Objavljeno u novogodišnjem broju mjesečnika Karakter

Uznemirio me, priznajem to, skandalčić oko Borisa Dežulovića i njegovog intervjua u Nedeljniku. Odmah da kažem, ni na koji način nisam uznemiren onim što je Dežulović rekao o Beogradu, o spomeniku Stefanu Nemanji ili o onima koji su u Beogradu ubili grad. Njegove riječi čista su kamilica, prigodna i krajnje ljubazna, pri usporedbi s onim što je o Beogradu, o spomeniku i o Stefanu Nemanji u stanju napisati drugi moj prijatelj, Svetislav Basara. Ili što o istoj temi pišu Dragan Velikić i Teofil Pančić, ili što crtaju Dušan Petričić i – genij svih beogradskih genija – Predrag Koraksić Corax. Ili da odemo još nekoliko koraka dalje, svi pobrojani, skupa s Dežulovićem, napisali su i nacrtali sve same milošte i draganja Beogradu, usporedimo li ih s onim što je o Beogradu rekao i napisao Bogdan Bogdanović, njegov neimar, arhitekt i Arhe-Beograđanin, te na kraju krajeva i njegov gradonačelnik.

Skandalčić je izazvao, i hajku protiv Dežulovića poveo, zamjenik jednoga drugog gradonačelnika Beograda, a ne Bogdana Bogdanovića, Goran Vesić. Reagirajući na Dežulovića istovremeno je reagirao na Hrvate kao takve, otpisujući ih sve kao, manje ili više, ustaše i jadnike, koji nikad ne bi ni imali svoju državu da im nije bilo Srba i Srbije, a svoju povijest, po Vesiću, ionako nemaju. Pritom, misleći da Dežulović još uvijek živi u Beogradu, Vesić je i na tu temu napisao nekoliko zgodnih riječi, koje bi ovom “Hrvatu” da slučajno tu živi, svakako otežale, da ne kažemo ugrozile život.

Naravno, nije važno šta je Vesić rekao, nego je važno s koje je pozicije išta rekao o novinskom intervjuu jednoga pisca i novinara. Grdno je kada ljudi na položaju udaraju po piscima i po novinarima. A preko njih i po čitavim narodima, koji žive u prvom prekograničnom susjedstvu, ili tu unutra, kao minijaturna nacionalna manjina, ili su skloni da u Beograd doputuju kao turisti i kao ljudi koji taj grad vole, kakav god on bio. Čudno se, znate, počinjete osjećati kad vas napadne zamjenik gradonačelnika grada, u koji stižete sa stranim pasošem, ali s emocijama i sa znanjima domaćeg čovjeka. Pritom, da budem sasvim ličan: zamjenik gradonačelnika Beograda nije me uznemirio zato što me je uvrijedio kao Hrvata. Tako me ne može uvrijediti. Vrijeđam se samo lično, ne umijem se kolektivno uvrijediti. Uznemirio me je kao Borisa Dežulovića, premda nisam Boris Dežulović.

Naravno, u Beograd nikad nisam dolazio zbog beogradskog gradonačelnika i njegovog pomoćnika, nego sam dolazio zbog grada, koji mimo državne i državno – granične logike smatram svojim gradom, te zbog svih sadašnjih i budućih prijatelja koji u Beogradu žive. Ustvari, lažem! Nekoliko sam puta, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, u Beograd putovao samo zbog beogradskog gradonačelnika. Istina, tada već bivšeg. Zvao se Bogdan Bogdanović. Dogodi se tako ponekad da neki grad ima gradonačelnika kakvog njegovi stanovnici mogu zamisliti samo u trenucima onoga najblesavijeg i najbudalastijeg samoljublja, da ne kažem i – nacionalizma. Ali zašto je onda do njegovih vrata vodila strelica, iscrtana autolakom i rukom huligana, iznad koje je pisalo: ustaša?

Gospodin Vesić uznemirio me je, pa sam usred ove epidemije, po prvi put u posljednjih dvadesetak godina, u slučaju Beograda počeo vagati što više teži: ljudi zbog koje volim taj grad, ili oni koji vladaju njime? Naravno da u nekom višem, metafizičkom, moralnom i emocionalnom smislu za mene više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga mog beogradskog prijatelja i prijateljice, dobrog druga, poznanika i poznanice, više vrijedi prošupljena lijeva cipela svakoga beogradskog knjižara i sladoledžije, nego sve ono što o Borisu Dežuloviću i svim ostalim dežulovićima, basarama i velikićima, uključujući i mene lično, ima za reći gospodin zamjenik. Ali postoji trenutak u kojem vrijednost prošupljene lijeve cipele prestane biti argument za putovanja, a onda i za govor o gradovima. Postoji trenutak u kojem naši prijatelji postaju naša privatna stvar, a gradovi se, žalosnom logikom političkoga ili nacionalističkog terora, identificiraju sa svojim gazdama i gospodarima. Znam šta govorim, jer je to bio razlog da prestanem putovati u jedan grad koji mi je bio važniji i od Beograda.

Kada se nešto takvo dogodi? Obično onda kada ljudi prestaju razumjeti o čemu vi to zapravo govorite. Recimo, u emisiji “Oko”, na prvom programu RTS-a- koji, eto, pratim baš kao i da živim u Beogradu – posvećenoj skandalčiću, netko je, pokušavajući da uzveliča Beograd pred tobožnjim Dežulovićevim diskvalifikacijama, rekao otprilike ovo: Beograd je velik zato što je bilo moguće da hrvatski pisac da takav intervju u beogradskom novinama, a sad pokušajmo zamisliti obrnuto, da srpski pisac u hrvatskim novinama tako govori o Zagrebu. Zatim se nekoliko puta ponovilo da je Beograd jedini grad na našem dijelu Balkana. Teza koju sam sklon lično zastupati, ali uz neke druge argumente.

Istina je, nezamislivo je da srpski pisac da takav intervju u hrvatskim novinama. Ali to ništa ne govori o veličini Beograda i Zagreba. Jer je, recimo, jednako nezamislivo i to da zamjenik zagrebačkog gradonačelnika komentira novinski intervju bilo kojega, pa tako i srpskog pisca. Što također ne govori o veličini gradova, ali ponešto kaže o ponašanju njihovih vlasti.

Dežulović, Vesić, a onda i novinar u emisiji “Oko”, spominjali su Boru Đorđevića. Možda bismo i na njegovom primjeru mogli nešto reći o veličini gradova. Iako je o Slovencima govorio isključivo kao o “bečkim konjušarima”, iako im se neposredno prije početka rata, kao i u toku kratkotrajnog, ali dovoljno krvavog rata u Sloveniji, rugao na najodvratnije šovinističke načine, što je bio razlog da s njime odnose prekinu ljudi s kojima je zajedno nastupao i snimao ploče, Bora Đorđević se godinama nakon rata mirno i bez ikakvih problema naselio u Sloveniji, nikad ne osjetivši potrebu ni da se osvrne na ono što je o Slovencima govorio, pisao ili pjevao. Pretpostavljam da nije imao problema da dobije dozvolu boravka, jer da je takvih problema imao, oni bi bili takvi da ne bi ni mogao ostati u Sloveniji. Nikada, niti u jednim iole ozbiljnim slovenskim novinama, nikada, ni u jednom programu slovenskih televizija, nitko nije doveo u pitanje pravo Bore Đorđevića da živi u Sloveniji i da o Slovencima govori, piše i pjeva ono što je o Slovencima govorio, pisao i pjevao.

Je li to, možda, dokaz da su Ljubljana ili Maribor najveći gradovi na Balkanu, mnogo veći od Zagreba, gdje je nezamislivo ovo, i Beograda, gdje je nezamislivo ono? Meni se čini da nije. Ali je zanimljivo kako ljudi s Vesićeve strane ne vide ništa čudno u tome što Bora Đorđević živi u Ljubljani, a čudno im je to što Boris Dežulović, makar i telefonski, daje intervjue u Beogradu.

Rastur, rekoše, on je komunjara.
Ono dječijeg može da ostane.
Sve je to, brate, bez ikakva dara,
Neka ih zoblju knjiške gladne vrane.

Sitno je djelo za toliku hvalu,
Čemu spomenik i počasne biste,
Ne može više u našu mahalu,
Nek se pjesnikom pozabave gliste.

Posvud budala, bijednik, i kreten,
Sudi onome što je iznad njega,
Oduvijek je isto baš svaki tren.

Jače od rata, zlobe, naci-stega;
Čisto je djelo mašte, lomnog bića,
Dušina radost, poklon od Ćopića.

Priča iz “Mame Leone”

Živjeli smo od praznika do praznika u veselom i sređenom svijetu, ponekad bolesni od vrućih dječjih bolesti i od velikih bolesti za odrasle, u svijetu u kojemu je svaka stvar imala svoje mjesto i za sve se znalo tačno vrijeme; nemoj trčati pred rudo, govorila je baka, a da nismo znali što je rudo, ili su neki ipak znali, ali nisu htjeli reći i sakrivali su to rudo od mene koji sam trčao jer je vrijeme tako sporo prolazilo; nisam ga mogao čekati, morao sam žuriti, prestići ga i preskočiti dane koji nisu ničemu služili jer nisu bili dani praznika.

Tih godina sladoled se nije prodavao zimi. S prvim velikim novembarskim maglama nestalo bi ga iz slastičarnica i pojavljivao se tek u aprilu. Zašto se sladoled ne jede i zimi? Zato što od sladoleda boli grlo. Vodili su računa o nama: da ne budemo bolesni bez razloga i da svaki dan dobije svoje mjesto u kalendaru, da nijedan ne ostane izvan godišnjih doba i da ne pomislimo kako smo sami i ostavljeni, napušteni kao one daleke zemlje o kojima smo slušali na radiju. U tim zemljama ginuli su neki mali vojnici kosih očiju; u jednoj su ruci nosili svoju malu pušku, a u drugoj svoje sićušno dijete. Tako su ginuli i ostavljali za sobom svoje male kosooke žene da licu prinose dlanove i tuguju na svojem smiješnom nerazumljivom jeziku.

Smijem se kad god na televiziji vidim male kosooke majke pored svojih mrtvih malih muževa. Sajgon i Hanoj imena su prvih komedija u životu. Sričem ta slova i smijem se ko lud; ti ljudi ne izgledaju kao mi, pa ne vjerujem da ih nešto boli ili da su stvarno tužni. Riječi tuge moraju zvučati tužno, a suze moraju biti kao kapi kiše, sitne i sjajne. Njihove riječi nisu tužne, a suze na njihovim malim licima su prevelike i smiješne, kao lažne suze klovnova koje sam vidio u cirkusu. Samo čekam da mama i baka odu iz sobe da gledam Sajgon i Hanoj i smijem se. Kad su one tu, ne smijem se smijati jer bi mama pomislila da sam lud, a baka da sam obijestan. Ludilo i obijest u našoj su kući strogo zabranjeni. Iz obijesti se rađaju velike nesreće; obijesna djeca svoje roditelje smještaju u staračke domove i ne misle da će i sama ostariti i da će i njih njihova djeca tjerati u staračke domove; baka i mama plašile su se obijesti i ludila jer su se one rodile stare sa strahovima koje nisam razumio, ali sam znao da ću ih jednom dobiti na dar; bit će to onoga dana kad me proglase odraslim i kad prvog luđaka budem obišao u širokome luku jer je ludilo zarazno kao što su zarazne sve bolesti i nesreće u ovome gradu. Kad odrasteš i budeš imao svoju kuću i svoju djecu, tada radi šta hoćeš. U mojoj kući nećeš. Baka je voljela male kosooke majke i pravila se da ih razumije.

Naročito oprezan postajem pred praznike: Novu godinu i moj rođendan. Tada se ne smijem niti kad ostanem sam, nego poput anđela s bakinih razglednica šutim, trepćem i zagledam jesu li mi već izrasla krila ili moram još čekati. Nikad ne znam što ću od njih dvije dobiti za rođendan i Novu godinu, iako su bakini pokloni uvijek bolji. Ona mi kupuje knjige, enciklopedije i slikovnice, a mama uvijek poklanja praktične stvari. Praktične stvari su one stvari koje bi ti i inače morali kupiti, ali umjesto da to učine bez mnogo pompe, čekaju da dođu praznici i donose ti ih onako umotane u sjajni papir i očekuju da im se raduješ. A tko bi se još mogao radovati čarapama, gaćicama, potkošuljama i cipelama za zimu? Mama misli da bih se morao radovati njezinim poklonima. Ako se ne radujem, znači da sam obijestan. Njoj ništa nije obično, pa joj obične nisu ni čarape, nego za sve postoji neko čudo, sve se u životu treba zaslužiti i oko svega pomučiti. Ako biste slušali nju, povjerovali biste da će čovječanstvo ostati golo i boso ako svojoj mami kaže kako potkošulje i cipele ne služe da budu rođendanski pokloni. Ipak se pravim kao da se radujem njezinim poklonima jer ako to ne činim, ona se ljuti i počinje me odgajati. Kad joj dođe vrijeme odgajanja, to je puno gore nego kad je uhvati napad migrene. Mama me tada odgaja po knjigama koje se zovu »Vi i vaše dijete« i »Vaše je dijete ličnost«. Kupila ih je od trgovačkog putnika, čitala ih mjesec dana i čvrsto odlučila da će me odgojiti. Srećom, ona nema vremena da se te odluke drži, pa ako je ne podsjetim, mama sasvim zaboravi da me je odlučila odgajati. Odgajanje se sastoji u tome da se mama namrgodi i po deset puta ponavlja istu rečenicu i nešto traži od mene, ali mi nikada ne kaže što zapravo traži. Što ja manje razumijem, to je ona zadovoljnija jer tada misli kako je stroga, a bez strogosti nema odgoja. Strogost je kad šutiš, govoriš Da, klimaš glavom i ništa ne pitaš jer ništa ne znaš pitati kad ništa ne razumiješ.

Tata za praznike poklanja željeznice koje se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, autoputove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, gradove koji se sastavljaju od hiljadu malih dijelova, kemijske kabinete koji se sastoje od hiljadu malih dijelova. Onda sjednemo na pod dnevne sobe, otvorimo kutiju, tata se uozbilji i počne se češati iza uha, raspoređivati po ćilimu male dijelove, ja ga gledam i smiješan mi je kao male kosooke majke, on mi klimne glavom, kao moram u njega imati povjerenja, i počinje sastavljati željeznicu od hiljadu malih dijelova. To mu jako dobro ide i puno mi se više od željeznice sviđa kako on sastavlja željeznicu. Mama misli da on to radi jer mu u djetinjstvu nisu kupovali igračke, pa se nije stigao naigrati i sad to nadoknađuje. Mislim da nije u pravu. Da je tako, valjda bi sebi kupovao igračke.

Najbolje poklone donosi Nano. On zapravo nije Nano, nego je Rudolf Stubler, ali ga nitko tako ne zove. Nano je bakin stariji brat i nekad davno studirao je matematiku u Beču. Danas se bavi šetanjem po dalekim gradovima, planinarenjem, pčelarenjem i sviranjem violine. Mi ga gledamo na fotografijama: Nano u Londonu, Nano u Parizu, Nano u Berlinu, Nano u Moskvi, Amsterdamu, Kijevu, Pragu, Rimu, Firenci, Madridu i Lisabonu. U svim tim gradovima znaju Nanu jer se njihove zgrade i mostovi, katedrale i neboderi slikaju s Nanom. Bez njega oni nemaju svoje slike, bez njega su ti gradovi samo razglednice, a razglednice nisu pravi gradovi, nego su samo pisma s fotografijom na kojoj ništa nije pravo. Nano stoji pred Fontanom di trevi i zamahuje rukom; u ruci je novčić, u novčiću je želja; u tu želju mi ne vjerujemo, baka kaže da nema želja koje se ispunjavaju u vodi, ali to nije važno jer Fontana di trevi vjeruje u želje, pa zato Nano ubacuje novčić i slika se da bismo mi znali kako izgleda Rim. Pred praznike Nano dolazi kod nas, stavi na stol papir i olovku i kaže: Hajde, sad reci šta želiš za Novu godinu, možeš reći sve od igle do lokomotive, a moje je da tvoje želje prilagodim svojim financijskim mogućnostima. Samo Nano koristi takve izraze, to »financijske mogućnosti«, jer on sa mnom razgovara kao s odraslim, pa zato i ja s njim razgovaram kao s odraslim: Za početak bih ti rekao da ne želim ni iglu ni lokomotivu. Igle mogu pozajmiti od bake, a za lokomotivu bi mi trebala vozačka dozvola… U redu, onda idemo dalje, kako stojiš s muzičkim instrumentima?… Mislim da nemam sluha i da bi to bilo čisto bacanje para. Radije bih nešto što bi pospješilo moj intelektualni razvoj… Šta misliš da bi bilo najpogodnije?… Ne znam, recimo Historija svijeta ili Enciklopedija sporta ili Sve životinje svijeta… Dobro, zapisao sam. A kakav si sa sportskim aktivnostima?… Bicikl već imam, a lopta mi ne treba jer bi mi je neko mogao ukrasti. Role mi nemoj poklanjati jer se rolaju samo curice, a mogao bih i pasti pa slomiti vrat… Možda jedna šahovska garnitura?… Pa, može, ali da bude drvena. Mislim da sam plastične već prerastao.

I tako, Nano sve lijepo popiše, a onda za praznik dođe s dva poklona: s jednim koji sam izabrao i jednim koji se njemu svidio. Taj drugi obično je bolji. Bolji je jer je iznenađenje i jer nema loših iznenađenja. Loše iznenađenje zove se razočaranje, a praznici nisu vrijeme kad su razočaranja moguća. Čak me ni mama ne razočarava sa svojim praktičnim poklonima jer ih od nje i očekujem, a ono što je očekivano ne može biti razočarenje.

Dan pred praznik mama peče tortu. Kad mama peče tortu, cijeli se svijet uozbilji i drži joj palce, kao što smo svi držali palce Neilu Armstrongu dok se iskrcavao na Mjesec. Pečenje torte nepredvidljiv je posao; mama umijesi tijesto, zapravo načini brdo od brašna i u tom brdu izdubi rupu, brašnovo brdo tada izgleda kao snježni vulkan ili kao pijesak i cement koji će postati beton, a onda razbija jaja i baca ih u rupu. Kad razbije sva jaja, onda sruši brdo, pomiješa brašno s jajima i počinje govoriti joj meni, šta će biti ako se tijesto ne digne, smijem joj se, a ona se ne ljuti, nego kaže i to mi je hvala; vesela je jer tada uživa u svojoj nervozi.

Kad je tijesto umiješeno i zamiješeno, pokrije ga krpom i počinje čekati. Puši cigarete jednu za drugom i svakih pet minuta zaviruje pod krpu i zove baku da ona ocijeni dokle je tijesto došlo. Baka govori nije još, nije još, još malo, a onda kaže može, mama tada postaje ljuto nervozna i više joj se ne smijem smijati; drhte joj ruke dok uljem premazuje pleh u kojem će se peći torta i sve ponavlja joj meni, joj meni, šta će biti ako tijesto legne.

Nakon što je stavila tortu da se peče, mama počinje pričati protiv naše pećnice. Čas joj ne valja gornji, čas joj ne valja donji grijač, psuje Slobodu Čačak koja je napravila pećnicu i gleda u strop, kao da gleda u nebo na kojem vijećaju direktori bijele tehnike i određuju tko je zaslužio da mu za ovu Novu godinu pećnica ispeče ispravnu tortu. Baka samo sluša i klima glavom. Nju mama u tim trenucima grozno živcira, jednom će me dovesti do sloma živaca, poslije se žali teti Doležal, ona i njene torte, a teta Doležal sklapa ruke i govori: ah, mladi, mladi, moja Olga, oni će ti i od pečenja torte izmisliti nauku, a ja sam ti jednom mome Juciki za habitaciju pet torti ispekla i nisam rekla ni A. Jucika je bio muž tete Doležal i ubili su ga u Jasenovcu, ali je ona o njemu uvijek govorila kao da je živ i kao da će za pola sata banuti na vrata, tako da se i meni činilo da poznajem Juciku i uopće me ne bi iznenadilo da jednom stvarno dođe, kaže evo mene i da mu teta Doležal opet pet torti ispeče za tu habitaciju.

Zapravo, baku najviše izluđuje to što joj mama ne da da za Novu godinu i moj rođendan peče kolače. Inače može, ali za Novu godinu i rođendan nikako. Ja sam njezin sin, a ona svome sinu mora praviti prazničke torte. Pa, peci mu ih, ali me barem jednom nemoj zvati da gledam je li se tijesto diglo, rekla je baka, a to je mamu tako strašno naljutilo da je povikala progoniš me cijeloga života, rasplakala se i odmah dobila napad migrene. Baka se više nikada nije bunila što je zove da vidi je li se tijesto diglo. Pusti vraga, rekla je teta Doležal.

Najuzbudljivi trenutak bio je kad bi se torta vadila iz pećnice, jer tada nitko, pa ni baka, nije znao hoće li se dogoditi katastrofa. A katastrofa je kada sredina torte potone, propadne, smanji se i nestane, pa torta više ne izgleda kao torta nego kao nešto drugo, ne znam što, ali nešto strašno smiješno čemu se ne smiješ smijati jer bi nad tim nečim stajali mama i baka; mama je prinosila dlanove licu kao one male kosooke majke kad bi im ubilo muževe, a baka je počinjala psovati. Inače nikad nije psovala, osim kad bi torta legla. A ako bi legla, tada bi se morala praviti rezervna torta. U tom slučaju za praznike smo imali dvije torte: jednu koja je izgledala normalno i iznosila se pred goste, i drugu koja je imala normalan okus, ali je izgledala tako da je nitko osim nas nije smio vidjeti. Tu tortu jeli smo potajice, prije nego što dođu gosti.

Pred novu 1977. godinu došao je Nano, uzeo papir i olovku, ja sam opet rekao da mi ne treba ni igla, ni lokomotiva i mogli smo preći na popis poklona. Rekao sam Nani da se moj odnos prema vremenu i njegovu protjecanju iz temelja promijenio i da mi je stoga potreban ručni sat. On je zapisao želju, otišao kući i tri dana kasnije — umro.

Ležao je na odjelu moga oca, u dubokoj komi; tih dana stalno se ponavljalo to — duboka koma; nisam znao što duboka koma zapravo znači, ali su te riječi označile vrijeme bez praznika i s neispunjenim obećanjima za koja nitko nije mogao biti kriv. Ranije su obećanja propadala i rušila se jer bi netko zaboravio na njih; odrasli su bili ubojice obećanja, mogao si ih samo gledati, klimati glavom i misliti: pa zašto?, čemu raste još jedno malo groblje puno neispunjenih želja i zaboravljenih riječi, rasutih kao ljetni grad po vrelim gradskim ulicama koji će se za nekoliko trenutaka otopiti i za sobom ostaviti sliku, jednu sasvim malu, neznatnu sličicu u dnu pogleda svih kojima je pao kao obećanje.

Nano nije mogao ispuniti obećanje jer je bio u dubokoj komi. Mama je dvije noći sjedila nad njegovom posteljom i govorila mu Nano dragi, evo počeo je padati snijeg, skoro će Nova godina, već škripi pod nogama i jest ćemo jabuke od ljetos; govorila mu je još svašta i pazila hoće li se Nani pomaknuti trepavice ili krajevi usana jer joj je tata rekao da se s dubokom komom nikad ne zna, da nikad nije sasvim sigurno čuje li on nešto, osjeća li njezinu ruku i promicanje riječi kroz svijet i kozmos, duž živaca koji vode prema mozgu, kao poruke i pisma ubačena bez maraka na nekoj dalekoj pošti u kojima mu javljamo da ga svi volimo. Ako pisma jednom više ne budu stizala, to će biti kao Nanina duboka koma.

Otac je svakih pola sata dolazio, slušao što mama govori Nani, spuštao joj ruku na rame i milovao joj kosu. Bio je u bijelom liječničkom ogrtaču, a iz malog džepa izvirivalo mu je srebrno nalivpero. Moj tata u liječničkom ogrtaču nije bio isti onaj tata bez liječničkoga ogrtača. Obični tata je lagao, nije ispunjavao obećanja i često je bio slab i nesretan. Izgledao je kao netko koga će možda već sutra udariti auto na pješačkome prijelazu ili će mu se tanjur sa supom prosuti u krilo. Ovaj tata, tata doktor, bio je Bog, Utjeha i James Bond. Za njega nijedna bolest nije bila neizlječiva, niti je ijedan život sličio na smrt, čak ni život u dubokoj komi. Svaki je trenutak vrijedan općega slavlja i nijedan ne smije biti takav da digneš ruke od života i da kažeš: dobro, to je bilo to, a sada sam mrtav i odlazim. Moj tata nije dopuštao ljudima da odu i on je vjerovao da će Nanina trepavica dati znak Svijetu i da će čovječanstvo uzdrhtati onoga časa kada se jedna jedina dlačica jednog jedinog čovjeka otme iz svijeta mraka i pomakne se. Postoje medicinske istine koje služe izlječenju i medicinske istine koje potvrđuju da izlječenje nije moguće, o ovim drugim neka vode računa grobari, a ja neću, vikao je jednom na pijanog doktora Jakšića koji je, kad smo bili na izletu na Trebeviću, rekao da bi Dobro i na groblju Bare u mrtvačkim sanducima pronašao još dvojicu–trojicu koje bi proglasio živima i pokušao ih vratiti.

Ujutro trećega dana Nano je dvaput duboko uzdahnuo i prestao disati. Život se završava uzdasima; to me uopće nije začudilo; kad uzdahnem sebi govorim: e, dobro, a sad idemo opet ispočetka. Uzdasi su kao spavanje, dijele život na hiljadu hiljada dijelova, pa ga onda pred spavanje sastavljaš i tako nastaju sjećanja. U sjećanjima nema uzdaha i spavanja; u sjećanjima život je opet cijeli. Kad je došla smrt Nano je uzdahnuo, rekao dubokoj komi to je bilo to i otišao bez pozdrava; ona mu je mahnula, ali Nano to nije htio vidjeti, pa je duboka koma ostala s rukom u zraku. Nju na rastanku nitko ne pozdravlja.

Tata je zagrlio mamu i šapnuo joj: izgubili smo ga. Mama je malo plakala po njegovu bijelom ogrtaču, onda je tata pozvao doktora Smajlovića, rekao egzit, doktor Smajlović je pogledao na sat, izvadio nalivpero i na Nanin bolesnički karton upisao tačno vrijeme. Doktorima je to vrijeme jako važno, iako ga odmah zaborave, nikom ga ne kažu i nitko se za te sate i minute ne raspituje, ali u nekim kartotekama ostaje zapisano kada je tko umro za slučaj da jednom i to postane važan podatak kao što su važni podaci života. Teta Doležal vjeruje da će jednom doći taj dan kada će Bog okupiti sve duše i podijeliti im ocjene. Vrijeme smrti u bolničkoj kartoteci čeka na taj dan, iako živimo u komunizmu i svi doktori vjeruju da Boga nema, ali njihova vjera nije čvrsta, kao što nije čvrsta ni naša vjera. Eto, možda će Nano doći pred Boga i možda će Bog onda reći: Toliko si puta govorio da me nema, a sad se uopće ne čudiš što me vidiš. 

Tata i mama izašli su pred bolnicu, on je izvadio kutiju s cigaretama, mama je rekla vidi koliki je već snijeg, a snijeg je bio debeo kao jorgani u sobama dobrih džinova i padao je bez prestanka, po maminu crnom kaputu i po tatinom bijelom liječničkom ogrtaču. Kad su popušili svako svoju cigaretu, već su im ramena bila sva u snijegu i da je slučajno proletjela neka ptica, vidjela bi ih jednako bijele, moje tatu i mamu, i mislila bi, ta ptica, kako su to dva zaljubljena zimska stvora.

Mama je rekla idi, prehladit ćeš se, a on je rekao ne; mislim da je tada bio spreman ostati na snijegu zauvijek, samo da mu ona još kojiput kaže to idi, prehladit ćeš se. Ljubavi se katkad vraćaju kao riječi i osjetiš ih kao da su prave, pa onda prelete i više ne dođu; samo što za sobom ostave sjajan trag koji zimskome jutru daje neki smisao i zbog kojega i iza rastanka ostaje neka nada, recimo nada da će naići čarobna riječ, makar slijedila nakon smrti i žrtve jednog Nane.

Došao je taksi, tata je pitao mamu hoćeš li da ga još jednom vidiš, pošli su natrag u sobu, taksist je rastvorio novine i uključio taksimetar, Nano više nije imao jastuk pod glavom, mama ga je gledala i nije plakala, stajala je i šutjela, nije se micala i nije znala što da u tom trenutku učini. Svoga ujaka vidjela je posljednji put i znala je da će od sada njegovo lice samo zamišljati ili će ga gledati na fotografijama. On je bio mrtav, a ona ga je gledala posljednji put u svome životu. Kad izađe iz ove sobe, nešto će u njoj biti zauvijek, kao što je zauvijek smrt. Moja se mama osjećala pomalo mrtvom i to je kasnije često pričala. U toj priči nije bilo tuge; samo čuđenje pred time koliko malo čovjeku treba da se počne opraštati od svijeta, samo jedan pogled, i koliko je toga što svakog dana posljednji put u životu vidi, a da nije svjestan, ne misli, i oproštaji mu nisu ni na kraj pameti.

Tata je prišao Nani, položio mu dlan na čelo i rekao: Posljednji moj gospodine. S Nanom je svakoga ljeta u bašći na Ilidži igrao preferans, a Nano bi mu pričao o Beču i o lijepim Jevrejkama koje su ujesen 1917., dok se rušilo Carstvo, otvarale svoje damske kišobrane i imale su tanke lomne gležnjeve da si im morao prilaziti na vrhovima prstiju da se ne polome. Tata o Beču i Bečankama nije ništa znao. Odrastao je u grubom i tvrdom svijetu od kojega moraš štititi vlastitu finoću i lomnost, a Nano mu je bio netko iz nekoga svijeta u kojemu su, tako se njemu činilo, rođene sve gracilne stvari i u kojemu su postojale neke riječi, sada zaboravljene, u kojima su takve stvari mogle biti sačuvane. Moj se tata tog jutra uspio sjetiti samo riječi gospodin.

Eto tako ja nisam dobio ručni sat. Nanu su sahranili dan nakon Božića, a onda je mama pekla svoje torte i sve je na vrijeme bilo spremno za jednu čudnu proslavu u kojoj se nikome ništa nije slavilo, ali su ona i baka mislile da Novu godinu ne smiju preskočiti zbog mene. Hodale su po kući u svojim crninama i uopće se nisu radovale. To ne razumijem! Nikada nisam razumio kako se ne znaju istovremeno radovati i tugovati; radovati se praznicima i tugovati zbog Nanine smrti. Kod njih je uvijek bilo jedno ili drugo, kao da su se plašile da ih netko sa strane promatra i ocjenjuje hoće li im tuga biti dovoljno tužna i hoće li se radovati koliko treba kad dođe vrijeme radovanju. Kad je Nano umro, one se ne bi uznemirile ni da sam se smijao malim kosookim majkama, ali njih više nije bilo u televizijskim dnevnicima. Bio je završen rat u Vijetnamu, a o drugim se ratovima pred Novu godinu nije govorilo. Šteta! Da sam se nasmijao mama me ne bi počela odgajati. Mogu se kladiti da je tako.

Na Novu godinu došao je tata i donio nešto sačinjeno od hiljadu dijelova. Sjeo je nasred sobe i počeo ga sastavljati. Sjeo sam do njega, ruke položio na koljena i čekao što će to biti. Htio sam da sastavljanje što duže traje i da zauvijek ostanemo tu, u toj sobi, na tom ćilimu i da cijeli svijet čeka kad ćemo završiti i da se ništa ne događa prije nego što tata sastavi to nešto, da vrijeme isto tako stane i da svi pogledaju na svoje satove vjerujući kako svemu dođe kraj i kako će na kraju vidjeti što je on to sastavio i da tako bude i traje baš zauvijek i da se više nikad ništa ne dogodi.

Moja draga izašla, ostavila me da u miru pišem, moram završiti tekst o pojmu supstancije, onda se vratila, zaboravila masku, jest da nigdje nikog nema, ali ipak, za svaki slučaj, onda opet izašla, eto je nazad s flašama, poklonio nam komšija za blagdane, žuri niz stepenice: “Zatvori vrata”, pred vratima mačak, dere se, hoće da uđe, otvorim, hranu sam mu pripremio, zvoni telefon, ne dižem slušalicu, sigurno su prodavači, moji prijatelji mi se javljaju na email ili mobitel na koji se također ne javljam, zvoni interfon, drugi komšija, čestitka, lakše mu je bilo osobno uručiti, pošta je previše opterećena, ne bi mi stigla prije proljeća, “Hvala, hvala”, supstancija je…, kuca susjeda, znam li radi li i jedna radnja, mačka se dere, hoće napolje, momak iz Amazona, mogu li primiti pošiljku za one iz kuće preko puta, moja draga stigla kupiti voće prije zatvaranja, jesam li završio tekst, nisam, kažem, imam ga u glavi, sad ću, samo neće biti o supstanciji nego o ljepoti stvaralačkog mira.

…bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu.
(Haustor)

Šajba stare Opel Vectre dugo nije oprana. Ovom cestom vozim i gledam je, pogledom prijašnjim. 

Odmah iza zavoja, u kojem je davno na mopedu poginuo poštar, tabla je s imenom sela, a dalje je ravno i pusto. Gadna je srpanjska vrućina. Kroz muljave tragove ptičjih govana i uginulih mušica mali Cigani uz cestu bivaju nepokretni, poput drvenih kipova na mostu ispred lese seoskog naivca. U treperenju vrelog zraka vrijeme usporava, i kao bremenito nečim, lijeno se vuče ponad tih kuštravih, tamnokosih glava.

Kuću će kupiti Cigani, zvao me je Dragina iz Općine. Do sela ne vodi pruga i već godinama, osim Cigana, s penezima pernatim i železnim, nitko ne kupuje. Kuća je je na dobrom mjestu, preko puta cirkve i parofa, ali ruševna i zarasla u visoku travu, štala i štagalj iza odavno su se urušili. Meni po gruntu pripada osmina, ali kazne za košnju komunalnom redaru plaćam sam. Ostali nasljednici godinama se ne javljaju.

Ciganski sitniš za plaćene kazne. Nije od maminog vujca puno ostalo. 

Vidim ga tek za svakog sedmog treptaja, kao djelić svakojakih tuđih prošlosti od kojih sam satkan.

*

Vujec ima šesnaest godina.

Budi ga ženska krika na dvorištu. Na hladnim pločicama u hodniku skače na jednoj nozi, navlači predrte smeđe štonfe i istrčava na verandu.

Dani se. Iz olovnog neba cijedi se prva pahulja. 

Andriji je nebo palo na glavu. Stoji u blatu zguren i smanjen, u rukama gužva škrlak, tupo zagledan u vrh gumenih čizama. Sluša.

Majkica nemoćno širi ruke, ne zna o čemu se radi, slabo i visoko cvili, svaka joj se riječ odbija o bezube desni, vraća natrag i ostaje zagušena.

Andrijina žena viče, objašnjava – to je tele nami sve, pa sinek je mali još, moli – ako Boga znate, suseda, milosti imajte, majkica, pa navek smo Vam dobri bili, prijeti – ja bum sve vužgala, i svoje i vaše, vmorila bum i vas i sebe, vrnite tele.

U čas vujcu misao ode za tim glasom, riječima se izgubi smisao, i tako glas, oslobođen i sam, lebdi nad dvorom.

Pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Iz rupca žuti je pramen ispao i trese visokim čelom. Plave oči veće su nego obično, a svaki treptaj baca suznu iskru. Lice, puteno i svijetlo, žari se rumenilom. Zagrnuta je olinjalim muškim kožuhom, ne diše, pod sivom bluzom bubre i dišu samo krupne grudi i vujcu se učini da bluza biva sve tijesnija, zamamno se napinjući u ritmu uzbudljivog zibanja.

Andrijina žena zakoračila je prema majkici, ili je vujcu izgledalo da je zakoračila, jer pokret je u Andrijine žene izražajan i širok. Vujec, u pedrtim i smeđim štonfama preskočio je dvije štenge, ali blato na dvoru smeđa je i žitka klizava varalica. 

Ovo mora da je dodir hladnih usana, pomislio je vujec, pa potom začuđen trepće i skida blato s lica i očiju. Gleda u nježne u nježne, uske listanjke u debeloj, crnoj štrampli, kao da je neka carica greškom nazula prevelike blatne natikače.

Vujec grabi grumen blata, gađa u krupne uzbibale grudi. Grumen leti kratko, vujec plače. 

Svi vun z dvora. Svi….

Te noći u gostioni Daj dam vujec je protiv Andrije prvi put igrao šnaps. Andrija je izgubio sav novac, pa je izbezumljen i ponesen željom da povrati izgubljeno založio tele. Izgubio je opet.

Vujec je mlad, još šmrkljivec, jedva su ga nedavno primili za stol. 

Nije vujca bilo strah, jer kad je kocka ozbiljna, on umije varati. Za svakog sedmog treptaja vujec u očima ostalih igrača vidi karte. Još malo i više nitko u selu neće kartati protiv vujca.

*

Dva dana poslije nebo je niže i pada gusti snijeg. Vujec se gega pustom cestom, otvorenim ustima obješenjački lovi pahulje, špil novih karata mu je u džepu, kantica mlijeka u ruci. Jutro je, Daj dam nije otvoren.

Na plotu pored kuće stoji Andrijina žena, maše vujcu, zove ga tiho, novim, tamnim glasom. Ne nosi rubac, plava kosa, malo vlažna, nježno svjetluca, rastrla se po ramenima. 

Odi no, ne bum te pojela.

Vujec vidi sivu bluzu. Dva gornja gumba su otkopčana, grudi mirne. Prilazi plotu. Sklanja pogled od velikih plavih očiju, jer mjere ga odveć ispitivački, dok u njima zri još mlada nakana. Osjeti lagano duho sinoćnjeg češnjaka koji isparava kroz svilenkastu kožu. 

Odi na čas vnoter, samo brzo dok niko ne vidi, Andrija je z malim pri doktoru v gradu.

Vujec se oprezno obazire, nema nikoga. Ulazi.

Tele nije vratio.

*

Rano je svibanjsko predvečerje, neprijatno hladno. Kiša je prestala i tek se razvedrilo. Udar crkvenog zvona rasipa se selom, kao neprijatan san za teškog buđenja. Puši se konjska balega, cvile kotači, vonjaju mokre uniforme, blato guta dotrajale teške čizme, dječurlija plazi po drvenim plotovima, živina riče. Utroba zemlje škripi. U mutnom, maglenom, crveno plavom sutonu na kraju neba i sve ravnice isparava dan. 

Vojska se povlači žurno i neuredno.

Vujec zaustavlja zaprežna kola, silazi ispred kuće. Ostalima daje znak da krenu. Pušku nije uzeo. Odite, stigel vas bum, samo da pozdravim majkicu. No, i karte nove zemem. Samo odite.

Tama u kući znana je i bliska, u njenom hladnom zagrljaju vujec se kreće lako i tiho.

U dnu kuhinje pored ugasle peći, uz očađen zid na kojem visi raspelo sa Jezušom bez glave, sjedi majkica. Na pola bešumnog kruga zaustavlja se krunica među mršavim, kvrgavim prstima, i kratkim, jedva čujnim uzdahom majkica pita: Sinek, vrnul si se?

Vujec stoji, ne prilazi. Gleda. 

Za sedmog treptaja vidi vrijeme koje je majkici preostalo: u dva mjeseca iz starog tijela će ispariti voda, strunuti masti i na kraju preostati ono malo zlata, 0,000014%, smežurana koža i kosti.

Vujec izlazi iz kuhinje, u hodniku skida čizme, mokru, izderanu uniformu, prljavu košulju i smrdljive gaće. 

Zidno zrcalo u hodniku, načeto rđom, nalik je pjegavom licu. A u tom zrcalu titra sjena, uskih ramena i širokih kukova, sva nekako naopaka.

Vujec osjeti da mu je hladno, jako hladno, i zna da dalje neće ići.

*

Beskrajni umor vujcu je zatomio svaki strah. Priveo ga je klempavi dječak s velikom zvijezdom na kapi, bez grubosti i viška riječi, i sam, izgleda, umoran od vlastite važnosti. Četiri dana vujec je proveo u učioni seoske škole s još desetak muškaraca, iznenada preobraženih iz vojnika u zbunjene i zabrinute težake. Spavao je vujec, ili pokušavao spavati, na spojenim školskim klupama, jastuk mu je dlan pod obrazom. Cijela mu ruka zato trne i postaje tuđa. Njome lagano udara po bedru da krv kola i vrati ruku tijelu. A plahi čovječuljak što spava na klupama do, sav žut od neke bolesti i stalno budan, napregnuto sluša, križa se i misli da vujec bludnom maštom i grešnim činom krati duge noći.

Treće noći, pred svitanje, vujca budi sjećanje. Otvara oči i za svakog sedmog treptaja vidi nečiju tešku misao, koja mu pada na prsa i smeta disanju. 

U svitanje je došao klempavi dječak i odveo vujca u negdašnji učiteljski stan na dnu školskog hodnika u kojem sada ispituju sumnjivce. Zrak u sobi smeđe je boje; duhanski dim lijepi se za oljuštene zidove. 

Za stolom sjedi Andrija. Puši polako. Sporo kimne krupnom glavom i pokaže vujcu da sjedne s druge strane stola. Andrija se u šumi rasčovječio, kao da je drugi odrastao. Raširio se u ramenima. 

Ispod teških vjeđa on ne gleda nego viri zelenim okom, mutno i neodređeno, pa na čas gotovo tužno. Bujan žuti brk rubi mu gornju usnu, ali sav visi, i takav svinut daje licu izraz tegobne zrelosti, u kojoj svaka ljudska potreba na koncu biva bez svrhe. Jer zapravo što preostaje: opet i stoti put ispočetka, sricati crvena slova na bijelom papiru. 

Vujec je dao iskaz. O zimi, strahu i jadu zbunjene satnije, kišnoj kapi što se smrznula na rubu grane, skrivanju od svake vojske i dugom čekanju. Bez žrtve i krvnika. Nije bio siguran sluša li ga Andrija uopće, jer njegove su vjeđe pale, a brk se i više objesio, i isljednik se vujcu činio prisutan tek kao teško noćašnje sjećanje i velika, mirna tuga.

*

Sutradan ujutro vujec je pušten kući, a na izlazu iz škole, klempavi dječak, sa zvijezdom na kapi, namignuo mu je zavjerenički i šapatom rekao da je nova vlast zabranila svako kockanje.

Pred Božić se, kao i svake godine, epidemija bližila vrhuncu. Samo da prođe Nova godina i da zagazimo u siječanj, sve će biti lakše. Kada stignu prve mimoze s juga velikoj je infekciji kraj. Ljudi su u to vjerovali, jer živ čovjek mora u nešto vjerovati, premda bi proljeće još bilo daleko, a tek se s proljećem, i to ako dobro zatopli i ako iza olovnih sivih oblaka izbije sunce, virus povlačio. Jednom je soju bivao kraj, a sljedeće jeseni će se, negdje početkom listopada, pojaviti novi. I tako već godinama, desecima godina, tako još od onoga vremena, koje ljudi ne pamte, kada se virus prvi put pojavio. Prije toga se, kažu priče, živjelo i umiralo mimo kalendara. Onako kako bi kome došlo. Je li postojalo to vrijeme? Ako jest, ne bi se reklo da je bilo bolje od ovog u kome živimo, jer sad se umire uglavnom samo pred Božić, a tada se vazda umiralo, i nije bilo tog sunca i ljeta kada je čovjek mogao biti siguran od smrti.

Te se godine virus zvao covid-365. Prvi su ga, već početkom rujna, izolirali znanstvenici Mikrobiološkog instituta doktor Danilo Nikočević Poskok iz Kotora. Bio je to veliki uspjeh za malenu Crnu  Goru, ravan osvajanju Lige prvaka u nogometu. Prije toga su se godinama kao prvijenci u izoliranju virusa, kako se to u Crnoj Gori kaže, izmjenjivali znanstvenici iz Kine, Rusije i Njemačke. Samo se jednom dogodilo da je brži od njih bio institut iz Turkua, u Finskoj. Više puta se, istina, događalo da su stizale lažne vijesti iz manje poznatih a ustvari nepostojećih instituta, o izoliranju virusa, ali kada se shvatilo da to diktatori, satrapi i svedršci iz kojekakvih orijentalnih i okcidentalnih vukojebina pokušavaju stjecati svjetski ugled i popularnost, nalazi iz tih instituta i zemalja – razumjet ćete zašto im nećemo spominjati imena – naprosto su se prestali uzimati u obzir. Tim je veće bilo iznenađenje da su baš mladi Kotorani prvi uspjeli izolirati virus, i to u godini u kojoj će on ponijeti jubilarno ime, ono koje simbolizira kalendar po čijem ritmu živimo i umiremo.

Virus je, kao i većina prethodnih, napadao pluća, ali je, češće no ranije, izazivao virusnu upalu moždane ovojnice, meningitis koji je u gotovo sto posto slučajeva bivao smrtonosan. Rano izoliranje virusa ovaj put je, međutim, pomoglo i relativno brzom licenciranju cjepiva i cijepljenju europskog stanovništva, tako da na kraju covid-365 i ne pamtimo po velikom zlu. Ali ga, možda, pamtimo po nečemu drugom.

Epidemije ne samo da su preuredile naše kalendare i čovječanstvo poučile kad je vrijeme za umiranje – u zimu, naravno, kad i sve drugo u prirodi pada u vječni san – nego su preuredile i načela na kojima je zasnovana civilizacija. Slabije upućene vrijedi podsjetiti: u vremenima prije covida historiografija je bilježila društvena, politička i kulturna iskustva prethodnih naraštaja, a književnost, film, slikarstvo i glazba bili su temelj čovjekova doživljaja svijeta. Bili su otprilike ono što je u današnje vrijeme epidemiologija. Međutim, u svakogodišnjoj brizi oko preživljavanje vrste najprije su morali biti žrtvovani običaji iz prethodnog života. Nakon običaja nepotrebnim su se pokazala i kolektivna sjećanja, a povijest je, sasvim logično, zamijenjena epidemijskim statistikama i njihovim višegodišnjim usporedbama. Umjetnički ceremonijali su zbog svoga visokoga epidemijskog rizika – film, slikarstvo, glazba, te osobito književnost, odvlače pažnju od onoga što je za opstanak najvažnije: bolesti i načina kako je izbjeći – iziskivali strogo provođenje zakona o konzumaciji umjetničkog djela, pa je još u ta davna vremena epidemiolozima uza sve njihove teške i odgovorne dužnosti pridodana i ta da izdaju i potpisuju dozvole za čitanje knjiga, slušanje glazbe ili gledanje filmova koji ignoriraju temu covida…

U vremenima prije našega vremena sjećao se tko je čega htio, čitao je tko je što htio, pa se tako čitala čak i Biblija. Umjesto da se mole Bogu da ih spasi od bolesti i od morije, a da Bibliju ostave onima koji su za nju stručni, obični su se ljudi zabavljali svetačkim zgodama i nezgodama i avanturama mladoga Isusa Krista. U to čudno vrijeme, ako je takvog vremena uopće bilo, i ako sve ovo nije proizvod bolesne čovjekove mašte, u predbožićno se vrijeme pjevalo po crkvama, slobodno su se prenosili virusi, a s njima i priča o tome što se događalo u božićne dane prije više tisuća godina.

Ali pustimo ta prastara vremena, evo što se zbilo na Božić u godini covida-365, a to je bilo prije samo nekoliko godina, možda lani, možda prije tri-četiri godine, trebalo bi konzultirati epidemiologe i pogledati usporedne epidemijske statistike:

Ako se s Velikogoričke ceste skrene prema golemoj ružnoj zgradi američke ambasade, pa se zakrene uz nadvožnjak, i lijevo se, ispred kavane Galerija, krene prema Hrašću, i kroz Hrašće dalje, preko pomoćnog Savskog nasipa, podignutog, kažu, za vrijeme komunizma, u davnome dvadesetom stoljeću, stiže se u Lukavec. Na izlazu iz tog velikog sela, s rodinim gnijezdom na raskršću puteva u centru sela, gusta je i zapuštena bjelogorična šuma. Nekad davno tu su se rušila stabla i sjekli balvani za industriju namještaja. A onda se namještaj počeo izrađivati od aluminija i plastike. 

Tri kilometra niz šumu, uz put prema selu Markuševcu, skretanje je na stari kolski put, koji je zarastao u šiblje i kupine. Krene li se tim putem, četristotinjak metara duboko u šumi jednokatnica je, načinjena od hrastovog drveta. Jedni govore da je to vještičja kuća, drugi kažu da je tu u davna vremena živio šumar. Pijanac, koji je tukao ženu, i ona se nesretnica objesila. Odmah zatim se, pun grižnje savjesti, objesio i on.

Kuća je, kao i sve drugo u ovoj šumi, kojoj se, kao i tolikim našim šumama, potocima i predjelima, ime zagubilo u vremenu, zarasla u šiblje i šikaru, u beskrajan niz onih kržljavih i nedoraslih stabalaca, koja su iznikla iz sjemena šume, ali nisu imala dovoljno svjetla, prostora i topline da se normalno razviju. Ta stabla ovog kroničara i bilješkara podsjećaju na sve nas, koji živimo u tim tijesnim kalendarima, u kojima je zima najčešće godišnje doba, i nismo se stigli ni okrenuti, ni odrasti, a već nam je opet vrijeme umiranja.

Premda u kuću godinama nitko ne zalazi, i svud oko nje vlaga je i bogata trulež, iz koje džikljaju sve nova stabalca, hrastove oblice od kojih je sagrađena ne trunu, i kuća se u toj posve nekućevnoj i neljudskoj atmosferi bolje drži nego da je sagrađena od cigli i betona. Mogla bi tako i stoljećima, dok sve oko nje bude trunulo i propadalo, jer je hrastovina, ako ju majstor dobro obradi, trajnija i od kamena. Kažu da hrastovi trupci i pod vodom ostaju sačuvani, eno ih u močvarnim ravnicama Kopačkog rita, još iz vremena prije covida, kada je to mjesto bilo nacionalni park.

Ali u mjesecima pred Božić covida 365 netko je došao u kuću. Bilo je to ono vrijeme, netko će ga se i sjećati, kada su nakon nekoliko godina uzastopne morije, u kojoj je od naročito agresivnih sojeva virusa za nekoliko zima pomrlo deset posto europskog stanovništva. Tada su s istoka opet nahrupile nepregledne mase ljudskoga svijeta, gladnog, žednog i obeznađenog, koji je i u takvoj Europi vidio neki svoj spas. Uzalud se po njima pucalo iz teških strojnica, uzalud ih se zatvaralo u sabirne centre opasane bodljikavom žicom, u kojima bi dugo umirali od gladi, trbušnih infekcija i nečistoće, oni su i dalje navaljivali, prinoseći svoju žrtvu sreći nekoga svog dalekog budućeg pokoljenja. Osim toga, da previše ne raspjevavamo priču, u svakoj velikoj seobi, pored tisuća onih koji stradaju provuče se barem deset onih koji stignu na cilj. Takvi pronalaze sreću i tamo gdje sreće nema ni za koga drugog.

Nakon što su prvi valovi gibajućeg ljudskog mesa zaustavljeni olovom i nakon što su po rubovima jadnice Europe izniknule na stotine koncentracijskih logora, nakon što su se tajni izvještaji o ubijenim i pomrlim ljudima već brojali u milijunima, ali, važnije od svega toga, nakon što se, kako to već obično biva, reakcija organizma prema uljezu počela pretvarati u autoimunu bolest, pa su Europljani počeli jedni u drugima gledati migrante, koje treba teškim strojnicama ili kolektivnim smještajima liječiti od viška nade, politika prema migrantima se nakratko promijenila. Odlučeno je da se popišu svi koji su zatečeni unutar Unije te da im se daju određena prava, koja su manja od građanskih, ali svakako veća od ropskih, a da se djeca bez roditelja trenutačno patrijaliziraju, da ih posvoji domovina na čijem su se teritoriju zatekli, te da se na taj način rješava veliki demografski gubitak iz proteklih nekoliko godina. Toj “djeci Europe”, kako su odmah nazvana u Bruxellesu, ili “djeci domovine”, kako ih se prihvatilo nazivati u većini zemalja, omogućeno je odrastanje u dobrostojećim obiteljima, koje će im omogućiti da postanu istinski domoljubi i Europljani.

U to vrijeme, u kasno ljeto covida-365, odnekud iz Bosne, vjerojatno tamo odnekud od Cazina i Bihaća, u ovaj kraj nadomak Zagrebu pristiže nekoliko stotina ljudi. Većina ih se odmah predala, da bi bili popisani, dok su se oni oprezniji skrivali naokolo, po šumama i napuštenim vikendicama duž Vukomeričkih gorica. Domaći ljudi nisu zgrabili lovačke puške i lovili ih, kao što je to običaj u nekim drugim krajevima, nisu ih prijavljivali policiji, niti su ih tjerali iz svojih kukuruzišta i povrtnjaka, kad bi ih zaticali u krađi. Naprosto su se pravili da ih ne vide. A kako ne može dugo trajati da čovjek ne vidi čovjeka koji je tu pokraj njega, s vremenom su, još prije zime, uspostavili s njima nekakav prirodan odnos. Unajmljivali bi ih za sitne poljodjelske poslove, pa bi ih plaćali hranom i svježim mlijekom. Jedni druge nikad nisu gledali u oči, niti bi jedni druge pitali za ime. Ne možeš tuđu nevolju na sebe prihvaćati. Previše ti je vlastite tuge i svojih mrtvih da bi primao tuđu tugu i okolo pronosio njegove mrtve. A njima, strancima, bilo je da o domaćima ništa ne saznaju, jer sa svakim saznanjem o čovjeku bivaš sve teži, a njima je još daleko da lete. Ovo je rub Europe, a oni su pošli prema centru. Ali svejedno, nakon svih tih ubijanja i logora, neka se dobrota zametnula među ovim svijetom.

Bilo ih je, međutim, i tako nepovjerljivih da nisu ni izlazili iz šume. Neki su imali i dobre razloge da budu nevidljivi. Merjem je bila noseća, a s njom je išao onaj kojem se nije znalo ime. Kada bi ga upitala kako se zove, on je slijegao ramenima, baš kao da nema imena. Možda bi mu i povjerovala da ga nije imao da nije bio zidar. Ne može baš biti da čovjek u životu nauči zidati kuću, a da na tom putu ne stekne i neko ime. Bio je dobroćudan, jak kao zemlja, i vrlo plah. Svega se on plašio, pa mu je Merjem bila ko nema zaštita. Ona ga nije tjerala od sebe, nego se koristila njegovom snagom kao svojom vlastitom. A on se koristio njezinom pameću i junaštvom. On je mislio da se to zove junaštvo.

Nije se htjela prijaviti, jer je bila noseća. Plašila se da joj ne oduzmu dijete. Ovim ljudima trebaju djeca da bi ih dalje bilo, i ona to razumije. Ali njihovo trebanje nepomirljivo je s njezinim trebanjem. Ovo je njezino dijete, i ne može ga se odreći čak ni ako zna da bi mu s njima bilo bolje. Ali kako bi njoj bilo bez njega? 

To je zidaru odgovaralo, jer se ni on ne bi prijavljivao. Njega je plašilo drugo nešto nego nju. Plašilo ga je nešto što nije znao izgovoriti, ali što se na kraju svodilo na isti strah. Ako se prijavi, oni će ga oduzeti od njega samog. Ti ljudi previše ispituju. Da bi te popisali, oni o tebi žele previše toga znati. Uključujući i ono što ti ni sam o sebi ne znaš. Tako je on rekao Merjemi, i tako su se njih dvoje složili oko neprijavljivanja. To ih je učinilo jednom malom zajednicom, sačinjenom od žene, muškarca i djeteta koje će se tek roditi.

Sklanjajući se od ceste našli su se usred gustiša iz kojeg kao da je izniknula prostrana i moćna, velika drvena kuća. Zidar nikada nije vidio kuću od drveta. Tamo odakle on dolazi jedva da ima drveća. Poneki cedar i palme, možda i platan, među ruševinama nestalih gradova. Ali to da ljudi grade kuće od drveta, to je za njega bilo čudo! Navikao je graditi od mrtvoga kamena, a tu su ljudi gradili od živoga drveta! Ovo je raj, šaptao je, ovo je raj, i prelazio dlanovima preko čvrstih hrastovih oblica, ovo je raj, ovdje ćemo ostati, a ona ga je gledala, ganuta njegovom srećom. Tko zna otkad već nije vidjela sretnog čovjeka, a ništa tako ne razvedri i ne utješi kao tuđa sreća. Tako je mislila Merjem, i tako je zidaru govorila. I tako je poslije govorila ljudima.

Ušli su u kuću, u kojoj je sve bilo kao onoga dana, prije mnogo, mnogo godina kada je iz kuće mrtav iznesen posljednji šumar. Ili kada su, vjerujete li u drugu priču o kući, iz nje na metlama sunule i tko zna gdje se izgubile posljednje vještice. Merjem i zidar nisu, srećom, znali ništa o kući. Ona je mela ostatke šišmišjih krila, što su se sasipali u prah. Činila je to onom posljednjom preostalom vještičjom metlom. A on je, u potkrovlju kuće, s greda razvezivao dva još uvijek savršeno čvrsta užeta s isto tako savršeno vezanom omčom, o kojima su jednom davno visili pijančeva nesretna žena, te zatim i njezin grizodušni muž. Ne samo da zidar o njima ništa nije znao., nego nije prepoznavao ni namjenu ovakvih užadi. U njegovom kraju, naime, ljudi se nisu vješali, nego bi sebi, kad ih spopadne posljednji očaj, rezali vratove oštrim noževima.

Tako su se naselili u Šumarevu ili u Vještičju kuću, za koju, pravo govoreći, većina ljudi nije pamtila niti to da je ikad bila Šumareva ili Vještičja, kao što, čekajući još jedan Božić i vrhunce covida-365, nisu pamtiti ni što se na Božić zbiva, nego su se samo usrdno molili, po pravilima i redoslijedima što su im stizali iz njihovih crkava, od župnika koji su još uvijek bili u pobožnostima učevniji od puka. Merjem i zidar niti su čekali Božić, niti su o Božiću imali ikakvih saznanja. O svojoj vjeri, pak, po kojoj su se razlikovali od vjere našega svijeta, prestali su voditi računa. Teško je putovati i vjerovati.

Zidar je sakupljao šumske gljive, a noću se, premirući od straha, spuštao sve do prvih polja i voćnjaka, gdje je sakupljao jabuke, kopao krumpire te brao i kupio kukuruze preostale od kolovoške berbe, i iz obližnje tvornice baklava donosio velike plastificirane pakete namijenjene izvozu, što bi ih krao ispod cerada kamiona, koji će ujutro putovati prema Austriji. (E, mislio je, da mi se sad smanjiti, i velik kao baklava, sav ušećeren stići do Austrije! Odmah zatim grizla bi ga savjest: kakav je on to čovjek pa bi ostavio trudnu ženu? Sreća da je dragi Bog tako učinio da se čovjek ne može pretvoriti u baklavu.)

Krajem listopada i početkom studenog, kada se epidemija ponovo raširila, i već se napoprijeko umiralo od meningitisa – probudiš se ujutro zdrav, oko podne ti skoči temperatura, u predvečerje već si mrtav čovjek, a relativno sigurni bili su samo oni koji su bili toliko bogati ili utjecajni da do njih stigne Njegoševo cjepivo – tako nazvano u čast mladih kotorskih mikrobiologa koji su prvi izolirali virus, par iz Šumareve kuće druge je brinuo brige. U poljima više nije bilo kukuruza, sav je krumpir bio povađen, opustjeli su i voćnjaci, tako da su preživljavali na gljivama i baklavama. A i s gljivama je bila nevolja: zidar je znao samo to da se ni za živu glavu ne smiju brati gljive koje su lijepe i šarene, jer te su otrovne. Jestive su samo ružne, sive i smeđe. Dvaput se, međutim, dogodilo da im bude zlo, i da oboje više dana boluju, jer se i među smeđim i sivim našla neka koja nije bila dovoljno ružna, pa je bila otrovna.

Plašio se za dijete. Što će ako se ne rodi živo? Najprije, srce bi mu prepuklo od tužne majke. Onda, kako bi uopće nastavio živjeti, i zašto bi nastavio živjeti, ako se dijete ne rodi živo? I kako bi svijet nastavio postojati, ako se dijete ne rodi živo? Pitanja su to koja su mučila zidara, ali ništa on o njima neće reći. Ni Merjemi, da je ne bi uznemiravao. Ni ljudima, jer ljudi ne samo što ništa ne bi shvatili, nego bi mu uzimali dušu sa svakom njegovom riječju. 

Pa kako onda znamo za zidarevu strepnju? Znamo tako što zna priča, a ona je uvijek pametnija i zna više od onih koji je pričaju.

Početkom studenog su, bez obzira na sav oprez, počeli ložiti. Merjemi je, s trbuhom do zuba – kako se u našim krajevima kaže, bilo studeno. A onda je zidaru bilo još studenije, jer što će ako Merjema dobije upalu pluća i umre. Vidio je sebe kako je sahranjuje u ovu mokru i trulu zemlju, koja gladno u sebe prihvaća sve što je mrtvo, i kako o istom u materi sahranjuje njeno nerođeno dijete. I tu ga više nije bilo briga hoće li ljudi iz sela vidjeti dim nad šumom i nad Šumarevom kućom.

A naravno da su ga odmah vidjeli. Ali već su i bez dima znali da je nešto u šumi. Ili da je netko u šumi. I prema tom nečemu bili su nepovjerljivi i distancirani. Ali ne toliko da bi šumu prijavljivali vlastima. Ne, nikako nisu bili baš toliko nepovjerljivi. Osim toga, prijave li šumu vlastima, postradat će i ti ljudi oko njih, koje ne gledaju u oči, ali ih koriste za sitne poljske poslove. Eno ih kako već u studenom, premda je tomu vrijeme u siječnju, pale strnjišta po poljima, koja onda gore i gase se, i s nebeskih visina, dobrome Bogu i putnicima s međunarodnih letova, izgledaju kao sporogoreći fitilji vremena što prolazi. Ali nitko nije bio toliko znatiželjan da prođe kroz šumu, sve do Šumareve kuće, pa provjeri tko u njoj živi.

A onda se, u predbožićno vrijeme, kada je sve zatvoreno i nigdje se ne može, jer je epidemija na vrhuncu, i ljudi se u samoći mole onako kako ih njihova vjera i crkveni kalendari uče da se valja moliti pred Božić i o Božiću, zidar u očaju odvažio da provaljuje u kuće i da prosi i išće hranu za Merjem. Golem neki čovjek, rekli su prvi kojima je došao. Ali dobar je, nije strašan, rekla je studentica, kojoj je provalio u kuću ne znajući da je ona unutra i da uči za ispit iz teorije književnosti. Možda je i strašan, rekla je starija žena, rodom iz Bosanske Posavine, ali ga je život naučio da ne bude strašan… Pričali su tako, i davali mu, tko je što imao. A on je sve to donosio Merjemi, koja samo što se nije porodila.

I sve u istom strahu, spuštao se svaku večer do Lukavca i Lomnice, ljudi su ga tamo čekali, premda su se pravili da su iznenađeni, i davali mu. Darivali su ga, i baš im je u njihovoj čamotinji i tom vječnom zimskom jadu od epidemije i od umiranja bila milina da tog bezimenog čovjeka, koji je za sebe znao reći samo to da je zidar, tako darivaju.

A onda nije došao jedne, pa druge, pa treće noći. Nakon što ga danima nije bilo dogovorili su se autolimar, smetlar i poreznik da ga pođu potražiti. Možda bolestan leži, možda je neka nevolja s tom ženom kojoj nosi hranu, tko zna što je, ali ne može čovjek samo tako gledati kako se nepoznat zlopati. (Ne zna se tko je prvi ovo izgovorio, autolimar, smetlar ili poreznik, ali sva trojica su odmah zatim zanijemili od iznenađenja, baš kao da su čuli nešto što im je dugo bilo navrh jezika i napol uha…)

One posljednje noći kada se spuštao do sela po jelo i pilo, Merjem mu je rekla da bi od sutra morao ostati tu. Može nakratko obigrati oko kuće, poviriti u šumu, osluškivati granje, ali ne bi smio daleko ići. Jest da nije babica ni babac, nego je zidar, ali isto tako ni ona nikad nije rađala, i više će o toj stvari znati ako su zajedno, u dvije glave. Nije ju dobro razumio, ali je znao da nigdje ne smije ići. 

Začudo, na kraju, sve je dobro prošlo, na slamarici, u gostinskoj sobi, slučajno tu, jer se Merjemi činilo da joj se piški, pa ju je uhvatilo baš tu, i sve je za pola sata bilo gotovo. Istina, dugih su njoj, i predugih, bili tih pola sata, jer nije smjela zakukati ni vrisnuti, pošto je strahovala od zidarevog straha, da ga njezin vrisak ne potjera u bijeg, da nesretnik njezin sasvim ne izgubi razum od brige.

Tako je rodila bez glasa, a on joj je, kako mu je rekla, zidarskom špahtlom presjekao pupčanu vrpcu. To je sad to, rekla je, tako počinje život. 

Hrane je u kući bilo toliko da nije trebalo ići do Lukavca i Lomnice, a ni njoj nekako nije bilo drago da on previše ide po vani. Bilo je hladno, sa svih je strana stegao onaj starinski zimski led, koji njih dvoje nikada nisu doživjeli, jer ga nije ni bilo tamo odakle stižu, ali Merjemi bio je to znak da se sav svijet okreće prema unutra, da ne treba nigdje ići, osim po drva, da se još više i više naloži.

Eto kakva su sve čuda moguća, rekla je, u kući od drveta ložimo drva, i taj nas oganj grije, umjesto da spali i nas, i sve oko nas.

Pa se nasmijala i rekla mu: Zašto se ti, dušo duše moje, toliko bojiš?

Zidar je samo slegnuo ramenima, kao da ga je opet upitala kako se zove.

A onda su prošli božićni dani, i dalje je bilo jednako hladno, kada su se na njihovim vratima-  ili na vratima kuće koju su najednom doživjeli svojom – pojavili autolimar, smetlar i poreznik. Autolimar bio je visok, mršav i plav ko palačinka. Smetlar je bio malen i crn kao noć. Poreznik je nosio naočale. Morao ih je imati, jer bi ga bez naočala bilo nemoguće opisati.

Svaki je ponešto umotao u sjajni papir, svaki je vezivao šarene mašne, jer ne možeš tako praznih ruku doći.

Pustila ih je u kuću, dok je zidar drhtao u strahu, tamo između postelje i zida.

Dijete!, uzviknuo je jedan od njih, ne zna se koji.

Ili su u isti čas uzviknula sva trojica, ni to nikada nećemo saznati.

Pa zašto nam nisi rekao?

Opet je slegnuo ramenima. A onda je odmahivao glavom. Ne, nije on otac, rekla im je. O tome uopće nije razmišljala, o ocu i o očevima. To je nešto kao iz nekoga drugog svijeta i vremena. Ali kako god bilo, istinu će im reći, ona zapravo ne zna tko je njezinom djetetu otac. Neka ga oni zbog toga ne gledaju kao da mu nešto nedostaje. Ništa ovom djetetu ne nedostaje. U njemu je sva moja sreća, rekla im je, i sva sreća cijeloga svijeta, suze su joj na to krenule, pa su se, ne znajući zašto, o istom, njezinom trošku rasplakala i njih trojica. Samo je zidar stajao između zida i peći, zbunjen što najednom svi oko njega plaču. Ili skoro svi, jer dijete nije zaplakalo. Nas dvojica ne plačemo, pomislio je zidar. I prvi put osjetio je ponos.

Morali bismo slagati, a nikako to ne želimo, kada bismo pokušavali ispričati što je dalje bilo s Merjemom, zidarom i djetetom, i kako je završila ova priča iz godine epidemije covida-365. Ali od tog su vremena božići u ovom kraju nekako ljepši i vedriji, bez obzira na to što su ponovo zaredali najopasniji sojevi virusa, koje je najteže izolirati. Prođe tako zima i bez cjepiva, s mnogo mrtvih i s malo preostalih sjećanja, ali ljudima se, posebno onima koji stvarno vjeruju, učini da se imaju čemu i moliti ako se sjete te žene, bezimenog zidara i njihovog djeteta, koje se rodilo tu, u našoj šumi. A i onima koji se mole samo zato što strepe od vlasti i policije, ili su toliko hrabri da su prezreli svaku molitvu, biva milo što su jednom već davno, sve davnije i davnije, njih troje bili kod nas, i što se taj dječak kod nas rađao u doba općeg umiranja.

Nije već dugo bilo kelnera, a bio sam žedan kao pas. Strahovao sam da ne isplazim jezik suv kao barut i stanem da dahćem (lechzen). Utom je, video sam kroz veliko staklo, dojurila mlada žena na biciklu. Nije ga parkirala, bacila ga je na zemlju, utrčala u restoran i nestala iza šanka. Kao da je jurio neki opasan insekt, zujale za njom ose, zelene muve mrtvačke ili neki nevidljivi virus. Upravo sam dovršavao belešku: “Samoća-situacija ispadanja iz zajednice a ne psihološki doživljaj. Samoća nije subjektivno stanje nego objektivna situacija u svetu. Sudbina čovekova je upućenost na okolni svet, na zajednicu otuda je samoća sociološko pitanje…” Ponestalo mi je papira. I piva. Pojavila se zadihana, opasana keceljom i stala da skuplja porudžbine. Doskakutala je kao košuta do mog stola. Bila je lepa na neki neobičan način. Kosu boje divljeg kestena na potiljku pokupila je u punđu. Taj predivan rožnati ukras otklonila je da bi istakla mapu svoga lica, otvorila pristup svetlosti, bila izložena pogledima iako je njeno lice bilo prekriveno vizirom i stvaralo utisak da se svi ovde prisutni nalazimo u sanatorijumu.

Šest piva, rekao sam. Biće vam toplo treće posle prvog. Onda tri puta po dva. Zamolio sam takođe za komad praznog papira. Donela mi je istrgnute listove notne sveske. Nisam mislio da komponujem uprkos prigušenoj džez muzici sa razglasa. Mogao sam da razdvojim instrumentalnu liniju svakog instrumenta. To mi je genetski dar. U nekom blagom bunilu koje kao da prethodi snu, iako potpuno budan, kada čujem muziku pronalazim analogiju, prisnu povezanost između boja, zvukova i mirisa. Čini mi se kao da su sve te stvari ponikle iz istog zraka svetlosti, da treba da se sjedine u čudesnom saglasju. Miris, mrkih i crvenih tonova, posebno magično deluju na mene. Tonem u sanjarenje, a tada čujem kao u daljini niske dirke klavira, duboke zvuke oboe.

U restoran je galameći ušla grupa mladih ljudi sa maskama na licu. Počinje maskenbal, neveselo penetrira nova scena u moju meditativnu spisateljsku zadubljenost. Šta će im maske, ovde su stolovi postavljeni po propisima “socijalne distance”. Otkuda taj neologizam protiv elementarne ljudske potrebe za socijalizacijom? Zar nije bilo adekvatnije da se nazove “fizička udaljenost”?

Negde je rečeno da je čoveku potrebno osam zagrljaja dnevno da bi se osećao srećnim. Svih ovih meseci u izolaciji nama već nedostaje preko 500 zagrljaja. Dakle mi nismo samo neslobodni, nama je oduzeta i ova mogućnost da budemo srećni! Nastavio sam preko linija notne sveske da upisujem tragove brzopisa kako su mi misli, neprijatne i meni samom, nadolazile: “Možda je sve ovo upotreba kočnice? Zaustavili su planetu, ne da bi sišli sa nje, nego da bi se restaurirao čovek. Napokon se uvidelo da je tehnologija otišla predaleko, a ljudski rod zaostao na nivou sapiensa sapiensa. Nešto sa čovekom veoma ozbiljno nije bilo u redu. Za najmodernije visoko sofisticirane tehnologije koje su više služile porobljavanju nego prosperitetu ljudi, čovečanstvo je ostalo na nivou primata. Najviše što čoveka opterećuje je najpre crevni trakt. U stomaku boravi 12 puta više metara creva od ljudske visine i u svakom danu on nosi u sebi 1,5 kilograma fekalija. Da li to znači da na Zapadu ljudi previše jedu i samim tim previše obavljaju defekaciju? U drugim državama deca umiru od gladi. Nije bez razloga najveća panika na objavu pandemije virusa, bila potražnja za toalet papirom. Da li je tu negde potreban prvi zahvat generalne reparacije, na potezu između usne duplje i anusa?

Ona je rođena glumica, ali neostvarena. To se vidi na njenom licu i u njenim očima iza plesiglasa. Svakih pola sata donosi mi dve krigle piva, čim ugleda prazne na podmetaču. Spušta ih sa ajncera na sto, osmehne nakratko, pogleda pravo u oči kao da ulazi u dušu, kao da obećava da mi bez opiranja može pripasti. Kao da položivši pivo polaže i samu sebe preda mnom na sto. Tako je delovala i prvi i drugi put, nezaustavljiva i dobrog raspoloženja jer se iz nekog, samo njoj poznatog razloga, oseća moćno i nepobedivo. Tako to radi rođena, ali neostvarena glumica koju je njen život skrajnuo u kelneraj u restoranu PAUSE u dvorištu umetničke kolonije u udaljenom naselju na krajnjem obodu Grada. Vi izgledate stariji nego što stvarno jeste. Viri vam mladost iz očiju, a starost ogleda na licu. Ko ste vi da mi to kažete?? Danijela. Danijela Pauls. Studentkinja fakulteta muzičkih umetnosti. Instrument? Oboa.

Zašto da krijem, smetalo mi je što me je videla na taj način. Uostalom nisam nikad ni pomišljao na koji su me način drugi videli, možda bi me užasnuo ponor između onoga kako me vide drugi i načina na na koji doživljavam samoga sebe. Kako podnosite ovo? Koje ovo? Sve ovo ovde. Okrenula se na peti i otišla. Ne treba podcenjivati ni mogućnost sugestivnih naredbi njenog šefa, za upražnjavanje takvog vida lako erotskog ponašanja prema gostima da bi se namagnetisani njenom lepotom iznova vraćali u isti restoran, ostajali duže, popili koje piće više. Možda je učešće njegove režije, pohlepe za zaradom, modeliralo njeno ponašanje. Svejedno, ona je ulogu obavljala besprekorno ubedljivo, čak izgleda kao da leprša u nepredvidivom vetru; koristi sva čula malobrojnih posetilaca u restoranu PAUSE u dvorištu umetničke kolonije na periferiji grada, poput opojnog sredstva.

Rođena je glumica zbog toga. Mogla bi biti tragetkinja, ljubavnica, komičarka u teatru i na filmu, jer ona tako dobro i iskusno nosi svoj torzo, svoje prelepo lice i setne, pomalo umorne, tamnosmeđe, ciganske oči. Zapravo ona je sva u tim očima da bi se retko ko setio njenih ruku, šaka, prstiju, boje laka na noktima. Svega onoga što imam običaj da zagledam do detalja nakon što završim pretrage po licu i očima. Odakle mi toliko deklarativnog mira i samouverenja dok sedim ovde na udobnoj stolici usred svetske pandemije nekakvoga virusa, zaštićen novcem koji reži u mom novčaniku i traži da izađe napolje, da bude premešten u tuđe ruke. Davno je u svetskoj literaturi napisano da je novac đavolov izmet. Kako okreneš ova se Plava Planeta okreće oko jednog te istog ekstrementa.

Bela put njena i kruškasti oblik njenog tela, sve kao da je takođe u službi njenog, u svakom pogledu, zadivljujućeg lica. Lica sa senkom neke sete, koje i ona sama madonizira držanjem glave, kao da se sprema da probudi estetiku Baudelairea iz mira Perlašez groblja u Parizu. Lice žene sa viškom biografije, nakon doživljenih napornih čulnih senzacija, lice one vedre ciganske tuge. Da znate, ja ne poštujem ni jednog gosta, rekla je i ostavila mi račun. Od Pandore je po grčko-rimskoj mitologiji potekao ceo ženski rod, izvor tegoba za sve muškarce. Stao sam da se sećam uverenosti u sebe i spontanosti kojom sam znao putovati kroz dobar deo moga života. Čija me ljubav tada vodila? Kroz svakojake nevolje, kada god pođe po zlu, čija me je ruka spasila? Gde je nestala ta sigurnost? Moji su zahtevi spram postojećeg sveta bili isprva nejasni i držali se na izvesnoj udaljenosti. Nisam mogao tačno ni zamisliti šta je i gde je moj put i cilj ali sam svakad sklapajući oči pre sna verovao u svoju misiju i fantazme, u jutra punih želja i nadanja. 

Ostavio sam dobru napojnicu. Sakupljajući novčanice, unela mi se u lice i upitala: Kako će izgledati život nakon pandemije ovoga virusa? To više neće biti život, mlada ženo. Taj život je likvidiran nakon jednog iznenadnog i brutalnog atentata i pljačke naših osnovnih životnih vrednosti. To više nikada neće biti ni nalik nečemu što smo naučili da nazivamo “životom”, koga smo do sada mirno i podrazumevajući živeli. Nastavićemo da “budemo živi” na neki ponižavajući način, poput invalida, obeščašćeni, pogorelci sa ogromnom rupom na duši i da vežbamo svakodnevno, ne kako se leče posledice pandemije nekakvog jebenog virusa, nego kako da zaboravimo silovanje, kako postojati posle iživljavanja nad našim dušama i slobodom. Nakon te brutalne pljačke, bićemo gorki, svesni da nam je nevidljivi i nepoznati lopovi više nikada, ali nikada neće vratiti. To život više ne može biti, njega su preoblikovali u bizarnu čekaonicu za smrt.” 

Pomislio sam na izlazu, gde stvarno da proboravimo dok ne prođe ovaj neživot?

23. maj 2020.

Doplivala mi zlatna ribica noćas u san. Ne znam odakle i kako. Sve je ujutro oko mene bilo suho. Naučena da ne pitam ono što ne razumijem, nego da sama pokušam pronaći odgovor, prihvatila sam, nakon buđenja, golu činjenicu da je ribica bila i ponudila ispuniti mi jednu želju. Ipak je nešto morala znati, što valjda ni sama ne razumijem. Na iznenadnu ponudu, bez trenutka razmišljanja, odgovorila sam: odvedi me na Boračko jezero!

Sjećam se da se ribica malo praćaknula, kolikogod sve zna, izgleda da je bila zatečena željom. Pored dobitka na lutriji, posjete Hollywoodu, kupanja na Palma de Mallorci i hiljade drugih želja što mi se dvadeset i četiri budna sata u jednom danu vrzmaju kroz svijest, eto, u trenutku sna, podsvijesti.

Oh, Boračko jezero! Prvi i jedini put vidjela sam ga prije trideset i dvije godine. Bila sam, gle čuda, toliko i mlađa, pa sam se u narančastom “fići” hrabro trudila da se ne survam niz serpentine. Vidim dolje neveliku modro-zelenu ljepotu, pomislim da je dragi kamen akvamarin odnekud doletio, odlomljen s obližnje visoravni još neotkrivenog bogatstva. Kad me serpentina odvuče s lijeve na desnu stranu, pa opet vrati u pogled, eto plavoga safira, a kad sam zaključila da ću ipak živa stići do obale, ukaza mi se zeleni smaragd. Sa nepoznatim mirisom.

Da, znam tko bi jedini prepoznao miris. Zuko. Džumhur. Čim bi stigao u Konjic, sjeo bi na obalu Neretve i satima šutio, slušao i gledao. Onda bi samo odjednom zovnuo konobara iz kafane iza leđa mu, pa bez molbe izustio: “Konobar, promijeni muziku”. A ovaj izuo cipele, skinuo čarape, zasukao nogavice, zagazio u Neretvu i na više mjesta izmijenjao riječno kamenje, kako bi simfonija dobila nove oktave za koje nema violinskoga ključa.

Od toga dana, a bio je to jedan ljetni, boje što dopiru u moje oči imaju drugačije nijanse, a Konjic, udaljen samo dvadesetak kilometara od jezerske ljepote, gradić čijim stanovnicima zavidim. Ne zanima me danas koji su kanton, tko vlada i upravlja, kojim dijalektom govore, jer, oni žive, iz moje perspektive udaljene skoro pet stotina kilometara, baš na obali Boračkog jezera. I imaju veliku privilegiju da mogu do jezera kad god požele. Ustreba li ikome od Konjičana kakva psihoterapija, mogu na autobus, bicikl, u autić i pravac na serpentine. Ne treba puno novca, samo dva-tri sendviča od kuće, a što se vode za piće tiče, ona što se iz jezera pretače u rijeku Šišticu zdrava je i pitka. Rijeka nastavlja šest kilometara kroz kanjon dubok oko 60 metara, da bi se onda, u 30-metarskom vodopadu, sručila u Neretvu. A jezero ostaje mirno, sa svojom skromnom elipsastom površinom od 0,26 kilometara, najvećom dužinom vode od 786 i širinom od 402 metra. Unutar obale duge samo dva kilometra i četiri stotine metara, kočoperi se bezbojnom bistrinom koja omogućava vidljivost do osam metara.

Samo sedamdesetak kilometara od Sarajeva udaljeno je najljepše i najpoznatije prirodno jezero u Bosni i Hercegovini. Početkom svakog ljeta na tu činjenicu jednostavno podsjetim prijateljicu, Sarajku – djevojku. Ona zna što poruka govori.

Doći ću još jednom u Konjic, jednoga dana na sabajle. Zalutam li, neću tražiti turistički ured, jer, ljudi bolje znaju od ikakve agencije. Kojim putem krenuti, za kol’ko se otprilike može stići. Sve što me bude zanimalo propitivat ću stanovnike Konjica, a onda, na kraju, onako uzgred, priupitati svakoga pojedinačno kad je zadnji put bio na Boračkom jezeru. Otprilike znam odgovore, jer, najlošije vidimo ono što nam je najbliže.

Spuštajući se u to odavno vrijeme niz Prenj, preznojavajući se od straha što bih lako mogla završiti na najvećoj jezerskoj dubini od 17 metara, samo sam se pitala: kako može biti na 397 metara nadmorske visine, a mi se survavamo. Kadli smo se to uspeli? Uvijek je spust opasniji i bolje se pamti, i na planini, i u životu.

Svega sam se ovog prisjetila samo zahvaljujući zlatnoj ribici što mi dođe u noćašnji san.

Najslavniju čašu južnoslavenskih književnosti opisao je Ivo Andrić, u jednoj od svojih fratarskih priča, u onoj u kojoj su i riječi “ovdje se dram radosti dušom plaća”. Ta je čaša bila ljepša od drugih čaša. Ali priča o njoj karakteristična je za jedan svijet, govoreći o čaši, Andrić govori o Bosni. U romanu “Porijeklo”, čiji je prijevod izašao u zaprešićkoj Frakturi, prvih dana prosinca kužne 2020, pojavljuje se, u sasvim sporednoj ulozi, kao jedva vidljiva rekvizita na pozornici, u višegradskom stanu Stanišićeve bake, jedna okrhnuta čaša. Bila je takva i prije rata, preživjela je rat, okrhnuta je i kada izgnana porodica poslije rata dolazi u posjet, pa kad Saša prigovori baki, upita je zašto tu čašu više jednom ne baci, ona mu govori – šta joj fali, pij s druge strane! I kada nje u stanu više nema, kada dementna boravi u staračkom domu u Rogatici, on se vraća: “Ne znam stan bez bake. Sjedim na njezinom kauču. Na njemu deka, roza i čista i stara. Pijem vodu iz okrhnute čaše. Posvuda fotografije: lice djeda Pere, očevo lice, stričevo lice, majčino lice, moje lice i lice moga sina. Ne znam više što ću ovdje. Legnem u osam i čekam san.”

Andrićeva čaša bila je incidentna, drukčija, čaša kakve nema. Stanišićeva je čaša ona koja je zavazda tu, čaša s kojom se susreo svatko tko se u to vrijeme rodio u toj zemlji, kod bake, kod tetke, kod nene, kod sebe kući, i pio iz nje s druge strane. Kada o toj čaši piše, Saša Stanišić piše o nečemu što nam je poznato i blisko, piše o estetskom korelativu naših razbaštinjenih i bazbosnjenih života i duša, i sasvim je malo vjerojatno, zapravo je nevjerojatno, da će itko tko ovu knjigu pročita do kraja razumjeti, da će jasno i do tančina razabrati priču o čaši, ako nije otamo. Ne, nije to parabola o vječnom siromaštvu, o štedljivosti i o nebacanju. Ta okrhnuta čaša je cijeli jedan život. Uostalom, nije li oduvijek bila okrhnuta, nije li preživjela sve ratove i nadživjela ukućane, i nije li baš to potvrda da je nije trebalo baciti?

Saša Stanišić njemački je pisac, a “Porijeklo” je, pod naslovom “Herkunft”, nagrađeno s Deutscher Buchpreis, kao najbolja prozna knjiga objavljena na njemačkom jeziku u 2019. godini. Čitajući je u prijevodu – koji je inače doslovno genijalan, i o kojem će tek biti riječi – mi gubimo mnogo toga iz izvornika. Premda ne piše pjesme, Stanišić je pjesnik, on je pisac jezika, a ono najsupstancijalnije u jeziku nemoguće je prevesti. Kao što je nemoguće ijednom Nijemcu – a možda već i Hrvatu? – razumjeti okrhnutu čašu. Stanišić ne piše s mišlju o tome da bi ga netko trebao razumjeti, on piše iz neusporedivo dubljih razloga, on nije prosjak ni božjak na književnome polju, gospodstven i elegantan, on piše preko spoznajnih i iskustvenih granica svojih čitatelja. Uostalom, kada bi pisao da ga razumiju, osim što bi izdao književnost i sebe u književnosti, uopće ne bi bio u stanju opisati svoj nemogući slučaj. Ne radi se o tome što je po ocu i očevima Srbin, a po majci i majčinima Bošnjak, ili, kada je o ovoj knjizi riječ, bosanski musliman, nego o tome što on bivajući i jedno i drugo biva netko sa čijom se sudbinom i pričom ne mogu do kraja suglasiti ni jedni ni drugi. U njegovom iskustvu su njihova iskustva, ali u njihovom iskustvu baš nimalo nema njega.

Ali detalji tog svijeta, pojedinosti, sitni inventar, okrhnuta čaša, e u tome se savršeno prepoznaju. To smo doista mi, i to je naš jučerašnji svijet. Ali kako to izgleda kada taj svijet biva ispisan njemačkim jezikom? Svaki jezik velik je onoliko koliko je široko i obuhvatno iskustvo koje je njime obuhvaćeno. Njemački jezik sa Stanišićem je toliko velik i širok da u njega stane iskustvo okrhnute čaše, a onda i cijeli jedan život, skupa s progonstvom iz tog života proisteklim, te nizom vrlo složenih podataka o rodu i podrijetlu. Rodu i porijeklu. U taj jezik sa Stanišićem staje i kompliciran, vrlo delikatan proces transformacije jednog dječaka iz svjesnog Jugoslavena i podrazumijevajućeg Bosanca u Nijemca, u kome će, kao i u njegovom njemačkom jeziku, ostati u nekom čudnom obliku da žive i taj Bosanac i onaj Jugoslaven. Ali kako to već biva sa složenim i kompliciranim identitetima, što je u njemu više pripadanja, to je veće njegovo nepripadanje i njegova samoća.

“Herkunft”, kao ni “Porijeklo” gotovo da i ne može imati čitatelja koji bi ovaj roman s punim razumijevanjem pročitao. Jer gotovo da i nema čovjeka koji bi uz poznavanje oba jezika poznavao cjelinu Stanišićeva svijeta, onoga jugoslavenskog i bosanskog, srpskoga i bošnjačkog, i onoga izbjegličkog, migrantskog, pa njemačkog, i koji bi, bez ikakvog odricanja i prikrivanja, bio sve ono što Stanišić jest, i osjećao sve ono što Stanišić osjeća.

Isaac Bashevis Singerrekao je da bi pisao na jidišu čak i ako bi ostao posljednji živi govornik svoga jezika. To što bi ga drugi čitali u prijevodu, ili što ga nikako ne bi čitali, nije njegova stvar, niti to na bio koji način može utjecati na to kojim će jezikom pisati. Stanišić je, zapravo, takav pisac. “Porijeklo” je napisano bez obaziranja na prag čitateljeva razumijevanja. Da je drukčije postupao, Saša Stanišić ili bi ostao bez sebe i svoga podrijetla, ili bi ostao bez jezika, ili bi, što je najvjerojatnije, ostao i bez jednog i bez drugog. Za razliku od tolikih drugih postjugoslavenskih i emigrantskih pisaca iz naših zemalja, koji svoju književnost grade unutar uskih okvira koji su im zadani i unutar kaveza identiteta u koje su zatvoreni, Stanišić sam stvara svoje okvire i definira identitete. I pritom se uzrujava.

Na više mjesta u “Porijeklu” varira rečenicu, koja je ovako ispisana na 156. stranici: “Da je porijeklo slučajnost stalno sam ponavljao, čak i kad me nisu pitali.” A lagao je kad bi ga po vlakovima, pri slučajnim susretima, u druženjima po Njemačkoj pitali tko je i što je. Nema smisla nego lagati. Istina, ako se uopće i može izreći, toliko je kompleksna da nije mogla stati ni u ovaj roman, lijep, moćan i veličanstven, u ovaj posljednji roman posljednjega jugoslavenskog naraštaja, posljednjeg djetinjstva u Bosni, prvog i posljednjeg Stanišićeva života. Umjesto istine o svome porijeklu, onoga što bi se o tome konačno, umjesto tačke na kraju svih rečenica, moglo reći, Stanišić furiozno finale svoje knjige, naslova “Zmajska utvrda”, ispisuje kao niz narativnih čvorova, s alternativnim završecima, koji se na kraju pretvaraju u svojevrsni identitetsko-emocionalni labirint. Da, porijeklo jest slučajnost, ali od te slučajnosti je poteklo sve drugo, uključujući tu našu vječnu nesnađenost u životu i nesposobnost da o sebi kažemo nešto što bi netko mogao razumjeti. S time se unaprijed valja pomiriti, pogotovu što bez tog paradoksa u porijeklu nema ni nas u književnosti. “Stojim pod stablom spoznaje, a korijeni stabla u grobu su mojih predaka, i u granju ne sikću zmije niti ikakvi simboli. Ono jednostavno cvjeta.”

Saša Stanišić u romanu vrlo precizno ispisuje svoju donekle tipičnu bosansku izbjegličku priču. Godina je 1992, proljeće, njemu je četrnaest, po ocu je Srbin, po majci Musliman, u Višegradu, mjestu na kojem će uslijediti jedno od najkrvavijih i najmračnijih etničkih čišćena u Bosni. Otac ih šalje preko Drine, pa u Njemačku, dok se sve ne smiri. Ali ništa se nikad neće smiriti, pa i on za njima stiže nekoliko mjeseci kasnije. Iz Višegrada su protjerani i majčini roditelji, a u gradu ostaje baka po ocu, koja je središnji lik Sašina života i njegova romana. Roditelji, inače fakultetski obrazovani ljudi, bivši socijalistički samoupravljači, intelektualci, na pragu su četrdesetih, i u Njemačkoj rade teške fizičke poslove. U toj će zemlji ostati dok u Bosni ne zavlada mir, i ne stvore se uvjeti za masovni povratak. Tada bivaju protjerani iz Njemačke, i završavaju na Floridi. Saša uspijeva ostati u Njemačkoj, zahvaljujući jednom imigracijskom službeniku, koji je pokazao razumijevanje koje je nadilazilo njegove činovničke obaveze. (Taj čovjek svojim je potpisom omogućio stvaranje velikoga njemačkog pisca.)

Stanišić vrlo pomno opisuje svoju izbjegličku priču, svoje postajanje Nijemcem. Piše o svim onim gotovo formativnim poniženjima, koja su veći dio njegove generacije, te općenito veći dio tog našega nesrođenog gastarbajterskog i emigrantskog svijeta, okrenula prema zavičajnim klubovima, dijasporstvu i dijasporenju, te idiotskome i slinavom romantiziranju južnoslavenskih pradomovina. Njemu se takvo što nije dogodilo. Ali ne zato što je bio čvršći od svoje generacije, nego upravo suprotno, zato što je bio mnogo nježniji, s jačom imaginacijom, koja mu je rastvarala svijet pred očima i činila mogućim taj čudesni sinhronicitet života i identiteta u kojima je živio.

Majčino podrijetlo u njegovom je slučaju šifra za progonstvo. Saša Stanišić je grubo, ali i precizno rečeno, protjeran kao Musliman. I džaba mu to što je bio Jugoslaven, kao što je – da upotrijebimo tu krajnju usporedbu – tisućama i stotinama tisuća Židova džaba bilo što su u vlastitim srcima i glavama prethodno bili Nijemci. Iz činjenice što je prognan kao Musliman, i što je upravo tu sudbinu podijelio najveći dio njegove obitelji, posve prirodno će proizaći i odnos prema ratu i krivcima za rat.

Istodobno, međutim, u Višegradu ostala je mitska baka, očeva majka i najsnažnija figura u obitelji. Svi drugi su nježni i meki, sve druge mijesi i definira velika povijest, koja ih je kao prokletstvo zadesila. Otac polomi leđa na švapskom irgetu, i uglavnom skriva kako mu je, laže da mu je bolje nego što jest. A majka, nekad školska profesorica, koja je učila djecu, predavala im zapravo – marksizam… Njezin otac, Sašin djed, šuti, ne govori, peca na njemačkim rijekama i potocima, ako ga netko povede. A nena? Nena isto tako. Neki pomiren, žalostan, svijet, svi osim te veličanstvene višegradske bake, očeve majke, koju Saša opisuje kao mafijaškog kuma, ona sve može, ona je od svega jača, ona je čuvarica svijeta koji je nemoguće sačuvati. Čuvarica one okrhnute čaše.

Središnji dio romana, onaj najstrašniji, ovom čitatelju, a možda i svakom drugom čitatelju najbolniji, vezan je za te mučne povratke u Višegrad, dok baka boluje, zaboravlja, postaje dementna… Ustvari, u Stanišićevom doživljaju, u divnoj mekoći njegova teksta, uopće to nije ni tako mučno, ni tako užasno. On se tiho uvlači u ono od čega bih ja bježao, on ispisuje čistu deriviranu nježnost od onog od čega sam ja u “Rodu” ispisivao i užas, i gađenje prema bližnjima i prema rodu i porodu. Naši životi i sudbine, istina je, nisu isti, razlikuju se i naša podrijetla, ali isti su gradovi u koje se vraćamo da bi umirali skupa s onima koji u naše ime tu još trebaju umrijeti, ista je ta savršena pustoš svijeta u kojem svaka stvar ima svoje metafizičko značenje. A metafizika je u ovom slučaju teža od olova, i svaka stvar nadilazi svoju prostu fizičku pojavnost. Ili, kako to Saša Stanišić piše: “U ovome gradu ni papriku ne možeš pojesti bez uspomene u fusnoti.”

“Porijeklo” je prevela Anda Bukvić. Da bi to učinila, morala je hrvatski jezik osloboditi iz višedesetljetnoga ropstva, u koje su ga zatočili talibani pravopisne norme, skupa s lokalnim književnim antitalentima i kukavicama, kojima ni ta talibanska norma nikad nije bila naročito uska. Njemački Saše Stanišića nije se mogao ni smio prevoditi na normativistički hrvatski, nego na onaj drugi hrvatski, u kojem osim što postoji živo sjećanje na Bosnu, žive i svi drugi štokavski jezici, uključujući i srpski, bosanski i srpskohrvatski (onaj jezik koji je Saša Stanišić učio u školi, a iz kojeg je zatim svoj svijet iselio u njemački). To je Andi Bukvić bilo jasno, i preveliko je bilo njeno poštovanje prema piscu ovoga romana, i prema književnosti samoj, da bi se ogriješila o jezičnu delikatnost svijeta o kojemu ova knjiga govori. Jezik na koji je prevodila morala je slobodno kreirati, i to je hrabro učinila. Jezična i pravopisna rješenja u romanu morala su ostati nedosljedna, i ona je na to pristala. Na sebe je preuzela odgovornost pisca, i tu se vidjelo da ona svoj jezik naprosto poznaje, da poznaje njegov govor i sociolingvističke aspekte pojedinih riječi i rečeničnih sklopova. Umišljam to, možda, ali Anda Bukvić je s granice, iz Metkovića, pa je možda i iz toga proistekla njezina sloboda u premetanju riječi, krijumčarenju s jedne na drugu stranu te strašne i neporecive granične crte. Ovaj naš veliki njemački roman prevela je u velikom stilu, na način koji nadilazi standarde književnih i izdavačkih sezona. Ne tiče se to samo nestandardnih riječi i fraza, ponajmanje njih, Anda Bukvić Stanišićevu je knjigu prevela tako kao da je na njezinom jeziku i napisana. Ona u svom jeziku virtuozno pronađe prostor za frazu koja se u njemu čini nemogućom. Recimo, “bezsezonje aerodromskih čekaonica”. Ili ovo: “Prabaka Rumša dolazila je iz mnogočlane porodice, koju je desetkovao Prvi svjetski rat. Možda je upravo zbog svojih izginulih ona, koja je preživjela, postala tako snalažljiva, duhovita i pjesmovita.” Pjesmovita, osluhnite tu riječ, evo je, ona zahvaljujući Andi Bukvić postoji!

“Porijeklo” je nesumnjivi književni događaj 2020. u Hrvatskoj, a onda i u svim onim zemljama u kojima će se prijevod Ande Bukvić čitati. (Ovaj se čitatelj nada da će Saša Stanišić nepotrebnim oglasiti dalje prevođenje svog romana u Srbiji i Bosni… Ovo je, naime, kanonski prijevod.) Knjiga je to jednoga neočekivanog talenta i imaginacije, kakvih je uvijek i u svim vremenima malo, a zadesiše se, eto, u čovjeku takve životne sudbine i priče. Njega nije rat učinio piscem, nije ga piscem učinio ni njegov identitetski mrtvi čvor, jer bi Saša Stanišić bio pisac i da je odrastao u svili i kadifi, ili da mu je bilo živjeti u nekom socijalističkom Višegradu, punom bratstva i jedinstva, prije bi se moglo reći da je čudo što je sve talent u stanju podnijeti, a da se ne raspadne i ne raspe.

Majka svoju dementnu svekrvu, za koju se sad brine, izvodi u grad na kavu. Tjeskobna je, plaši se grada iz kojeg je protjerana, ne želi se miriti s njim, tu je, a ne bi htjela biti tu. Plaši se da bi joj se netko mogao obratiti. “U kafiću Intermezzo majka svekrvi naručuje espresso, a sebi čaj. Uz čaj dobiva krišku limuna u malenoj cjedaljki. Konobar se obraća majci. Nije li mu ona prije sto godina predavala politiku? Iskreno mu je drago što je vidi. Razgovaraju. Kako ide i to. Majka se smiješi. Kad on opet dođe do njezina stola, majka hvali cjedaljku za limun. Što je to zgodno! Sljedeći put konobar donosi cjedaljku za limun, zamotanu u salvetu. Hoće je skrivećki darovati majci. Majka to nikako ne može uzeti. Ali dajte, molim vas, morate, molim vas, drugarice profesorice. Majka plati, zagrli svoga učenika. Majka pospremi malu cjedaljku za limun.”

Eto, takva je to knjiga. Na svakoj božjoj stranici.