnim prilozima, dok resorni ministar odlazi na operaciju u inozemstvo, gledamo klijentelizam, nepotizam, korupciju… I sve tako gledamo i šutimo. Otkud ta sveopća indiferentnost na sve što se oko nas dešava?

– Nije jednostavan odgovor na to pitanje. Ali postoji nešto što je u prirodi naše epohe, a što se pokazuje kao opasno i pogubno. Višak informacija o ljudskom stradanju, činjenica da bezbroj smrti i ogromna količina čovjekove patnje putem vijesti, preko različitih medija i društvenih mreža stiže do nas, proizvode u nama sve veću moralnu i emocionalnu tupost. Tolika patnja i tolike smrti kojima svakodnevno nazočimmo ne čine nas osjetljivijim, nego upravo suprotno, sasvim neosjetljivim.

U jednom od prethodnih pitanja već smo se dotakli Vaših godina. Vezano uz to, a znajući da ste veliki ljubitelj književnog genija iz Hašana, Branka Ćopića, kako danas doživljavate njegovu „Nezavršenu priču“; pronalazite li se u njoj više sada nego u vrijeme kada ste bili dječak? 

– Za mene je, iskreno govoreći, cijeli Ćopić isti onakav kakav mi je bio u djetinjstvu. Premda sam u međuvremenu više puta pročitao i sve što je Ćopić napisao za odrasle.

Da se sad dotaknemo i naše osnovne teme, a to je željeznica. Relativno malo ljudi zna da je Vama željeznica na neki način i dio obiteljskog naslijeđa, jer kako Vi kažete: „Svi moji su, prije očeve i majčine generacije, bili željezničari, ili su odrastali uz željeznicu…“

– Da, to je naprosto tako. Ljudi danas ne znaju, ili zaboravljaju, da je cjelokupni naš modernitet, nacionalni, a u mnogim slučajevima i obiteljski, formiran uz željezničku prugu, i na postajama te pruge. Željeznica je određivala naša obiteljska stabla, vodila je naše pradjedove u zagrljaj našim prababama, odnosila ih na škole, raspoređivala po dijelovima odavno upokojene Habsburške monarhije, ali je, ta ista željeznica, više od ičega drugog zaslužna za urbanizaciju i metropolitanizaciju naših zaostalih i izrazito ruralnih zemalja. Većina hrvatskih gradova izrasla je po logici željeznice. 

Činjenica je da iz željezničkih obitelji potiču još neki veliki pisci; tu su nobelovci Wladyslaw Reymont i Pablo Neruda, zatim Konstantin Paustovsky, tu je i Vaš nekadašnji sugrađanin Izet Sarajlić… Slučajnost ili uzročno – posljedična veza? 

– Ne, nije slučajnost. To je u logici epohe. Većina pismenih radila je na željeznici, ili oko željeznice. Željezničari su početkom dvadesetog stoljeća činili okosnicu srednjeg sloja, naročito po manjim gradovima, a iz tog sloja potekla je većina europskih pisaca. Vi ste nabrojali nekolicinu željezničarske djece, a zapravo ih je mnogo, mnogo više.

Postoji jedna zgodna priča o Vašem djedu željezničaru i danu oslobođenja Sarajeva…

– Da, on je dan pred oslobođenje grada odjurio u Direkciju željeznica, da je čuva od pljačke i uništenja. On, nenaoružan, ne baš kršan i jak, a ni naročito junačan. Ali osjećao je obavezu prema onom što je bio, prema svojoj željezničarskoj misiji. 

Željeznica je i nezaobilazan motiv u mnogim Vašim pjesmama i tekstovima, kao „Željeznica, domotožje i pčele“, „Konavoska pruga“, „Nova željeznička stanica“, „Pohvala željeznici preko Perkovića“…

– Naravno, mogla bi se, vjerojatno, načiniti knjiga od mojih tekstova o željeznici.

Osim pjesama i tekstova, željeznica je i važan motiv u Vašem romanu „Rod“ u kojem je predstavljate kao simbol napretka…

– Ne baš simbol napretka. Željeznica je tu najpreciznija i najvažnija identitetska tačka moje obitelji. Oni su u nacionalnom smislu bili raznorodni, Nijemci, Slovenci, Hrvati, prema svom katolištvu često su znali biti i indiferentni. Jedino što mi je bilo izvan svake sumnje, bila je ta njihova željeznica.

Zanimljivo je da se jedan drugi pisac, točnije Darko Milošić, u svom osvrtu na taj Vaš roman „Rod“, poslužio željeznicom kao sredstvom pomoću kojeg je definirao kompoziciju, prostor, vrijeme, likove, kao i samu suštinu tog Vašeg djela… 

– Da, i ako smijem ja o tome govoriti, bio je u pravu. 

U tom svom osvrtu Milošić se poziva i na „Rječnik simbola“, autora J. Chevaliera i A. Gheerbranta, koji u analizi snova vlak definira kao: „…simbol evolucije, sliku kolektivnog i društvenog života, odnosno sudbine. On evocira vozilo promjena u koje se teško ukrcavamo ili koje ne možemo uhvatiti, on označuje psihičku promjenu, osvješćenje koje nas vodi novom životu…“ Koliko ova definicija ima potvrde u nekom realnom životu?

– Ne bih se u slučaju uloge željeznica u našim društvenim i obiteljskim povijestima služio “Rječnikom simbola”. Ta uloga je, rekao bi, krajnje konkretna, materijalna, fizička, do te mjere da bih rekao da je nas i sve naše zemlje južno od Beča, istočno od Trsta i zapadno od Carigrada, željeznica uvela u Europu i u moderno doba. Lokomotiva je, da se sad malo i ja poslužim metaforama, u našem slučaju bila važnije sredstvo opismenjavanja i prosvjećivanja od olovke, pera i tintarnice.

Jednom prilikom izjavili ste kako je željeznica nekada bila sredstvo civiliziranja i urbaniziranja divljih ljudi i naroda. Čini li Vam se kako taj proces na ovim našim prostorima još nije završen? Već ste spomenuli da ste rođeni i odrasli u Sarajevu. Ovaj grad slovio je nekada kao primjer multikulturalnosti i suživota. U tom smislu ako bismo gledali iz današnje perspektive; jel΄ Saraj΄vo gdje je nekad bilo? 

– Tako je, kažem, bilo nekad. Danas više nije. Naša je modernizacija zaustavljena u onom trenutku u kojem smo postali subjekti vlastite povijesti i, da se opet poslužim velikim riječima, vlastite sudbine. Sve naše tamo je gdje je nekad bilo, osim što u našim glavama ništa nije tamo gdje bi trebalo biti, ili nije tamo gdje je drugim Europljanima.

U svom romanu „Buick rivera“ napisali ste sljedeću misao: „Ne žališ za danima kada ništa drugo nisi radio već si čekao da ti prođe vrijeme, nego žališ za onim godinama kada si nešto od sebe htio.“ Za čime Vi danas žalite? 

– Iskreno govoreći, ne žalim ni za čim što je prošlo. Možda žalim zbog viška izgovorenih riječi, premda ne bih mogao reći da žalim i za jednom riječju koju sam napisao.

Poštovani gosp. Jergović, još jednom Vam se zahvaljujem u ime naših čitatelja što ste pristali na ovaj razgovor i posvetili nam dio svog vremena. Želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu i da u godinama koje dolaze sličnost s Ivom i Mešom bude samo i isključivo u onom književnom smislu!

Zanimljiv i važan tekst osvanuo je jutros na Ajfelovom mostu (“Zašto napuštamo P.E.N. centar BiH”, 19. svibnja 2020.).

Način na koji je artikulirano Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg, koje su potpisali neki članovi PEN-a BiH i koje je objavljeno na mrežnoj stranici ove organizacije, bilo je povodom za istupanje iz članstva Ivice Đikića, Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, a njihovi razlozi pojašnjeni su u spomenutom tekstu. Važno je pri tome napomenuti da su trojica od njih (Ivanković, Jergović, Lovrenović) bili među osnivačima ovoga centra P.E.N.-a u opsjednutom Sarajevu 31. listopada 1992. godine.

Iskreno, pročitavši imena “disidenata” u istoj rečenici s riječju Bleiburg, pomislio sam da se radi o još jednom tekstu koji se navezuje na sarajevsku misu, kakvih je ovih dana u javnom prostoru bilo u izobilju. No, spustivši se u prozoru preglednika, pronašao sam nekoliko bitnih mjesta, koja vrijedi podvući, pa sam si uzeo slobodu to i učiniti.

“Ne mogu pristati na to da se pod okriljem P.E.N. centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom ‘Bleiburg’, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno“, govori Đikić. Ivanković pak kaže da su autori “učinili izjavu nedovoljno diferenciranom i nijansiranom, ponegdje čak grubom i nezgrapnom”. Jergović, pak, smatra da ne postoje “svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem je osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji”.

Najdublje je u srž ušao Lovrenović koji kaže: “Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću ‘zastupanja’ neke od tih strana… Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’.”

Upravo je u ovom, relativno kratkom, tekstu četvorice uglednih pisaca sadržan “recept” kako bi trebalo pristupati ovakvim osjetljivim povijesnim temama – i to ne samo ako si pisac.

Povijest kao takva dogodila se. Ideološko razvrstavanje na njenu bolju i lošiju stranu, sklisko je tlo. Potreban je protok vremena i vremena da bi se mogao dati “povijesni sud” koji bi poštivao naputke gore ispisane. Do tada, treba sagledati satiruće učinke povijesti na konkretne ljudske živote i sudbine; pokušati razumjeti kako i zašto je povijest narušila mikro-kozmos jedne simpatične obitelji u filmu “Otac na službenom putu”, što je to do groteske dovelo ponašanje Ilije Čvorovića u “Balkanskom špijunu” te kako je moguće da “mladunac” pred ustaški streljački vod dovodi svog najboljeg prijatelja u “Akciji stadion”? Kako se mogao dogoditi Jasenovac ili Auschwitz? Na stravu i užas “antifašista”, treba pokušati višedimenzionalno i nijansirano, bez parola, sagledati Bleiburg i poratne pokolje, gdje je život izgubio i 17-godišnji dječak, prisilno mobiliziran tek koji tjedan ranije (“Životinjska farma”, Josip Mlakić, Ajfelov most, 19. svibnja 2020.), rame uz rame s nekim tko ga je na taj put natjerao. Svakako, obojica bez suda i prava na bilo kakvu obranu (ništa sporno, reći će “antifašisti”. Posao je šlampavo obavljen).

Pitat će netko, zbog čega bi sve to gore navedeno trebalo sagledavati?

Moram priznati, s osjećajem nelagode, da je moj dio svjetonazora radnog naziva “odnos prema ratnom neprijatelju”, godinama bio građen uglavnom na domaćim ratnim filmovima. A u njima (osim u rijetkim izuzecima poput “Kad čuješ zvona” ili “U gori raste zelen bor”), čak i kada je bila riječ o kvalitetnim ostvarenjima, neprijatelji su uglavnom bili tretirani kao gamad koju se mora istrebljivati. Bez puno pitanja i filozofiranja, padali su pod Batinim rafalima, bivali raznošeni granatama ili bombama bacanim iz nevinih dječjih ruku, pojavljivali se kao male crne točke na obzoru, koje izgledaju poput nadolazeće nakupine crnih mrava, koje pak treba pomesti metlom. Jednodimenzionalno, parolaški ostrašćeno, nedovoljno nijansirano, satiruće kako za onog ispred tako i za onog iza puške…

Zaista, bi li Srebrenica, Ahmići, Sušanj ili Ovčara drugačije izgledali da smo bili drugačije odgajani? Da smo pored svakog ubijenog vidjeli uplakanu majku, ženu, djecu i ožiljak na duši onoga koji je povukao okidač? Na ovo pitanje nemoguće je odgovoriti, ali je moguće o njemu promisliti pa onda i svakoj žrtvi, satranoj poviješću, odati počast. Pustiti je da u miru počiva.

Otac Spornoga tvrdi da u Drugom ratu nije pucao nijedan put. Za takve sinove samo se nadati može.

Sporni mora kupiti hlače za sebe. U trgovini odmah pita da li ima neke bez rupa. Takve bi uzeo u obzir jer, kaže, ima dosta propuha na svijetu.

A onda njemu kažu: Kod tebe se nikada ne zna. Da li je Sporni ikada čuo slađu pohvalu?

Sporni pokreće stolni globus, a u svakoj rundi pogledom traži Rt dobre nade.

Da li je to opet najzadnja pčela, koja se poput jastreba strmoglavi na atrapu od cvijeća? Za svaki slučaj Sporni zove Easy, honey i konačno, smrtnoblijedi, još i Auf Wiedersehn.

Sporni ima naviku da se smješka bez razloga. Baš to dovede Njemačku na rub ponora.

Puno toga, što sada još vozi na zemlji, Sporni vidi kao budući zračni transport. Ptice, to je sasvim jasno, šlepaju se naprijed u medvjeđim jamama.

Sporni namršti čelo. Time on danas moli plavo nebo da bi došlo van.

Oni hoće prodati Spornome naočale bez okvira. Ali utopije on sebi ipak ne nabavlja kod optičara.

Iselio se prijatelj Spornoga. A ti, Sporni, što tebi sad znači ovo tu?

Izabrao i preveo autor iz svojeg njemačkog originala Strittig wieder (2018)

Radni je dan, pješačim pustim Gornjim gradom, zalazim po haustorima, ulazim kroz rastvorene kapije, zagledam naljepnice, zelene, žute, crvene, koje označavaju stupanj oštećenosti u potresu, upotrebljivo, treba popravljati, neupotrebljivo, gdje su crvene poput smrtnih presuda, i fotografiram.

Bilježim slike, nadajući se da bi me kasnije mogle podsjetiti o čemu mislim dok ovo gledam.

U dvorištu, iza nisko svođenog kamenog luka, ugledam zanimljiva siva vrata, izgledaju kao da su posljednji put prebojana godine 1945.

Dižem kameru, i prije nego što okinem, u snimku mi se kao u riječ usijeca stariji muškarac, kojeg sam nekoliko koraka ranije osjetio iza sebe.

– Zabranjeno je fotografiranje, ovo je crkveno!

Bijesno se osvrnem, ugledam prazno, namučeno lice čovjeka smanjene inteligencije, podvornika koji se cijeloga života muči da dokuči pametnije od sebe, i gnjevno bih da mu odbrusim, ali znam da me neće razumjeti. I neće mi odgovoriti.

Na ulici urlam, nešto sasvim nesuvislo.

Gnjevan sam jer je riječ crkveno nesretnik upotrijebio na mjestu gdje bi za Jugoslavije stajala riječ vojno.

A onda me je stid zbog vlastitog gnjeva.

Pa šutim.

I pravim se da je to šutnja uzrujavanja. 

Na bosanskoj ambasadi u Pragu spuštena je zastava na pola koplja, u znak žalosti, možda i protesta, zato što je u Banjoj Luci umro pisac Bekim Sejranović.

Ne znam što će na to reći oni kojima je dužnost da nešto kažu, jer nije običaj da se tako, kad umre pisac, ako već nije jako star, i nije otac nacije, zastave na ambasadama spuštaju na pola koplja, kao da je umro predsjednik države, kralj, car, ili kao da je zemlju zadesila neka strašna, teško zamisliva nesreća.

Ali ja, koji sam sad samo čitatelj pisca kojem se odaje počast, i upućuje visinama protest, želim reći da se nijedna krvava, neprijateljskim mecima izderana, slavna naša zastava, koja se čuva u muzeju, u sefu državne riznice, u crkvi, ili na drugom nekom svetom mjestu, nije našla na ispravnijem mjestu od zastave Bosne i Hercegovine, spuštene na pola koplja, ispred ambasade u Pragu.

I bilo bi dobro, kad bi to moglo biti, da tako jedna za drugom kliznu zastave na čijim jezicima je pisao, i da netko, prolazeći, upita:

– Tko je to umro da su sve njihove zastave spuštene na pola koplja?

I da, kad čuje da je umro pisac, pomisli da smo, ipak, uzmakli korak od pakla.

Metalik siva ford fiesta je čekala na putu. U autu je sjedio Fahre. Bit će to prvi od trideset dana, koliko je bilo planirano da radim kod njega na auto otpadu. O autima, tada, kao ni sada, nisam znao mnogo šta, osim da je njegova siva ford fiesta imala prozore koji se sami otvaraju. Elektornika, sve sama elektronika, govorili su stariji. Niko takvu nema, u Tešnju, možda i šire. Otac je u dvorištu imao golfa keca, boja truhla višnja, kako je govorio neupućenima, kojeg sam vozio, isključivo pred njegovim budnim okom. Fahretova sportska fiesta je bila pojam uspjeha, u našim, radoznalim očima. Ona je bila dokaz da se od otpada može napraviti para, kuća, i izgraditi visok ugled među narodom. 

Radili smo od jutra do mraka. Nas nekoliko iz komšiluka. Generacijski bliski. Srednjoškolci. Osim Ibrahima, nešto starijeg, buckastog zafrkanta, koji nam je bio šef smjene, i tutor. Zadatak je bio da po cijele dane rastvaramo, poput pečurki, karoserije u šumi naslaganih auta. U ljetnjem se zraku miris hrđe uvlačio u pore naših preplanulih lica. Kad bi Fahre povikao, odvrnite lamelu sa žutog pasata, mi bismo zvali Ibrahima, koji bi, češkajući se po glavi, govorio, trebat će vam za to dizalica, a onda se uz skitavi smijeh gubio u lavirintu guma i čeličnih felgi. Tada bi uslijedilo podvlačanje pod auto, i šarafanje. Lomljenje ključeva. Lupanje po prstima. Galama i smijeh. 

Kad je sunce najbliže, i usmjereno pravo u naše glave bilo, Fahre bi s balkona, ili iz radnje zvao na ručak. Gladni smo, i umorni, ali se utrkujemo ko će zauzeti bolje mjesto, za improvizovanim stolicama ispred auto mehaničarske radnje. Onda bi zamirisao hljeb. Frišak, diše, reklo bi se, u našim rukama dok ga premazujemo argetom, ili lovačkom paštetom, jagmeći se ko će veći zalogaj sažvakati. Na stolu bi se našli kajmak, paradajz, krastavci, i tuzlanska sol u plavo-bijelom pakovanju. Paradajz smo grizli kao jabuke, a krastavce je Fahre uglavnom unosio u kuću. 

Od tada je prošlo dvadeset godina, i više. Ramazanski je dan. Želudac me štipa, i usta su mi suha dok se vozim kroz Grad. U sasvim drugom svijetu. Miljama daleko, od mjesta u kome se život odigrao. Tako autentično, da je sjećanje ostalo živo, i opipljivo, kao maska koju dišem na licu. Konačno, čini mi se, koračam ka onom životnom dobu, kada su ovakvi i slični, intimni momenti, s prošlim životima,  zapravo, blagodat, i pobudbina za nastavak puta.   

USAMA IBN MUNKIZ – KNJIGA POUKE

„Svaki put kada bih posjećivao Jerusalim, odlazio sam u Najudaljeniju džamiju, uz koju se nalazila mala bogomolja koju su Franki pretvorili u crkvu. Kad bih ulazio u Najudaljeniju Džamiju, u kojoj su se tada nalazili moji prijatelji templari, ovi bi mi oslobađali malu džamiju da se u njoj pomolim. Jednom tako uđoh onamo, izgovorih „Alah je velik!“ i stadoh se moliti. Iznenada se na me ustremi jedan od Franaka, ščepa me i okrenu mi lice prema istoku govoreći: ‘Ovako se moli!‘ Uto priskoči nekoliko templara, zgrabiše ga i udaljiše od mene. Ja se posle vratih molitvi. Isti onaj čovek izbeže, međutim, njihovoj pažnji, ponovo se baci na mene i оkrenu mi lice ka istoku, rekavši: ‘Ovako se moli!‘ Templari ponovo uleteše i izvedoše ga napolje, a meni počeše da se izvinjavaju sledećim rečima; ‘On je stranac, tek ovih dana je došao iz frаnačkih krajeva i nikada ranije nije video da se neko moli drugačije doli okrenut prema istoku.‘‚Dosta mi јe bilo takve molitve‘‚rekoh i napustih džamiju.

Usama ibn Munkiz, „Knjiga pouke“

Za neke knjige veoma je značajno da ih prvi put čitamo u pravom trenutku. One tada višestruko koriste, od toga da su izuzetna lektira svakome, do koristi za ono što si ti sam naumio da radiš. Tako se meni ukazala knjiga sirijskog ratnika, pisca i lutalice, emira Usame ibn Munkiza (1095-1188), koju znamo pod naslovom „Knjiga pouke“ (Kitab al-Iktibar). Mislim da bolji naslov nije mogla dobiti, njegova klasičnost odgovara savršeno sadržini ovog djela koje u sebi spaja više spisateljskih postupaka. Protkana stihovima, ona predstavlja primjer arapske prozne književnosti onoga doba. Ali, njena originalnost prevazilazi sve tada znane rukopise i postavlja je visoko iznad njih. Jedini originalni primjerak ove rijetke knjige sačuvan je kao manuskript u čuvenoj kraljevskoj biblioteci manastira Eskorijal u Španiji, gdje je ležao nepoznat sve dok ga nije otkrio francuski orijentalist Artvig Derenbur, 1866. godine. Kao knjigu objavio ju je prvi put 1930. godine Filip K. Hiti u Prinstonu.  Do danas ona je objavljena na mnogim svjetskim jezicima, proučavana i objašnjavana kao jedinstveno djelo starije arapske književnosti. Njena posebnost je i u tome što ju je autor diktirao pisaru i tako, na neki način, posmatrao sebe i svoje doživljaje kao biografiju nekoga drugog, čiji je put određen božijom milošću i voljom. Time je izbjegao kritiku da se udaljio od islamskih načela.

A u arapskoj književnoj, i ne samo književnoj, tradiciji, sve što se čovjeku dešava određeno je božijom milošću. U svom stvaranju, moraš upravo stoga uvijek biti u drugom planu, prihvatiti stare načine i držati ih se potpuno. Usama ibn Munkiz, porijeklom iz bogate porodice, zato je i dobio titulu emir, bio je od mladosti zaljubljen u književnost, u knjige koje je sa sobom nosio u drvenim sanducima ma gdje krenuo. Bez knjiga nije išao ni u brojne bitke u kojima je učestvovao i komandovao sve do poznih godina. Poznavao je staru i noviju književnost koja je uglavnom počivala na već navedenim strogim formama. Tu gotovo da nema mjesta za odstupanja, što je bila odlika istočnjačke umjetnosti, uključujući i Vizantiju. Poput fresaka, koje su imale stroge obrasce ikonografije, koje se nisu smjele mijenjati, preko crkvene muzike do poezije. Sva umjetnost na istoku je posmatrana kao djelo, ili milost, višnjeg Gospodara. Autor je morao da ostane anoniman, iako bi se on skromno potpisivao, više kao znak odgovornosti nego autorstva. Jer autor nije bio on. Takav odnos prema umjetnosti mnogi Evropljani naprosto ne razumiju, a ako i razumiju ne prihvataju. Čini im se šablonski i monoton. Da li samo to?!

Među Usaminim djelima napisanim ili kompiliranim prije „Knjige pouke“  meni sasvim posebno zvuči „Knjiga staništa i prebivališta“, nа којој је doktorirao jedan ruski arabist, pod naslovom „Lirska tema zavičaja u arapskoj poeziji“. Danas nam se upravo ova tema čini veoma modernom. Iako je riječ o izboru tuđih tekstova, Usama ibn Munkiz ima sasvim nov ugao posmatranja koji, takođe, predstavlja posebnost arapskog pristupa književnosti. Kao i drugim stvarima, postoji uvijek dva odnosa, a moža i više, kada su u pitanju ocjene arapske civilizacije. Jedan je arapski a drugi nearapski, recimo evropski ili zapadni. Oni se međusobno razlikuju. Ali ni nearapski nije monolitan, drugačije reaguju strani arabisti od onih kritičara koji pristupaju toj književnosti preko prevoda. Slično je u svojoj poznatoj knjizi „Orijentalizam“ progovorio Edvard Said. 

Meni lično to je bilo veoma važno jer sam prikupljao podatke za knjigu koju sam već bio zamislio kao nastavak moga bavljenja matematikom, odnosno njenom istorijom. Skupljao sam kako prevode arapskih djela vezanih za nauku, naročito matematiku, tako i za političku istoriju i život u vrijeme poslije hidžre, sve do petnaestog vijeka. Obično se uloga Arapa, odnosno islamskih stvaralaca minimizira, svodi u najboljem slučaju na njihovo čuvanje originalnih helenskih djela, od matematičara do filozofa. Od vremena osnivanja bagdadskog halifata, halife su počeli da u okviru „Bajt al-hikme“ (Kuće znanja), skupljaju rukopise čuvenih djela koja su se mogla kupiti u Vizantiji. Često je cijena bila po principu težine, koliko je knjiga/manuskript teška toliko se daje zlata za nju. Te knjige prevodili su jevrejski znalci starogrčkog jezika. Kao neznalica arapskog jezika, oslanjao sam se uglavnom na prevode originalnih djela na neki od meni poznatih jezika, kao i originalne monografije o arapskom svijetu. Tu su orijentalisti ondašnjeg SSSR-a bili nenadmašni, tako da smo u sarajevskoj Vijećnici imali uglavnom sve prevedene knjige sa arapskog i persijskog jezika na ruski jezik. 

Uloga Arapa, a pod tim skupnim imenom podrazumijevaju se svi muslimani od Indije do Španije, bila je daleko veća od same posredničke. Mnoge značajne stvari u matematici oni su problematizovali i nudili svoja originalna rješenja. U medicini su bili daleko iznad evropske medicine o čemu će knjiga Usame ibn Munkiza govoriti na svoj poseban način, iz srca samog života dvanestog vijeka na ogromnom prostoru od Bliskog istoka do Španije. Slično je bilo i sa ostalim naučnim disciplinama, astronomijom, fizikom, o književnosti da ne govorim. Učeni ljudi onog vremena bili su i znalci prirodnih disciplina u nauci, a često su se i bavili njima. 

Što se tiče originalnih Usaminih djela, do danas ih je sačuvano više, ali je svakako najznačajniji i najpoznatiji „Divan“, u kome je objedinjena njegova poezija. Pisana u vrijeme emirove mladosti, ali i zrelog doba, ona u svojim najboljim trenucima  odgovara visokom prosjeku ondašnjih pjesnika. A poezija je tada u Siriji bila veoma razvijena. Pored sirijskih pjesnika tu su svakako bili i pjesnici iz Persije koje su znali i prepisivali njihovi sirijski sljedbenici. Riječ je o velikoj poeziji, koja pokazuje interesovanje za sve domene života, jednako one vezane za vjeru, ljubav, ljudsku sudbinu, svakodnevni život, naročito, recimo, lov, veselja, bitke, pobjede i poraze. Pjesnici su pratili u vrijeme bagdadskog halifata osvajanja ondašnjih vladara sve do Indije, a kasnije i prema Španiji. Iako su njihova djela morala da hvale vladare, ona su za nas i istorijski, pa i geografski spisi. O Usaminoj poeziji čitalac „Knjige pouke“ sam će se osvjedočiti. 

Moje upoznavanje arapske književnost ide od Sulejmana Grozdanića i njegove izvrsne „Antologije stare arapske poezije“, objavljene u sarajevskoj  „Svjetlosti“ 1971. godine, u kojoj  su sabrane pjesme predislamskih pjesnika. Pored vidljivog uticaja starijih književnosti, prvenstveno vizantijske, tu se sasvim dobro uočava i originalnost velikog broja arapskih pjesnika koji su stvarali svoje obrasce. Zatim dolazi isto tako izvrsna knjiga sirijskog pjesnika iz Alepa, Abu ala Al Ma‘aria, „Obvezivanje neobveznim“ u prevodu Daniela Bučana i izdanju banjalučkog „Glasa“, 1984. godine, u tada vrijednoj ediciji „Prevodi“ koju je uređivao Kolja Mićević. Pored Bučanovog prevoda, preporučujem još jednu Al-Ma‘arievu knjigu na s-h jeziku, pod naslovom „Poslanica o oproštenju“, sa, za ono vrijeme, karakterističnom prozno-poetskom formom, koja će biti donekle i uzor kasnijoj „Knjizi pouke“ Ibn Munkiza. Knjigu je preveo i načinio izbor već spomenuti arabista iz Sarajeva, profesor Sulejman Grozdanić. Knjigu su objavili udruženi izdavači, u ediciji „Biblioteka cijeli svijet“, a izvršni izdavač je bila sarajevska „Svjetlost“ U istoj ediciji objavljena je izuzetna autobiografska knjiga slijepog egipatskog prozaiste i esejiste Tahe Huseina, „Dani“. Što se tiče „Poslanice o oproštenju“ još može da se pronađe u antikvarijatima. Vrijedi je imati, kao i već spomenuto banjalučko izdanje knjige „Obvezivanje neobaveznim“. Riječ je o velikom pjesniku kome je vrijeme samo dodavalo na značaju i ugledu, iako je on još za života bio poeta laureatus u arapskom svijetu. Na njegovom grobu stoji epitaf: „Ovo mi je moj otac učinio a ja nisam nikome“. Ovaj slijepi pjesnik povezao je nove, islamističke elemente sa starom arapskom poezijom, stvarajući veoma originalnu poeziju u već postojećim formama u kojima se isticala već klasična kasida. Za podsjećanje evo jednog četverostiha iz „Obvezivanja neobveznim“ u Bučanovom prevodu:

Držim da ljudi su gori no Vrijeme što ih drži –
Ta nađoste l‘ u svijetu ičeg vrijednog u srži?
O satima i minutama oni drsko lažu.
Al sati i minute njima nikad laž ne kažu.       

Al-Ma‘ari umire kada na svijet dolazi Usama ibn Munkiz, i prirodno je da će njegovo pjesničko djelo izvršiti veliki uticaj na mladog sirijskog emira. Ali, između predislamske poezije i velikog al-Ma‘aria ima više izvrsnih pjesnika, a svakako je, po  mišljenju mnogih znalaca, najveći al-Mutanabi. Njegova poezija toliko je popularna u arapskom svijetu već hiljadu godina da su mnogi stihovi postali poslovice i narodna mudrost. Na primjer: 

„Ja sam onaj čiju poeziju mogu vidjeti i slijepi
I čije riječi slušaju i gluvi.
Konj, noć i pustinja me znaju,
Kao i mač, koplje, papir i olovka.“ 

Ova četiri genijalna stiha kao da najbolje opisuju i Ibn Munkiza, samo što on kao pjesnik nije uspio da se uzdigne iznad visokog prosjeka svoga vremena. 

Preveo sam sa francuskog jezika nekoliko al-Mutanabijevih pjesama i objavio ih svojevremeno u banjalučkim „Putevima“.

Usama ibn Munkiz u svojim rekli bismo penzionerskim godinama okreće se književnosti koju do tada nije pisao, a koja se može svrstati u neku vrstu memoaristike, sa naglašenim autobiografskim pristupom, jer se autor, što je svakako novost za ono vrijeme, obraća mogućem čitaocu u prvom licu jednine. Po svemu sudeći, „Knjiga mudrosti“ bila je namijenjena prvenstveno brojnim članovima porodice Munkiz, koji su bili značajni sudionici istorijskih događaja u Siriji dvanaestog vijeka. A Usama diktira pisaru svoja sjećanja, idući asocijativno, čega se sjeti on oko toga širi pripovjedni krug, ne vodeći računa o  hronologiji, mada se ipak osnovni elementi te hronologije mogu iz teksta izvući. Za nas su taj posao obavili vrijedni arabisti koji su prvo rukopis pronašli i objavili, da bi ga potom njihovi brojni nastavljači proučavali i prevodili. 

Prevodilac srpskohrvatskog izdanja, „Srpska književna zadruga“, 1984. godina,  svakako jedan od naših vodećih arabista, profesor Darko Tanasković, svoj složeni posao obavio je na izuzetan način. Od predgovora koji ima 70 stranica, do pogovora u kome su sve fusnote sa objašnjenjima koja bolje približavaju čitaocu rukopis. Ali, najvažniji posao priređivača u ovom slučaju je njegov izvanredni prevod u kome se koristi govorni jezik našeg vremena, sa upotrebom već usvojenih pojmova i turcizama nama toliko bliskim da nam tu i ne trebaju objašnjenja. 

Sve gore navedeno meni je poslužilo da se bolje orijentišem u mom pristupu arapskom svijetu čiju matematiku sam pokazao  u knjizi „Slavni arapski matematičari“ kao dio te civilizacije, tako da je ova knjiga na kraju postala to što sam planirao – mala istorija arapskog svijeta s naglaskom na njegova najveća naučna dostignuća. Ali, kao i kod Usame ibn Munkiza, bili su mi značajni ljudi, oni koji su stvarali tu nauku. Bez sve te literature, ne bih mogao lako da se krećem istorijom arapskog svijeta, od jednostavnog pitanja transkripcije ličnih imena, do svakodnevnog života. Odmah u početku odrekao sam se perverznog pristupa transkripciji imena na engleski način, jer mi naprosto nismo Englezi i treba da slijedimo našu tradiciju. Tada još nije bilo interneta, nije se moglo na jednostavan način prići mnogim bibliotekama, enciklopedijama, mapama. Ali, bez samog čitanja štampanih knjiga ni danas se ne može shvatiti dobro svijet islama sa kojim dijelimo sudbinu ove planete. A djelo Usame ibn Munkiza osvjetljava život u dvanaestom vijeku na jedinstven način. Tu se najbolje vide odnosi Evropljana i Arapa, lični, što znači porodični, profesionalni i ratnički odnosi. 

Reklo bi se da Usama ibn Munkiz u svojim poznim  godinama ništa nije zaboravio. Čak ni omiljenu arapsku razonodu lov. Opisao je toliko lovova, ulazeći u detalje, da to i danas mogu biti priručnici za ovu čovjekovu okrutnu raznodu. Za mene je bilo najznačajnije ono što se zbivalo između Arapa i Latina, koje on naziva Franki, od stalnog rata do međusobnih poznanstava, čak i prijateljstava, udruživanja jednih protiv drugih, prevjeravanja muških i ženskih, vjerskih ceremonija koje su drugima bile strane i samim tim odbojne. Pa ipak, poslije stotinjak godina, razlikovali su se „domaći“ Franki i došljaci. Na primjer, templari, kao domaći uvijek su bolje razumijevali i svog neprijatelja od onih koji su tek došli. O vjerskim fanaticima da se i ne govori. Pa da uz riječ razumijevanje, na kraju ovog teksta, prepišem i jedan od brojnih primjera saradnje Franaka i Sirijaca, baš u medicini, gdje Franak liječi mladog Sirijca, što je bila velika rijetkost jer je arapska medicina tada uglavnom bila naprednija.

„Kod nas je u Šejzaru živeo zanatlija po imenu Abulfath, čijem su se sinu na vratu pojavile nekakve guke. Svaku put kad bi se bolest smirivala na jednom mestu, javljala bi se odmah na drugom. Abulfath ode tada nekim poslom u Antiohiju zajedno sa sinom. Jedan Franak zapazi dečaka i upita ga o njemu. „To mi je sin“, reče Abulfath. Tada mu Franak predloži: ‘Hoćeš li se zakleti svojom verom da, ako ti prepišem lek koji će ga izlečiti, ni od koga nećeš docnije naplaćivati lečenje tim istim lekom? Ako si spreman da se na to obavežeš, prepisaću ti lek koji će ga izlečiti.‘ Ovaj dade reč, a Franak mu otkri tajnu: ‘Uzmi neistucani list slanice, spali ga, a zatim pepeo pomešaj s maslinovim uljem i jakim sirćetom, pa ovom smesom leči sina sve dok ona ne potisne bolest. Zatim uzmi istopljeno olovo i pomešaj ga s maslacem, pa ga time vidaj dalje. To će ga sigurno izlečiti.‘ Otac ga poče lečiti na opisani način i sin se oporavi, a one mu se rane zatvoriše. Bio je opet potpuno zdrav kao i ranije. I sam sam tim lekom lečio ljude kod kojih bi se javila ista bolest. Svima je koristio i uklanjao tegobe na koje su se žalili.“ 

Iz zbirke “Neko drugi”

Kad u ogledalu prepoznam nju

Navikao sam se na tebe
Iz srčanog ožiljka druže

Čak mi nedostaješ
Kad u šetnji pružim korak
I pomislim da trčati mogu
Kao onaj mladić
Što nosio je moje zanose
U sunovrat

Navikao sam se na tebe druže
Dok mi u moždane
Ucjepljuješ strah
I mrviš nadu
Da krhotine trajati mogu
Kao mlade jabuke
Ili na livadi bor

Navikao sam se na tebe
I svaki je dan
Sunčana pučina u proljeće
Svaki korak srnin trk

Toliko si mi blizak
Da nas ne razlikujem
Kad u ogledalu
Prepoznam nju
Koja iz ništa niče
I u njega polaže
Naše sve

Sjena iz granične rijeke

Ne smetaj mi ti
Iz srčanog ožiljka druže
Čeka me moja nepokošena bašta
I dani dugih šetnji
I ljepote rodne visoravni
I blagi osmjeh NJ.

Čeka me i moja nada
Da smrt me slomiti neće
Ni u raspadanju

Ne smetaj mi ti
Iz srčanog ožiljka druže
Već krenimo skupa
Ruku pod ruku
U večernji žamor kafana
Niz duge ulice
U smijeh mladog zdravlja

Tek od tebe naučih
Da u istoj ravni života
Su proljetni behar
I moji  prsti na ruci
Pčela i onaj s nebesa
Što vječno šuti
U kruženju zemnom

Ne smetaj mi
Moja sjeno
Što iz granične
Rijeke rasteš
I bila koje preskače
I štopa na uzbrdici svakoj

Zakon materije

Nikome njegova smrt
Ne pripada
Ona je bol bližnjih
Koji se njome rasijeku
Kao jabuka  oštrim nožem

I ne traje čas ili dan
Nego onoliko
Koliko se ljubav ucijepi
U sjećanje
I peče kao trn pod zanokticom

Nikome njegova smrt
Ne pripada
Ona je zakon materije
I rodno mjesto besmrtnog bilja
U njoj mrtvi se od vremena
Spašavaju kao utopljenici
Od vala u kojem se guše

Anđeo iz sunčane rake

Probudim se a tebe nema
Iz srčanog ožiljka druže
I opet me peče moja samoća
Tražim te u očima dragih
Na poznatoj livadskoj stazi
U boru kojeg volim
Javiš se nenadano
U grču butnih mišića
Samo te bol obnavlja
Svakodnevni anđele
Iz sunčane rake
Samo smrt oblikuje
Zato i jesi moja nutrina
Ključni dokaz postojanja

Besmrtnik

U njegovom uskrsnuću
Strah i nada se dodiruju
Kao sječivo noža
I kruh naš svagdašnji
Njegovo raskovano tijelo
Očev je pečat na ljudskom licu
Dok pjeva u horu:
Neka se razapne, neka se razapne

A neuslišeni vapaj
I danas tuče u neprobojan zid
Svemoćne volje

Cvijet je u jeziku
S korijenom u nigdini
I mirisom opojnijim
Od ljepote uzaludnosti

Pobuna

Iz nje je nikla prva besmrtnost
Kao razum iz rajskoga grijeha
I vječna kazna surovog božanstva
Sve kasnije su svjedočanstvo
O moći koja će trajati
Koliko i vrijeme
Samo je istinska
Ona protiv okova tijela
Koja nam
Daruje pravo na
Vlastitu smrt

Sahrana

Oproštaj od tijela
Okružen ritualom
Da se smrću ovjeri
Svetost u jeziku
I norma milenijima ista
I hijerarhija
Nad kojom bdije
Nebeski kralj
A mrtvi u ljubavi
Našoj nježnoj žive
I riječima koje
Oblikuju njihova lica
U žig nasred srca

Vječnost

Niko ne zna
Od čega se sastoji
Ni šta je iza nje
Prastare priče
Tvrde da je iza vremena
I svijeta
I svjetla očinjeg
I da se pokornošću zasluži
I da je u ropstvu smisao
Zato je između nas i nje
Granica sa koje
Iz svega se odlazi
U beskrajno isto trajanje
Koje nije sloboda
Ni kreacija volje
Ni zanos igre
Ni pobjeda uma
Nego bestjelesni
Užitak koji se
Tjelesnosti svoje sjeća
Svoju smrt
Čeznem u riječi isklesati
Jer u njoj sloboda
I prije i poslije smrti
Istim zanosom sja

Smrt u nacionalnoj hijerarhiji

Ona na bojištu
U koncentracionom logoru
Ili nožem preko grla
Ulazi u nacionalnu hijerarhiju
I goji vođino otežalo tijelo

Ulazi i u svaki dom
I u svaku glavu hoće
I u dječije čitanke
Da se razmnoži
U pamćenju
I vođu pretvori u sveca

Traje stoljećima
I pažljivo održava
Sa znakom iznad sebe
Čija se sjenka pruža
Do najudaljenije budućnosti

Izgradi joj se i spomenik
Da bi nacija imala stožer
Oko kojeg kruži u transu
I kune se: Nikad više, nikad više
Sve dok iz zakletve
Ne proklija nova smrt
Kao na livadi gusto trnje

Ljudsko lice pretvori u broj
I izloži ga u muzeju
Tako bezobličan
Vapi za svojom
Ubijenom dušom

Zarobljena smrt

Svaka je smrt zarobljena
Društvenim poretkom
I u njemu živa
I vrijednost joj
Tržište određuje
Kao svakoj robi

Živi pažljivo uređuju
Poredak mrtvih
Cijenu  mjesta u groblju
Grobnog sanduka
Masovnost sahrane
Kvalitet nadgrobnog spomenika
I naročito dužinu pamćenja

Od smrti žive
Njeni serviseri
Grobari, političari
Vjerska birokratija
I čitave industrijske grane

Mrtvima je u nacionalnom
Poretku smrti sve tješnje
Jer se konkurencija
Za njenu vladarsku ložu
Svakodnevno povećava

Smrti moja dođi mi slobodna
Bez sahrane, izvan svakog kanona
U potpunoj osami
S busenom trave
Za vječnost da se sjedinim

Ledeno pitanje

Ideš a smrt
U tebi raste
I svakim danom
Sve je više
Tvoja suprotnost

Uznosiš se u letu
Ljubiš drage usne
Ona stražari
Na vrhovima ruku
Pazi da njima
Ne načiniš vječnost

Udaraš u zidine
Skršenog svijeta
Ona na svakom
Oslika tvoje slijepe oči

U srcu načini kulu
Bez pokreta
Bez glasa
Bez pogleda

Ledeno pitanje
U njenom središtu
Oduvijek peče

Sjeme

Kosturima je zemlja zasijana
Iz koncentracionih logora
Iz genocida
Iz masovnih zločina
Iz paljevina
Iz ruševina
Svuda kosturi:
Od metka
Od noža
Od granata
Od bojnih otrova
Od atomske bombe

Kosturi od pradavnine
Do ubogog sutra

Bez očiju
Bez srca
Bez usana
Bez jagodica
Kojima bi dotakli
Ovo bolno proljeće
I u njemu
Svoju smrt

Kosturima je zemlja zasijana
Iz njih klija
Zgrčeno lice
S očima punim
Ubijanja
Od dna do vrha
Svakog pogleda

Iz kuta jednog fašista o Anki partizanki koja je voljela povesti Kozaračko kolo kad čuje crkveno zvono, o djedu Vidu koji je imao bezvidnog sina oženjenog jednom Vidom, o Hesseu i Hitleru, o tome kako se sina prvorođenca otjeralo s kućnog praga, o Mehmedaliji Aliću i djevojačkim pletenicama, o fašistici koja je vlastito dijete ostavila pored puta i drugim nestvarnim stvarima

Da, nisam mislio obrazlagati, tako rekoh. I porekoh, jer ima ponešto što se mora. Makar to neki shvatili i kao pravdanje. Na volju im. 

Dakle, dragi antifašisti, stvari stoje ovako: 

U kući Jukića je, znaju to u mom kraju, bila partizanska bolnica.  Jukića bilo puno, a pradjed Mato bio dunđer, gradio kuće, pa je svoju, k’o sebi, 1929. godine, napravio najveću u selu, toliko čvrstu da je bez problema dočekala da se u njoj, 1966., rodim i ja, i pride poživjela još četvrt stoljeća. Nije da su partizani pitali mogu li u kuću, ali se ni Jukići nisu bunili, pogotovo što su i Mato i sin mu Vid, moj djed, seoski knez, bili uvjereni pristaše socijalista pa tako i partizana. 

Djed, međutim, kao ni ostali Jukići, nije bio ateist; naprosto je, nikad ne saznavši da će se jednom u Latinskoj Americi javiti jedan prilično sličan pokret, vjerovao kako socijalizam i vjera, pa tako i petokraka i križ, itekako mogu zajedno. Ni partizanima to nije smetalo, ni njihovom zapovjedniku, pogotovo što su ih Jukići dobro pazili i trudili se oko njih. Izuzetak je bila neka Anka Partizanka: kad bi sa seoske crkve zazvonilo, ona bi istog časa povela Kozaračko kolo, praćeno najgrlatijim mogućim pjevanjem. Mato se požalio zapovjedniku, skrenuvši mu pozornost da mještane neće pridobiti tako što će se truditi da im zagluše zvuk crkvenog zvona. Zapovjednik se složio, rekao Anki Partizanki da to više ne radi, ali je potrajalo par dana i onda se opet nastavilo po starom. Jednog dana partizani su se utučeni vratili s Kobiljače (serpentine između Kiseljaka i Sarajeva): upali su u zasjedu, a među poginulim je bila i Anka Partizanka. Otad se zvono čulo, nikom više nije smetalo niti je iko započinjao Kozaračko kolo, čak su – pričalo se – i neki partizani s Jukića čeljadi znali izmoliti Anđeo Gospodnji. 

Kako sam odrastao i doznavao štošta o tom (ne)dobu, Anka Partizanka mi je postajala nešto kao mit, izvan ostale stvarnosti i događaja o kojim su mi pričali. U neko doba gotovo sam počeo vjerovati da je ona neki izmišljen lik, sve dok u partizanskom groblju u Kiseljaku nisam naišao na spomenik na kome je pisalo da tu leži Anka Partizanka, borac te i te brigade NOV-a. Inače je spomenuto partizansko groblje prije nekoliko godina uređeno tako lijepo da može poslužiti za primjer svakoj sredini u našoj zemlji. Najveći dio novca osigurala je općinska vlast. Ustaška, ne jednom sam za ljude koji su godinama na čelu kiseljačke općine čuo i pročitao baš tako. 

Nego, da ne odem predaleko… Vidov najstariji sin Drago s manje od 18 godina je mobiliziran u domobranstvo. Odslužio i vratio se kući. Točnije, pokušao se vratiti, jer mu je otac Vid rekao neka na to ni ne pomišlja; kad već nije našao načina da dezertira i priključi se partizanima, neka ide tamo gdje je i dosad bio. Drago je otišao, bila je 1944. Posljednji put viđen je kako igra kolo na proslavi blagdana svete Ane u Lepenici. U međuvremenu je stric Jeronim, kao šestomjesečna beba, boraveći, kao i ostali, u istim prostorijama s ranjenim i partizanima oboljelim od tifusa, dobio vrućicu i ostao bez vida; oči su mu jednog jutra samo iskapale. Koja ironija sudbine: djed Vid imao je, eto, dijete koje nije imalo vida! Stric će ipak preživjeti, moj otac će ga voditi u škole za slijepce, u Derventu pa u Maribor, zaposliti se u Sarajevu, na telefonskoj centrali u UPI-ju (i to nakon što je otac spucao u Beograd, Titu, kako se to tad govorilo – telegram da je stric dobio zaposlenje stigao je prije nego se otac vratio iz Beograda), čak se, posredstvom prijatelja i malih oglasa, i oženiti, a supruga će mu se, iz roda Marušića iz mitske Narone – vidi sad! – zvati Vida! U međuvremenu će mu otac negdje nabaviti plastične oči koje će, da zabavi seosku djecu, s osmijehom vaditi iz praznih očnih duplji. Poživjet će u Sarajevu moj nesretni bezvidni stric, Vidov sin i Vidin muž, sve do 1993., kad će, da bi se neka banda dokopala njihovog stana, oboje biti ubijeni projektilom iz neposredne blizine. “Zolja”, rekli su nam kasnije, ili tako nešto. Ubili ih i pola sata nakon ubojstva već uselili u njihov stan. Naravno, bio je rat i ništa se nije desilo. Dovoljno je bilo reći “srpska granata” i kraj priče. Novi stanari ostali su u stanu; iako je rodbina nakon rata nešto malo i pokušavala, bilo je uzalud. Ni prvi ni jedini koji su do stana došli na tuđoj krvi. 

Sljepoća strica Jeronima (koji je, kao takav, znao barem nekoliko stotina priča i dao mi je, prije nego je odseljen u Sarajevo, mnoge satove usmene književnosti) nije bio jedini gubitak. I rođak Tado se, u istoj kući s partizanima tifusarima, razbolio od tifusa. I uskoro podlegao. Nekad tih dana partizani su dobili naređenje za pokret i otišli preko Bitovnje. Sirotog Tadu niko iz sela nije se usudio opremiti za pokop, a onda je djed Vid rekao: Ma šta, ako mi je suđeno… I opremio ga, ali se – ako se nije desilo i koji dan prije, dok su partizani još bili tu – i sâm zarazio i uskoro također “preselio na bolji svit”, kako se nekad zapisivalo u crkvenim maticama umrlih. Baka Doma (brat joj je, da i to kažem, bio Ferdinand Tucaković, alias Pelislav Jesensky, praški inženjer montanistike i pjesnik što je pisao na četirima jezicima) ostala je s čoporom dječice pa se, čim se rat smirio, čim se ikako moglo, ne bi li nekako prehranila siročiće, zajedno s mnogim drugim zaputila na branje kukuruza u Vojvodinu. Tamo pokisla, dobila “upalu porebrice”, spavalo se na štalama, nije se imalo šta presvući i… Kraj priče. Mog oca i stričeve odgojili su, zajedno sa svojih 11 djece, njihov stric Niko i njegova Anđa, koju smo svi zvali Strina.

Iako su dva Vidova brata, jedan usto od rođenja invalid, odrapili po koju godinu zatvora – oni partizani što su s njima dijelili zlo i dobro bili su ko zna gdje i uzalud je bilo dokazivati – dobro su prošli. Naiđe vojska, koja god, kroz selo, moraš joj dati što ti zatraži, a to je, znamo, “suradnja s okupatorom”; trebao si se, k’o biva, posvađati s njima i ne dati one tri ovce što ti ih je uzelo iz tora. Jedna susjeda je, recimo, stigavši kao i mnogi drugi koji nisu imali nikakve veze s ratom sve do famoznog Bleiburga, u putu – jer hrane više nije bilo i ljudi su doslovno skapavali od gladi, pa ni u prsima više nije imala ni kapi mlijeka – ostavila svog sina Peru, dojenče od nekoliko mjeseci, pored puta, računajući da će, ako tako ne uradi, sigurno umrijeti, a onako će barem vjerovati da je možda spašeno. Otišla je dalje, ne znam koliko još kilometara, ali majčinsko srce nije izdržalo; vratila se i našla malog Peru gdje ga je i ostavila, s tim što ga je neka žena u međuvremenu nahranila. Peru pamtim, umro je prije tridesetak godina, a i nju; ime joj ne spominjem, budući da joj je jedna od kćeri javna osoba pa možda ne bi imalo smisla, samo to da su je po mužu Čajki zvali Čajkuša. Tako su, eto, i oni dobro prošli, o čemu sam štošta doznao tek puno kasnije, kad su se neki ljudi usudili ispričati barem ponešto od strahota Bleiburga i svega vezanog za to. 

Zašto sve ovo pričam? Pa zato što mene, i ne samo mene, neki ovih dana ne jednom, nazvaše ustašom i fašistom. Zašto? Nisam (i često mi je zbog toga žao) neki praktičan vjernik, na misu uglavnom, u raznim državama, prispijem turistički i radeći putopise, kao što sam ne jednom nego bezbroj puta bio i u pravoslavnim i protestanstkim crkvama, džamijama i sinagogama, ali bi neki ljudi, da se imalo, i zeru, potrude naučiti da ima drugih i drugačijih od njih, znali da je u biti katoličke vjere da se moli za svakoga, ne sudeći ko je grješan, a ko nije. Za to je, naime, nadležan Bog. 

Mi, eto, imamo pisce. Oni odlično znaju da su “svi oni zločinci”. Među njima su i neki koji će mi, ma koliko različito gledali na stvari, uvijek ostati prijatelji, to ako im ne smeta da prijateljuju s jednim fašistom. Nema veze što su uglavnom rođeni puno nakon što su se “svi oni zločinci” pretvorili u prah, nema veze što ništa od toga nisu vidjeli. Oni znaju, oni su Bog. I baš ih briga što je nauk Katoličke crkve takav kakav jest. Imaju oni svoje, njih to drugo i drugačije ne zanima. 

Na prosvjedima protiv “mise za zločince”, “mise za Pavelića”, “mise za NDH”, iako je vrlo jasno rečeno za koga se misa služi, vidim, recimo, jednu prilično poznatu sarajevsku novinarku. Djed joj je u njenoj čaršiji, prema u knjigama zabilježenim iskazima najistaknutijih antifašista tog kraja, bio jedan od glavnih ustaša. Kao što ja nemam nikakve zasluge taman da mi je, umjesto Vid, djed bio Tito, tako ni ona, dabome, nije ništa kriva što joj je djed bio ustaša, i to najistaknutiji u čitavom kraju. Nismo mi birali naše pretke. Ona se, međutim, tako mi izgleda, mora dokazivati, jer može neko posumnjati, pročitati knjigu o njenoj čaršiji, tamo naći ime njenog djeda i eto joj problema! Bolje je staviti petokraku na čelo i – pravac prosvjed! Ja ne moram, moj djed, ni iko u brojnoj rodbini, nije bio ustaša, kamoli još najistaknutiji; ne, bio je socijalist, hranio partizane, agitirao za njih u svom i okolnim selima i otjerao vlastitog prvorođenog sina s kućnog praga jer i sam nije bio to. E sad, sasvim slučajno znam i da bi se imali čime, kad su u pitanju njihovi djedovi, “pohvaliti” i neki od članova PEN centra, potpisnika “antifašističkog” pisma nama fašistima, ali niti su, rekoh, oni tu išta krivi, niti bih ja da se igram istražitelja i cinkaroša. Što ne znači da me možda neće natjerati da se jednom prihvatim i te teme.  

Prije dvije i pol godine obreo sam se u Calwu, u Njemačkoj, rodnom mjestu Hermanna Hessea. Njegov kip, njegove ulice, njegovi stihovi po fasadama, muzej u rodnoj kući… Čitavo mjestašce ponosi se njime, kao Žepljaci u onoj Andrićevoj pripovijetci kad kažu: Valja rodit’ vezira! Iz Calwa odlazim u susjedni Hirsau. Mnogi njemački i austrijski gradovi svojedobno su za počasnog građanina proglasili Adolfa Hitlera, a gotovo svi su nakon 1945. godine stornirali takvu odluku. Hirsau nije, Adolf je i dalje njihov, i niko od toga ne pravi poseban problem. Naravno da sam članak naslovio “Jedni ponosni na Hessea, drugi na Hitlera”. 

Ja, ako to uopće treba reći, nisam, iako me, eto, nazivaju ustašom i fašistom, ponosan na zločinca Antu Pavelića i njegovu NDH. Na one što su se srčano borili odlazeći u borbu iz kuće mog djeda jesam, ali na njihove nasljednike nisam ni sekunde. Na Pavelića je sigurno ponosan najveći sarajevski antifašist Ž. K., on je u uredu godinama, pored Titove, držao bistu notornog Blaža Kraljevića, koji se javno deklarirao kao ustaša, a politički kompanjoni Ž. K., s kojim je bio u koaliciji, biste istog tog Ante Pavelića. Gospoda Književni Bogovi ne vide to, ne smeta im, kao što im ne smeta ni Mustafa Busuladžić ni tolike ulice i trgovi koji se više ne zovu po stvarnim antifašistima. 

Možda je bolje što djed Vid nije poživio, nije lako kad se ideje s kojima živiš pretvore u svoju suprotnost. Čuo bi, saznao bi, rekla bi mu ona nepismena žena, ona fašistica što je vlastito dijete ostavila pored puta, rekli bi mu i drugi koji su nekim čudom preživjeli, da je po slovenskim jamama i cestama i oko njih ostalo na tisuće leševa, ne samo vojnika već i žena kao što je ona i djece kao što je bio njen Pero. Tužitelj, branitelj, sudac i porota bio je rafal iz partizanskog šmajsera. 

Ima, međutim, kod nas ljudi koji i nisu ljudi već je, rekoh, svaki od njih Bog s velikim B. Oni su protiv mise za žrtve, oni znaju da su “svi oni zločinci”. Recimo moja susjeda i njeno dojenče. Ne smeta im što su tisuće ljudi pobijene bez suđenja. To je, kažu oni, antifašisam.  Oni bi najradije – kad već mogu birati hrvatskog člana Predsjedništva, što ne bi i to! – da biraju i biskupe i kardinala, pa da se misa govori kad, gdje i za koga oni odobre da može. Bez njihovog ćageta i muhura – neće moći! To je, kažu oni, antifašizam. 

Ja, fašist, pitat ću njih antifašiste u čemu je razlika između Srebrenice i Bleiburga? Jedna je vojska porazila drugu i zarobila poražene. Nudim i odgovor: Ratko Mladić je iz Srebrenice pustio barem civile. Partizanski krvnici uglavnom nisu, rafalali su po kolonama ne gledajući ko je vojnik, ko beba, ko baba. Dovoljno je vidjeti gomilu pletenica kose žena, djevojaka i djevojčica koje je iz Barbarinog rova u Hudoj jami kod Laškog izvadio – eto i te ironije sudbine! – Srebreničanin, inženjer rudarstva, Mehmedalija Alić. Posmrtni ostaci njegovih rođaka, ubijenih po Ratku Mladiću u Mehmedalijinom zavičaju, nikad nisu nađeni. Oni antifašisti što su protiv mise nosili su neki dan isti simbol kao Ratko Mladić u Kninu i Veselin Šljivančanin u Vukovaru – zvijezdu petokraku. E, sad, ako će mi neko reći da je razlika i u tome što su svi u srebreničkom obruču bili nevini, neka mu bude, ima stvari o kojima je ipak glupo raspravljati. Moj bezoki stric Jeronim više je vidio nego oni, jer oni ni djevojačke pletenice, ni bistu ustaše u uredu antifašista Ž. K., ni ulicu nazvanu po Mustafi Busuladžiću, ni mnogo drugog naprosto ne žele vidjeti. 

Ja, fašist, što rijetko, gotovo nikad, ne idem na misu, poglavito ako je služi Vinko Puljić i ako su u prvom redu političari, ipak imam nekog svog boga ili Boga, nije ni važno. I već sam, i opet ću mu/Mu se, ja, fašist, pomoliti da “antifašisti”, njihova djeca i njihovi potomci nikad ne dočekaju zagrljaj antifašizma kakav su dočekali oni za koje oni “znaju” da su “svi bili zločinci”. 

Na groblju Bare posljednji put sam 28. kolovoza 2018. Na ulazu, kod cvjećarice, kupio dvanaest crvenih karanfila, po jedan za svako od mojih troje pokojnih, devet za devet poznatih i dragih na koje slučajno naiđem. Pješačim rodnim grobljem, bilježim, fotografiram za knjigu koja je neostvarljivo ambiciozno zamišljena, nailazim na grobove onih koji su za mene do tog časa živi. Spuštam karanfil po karanfil onako kako me osjećaj vodi, grizodušan prema svakome za koga nemam. Ili tko me u sjećanju do karanfila ne gane. Zamišljam, jednom ću pun zagrljaj crvenih garofela ponijeti, da za svakog bude po jedan. Posljednji spuštam na grob profesora Zdenka Lešića, po nekom nedokučivom, podrazumijevajućem autoritetu. Tu, na groblju, pod nadgrobnikom, odmah pokraj asfaltne staze, srećemo se nakon što smo se prošli put sreli, na Cetinju, pod zvijezdama, zajedno živi.