Kolovoz 1991. u Sarajevu, vrijeme konačnih ispovijesti, ponedjeljak je, isti kao i danas, a ista su i doba, dva po ponoći, sjedim u pustom Bugattiju sa starim profesorom filozofije, koji konobara i mene zabavlja svojom životnom pričom.

Nakon što je u trideset i petoj doktorirao na Nietzscheu, odluči da u životu nadoknađuje ono što je zbog knjiga i studija dotad propustio, i ukrcava se, kao mornar, na brod riječke Jugolinije, kojim će u sljedeće dvije godine oploviti svijet.

Tokom plovidbe iz luke Santos u Brazilu za Rijeku, prilazi mu oficir kojeg je već dobro poznavao, Slovenac, šutljiv i gospodstven, ali uvijek prema svakome vrlo korektan, i govori mu da je na brodu, ispod tovara prvoklasne brazilske kave još jedan, tajni tovar. Pola tone kokaina. Nudi mu da sudjeluje u poslu za nekoga u Jugoslaviji, kojim će zaraditi dovoljno novca da do kraja života ne radi više ništa, osim da čita knjige.

I ja, naime, namjeravam još samo da čitam knjige, rekao je, i dao mu da do jutra promisli o svemu, i odluči. Jest, rizično je, ali, ipak, manje nego što je rizično preploviti Atlantik.

Profesor je razmišljao cijelu noć, i nije prihvatio ponudu.

Ali netko drugi jest.

Od tog vremena u stopu on uhodi tog Slovenca, bivšeg mornaričkog časnika, koji danas živi u Londonu, a preko ljeta dolazi na Lastovo, gdje je iz temelja obnovio kamenu kuću na osami. Po drugi put je oženjen, ima sedmero djece, i nitko ne zna od čega živi.

Samo ja znam!, rekao je profesor i visoko u zrak podigao desni kažiprst.

Konobar se nasmijao.

Priča je, vjerojatno, bila izmišljena. Ali od tada povremeno razmišljam što bih učinio da sam bio na njegovom mjestu. Ono što se kasnije događalo, u našim životima i u mašti, povremeno je bilo rizičnije od šverca pola tone kokaina. Kada se u Bosni zaratilo, profesor je ubrzo poginuo u pokušaju da pređe s jedne na drugu stranu. Metak ga je, kažu, pogodio u zatiljak i raznio mu lice.

Pokušavam se sjetiti kako se Slovenac zvao.

Dnevnik jednog penzionera/89

________

___________Čitajući pjesmu Gurđijev Srđana Sekulića

Uzeo me za ruku taj starac zvani Hipnos
i poveo uza strmu kamenitu obalu.
Možeš me zvati i Somnus, šapnuo je,
samo se nemoj nenadano otrgnuti
iz toga što misliš da je moja ruka
i strovaliti u provaliju
koja dijeli moje i tvoje vrijeme.

Dolje duboko žuborila je rijeka,
gore se čuo lak lepet anđeoskih krila.

Na vrhu nas čeka, žuborio je i starčev glas,
grad sazidan od toplom rukom tesanog kamena,
Nadsvođen modrom vedrinom noćnog neba,
ušuškan dahom već zamorenih vjetrova
s mirisima Istoka, Zapada, Sjevera i Juga.
U njemu stoluju vladari carstava
u kojima su tvoji preci patenički nosili
kamenje za nove dvorce i gradove,
ne znajući često kad omrknu u jednom
u kom će se carstvu probuditi.

Starčeva ruka ispusti moju
i po znojnim dlanovima zahujaše
vjetrovi sa ledenim dahom vijekova. 

Probudih se na ruševinama
uraslim u pavit i ostrugu,
prekrivenim zelenkastom mahovinom.

Protrljah oči i u pogled mi uskoči
sedefast kameni prag,
u čijoj glatkoći simfonijski zašumi
polifonija nebrojenih stopala.

Podigoh svjedoka koji pamti noge
pradjedova mojih pradjedova
i pradjedova njihovih pradjedova.

Ispod praga, kao da me tu čekala od Postanja,
osmijehnu mi se zmija čuvarkuća.  

5. 7. 2020.

Naređeno je da se u zatvorene prostore trgovačkih centara ljudi ne puštaju bez maski. 

To će, po mišljenju nadležnih, zaustaviti virus. 

Sa širokom glavnom ulicom i uskim, nejednako raspoređenim pokrajnjim uličicama, po kojima se može dugo lutati, uvijek uz nove vizure, s prostranim trgom navrh pokretnih stepenica i širokim plavim nebom iznad krova od pleksiglasa, trgovački centri prvi put su doživljeni upravo onako kako ih je arhitekt i zamislio, kao savršeno uređeni, šareni i svijetli gradovi iz bajke, izvan kojih su samo sivila sirotinjskih periferija i mračne srednjoeuropske kulise dodatno rasklimane proljetnim zemljotresom, koje dvadeset i četiri sata dnevno tonu u isti sumrak. 

Iz ovih se gradova možemo premještati samo u druge, još luđe, veće i blještavije gradove, prostranih glavnih ulica i bezbrojnih uličica u kojima se čovjek lako i rado gubi, jer nijedna ne vodi van u mrak.

Otkako ljudi ne smiju ući bez maske, iz tih je gradova nestalo lica. 

Samo figure, velike i male, ženske, muške i dječje, s očima koje se međusobno zagledaju i rijetko prepoznaju. Karakteri im se razlikuju po maskama, kao u tradicionalnom istočnjačkom teatru. Nijednoga ljudskog lica. Samo oči koje se nemirno kreću lijevo, i desno, gore i dolje.

Uskoro će se, u sljedećoj fazi stilizacije svijeta, pretvoriti u sjene. Ali nitko se toga ne plaši. Općenito, kao da se ljudi više ne plaše razčovječenja i groba. 

Strepe da će, razbole li se, izgubiti pravo na novac i na slobodno kretanje po trgovačkom centru. I neće postati jedna od sjena.

Desetak je godina tome, ako se sjećaš: pred kraj radnoga vremena ušli smo u dućan s muškom konfekcijom, sve sniženo 50 posto.

Očajni vlasnik pakirao je stvari u kartonske kutije.

Šta je bilo, pitala si ga.

Užas, rekao je, ja se ničemu više ne nadam.

Sažalila si se i nagovorila me da odmah kupim dvije košulje.

Jednu često oblačim, tako i jutros, pa se sjetim priče.

Drugu sam obukao samo jednom.

Eno je visi na istoj vješalici, mrtva košulja iz mrtvog dućana.

Vlasnika ne bih prepoznao, ako je živ.

Ponedjeljak je, večer u Puli, dan kada nacionalni krizni stožer javlja o 25 novozaraženih i dvoje mrtvih, oboje preko sedamdeset i pet godina, sa značajnim komorbiditetima. Niz korzo se spušta mlada majka, u vrlo uskoj kožnoj suknji do iznad koljena, preplanula, u bijeloj košulji. Uz nju mladi otac, kao Ares visok, isklesan, na plećima nosi malenog sina. Njihov je hod malo sporiji od hoda drugih prolaznika, tako da promatrač stječe dojam da već žale što će proći, nakon što su sve važno u životu dovršili i pred njima su samo brige, nevolje i gubici.

POSLIJE RATA

i…?!


HOĆU U SARAJEVO

Draga,
znam da bjelina hljeba
dolazi od naših ruku
Ali, molim te,
pusti me da idem u Sarajevo.


KAŽIPRST

Bože,
koliko grijeha
u jednom prstu…

U izlogu likvidirane šnajderske radnje ostao je gipsani muški torzo i drveni, pedalj široki i pedalj i pol visoki uspravljeni drveni okvir, s požutjelim novinskim izreskom ispod zamućenog, od muha upljuvanog stakla.

Godina je 1997, rat je završio prije malo duže od godine dana, u maloj je srednjobosanskoj kasabi umro stari krojač, i dvojica ljudi iz crkve gledaju gdje će i kako na staklo njegove bivše radnje zalijepiti crnu smrtovnicu sa znakovljem katoličkog križa i palmina lista.

Znaju oni da to što rade nema smisla, niti je više ovo bila njegova radnja, niti je u kasabi ostalo ljudi kojih bi se ticala njegova smrt, pa da se o njoj izvijeste s ovog izloga. Onih stotinjak preostalih katolika za smrt bližnjeg obično saznaju odmah, iz druge sobe ili, u najgorem slučaju, preko taraba. Ali svejedno ne odustaju, lijepe smrtovnicu, možda najprije zato da uznemire one druge. Da im kažu kako nas još ima, makar i mrtvih.

Dugih je osamnaest mjeseci Hrvatsko vijeće obrane granatiralo čaršiju, ne vodeći previše računa hoće li koja mina trehnuti i u crkveno dvorište. Sva stakla, i ono malo gradskih izloga, rasuli su se već nakon prvih napada.

Samo je izlog njegovog šnajderaja nekim čudom ostajao čitav.

Tebe tvoji čuvaju, zlobno su mu se u lice kikotale komšinice.

Ako bi im što odgovorio, rekle bi da se šale.

To što bi mu zasmetale njihove šale, bilo je još jedan dokaz. Čega? Onoga što se zna, da se i ne kaže, a kada se prvi put kaže, kao da je već hiljadu puta rečeno.

Molio je Boga da mu granata razbije izlog.

Ili da ga razlupaju djeca onih žena.

Ali ništa.

I tako dok ne zaboraviše i njega, i njegov izlog, i dok on, mučen starošću, ne zaboravi i tko je bio i što je radio. Više ni mlađu kćerku, kad bi mu iz Zagreba došla, ne bi prepoznavao. Stariju, šepavu, koja ga je čuvala, nije zaboravljao. Njoj je to bila najveća plaća.

Do kraja me znao, govorila onima koji su joj dolazili na žalost. Rekla to i svećeniku. Bog zna što je pomislio.

Radnik koji četrdeset dana po sahrani bude noktom odljepljivao selotejp kojim je smrtovnica pričvršćena uz staklo, i koji zatim bude čistio ono malo preostalih stvari iz radnje i izloga, kratko će pogledati uokvirenu sliku, i onda je, skupa s okvirom, baciti u kantu sa smećem, u kojoj su, uz praznu bocu razređivača i polomljen drveni metar za mjerenje štofova, ležala dva mrtva štakora.

Na slici je, možda, po figuri i držanju tijela, ali ne i po liku koji je već sasvim izblijedio, prepoznao maršala Tita. Sredovječnog i neobično lijepog muškarca u svijetlom odijelu, zalizane kose, nije prepoznao, premda je ta strana slike bila manje oštećena suncem i vlagom.

Taj lijepi čovjek stari je šnajder.

Jedne je godine svečana kolona na putu prema Zenici nenadano skrenula u ovu kasabu. Pred njegovim salonom zaustavio se crni mercedes, iz kojeg je iskočio ađutant, s maršalovim hlačama preko ruke.

Bilo je to još vrijeme nepouzdanih rajsfešlusa.

Nije mu rekao čije su to hlače, a ni šnajder ništa nije pitao. Platio je, pristojno pozdravio i izašao, ali umjesto da kolona nastavi dalje, minutu-dvije potom iz automobila izašao je osobno on, ušao u radnju. Bio je u onim hlačama.

Pa, majka mu stara, red je da vam zahvalim! – rekao je i pružio ruku.

Našao se tu i službeni fotograf.

Sliku koja je stigla mjesec dana kasnije, u koverti s memorandumom Maršalata, čuvao je šnajder među dragocjenostima.

Uokvirio je istu tu fotografiju, izrezanu iz Politike. 

Istina, ispod slike je pisalo: drug Tito u razgovoru s građanima!

Ali nije mu smetalo.

Znao je što je konspiracija.

Uostalom, on je i građanin.

Od Dervente ka Modriči, i dalje za Brčko i Bijeljinu… Zamutila se rijeka Bosna. Kaže šofer autobusa dok mu brisači spiraju težak dažd sa šoferke: “Boga mi, nikada čistija Bosna nije bila.” A u autobusu jedna stara majka i ja. Nikog više. Ona do Bijeljine, veli ni ona ne bi po ovom kijametu putovala, no mora na dženazu. Nedelja je, Rusi bi rekli voskresenije… Vlada pandemija korona virusa. Još uvek traje prvi talas, možda je i drugi počeo. Bezbeli ni to nikome nije jasno, kao što im nije jasno ništa u vezi ove pošasti koja obeznanjuje siroti svijet. Puko naklapanje. Meni sve ravno, iako je krajolik brdovit… Zdrav sam, osećam to svakim damarom svoga tela. Dok smo još bili u Derventi na pauzi, gledao sam trobojke kako na vjetru vijore i bele vrhove munara kako tamnim oblacima bockaju nepca. Stanica pusta, na tabli piše ДЕРВЕНТА. Nana zaspala na klupici, a meni iz glave ne izbija naslov romana Muhameda Kondžića rođenog baš u ovoj kasabi gde na stanici čamimo starica i ja. “Limeni lijes za Salcburg”. 

Daleko je Salcburg, Bijeljina još dalje nano, Bijeljina još dalje. Vreme stalo u Derventi nano, Bosna mutna, a šofer ne haje nano, a šofer ne haje. Pevam joj uspavanku, a ona se budi i točak po točak mi krećemo dalje nano, mi krećemo dalje.