(Amir Brka: Sa pjesnikova odra, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020.)

Nakon Nebeskog nomada (2019), jedne od najznačajnijih pjesničkih knjiga južnoslavenskog govornog prostora, gdje je Amir Brka čak u 191 sonetu ne samo ovladao tom najsloženijom poetskom formom nego i isprepleo metafiziku, historiju, kulturu, egzistenciju i njen društveni kontekst, ovaj pjesnik napisao je dvije poeme: San o gradu (2020) i Sa pjesnikova odra. I dok je u knjizi soneta čovjeka osmotrio iz ugla metafizičkog nomada koji od mitskog zasnova čovječanstva putuje ka sadašnjosti, a potom pada u historiju u čijoj se tragičnosti nikad ne smiruje, da bi se, na koncu, sručio u apsurd egzistencije koji nadvladava idejom stvaranja, Brka se u poemama najprije locira u utopijsku viziju rodnog grada koja se realizira u oniričkim sekvencama, a potom i u srušenu egzistenciju Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji je postao simbolom Tešnja i njegovog kulturnog identiteta. Ako je u Nebeskom nomadu dostigao antologijske vrijednosti sonetne forme, u ovim dvjema poemama Brka potvrđuje svoju jedinstvenost u našoj savremenoj poeziji.

Postoji u poemi Sa pjesnikova odra osobena vrsta estetske i transcendentalne pravde, ili barem čežnje za njom, koju može donijeti samo poezija u svom uvjerenju da se uzdiže u prostor iznad stvarnog, pretačući u njemu tragediju u ljepotu, besmisao u estetsku nadu, smrt u vječno trajanje u jeziku; konačno: oblikujući nadu da je u jezik, i samo u njega, položen autentični oblik postojanja – nedostižan u svakom obliku stvarnosti. To je ona nada koja poeziju i čini najvišom sublimacijom ljudskog duha, jer u minimumu jezika ostvaruje maksimum poetskog mišljenja i emocije, sjedinjujući čulno i misaono u riječi kao osnovi našeg i zemaljskog i izvanzemaljskog trajanja. Ta pravda, ma kada došla, godinama ili stoljećima iza zbivanja o kojima pjeva, uređuje poredak ukupnog vremena i ljudskog iskustva u njemu, objedinjujući prošlost, sadašnjost i budućnost u cijelo nepojamno jedno, kako se kaže u ovoj poemi, ili u trovremensku dimenziju poezije, kako naglašava T. S. Eliot u svom čuvenom eseju Tradicija i individualni talenat.

Tom pravdom i čežnjom za njom obilježeno je sve u ovoj Brkinoj poemi. Ona omogućuje Musi Ćazimu Ćatiću, tragičnoj figuri bosanskohercegovačkog pjesništva, da nam se više od cijelog stoljeća iza svoje smrti ispovijeda u svojim predsmrtnim momentima, svjestan da neizlječivo bolestan piše svojoj sestri Hasni u Tešanj, jedinom prisnom biću koje mu je preostalo u skršenom životu. Ova predsmrtna ispovijest pisana je u časovima bolesničke groznice u kojoj se miješaju stvarno i fantastičko, delirij i fantazija sa bolničkom realnošću. U svojoj ispovijesti Ćatić je zagledan ne samo u smrt nego i u kompletan svoj život, ali i u ono iznad njega, u metafizički beskraj iz kojeg pjesniku tuče praznina. Jer, on je izgubio vjeru u Boga, s gorkom spoznajom da ga je Bog napustio, ili je, možda, sam sebe od Njeg odagnao, pa mu se neće ni obratiti u svojoj milosti prije smrti, niti učiniti da mu smrt bude, kad već život nije, sa islamskim imenom hairli.

Ali, ta pravda omogućuje i prekogrobno saosjećanje, čak potpuno saživljavanje onog koji piše poemu Sa pjesnikova odra, aktuelnog autora Amira Brke, sa onim što se u njoj ispovijeda, Musom Ćazimom Ćatićem. U tom saosjećanju i saživljavanju, gdje Brka postaje pomalo Ćatić, a Ćatić se izdiže iz svog vremena stapajući se unekoliko s Brkom, ostvaruje se ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru. U njemu je mlađi pjesnik iz svoga doba, njegovog iskustva i horizonta znanja, naprosto obgrlio starijeg pjesnika, njegovu patnju i odbačenost od svijeta, izdižući ga anđeoskom gestom iz surovih okvira realnosti u beskraj estetskog polja u kojemu su za Ćatića mogući i harmonija, i egzistencijalni smiraj, i ljubav preko granica smrti. Tu, u tom beskraju estetskog, gdje postoji jedino poezija, dokle ne dopire trošna, prizemna stvarnost, Ćatić je ovom poemom uzdignut na panteon neprolaznih, vječnih pjesnika, tamo gdje taj u svome vremenu neshvaćeni i odbačeni pjesnik i pripada, i tamo gdje ne mogu doprijeti današnje, u osnovi ideološke, prizemne manipulacije njegovim imenom i djelom. U tim manipulacijama pjesnik je sveden na ideološki znak kreatora redukcionistički zasnovanog, getoističkog i arhaiziranog, klerikaliziranog koncepta bošnjačkog kulturnog i ukupnog nacionalnog identiteta. Takav identitet kreiraju oni i onakvi koji su pjesnika za njegova kratkog života anatemizirali i osudili čak i na sahranu izvan zvaničnog religijskog groblja, tamo gdje se sahranjuju najgori otpadnici koji su porušili sve društvene norme. Zato se to tešanjsko groblje i zove Obješenica, gdje sámo ime sugerira da se u njega sahranjuju oni koji su počinili najveći mogući grijeh. Anatemisani pjesnik u Brkinoj poemi svoju gorku životnu sudbinu odbačenosti ispovijeda poredeći se sa kurjakom iz čuvene Petőfijevijevoj pjesme, naglasivši da je bio progonjen poput njega u surovim društvenim okolnostima. Istodobno, on naslućuje i da će se u budućem vremenu, dugo iza pjesnikove smrti, nastaviti takav oblik progonstva:

(…) A doći
će, jednom, slutim, čak i pjesnik lažni, hulja koja će me,
zlobna u svom demonskom talentu, i za vječnost grozno
obijediti, klevećući kako bogotvorio sam čašu… Već
njegovu mržnju ćutim, i srsi me čudni, kao vaške, od
njeg spopadaju…

U borbi za transcendentalnu i estetsku pravdu za Ćatića, Brka se ukazuje kao kritičar dva doba: Ćatićevog, u kojem dominiraju sile destrukcije, konzervativne i osione u svojoj moći, i našeg današnjeg, u kojem se te sile restauriraju – zauzimajući vrhove političke, akademske, kulturne i religijske moći i kreiraju redukcionistički, biopolitički tip kolektivnog identiteta, u kojem nema mjesta za istinskog, već za Ćatića svedenog na narative i simbolički imaginarij tih sila. Tako je Ćatić višestruko progonjen lik, oklevetan kao pijanac i nevjernik, neko ko je bogotvorio čašu, kako bi rekao pjesnik demonskog talenta, a onda i lik izvan normativnog narativnog polja kojim ideologija određuje granice savremenog bošnjačkog identiteta. Unutar stege ideologija Ćatić je pjesnik zarobljen u kolektivni mentalni kavez. No, ne samo on već i njegova poezija, pa Brka u svojoj saosjećanoj lirskoj gesti i potrazi za transcendentalnom pravdom dolazi kao Ćatićev dvostruki osloboditelj, a ne isključivo kao pjesnik tinovski pobratim u svemiru.

Taj dvostruki osloboditelj vidi Ćatića u njegovoj višestrukoj drami, spisateljskoj, dakle drami stvaranja, egzistencijalnoj, gdje je u prvom planu osjećaj kolektivne odbačenosti i otpadništva, drami ateizacije, u kojoj Ćatić gubi vjeru u Božanstvo, predajući se kartezijanskom logocentrizmu sa usklikom Razume ljudski, ti si boštvo moje – pri tome čelom udriv u zidove neprobojne, a sve njih natkriljuje drama spoznaje trošnosti i propadljivosti historije i drama suočenja sa smrću. Tako ostvaren, dramatski okvir poeme spaja dva vremena: današnje, u kojem Brka samjerava Ćatića unutar novog oblika kulturnog i nacionalnog identiteta, i prošlo, u kojem se zbiva Ćatićevo otpadništvo u kontekstu uspostavljanja postosmanskih formi bošnjačkog identiteta, gdje je pjesnik, kako bi rekao Enes Duraković, na razmeđu epoha, tradicije i moderne, odnosno u liminalnom vremenskom kulturnom procesu u kojemu je baš on ključna figura modernizacije bošnjačkog pjesništva, ali i pjesnik sagovornik s drugim južnoslavenskim modernistima, Matošem i Ujevićem prije svih. Na taj način i sama poema, preciznije rečeno: njen vremenski okvir, dramatski je zasnovana. I svojim okvirom i svojim unutarnjim sadržajem bazirana na principu rasta dramskog naboja, Brkina poema sva je u prepletu ispovijednog i refleksivnog, egzistencijalnog bola i poetske refleksije, da bi u finalu dosegla katarzu u ideji ljepote i izvanvremenitosti estetskog i poetskog, odnosno u Ćatićevoj predsmrtnoj viziji Orfeja, u času stvaranja novog na zgarištu starog svijeta, koji dostiže neku vrstu predsmrtne oniričke vizije cjelovitosti svevremene harmonije.

A da bi sve to postigla, Brkina poema trebala je metatekstualni okvir u kojem će se obrazložiti i njen postupak i motiv nastanka, te onirički zasnov koji služi kao mogućnost da se u procesu stvaranja iskorači iz realnog u bezvremenost estetskog prostora. Zato Brka i naglašava u Proslovu:

“Jedanput, sanjao sam kako Musa Ćazim Ćatić iz mađarskoga gradića Örkénya piše pismo sestri u Tešanj. U vojnom sanatorijumu, taj pripadnik željezničkoga odjeljenja 3. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente olovku i papir uzima na mahove – kada groznica unekoliko popusti, pa se i ruka ponešto umiri… (…)

Krajem marta 1915. beznadežno bolesni pjesnik bit će otpućen u Tešanj, rodnu kasabu svoje majke, da tu i okonča život, kako je i bilo – 6. aprila, nedugo nakon što je navršio 37 godina.

Mučan je bio taj san, želio sam da ga zaboravim. Vrijeme je proticalo, a u meni je postepeno narástao čudan pritisak, ne mogu to razjasniti… I napokon sam posegnuo za hartijom: stranice koje slijede ispisane su takoreći u hipu, kao da sam u nekakvom transu bio… No, sad više i ne znam šta je u snu Ćatić doista napisao sestri, a šta je, možda, iskrivila ili dometnula moja nesigurna ruka… To će ostati nejasno, ali ja se nadam da ću iznova moći vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što me od djetinjstva ozaruje…”

Iz Proslova je jasno da se ukupni tekst pisma odvija u dvostrukosti pisanja. Jedan njegov tok je ono što je Ćatić mogao napisati s obzirom na kontekst vlastite egzistencije i stanje u kojem se nalazi, a drugi pripada Amiru Brki kao aktuelnom autoru – koji iz svoje optike vodi to pismo i u njegovom emocionalnom i u njegovom refleksivnom sloju. Tako se u pismu ukrštaju dvije optike, ona fiktivnog autora, Ćatića, i ona aktuelnog autora, Brke, te, u skladu s tim, i dva vremena, njihovi duhovni i estetski obzori, a iznad svega lebdi čežnja za, kako je već naglašeno, transcendentalnom pravdom i konačnim smirajem mrtvog pjesnika u beskraju jezičkog estetskog polja.

Za prvu, Ćatićevu optiku – karakterističan je ton ispovijesti i grozničavost mišljenja, te njegova skokovitost, pa Brka, zapravo, u poemi oživljava Ćatićevo stanje groznice i mišljenje čovjeka suočenog sa neminovnošću bliske smrti. Za Brkinu optiku karakterističan je istraživački postupak, vještina intertekstualnog i metatekstualnog uobličenja poeme. U njihovom razvijanju aktuelni autor oslanja se na pjesnikovu biografiju, porodičnu historiju i odnose, te na ukupno pjesnikovo djelo, pa je on osobeni istraživač – dokumentarist pjesnikovog psihičkog stanja, estetskih stajališta, metafizičke drame, egzistencijalne muke, pozicije društvenog otpadnika, nekog ko je proglašen grešnikom što ga vladajući normativni sistem kažnjava na najsuroviji mogući način. Zato se u ovoj poemi i pojavljuju fragmenti Ćatićevih stihova, njegove metafore, simboli, ili pak refleksije koje su razasute po pjesnikovim tekstovima. Taj dokumentarno-intertekstualni sloj poeme oživljava Ćatića pjesnika u svome vremenu, u njegovim poetičkim traženjima i lomovima, da bi se ukrstio sa Brkinom imaginacijom koja ponire unutra, u Ćatićevu psihu i um, kako bi oživjela sve one drame koje se odvijaju na pjesnikovu odru.

Lucidno postavljen pjesnički postupak omogućuje Brki da kombinira dokumentarno i maštovno, oslanjajući se npr. na pjesnikov životopis iz pera Hamdije Kreševljakovića, objavljen u Novom beharu 1935. godine, gdje se i pominje Ćatićev pokušaj samoubistva, kao i težnja da bude sahranjen po islamskoj normi, želja kojoj društvena zajednica neće udovoljiti. U tom kombiniranju dokumentarnog i maštovnog Brka ostvaruje najbolje moguće učinke stapanja svoga sa Ćatićevim pjesničkim glasom, pa se stiče utisak da je pismo u cjelini napisano tako da ga je baš Ćatić pisao u predsmrtnoj groznici na bolničkom krevetu, iz perspektive cjeline svoje egzistencije i svoga ukupnog pjesničkog djela.

Ali, ukrštanje glasova i vremenskih planova u poemi omogućuje Brki da Ćatića dovede i do svog vremena, do svojih očiju praktično, te da njima osmotri vlastiti egzistencijalni i poetski udes. Zato Ćatić i može vidjeti duh historije kao proces razaranja, ubilački duh dvadesetog stoljeća, procese redukcije bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta, i izdići se iz svog vremena u osobeno hegelijanski shvaćeno nadvrijeme. A potom se iz tog nadvremena suočiti sa metafizičkom prazninom, da bi razgrnuo jednu po jednu dramu kroz koju prolazi u predsmrtnim trenucima.

Pjevao je Brka i ranije o Ćatiću. O toj intertekstualnosti u njegovoj poeziji pisali su mnogi kritičari, a naročito nadahnuto i sugestivno Milan Garić, Vojislav Vujanović i Ljiljana Šop. Naravno, nezaobilazna u tom pogledu jest Brkina pjesnička knjiga Čuvar groblja (2015), s podnaslovom Pjesme sa Ćatićem, te uz nju cijeli niz drugih pjesama. Ćatić je za Brku ono što Eliot naziva polazištem tradicije – u koju pjesnik ulazi sa svojim individualnim talentom, preslojavajući je u skladu s njim. Ali, u ovoj poemi zbilo se čudo pjesničkog uobličenja u kojem je oživljen cijeli Ćatić: i njegov život, i njegova poezija, i njegove strepnje, i njegove nade, i njegove drame. Taj cijeli Ćatić progovara ovdje ne samo glasom stradalnika, ukletog pjesnika, već i proročkim glasom u kojem se navješćuje tragedija našeg doba. On je, pri tom, u svom sveznanju – samilosni, humanistički, etički treperavi glas opomene i nade koji tješi, istodobno iskazujući ljubav i strepnju za naš svijet, s osloncem na Bosnu, taj amalgam za koji sluti da će možda nestati u kovitlacima budućnosti. Tako su njegovi strahovi, u stvari, strahovi našeg doba, a njegove muke jesu i naše, postajući u konačnici sveopćim mukama ljudskosti u dramatičnim okolnostima postojanja.

Evo kako se u Brkinoj poemi nižu Ćatićeve mnogobrojne predsmrtne drame. Obuzet slutnjama, on u groznici, u svojim skokovitim vizijama i mišljenjima, najprije vidi vlastitu smrt, a onda i propast Bosne, da bi se ta vizija propasti uopćila i prenijela na čovječanstvo u cjelini. Nije nimalo slučajno da je Bosna polazište za tu gorku i crnu viziju, jer u njoj Ćatić vidi ukrštanje historije i metafizike:

(…) A jednako
slutim kako propast će bosanska krahom biti i najviših
Božjih postulata, od iskona zadatih ljudima… Nesklad,
nepomirljiv raskol trajno čovjekom upravlja, svijet je
njegov vječnō bratoubilaštvo, mora krvi već su prolivena,
umorenih sigurno je dosad više nego što ih danas na planeti
diše, a najveći pokolj tek je otpočeo…

Potom toj mračnoj viziji budućnosti dodaje i ovo:

(…) U pjesmama svojim – skroman, a
odvažan – takvu sam duhovnost iznijeti htio, jer sam
vjerovao da je novi Eden u Bosancu skriven, Bosna da
će, stoga, u ljubavi sve različne ljude zagrliti…

Tu Brka pogađa u središte Ćatićevog poetskog mišljenja i preobražava historiju u metafiziku, jer za ovog pjesnika se sve fizičkō izdizalo gore, ka metafizici, baš kao što je historiju neprestance transcendirao. Drugačije rečeno, Brka ovim stihovima dovršava Ćatićevu rasutu filozofiju harmonije razlika i hibridnih identiteta – koju je on morao vidjeti iz Bosne kao prostora na granici Okcidenta i Orijenta, ali i liminalnog prostora u vremenu unutar procesa postosmanske evropeizacije i modernizacije Bosne. To pometafizičenje Bosne omogućuje Brki da Ćatiću pripiše vertikalnu filozofiju ljubavi spram zemlje čija bi srž trebala biti u spajanju, neprestanom hibridiziranju, a čija nesretna sudbina u budućnosti mora biti obilježena razaranjem, jer je duh modernog doba obilježen rastom militarističke moći. Na početku Prvog svjetskog rata Ćatić i mora vidjeti taj narastajući militarizam, onako kako ga je vidio npr. i Andrić na kraju romana Na Drini ćuprija, naglašavajući da je razmeđe 19. i 20. stoljeća obećavalo opće pravo glasa, a donijelo opću vojnu obavezu. I Ćatić strada unutar tog militarističkog duha dolazeće epohe – pretvoren u broj, opće mjesto historije vojnih obveznika koji su u sveopćoj ljudskoj klanici izgubili i ime i osobnost i pravo na ljudsku posebnost.

Tom i takvom militarizmu Ćatić suprotstavlja svoj pjesnički pacifizam, odbijajući da bude pripadnikom bilo kojeg oblika ubilačke sile:

Ali, ni za Bosnu, zemlju kojoj duša je raspeta, ja ne bih
mogao, a kamoli za ćesara da bih se tukao. (…)

No, vizija čovjekova svijeta kao vječnog bratoubilaštva i nepomirljivog raskola, u kojem su, kako se u poemi naglašava, nestale sve velike imperije, dominira ovom dramskom linijom Brkine poeme i dolazi kao sublimacija ukupnog historijskog znanja i iskustva. U toj viziji Brka i Ćatić potpuno se stapaju, postajući mudrim glasom pjesničke opomene koju nam šalje pjesnik, prisilno, pravnom normom pretvoren, jezikom Maka Dizdara rečeno, u nevoljnog vojnu, onog koji odbaci dobri štit ne zato što ga štiti, već stoga što ga tišti u vječnom bratoubilaštvu.

Potom se ovakva filozofija historije ukršta s pjesnikovim ličnim udesom, sa saznanjem neminovnosti koja ga čeka. Dijagnoza koju mu ljekar saopćava dok pjesnik leži na svom odru ne vodi Ćatića u samooplakivanje, već u mišljenje o susretu poezije i smrti:

(…) Ništa nije trebao da kaže,
jer i neizreciv svakako je moment takvog suočenja…
Nemoćan je jezik, zagrcnut je, kleca…, ćutio sam to
oduvijek, otkad smrtnosti sam svjestan, a sad i iskustvo
posve jasnō imam, tvrdo, nepobitno sasvim, što se, ipak,
i u trenu krajnjeg beznadežja, sa pjesničkom iluzijom
hrve, koja zato i postoji (što tek sada razumijem): da bi
smrti žaoku čupala…

Poezija koja postoji da bi smrti žaoku čupala vrhunska je metaforička sublimacija, jer se samo preseljenjem egzistencije u jezik može pobijediti sverazorna sila smrti. Zato joj se pjesnik, u času krajnjeg beznadežja, kad se očima gleda u razjapljene ralje smrti, suprotstavlja poezijom, pa makar ona bila i pjesnička iluzija.

Kamijevska je to ideja savladavanja apsurda stvaranjem, a nju Brka u ovoj poemi nadograđuje i vizijom ljepote koju je Ćatić nosio kao svoje pjesničko ropstvo. Drugim riječima, Ćatićevo robovanje ljepoti iz antologijske pjesme Ja sam vjerni rob ljepote Brka je prestrojio na metafizički plan, ukrstio estetsko i metafizičko, prešao preko granica smrti i pretvorio poeziju u lijek koji čupa žaoku smrti. Sjetimo se, Šimić je, tako, poezijom nadvladavao smrt koja je bila u njemu od najprvog početka i rasla s njime, a Dizdar je pjesnički uskliknuo da smrti zapravo i nema i da je ona staza uspona od gnijezda do zvijezda, a njegov Sunačni Hristos je, raširivši ruke od prsta do prsta, pobijedio smrt, pa ona pored njega skače i jauče jadna i mala.

U taj niz ove poezije koja čupa žaoku smrti Brka smješta Ćatićevu viziju ljepote i njegove duše koja plivala je u ljepoti šumnih sfera. Poezija je, dakle, stala na mjesto prazne metafizike, a Ćatić nije bogotovorio čašu, kako to huli pjesnik demonskog talenta, već ljepotu, za koju je i u svojoj čuvenoj, još jednoj antologijskoj pjesmi Teubei nesuh – molio Boga kao metafizičku instancu u svom pokajanju.

No, koliko god metafizička, drama smrti je i društveni čin prve vrste, pa Ćatić sa bolničke postelje zna i da će u Tešnju biti sahranjen (da ću tamo i zakopan uz gnušanje i s prezirom biti) na već pomenutoj Obješenici, a onda taj društveni pejzaž slika brzim, ali bolno oštrim potezima:

(…) Jer ja
znadem Tešanj, i narod poznajem što u njemu obitava,
taj izdanak samosvojni natruhloga stabla… Čudotvorni
vrtlar njemu je potreban, koji suhe okresat će grane,
od imele očistiti, od korova oplijeviti, biljku potom
kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom – da bi
spašen bio korijen plemeniti, sjeme da bi blagoslovilo
se (…)

Ali ni tu, u Ćatićevom bolnom grču, nema pristajanja na poraz, već se nada za spas Tešnja i Tešnjaka otvara u viziji čudotvornog vrtlara, baš kao u antologijskoj pjesmi Skendera Kulenovića Baštovan koga usnijem. Taj Ćatićev, odnosno Brkin čudotvorni vrtlar okresat će grane i u svom čišćenju tešanjsko stablo kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom. Zapravo, Ćatić zna da je i Tešanj, kao i čovječanstvo, u stalnom bratoubilačkom krvološtvu obolio, ali ne miri se s time već sniva nadolazećeg vrtlara koji će vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što ga od djetinjstva ozaruje… Ta poetska vjera sada se iz metafizičke ravni poezije spušta u onu sociološku i u potragu za novom društvenom etikom koja prelazi, kao što doktor Kolonja u Andrićevoj Travničkoj hronici nastoji učiniti, sve granice podjela među ljudima, i time stvara sveljudsku harmoničnu zajednicu. Zato je Ćatić u Brkinoj poemi i dalje sanjar, sanjar sa samrtne granice, ali takav da je u njemu još uvijek živ onaj davni dječak. Otud već na počecima poeme naglašava da upravo iz tog fokusa piše pismo sestri:

(…) Ipak, onaj davni dječak, što u
meni i sad punim dahom u pleneru diše, opire se da
vjeruje u istinu ovakvoga znanja… Njegovom ti rukom,
mila, kao riječ posljednju, kao svoj amanet, pismo ovo
sričem…

Opet se susrećemo s vanrednim Brkinim poetskim majstorstvom. U Ćatićevom pismu ukrštaju se, naime, davni dječak koji se opire saznanju smrti, potom pjesnik sanjar na oltaru Ljepoti kao metafizičkom principu, a onda i skrhani pjesnik, društveni otpadnik, Petőfijev kurjak, da bi se svi vanjski – društveni, historijski, pa i metafizički – sukobi ukazali ništavim pred onim unutarnjim. Ta drama rata u samome ljudskom biću svoj vrhunski poetski izraz dostiže u Ćatićevoj predsmrtnoj ispovijesti nakon što zbira svoju ratnu putanju i historijski udes, napominjući da je doveden u situaciju da

vojuje i njine bojeve, što sam davno okončao, bez
oružja, u svom duhu, kazujući stihom, što ih ne spominje,
da su oni vanjski, utoliko bezrazložni, i bez ikakvoga
smisla, u njima da neće, jer ne može pobjednika biti…

Od svih tih bojeva teži je onaj okrutni, neprestani, žestoki rat, koji vječno pjesnik sâm u sebi vodi, pa zato i može zaključiti:

(…) A stradavam, evo, tuđinac ukleti, kao ratnik
poražene imperije, jer je svaka uzaludna, a tek jedna ima
gdje je ratovanje neizbježno: onaj sraz pakleni, u čovjeku
sukob nesmiljeni, u tom, pod svodom nebeskim, carstvu
najvećemu, što je i potaknut baš nebom bešćutnim, gluhom
nijemosti koja dušu guši i srce na dvoje dijeli, što mu ne
dopušta da potpunim prije smrti bude – prem ga skladom
mami, harmonijom savršenom, dok rastrojstvo opakō
mu sprema, u sadizmu likujući. Ili neba nema…

Tu Brka otvara novu Ćatićevu dramu, onu unutarnju, egzistencijalnu, dramu pjesničkog bića koje žudi odlebdjeti u visine, u šumne sfere ljepote iza granica vidljivog, a udara u neprobojni zid, u nemogućnost spoznaje. Zato je egzistencijalna drama obilježena istodobnom sumnjom u metafizičku puninu, žudnjom za njom, saznanjem metafizičke praznine i, konačno, unutarnjim rasulom, jer Ćatić je u toj nutarnjoj drami dospio u bezizlaznu situaciju. Kao što je Šop u Kućicama u svemiru kucao na jedna, druga treća, na nebrojena vrata koja se ne otvaraju, tako i Ćatić u ovoj Brkinoj poemi kuca na Božanska vrata – ona Dizdareva vrata iz istoimene pjesme u kojoj se lirski subjekt pita a šta ako su ta vrata bajna tek slatka tajna, pa zaključuje da s njih neće da se vrati, već hoće da sniva tu slatku tajnu, a ona mu se odazivaju bešćutnošću i gluhom nijemosti, mameći ga skladom, harmonijom savršenom, a rastrojstvo opakō mu spremajući. Tako se Ćatićeva egzistencijalna drama zbiva u odnosu ljudska nutrina – metafizička praznina, da bi se egzistencijalna drama pretočila u dramu ateizacije. U svijetu koji je za Ćatića izgubio visinu i zadobio svoju kartezijansku horizontalnost – tu dramu moguće je nadvladati samo pometafizičenjem poezije. A ono dolazi nakon što je pjesnik čelom nice skrušen klečao pred Božanstvom, spreman na mig jedan samo u Gajb, začaranu, zabranjenu oblast da kroči, a Bog mu se ukazao gluhim, bez odziva, nedostupan u kraljevstvu svome, kojim je čovjeka, trajno, neumoljiv zaposjeo. Stoga On, odsutan ledno, u konačnici postaje za Ćatića ničeanski mrtvi Bog, na čije mjesto stupa ideja estetskog utopizma:

(…) Nakon svega, tek
ljepota opstade u meni, tek ideja njena savršenstva, koja
um i dušu uzvišeno u cjelinu neraskidnu spaja, iznad
ljudske trivijalne nade…

Ali, uprkos svemu, ta estetska utopija ne može poreći spoznaju da je Ćatić svojim stalnim seljenjem od Odžaka i Tešnja, preko Beograda, Zagreba, Istanbula, Bijeljine, Tuzle i Mostara bio neželjeni nomad koji se sebi još jednom bezutješno obraća:

(…) Moj Ćazime,
je li to spoznaja krajnja – što god bio, ma koliko mnio
da je kaplja koja okean sadrži, čovjek nije drugo do
kamičak jedan što ga melje žrvanj slijepi…?

Tako ideja estetske utopije niče na mjestu paradoksalne egzistencijalne spoznaje o krajnjoj nemoći čovjeka, o čovjeku kao kamičku što ga sudbina melje kao žrvanj slijepi, i sposobnosti pjesnika da je savlada idealom ljepote: 

(…) Pa ipak sam tek ljepoti, kao idealu, kao čežnji
robovao, a žiće sam svoje, što nestaje, rastače se, kroz
stihove izbavljao, svu nježnost vlastitu u njih preselivši,
sjaj svečani u treptaju iskonskog svitanja. Nije tek pjevala,
slikala je muza moja, kroz riječ i svirala, atelijer blistao
je kao čarna bašta… Ali, bajka sve bijaše, prijetvorno
obećanje životne punine, to znam sada, kad skončavam,
nesposoban za hrabrost vojnika, izlišan za smiješnu
gordost, za grotesku negdanjeg čovjeka, kao pjesnik
bespomoćan, bijedan…

Ni tu Ćatić, dakle, nije bezuvjetni vjernik ljepote, nego pjesnik sumnje, neko ko je poražen svojim otpadničkim životom, neželjenim nomadstvom i sviješću da je kamičak što ga melje žrvanj slijepi. Uz sve to, u uslovima ratne mašinerije u kojoj je zatečen i nadolazeće vlastite smrti, on je kao pjesnik bespomoćan, bijedan. Zato mu jedino i preostaje nada da će, barem u dalekoj budućnosti, neko čuti i razumjeti njegovu pjesničku muku, pronaći ljepotu stihova i ispuniti njegovo djelo i postojanje transcendentalnom pravdom. Ta nada iza smrti, odaslana u beskraj jezika, svoj finale dostiže na kraju poeme – kad se bolesnički delirij i groznica smiruju, a otvara se neslućeni prostor pjesničkog pobratimstva, uprkos spoznaji o skorom rasapu svijeta i stasavanju mutanta koji ljudskom samo svana je naličan, kada pjesnik nastavlja izricati svoju turobnu viziju budućnosti:

(…) Posve jasno vidim kakva doba stižu, u iskonu su začeta,
u tami im sjeme klija, najcrnja jajašca u tminu su položena,
zlo bubri u njima, a ljuska je kobno naprsnula, ljudsko
oko neće raspoznati ono što će iz nje se izlêći i po svijetu
razmiljeti, svetkovina šejtanskih kohorti orgijat će i u
hramovima svetim, uzmicat će poraženi čovjek, kao spas
jedini – smrt će dobrū zavapiti…

Brkino poetsko umijeće do punog izražaja dolazi u realiziranju njegovih metaforičkih redukcija i simboličkih nagovještaja. U ovom dijelu Ćatićeve ispovijesti u prvom planu je metafora šejtanskih kohorti i njihova svetkovina koja će orgijati i u hramovima svetim. Tako se, gotovo bodlerovskom gestom iz Litanije Sotoni, ukrstilo božansko i đavolje, a đavolska priroda budućnosti poraženog čovjeka obilježit će stoljeće iza Ćatićeve smrti – s još jednim svjetskim ratom i stalnim ratovima nakon njega. Svijet je u tom stoljeću postao opće bojište, a novo stoljeće otpočelo je krizama i ratovima, pa je u njemu poraz ljudskog pravilo, svojevrsna društvena norma, a ne izuzetak.

Opet se vraćamo militarističkom duhu doba koji presudno određuje i vretikalne i horizontalne nizove svijeta. Tamo gdje je nekad stajao Bog – sada je Duh militarizma, oličen u šejtanskim kohortama, duh kojemu se čovječanstvo klanja, vjerujući da je u njemu spas. Ako je militarizam religija našeg doba i ako to Ćatić u Brkinoj poemi vidi kao pjesnik prorok i vizionar, onda je osnovno pitanje šta pjesniku preostaje nakon takve spoznaje. Tu se lična drama smrti uopćava, postajući dramom smrti čovjeka i čovječanstva. Unutar tih drama klija, pak, estetska utopija kao katarza koja na kraju poeme razrješava sve drame metafizikom poezije i ljepote. Zato se poema i završava Ćatićevom filozofijom poetske nade u posmrtni susret sa živim pjesnikom koji u nizu tradicije nastavlja i daje konačan oblik djelu mrtvog pjesnika:

(…) Neka humka crna, ponekada, u tmini zaiskri; vidjet
će to, možda, nesretnik mi srodan, neki od budućih, iz svoje
tamnice, onaj kojem život zada da za sobom kao za Njime
traga, ma kamo išao, i da nigdje ga ne nađe, osim u živome
srcu svome – što će, kad se uzrazumi, svakog trena mrijeti,
izgubljeno, beznadežno… Pa će znati, barem, da nije jedini,
a kamoli u tom prvi, premda neće utjehom mu udes Musin
biti, ovaj tužni torzo svekoliki…

Ta poetska nada izrasta u viziju Orfeja koji, u beskraju jezičkog i estetskog polja, dolazi kao konačno spasenje – kako za mrtvog pjesnika tako i za svijet u cjelini. Na zgarištu svijeta spaljenog svetkovinom šejtanskih kohorti iznići će, nada se Ćatić, novi Orfej i nova harmonija svijeta, baš kao što će doći pjesnik koji će njegovu poeziju od ponornice do tragične bujice dovesti:

(…) Možda će se jednom i roditi, nekad, negdje – ko će znati:
u Odžaku nesretnome možda, ili u samrtnom Tešnju –
onaj što će glas moj iskidani, rijeku koja ponornica bješe,
do bujice tragične dovesti… To je moja i posljednja i
sasvim sebična želja: da ne budem nemušt, ili nek sam
zaboravljen prije nego što sam i spomenut…

(…)

I sada se, unezvijeren, na svom
kraju, pitam: da li i sâm žudjeh konac ovakvoga svijeta,
u kojemu i ja bijah jedino što mogao sam – nerazumnim,
čak apsurdnim bićem…? Jer bi, možda, na tome zgarištu,
i novi Bog, na svjetlosti, sa zvijezdama što danju se vide,
jasan izniknuo… Pa s njime i pjesnik novi, Orfej kakav
ja ne mogah biti, što se savršenom oglašava pjesmom,
dobrom Bogu i ljudima sretnim mio, jer bi svijet taj bio
cio…

Ne postoji na južnoslavenskom govornom području ni približno sličan primjer empatije i saosjećanja između dva pjesnika – starog, mrtvog, i živog u zenitu stvaranja – niti takvog preslojavanja tradicije kakvo je u ovoj poemi ostvario Amir Brka. Bez obzira na mnoge primjere dijaloga između pjesnika, njihovih poetskih opusa i poetika, dijalog između Brke i Ćatića jedinstven je u svim južnoslavenskim literarnim praksama, a ova poema ulazi u red najviših dometa eliotovskog rada u tradiciji, gdje pjesnička savremenost preobražava tradiciju, otvarajući se za nove kanonske vrijednosti budućnosti.

Kao što Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište, Brka nas u ovoj poemi kroz san o Ćatićevom predsmrtnom pismu vodi u raj poetske nade i orfejske vizije. Anđeoskom poetskom gestom živi je obgrlio mrtvog pjesnika, uobličio njegov život i djelo u predsmrtnoj Ćatićevoj drami, potom tu dramu lepezasto razvio na pjesnikovu egzistenciju, historiju, društvo i metafiziku, te odaslao mrtvog pjesnika u prostor estetske utopije – sazdavši na taj način za njega transcendentalnu pravdu. U finalu poeme, napokon, sve je na svome mjestu: rob ljepote postao je njenim metafizičkim bićem i dokazom da je moguće savladati apsurd i historije i egzistencije, te ispuniti praznu metafiziku višim smislom poezije. Negdašnji, ničeanski mrtvi Bog i Orfej zamijenili su mjesta, da bi se u Ćatićevoj transcendentalnoj nadi otvorila onirička vizija novog Boga, koji niče na zgarištu militarističkog svijeta i donosi šansu za njegovu novu cjelovitost. To je aura koja iz ove poeme obasjava Ćatićev grob, aura kojom, konačno, Brka izdiže mrtvog pjesnika na panteon neprolaznih stvaralaca u jeziku, besmrtnim čineći i njega, i njegovu poeziju, i njegovu dramu – otvorivši prostor pobratimstva lica u svemiru jezika.

Na parkiralištu ispred Doma armije jedan je otac ošamario drugog oca, i povukao k sebi za ruku šestogodišnjeg dječaka, dok je drugi dječak nijemo gledao pred sebe, stječući, vjerujem, jedno od iskustava koja će ga obilježiti.

Uzviknuo je: Ustašo!, i u trenutku su se svi okrenuli prema njima, baš da vide kada će se njegov dlan sručiti na obraz drugoga oca.

Ovaj sad šuti, mahinalno se hvata za ožareno lice, i pred pogledima ljudi, muškaraca i žena, smišlja što da kaže, kako da odgovori, kakvim da se pokaže pred djetetom, kakvim pred njima koji će, čuo je to već onim ošamarenim uhom, o ovome pričati čim dođu kući.

Gimnazijalac sam, godina je 1982, ovom događaju ne pridajem nikakav značaj dok zamičem prema Sabornoj crkvi, ali ga, eto, pamtim.

Cigareta je treća, kafa druga, između cigareta i šalica provukao sam se kroz tuš, sada se na balkonu sušim na lagano, nogama se podupirem o ogradu gingolavajući se na stolici, ona je otišla do dućana, „starija“ sam osoba, dakle, po donedavno vežećem – ugrožen, u većini vremena sam doma, dok propuhu prepuštam stan, godim si na balkonu, i eto ti nje, prvo na držač žica od sušila pa na ogradu, tik do mojih nogu, ne vjerujem, uopće me se ne boji, gega se na tankim nožicama, vrti glavom, koluta začudnim očima, crne perle igraju preda mnom, još ne vjerujem, otpuhnem dim put nje iz čiste pizdarije, tek da vidim reakciju, perle igraju ali perje se ne da, ne mrdam nogama koje joj ne smrde, ipak sam tek iz kade, iako nema garancije da je šampon i njima ugodan, gu gu – će ona, šutim, gu gu – ponovi ona, zabal gordeb afaklabon – ću ja, gu gu, oskefalo zebenhas lapaloteuk, gu gu, ekala bopokala zebhan, gu gu, efelok zanakohot, mora da joj je ovo zadnje zasmetalo ili sam je ubo na bolno mjesto ili sam je razočarao ili je, naprotiv, moj odgovor bio sasvim točan i s tim je konačno sve riješeno, sve u svemu, na te moje zadnje riječi biseri se udvostruče, ukoče, nestanu, pinctada margaritifera se zatvori, okrene od mene i baci se u ambis, ostanem paf, stojim i dalje paf, u pafu sam sve dok se ona ne vrati kući, je ti je Bog lipo da, grinta sa vrata pa nastavlja i dok prazni kese, razgovarao sam sa grlicom, govorim joj, zašto bi tebe Rajko opće zvao? Ante ili on? di su, u Vinkota? baš se sjetio tebe? čudi se ona, ne, ne s Grlićom, sa grlicom, naglašavam, gleda me iskosa, sa Duhom Svetim? spušta glavu a podiže pogled, spremna je za napad, sveti duh ili propuh, a golube moj? ruga mi se, al to nije bio golub? umišljam da nešto znam na tu temu, jok, golub je plačipizda i može se pripitomiti, a grlica je oduvijek divlja i slobodna, ta je pravi Duh Sveti, sjetim se da ona ima sve sakramente osim zadnjeg, tu je na svome terenu, iako rijetko istrči pred publiku, no evo je, istina da izgledaš, s tim dugim sjedinama i neobrijan mjesecima, kao da si ispao iz takve neke priče, daješ na starijeg Isusa ali s tvorničkom greškom, rasušenog i još uvijek na križu, od svih zaboravljen u nekom davno divnom skladištu, izbaci to u hipu, zastane, uhvati daha pa nastavi, i makni se gol mokar sa ovog propuha, blesirat će te, ako već nije, a kad te čujem, čini mi se da i je.

Onaj kartončić, koji je postojao u svakom starom kuhinjskom kredencu, pričvršćen puntinama, zalijepljen selotejpom, koji je služio tome da se vrata na kredencu sama ne otvaraju, ona kocka šećera između ženskog palca, kažiprsta i srednjaka, uronjena u fildžan, ali tako da se smeđa tek uspinje uz bijelu, i vrijeme kojim se Kieślowski bavi u svom filmu, potrebno da smeđa sasvim proguta bijelu i da se kocka šećera saspe u kavi, šutnja koja prati ovaj proces, kao i sve riječi izgovorene tokom njega, škripanje parketa pod koracima njegovih stopala u čarapama, glas koji mu govori da navuče te vražje papuče, drvena gljiva u njezinoj lijevoj ruci, naočale na pola nosa, duboki uzdah pred krpljenje čarape koja se prošupljila jer je on u njoj hodao bos po parketu, a onda opet onaj kartončić, pričvršćen dvjema puntinama, koji služi tome da se vrata na kredencu sama ne otvaraju, jer on iz kredenca vadi lončić za vodu, kojim će zaliti cvijeće na prozorima, i tako je odobrovoljiti, život je rastajanje sa svim tim.

Milomir Kovačević, Dobro došli na Goli otok, izložba fotografija, Galerija Artget, Beograd, 11. jun – 30. jul 2020. godine.

*

*

*

Stojim u Galeriji Artget pred fotografijama velikog Milomira Kovačevića Strašnog i čekam da se dogodi ono što (mi) se uvek događalo pred njegovim fotografijama: u jednom trenutku, pre ili kasnije, one počinju da pričaju priče. Sada se ne događa ništa. Strpljiv sam, ne žurim, čekam, ali po malo sam i zbunjen. Čudovišna betonska građevina bez prozora, nalik ogromnom bunkeru, ispunjava me teskobom. Zamišljam jednu od prostorija u njenoj unutrašnjosti, vidim muškarca izloženog procesu „prevaspitavanja bande“ (kako se govorilo na Golom otoku): dok u naletu samokritike skrušeni drug ostalim drugovima iskreno objašnjava gde je i zbog čega pogrešio, logoraši koji su na dobrom putu da okaju svoje grehe pažljivo prate šta ovaj govori i ocenjuju njegovu iskrenost. Utvrde li da nije dovoljno iskren složnim će ga batinanjem privesti istini. Na drugoj fotografiji drveno pristanište, isto ono na koje su, znam, pristajali brodovi puni budućih logoraša. Vidim ih kako stupaju na drveni dok i vidim špalir logoraša postavljenih u dva reda između kojih će novopridošli proći – zapravo protrčati – dok ih postrojeni logoraši tuku rukama, pesnicama, laktovima, šutiraju ih, sapliću, ili udaraju kolenima. Masakr budno nadziru čuvari i rukovodioci mučionice ne bi li prozreli one koji ne udaraju kako treba, koji prikrivaju udarac, namerno promašuju, ili udaraju odveć blago, a ako ih uhvate u nedovoljnom zalaganju onda će i njih provući kroz toplog zeca. Sećam se priče Dragoslava Mihailovića „Aznavur“ u kojoj se povratnik nalik francuskom šansonjeru, radije zaleće glavom o zid nego da ponovo prođe kroz toplog zeca. Na fotografiji oronulog zida vidim snopove crtica koje su, brojeći protekle dane, ostavljali logoraši: nizovi od po četiri vertikalne crte, te peta koja ide horizontalno i seče ove četiri (prošlo je, dakle, pet dana), i tako nekoliko redova svežnjeva poređanih jedni kraj drugih. Vidim izbezumljene, smrvljene ljude koji kamenom u izranjavljenim šakama – jer oni svakodnevno lome oštri kamen i prevrću ga po rukama – urezuju ove crte u zid. Čudim se ujednačosti linija. Na jednoj fotografiji je pozornica. Pred očima su mi iscrpljeni logoraši na sceni koji glume u nekom od vaspitnih komada i ništa manje iscrpljeni logoraši u publici koji taj komad gledaju pokušavajući da glume zainteresovanost (jer, ne pokažeš li oduševljenje, bićeš provučen kroz toplog zeca). Sve to vidim, ali ne događa se ništa. Izlazim iz galerije i sećam se jednog sjajnog teksta Miljenka Jergovića koji kaže da bi fotografije Milomira Kovačevića Strašnog prepoznao čak i kada ne bi znao da ih je on napravio, prepoznao bi ih po očima ljudi, po načinu na koji gledaju, ali i po tome, dodaje Jergović, što fotograf ni malo nije fasciniran time što svet gleda kroz objektiv: Kovačevićevo oko vidi isto što vidi i njegov objektiv. Ali na fotografijama Golog otoka nema ljudi. Na te 34 fotografije napravljene maja ove godine uočićemo tek dve senke fotografa koji beleži pustoš ispred sebe. I to je sve.

Vraćam se u Atrget sutradan u društvu sedamnaestogodišnjaka koji je zaljubljen u fotografiju. O Golom otoku ne zna ništa, kao što o Strašnom zna samo onoliko koliko sam mu ja rekao: opasan tip. Pred fotografijama zaboravljamo jedan na drugog i svako kreće svojim putem. Pravim krug nadajući se da će fotografije, u nekom trenutku, zbog nečeg, progovoriti, kad primetim mladog fotografa koji je tek na sedmoj fotografiji od početka. „Vidi ovo, jebo te“, kaže mi pred crno-belom fotografijom oronulog zida. U prvom trenutku ne znam šta vidim. Zid svakako. Površinski slojevi su zguljeni ili su, naprosto, otpali, te se sada ukazala reljefna karta sa svetlijim i tamnijim ostrvcima (vlage? boje? maltera? betona?), s kontinentima Roršahovih mrlja (čini mi se da vidim bizona), ali iako naizgled ruševan zid je, zapravo, i dalje čvrst, a ljuspice koje uočavam (ljuspice boje, maltera, betona?) podsećaju na bolesnu ljudsku kožu. „Vidi koliko slojeva“, kaže mi mladi fotograf, „zid ide u dubinu“. I tada shvatam. Tada počinjem da shvatam. Sve vreme vidim ono što znam o Golom otoku, ali ne vidim fotografije Milomira Kovačevića. Sve vreme vidim ono čega na fotografijama nema. Mladi se fotograf pomera za jednu fotografiju udesno, a ja ponovo odlazim do drvenog pristaništa. Tek sada vidim da drvena konstrukcija ulazi u more direktno s fotografije – kopno na kojem stoji fotograf ne vidi se se. Voda je sumorna i ravnodušna, pruža se do udaljenih ostrva jednako golih kao što je golo i ovo ostrvo na kojem stoji fotograf. Urušena ljudska intervencija i ravnodušna priroda, to je ono što se vidi. Upravo su to videli ljudi koji su, bilo kada i bilo iz kog razloga, stajali na ovom mestu. Na fotografiji koju ne pamtim iz prethodnog dana u sumračnu unutrašnjost ovalne prostorije ulazi svetlost kroz razvaljene otvore prozora. Bila bi ovo, na čudan način, vedra fotografija, da nije senki koje su, poput hadskih čuvara, ispunile prostoriju. Kroz prozorske otvore vidimo rastinje obasjano suncem, ali do njega je nemoguće doći jer, stupimo li u sobu, senke će oživeti i progutaće nas. Tračak vedrine na ovoj fotografiji zapravo je zamka, poziv da ukoračimo u svet senki. U Hadu vedribne nema. Na mučnoj fotografiji napravljenoj iz donjeg rakursa dve trećine prostora zauzima vrh betonske kule uokvirene nebom – čitava desna strana duboka je senka, te kula, na čas, izlazi iz ravnoteže – dok iz zida viri, narušavajući simetriju, i nešto što podseća na ogledalo za nadzor, a možda i na tanjir lampe. Ali otkud asocijacija na ogledalo za nadzor? Da li bi to bila i asocijacija mladog fotografa koji o Golom otoku ne zna ništa? Ne odlazim, međutim, da ga potražim. Jasno mi je i bez njega. Ako, u prvom trenutku, znanje o Golom otoku smeta da se vide fotografije, zar nije upravo to što je Goli otok bio mučilište – razlog ovim fotografijama? U tom slučaju ove se fotografije mogu razumeti samo ako znamo šta gledamo. Sedamnaestogodišnji fotograf će videti samo jednu njihovu dimenziju, ali on neće znati zbog čega su one napravljene. Svaka od ovih fotografija ima dva razloga: jedan je u njoj samoj, u Kovačevićevom majstorstvu, u onome što vidi neko ko o mučilištvu ne zna ništa. Drugi je samo mučilište. 

Sutradan se, još jednom, vraćam u Artget. Zapanjen sam onim što sam u prethodna dva dolaska propustio. Prevideo sam, recimo, čitavu šumu. Dosta je oborenih stabala, ali kržljava i žilava drveta ipak čine šumu. Verovao sam da je Goli otok doslovno bez ikakvog rastinja, te sam u prethodnim dolascima video samo fotografije nekoliko usamljenih stabala, nalik izmučenim, bolesnim ljudima, nalik skulpturama Alberta Đakometija. Na tabli koja se, očigledno, nalazi na mestu gde se posetioci iskrcavaju, piše: Goli otok, 1948-1988, te se dobrodošlica želi na pet jezika: Dobro došli, Wilkommen, Welcome, Bienvenu, Benvenuti (sećam se da sam pomislio: „Da li slična tabla postoji na ulasku u Aušvic?“. I. „Šta znači ova 1988. godina? Da li je logor tek tada, formalno, zatvoren?“). Na jednom zidu piše, jasno, „Srećna nova 1971. godina“. Ne mogu da poverujem očima. Te godine, izvesno je, turisti nisu mogli da kroče nogom na ostrvo. Nekoga je, međutim, tu bilo. Ko je to (i kome?) poželeo srećnu novu 1971. godinu na Golom otoku? A kada me je zapanjenost prošla ostajem pri fotografiji i uočavam da je donji deo u debeloj senci, dok je ispisani zid na suncu. Zloslutni tekst, zloslutna igra svetlosti. Na jednoj fotografiji između ogromnih betonskih ploča poleglih po tlu izbija neprijatno tamno rastinje. Pomišljam da je to zborno mesto na kojem su logoraši stajali po svakom vremenu, po suncu koje ubija, ili po buri od koje se ne mogu zaštiti ni mnogo bolje obučena tela nego što su to bila tela logoraša na Golom otoku. Asocijacije kuljaju same: Primo Levi koji je u Aušvicu prošeo strašnu zimu, kaže da je toplo vreme bilo gore, jer stvaralo je posebu vrstu netrpeljivosti prema ljudima. Upravo pod uticajem vrućine napravio je mladi Levi gest koji sebi nikada neće oprostiti: nije svome drugu-logorašu ponudio vodu koju je sam pio. Na jednoj od dve fotografije na kojima se nalazi senka fotografa vidim dugu pistu od tucanog kamena. Nema sumnje da su je napravili ljudi. Osećam kako mi se kičmom penje jeza. Prepoznajem mesto na kojem je veliki pisac Miroslav Popović (Udri bandu) izašao iz sopstvenog tela i pokušao to telo da ubije, pre zapanjenim pogledima drugih logoraša, besomučnim trčanjem s tragačem punim kamenja. Više ga nije bilo briga za to telo. Želeo je samo da iz njega izbije život. Video sam na toj pisti sve one ljude koji bi pali, a onda bi im čuvari stavili tragač na grudi i napunili ga kamenjem, pa onda, na svakih nekoliko minuta, dodavali po jedan kamen. Nagnječena bi pluća sve teže primala vazduh, a beonjače čoveka pritisnutog kamenjem počele bi da se pune krvlju, a on bi svojim vampirskim pogledom nastavljao da zuri u nebo priželjkujući još jedino smrt. Ali fotografija kojoj sam se vratio najviše puta druga je fotografija na kojoj se vidi senka fotografa. Senka se nalazi usred slova V. Desni krak slova V neodređeni je, duguljasti oblik na zemlji, dok levi krak tog slova sačinjavaju metalna vrata. Jasno je da su to izvaljena vrata koja leže na belom tlu. Ali ako se samo trenutak duže zadržimo na toj fotografiji pomislićemo – neizbežno je da to pomislimo – da su to ipak vrata kroz koja, otvorimo li ih, vode nekud. Šta je iza njih? Podrum? (Ali otkud podrum na čistini?). Ili ta vrata vode u istinsko podzemlje, u Had. Kao da će senka već u narednom trenutku da se sagne, uhvati jasno vidljivu ručku na vratima, povuče je: vrata se otvaraju i otkrivaju mračni ulaz u kojem senka, hitajući svome staništu, nestaje. Ali ako je ovo pakao, kakvo je to onda podzemlje pakla?

Eto kakve sumanute priče pričaju fotografije velikog majstora Milomira Kovačevića Strašnog.

Šira verzija teksta objavljenog u Vremenu, br. 1542, 23. jul 2020.

Vidiš, govori mi, svaka stvar ima svoju svrhu, a ovome služe jučerašnje novine.

Presavija ih, sve dok od njih ne načini borbenu palicu, kojom razmahuje po konobi i ubija rane proljetne muhe, koje se, nesretnice, još nisu razbudile iz zimskoga sna, i ginu lako, baš kao što ginu muhe. Njega to veseli, ozari se nakon što udari po kredenci i ne ubije jednu nego dvije, pa onda govori kako je od trenutka u kojem se život pretvori u uzrečicu i poslovicu mnogo bolji trenutak u kojem se uzrečica i poslovica nanovo pretvore u život.

Sljedeće godine, kraj je kolovoza, i dok mi odlazimo u Drvenik, on za promjenu ide na Trebević, u Dom invalida, na planinski oporavak. Rastanak nitko ne pamti, jer ne znamo da je rastanak, i da će on s Trebevića ravno u bolnicu, pa na Sepetarevac, na umiranje.

Nakon što u listopadu umre, na proljeće ispod skalina, tamo gdje stoje motor za kaić, Mladenove peraje, stol i stolice na rasklapanje, slučajno na podu nalazim staro Oslobođenje, ispresavijano u borbenu palicu. Uzimam je, i na njoj gledam tragove desetak usmrćenih muha.

Sakrivan palicu da je Nona ne baci.

U Carlstadtu, zvjezdastoj tvrđi podno Dubovca, koju je domaći svijet zvao Karlovac, nije bilo čovjeka koji se nije plašio Boga, kuge i Turaka. Vojnici su se plašili i nadređenih časnika, a ona bezimena množina kopača, sjekača i kamenolomaca strogih predradnika. Ako se netko i nije plašio Boga, javno to ne bi smio reći, ako se netko nije plašio Turaka, taj sigurno nije imao pameti, a strah od kuge nije bilo uputno ni spominjati, jer čega se plašiš, to će te i zadesiti. 

Girolamo Canfari se više od svega plašio 10. listopada. Da se to usudio bilo kome kazati, vjerojatno bi bio ismijan; živ čovjek se u svojoj od Boga danoj nejakosti smije plašiti vila i vilenjaka, vukodlaka i vampira, čak i svakonoćnog mraka ili iznenadnog huka sove, ali nikako nekog datuma. Kad bi rekao kako je 10. listopada 1573. iznenada, od kapi, umro njegov mlađi brat Domenico, slušač bi mu upao u riječ jednim „Pa šta, dešava se!“, kad bi dodao kako je istog datuma dvije godine kasnije od vodenih kozica umro njegov sin jedinac Jacopo, vjerojatno bi se prestao smijati, a kad bi priču zaokružio smrću supruge Camille, od sušice, tri godine nakon Jacopove, opet 10. X., muk bi se obio i o zemlju i o nebo i razbaškario se do najneznatnijeg zakutka svijeta. 

Moglo je biti i da ga je netko nekad upitao otkud on iz Lombardije u Carlstadtu, a i to samo kad iskolni vojnici ili preumorni radnici naruče po polić vina; tada, međutim, kad svi, na raznim jezicima, pričaju sa svima, kao rojevi insekata prvog toplog proljetnog dana, ni ne čeka se odgovor na baš sva pitanja. Kako da im objasni da ništa nije predaleko kad za vratom osjetiš hladni dah smrti? Da je netko ipak očekivao i čekao odgovor, Girolamo mu ga ne bi znao dati. Njegovi Canfariji imali su blizu Loverea, na pitomim pristrancima ispod Alpa, sa zapadne strane Isejskog jezera, poveliko i župno imanje i bili viđen rod, ali je još dok je u crvenicu na Camillinom grobu, ni dva metra od kapele svetog Roka, zabijao čvornovati hrastovi križ, znao da mora otići. Bilo kud, samo što prije. 

Ipak je dvojio i vagao sve negdje do Svijećnice, a onda, ne cjenkajući se mnogo, svoj dio imanja prodao trećem bratu Mauru. Trebao mu je još koji dan kako bi se oprostio od roditeljskog praga, plodnih njiva, potočića i lugova, ali je znao da ne smije dopustiti da se zagrcne od neizbježne sjete koja će ga ionako svako malo sačekivati u pomno pripremljenim busijama. Sunce se pomalo prenaglo i bez uobičajenog oklijevanja iskobeljalo ispod jezika neba udarajući sve jače pečate oko one točke između trbuha i prsa iz koje u čovjeku nabrekne pomama da čvrsto zagrli čitav poznati i nepoznati svijet i udavi ga u samom sebi. Kuda krenuti, to nije znao niti je imao ikakva plana, ali je zacrtao da mora otići u neki drugi život, jezik i svijet.

Drugi, nepoznati svijet bio je na istoku. Nakratko se zaustavio malo nakon što je u prašini iza kopita njegova konja ostao Trst i čak se, kad je prvi put čuo čudne riječi stranih jezika, zapitavši je li ipak o svemu trebao pomnije razmisliti. Slučaj je htio da je tim putom naišao vrli gospodin Bianchini sa svojom brojnom pratnjom. Jedan iz pratnje, inače iz Fidenze, gotovo bi se moglo reći zemljak, imao je dvije osobine koje su trebale Girolamu: razumio je njegovo lombardsko narječje i znao je slušati. Za samo nekoliko minuta priče nepovezane i raštrkane kao mećava u veljači shvatio je svu dubinu provalije u kojoj se Girolamo gotovo beznadno koprcao. Odluka o tome kuda dalje pala je odmah. Uzalud mu je neki drugi iz pratnje, živahni Toskanac koga i nije baš najbolje razumio, spominjao kako je prethodne jeseni negdje blizu očerupanog okrajka nekad velikog hrvatskog kraljevstva prema kome putuju kuga započela promotivnu turneju i nitko ne zna hoće li je nastaviti s proljeća, a nije ga smela ni priča o đavolima s dna pakla s licem Turaka i sabljama tako oštrim da vratove sijeku brže nego li čovjek može umrijeti pa bezglavi tumaraju putovima i šumama i nasmrt straše žive. Ako su vražji Turci, a tako mu je rečeno, svoje pogane kandže već zabijali po Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj, ni Lombardija im neće izmaknuti, a onda mu je bolje tamo gdje grade utvrdu kako bi zaustavili tu nečastivu stoglavu aždaju. 

Nikako nije mogao reći da mu je u Carlstadtu bilo loše. S onim svežnjićem cekina, matapana i florina, uvijek zarobljenim u njedrima i čvrstom oputom dvostruko ovješenim o vrat, pojačanim poznanstvom s ljudima iz pratnje gospodina Bianchinija, nije morao na kopanje šanaca i graba niti povazdan udarati u dlijeto u kamenolomu kod Ozlja. Mali dućan ispostavio se kao odlično rješenje, pogotovo nakon što je odobreno da smije trgovati i vinom, a sobičak koji je pregradio pozadi izgledao mu je sasvim dovoljan dok ne odluči što dalje. 

Nije da mu kroz glavu, pogotovo nakon što je njegova prva karlštatska zima počela očijukati s njegovim prvim karlštatskim proljećem, nisu ganutljivo prolazili Lovere i njegove ruševne utvrde, nije da ga iz izmaštanih zmijolikih brazdi nije koji put zapuhnuo uzdah od kojeg se odnekud ispod lopatica probude krila pa bi ljudski stvor da učas postane ptica, nije da mu se plavet karlštatskih rijeka nije znala učiniti jezerskom. Nedostajala mu je zdjela šarene cassoeule i kriška panettonea što mu ih je pokojna tako rado spravljala, sigurno ih nerijetko, posljednjih mjeseci prije smrti, zaljevajući suzama. Ponekad bi se zanio toliko da mu je gotovo izgledalo kako je duhom i svim što se veže za to i dalje u svojoj Lombardiji, samo je tijelu dopušteno da, na nekom nevidljivom lancu, koji mu je bilo nemoguće prekinuti, neki svoj, odvojeni život provodi daleko od Lombardije, u Carlstadtu. Onda bi se ipak prenuo i, kao da u dućanu nudi i bočice s klistirom za uspomene pa je jednu uzeo sebi, odmahnuo rukom tjerajući od sebe varljivi mrmor ljepote prošlog.

Iako je za kratko vrijeme stigao upoznati gotovo sve što su se svakodnevno sudarali u mravinjaku nove utvrde, iako je stalno bio među ljudima, ne bi se mogao pohvaliti da je imao prijatelje, ali mu, barem zasad, nisu ni trebali. Prošla je tako i prva i druga godina, i prvi i drugi 10. listopad, a da se ništa nije desilo. Treće godine nerijetko bi smiono dopustio da mu kroz glavu proleti misao kako je uspio pobjeći i sakriti se, da je s prokletstvom 10. listopada, daleko od vlastitog svijeta, jezika i života, zauvijek gotovo. 

U to ime bi 11. listopada počastio one koji su mu se donekle ipak približili, ali bi sve prošlo bez puno priče; ako su već pretpostavljali da mu je to rođendan, neka im bude, lakše je prihvatiti tako nego objašnjavati. 

Ljeto 1582. godine iz Carlstadta se izgubilo nečujno kao što vojnik napusti prekorednu stražu dobivenu po zasluženoj kazni i ustupilo mjesto plačljivoj jeseni noći toliko mrklih kao da je netko duž nebeskog svoda prosuo slonovski tovar zagasite kamene prašine s Popovšćaka. Kad su vrata dućana jednog jutra sredinom listopada ostala zatvorena, nitko od toga nije pravio problem, ali kad su predvečer nahrupili buljuci radnika što su ih, zbog završetka poslova na izgradnji tornja, poslali da na državni račun popiju po polić bistre „pršljivke“, nastala je vika na nekoliko jezika, praćena nesmiljenim lupanjem u vrata. Neki zidarski predradnik, plećat kao Thurnov bastion, basa dubljeg od rupe koja bi nastala kad bi se ispraznilo Isejsko jezero, već je htio razbiti prozorčić na pročelju malo veći od puškarnice, ali su ga njegovi ljudi nekako odvukli. Sve je potrajalo još koju minutu pa su se, budući da im se i dalje nije ni odazivao ni otvarao, uvjereni da ga nema u radnji, razišli. 

Uzbuna je podignuta sljedećeg jutra. Nakon još uzaludnog dozivanja, odlučeno je da dvojica žandara pred svjedocima obiju vrata. Zatekli su sve u savršenom redu, bez tragova moguće provale, a najčudnije je bilo to što su vrata bila zaključana i škure čvrsto zaglavljene iznutra. Ono malo riječi što su ih jedva izustili, gradeći se da nisu odviše zbunjeni zatečenim, zavaljalo se ustajalim zrakom kao što se razleti živa iz razbijenog toplomjera i nestalo u beskrajnim pukotinama vječnosti. Izgledalo je kao da je Girolamo Canfari ishlapio kao rosa prije vrućeg ljetnog podneva. 

Nitko u Carlstadtu nije čuo ništa o tome da je daleko odatle, u Rimu, Ugo Boncompagni, poznat kao papa Grgur XIII., još u veljači potpisao bulu Inter gravissimas o novom kalendaru. Kićeni potpis desno od papinskog grba s lavom što je bljuvao vatru pretvorio se u stupicu čovjeku koji je pokušao prevariti vrijeme. U buli je, naime, stajalo da će nakon četvrtka, 4. listopada, uslijediti petak, 15. listopad, i da će dani između ta dva datuma ishlapjeti kao rosa prije vrućeg ljetnog podneva. 

Pjesme Berislava Juriča nisu napisane da nekoga zadive, iako se i o tome da razgovarati, već su to prvenstveno pjesme u kojima se pjesnik razgolićuje. Otuda i naslov zbirke: “Golotinja”. Taj postupak je gotovo programatski izveden u jednoj od najboljih pjesama u zbirci “Narančina kora”. Još je jedna pjesma jako važna, kada je riječ o Juričevoj poetici, a koja je u sebi sabila toliko simbolike koja polazi od intimnog doživljaja svijeta oko nas. Radi se o pjesmi “Mostarska ekološka” čija se značenja granaju unedogled, značenja koja polaze od mikrokosmosa, pa ga nadrastaju, izrastajući u jedno univerzalno iskustvo. Vrijeme zarobljeno u odbačenoj plastičnoj vrećici, što je jedan sjajan motiv iz te pjesme, uči nas kako je ekološko onečišćenje samo simptom jednog mnogo dubljeg, onog duhovnog. Čitajte Berislava Juriča! Josip Mlakić

Odlazak

Kaplje noć po asfaltu svjetovi
vrište
u krilima cvrčaka i
suze se suše
s očima u zvijezdama

Zidovi se tope
beskonačno
Temelje bih svoje
na leđa stavio
i u cipele

I svijet bih svoj
potkovao krilima

(Beskonačno)

Trenutak

Jednom
mojih ruku neće biti
ramena mojih

Riječi moje
bit će šum
dah moj
tek laž u krošnji

Jednom
suza s mojih usana
bit će žeđ
i glad
u mojim prstima
led

Jednom
voljet ću te

A tu biti neću

* * *

Opet sam ruke
od života obrisao
krvlju
i oči sam
od krika
skrio pod suze

i glas od krivnje
umotao u oštricu

opet sam pao
pred svijetom u sebi

Mostarska ekološka

Nad gradom se
i zvijezde srame sjati
ledenu noć
pozdravlja krikom
nevidljivi vlak
umjesto vjetra
u krošnji
šušti vrećica prazna
puna vremena

koje nikog ne dira
kojeg nitko ne dira

Narančina kora

Na stolu narančina
kora kao krila palog
anđela što ih je
posramljen ostavio u
bijegu
Još samo mirisa puna
mirisa stida
što je dopustila
da razgolim
tajnu koju je
krila

Hercegovina u plamenu

S visine
oznojena zvona
propuh
molitvama prave

Od sunca
otežale ruke
u anđelova krila
se sklapaju
i mole za kap s neba

Zemlja je žedna
duša još žednija
(suhi Bože)

Mostar

Sve, sve opet miriše na kišu
i opet će se tihe tuge liti.
Bolesno do kraja uspomene dišu
i baš je teško pod tim nebom biti.

Kišni grad, grad od kiše, kiša,
sve me tako usitnjava i lomi
a duša jadna htjela bi bit viša.
Pod kišom tonem, umirem i zlo mi.

Dajte mi sunca na moje prozore
da vidim svjetlo, zlato zore,
pa da umrem svečan na rukama

sunca, suh bez kapi sive kiše,
Dajte ludoj duši da podigne se više
a ne da mrije u kiši, u mukama.

Na samrti

Noć. Teška zagrebačka noć.
I neki se vole u parku.
Ja čekam svjetlost žarku
davno što je obećala doć.

Neke nada mnom misli crne,
beskraj svemira u mojoj glavi.
U Savi se mirno mjesec plavi
i osmjeh mu se topi i trne.

Poda mnom teče glas života,
iznad mene njegova laž.
Crna noć, crna, smrti je paž,
a rijeka glas posmrtnih nota.

Zagrebačka noć

Ne kuca u meni moje srce.
Vrag u meni se nevješto skriva.
Bijele grane strše u noći
i nemir u njima se smiješi i sniva.

Putima tamnim šapat se čuje
i nepoznat netko je zazvao nadu.
Korak slab, ruke su mrtve, život
​je glasan poput zvijezde u padu.

Obogatio se na prevelikoj ljudskoj potrebi za pravdom, sretno se oženio, sagradio kuću, rodile mu se četiri kćeri, a da sinove nikad nije ni poželio, i na kraju, kad je trebalo poživjeti, razbolje se od neke bolesti za koju mu doktor reče da nimalo neće boljeti, samo će mu potkratiti život, i umrijet će za šest mjeseci.

Otišao je drugom doktoru, i od njega ču da je prvi pogriješio – uvijek drugi doktor kaže da je prvi pogriješio – i da neće biti šest, nego će biti tri mjeseca. I neće boljeti.

Medicina tu ne može ništa, rekli su obojica.

On da će kupiti, ali se nema što, da će platiti, ali se nema čime. Nego je tako kako jest. 

Ne bi druge, nego ode daleko, pa bi da kaže, a ono ga prekinu: sve se zna, ne moraš govoriti!, pa ima li mi života?, upita, ima kako ga ne bi bilo, odgovorilo mu prije nego što je do kraja stigao upitati.

Evo kako ti je, reklo mu, nestat će bolesti, u zdravlju ćeš uhvatiti šezdesetu, sedamdesetu, osamdesetu, ali nećeš biti advokat, niti će biti da si to ikad bio, nego ćeš čistiti ulice. I s istom ovom ženom i iste četiri kćeri živjet ćeš u limenoj garaži, tako da će vam zimi biti zima, a ljeti će vam biti vruće. I bit ćete gladni taman onoliko koliko je red i običaj da obitelji čistača ulica budu gladne. A ti najbolje znaš koliko je to.

Reklo mu je tako, a on se obveseli, jer ga je upravo stigla najljepša vijest u životu.

Kući se vrati, izgrli ženu i kćeri, sjede u fotelju, nali si viski, zapali kubansku cigaru.

I dva mjeseca kasnije prebogat umrje.

Banjaluka, Gospodska ulica i moj djed Ivan sa šeširom ispred Gottliebove radnje. U Gospodskoj ulici je počeo zanat, a nakon šegrtovanja otvorio je urarsku radnju u Bojića-hanu koju je poslije stric Zinovij (Zenjo) preuzeo i nastavio njegov posao. Striko je inače bio grkokatolički svećenik, a uz to i urar.

U urarsku radnju sam morao ulaziti polako. Pokucao bih nekoliko puta, sačekao barem desetak sekundi, a onda laaaaagano ulazio unutra gdje bi zatekao strica kako popravlja satove, nagnut nad mehanizmom s onim mikroskopom na jednom oku. Tako smo ulazili da ga ne ometamo u pipkavom poslu, što bi se reklo, da ga ne trzamo.

“Zašto ja moram tako ulaziti, a ostali ne?”jednom sam upitao strica.

“Zato što nisi mušterija”, kratko je odgovorio stric udubljen u malene, beskrajne satne mehanizme.