Među sajdžijama i sahadžijama bio je i jedan urar.

U ulici od satova, na početku staroga grada, s lijeve je strane Azija, s desne Europa.

On je bio na lijevoj strani, tamo gdje je prejako sunce. Milija mu je bila sjenovita desna, i zato se, iz čežnje, prozvao urarom.

Popravljao je zidne satove s klatnom, stolne satove, ručne i džepne. Džepni su, uglavnom, bili željezničarski.

Kada se promijenila vlast, njegov je dućan smetao. Zato što je bio jedini urar u ulici. Smetao bi i da je bio jedini sahadžija. Prekasno je shvatio da uvijek smetaš ako si jedini. 

Ali nije ga bilo previše briga.

Poskidao je sve satove sa zidova dućana, uzeo je i one koji su stajali na policama. Ključeve dućana predao je na šalteru u općini.

Satove je rasporedio po zidovima i policama svoga malenog tavanskog stana.

Dalje je živio u trudu, često uzaludnom, da svaki od stotinjak satova u isto vrijeme otkuca podne i ponoć.

Kada je umro, susjedi su ključeve njegova stana predali na istome onom šalteru u općini.

Satove je odnio antikvar.

Nikada više nisu istodobno otkucali podne i ponoć.

Vrijeme se razlilo kao đački akvarel.

Dnevnik jednog penzionera/86

Tko će koga ubit?

– Jesi sigurno natočio gorivo? – pita me stara dok spretno vrti nožem oko krumpira.

– Točno koliko sam potrošio – odgovaram nervozno. − Nema šanse da skuži.

Stara me gleda i istovremeno spušta posljednji oguljeni krumpir na hrpu koja viri iz posude. Zatim novine s krumpirovom korom sklapa, ustaje od stola i odnosi u koš. 

– Ali što ću s ogrebotinom? – pitam nervozno? – Da sam barem ja kriv, ne bi mi bilo upola žao. Majke mi, samo deset minuta na parkingu i…

– Ljudi su stoka – zaključuje stara. − Danas je nateže biti čovjek.

– Mama, ne pomažeš. Ubit će me!

– Tko će koga ubit? – viče stari i lupa ulaznim vratima.

Sledim se. Gledam u staru i izgovaram bez glasa:

– Otkud on? 

Njezino smireno lice dodatno me čini bespomoćnim. 

– Gdje si ti dosad? – viče stara, namiguje i sliježe ramenima kao da ga ni ona nije očekivala.

– Presložio sve. Eno je drvarnica, k’o apoteka.

Stari izuva cipele i navlači papuče. Svlači gornji dio radnog odijela i odnosi ga u kupanu. Od tamo viče:

– Onda? Tko će koga ubit?

– Ja tebe! – drekne stara iz kuhinje na što se stari odmah nacrta na vratima.

– Šta je sad?

– Jutros kad sam se vraćala iz dućana, vidjela sam da si ogrebao auto. 

Stari ulazi u kuhinju i širi ruke.

– Ma šta?

– Znači ti nemaš pojma? – upire stara bez da trepne okom.

– Ma tko je ogulio auto, sunce ti žareno!?

Stara stisne šaku, ispruži palac i prinese ga ustima hineći da pije, pa će podrugljivo:

– Znači opet je bilo ovo? Ne sjećaš se?

Stari grabi ključeve od auta i izlijeće iz stana. Stara urla za njim:

– Jednog dana ćeš ubit nekoga!   

U prozoru zahoda seoske kuće svakoga proljeća raste Megapolis.

Obično sredinom travnja, kada se već sve u prirodi razbudi, tu ose grade nove osinjake. Ne vraćaju se u one lanjske, ostavljaju ih da u prašini i paučini podsjećaju na napuštena tvornička postrojenja u predgrađima velikih američkih gradova, što ih povremeno gledamo dok se u filmovima B produkcije policija autima naganja s razbojnicima. 

Svake je godine sve više praznih nastambi u Megapolisu između staklenog okna i zatvorenih persijana u prozoru mog zahoda.

Tu se u velegradskom vrvežu i gužvi živi sve do pred kraj listopada, kad grad najednom opusti, kao što Zagreb opusti noću oko dva. I promakne samo po neki uljez, kukac ili mrav, noćni pijanac, pozornik ili putnik.

Sablasni tad stoje osinjaci i čekaju proljeće, to jutro novog vijeka.

Tada obično operem prozorsko staklo, ali osinjake ne diram. Važno mi je da se ose vrate tamo gdje im je dom.

I da ih opet gledam dok pišam, kako se kreću s druge strane stakla.

I da me hvata jeza.

Srijeda je i nema škole. Učiteljica je rekla da svi koji idu s roditeljima Sv. Ivi u Podmilačje ne moraju doći na nastavu. Nije došao cijeli razred.

Mi idemo autom. Mama, tata, brat, baka, jedan rođak i ja. Dugo smo se vozili i bilo je puno auta – nisam nikad toliko auta vidjela u životu. Crvenih, crnih, bijelih, čak sam i jedan žuti vidjela. U Travniku nema žutih auta osim jednog dugog koji vozi radnike, tako mi je baka rekla. I kaže da to nije pravi auto nego kombi. Kad mi budemo četvrti osnovne, pričaju, da ćemo ići u Sarajevo na Vrelo Bosne kombijem i da ćemo posjetiti Zemaljski muzej. U Podmilačju ima puno tih patuljastih kombija i još nekih većih a dužih – oni su k’o pravokutnici. Njih ne volim crtati. Ne volim ništa što je matematika.

Mama je ponijela hranu u onoj korpi od drveta koju u crkvu nosimo samo kad je Uskrs i nikad više jer se ona ne smije zaprljati i mora uvijek biti čista jer je to, kaže mama, korpa za crkvu, a tamo ne smije ništa prljavo, ružno, oštećeno. Baka kaže da bi nam se svi smijali kad bismo donijeli u ružnoj korpi i onda smo i Sv. Ivi ponijeli tu našu korpu za Uskrs. Ali moramo paziti, kaže mama, da bude na nekoj velikoj kuhinjskoj krpi na zemlji, da ne uđe zemlja u nju. 

Baka nam je rekla da moramo biti mirni i slušati na misi dok svećenik govori. Bratu je bilo dosadno – stalno se, kaže tata, vrtio i okretao, smijao, dobacivao drugoj djeci. A to koliko je djece bilo – k’o cijela naša škola zajedno. Bilo je more djece  i malo me bilo strah, ali sam bila sretna jer u tom moru nisam vidjela ove iz razreda. Kad se molio Oče naš, ja sam šaputala Sv. Ivi da me čuva od djece iz razreda ako krenu za mnom i ulove me i tuku. Učinio je čudo i nikog nisam vidjela… samo te nepoznate  ljude – neki su bili nekako odsutni i daleko, k’o da nisu u Podmilačju, a neki baš radosni. Kao moja mama. Ona se stalno smiješila i nekoliko puta teško uzdahnula. Ona uvijek uzdahne kad ide ono “koji je govorio po Prorocima”. Nisam je nikad pitala tko su Proroci, to je valjda samo za odrasle da znaju. Možda mi kaže kad narastem. Nije mi još rekla kako se peku bataci  – kaže – to ću ti reći tajnu kad narasteš. 

Puno je tajni koje mi mama obećava otkriti i moram čekati da narastem. Sad me zanima, hoće li Sv. Ivo pomoći, kad narastem, da me tada nitko ne tuče? I tko su Proroci, jesu li to neki ljudi koji nikad nisu bili djeca? Imam osjećaj kao da oni ne tuku nikoga.

Kaže mi moja draga da je danas ponedjeljak. Ja kimam glavom, jest, ponedjeljak je. I da mi je rekle ime nekog drugog dana, ja bih kimao glavom, jest, rekao bih, “a mogao bih napisati za Jergovićev portal neki kraći tekst, ako ga nisam već napisao”.

Pet para ja ne dajem za fusbal, ni za nogomet, kako se danas to moderno kaže. 

Niz Koševo kad bih silazio, pa kad se sa stadiona začuje huk svih onih trideset hiljada ljudi, meni kao da sove huču, i pomislim samo, djeco moja, ne znate vi šta je mogao Suchy.

Trideset i neke iz Beograda, iz Zagreba, prvaci države dolazili, najbolji igrači, sad da im imena ne spominjem, i ništa mu nisu mogli. Suchy je igrao sam protiv njih jedanaest, i kome bi dva, kome tri, a kome, bogme, i četri-pet golova svaki put znao zabiti. Ali novine nisu o tome pisale, nije bilo vijesti na radiju, nego kao da ništa nije ni bilo. Jer kako narodu objaviti da je nekakav František Suchy, čuvar pruge na Alipašinom mostu, nadigrao svih jedanaest najboljih fusbalista u Kraljevini Jugoslaviji, i to ne jednom, nego svaki put kad bi u Sarajevo došli? 

Ali vazda je tako bilo: što se u Sarajevu dogodi, kao da se nije ni dogodilo! Previše je to čuda za jedno mjesto i jedan ljudski vijek. A kad je previše čuda, onda više ništa nije čudo. Znalo se to, i zato Suchy nije mogao do novina i radija, zato su se vijesti o njegovim čudima prenosile od uha do uha, a ono što se prenosi tako narodna je pjesma, priča i legenda. Nije više istina.

Govorio mu ja: nemoj, bolan, preko pruge, idi okolo kad je pravilo takvo! Mogao sam ga prijaviti, mogao sam mu od plaće odbiti, ali nikoga nikad nisam prijavio ni kaznio, a kamoli njega.

E, da sam, bogdo!

Ponedjeljak je bio, dan nakon utakmice s beogradskom Jugoslavijom, manevarka mu, dok je dolazio na posao, preko pruge da ne bi išao okolo, obje noge kao nožem odrezala. Savršeno obavljen posao smrti. Ali neće ni ona!

Zatekao se tu student medicine da mu rane podvezuje i zaustavlja krvarenje dok doktori ne dođu. Kad sreća hoće, ako je i sreća…

Molio da mu noge sahrane u djedov grob na Koševu. 

I šta će, udovoljiše mu. Okupilo se na groblju more svijeta, radnici, činovnici, đaci i besposličari, redom kibiceri – danas se to kaže navijači – da sahranjuju noge Františeka Suchyja. Bit će da su i suze potekle. Čovjek plače čim shvati da ga je strefilo jedno nikad. A svatko je znao da nikad više neće biti fusbala kakav je igrao Suchy.

Poslije se sve zaboravi.

On je, nesretnik, poživio taman toliko da više ne bude onih koji će ga se sjetiti kad umre.

Pokopan je kao najveća sirotinja, o trošku općine, negdje ukraj groblja.

Bit će da mu je križ istrunuo, pa mu nisam mogao naći grob. 

Svaki bih put zapalio svijeću pod grobnicu obitelji Suchy, tamo gdje mu počivaju noge.

Tako bih i danas, da mogu.

PUSTA BOSNA XX

Pobijelio, kao da je paučinu prenosio iz sobe u sobu.
Ima da mi ostaneš moje sjećanje na tebe, čuješ!
Šta, pa i mesaru prsti noktaju između dva jaganjca.
Zamisli sonet, zadihan, zakasnio u himnu.
I tako praštaš, praštaš, zapraštaš se, i poslije te nema šta maknuti prašinu.
Munja koja oluju presjedi u mraku.

Ili tamo, gdje se nerođeni skrivaju od rađanja.
Ili ono što ruža u sebi misli o zemlji.
​Da je podmetnut lavor pod kuću.

BOSNA XXI

Prilog za dodatak romanu “ŠTO NA PODU SPAVAŠ”

GLAVA TRIDESET TREĆA

(Esmeraldin gitarist, Biografija, Četiri glave, Wikipedia)

Bahrudin Kaletović je rođen 1971. godine u Tuzli. Postao je poznat široj jugoslavenskoj javnosti u jeku sukoba u SR Sloveniji 1991 godine. U trenutku sukoba u SR Sloveniji Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA Zagreb – bio odaslan u SR Sloveniju.

U ranim satima 27. 6. 1991. godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne obrane (TO) SR Slovenije. Novinar Yutela Ivica Puljić je intervjuirao Bahrudina na liniji vatre na Krakovskem Gozdu, dok je ležeći u šumi držao položaj. Taj dvominutni intervju, a i sam Bahrudin, ušli su u kolektivno sjećanje svih pripadnika južnoslavenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog. Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971. godište, Fahir Imamović 1972. godište i Florim Kasumi 1971. godište) koji su u vojsku tek bili stigli. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba.
Sam Bahrudin je par dana kasnije bio zarobiljen od pripadnika slovenske TO.

Prema riječima njegova strica, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili. Nešto kasnije, Bahrudin i preostali zarobljeni regruti (vojnici) su dobili civilnu odjeću i pušteni su svojim kućama. Poslije nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti su dobili pozive da se jave u JNA kako bi doslužili ostatak vojnog roka. Bahrudin je bio odaslan u Đakovo gdje je služio ostatak vojnog roka kao dio 17. korpusa JNA – Tuzla. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru.

Bahrudin je i u Đakovu bio zarobljen, sa cijelom svojom jedinicom, nakon što se rat u Hrvatskoj rasplamsao, iako kao član vojničkog orkestra nije bio na samoj liniji fronta u Hrvatskoj. Poslije je bio pušten na slobodu.
Bahrudin se konačno “skinuo” iz JNA 29. 11. 1991. godine, na Dan Republike (SFRJ) koja tada više nije postojala.

Na početku rata u Bosni i Hercegovini, Bahrudin se prijavio u rezervni policijski sastav. Prema vlastitom svjedočanstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini je bio vezista, često na prvoj liniji fronta gdje je vidio pravi pakao.
Demobiliziran je po završetku rata 24.4.1996. godine.

Bahrudin se oženio 1993. godine. Iz tog braka mu se rodila kći Esmeralda i sin Damir.
Sanjao je da će biti muzičar i svirao je gitaru. Bahrudin je u vremenu nakon jugoslavenskih ratova svirao sa svojom grupom u Zagrebu.

Nesretno je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1998. godine kada je posjetio Tuzlu, da vidi porodicu, tj. novorođenog sina.

“Pošao je uvečer kolima, tu blizu, samo da odnese pare koje je njegov prijatelj poslao roditeljima. I poginuo je u tim kolima”, priča njegov otac Tajib.

Donjim putem, ako se ide od Drvenika prema Zaostrogu i prođe se Punta (jedan vrh vale nazvan je Punta, a suprotni je Puntin), uskoro prestaju kuće. S donje strane puta borova je šuma, s gornje magistrala.

Na mjestu na kojem se put spaja s magistralom velika je okuka. Dalje treba nastaviti oprezno, jer se pješači ukraj magistrale.

Ispod okuke gusta je borova šuma. Iznad su borovi prorijeđeni velikim požarom iz ljeta 1970.

Pod šumom je plaža, zvana Lučica, dvjestotinjak metara široka, od oblih, valovima vajanih kamenova velikih kao dječja šaka. Tu je, pod borovima, tokom ljeta 1968. ili 1969, formirana prva nudistička plaža. Strani turisti, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, skidali su se goli, a da nikoga nisu ništa pitali. Sablazan, koja je stvorena u selu, bila je bez praktičnih posljedica. Ljudi su pričali o golima, i samo im je ta priča bila važna. Zamišljali su ih.

Dok prolazimo donjim putem, prije nego što ćemo izaći na magistralu, ništa se ne vidi kroz borove krošnje. Samo se čuju glasovi, vrisak djece u moru, udarac napuhnutog madraca o morsku površinu, životi plaže. 

Nono i Nona tu su uvijek dobro raspoloženi, smješkaju se, sve je sa svijetom dobro, dok god postoje ovakva mjesta.

Na magistrali me ne mogu držati za ruku. Prvi ide Nono, metar iza njega ja, metar iza mene Nona. Gledaj pred noge, strogo mi govori ona.

Strah me je, ponosan sam.

Ovo je moj prvi ponos: puštaju me samog, iako mogu otrčati pod auto, iako ću moći, nekoliko stotina metara dalje, kad nestane bankina uz magistralu, pasti u duboku profundu. Nona ne zna koliko me vuče da odem pod auto, da se bacim u profundu.

Ali još uvijek smo tu, kod okuke, iznad Lučice.

Tu će u zimu 1971, od Zaostroga prebrzo naići kamion s prikolicom, okuka će ga prevariti, izvrnut će se u plitki jarak, i na sve strane rasut će se jabuke.

Djeca su trčala iz Drvenika i iz Zaostroga da jedu jabuke.

Pokraj kamiona na rubu magistrale sjedio je vozač, Makedonac, i gorko plakao.

Nisu me pustili samog na magistralu, onako kako su išla druga djeca, nego je Nono išao sa mnom.

Uplakani čovjek govorio je da uzmemo jabuka, ali mi nismo htjeli.

Ne uzimaš jabuke kada čovjek plače, znali smo isto obojica, Nono kojem je bilo 75 i ja kojem je bilo 5.

Iste je godine s druge strane okuke, dolje u krošnje borova, sletio divlji fićo. Tu će zauvijek ostati. Ili sve dok ga u nekoj budućnosti odozdo ne izvuku makarske službe. Ali tada nas više neće biti u Drveniku, jer ćemo zauvijek otići.

Krajem juna i početkom jula išli smo u Sarajevo. Dva ljetna mjeseca u Drveniku su umjesto nas provodili teta Viola, barba Dragan, Vesna, Pepe, Mladen… Stizali su iz Moskve, Helsinkija, Zenice, vedri, bogati i puni planova.

Mi smo se vraćali u septembru. 

Tada više nije bilo turista.

Tokom septembra i oktobra, jedne godine i sve do 15. novembra, kupali smo se u Lučici. Ja sam naokolo istraživao tragove nudista, tragove golih ljudi, papiriće sa stranim natpisima, zahrđale kutijice krema za sunčanje, požutjele novine s fotografijom Willyja Brandta.

Tko je ovo?, pitao sam Noneta.

Zašto kleči?

Samo sam Noneta to mogao pitati. Sramio bih se pitati ikoga drugog zašto čovjek iz novina kleči.

Veliki svjetski hit grupe „Animals“ iz 1964. godine – „Kuća izlazećeg sunca“ (The house of the rising sun) nastao je u XVII vijeku kao djelo londonske prostitutke iz četvrti Soho, kojim je u dugim noćima nadahnuto oplakivala svoju zlu sudbinu. Tužna melodija i njen sumorni tekst brzo su prihvaćeni među koleginicama iz branše, pa je tako ova pjesma za kratko vrijeme postala jedna vrsta esnafske himne. Širenjem tržišta najstarijeg zanata iz Londona na novi američki kontinent, prenesena je i melodija koju su djevojke pjevušile u trenucima nostalgije i očaja, a njen tekst objeručke su prihvatali i prilagođavali sebi okovani i obespravljeni afroamerički crni robovi.

Na svom putovanju širokim prostranstvima Novog svijeta, pjesma je 1862. godine stigla i do Nju Orleansa, gdje se u ulici Sent Luis nalazila javna kuća gospođe Le Soleil Levant čije je prezime na francuskom jeziku značilo „Izlazeće sunce“, pa je po tome dobila ime i pjesma, i njena zanatska radionica najstarijeg zanata na svijetu.

Negdje baš u to vrijeme, desetinama hiljada milja istočno od ulice Sent Luis, u Otomanskom carstvu koje se u širokom pojasu provlačilo Balkanom, između dvije male i međunarodno još nepriznate države zvane Crna Gora i Srbija, Osmanilije su u plodnoj dolini Lima osnovale vojno utvrđenje i oko njega varoš Berane, čija se južna granica nalazila na teritoriji sela Vinicka. Trebalo je da prođe čitavih pola vijeka, pa nakon toga još šest godina i tri rata, da bi se varoš okrenula prema zapadu i kolektivno zaputila u pravcu Nju Orlansa. Sposobni kakvim nas je sami Bog dao, vrlo brzo smo nadoknadili razliku. Čim smo osjetili da smo se dovoljno približili Novom svijetu, i nama je ovdje polako počelo da sviće. Gospođa Plana Čejović otvorila je u Beranama prvu zanatsku radionicu najstarijeg zanata na svijetu, pa je i ovaj grad napokon dobio svoju „kuću izlazećeg sunca“, a svjetlost crvenog fenjera obasjala nam je široki put od žute cigle koji vodi pravo u budućnost. 

Međutim, zli komunisti koji nisu htjeli “ni na istok, ni na zapad”, kako onomad reče Džej, pogasili su nam sve crvene fenjere i opet nas ostavili u potpunom mraku još čitavih pola vijeka. No, kako ničija ne gori do zore, i njima se jednom počeo nazirati kraj. Mogli su da nam oduzmu sve, ukinu vjere i nacije, poruše crkve i džamije, ali da nam ugase hormone, to nisu mogli nikada. Detaljnim prebrojavanjem krvnih zrnaca hormoni su nam ponovo krenuli na juriš, pa se već krajem osamdesetih godina čitav Balkan pretvorio u veliku kuću razvrata gospođe Le Soleil Levant iz ulice Sent Luis broj 830. 

Uz našu tradicionalnu preduzimljivost i veze, vrlo brzo smo razvili posao do te mjere da smo bacili u zasjenak čak i dugogodišnju uspješnu karijeru gospođe “Izlazeće Sunce”. Ali mi ne bi bili mi da na kraju uvijek nešto ne upropastimo. Nekontrolisani izlivi hormana doveli su Balkan do krvavog međunacionalnog incesta neslućenih razmjera. U divljem zanosu niskih strasti, upleteni kao klupko zmija tokom parenja, negdje smo zaturili ključeve kuće izlazećeg sunca, i ostavili joj širom otvorena vrata i prozore. Sva prljavština, grijeh i razvrat začas su iskuljali napolje, i više ih ni gospođa Le Soleil Levant, ni gospođa Pandora nisu mogle pohvatati i spakovati natrag u kutiju. 

Nakon što se sjeme zla uvuklo u svaku pukotinu, slivnik i trotoar balkanskih ulica, oni koji su ih još imali pošli su natrag svojim kućama, misleći da će nakon svega moći ponovo da žive mirnim palanačkim životom. Vratili su se svom tradicionalnom sitnošićardžijskom biznisu, ali ćemo ipak svi zajedno ovdje još dugo ubirati gorke plodove našeg krvavog kolektivnog orgijanja.

Od velike kuće izlazećeg sunca ostao nam je na kraju samo veliki hit grupe Animals, sjetne melodije i tužnih stihova londonske prostitutke iz XVII vieka. A ovdje u Beranama, na istom onom mjestu gdje je gospođa Plana Čejović prije skoro 90 godina otvorila prvu varošku kuću izlazećeg sunca, danas se nalazi mali i mirni kafe bar pod imenom Sunset. Iako to u prevodu znači “Zalazak sunca”, ova čudna simbolika još uvijek nije dovoljan znak da smo se iz svega izvukli čistih ruku i svijetla obraza. 

Od zalaska do novog izlaska sunca treba prebroditi dugu balkansku noć. A Tarantinovi filmovi “Od sumraka do svitanja” najobičnije su lutkarsko pozorište prema ovdašnjim noćnim morama i posttraumatskim sindromima, obojenim krvavim tragovima naših balkanskih “Animalsa”.