Na Kordunu, u jedno od onih pustih sela prema granici s Bosnom u tridesetak automobila stiže svadba iz Srbije.

Mladoženja i mlada rođeni su Beograđani, ali njihovi su u kolovozu 1995. došli iz ovih krajeva. Protjerani po svim pravilima starozavjetne osvete, gonjeni susjedskim gnjevom i ravnodušnošću Gospodinovom, nastavili su živjeti u Srbiji, po beogradskim predgrađima i vojvođanskim salašima, u kućama iz kojih je u istom ovom, ili u nekom od prethodnih ratova, protjeran neki drugi svijet. Gnjev je uvijek isti, i ljetna ravnodušnost Gospodinova.

Čovjek iz susjednog sela, Đorđe, kojeg svi zovu Ključar, jer su u njega ključevi svih kuća u selu, onih cijelih i onih razrušenih, otvorio im je vrata nekadašnjeg Društvenog doma. 

Tu su, među ciglenim zidovima i pod vedrim nebom, bez krova koji bi ih dijelio od zvijezda, postavili daske preko natrule rakijske buradi, i prostrli trpezu.

Mlada je, u radničkim rukavicama, počupala korov i draču.

Mladoženja je stajao sa strane i uplašeno dobacivao:

Pazi se zmija.

Zmija, međutim, nije bilo.

Što to radite? – iz crnog je džipa provirio muškarac u uniformi.

Ženimo se! – rekla je mlada, glasom spremnim na svađu.

Pola sata kasnije na desnom je ramenu iz džipa iznio drvenu bačvicu, i svalio je pred uplašenog mladoženju.

Ne boj se ništa, rekao mu je, ovo je jutros bila voda.

Tako je rekao, i otišao.

Svadbari su poslije vijećali oko bačve, svađali se što da učine. A onda su dugo šutjeli, nemoćni i zdvojni.

Da bi zatim poteklo sve po redu, i priča se nastavila onako kako je i trebala biti ispričana. 

„Zato nikad ne pitaj za kim zvono zvoni…“

Prije više od osam decenija, 10. septembra 1937. godine, od snajperskog metka u španskom gradiću Belčita poginuo je Beranac Vukašin Radunović, svršeni student Filozofskog fakulteta u Beogradu i nesuđeni doktor nauka sa Sorbone, čiji se neodbranjeni doktorski rad i danas čuva u vitrinama ove pariške metropole znanja. Pored tople studentske sobe u francuskoj prijestonici, šetnji Monmartrom i stidljivih pogleda mladih Parižanki, izabrao je rovove Belčite iz kojih se borio za oslobođenje Španije od generala Franka i gušenje aveti fašizma koja je još u povojima prijetila da sa Trećim Rajhom i Musolinijevom Italijom zapali čitav svijet. 

Toga dana iz jednog od snajperskih gnijezda i osmatračnica Belčite smrtonosni hitac pogodio je njegovog ratnog druga i kolegu sa studija, Slovenca sa kojim je dijelio ideje slobode u studentskim sobama grada svjetlosti. Na njegov prvi i posljednji jauk, iz susjednog rova istrčao je Peko Dapčević u čijem tijelu je, sa lakšim posljedicama, završio drugi snajperski metak Frankovog vjernog Kerbera. Vukašin se nakon toga mahinalno uspravio i krenuo da pomogne obojici, ali je treći Kerberov metak bio kobno precizan i u dvadesetšestoj godini zauvijek prekinuo jednu mladost koju je zalelujao i razlistao razvigor sa Komova na širokoj beranskoj ulici u dolini Lima. Mladić iz Budimlje, prepun znanja i naprednih ideja, ostao je da leži u rovovima Belčite prekriven preko glave probušenim i krvavim šinjelom Peka Dapčevića, kome je samo ostalo da žali što je njegov prijatelj odbacio savjet Ernesta Hemingveja da se povuče u pozadinu, pa da odatle svojim znanjem i idejama vodi mnogo efikasniju bitku za slobodnu Evropu. I dok mu je krvavom rukom milovao kosu, kao prkosni eho beranske mladosti rovovima je odjekivao Vukašinov odgovor Hemingveju: „Ne! Da sam to htio, mogao sam i iz Pariza!“

Sorbona i Berane ostali su tako bez još jednog mladog intelektualca. Španski građanski rat odnio ih je na desetine. Ali, kao što to obično biva, Franko je ipak pobijedio, a njegovi ratni saveznici iz Trećag Rajha i Osovine plamenom iz Belčite zapalili su Evropu i sa bakljama fašizma stigli čak do Budimlje i Berana. U žarištu odakle je krenula, vatrena stihija je ugašena nakon četvorogodišnje intervencije vatrogasnih jedinica čitavog naprednog svijeta, ali vatreni jezici fašizma i danas vrcaju intelektualnim i duhovnim pustahijama Vukašinove domovine. Zato intelektualci njegovog kalibra ovdje nikada nisu ni bili na cijeni. Decenijama nakon njegove smrti nesuđenog budimljanskog doktora filozofije sa Sorbone potisnule su u zaborav nacionalne vođe sa doktoratima i diplomama univerzitetskih fri šopova Balkana, koji su svojim znanjem i umijećem deklasirali budućnost Vukašinove domovine, a odmah potom i njenu prošlost. Balkanom danas dominiraju intelektualne veličine koje su svojim ulaskom u institucije sistema prvi put prešle demarkacionu liniju iza prodavnice mješovite robe i samouvjereno zakoračile u svijet politike, zahvaljujući bratstvenicima po grantu koji njime već duže vrijeme suvereno vladaju. Odmah su sproveli racije nad inteligencijom i čistke njihovih ideja i imovine, a zatim revidirali i ustoličili potpuno novo shvatanje Vukašinovih ideala.

Savjeti starog Hemingveja, nažalost, nisu urodili plodom. Zbog ideje univerzalne slobode Vukašin je ostavio mladost u Belčiti i nikad se više nije vratio u Berane, a general Francisko Franko doživio je duboku starost i umro 1975. u osamdesettrećoj, kao jedini fašistički diktator koji je i nakon Drugog svjetskog rata zadržao tron i vladao Španijom punih 30 godina po njegovom završetku. Kažu da je bio dobar i Španiji i Americi i Evropi. Moguće. Tako to obično biva u politici još od najznačajnijeg otkrića drevnih Feničana.

Vukašina Radunovića nema pune 83 godine, a generalisimusa Franka svega 45. Ni Ernesta Hemingveja odavno više nema, ali i bez njega svi mi na ovim prostorima savršeno dobro znamo za kim zvono zvoni. Rikošet četvrtog metka iz Belčite putuje kroz vrijeme i danas ponovo zloslutno fijuče nad Balkanom, a svaka uzdignuta glava potencijalna je njegova meta.

Koncentrični krugovi istorije se odbijaju od zidova balkanskih utvrđenja i kao eho neprestano ponavljaju. Na fonu naci(onalsocijali)stičke frankofonije i mušici ovdašnjih intelektualnih snajperista, čitava Vukašinova domovina ponovo čami u hladnim rovovima Belčite.

Baba Tere ide putem uz more, za sobom poteže magarca, i psuje. Psuje strašno, sve one oko sebe i sve one iznad sebe. Po redu, onako kako joj dođu u priči, u jadanju njenom, a jada se magarcu, koji se star skoro kao ona. I kako opsuje Boga ili Majku Božju, ili nekog sveca, svetoga Antu ili Iliju proroka, brzo izgovara, upravo kao da Mu naređuje, oprosti mi Bože, i nastavlja dalje, bez zaustavljanja, kao da je već pomalo s uma sišla.

Početak je rujna 1971, toplo je vrijeme, turista na plaži još ima. Dižu pogled kako je čuju, sitnu, pognutu staricu u crnoj monduri, sa crnom maramom na glavi, vječnu udovicu, kako se gnjevi na sve nebesko i sve zemaljsko, pa im se na licima vidi jesu li stranci ili su domaći. Domaći, uglavnom Sarajlije i Beograđani, smješkaju se, jer razumiju njezine psovke i razumiju magarca koji sa strpljenjem kakve biblijske živine prati svoju gospodaricu ukorak, i zadovoljni su pomalo što oni nisu ti ispsovani, dok stranci, Nijemci, Austrijanci i Holandezi, uplašeno zagledaju tu folklornu avet, sve pomišljajući je li opasna možda.

Ni jedni ni drugi, međutim, ne znaju ništa o njoj. Pobjegla od doma za Mijom, mladim ribarom divovskog rasta, rodom iz Brista, koji je radeći za tršćanskog gazdu, vlasnika triju makarskih trabakula, osvijestio u svojoj visokoj glavi pojam socijalne pravde i postao vatreni komunist. Dvije godine je za njim išla u stroju, ako je to bio stroj, po brdima i planinama bosanskim, uglavnom se s brigadom sklanjajući od bolje naoružanih vojski talijanskih, ustaških i njemačkih, kao i od četnika koji i nisu nastupali kao vojska, a napadajući uvijek ranim jutrom, iz zasjede i na juriš, iznenada i nakratko zaposjevši zaturene varoši i kasabe, iz kojih bi se povlačili prije sljedećeg jutra. Jedan je Mijin korak bio njezina tri, ali ga je stizala s mišlju da je on njezin čovjek, a on se za njom osvrtao uzdajući se da je Tere njegova žena.

I tako do Sutjeske.

Nije se stigla za njega udati, ali je po Mijinoj junačkoj smrti navukla crninu doživotnog udovištva, po kojoj se poznaju naše babe, i nikad je više nije skinula. Prije tridesete je već bila baba Tere, i dok su se mlade partizanske udovice protiv svih pravila i običaja nanovo udavale, preskačući iz jednoga u drugi život, kao da je to moguće i dopušteno, nedirnuta, negrljena, s ordenom za hrabrost u škafetinu, psovala je nebo i zemlju, i čuvala se za dan kad će se na onome tamo svitu, visoko, visoko iznad Biokova i Vitera, sresti sa svojim Mijom.

U djetinjstvu, s majkom, prema Guberu, sretan.
U starosti, sam, s bolom mnogih.

XVI.

                   Od Tolise do Fojnice putovao je punih petnaest dana, a u hodniku fojničkog samostana dočekao ga je muslimanski vojnik, koji, od suza, ništa nije vidio ispred sebe. Ni fra Ambrozija na podu, ni mrtvoga gvardijana kraj njega, ni trojicu svojih kolega koji su izbezumljeno šetkali kraj njih, raznoseći stopama krv što se iz velike lokve širila na sve strane. 

                   Pokušavao je zaustaviti svoj smijeh, ali ga je fra Ambrozije svakim novim odgovorom samo poticao na njega. Smijao se, u stvari, od muke što njegove odgovore nikako ne razumije, što je svećenik s njima stalno u nekoj prednosti, ne samo u odnosu na njega kao svjedoka, već i u odnosu na znatiželjne i uporne ispitivače. Branio se od te prednosti smijehom, nemoćni ispitivači svakojakim pitanjima, a, povremeno, i udarcima nogama, koje je fra Ambrozije primao bez jauka i nakon kojih je na njihova pitanja odgovarao još zagonetnije, uvećavajući svoju prednost, a  umanjujući njihove namjere da je barbarstvom smanje. 

                   -Pa, čovječe, čuješ li ti u gradu grmljavinu topova? – nemoćan,  obraćao mu se Huso po tko zna koji put s istim pitanjem. – Ovdje je rat, a ti si se pojavio bez ijedne isprave, s tvrdnjom kako te nisu htjeli ni metak ni geler… Zar da ti vjerujemo samo na riječ? U toj odjeći, možeš biti i firaun i špijun, moramo znati ’ko si?

                   -Fra Ambrozije Martić. Došao sam ocu i majci…

                   -I jesu li živi, jarane? – pitao ga je Jusuf, koji je, zaustavljen kraj vrata, pripaljivao novu cigaretu.

                   -Nisam ih našao, u kući su izbjeglice…

                   -Izbjeglice? Ma, kakve izbjeglice. Nisu tvoji roditelji u toj kući nikada ni živjeli. Ako si ti, kako nam tvrdiš, iz Asiza, iz Italije, onda ne mogu ni oni biti odavde. A nemaš nijedne isprave – govorio je Ibro nervozno hodajući ispred Jusufa.

                   -Isprave su mi oduzeli u logoru. Tamo je ubijen i jedan vaš hodža…

                   -Ma, koji hodža? Reci nam, konačno, njegovo ime, pa ćemo ti vjerovati – opominjao ga je Huso.

                   -Otkud znam. Prerezali su mu vrat i naredili mi da držim njegovu glavu…

                   -Sve ti to izmišljaš – protivio se Ibro – i taj svoj logor, i to gdje si rođen, otkad ovdje živiš. Sve! 

                   -Moj jarane – cijedio je kroz zube Jusuf – znamo mi što četnici rade u ovoj zemlji, ali nisu ni oni baš takvi. Ovdje ih, bolan, i nema. Ovdje su ustaše naši četnici. Čuješ li njihove vebeerove, sve razaraju.

                   -Ma, razara me, jarane, i ovaj naš sa svojim smijehom – siktao je Huso. – Dokle će?

                   -Ne znam. Njega su, jadnička, ovi vebeerovi skroz rasturili. Vidiš da je od straha dibidus pošandrcao – objašnjavao je Jusuf smijeh svoga preplašenog kolege. – A i ne smije se samo zato…

                   -Nego zašto?

                   -Neka ti kaže Ibro!

                   -Hajde, Ibro, kaži!

                   -Ma, nisi ti ovdje bio kad je on počeo. Bio si s gvardijanom u jednoj od soba, u kojoj je rekao da ima hrane i pića. Od vebeerova prosto je drhtao. I stalno me je pitao: Znaš li ti, Ibro, što su to na nas tako krvnički navalili prvo Srbi, a sad i Hrvati? Valjda je i tada, tako, gurao od sebe te vebeerove, kao i sada.

                   -I što si mu rekao?

                   -Da imaju više oružja od nas, pa misle da nas mogu uništiti u ovoj zemlji.

                   -Možda ima u tome i neke istine, ali to nije smiješno. To je žalosno.

                   -A može li se čovjek smijati i kad mu je nešto žalosno?

                   -Može. Oduvijek smo u ovoj zemlji živjeli i sa Srbima i s Hrvatima zajedno, što ne bismo i dalje. Žalosno je što sad i Hrvati tvrde da ne možemo.

                   -A ’ko nas to zavadi s njima?

                   -Kako to misliš: zavadi?

                   -Pa, do jučer smo se zajedno borili protiv istog neprijatelja, sada se međusobno ubijamo.

                   -Mnogo me pitaš, jarane.

                   -Pitao sam to i onog tamo, a on meni ovako: Nisu na nas, Ibro, navalili i Srbi i Hrvati zato što imaju viška oružja, već zato što u svom imenu imaju manjak slova u odnosu na nas. Kakav manjak slova, zbunjen, upitao sam ga odmah. Ovako: Srbi – četiri slova, Hrvati – šest slova, ukupno deset, a mi, Muslimani, sami, devet. Zbog toga su oni na nas bijesni, odgovorio mi je.

                   -Ali, ne zovemo se mi više Muslimani, već Bošnjaci. Zar mu to još nije ušlo u glavu?

                   -Pa, i ja sam mu to pripomenuo… Ali, on opet po svome. I kao Bošnjaci, moj Ibro, mi imamo viška slova. U odnosu na Srbe tri, a u odnosu na Hrvate jedno. Pojedinačno su opet od nas slabiji. 

                   -Ja, budale! Otkud mu takva računica u glavi usred ove grmljavine?

                   -E, ta je računica, od muke, i mene natjerala u smijeh. I dok sam se  smijao, banuo je taj što tvrdi da mu je skoro osam stotina godina, nalik na sablast, i ja se uplašio. Opalila je moja puška u onoga jadnika kraj njega, usred srca, kad si se pojavio s njim na hodniku, a mogla je i u tebe. Od tada ja, evo, ne znam što ću sa sobom, više od toga njegova smijeha, nego od nevine krvi.       

                   -Prestani, budalo, već jednom! – izderao se Jusuf na vojnika. – Ne čujem od tebe niti jednu riječ ovoga ovdje s manjkom tih slova u imenu.

                   -A ako će nam taj tu, moj Jusufe, opet govoriti ono što je govorio, onda ću i ja u smijeh. Od muke. Huso ga možda nešto i razumije, ja ništa, a vjerujem ni ti. Dok mi popušimo po jednu, neka ga Huso propita, pa ćemo vidjeti što ćemo dalje. Hajde, dođi ovamo!

                   Stojeći iznad fra Ambrozija, Huso je odmah započeo s propitivanjem:

                   -Jesi li, jarane, za to da sve još jednom ponovimo? Od onoga: kako ti je ime, gdje si rođen, kad si rođen, odakle si došao ovamo i zašto… Kao kad si ovdje banuo, sve ispočetka. Ali, bez izmotavanja.

                   Fra Ambrozije je gledao preda se, između potočića krvi koji su se ispod gvardijanova habita širili sporo, u različitim smjerovima, i nikako nije znao kako da ih izbjegne. Kud god je pomicao oči, susretao se s njima, čak i kad ih je podizao svome ispitivaču, jer su i tada bili u njima, kao neke nestalne, svaki put drukčije žilice života, koji se gasi dižući se od poda prema nebu. I nikako nije mogao odgonetnuti zašto je svome ispitivaču nametnuo jezik koji ga je zbunjivao, iznova dvoumeći hoće li tim jezikom i nastaviti razgovor s njime. Otkad se za njega čvrsto opredijelio, ispitivaču je uporno ponavljao jedno te isto, ali kao da ništa nije prihvaćalo njegovo uho… 

                   A sve je započelo upravo onoga trenutka kad je, boraveći nakratko, u Mostaru čuo da je srušen stari most, i kad su mu i njegova braća ispričala o zlu u Ahmićima i Stupnom Dolu…Onda je puška opalila i onda je ugledao gvardijana kako se ruši na pod… Pričinilo mu se, u stvari, da pucanj ne ruši samo nevina čovjeka, već i povijest čiji je simbol bio i u čijem se jeziku oduvijek dobro snalazio. Izabrao ga je kao obranu, kao mogućnost da se i od onoga zla u Mostaru, Ahmićima i Stupnom Dolu, kao i od toga čovjeka i od te povijesti oprosti na svoj način… 

                   Ali, ni taj izbor kao da nije bio njegov: čim su gvardijana dovukli do kuta hodnika, potrčali su k njemu…Sve njihove udarce podnosio je s bolom, ali je pao tek kad je već bio u blizini mrtvoga brata… 

                   I to ga je podsjetilo na nešto što je nepravedno, što nisu zaslužili ni on ni gvardijan. Sjetio se logora, potom i one ružne scene na ruševini šomartske crkve i učinilo mu se da se sve ponavlja… Upravo je tada i počeo da se pita: zašto nam to zločinci čine baš u zemlji u kojoj smo najstariji, najblaži i najstrpljiviji? Zar nitko ništa nije od našega nauka primio i zar su sve naše riječi i molitve bile uzaludne? Jesu li to, uistinu, zaboravili tko smo, i smijemo li i dalje pristajati na taj njihov zaborav, baš s blagošću i baš sa strpljenjem, s kojima smo se već sasvim istanjili, pa i kao simbol? Nešto se u njemu, do samoga apsurda, pobunilo protiv svega toga već s prvim pitanjem njegovog ispitivača koji mu je tražio izgubljene isprave, pitao za ime i prezime i zašto je tu. Ako mu na sva ta pitanja ni njegov habit nije ništa odgovarao, onda je apsurd i on trebao potaći da svoje korito dubi upravo jezikom povijesti, o kojoj on ništa nije znao…

                   -Jarane, jesi li spreman? – vratio ga je Huso koritu toga apsurda, iz čijih voda još nije mogao, stalno zapitan zašto je uopće u njima. – Sve ispočetka!                 

                   -Ime mi je fra Ambrozije Martić – odlučio je da plivajući dođe do odgovora koliko će još dugo ostati u vodama i toga svoga metaforičnog govora.

                   -Dobro.

                   -Mome ocu je ime Marko, a majci Sofija.

                   -Dobro.

                   -Kako sam vam već rekao, oni su rođeni ovdje, a ja u Asizu, u Italiji, 24. veljače 1209. godine, ujutro.(*) 

                   -Opet ti na svoju kajdu…Ma, bolan, zar nisi rođen ovdje, gdje i otac i majka?

                   -Oni su rođeni ovdje, ranije, a ja u Asizu, kasnije.

                   -Kada?

                   -Pa, rekao sam. Zar niste čuli?

                   -Ma, kad su rođeni tvoji roditelji ovdje? To mi još nisi rekao.

                   -Mnogo prije.

                   -Koliko prije?

                   -Još u sedmom stoljeću, kad su Hrvati ovdje primili katoličanstvo…

                   -Pet stoljeća prije tebe? Hajde, ne bulazni!

                   -Ali, tako ispada.

                   Preplašeni vojnik je opet prasnuo u smijeh, ali ispitivač mu, ovaj put, nije obraćao pozornost. Bio je spreman i na takve fra Ambrozijeve odgovore, nadajući se da će ga i oni dovesti nekoj jasnoći. Pomalo se, zapravo, već navikavao i na taj njegov nerazumljivi govor, pa se i na ono što mu je u njemu bilo i strano i daleko počinjao osvrtati kao na nešto što mu je i poznato i blisko. 

                   -U redu, jarane. Danas je 13. XI. 1993. Koliko je, onda, godina tebi?

                   -Sedam stotina osamdeset četiri godine, tri mjeseca i sedamnaest dana.

                   -Da nisi malo premlad?- pokušao je Huso šalom rasteretiti samog sebe. 

                   -Ja sam u Bosni najstariji – bio je uporan fra Ambrozije..

                   Vojnikov smijeh nije se stišao ni kad ga je Huso ponovno prekorio prijetećim pogledom. Dižući, potom, svoje oči stropu, ispitivač je zavapio: Allahu, dragi, što li ovaj sa mnom razgovara ovako? Nemoćan, vratio se fra Ambroziju da i na njegovom licu provjeri je li te njegove riječi čuo. On ga je gledao tako kao da i sam traži odgovor na neko slično pitanje, ali jednako bezuspješno. Kao da stanje u kojemu je bio nikako nije smio iznevjeriti i kao da mu u njemu i nije bilo baš toliko loše da ga je valjalo mijenjati. Vladao je svojim stanjem dobro i imao je u njemu svoj tron, čvrst i neosvojiv, prastar a stabilan, na kojemu je uživao i s kojega mu je slao istine čija su značenja bila dostupna samo njemu.     

                   -Pa, dobro, čovječe, ima li u ovoj zemlji živ još ne’ko s toliko godina kao ti? – vrisnuo je iznenada Huso. – Nije ova zemlja, valjda, stara samo toliko godina?

                   -U ovoj zemlji nemam ni ja godina koliko ih ima ona. U njoj živim tek od 1291. godine.(**) 

                   -Onda nisi najstariji. Ne’ko je, eto, u njoj živio i prije tebe?

                   -Slaveni, Rimljani, heretici, katolici, pa pravoslavni i muslimani…Moji roditelji…

                   Ljutit, Huso je svoju glavu opet podigao stropu, onda je s nje zgrabio šapku, gurnuo je u džep zimske jakne i nastavio:

                   -Znači, ovako: rođen si u Asizu 1209. godine, ovdje si došao 1291. S koliko to godina?

                   -Kad sam imao osamdeset dvije godine.

                   -A tvoji roditelji?

                   -Što moji roditelji?

                   -Rekao si da su oni ovdje rođeni ranije.

                   -Rekao sam.

                   -I koliko su oni danas stari?

                   -Onoliko koliko je danas stara Bosna. 

                   -Mnogo.

                   -Nije mnogo.

                   -Ako su još živi, a ti kažeš da jesu, baš mnogo. Ne smijem ni izgovoriti koliko. Mnogo.

                   -Ljudi su, po Bibliji, živjeli i duže. Ma, nije mnogo.                        

                   Ni o Bibliji Huso nije mnogo znao, pa je zašutio. Oslonjen na vrata hodnika razmišljao je hoće li ispitivanje prekinuti, ili će ga nastaviti? Od zbrke u koju je bio uvučen nikako nije znao kako da se odvoji, jer je u njezinu središtu bilo nešto veliko, preteško za njegovu pamet, ali on to ni pred sobom ni pred svojim kolegama još nije smio priznati. Odvojivši se od vrata, prošetao je ispred fra Ambrozija kao čovjek koji svog sugovornika i u toj zbrci shvaća, ali od kojega i dalje traži objašnjenje svakoga detalja u njegovoj neobičnoj ispovijedi, prekinutoj samo na trenutak.     

                   -A jesu li se tvoji roditelji – pitao ga je u hodu udarajući kundakom puške o pod – iznenadili kad si im rekao da si njihov sin, rođen u Asizu, i to bez njihova znanja? Jesu li te, uopće, u tim godinama, odmah prepoznali?

                   -Oni su bili bosanski krstjani, krivovjerci. Heretici. Odmah su me prepoznali. 

                   -Iako su tada bili stari punih pet stotina godina?

                   -Onoliko koliko je tada bila stara Bosna.

                   Podigao je pušku na desno rame, i, približivši se fra Ambroziju na korak-dva, upitao:

                   -Pa, pobogu, čovječe, koliko je tada bila stara Bosna? Zar samo toliko? I jesu li se tvoji roditelji, stari koliko je tada bila stara Bosna, čudili da imaju sina stara osamdeset dvije godine, i to rođena u Italiji, mimo njihove volje, i to u drugoj vjeri?

                   -U drugoj vjeri? Drugu vjeru ja nisam ni jednom spomenuo.

                   -Ma, kako nisi? Rekao si: Oni su bili bosanski krstjani, krivovjerci, heretici…Zar to ne znači da si ti bio nešto drugo?

                   -Ne znači. Pripadali smo istoj vjeri, samo različitim crkvama. Ja rimskoj, oni bosanskoj.

                   Zaustavivši se ispred Jusufa i Ibre, ispitivač je duboko uzdahnuo, potom se hitro okrenuo fra Ambroziju i pomirljivo nastavio:

                   -U redu. Onda ste se valjda i ujedinili?

                   -Nismo odmah.

                   -Kada?

                   -Prije dolaska Turaka već smo bili kao jedna obitelj. 

                   -I svi živi? I ti i roditelji?

                   -Svi.

                   -I danas?

                   -I danas.

                   -Samo što danas svoje roditelje nisi zatekao kod kuće, pa si pošao ovamo, da provjeriš jesu li ovdje. Je li tako, jarane? U kući si, kažeš, zatekao izbjeglice.

                   -Jesam. U kući sam zatekao izbjeglice. I pošao sam ovamo da vidim jesu li moji roditelji kod gvardijana, ali i da se sklonim od granata.

                   -Onda si ovdje banuo kad je opalila puška. I pošandrcao?

                   -Nisam pošandrcao.

                   -Jesi! – izderao se Huso. – Pošandrcao si kao i mi. Slučajno je Ibri opalila puška, baš kad si ti banuo. Gvardijan bi sada bio živ da nije bilo tako. Nije ga namjerno ubio, valjda si sve vidio… I mi smo od toga pošandrcali.

                   -Nisam ja ni rekao da ga je namjerno ubio…

                   -Nisi, ali se bojiš da ne ubijemo i tebe. I vučeš nas za nos. Lupetaš koješta, jer si preplašen kao i onaj naš što se stalno smije… Na cijeloj kugli zemaljskoj ne živi čovjek s toliko godina kao ti. Sedam stotina osamdeset četiri, odnosno, sedam stotina dvije, ’ko će tolike godine uopće izbrojiti? Uglavnom, predugo živiš, a predugo nas i ismijavaš… Gvardijan se kraj tebe već ohladio, a tebi do šale.

                   -O, nije meni do šale. Govorim ozbiljno. I nije se ni gvardijan  nadao ovako dugu životu kad je sa mnom došao iz Asiza u Bosnu.

                   Iznenađen, ispitivač je fra Ambrozija gledao tako kao da ga nije dobro čuo. 

                   -I on?- provjeravao je pokazujući mu svoje zblenuto lice.

                   -I on. Pa, gvardijan je moj parosnik.

                   Na silu osmjehnut, jedva je procijedio kroz zube:

                   -A meni izgleda starije. Valjda me od umora ne varaju oči. 

                   -Možda i varaju. Pogledajte ga bolje!

                   -Ma, što da gledam mrtvaca? – vrisnuo je. – Misliš li da mi je drago što je ovaj čovjek ubijen? – nastavio je još dok se njegov glas sudarao sa zidovima hodnika. – Bio je dobar, možda bolji i od tebe. Odmah nas je ponudio i hranom i pićem i nije nas mučio kao ti… Kad smo se ovdje pojavili, bio je sam, uplašen i bez nade. Rekli smo mu da ćemo uz njega ostati samo dok traje pucnjava, a on navalio da nešto pojedemo i popijemo, govoreći nam da smo s njim na sigurnom.    

                   -Ni on, ni ja, ni ostala braća, otkad smo u ovoj zemlji, nismo na sigurnom. Niti smo se nadali ovako dugu životu… Turci su rušili naše bogomolje skoro pet stotina godina, ali smo opet preživjeli. Nije nam bila sklona ni Austro-Ugarska, ni Karađorđević u prvoj Jugoslaviji, ali smo opet preživjeli. Preživjeli smo i Tita…

                   Poražen, raširivši ruke, Huso se ponovno zaustavio ispred Ibre i Jusufa i tako im stavio do znanja da mu je potreban predah. 

                   -A ’ko to ”vi”, jarane? – požurio je Ibro da preuzme ulogu ispitivača.

                   -Mi, franjevci. Moja braća i ja.

                   -Otkud ti sad i braća? Rekao si nam da si jedinac – čudio se Jusuf čučeći uz zid iznad potočića krvi iz gvardijanova tijela, kao i Ibro.   

                   -Ma, upucaj ga, Jusufe! – iznenada je zagrmio Ibro. – Dosta je meni tog njegovog izmotavanja!

                   -Gluho bilo!- uzvratio mu je Jusuf provjeravajući je li cijev njegove puške, čiji je kundak držao na čizmama, okrenuta stropu. – Tebi kao da se ubijanje skroz osladilo.

                   -Ma, ne mogu ga više ni gledat ni slušat! – govorio je Ibro, dižući se iz čučnja i odvajajući leđa od zida na koji su bila naslonjena. – Turke smo ovdje zatekli mi, bogumili. Toliko i ja znam o povijesti svoje zemlje.

                   -Nisu ovdje živjeli nikakvi bogumili – proturječio je fra Ambrozije još dok se razbjesnjeli vojnik ubrzanim korakom približavao njemu. 

                   -I ti mi kažeš da nisu – siktao je Ibro udarajući ga nogom . -Ti? Da se nisi pojavio, ne bi taj tu sada ni bio na mojoj duši. A odakle si se pojavio, hajde, reci! Odakle?

                   -Putovao sam preko Save, kroz istočnu Slavoniju, bio sam u Zagrebu i Samoboru, putovao sam i jadranskom obalom, bio sam u Mostaru, a i u Kiseljaku…

                   -Bio si u Mostaru, tamo ste nam srušili Stari most, u Stupnom Dolu i Ahmićima sve pobili i spalili. Pričaš koješta, a ne o tome… Ma, treba tebe ubiti! Odmah!

                   -Stani, Ibro! Stani! – dreknuo je Huso nekoliko koraka udaljen od vojnika koji se opet smijao. – Polako! Čovjek je pošandrcao, kao i ovaj naš.

                   -Ma, i ja sam pošandrcao…Što su nam sve uradili, a zašto? Što to prešućuje, zar je ljudski?

                   -Ja se toga stidim, pa zato o tome i ne govorim. Stidim se i ove smrti ovdje, i volio bih umrijeti što prije.

                   -Lažeš, gade!- udario ga je Ibro nogom. – Ti se smrti bojiš, kao i onaj naš.  

                   -Ali, stani! Moramo ga pustiti da predahne! – glasom smorena čovjeka, zaustavljen kraj Ibre, završio je Huso. 

                   -Ma, izbezumi me, jarane. Pravi nas budalama – skoro plačući, žalio mu se prijatelj kao nekome tko dobro razumije uzroke i tog njegovog iznenadnog bijesa.

                   -Neka! Potreban je predah i meni, da prokontam što nam to poručuje. Možda i ne govori gluposti…- uzevši ga ispod miške, tješio ga je  Huso, udaljavajući se s njim od fra Ambrozija. 

                   -Meni se od njegova govora, jarane, sve nešto muti u glavi…

                   -A kao da se meni ne muti. Skinuo sam šapku, a kosa mi opet skroz mokra. 

                   -Ma, o čemu on to govori? Je li on pri sebi?

                   -O čemu? S učenim je ljudima tako, imaju svoj jezik. A ovaj je učen, za mene i za tebe malo i previše – objašnjavao mu je Huso vodeći ga prema Jusufu koji se kraj zida s velikim prozorom još nije dizao iz čučnja. – A možda i nije pri sebi. Možda mu i nije do života, pa nas namjerno izaziva. Kao da računa da će puška opet opaliti slučajno, a to nam se ne smije desiti. Nikako. 

                   -Gluho bilo! Što mi bi pa rekoh ono Jusufu… 

                   -Što si rekao-rekao…To nam se više ne smije desiti ni slučajno. Sve četvorica smo mladi, a on je star. Da imam godina koliko on, možda bih se i ja ponašao tako… Ali, treba nam kao tvoj svjedok.

                   -Nema ni šezdeset, a melje li melje: sedam stotina osamdeset četiri, sedam stotina i dvije godine… Posve me je zbunio…

                   -Prešao je on dug put, moj Ibro, ’ko zna što mu se  dešavalo od Tolise dovde… Nije našao roditelje, dočekao ga mrtvac… Moraš ga razumjeti!

                   -A što on ne razumije nas? Što nas tim svojim jezikom stalno vuče  za nos? Do ludila. 

                   -Neka, Ibro! Ako je malo prije potvrdio da nisi namjerno ubio, tako će i na sudu. Njegovom će se jeziku na sudu više vjerovati nego našem. On ne može ni lagat kao običan čovjek.

                   -Ali može kao učen, a to je još opasnije. Može na sudu reći i da sam namjerno ubio…I što ja imam od toga što on neće lagat, ako sam već ubio?

                   -Nisi namjerno… To je ono najvažnije. I smiri se! A mora se smiriti i on. Izgubljen je i umoran, nešto mi ga i žao…Hajde, jarane, – rekao je Huso prolazeći kraj Jusufa – u gvardijanovoj sobi ima još pića i hrane, možda i cigareta. Idemo tamo!

                   -I što ako i pred vojnim sucem počne ovako kao s nama? – mučilo je Ibru dok se s prijateljima sve više udaljavao od fra Ambrozija i mrtvoga gvardijana.   

                   -Ma, pribrat će se – smirivao ga je Huso u laganom hodu. – Tamo ima i hrane i pića, ali više ne znam u kojoj sam sobi s gvardijanom bio, toliko sam ja zbunjen. Bit će u onoj prvoj… Taman smo pošli da vas pozovemo da nešto pojedete, a ti opali. Što opali, moj Ibro, mogao si i u mene?

                   -Što? Kao da ja to znam objasniti… Dok me je onaj naš nasmijavao s nekim manjkom slova, pojavio se kao avet… Puška preduhitrila pamet, eto što. Od toga i drhtim, moj jarane. 

                   -Pa, drhtim i ja. A gladan sam i neispavan…Tri noći nisam spavao. Potom me dotuče i ovo ispitivanje… I leđa su mi u znoju. 

                   Iz prve sobe izašli su brzo, a u drugoj su ostali sve do novog pucnja…   

                   Oslonjen na zid i tupo zagledan u mrtvoga gvardijana, čiju je hladnu ruku držao u svome krilu, fra Ambrozije je njihov nestanak pozdravio suzom. Konačno mu je bilo jasno da je s vojnicima razgovarao pogrešno, jer nikako nije uspijevao samom sebi objasniti zašto se pred njima ponašao tako kao da su oni krivci za sve nepravde koje je u svojoj duši još uvijek osjećao, i zato se kajao. U svom kajanju njih je oslobađao svega, a sebe optuživao i za nepromišljenost i za neodmjerenost, još ne prepoznajući sile koje su ga na toj izletničkoj stazi tako dugo držale, namećući mu prkos umjesto poniznosti, razmetljivost uma i duha umjesto skromnosti.        

                   … Kada su mu, nakon pucnja, naredili da digne ruke iznad glave, prisjetio se nečega što je već bio potpuno zaboravio: onoga trenutka kada je srpski časnik naredio kapetanu i vozaču da njega i sestru Valentinu odvedu u kampanjolu. Prisjetio se i razgovora s njim o povijesti Bosne, kao obrane pameti od ludila i kao potrebe da se bude istinit i častan kad je najteže… 

                   Ni s mrtvom gvardijanovom rukom u svome krilu, nije znao objasniti taj svoj bijeg od vremena u kojemu je gvardijan još umirao, a da mu nije bilo dopušteno ni da mu se približi… Suočen sa smrću nevinoga brata, odnekud su ga, potom, zapljusnule i one Lucijine riječi o znatiželji Jakova Bračuljića kako će mu biti Gore, i tek kad su ga počeli ispitivati tko je i otkuda dolazi, osjetio je potrebu da im odgovara baš onako kako bi i Jakov, baš onako kako je i o povijesti razgovarao s časnikom… 

                   … I sve što je od tada govorila njegova pamet kao da je uistinu oblikovao duh Jakova Bračuljića. Učinilo mu se da će se tako najlakše oprijeti   samoj misli da je već toliko zla učinjeno u ovoj zemlji i da je gvardijan mrtav, jezikom koji će biti i njegov i koji će sažeti sve što ti jadni i neuki ratnici odbijaju da uče i kao svoje… 

                   Kajući se što je taj jezik izabrao za razgovor baš s neukima, sve glasnijim plačem ušutkavao je smijeh vojnika s kojim je dijelio tragičnu stvarnost samostanskog hodnika. Oštreći plačem svijest o toj stvarnosti, stidio se zbrke u koju ga je stvarnost uvukla i svake riječi izgovorene u toj zbrci. U stvari, kao da se budio iz nekoga ružnog sna, još mu nije bilo jasno ni o čemu je to s vojnicima pričao, niti u što ih je to uvjeravao, kroz koje je to hodnike vremena s njima već prošao, bježeći od zbilje, čija se krv širila i ispod njegova tijela. 

                   Osjećao se umorno, kao putnik koji je na putu već nekoliko stoljeća, osjećao je strah i slutnju da se i to njegovo stoljetno putovanje, kao i gvardijanovo, bliži svome svršetku. Nemoćan, škropio je suzama sve staze svoga života, i one koje su isijavale njegovu ljepotu, i one koje su čuvale njegovu ružnoću. Svojim suzama, u stvari, zahvaljivao je Bogu što je na tim stazama izdržao tako dugo, vjerujući u čovjeka, koliko i u njega, s ljubavlju i dobrotom, opraštajući mu u njegovo ime sve što je nerazumno činio na zemlji. Svojim je suzama slavio čistoću života svoga brata, sestre Valentine, hodže, i svih drugih, sličnih njima, čije je smrti i u tim trenucima svoje ljudske slabosti, svoga oproštaja od svijeta, doživljavao samo kao uskrsnuće, ne kao kraj. 

                   …I, eto, od te misli rastavio ga je iznenadni pucanj, nakon kojega su na hodniku ponovno oživjeli koraci vojnika i odjeknule njihove riječi zaprepaštenja:

                   -Što to uradi, šejtane šejtanski? – prvo je na hodniku zavapio Jusufov glas. – Ubio si meleka…

                   -Svjedočio bi protiv Ibre da je ubio namjerno… Pokrštavao je bogumile, a ja sam bogumil – odgovorio mu je vojnik jedva obuzdavajući smijeh u svome grlu.

                   -Bogumil? – čudio se Ibro držeći flašu u ruci.

                   -Dobri krstjanin, heretik… Ono što je on rekao – smijao se vojnik.

                   -A u što ti vjeruješ, firaune? – pitao ga je Huso, također s flašom u ruci.

                   -U Allaha.

                   -A dobri krstjanin, heretik…jesi li pri sebi? Ubio si meleka, pravog meleka, šejtane šejtanski – bijesnio je Jusuf. – Ne vjeruješ ti u Allaha.

                   -Ne bih da nije plakao. Raširio krvave ruke i pošao prema meni, a ja pucao… 

                   -Pa, što, jarane? – skoro plačući pitao ga je Huso. – Ostavio si nam Ibru bez glavnog svjedoka.

                   -Ne bih da je stao. Ne bih da me nije pitao: zašto, zašto, zašto?  Nekoliko sam ga puta upozorio da stane, ali nije stao. Išao je prema meni i izgledao je strašno. Baš kao da je star osam stotina godina, i kao da mu i nije do života.  

                   -Allahu dragi, što je ovo? Kakav je ovo rat? – vrisnuo je Ibro teturajući s flašom ispred vojnika. – Otkud znaš da bi svjedočio protiv mene?

                   -Znam. On bi svjedočio protiv tebe. 

                   Iznenada, Ibro je zateturao, ispustio flašu iz ruke i na njezine komadiće stakla pao. Prenijeli su ga u sobu u kojoj su pronašli piće, i u kojoj su dočekali noć, a potom i san. 

                   Sjedeći na stolicama, glava položenih na stol između ruku, nabrzinu opijeni, prvi su zaspali Huso i Jusuf, a posljednji ubojice. Njihov je san došao tek pred zoru, a bio je isprekidan i tada, Ibrin nekim nerazumnim riječima, vojnikov uzdasima i jekom. Sve do prvog jutarnjeg oglašavanja topništva u gradu, budili su se na smjenu, čas jedan, čas drugi, jer ih ni san nije mogao odvojiti od istine da su i oni postali zločinci, makar i bez svjedoka. Njihova tijela natopljena alkoholom stalno su s njom održavala vezu, kao s nekim novim tijelom, čiji je život bio potpuno autonoman i čije se pulsiranje nije smirivalo ni kad su nakratko uspijevali pobjeći od njegove stvarnosti. 

                   Dok su kunjajući iščekivali svoj san, zbunjivala ih je noć bez ijedna pucnja, bez ijedne eksplozije, nestvarna u svojoj tajanstvenoj mirnoći, povremeno zapljusnuta samo Husinim i Jusufovim hrkanjem. Zbunjivali su ih i nečiji koraci na hodniku, iako su znali da je samostan prazan. Pazeći da ne probude kolege, šaptali su jedan drugome u uho i tako pokušavali odjeke koraka potisnuti u stranu.

                   -Vojniče, jesi li i ti pijan?

                   -Valjda jesam. Ispio sam pola flaše.

                   -I opet ne možeš da zaspeš?

                   -Ne mogu. Kako ću? Stalno mi na umu onaj moj. Dok sam pucao, plakao sam i ja.

                   -Ili si se smijao?

                   -Nisam se smijao.

                   -A, u stvari, zašto si se onoliko smijao?

                   -Ne znam. Od smrti onoga tvoga sam se ukočio, od riječi onoga moga sam se otkočio. Nisam ništa razumio, ni jedno ni drugo. Pa sam se smijao… 

                   -Ja mislim da je i onaj tvoj onako govorio zato što ništa nije razumio. Zbunio ga onaj moj u lokvi, stalno mi je na umu… 

                   Husino i Jusufovo hrkanje, neko vrijeme, bilo je jedini odgovor na ove Ibrine riječi. Onda ga je vojnik, zijevajući, upitao:

                   -A o kakvom je hodži govorio onaj moj? Nismo ga ni saslušali.

                   -Izmislio ga je kao i one svoje godine, to ti ja jamčim. Bježao je od smrti onoga moga i onom svojom pričom o logoru. Bar tako ja kontam.

                   Pritisnuti sve težim mislima o svome zlu, ponovno su zašutjeli. Ibri se prvom učinilo da ga od tih misli najbolje brani riječ, ali se vojniku obratio glasom koji je podrhtavao:

                   -A što je ovo ovako mirno? Nešto mi neprirodno.

                   -Ne znam. Da ova dvojica ovako ne hrču i da nema tih koraka na hodniku, bilo bi kao u grobu.

                   -Blago njima! Još nemaju nikoga na duši… A i ti, znači, čuješ nečije korake na hodniku? Nikako od njih da zaspim.

                   -Čujem.

                   Njihovom jekom bili su sve više zbunjeni. Neočekivano, tom jekom kao da je bilo ušutkano i Husino i Jusufovo hrkanje. Misterij noći samo su razarali koraci, čineći ga sve strašnijim. 

                   -’Ko bi to mogao biti?- oprezno kružeći mrakom i pospanim očima, šaptao je Ibro. – Samostan je prazan.

                   -Možda se u njemu skriva još ne’ko – odgovorio je vojnik boreći se sa snom. – Nismo stigli ni pregledati sve sobe.

                   Koraci su bili sve jači i jači, pa su prekinuli i šapat. Kraj vrata su se zaustavili, potom su opet zazvonili. Oslabili su u dubini hodnika, gdje su se sasvim i ugasili. Još drhtavijim glasom Ibro je požurio upitati vojnika:

                   -Da nisu roditelji onoga što si ga ubio? Možda nam je gvardijan  lagao da je ovdje sam, da su svi njegovi s konvojem, na humanitarnom putu.

                   -Hajde da provjerimo! Mene već plaše – kao mjesečar, pokušao je vojnik da se pridigne na noge, brzo procijenivši da mu je na stolici ipak najsigurnije. 

                   -Nemoj dok ne svane! Nema struje, a nemamo ni bateriju. Valjda će do jutra prestati. Tad će nam možda ne’ko iz komande donijeti i cigarete i hranu.

                   -Oni su na nas, moj jarane, posve zaboravili – promrmljao je vojnik kunjajući. – A da nas ovamo ne poslaše da čuvamo ovu zindaniju, ne bi se ništa ni desilo… Gladan sam, a više ničega ni ovdje. Huso i Jusuf sve pojedoše i zahrkaše.

                   -Ne brini, doći će! Ali, što ćemo tad? Stavit će nam lisice na ruke, i zbogom rate.

                   Nakratko, Husino i Jusufovo hrkanje udaljilo ih je od jeke koraka na hodniku. Bilo je jače od njih samo minut-dva.

                   -Ma, čuješ li ti? Opet? – promrmljao je panično vojnik, pokušavši da pijano tijelo odvoji od stolice.

                   -Čujem. Tresu se i vrata. 

                  -Da nisu oni njegovi što su stari sedam stotina i osamdeset…?- od muke, počeo je vojnik ponovno sa smijehom.  

                   -Ili im je on pošao u susret..  Iz ovoga vremena u ono njihovo – prihvatio je Ibro obranu od nepoznatog u istom stilu. 

                   -Odoh ja provjeriti… Raspametit će me.

                   Hodajući na prstima, vojnik se nekoliko puta zaljuljao prije nego što je rukom napipao ručku od vrata. Pažljivo ih je otvorio, pažljivo je kroz njih i izašao na hodnik, ali se iz njega vratio u sobu ne izdržavši na nogama. Pao je  mucajući:

                   -Njih nnnnema…

                   -Kako nema? – čudio se Ibro vukući ga prema stolici. – Hajde, priberi se. Mrtvaci ne hodaju.

                   -Njih nema, jarane. Idi i pogledaj! Nnnnema tamo ni živih ni mrtvih tijela..

                   Poslušao ga je i provjerio. Zatvorivši vrata, sjeo je kraj vojnika, ne znajući što da mu kaže.

                   -Je li istina? – pitao ga je vojnik čija su se usta sušila i od čijeg je nepca jedva odvojio tih nekoliko riječi. – Ili se meni pri…či…nilo?

                   -Nije ti se pričinilo – odgovorio mu je Ibro, pitajući se što se to, zapravo, dešava u toj ogromnoj zgradi, potonuloj u mrak. – Nema ih. 

                   -Ako ih nnnema, ujjjutro ćemo oppprati onu lokvu, i miii smo slobodni – mucao je vojnik. – Možda ćemo tad i zaspati…

                   -Čekaj! – uzviknuo je Ibro kao da je konačno odgonetnuo i taj misteriozni nestanak mrtvih tijela s hodnika.  

                   -Što je?

                   -Pade mi nešto na um. Nešto dobro. Možda će nas to osloboditi obojicu. 

                   -Ma, umoran sam. Pada mi samo san na oči. Nisam ni ja spavao i više od tri noći. 

                   -Ako je onaj tvoj govorio o povijesti Bosne, onda mi nismo ubili ni njega, ni onoga moga. 

                   -Vraga nismo… Ja onog svog, bogme, jesam. Makar je i nestao s hodnika.

                   -Ubili smo povijest Bosne – konačno je Ibro saopćio vojniku svoje veliko i spasonosno otkriće.

                   -I zato ih i nema na hodniku? – približivši preko stola Ibrinim očima svoje lice, pitao ga je vojnik ohrabren naglim sjajem u njima.

                   -Zato.

                   -Pa, mirno spavaj, jarane! – kliknuo je vojnik. – Neka ih i nema!

                   -Ti si dobro procijenio, svjedočio bi on protiv mene, a ne u moju korist.  

                   -Svjedočio bi sto posto. O tom svjedočenju dogovorit ćemo se mi bez njega.

                   -A Huso mi ga umalo ne uvali za svjedoka, baš je lud.

                   -Onda se napi i zahrka, kao i Jusuf. 

                   -A povijest? Baš nas briga za povijest…

                   -Ma, jašta… Neka joj je rahmet…                  

                   -Pokojnica. Izmuči nas obojicu… I onog mog i onog tvog…

                   -Ta je pokojnica, izgleda, i bila njihova. Kao metuzalem stara. Skroz istrošena. I neka ih, tamo, zajedno! Spavaj!

                   Ali nisu zaspali. Koraci su ih vraćali svojoj javi kad god su, na trenutak, napuštali njezine virove, u kojima su bili pravi početnici kao plivači. Pred zoru su koraci nestali, ali pred zoru je opet zagrmjelo topništvo u gradu.

                   (Zapisao u Sarajevu onaj koji se osmjehuje i u plaču, prema priči jednoga od onih  koji mu je također tvrdio da je u Bosnu došao kad je imao osamdeset dvije godine, nakon rođenja u Asizu 24. veljače 1209. godine, ujutro. Da znaju svi koji vole istinu o njemu, njegovoj braći, i o ovoj zemlji.)

                     *Toga jutra nastao je franjevački pokret u talijanskom gradu Asizu.

                     ** Od te godine franjevci djeluju i u Bosni.

Pokojni Franc bio je telegrafist u pošti. Bolovao od teških migrena, imao ženu Simhu, koja mu je govorila da ga glava boli od telegrafije. Bila pismena, kulturna, išli s Franjom i Olgom u pozorište, ali je bila odnekud uvjerena da je zvuk telegrafa njenom Franciju nanio migrene.

Kad si se počeo baviti tom vražjom telegrafijom, hajde ljudima reci?

U vojsci, 1915.

A kad te je safatala migrena?

Prije toga.

Lažeš ko pas!

I tako su se Pokojni Franc i Simha na veselje sviju nas po stoti put svađali. I u toj se svađi jedno drugom radovali, jedno s drugim ašikovali, kao da su se evo jučer sreli, a ne da su trideset godina zajedno.

Pokojnog Franca svi su tako zvali, i još se i danas po Sarajevu, među starijim svijetom, među penzionerima sa željeznice i iz pošte, nađe onih koji ga se sjećaju, ili onih koji pamte da je bio jedan s takvim nadimkom.

Pao je, skupa s Franjom, u talijansko zarobljeništvo. U logoru fasovao španjolku, odnijeli ga na nosilima i više ga nisu vraćali.

Kako su 1919. Sarajlije stizale s fronta i iz zarobljeništva, tako su dolazile i vijesti o onima koji više neće doći. Gdje su poginuli ili od bolesti umrli, tko ih je zadnji vidio, kakvi su bili, što su zadnje rekli. 

Dok se obnavljao i nanovo stvarao svijet mirnodopskog grada, tako se, neprimjetan i nevidljiv, malo pomalo stvarao i jedan drugi svijet, sačinjen od onih koji se neće vratiti, ali će svejedno biti tu, često i prisutniji od živih koji ih se budu sjećali. Oba svijeta, oba poslijeratna Sarajeva, bila su načinjena od istine i od mašte. Ljudi su govorili ono što su znali, a ono što nisu znali, to bi izmišljali. A neki su izmišljali samo da uljepšaju, ili da svijet pomisli da i oni nešto znaju.

Tako se 1919. pročulo da je Franc umro u zarobljeništvu od španjolke.

A kako su svi za njega znali i kako je bio vicig, pa je od svega znao načiniti šalu, o pokojnom Francu, o njegovom ratovanju i zarobljeništvu, pristigle su desetine priča, sve bolja od bolje. Čak je i ona o posljednjem popodnevu njegova života, u logorskom špitalu, negdje kod Đenove, bila duhovita. Ustvari, bila je istovremeno i smiješna, i tužna, tako da se čovjek, slušajući je, mogao do duše isplakati, a da se ne zna jesu li mu suze od smijeha, ili što je mehka srca. (Muško, kao što znaš, u nas ne smije biti mehka srca!)

I nakon što je svaki Sarajlija već barem jednom prepričao ratni put, zarobljeništvo i smrt pokojnog Franca, u rano proljeće 1923. živ se on vratio kući.

Kad mu je Franjo Rejc pričao kako je izgledalo posljednje popodne u životu pokojnog Franca, Pokojni Franc plakao je od ganuća.

Imam pravo, ipak se o mom životu radi!

Nadimak mu je ostao, tako da će ga i Simha tako zvati.

Jednom, kada ostane udovica, i kada s Francom u grob ode i njegov nadimak, jedina Simha nastavila je govoriti Pokojni Franc.

A svi drugi samo Franc.

Ona kad bi to čula, svaki put bi zaplakala.

Što ti je ljubav.

kao
da smo čuli njihov usklik
tot ziens*

*nizozemski doviđenja

Početkom ljeta, godinama, ista dilema: sazriju li najprije neodoljive i zamamne trešnje ili okrugle sitne i neugledne, uz to često i opore, one koje „skupljaju usta“, šljive, svijetlo žute ili crvenkaste boje. Višnje dolaze poslije njih, ali svakako prije prvih jabuka, u narodu zvanih petrovača.

Jučer sam, vraćajući se pješke sa groblja, na jednom sporednom putu ugledala nekoliko zrelih tih neuglednih, ubrala dvije, pojela, nisu bile loše. Moje prvo svježe voće ove godine. Ono što prodaju u trgovinama ne kupujem, imam previše pitanja na koja voće ne umije odgovoriti.

Stabalce prepuno nedozrelih plodova, a ne znam čije je. Trava ispod nepokošena, voćka neorezana, ničija je. Nemam koga pitati mogu li doći svaki dan i ubrati zdjelicu. Možda bi, da se tako počnem ponašati po vlastitom nahođenju, ljudi iz okoline pomislili da sam vlasnik drvca. Onda ne bih imala nikakvih problema dolaziti i dolaziti, brati, drmati, stresati, kupiti. Ovako sam se osjećala kao kradljivica i sve sam gledala gdje ću, a da nitko ne vidi ni tada ni poslije tokom dana, ni sutrašnjeg, sve dok kiša ne potjera tragove prema odvodu kanalizacije, dakle, gledala sam gdje ću odbaciti one dvije špice-koštice. Na kojima je ostalo pola mesa od ploda, takva je to vrsta šljive.

Sutradan, tojest danas, u varošici je sajmeni dan. Srijeda. I bit će cijele ove i tko zna koliko godina ispred tako, kao što je i tko zna koliko srijeda u godinama iza.

Za nekoliko dana neću poželjeti koračati stazom kojom sam jučer prošla. Sazorit će šljivice, popadati, razdrocati se, postat će opasno hodati po njima rascmekanim, mogu se pokliznuti, pasti, uganuti nogu ili samo zalijepiti suknju i dlanove. Ne bih se ni u tom slučaju naljutila na šljivu i poželjela je skratiti za cijelo stabalce. Nije ono krivo što ne razmišljam.

Hoće li danas neka žena u džep dodati metalni ili papirnati sitniš od prodanog kilograma tih najgorih od svih dvije hiljade i pet stotina sorata šljiva koliko je zapisano da ih ima u svijetu? Ili neće dobiti ni novčića?

Uskoro će se zacrvenjeti jabuke petrovače. Brzo prođu, popadaju, i one se rastrocaju, skupljaju ose i stršljene, gnoje zemlju. Ljude malo prihranjuju. Zato što su nečije, zore u nečijem dvorištu i voćnjaku, na prilaznom putu, na nepokošenoj livadi.

Doći će neka sljedeća srijeda i domaćica će kupovati kilogram jabuka petrovača, bit će ih šest-sedam u toj mjeri. Jadnica, osuđena na život u bogatom i sebičnom okruženju.

Moje je moje i ne može biti više ničije. Pogotovo ne svačije ili vaše. Ma neka su i najlošije šljive i prve jabuke koje će ove godine bogato roditi, moje su. Neka propadaju, trunu, gnjiju, moje su. Ništa me ne koštaju, ne mogu ih pojesti niti na koji drugi način iskoristiti za sebe, ali, dovraga, moje su. Neka se zna! A vi … tko nema, neka kupi.

Moja tuđa šljiva za nekoliko dana će vapiti da je netko obere i oslobodi težine. Možda sama ispiše na grani obavijest: Prolazniče, nudim se besplatno, samo me uberi, pomozi mi. Slično će vapiti sve vrste voća ove, za njih povoljne i dobre godine.

Ipak će ljudi koji nisu vlasnici danima gaziti preko i pored popadalih jabuka, nečijih, moje su, vrišti vlasnik. Neće se sagnuti da nakupe u vrećicu za starinsku pitu od jabuka ili osvježenje želuca kad osjete težinu. Nisu njihove. Tuđe su. Na tezgama će tražiti što bolje i što jeftinije jabuke za novac. Vlasnik onih što su sazorile dva dvorišta od komšijskog, od čovjeka koji nema, neće objesiti obavijest: Prolazniče, moje jabuke su i tvoje, uberi ih, pomozi mi.

Igra li to voće igru čovjeka i nečovjeka? Dok jednom od njih, čovjeku ili nečovjeku, slatki sok jabuke cijeli dan curi niz bradu – neka istrunu, moje su – onom drugom, ogradom naslonjenom na njega, suši se slina od pogleda na jabuke – koliko ih je, nisu moje, kupit ću u srijedu desetak.

Sramote li za one koji imaju! Tolike da bi se čak i same jabuke mogle pobuniti i preskakivati u tuđa dvorišta. Čije bi onda bile? Moje su … nisu, moje su … ali nisu tvoje … tvoje su … nisu naše …

U noći s utorka na srijedu u varošici je bilo nekoliko provala u trgovine prehrambenih artikala. Izmiješalo se moje i tvoje, njegovo i naše, vaše i ničije. Na popadalim jabukama vidljiv je trag klizanja. Kradljivčev ili vlasnikov?

Nejasno nešto događa se, kao da agregatnō mijenjaš stanje;
šta god da je posrijedi, ti nemaš o tome baš nikakvo znanje

Kao da vlastito tijelo napuštaš, da pokušavaš iz njega uteći,
kao leptir iz larve kada izlazi, iz oklopa manjeg u onaj veći

I možeš tek da nagađaš o preobražaju kojem si sada izložen,
a jedino je izvjesno, pri tome, da se ne ćutiš manje ugrožen

Nedvojbeno naslućuješ kako će još i dodatno da te unesreći
to što se poput mačora promećeš u nepoznato nešto u vreći

Drhturiš ustrašen, unezvijeren si, i bespomoćan i uspaničen:
neće ti promjena slobodu donijeti, ostaješ vječno utamničen

No nema povratka, pokrenula se nezaustavna metamorfoza,
napuštaju te organi vitalni – truplu tvome izlišna je narkoza

Načas se ponadaš da iznova ćeš možda nekako da se okupiš,
ali treba u međuprostoru posljednjim riječima da se otkupiš

Krhko je ufanje ovo, jer molitvu isključivo grešnik bi znao,
a ti možeš kazati samo: bijah i jesam kakvim On me je dao

Pa, ako ikome igdje – u vječnosti bi se Njemu moralo suditi,
ovo imaš da izjaviš, ma kako da će drugi i groziti se i čuditi

Ti ljudi jadni koji zlo čine, a stradavaju oni kao što patiš i ti,
dok se pod skute počela zlotvornoga groteskno nastoje skriti

                                                                                (6.7.2020.)

U ove ljetne dane od korone već sam se nekoliko puta sjetio brice Vice, koji je krajem šezdesetih držao minijaturnu brijačnicu, Muški frizerski salon, u jednoj od onih uličica, danas više ne znam kojoj, od Straduna prema Prijekom. Vrlo sitan muškić, neutvrdivih godina, možda mu je bilo trideset i pet, možda šezdeset, kestenjastih lokni, vrlo urednih obrva, kakve kod muških nisam viđao i kakve sam, sa svoje tri-četiri godine, poželio za sebe, govorio je nekim sasvim dubrovačkim jezikom, koji u to vrijeme ni od koga nisam čuo, a kasnije ću ga slušati s kazališnih pozornica, i stalno je zapijevao, stalno bio u nekoj melodiji, čak i kada je izgovarao neke sasvim obične ili tužne rečenice.

Kod njega su me dovodili na šišanje, na fric frizuru, kako su to oni zvali, a on bi me, umjesto na drvenog konjića, posadio na pravu stolicu, jer sam već veliki, i obraćao mi se s maleni gosparu moj. Toga ću se kasnije sjetiti, i njegovih vrlo mekih prstiju, koji me povremeno dodiruju po sljepoočnicama i jagodicama. 

Divio sam se savršenoj koreografiji njegovih kretnji, u prostoru od jednog i pol odraslog koraka. Razlomljenost koraka kod plesača tanga podsjeća na njega. Svijet je uzak i tijesan, korakneš, zamahneš i već si se našao ispred zida. 

Uto kao ništa prođe pedeset godina.

I ja se sjećam brice Vice samo zato što je sačuvan u toj djetinjoj rimi. Bio je smiješan i dobar, prezirao ga je cijeli svijet. Razlog prezira bio je drevan, neizgovoriv. Na prvi je pogled, i nesvjestan toga, on bio jedan od onih. Volio je sve ljude, ženske i muške, i o svima je u onom Dubrovniku znao sve, ali bi o svakom govorio samo dobro. A kad bi ga Nona upitala za nekog poznatog, on bi, umjesto da kaže – e moja gospođa, on vam je zimus umro, legao i nije se više probudio! – rukavom počeo brisati oko.

Pa kad se negdje u nas, u nekom noćnom klubu, na slavonskoj svadbi, u crkvi na nedjeljnoj misi, pojavi superširitelj, onaj koji dodirom, zagrljajem i poljupcem, onaj koji utjehom širi naokolo virus, sjetim se brice Vice, od čije smo ljubavi svi bili bolesni.

A ja sam bolestan i danas.