u snu mi dođe
pa pobjegne
uvijek
ona najbolja

Ne volim nedjelje. Mama uvijek nedjeljom radi i dođe tek oko 7 navečer. Brat i ja smo sami s babom Margom i tatom. Baba i ja poslije ručka odemo u našu sobu i ispričamo se, kaže, k’o da smo velike. 

Jednom mi je  pričala da postoji selo Dub, daleko od Guče Gore, i da je tu nekad bila stijena i ljudi koji su živjeli nisu mogli nigdje, pa su je rukama srušili. Baba kaže da su oni muslimani i da su se, kaže, jadnici dobro napatili dok su macolama i rukama tunel napravili. Baba je tamo išla kad je bila mala kao ja. Vodila je, kaže, njena mater kad je bio Duhovski ponedjeljak. Bio je, priča baba, veliki zavjetni križ, velik k’o čovjek. Nasred jedne livade. Ispred tog križa stanu ljudi i fratar i onda se mole. 

Tamo je, kaže, bila misa pod nebom i da su muslimani, koji su okolo kopali zemlju, prekidali rad na zemlji i ostavili motike da ne stvaraju buku. Njima bi, kaže, dobrodošlo da malo sjednu, vode popiju i odmore se. Nije niko, kaže baba, nikome smetao. 

Baba kaže da se išlo dugo pješice od Guče Gore do Križa u Dubu i da je fratar išao prvi u koloni, a onda narod… uvijek je, kaže, bilo vruće i hrana se nosila u zavežljaju. Baba je nosila jabuke i šaku oraha, a njena mama vodu i postekijicu da sjednu na nju.

Baba je jednom pitala tatu bi li mu bilo mrsko odvesti nju i mene da vidim Križ u Dubu i on joj  je rekao da je Križ u ratu srušen. Tada sam prvi put čula rat. To je sigurno nešto strašno i svi se tuku. Sigurno je i moj tata nekog tukao, a možda je i on dobio neke prave batine. Baba ne vjeruje da je to u ratu srušeno, kaže mu da trebamo otići i provjeriti. A tata je pita, hoće li ona srediti da UNPROFOR ide s nama gore jer nije sigurno. Baba kaže da ona ne zna nikog, al’ će se raspitati po komšiluku u gradu. 

Znam da UNPROFOR živi ispod naše zgrade i da stalno trče okolo i mi ih se plašimo jer nose puške. Kad god ih vidimo da trče, pobjegnemo u garaže. Ne bih voljela da idemo s UNPROFOR-om, bolje nam je da idemo same. 

Pitala sam babu što su to Duhovi, a ona je rekla da je to dan, jedini dan kad je Duh sveti cijeli dan u šetnji i da dijeli ljudima darove. Baba kaže da na taj dan svi ljudi na svijetu dobiju neki dar od Boga. Netko, kaže baba, dobije snagu, milost, dobrotu, ljubav, a najviše svijeta, kaže, dobije blagost, ali sve to brzo nestane pa se mora čekati iduća godina.  

Pitala sam babu zašto brzo nestane, a ona kaže da je to zato što čovjek kratko pamti i malo cijeni darove. Nije mi ništa jasno, a baba kaže da Bog daje darove stalno, a posebno na Duhove, i da nije ostao niko na svijetu tko nije dobio neki dar Duha Svetoga. 

Pitala sam je tko je točno Duh Sveti, a rekla mi je da je to poštar s neba, poštar koji radi za Isusa Krista.

Otac je donio veliki drveni šah, iznutra postavljen zelenom čohom.

Bilo mi je skoro osamnaest, tad sam već znao da ne mogu naučiti ovu igru tako da pobjeđujem.

I on je znao da me više ne zanima šah, ali ipak ga je donio.

Ovo izrađuju zatvorenici u Foči, rekao je.

Vjerojatno je šahovsku garnituru, skupa s pričom, dobio na dar od nekog od svojih pacijenata.

Možda od upravnika zatvora, ili zatvorskog čuvara, kojem je oslabilo srce.

Nikada nismo zaigrali.

Nikada na toj ploči, s nejednako rezbarenim figurama, nije odigrana nijedna partija šaha.

Premještao sam je na Sepetarevcu s jedne na drugu policu s knjigama, i uvijek kad bih na nju naišao mislio sam da su je izrađivali zatvorenici slavnoga zatvora u Foči. Jedan koji je ubio, jedan koji je pronevjerio velike novce, jedan koji je bio nacionalist, pa je planirao da ubaci otrov u vodovod, jedan koji je napisao knjigu što se nije svidjela onima kojima se trebala svidjeti, i još jedan koji ništa nije bio kriv, ali su ga nabijedili…

Ova šahovska ploča i ove figure nisu izrađene da netko pomoću njih igra šah, nego su bile izrađene da netko pokušava zamisliti tko ih je izradio.

Tako je i s drugim predmetima. 

S balkona ga se malo teže vidi
Pod skutima pelegrinke
Ne zna zeleni SAAB
Da je živi lim, a abandan.
Trista metara južno
Gdje su, kao u pjesmi Joni Mitchell
Raj prekrili parkingom
Žuti Volvo žutuje.
Odavno vlasnik SAAB-a
LM iz Lovretske, ne igra
Na igralištu koje je pojeo asfalt
Pa je vlasnik Volva
Doktor PP iz Zoranićeve
Mogao uredno parkirati za stalno.
Odavno, i za stalno, stalno je nestalno.
I nema više Limba, ukinut je dekretom
Pa ni žutog ni zelenog švedskog lima
Ako preko ruba ubacimo i vlasnika
Sjene sjećanja zjape, abbatesukarst
Na mjestima njihovih nepokreta.

Pedesete su, vrijeme uroka i baba gatara.

Pokušavali su imati djece, ali nije išlo.

Urok je prejak, uvjeravale su je komšinice.

Umrla je ne navršivši tridesetu, od jada.

On je od tog vremena počeo obilaziti milicijske stanice i prosekturu u podrumima koševske bolnice, raspitivati se kad će identifikacija.

Nestala nam je kćerka, govorio je, ali svi su znali da izmišlja, i začudo mu se nisu rugali, nego su ga sućutno puštali na identifikaciju, službenici i inspektori iz odjela za krvne delikte u formular bi upisali: nalaz negativan, i tako se nastavljalo godinama.

Radio je u Energoinvestu, odlazio na godišnje odmore, viđao se sa ženama. Živio je normalnim životom, u svemu, osim u tome što je barem jednom mjesečno odlazio u prosekturu, nadajući se da će identificirati svoje nerođeno dijete. Mrtvo.

Nastavio je i nakon odlaska u penziju.

Bilo je to vrijeme kada je milicija već postala policija, dva mjeseca prije prvih višestranačkih izbora, kada je, dodirnuvši obraz nepoznate utopljenice, rekao:

Ovo je moja Bojana!

Na riječ su mu predali leš žene koju nitko nije tražio, da ga u miru sahrani i ožali. Nisu ga pitali za papire.

Malo zatim je umro.

„Kavalov jek“, kao knjiga, ali i kao stvarni jek u meni je. Kao osmozom zvuk se raširio i tu nastanio. S njim i neizbježni svijet onoga koji ga je izmamio da se javi u neko nedoba, među svijetom koji jedva da i pamti riječi kojiima se opisuje. Jer sve je u riječima, Borhesovski, one u sebi kriju smisao svoga postojanja kao smisao i našeg postojanja. Ta veza je trajnija nego što se etnomuzikološki objašnjava i prihvata. Ona je veza i sa ostalim riječima koje su se našle u pjesničkoj zbirci Srđana Sekulića kao kakvom balkanskom spomenaru. 

Smisao pjevanja ne može se odgonetnuti odjednom, niučemu. Pjesnik traga kroz jezik, na prvom mjestu, potom religiju, ili prosto vjeru, da bi došao do naizgled jednostavnog, ali veoma složenog odgovora, kao u bajkama. Ima kod Srđana Sekulića mnogo toga što povezuje na bohesovski način svijet bajki i pjesnikov svijet, prvenstveno njegov zanat, kojim se, opet uz Božiju pomoć, dolazi do stihova ove vrste:

„Nađoh u tebi
Svu radost što svet
Pružiti može meni.

Korenu stremi“

U većini svojih pjesama Sekulić uspostavlja mitske slike i odnose. Prvo porodica, majka, ostala rodbina, potom zemlja, hraniteljica, ona koja nam obnavlja snagu, pa voda kao kiša, da, i ljubav bez koje ništa ne može, sve umijeće rimovanja ostaje prazno, nema u njemu supstance od koje će se stvoriti stih. Posebno se stvara mitski oreol oko izbjeglištva, odnosa između kosovske i vojvođanske ravnice. Ništa Sekulić nije u nasilnoj seobi izgubio a da se ne pojavljuje u njegovoj poeziji, time on obnavlja svoj svijet, koji nije i svijet njegovih bližnjih. Oni mogu da uđu u njegov svijet, ali ostaje zagonetno da li on može da uđe u njihov svijet da bi im vratio zavičaj. Jer njihov je zavičaj jedan, a pjesnik ima više zavičaja, zavisno od njegove imaginativne snage. I ne samo imaginativne snage, nego od unutrašnjeg opredjeljenja, razrešenja stalne dihotomije, koja polazi od šta sam a završava sa čiji sam. Piše: 

„U meni se vodi večna
borba.
Borba između Halake i Hagade.
Između Zakona i Legende.
Proze i poezije.“

„Šestougaoni stub“, pjesma višeznačna, čvrsta, vibrirajuća, moćna. U njoj smo svi, jednako narod i njegovi sveštenici, jednako skloni zaboravu, jednako skloni razapinjanju, uništavanju, nipodaštavanju.  Naizgled sve se zbiva u Vrbasu, ali Vrbas je samo izgovor da se napiše pjesma koja će se događati reklo bi se u svim varošicama, gradovima, ma kako se oni zvali. 

„Kroz istoriju smo
naučili da je najlakše
viknuti:
Raspni ga!“

S lakoćom Sekulić prelazi prostor i posmatra svijet drugog proroka i drugih običaja. Poslije grada Vrbasa u Vojvodini, evo nas u Zenici, u pjesmi pod naslovom „Rahmetli Muhamed“. Pjesma posvećena zaboravljenom piscu Muhamedu Kondžiću, čiju sudbinu Sekulić pruža i kroz jevrejsku knjigu, da bi je učinio svetom. Svaka dobra pjesma i jeste sveta. On povezuje temelj imena koje je sveto, sa onim što je životna realija. 

U pjesmi „Fitur“, naziv zagonetan, riječ zagonetna, koja je zapela za pjesnički duh Srđana Sekulića, jeste samo još jedan pojam, u ovom slučaju iz rječnika Cincara, gotovo iščezlog naroda. Kao i u većini pjesama ove zbirke on tu riječ prisvaja kao riječ svojih predaka, kao dio velikog rječnika njegove prošlosti. A pjesma njegova govori o jednom uhvaćenom trenutku u zavičaju Maka Dizdara, majstora starih riječi, predačkog rječnika. Tu je srž njegove poetike:

„učim jezik svojih predaka“

Slično se susreće u pjesmi „Vulpe“, u oba slučaja javlja se duh jednog iščezlog naroda koji je živ dok žive njegove riječi. Za Sekulića to su riječi i njegovih predaka. A cincarski putevi su teško dostupni. Na tom putu, zapravo, tim putevima, svaka riječ ima mitski oreol, na koji se onda naslanjaju priče i legende.  Za pjesnika se lijepe te priče, on ih pretvara u svoj rodoslov, u svoju poetsku prošlost. 

Srđan Sekulić povezuje prebogati balkanski jezički prostor pjesmama u kojima se bratimi sa pjesnicima i pamjatnicima različith naroda i religija, jer on tu sve naprosto prihvata kao svoje, tu uopšte nema nikakve dileme. Po tome me podsjeća na zaboravljenog srpskog prevodioca Dragišu Stanojevića, koji je u svoje slobodne prepjeve velikih pjesničkih djela uzimao jednako riječi ekavske, ijekavske, ikavske, ne vodeći računa o Vukovom upozorenju da se ne miješaju narječja. Srđan Sekulić ide korak dalje, on miješa jezike i nasljeđa, prihvatajući sve ono moćno što ga privlači kao njegovo. Kao u pjesmi „Podosoje i fra Karlo“, koju završava:

„a ti ćeš u crkvici Sv. Nikole
zapaliti voštanicu
da gori za njega
i za Jurišića Karla

Pisca i fratra
brata do brata“

To je suština njegove poetike u „Kavalovom jeku“, to „brata do brata“, bar kako je ovaj čitalac shvata i prihvata, kao jek vremena i naroda. Poezija koja protresa čitaoca kao mali jezikotres. 

Noć 26. na 27. juli 1997. vrela je i vlažna. 

Na Zlarinu sam, u minijaturnoj sobi tijesnoga kamenog kućerka.

Nekoliko puta se dižem iz postelje, izlazim na taracu, pod tabanima ona je čvrsta i glatka – jedini je to ugodan osjećaj, slušam noćne zvukove, i vraćam se postelji koja je već sasvim mokra.

Zora je, i ne primijetim da sam zaspao.

Osjećam da se nešto loše zbiva. Ljudi je sve više, Sarajevo, Zagreb, ulice dvaju gradova nastavljaju se jedna na drugu, svijet je u opasnosti, tako je svima javljeno, a opasnost se može otkloniti samo ako me se ubije. U suprotnom, gotovo je, nestaje svijeta.

Bježim, osjećaj biva sve intenzivniji, raste u meni užas. U početku pomišljam da je ovo san, ali kako kad od vrućine ne mogu da spavam? Kasnije vidim da nije san.

Sve to traje veoma dugo. Minutama, satima i godinama. Bježim od sviju, i u tom se bježanju izmjenjuju znani i neznani progonitelji. Najgore je kad me gone oni koje sam volio.

Naglo se uspravljam u postelji, svud naokolo je neko prejako svjetlo, bljesak Sudnjega dana, grudi mi pritišće gvozdena čizma, mirišu lavanda i sol Mediterana, ali ja ne mogu da dišem.

Između dvije sam stvarnosti, jedna je uvjerljivija od druge.

Povjerujem u onu manje uvjerljivu i vraćam se.

Sljedećih noći, kroz mjesece i godine, san se ponavlja u slutnjama i fragmentima, ali nikad u cjelini.

Ne smijem na Zlarin.

Kako je jedna od njegovih najupadljivijih odlika nepredvidljivost, možda i nije čudno što Bob Dylan ima osebujan odnos prema konceptu albuma. Pored par apsolutnih klasika, koji su pritom u velikoj mjeri i definirali formu (odmah je i proširivši na dvije ploče), često bi, naime, od snimljenog materijala znao odabrati po općem sudu ni izdaleka najbolje verzije, pa čak ni pjesme. K tome, mada je štedro demonstrirao kako je bez konkurencije po pitanju upućenosti i u najopskurnije opuse te temeljitom poznavanju baš svih vrsta američke muzike (koja, dakako, potječe iz Evrope i Afrike), nikada zapravo nije objavio neosporno remek-djelo isključivo od tuđeg materijala, dok se uz tek jedan izuzetak – Hard Rain, na kojem je drastičnom žestinom prearanžirao i stare i nove pjesme u definitivne oblike – ne može reći ni da proslavio živim albumima izdavanim u stvarnom vremenu, premda je njegova koncertna karijera po dugovječnosti, broju nastupa i raznovrsnosti također nadaleko bez premca, te sveudilj nudi prvoklasnu građu, kako se vidi po izdanjima u Bootleg Series. Sve u svemu, četrdesetak albuma kroz šest decenija pokazuju da Dylan albume tek ponekad odstupa od toga da ploče smatra predloškom za koncertne izvedbe i da uglavnom nastoji u studiju boraviti što kraće – za prvih mu je 16 albuma tako dostajalo ukupno tri mjeseca, dok su, za usporedbu, Beatles samo na Sgt. Pepper utrošili 129 dana. U svega tri i pol godine, od lipnja 1964 do studenog 1967, snimio je pet djela od kojih bi mu maltene svako za sebe osiguralo historijski i umjetnički status koji zasluženo uživa. Na još uvijek samostalnom Another Side of Bob Dylan raskrstio je s predodžbom o bilo kakvom fiksnom muzičkom, nekmoli idejnom, identitetu, posežući za mnoštvom stilova, uključivo i latinske provenijencije, razvijajući potencijal korištenja pjevane riječi do neslućenih razmjera, kako rimovanjem, tako i u svakom pogledu nepredvidljivom artikulacijom, uspostavivši posvemašnju dvosmislenost kao jedino načelo. Napola električni Bringing It All Back Home odlučno ističe crnačke utjecaje, naročito s obzirom na ritmičku fleksibilnost i pomaknute akorde koji melodiju čine jasnom koliko i neuhvatljivom, dok su tekstovi manje organizirani logički a više aliteracijama i asonancama, što sve skupa u prvi plan dovodi izvedbu kao cjelinu verbalnih i metričkih okolišanja koja daleko nadilazi zbroj dijelova. S nemalim osloncem na virtuoznost Mikea Bloomfielda na gitari i Ala Koopera na hammond orguljama (koje, inače, nikad ranije nije svirao), ironično samosvjesnim pristupom tradicijama kao što su rockabilly, country blues i jazz balada, Highway 61 Revisited predstavlja obrazac za sve albume koje će objaviti u 21. stoljeću, pa i vrhunac elokventne eluzije i aluzivne aproprijacije, “Love and Theft”. Elektrofonijsku sofisticiranost postignutu na ploči koja je najviše vezana uz New York premda je snimljena u Nashvilleu, dvostrukoj Blonde on Blonde, sâm će opisati kao thin, wild mercury sound, u kojem teturavim blues tercama i kvintama daje osebujnu preciznost, preobraćajući linearne sljedove u beskrajne cikličke forme. Potpuno suprotno, John Wesley Harding, snimljen, kako svjedoči bubnjar Kenny Buttrey, za ciglih šest sati, demonstrirat će da se pravocrtnost i neiscrpnost ne isključuju te da su i unutar kriptično sažetih pjesama moguća svakovrsna iznenađenja – recimo, izostavljanjem refrena. Uz mnogošta drugo, Blood on the Tracks posebno izdvaja radikalan utjecaj Joni Mitchell na gitarske štimove, provodne motive i složenu narativnu strukturu, što na Desire, koji je skoro čitav snimljen u jednu noć, obogaćuje neponovljiva usklađenost s Emmylou Harris u harmonijskom aspektu i sa Jacquesom Levyjem na tekstualnom planu, dok funkcionalne distonacije i vokalne permutacije dosežu idiosinkratične krajnosti. Od naslova i omota, pa do samouvjerenosti kojom prastare rifove i fraze pretvara u nešto što se nikad nije čulo, Time Out of Mind po svemu je programatski album – kad ne bi bio trideseti po redu. 

1. Blonde on Blonde (C2L 41 – 20/6/1966) 
2. Desire (PC 33893 – 5/1/1976) 
3. Bringing It All Back Home (CS 9128 – 22/3/1965)   
4. Hard Rain (PC 34349 – 13/9/1976)
5. Blood on the Tracks (PC 33235 – 20/1/1975)  
6. Time Out of Mind (C2/COL 68556 – 30/9/1997)
7. Highway 61 Revisited (CL 2389 – 30/8/1965)  
8. Another Side of Bob Dylan (CS 8993 – 8/9/1964) 
9. John Wesley Harding (CS 9604 – 27/12/1967)  
10. “Love and Theft” (CK 85975 – 11/9/2001) 

Jutarnji list, 27/6/2020

Sud je uveo stroge protuepidemijske mjere.

Tužitelji, tuženi i advokati stoje u redu pred kapijom, u intervalima od po dva metra, uredno, uz povremene varijacije, kao note u kajdanki.

Grije prvo julsko sunce, trideset je već u zraku. Tuče zvizda u tjeme i čelo.

A kad su konačno na redu za ulazak, figura s maskom i vizirom mjeri im temperaturu.

One s fibrom, a takav je svaki osim pokojeg pothlađenog mrtvaca i ledenjaka, ostavljaju sa strane na hlađenju pod uključenim klima uređajem, pa im nakon petnaestak minuta tretmana ponovo mjere temperaturu.

Sve rasprave kasne, sve više je bolesnih u svijetu.

ubij, de, bolan
bar ovu muvu