Pravo da ti kažem, meni je njega žao, reče Franjo, nakon što su izašli iz kuće gospodina Bogena, podignute na litici, koja je s tri strane okružena morem. U takvoj ljepoti živi, zdrav kao međed, novaca ima više nego što mu treba, djecu iškolovao, poudavao i poženio, sjedi u onoj fotelji, rakiju pije i puši, sluša Bachove fuge, po vas dan gleda more, i nije mu ni vruće ni hladno, nego onako potaman. Žao mi ga što je na sve to naviknut, pa ništa više ne primjećuje. Ali još više mi ga je žao što mu u životu može biti samo gore…

Ne mudruj, nego pazi kako hodaš, prekida ga ona.

A mrak, ništa se ne vidi, stopalima opipavaju skaline pod sobom, dok se spuštaju prema autobusnoj stanici.

VJEVERICA NA RAŽNJU

Stariji je od nas, sigurno desetak godina, ako je suditi po riđoj bradi, pivskom trbuhu, i rukama, velikim k’o lopate. Došao je u sivom pikapu, parkiravši na drugoj strani ulice, uz kuću na kojoj se vijori konfederativna zastava, na dotrajalom balkonu. Iako još uvijek jutro, kasni dobrih pola sata. Naše kafe su se već ohladile, i kartonske čaše odlažemo u crnu vreću. 

U jednoj ruci čuva žutu kovertu, u drugoj ledeni čaj. Vraća se iz Pitsburga nakon dvodnevne škole. Ime mu je Stiven. Položio je sa osamdeset posto tačnih odgovora. Ne može se sjetiti gdje je zglajzao. Bitna je prolaznost, i to da sada može nesmetano raditi, govori mu E. tapšući ga po ramenu. Čak ako se i inspektor pojavi, a radimo za grad, nema brige, E. mu ponavlja, hrabreći ga. Stiven će, dakle, raditi na bijelo, a ne kao ja, na crno. Kad inspektor dođe, krijem se u sobi na spratu, ili iskačem kroz prozor na ulicu, k’o kakav lopov,  Bože me oprosti. 

Na pauzi, ispred kuće izlazimo da zapalimo. Ubojice kauboja, kolokvijalni je naziv, kojim se opisuje crveni Marlboro kojim me časti. Smijeh mu je dubok, i prodoran, toliko da mu trbuh u ritmu poskakuje. Otpije gutljaj, iz boce ledenog čaja, iz koje bazdi alkohol. Podrigne, pa se ispričava. Palimo drugu cigaru i pričamo o koroni. Sve je to laž, ubjeđen je. Dobro osmišljena laž da otjeraju Trampa iz ovalnog ureda. Nikome ne vjeruje, pogotovo ne demokratama. Sve je to lijepo dokumentovano, u ovom videu, ushićeno govori, i pruža mi telefon. Gledam, bez posebnog interesovanja, video u kojem se redaju fotografije aktuelnog predsjednika Amerike. Stiven tapka u mjestu. Ode do ulice. Vrati se. I tako u krug. Mora da ga je pritjeralo da ide u veseli centar, mislim dok gledam, liberale koji izgleda, o predsjednikovoj glavi rade. Vraćam mu telefon, jer se ne mogu skoncentrisati, i na njega koji neumorno hoda, i brblja, o masonima, zavjerama, sistematskom porobljavanju, Sorošu, i 5 G mreži. 

Prije nekoliko mjeseci izgubio je sina. Tinejdžera. Tako je rekao, izgubio. Kako, gdje, zašto, nisam siguran. Nakon toga je dao otkaz na poziciji vozača Fedeksovog kamiona. To je radio godinama, i sada je odlučio da više vremena provodi s porodicom. To što je od nje ostalo. Bivša mu supruga živi na Floridi. Troje djece, dječak i dvije djevojčice su kod njega. Sestra i majka mu žive u kući do njegove. Mati mu je dijebetičarka. I srčani bolesnik. Prošle je sedmice vodio u bolnicu. Dva puta. 

Radio je i na građevini, dugo vremena. Posao mu je poznat, i zato je od E. zahtijevao da mu da majstorsku satnicu. U slobodno vrijeme je kuhar. U dvorištu ima dva roštilja, i tri sprave za sušenje mesa. Takozvane smokere. Svakodnevno se igra s novim receptima. Trenutno istražuje staro indijansku kuhinju. Začini su mu veoma bitni, pogotovo blisko-istočni i azijski. Za dobrog lososa treba malo začina, prava mjera, i dosta vremena u smokeru. Napravit ću jednom teleći odrezak, ili lososa, govori, oblizujući se, i gladeći trbuh.  

– Sreneći odrezak, a ni gulaš nisam probao. Jesam burek, govorim. Pitu, bosansku, od srnećeg mesa. U lov ne idem, kao ni u ribu. Jest da su me nagovarali, više puta. 

U lov ide kada je sezona. Na četiri noge, sve što hoda, on uperi cijev. Registrovano oružje drži u podrumu. U Pensilvaniji ima više od dva miliona registrovanih lovaca. To je oko deset miliona pušaka. Smije se. Grohotom. Nelegalno oružje skriva, na mjestu koje čak ni u priči ne otkriva. 

Kojote ubija, kad god stigne, jer mu ni dozvola ne treba. I jazavce. I skankove, govori, misleći na osobe, i na životnje. Skank je tvor, a može biti i veoma neprijatna, ili nepoželjna osoba. U slengu, za osobu koja je ljigavac, s kojom niko ne želi, na engleskom se kaže skank. 

Njegova djeca najviše vole vjevericu na ražnju. Barem svake dvije sedmice imamo vjeverice na ražnju. Jesi li ikad probao ? Nikada, odgovaram uz mučninu. Prvi put čujem, da neko i vjeverice na ražnju okreće. 

– Ništa bolje, ni ukusnije nećeš probati, vjeruj mi. Još kad se zalije pivom, to je da prste obližeš. Neka hvala. Ne pijem alkohol, i ne jedem vjeverice. Ne, ne. 

– U redu, za vas onda, mladi gospodine, teleći odrezak, na staro indijanski način. Dogovoreno.

Od dogovora je proteklo sedam dana. Prvi dan je rekao da mu se auto pokvarilo. Drugi dan da je čekao sestru iz treće smjene. Nije mogao mater ostaviti samu. Treći dan, majku je vozio u hitnu. Četvri dan, E. ga je vidio na fejsbuku. Kupio je novi čamac. Na jezeru, s prijateljima peca. U petak je došao po platu. 

MONTENO I SIDRAN U DŽAMALOVOJ KUĆI S HANKOM PALDUM

Prethodne sedmice nisam pisao. Razlog je jednostavan. Radim. Na građevini. U dugim ljetnim danima prilika je da se ugrabi  poneka para, sa strane. Za uhar je. 

Za uhar, može zatrebat, nedaj Bože crnijeh dana, defetističke su izjave, kojima se hrabri radnička klasa. Ako ušparaš, šuti, za uhar je, može zatrebat. Ako zaradiš, ili još bolje, neočekivano dobiješ koji dinar, šuti, za uhar je, može se za nešto iskoristiti. Za podmiru, brašno, ulje, šećer, kafu, šteku cigara,  a ako šta pretekne, šuti, još bolje, za uhar je. Jazuk je ne iskoristiti. A od jazuka se, to znamo, najprije lijepi kila na kilu. Trka za uharom, zbog jazuka, prethodne me sedmice, dakle, spriječila da pišem. I nisam baš, zahvaljujući tome, naročito zadovoljan. Jazuk (ne) bilo uhara. Inače,  uhar je riječ grčkog porijekla, a znači korist, dok je jazuk turskog, i znači šteta.  

Doručkujem, uzmem kahvu s prozorčića Tim Hortonsa, i upravim k radnom mjestu. Jedna je to od skoro pa identičnih kuća, kakve su uobičajene po prigradskim naseljima američih gradova. Neizvjesnost svakodnene borbe za preživljavanjem, da ne kažem tragedija, u svojim je nijansama, gotovo ista. Drugo su privatni putevi, od nekoliko milja, koji vode do u nebesa ograđenih vila uz obalu jezera. 

E. sjedi na oronulim stepenicama, s mobitelom u ruci, i odbija guste dimove u rosno junsko jutro. Pozdravljamo se, zapalimo još po jednu, pa krenemo za poslom. On će biti treći obrtnik kod kojeg radim, kako smo došli u Ameriku. Logično, obrtnik je neko ko obrće pare. Obično se ovim pojmom označavala osoba koja vodi radnike u Hrvatsku, ili negdje drugdje gdje ima posla. Od Hrvatske do Švedske. Otac je godinama radio za obrtnike. Od dana kada je Bosna-prevoz skliznuo u ambis neuspijele privatizacije. 

Za obrtnike se još govori da su i gazde. Gazda može biti neko koga nazoveš kada si na obuci za vožnju kamiona, već petnaest dana u Njemačkoj, i bez prebijene pare, a on ti kaže, hajde razguli, ne zanimaš me ba, evo ti broj, zovi dispečera, ako hoćeš. 

Radim s E. od Travnika već neko vrijeme. Tri puta premjeri, pa reže. Na kraju dana, slaže alat u kombiju, vodeći računa da je sve na svome mjestu. Ako nešto zafali, podigne hampu. Tuj sam ga jutros ostavio, govori zajapuren. Razumijem ga, jer alat nije džaba, i sve svoje treba čuvati, k’o oči u glavi.  Dok majstoriše, potanko mi obajšnjava šta radi. Pruža mi papir i olovku, da bilježim mjere koje s vrata, i papira, treba prenijeti na bijeli lim, koji će se poslije savijati na mašini, kako bi bio knap za štokove. Govori mi u jednom trenutku – mog’o bi od tebe biti dobar majstor – a ja mislim o tome kako, ukoliko ne slušam country na radio stanici The Wolf u autu, i ukoliko po nekoliko dana ne ostvarim kontakt na engleskom, zapravo izgubim osjećaj da živim u Americi. I kako ću o svemu tome napisati pjesmu.

Lijevim ramenom pridržavam viseću kuhinjsku policu, koja ivicama zasijeca meso. Toliko da se suza otisne niz obraz, i naočare mi zamagle od znoja. U dnevnoj se sobi čuje Džamal. Tek su se probudili. Kako smo tu već nekoliko dana, dobro smo zakoračili u prostor porodične intime. To mi stvara blagu nelagodu. Svako jutro, on je prvi na nogama. U osam i tirdeset dolazi da se pozdravi, i pohvali obavljeni posao. Pita, treba li vam šta, postavljajući dvije boce vode na kuhinjski stol. U frižideru imate još, ponavlja nekoliko puta,  dok odlazi. Vrati se kroz nekoliko minuta, da ukratko prepriča san, o novom projektu za kuću. Naravno, zvat će E. da ga realizuje. Dobro je, mislim se, kad imaš nekoga ko ti snove može materijalizovati. I to metrom, bušilicom, mistirjom, i fanglom. 

Zatim ustaju žena mu i dva sina, tinejdžera. Kad hodaju, podižu pantole s pole stražnjice. Bijele majce utrpane, u Tomi Hilfiger bokserice. Po kući hodaju, u novim Džordankama. Nisam im zapamtio imena. Ljubazni su, kao i otac im, i to je sasvim dovoljno da znam. Majka ih zatim, jednog po jednog, odveze na posao, a onda vrati auto za Džamala.

Džamal opet svrati, prije nego ode, da nam ostavi pare za ručak. Uzmite pizzu, ili šta hoćete, pa se vidimo sutra momci, ili večeras u devet, ako ostanete do tada, govori kroz smijeh.

 U kuhinji se borimo s elementima koji se otimaju iz ruku, i klize po plafonu. Level se začas izgubi. Jednom rukom tada pridržavam policu, a drugom tražim vaser vagu. I tako nekoliko puta. Već smo izgubili strpljenje, a nije se kako treba ni razdanilo. 

Džamal je u dnevnom boravku. Istuširao se, i spreman je da krene. U jednoj mu ruci daljinski, u drugoj mobitel. Tipka nešto na jedno i na drugo. E. mi govori da čuvam bolje, i da pritisnem jače, ako mogu na sve tri strane. Na jedan i drugi zid, i uz plafon, pošto je viseća koju treba zašarafati, u ćošku. 

Kad se okrenem, na tv-u ugledam Abdulaha Sidrana. Nešto piše, i otpuhuje po paprima. Kao da rastjeruje suvišne riječi i slova. Džamal zatim pojača ton, u trenutku kad Hanka Paldum otvara vrata da kaže, za ovom mojom sofrom bujrum svima, i kraljevima i prosjacima. Onda se začuje tužni glas, pokojnog Kemala Montena. Nikada do tada nisam čuo ovu pjesmu. Džamal pita je li ovo bosanska muzika. Potvrđujemo da jeste, i pitamo, u isti glas, kako je pronađe? 

Jednostavno kaže, ukucao sam bosnian music, i ovo je prvo što mi je izbacilo. Od toliko pjesama, baš Sofra. S doajenima bosanske muzike, i poezije. Na trideset prvoj ulici, u gradu Iri, u Americi.  U Džamalovoj kući. Sidran, Monteno, i Hanka Paldum. 

NEDJELJA

Kako odmičemo od grada, kuće su rjeđe, a veće. Vozimo ulicom Peach (breskva) koja poslije prelazi u rutu 19, a ona se spaja s rutom 97 koja vodi do Vaterforda. Gradske ulice su voćke. Borovnica, malina, trešnja, šljiva, breskva, granaju se jedna uz drugu, opružene do jezera Iri. Meni najdraža je Cranberry. Ne toliko zbog estetike same ulice, već zbog istoimenog Irskog benda, pjevačice Dolores O’Riordan, i pjesme Zombie. 

Nedjelja je, i krenuli smo na obližnju pijacu. Sunset Drive In, kino na otvorenom, i Flea market, kako to kulturno zvuči na engleskom. Ljeto je, i tražim bilo kakav povod da izađemo. Ako smo vani, tješim se, veće su prilike da će sporije proći. Prošle smo nedjelje na farmi brali jagode, ove smo na pijaci. Iduće, ko zna?

Cesta pred nama se čas širi, čas sužava. Obraduje me kad joj ne vidim kraj, u hladovini blagih uvala. Što više odmičemo od grada, sve češće su farmerske kuće, nepregledna polja kukuruza, i trava koja podsjeća na rolani Tajlandski sladoled. 

Trebalo je da dođem u Ameriku, da preispitam svoj odnos prema ovom zelenom čudu. Nezamislivo mi je bilo, prije nego sam došao, da se trava potrpa u crne vreće, baci u kontejner, ili odnese na smetlište. Za onoga ko je odrastao na selu, moguće, bolje će razumijeti. Meni to, recimo, dođe kao grehota, kao da sam tek otpakirano kilo ćevapa bacio u smeće. 

Pijaca ko pijaca. U svojoj tragikomičnosti ista je od Jablanice, Sarajeva, Tešnja, do Vaterforda. Instiktivno na svakoj, poslije Sarajevske auto-pijace, rovinjam za knjigama. Tamo sam našao Selimovića, Andrića, Gazalijev Ihja, sve za dvadeset maraka. Urbani je mit, da se upravo na Sarajevskoj auto-pijaci, moglo pronaći sve i svašta, od ljudske lobanje, do lokomotive. 

U Vatefordu se ljudi već kupe. Sklapaju bijele stolove i improvizirane tende. Na ulazu, nasmijani mi čovečuljak pruža ulaznicu. Za djecu ulaz je slobodan, za odrasle pedeset centi. 

Knjige ne nalazim. Razočaran pratim Merjem i Imany. Jedna traži cvijeće, druga igračke. Imany će pronaći tonu barbika, za stolom iza kojeg se vidno umoran prodavač jadi mušterijama. Kako nikog osim nas nema, shvatam da se upravo meni obraća. Iduće sedmice je praznik, 4. Juli,  Dan nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Ljudi će slaviti, uz neizostavnu buku vatrometa, i njegov uobičajeni promet, od 100 dolara će znatno biti umanjen. Pružam mu cenera za barbike, i poželim mu sreću. 

Na izlazu, onaj će isti čovjek u šali upitati je li to za mene, misleći na saksije cvijeća, u našim rukama. Podsjetit će me, u svojoj dobrodušnosti, i šali, u tome trenutku, na domovinu. 

ZVUK AMERIČKE NOĆI

U ljeto prošle godine prvi sam put pucao iz prave, pravcate puške. Da budem precizniji, radi se o AK 47,  takozvanom Kalašnjikovu. Na farmi, u Džordžiji, nadomak Altante. Bilo je tu još naoružanja, od pištolja i drugih pušaka kojima nisam zapamtio naziv, do samostrijela i noževa. Zak je postavio metalnu metu, opalio par metaka, pa mi tutnuo hladan metal u ruke. Drveni sam kundak prislonio na desno rame, i zaškiljio na jedno oko. Ako hoću bilo šta da pogodim, rekao je, morat ću zaškiljiti na drugo, dakle lijevo oko. Kalašnjikov je zanosio u desnu stranu, i trebalo mi je dobrih deset minuta da pronađem metu. Što ljevlje, to bolje. Nakon pola sata, izgubio sam interesovanje. Početno uzbuđenje je splahnulo, i oružje sam odložio na prikolicu zelenog Fordovog pikapa.   

Ako ne računam ptičarku koju sam vidio uživo, dok sam bio u izviđačima, i abinu pušku (malu, sličnu Uziju, kako sam mogao vidjeti pretražujući internet ), koju je zakopao u zemlju, nakon rata, u slučaju da nova klica mržnje proklija, to su, otprilike moja najbliža iskustva s naouružanjem. I naravno, da ne zaboravim spomenuti, prve noći u Americi vidio sam pumparicu, u kući Bosanca I. kod kojeg smo boravili tih dana.

Ako si čist, treba ti svega desetak minuta da dobiješ dozvolu, a oružje, shodno željama, možeš kupiti u nebrojnim trgovinama, specijalno opremljenim za takve svrhe. Ili, ako nisi previše izbirljiv, možeš svratiti u obližnji Valmart i, skupa sa štrucom kruha, iznijeti i pušku. U drugu kesu, s paradajzom i paprikama, možeš, ako hoćeš, ubaciti kutiju dvije metaka. Kalibar, opet ovisi od toga da li ćeš taj dan na pucanje, ili ćeš ih korisiti za ličnu zaštitu. 

Ovdje mi naumpada jedan vreo, ljetni dan, možda iste godine, kad smo bili u Džordžiji, u kojem sam, kao odgovoran građanin, potkresivao travu u dvorištu (ako ne pokosiš, vjerovatno ćeš u poštanskom sandučetu pronaći kaznu). Upravo sam završio, i pošao da se umijem na vanjskoj česmi. Čučim iza auta, dok iz zelenog kabla curka hladan mlaz. Polijevam po kosi, licu, i bradi. Puštam da voda otiče niz prsa. Mokar sam ko čep, dok se uspravljam. Iza auta vidim dva policijska automobila. Rotacijska svjetla su upaljena, bez sirene. Pet policajaca, korak po korak, kao po jajima, kreću se u mom pravcu.  

S desnom rukom na  futroli koju otkopčava, sijedi me policajac otresito pita, šta radim ? Čija ja to kuća? Odgovaram, onoliko koliko sam se u strahu mogao sjetiti riječi na engleskom. Jesi li koga vidio da trči kroz dvoršite ? Nisam, odgovorim opet, s rukama u vis, jer pištolj je, vidim,  van futrole. Nakon što su pročešljali kvart, vraćajući se, sijedi se policajac izvinjava. Želi mi prijatan dan, dok bijel ko krpa ulazim u kuću. U sebi psujem, i rondam. Imany gleda teve i pjeva. Merjem me pita, šta ti je bilo, i smije se !?

Dva dana prije ovog zapisa odjekivalo je gradom, kao da je ofanziva. Vatrometi na sve strane, parali su nebesa. Gusta se magla, s mirisom baruta, nabila u ulice. Najviše tamo gdje su kuće jedna na drugu naslonjene. U sirotinjskim četvrtima. Odjekivalo je, više nego večeras, do kasno u noć. Neka su djeca, cuke, i drugi kućni ljubimci, kao i oni što pamte zvuk rata, bježali u podrum, stavljali vatu u uši, i pojačavali ton na teveu. Bio je 4. Juli. 2020. godine.

Đoko Klačar tih godina radi na benzinskoj pumpi, onoj prvoj i jedinoj, kada se od Sarajeva krena prema Palama.

Otac teško bolestan, ne diže se iz postelje mjesecima, mati, kažu, nestabilna. Zrela za psihijatrije, ali on je nije dao. I sad je ne da, premda ni sam ne može iz kreveta.

Eto, tako je Đoki.

Kad god Dobro naiđe u sivom renaultu 4, rastrči se Đoko na sve strane, ne zna bi li prije točio benzin ili bi prao stakla.

Doktor je to, jedina nada.

I evo ga sad, u sumrak kasnoga ljeta, vozi prema benzinskoj, uplašen, sa sinom na zadnjem sjedištu. Odjednom mu prestala raditi sva svjetla i žmigavci. Nada se da će to Đoko riješiti.

***

Miševi ne pamte svoje mrtve. Miševi nisu ljudi, nisu slonovi. Miševi su mali glodavci kratkog pamćenja. 

Miševi su stalno uplašeni. Uplašeni su zato što su zaboravni. Nekada davno dogodilo im se nešto strašno na šta su zaboravili, i sada to sanjaju i ti snovi ih plaše. Pošto nisu kao vrsta sposobni za napor atrikuliranog sjećanja, miševi žive u stalnom košmarnom strahu.

Svaki miš za sobom vuče svoje crveno klupko, svoj do neprepoznavanja umršen grad, selo, obalu, stazu i svakom je mišu zbog toga neprijatno. Svakom mišu je prije svega neprijatno što je miš, a ne čovjek.

Miševi na tu unutrašnju neugodnost različito reagiraju. Neki postanu ratoborni, neki depresivni. Svi su u osnovi anksiozni. Ako se neko od miševa trgne iz amnezije i počne da se sjeća, ostali ga panično ušutkaju. 

Sjećanje je preveliko za miševe. Njihova su tijela mala i kratkovjeka, a sjećanje je ogromno, teško kao planina olova što se užareno topi i otiče unedogled. Sjećanje je preveliko za miševe i zato se ušutkuju oni na čija usta to olovo želi izaći.

***

Nakon poznanstva sa Bogom i Đavolom, dolazi vrijeme u kom ćeš se navikavati na svoje mrtve. Navikavaćeš se na to da se pojavljuju nepozvani i dotad nepomenuti i da jednom kad se pojave, više ne pokazuju nikakvu namjeru da odu. Shvatićeš da ih je nemoguće ignorirati, okrenuti im leđa, skrenuti sebi pažnju nečim. 

Jednom kad dođu, oni se rasporede po kutovima i šute glasno, tako da ta šutnja zuji u ušima živih. Medicina to naziva tinitusom, jer mora dati naziv svakoj tijelesnoj manifestaciji, pa i onoj koja sa medicinom nema nikakve veze. Taj neupokojivi tinitus prisustva kreće se od niskog potuljenog šuma do glasnog zujanja – tvoji mrtvi probijaju zvučnu barijeru između svjetova. 

Zato ćeš uvijek tražiti da čuješ ison, tinitus Gospodnji, bruj Duha Svetoga. Samo u njemu će šum tvojih mrtvih postajati podnošljiv.

Kad uđeš u djevojaštvo, doći će tako Jovanka, sestra tvog djeda. Jovanka ima zauvijek šesnaest godina. Odveli su je u tim godinama u logor. Jovanka ima oči tvog djeda i tvoje majke, krhko djevojačko tijelo, meko bljedilo u vjeđama. Jovanka nekad korača u koloni drugih žena povezanih rupcima, nekad stoji sama u nekom prozračnom predjelu. Jovanka je došla bez namjere da od tebe ode jer nema gdje da ode. 

Tvoj djed, mišje pogrbljen pod teretom dana i poslova, nikada ti nije rekao da je imao sestru, da se zvala Jovanka, da su je odveli u logor kad je imala šesnaest godina, da se nije vratila, da se neće vratiti, da ju je volio, da mu nedostaje. Nikada je nije pomenuo. Ali pamtiš dobro da si ga uvijek voljela zbog gorčine nataložene pod vratom, što kuca umorno pod čekinjom njegove brade, zbog tuge koja ga je povijala u leđima, tuge koju je otresao radom, kao što to svi vi miševi činite: radite do iznemoglosti kako biste tjeskobu zamijenili iscrpljenošću. 

U izbjeglištvo je došao sa jasnom namjerom da umre. Već prve izbjegličke zime oslabio je i ponadao se da će se konačno sve završiti. Bio je razočaran kad se oporavio. Bilo mu je zbog te razočaranosti neprijatno, jer nije želio njome nikoga da vrijeđa. Iskoristio je preostalo vrijeme i snagu na poslove koji su mu omogućili da zaradi za troškove svoje sahrane. Radio je na gradilištima, izlagao bolesne grudi vjetrovima. Revnosno se posvetio stvaranju uslova za brzi odlazak. Za to vrijeme zbijao je šale o samom sebi i svom novom izbjegličkom identitetu, koji ga je učinio sličnim čergarima, Ciganima, sa kojime se onda u govoru bratimio. Umro je zidajući ogradu u dvorištu. Ušao je u kuću, potražio od tvoje babe lijek, odbrusio joj kad je izrazila zabrinutost takvim tonom da se od straha okrenula i nastavila mijesiti kruh, bez smjelosti da ga pogleda dok se ne smiri.

Kad se nakon nekoliko minuta okrenula, on je sjedio u fotelji mrtav. Kasnije je uvijek pričala o tome kako je umro bez izdisaja. A ona zna, kao što sve stare žene iz njenog zavičaja znaju, da čeljade ne umire bez da „triput izdane“. Svako mora tri puta izdanuti prije no što duša napusti tijelo. Gola dušica. Tako je baba govorila. Prije no što gola dušica napusti tijelo. 

Duša tvog djeda presretena je negdje na začetku prvog izdaha. Neko je došao i preoteo drugi i treći. Neko o kom je godinama šutio nije mu sad dao da glasno izdahne. Neko drugi, sa mekim bljedilom u vjeđama, udahnuo je njegovu dušu sa druge strane i zato on nije pustio svoj posljednji dah.

Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.

Poslije je bila sahrana na kojoj se okupio narod miševa. Osim rijetkih koji su oplakivali tvog djeda, unaprijed krivi što će i njega da zaborave, ostali su potpuno otvoreno plakali nad samima sobom. Sremska crnica se povijala pod nogama, zatalasana, zatalasana, zatalasana.

Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.

To krhko tijelo, tek da se vidi,
Pognuto, prema nemoćnima,
Duh, kog se ni anđeo ne stidi,
Tamo negdje, na nebesima.

Tu, na zemlji, među bolesnima,
U njoj se Bog javlja, i obnavlja,
Prisustvo njegovo, sva istina,
Izvan buke, bijesa i slavlja.

Sve riječi, sve svete knjige,
Ona rukama u život prevodi,
Tu je početak, čvor sve brige,

Za koje se samo rijetko rodi,
Sićušno biće, Božiji dah,
U svijetu što je zloba i prah.

Godina je 1923, rađa u Zenici Raza Omerbegovica.

Omerbeg je moderan čovjek, pa mu žena rađa u bolnicu. To joj, vjerojatno, spašava glavu, premda zakratko, ali i živote obojice njezinih sinova.

Prvi rodio se Asim. Bio poprijeko. Jedva izašao van.

Ali umjesto da rodilja izbaci posteljicu, smiri se i dočeka da joj donesu dijete, Raza Omerbegovica nastavila je rađati.

I rodila je, lakše nego prvog, drugoga svog sina. Njemu će poslije nadjenuti ime Kasim.

Živjela je još sedam dana, taman da im se obojici obveseli. A onda je iznenada umrla, od srca.

Babice u zeničkoj bolnici govorile da je umrla zato što je bila fina, pa nije htjela da vrišti kad je vrištanju red, nego je šutke svih dvanaest sati rađala. Da je nekoga bilo s druge strane vrata čuo bi samo doktora Šmita i dvije babice.

Asim i Kasim bili isti.

Samo ih je pomajka njihova, gospođa Lamija, mogla razlikovati. I Omerbeg, ako bi se dobro zagledao. Ona nije mogla imati djece, ali se govorilo da im je bolja nego što bi rođena mater ikad mogla biti. 

Nekad mi dođe, pa sanjam da ih rađam. I onda se čudim tom svome snu, jer kako bih ja i u snu znala kako je to rađati?

Znaš ti, znaš!, tješili je.

Asim u nedoba upisao pravo u Zagrebu.

Kasim isto htio, ali mu Omerbeg rekao ti ćeš na medicinu. Može biti, da bi se počeli razlikovati.

Poslije se mati njihova Lamija smijala i govorila: 

Ne znam ja, Boga mi moga, šta koji od njih dvojice u Zagrebu studira!

Pod preokret obojicu ih uvojačili. Pozvali jednog, a drugi ga nije samog htio pustiti.

I obojicu u maju 1945. potjerali pred sobom, iz Zagreba, preko Slovenije pa u Austriju.

Živi se vratili.

Asim isti onakav kakav je bio kad je pošao, samo sa sijedim čuperkom iznad lijevog oka.

Kasim s istim takvim sijedim čuperkom, isto iznad lijevog oka.

Ništa nisu govorili kako im je bilo. 

Obojici sljedećih četrdeset i kusur godina kosa ostala crna, a onaj jedan sijedi čuperak sijed. To kao uspomena na nešto o čemu se ne progovara.

Pred rat, Asim da će u penziju. Radni vijek proveo kao pravnik u Željezari.

I kako ode, tako u njemu nesta volje za životom. Biva kod ljudi koji se besposleno umirove.

Kasim nastavio raditi u jednoj krajiškoj varošici, ne bismo sad govorili kojoj, jer još je živih ljudi i još je čestitih, onih koji se nisu ogriješili, pa da im ovom pričom liježemo na muku.

Bio liječnik u domu zdravlja, specijalist porodične medicine, svi ga voljeli, premda su se po naciji i po imenu od njega razlikovali. Po vjeri nisu, jer bilo je to vrijeme prije velike vjere.

Kad je trebao ići u penziju, okupio se narod, ljudi viču ne damo doktora!

Ganuli ga pa ostao. A bit će da se ni njemu nije išlo.

Tu su se njih dvojica već jako razlikovali.

Drukčija im nekako lica, drukčiji glasovi.

Omerbeg da je bio živ pomislio bi da je dobro učinio što nije obojicu dao na iste škole. Ili bi pomislio nešto drugo.

U rano proljeće 1992. Asim legao poslije ručka i nije se digao.

Dok ga je sahranjivalo, po ateističkom redu, jer takav je bio čovjek, svi su gledali u Kasima, šta će sad on?

Onda pomisliše da se, ipak, već dovoljno razlikuju, pa će Kasim poživjeti.

Ubiše ga dva mjeseca kasnije isti oni koji su ga nekoliko godina ranije zadržavali da ne ide u penziju, oni koji su vikali ne damo doktora!

Sad im više nije bio doktor nego musliman.

Kasimu je, mučeniku, klanjana dženaza, jer red je da bude pokopan pod znakom koji su mu na čelu vidjeli oni koji su ga ubijali.

Premda je vjerovao u isto u što i brat mu.

Od tad se, kažu ljudi, dvojica braće razlikuju da ne može biti više.

Najgore mjesto na kojem sam ikad bila 

Svu noć je padala kiša. Mrzim kada pada. Kada ujutro dođemo u školsko dvorište, sve je puno blata, a oni me gurnu u veliku lokvu. Skroz se isprljam. Sve mi bude prljavo. I rugaju mi se. Stoje iznad mene dok sam u lokvi. Uvijek ih je više od deset. Bulje u mene. Plaze mi jezik. Jednom sam baki rekla da mrzim jezik. Ona se nasmijala. Na TV-u je voditeljica rekla da se veliki ljudi kada narastu ljube jezikom. I na vjenčanjima se ljube jezikom. Meni se jezik gadi. Nikada se neću ljubiti jezikom. Dok sam u lokvi, osjećam kako tonem u blatu. Nekad me toliko dugo drže u njoj i ne daju da se ustanem, a ruksak bude mokar i prljav. Čak mi se i bilježnice od te vode ispraljaju. Blata imam po rukama i nogama. Skidam ga i s trbuha. Kad dođemo u razred, ona mi namjerno upiše jedinicu jer sam prljava i neuredna. A došla sam čista. Oni su me uvalili u blato. Tako je uvijek kad je kiša. Nju je učiteljica zadužila da bude higijeničarka. Meni uvijek upiše jedinicu.

Najviše volim male odmore jer me tada ne tuku. Učiteljica obično ne ide iz učionice jer je mali odmor i onda mi i ne prilaze. Barem tih pet minuta. Sjedim u trećoj klupi desno do prozora. Uvijek gledam jednu baku na prozoru zgrade. Ponekad je sretnem i u crkvi na maloj misi u 9. Zamišljam da ona gleda u dvorište ima li njene unuke negdje i da sam ta unuka ja. Moja baka živi dalje od škole i nekad me je pratila. Pa smo se dogovorili kad sam narasla da više ne treba.

Veliki odmor ne volim. Tada budem već jako gladna. Kad krenem iz učionice u trgovinu, odmah mi na vratima podapnu nogu i padnem. Uvijek nosim marku i pol. Mogu kupiti sendvič i dvojni C. Uvijek teti kažem: salama, sir, majoneza, krastavci. Gurnu me još jedanput kad se želim dignuti. Nekad mi i otmu novce. Kad uđemo u trgovinu, idu za mnom i belje se. Govore “debela, debela“.

Moja mama radi u toj trgovini, ali je daleko i nikad ih ne čuje što mi govore. Baka kaže da mama radi “za frižiderom“. Oni odu do mame i ljubazno je pozdrave, a ona se nasmiješi. Svima se nasmiješi. Kad se sretnemo među tim rafama, on mi izbije dah. Udari me rukom u trbuh. Kad se vraćamo natrag u školu, uvijek se deru “debela, debela, najela se govana“.

Ona baka stoji na balkonu i govori “nemojte, djeco, nemojte“. Kad učiteljica pita tko je redar i ako sam ja, oni uglas kažu “debela“. Učiteljica se tada malo nasmije. Ne smije se kao moja mama nego malo bezobrazno. Nekad me pitaju koliko sarmi mogu pojesti. Je li sto ili tristo. Ne znaju da sam debela od slatkiša. Kad dođem kući, uvijek se nadam da sutra neće biti škole. To je najgore mjesto na kojem sam ikad bila.

Postoji li škola za roditelje? 

Petkom poslijepodne Srbin me obično negdje vodi. Nekad idemo tetki Ani u Bučiće, tamo mi Josip pokazuje knjige, a Božo me uvijek zeza i zadirkuje. Tetka uvijek mora napraviti neko posebno jelo kad Srbin dolazi. Nekad kaže Srbinu da je muhanat na hrani, a on se nasmiješi i odmahne rukom. Poslije toga obično odemo u Travnik. Najviše volim kad se vozimo autom. Srbin ne ide tamo, kako baba kaže, na glavnu cestu nego kroz Dolac kod Lašve. 

Tamo su bila Valerijina vrata, neka čudna vrata kojih više nema, ali kaže da se mama, kad je bila mala, tu igrala. Vidimo Lašvu s desne strane, sva je nekako uska, k’o moja olovka, i tvrda. Valjda zato što je zima. Srbin kaže da je Lašva malo veći potok, ali da to nikad ne smijem reći pred nekim tko nije iz Srednje Bosne. Sada je zima, kaže Srbin, i moraš imati pravu kapu da ti čuva glavu. 

U Travniku mi kupi kapu i kaže da je njen naziv – francuska beretka. Moja je crvene boje, ide nekako na krivo, a na sredini je maleni štapić. Srbin kaže da je to središte kape i da je taj štapić kao središnja točka na kompasu. Kapa je, govori Srbin, kao Zemlja – najviše krivudava i najmanje ravna, ali vrlo velika i ponegdje napuhana. Kapa jest malo kao napuhana, Srbin kaže da su to ili planine ili otoci, a ako vjetar puše, kapica se malo uzdigne.

Nije mi baš jasno to tumačenje, ali dobro zvuči. Rekao mi je da, ako me budu u školi pitali kakva je moja kapa, kažem francuska beretka koja podsjeća na oblik planete Zemlje, i da, ako se budu smijali, i ja se nasmiješim i prestanem objašnjavati. Volim biti sa Srbinom, uvijek nešto naučim, dok smo se vozili kući, pričao mi je kako je on, kad je bio dijete, maštao da nosi takvu kapu, viđao je u novinama, ali je u Bosni nije bilo kupiti. Nije pokojna baba Perićka, kaže, imala nekad brašna, kamoli da kapu kupi. 

Mislila sam da će u školi moja kapa biti simpatična i posebna, znam da nitko takvu nema. Sve curice nose one koje idu u vis s onim nekim čvorom na vrhu koji im izdužuje glavu. Moja je glava velika, to su mi prije rekli, ali mama kaže da nije glava nego da je to zbog moje kovrčave kose. Ipak, u školi, u ponedjeljak ujutro, odmah su me dočekali kod hrasta. Jakov mi je izbio dah. To je ono kad te udari jako u stomak i samo padneš. Naišli su ovi iz drugog razreda i još me više uvaljali u snijeg. Rugali su mi se. Svi su govorili da je kapa “balinska” i govorili mi “Alija, balija”. Naišla je učiteljica i rekla da me izvade iz snijega. Nije je bilo briga za kapu ni to što mi kažu da sam, taj neki, “Alija, balija”. 

Kapu su mi oteli i šiljili olovke u nju. Učiteljica ih je zamolila da mi je vrate. Kada su to konačno učinili, bila je mokra jer su je u wc-u natopili vodom. Baka je, kad sam došla, kući, oprala na rukama i osušila uz šporet. Došao je Srbin i rekla sam da me zovu “Alija, balija”. Bilo mu je,nekako neugodno, kao da nije znao što to znači. On nije znao, a ni sam ni ja. 

Malo je šutio i rekao da je neko vrijeme ne nosim kad idem u školu, nego samo kad idemo negdje.

 Baka je bila jako ljuta, htjela je zvati učiteljicu. Nosi je svaki dan, u inat, rekla je baka. Srbin nije dao da je nosim, rekao je baki da nije dobro tjerati inat s takvim roditeljima. 

Nije mi bilo jasno, pa rekla sam mu da mi se nisu odrasli rugali nego djeca. Srbin je, opet, malo zašutio i pitao me koja rijeka teče kroz Pariz. 

Srednjeg rasta, tamnokos, opasnog izraza lica, svi ga znaju, sa svakim razgovara, ozari se kad mu ponude da na ručnim kolicima doveze nešto sa skladišta. Dok radi, sretan je onako kako ti nećeš nikad biti sretna. Za takvu sreću moraš imati ono nešto anđeosko.

Vidim ga maloprije kako ide pokraj tržnice. Nigdje nikog, pusto parkiralište, sklonili se ljudi od žege i korone, samo mlada majka, gura pred sobom kolica.

U kolicima dječak, tri su mu godine možda, mali Kublaj kan, jezik mu izviruje između polurastvorenih usana, svakih desetak koraka majka zastaje i briše mu slinu s brade.

On se ozari kad ugleda dječaka u kolicima.

Bok, kaže mu.

Majka zakreće kolica od njegova pogleda.

Uplašila se.

Ili bi da mu kaže: neće on biti kao ti!

Dnevnik jednog penzionera/88

Čikaški neurolog, dr Alan Hirsch, izjavio je za National Gegraphic da neki ljudi vole udisati miris benzina, jer ih podsjeća na djetinjstvo i ljetna obiteljska putovanja, a mirisi općenito, poznato je, evociraju uspomene.

Udisati svjesno i često može biti štetno, jer miris benzina na mozak djeluje anestetički i ometa funkcioniranje nervnog sistema, a u konačnici može izazvati i stanje neprimjerene euforije.

*

Svakog smo ljeta očevim Žigulijem, naravno bijelim, putovali na sjever. Žedan automobil. 

Za čestih stajanja, spremno bih iskočio iz pregrijane kabine. Neprimjetan, vrzmao sam se oko očevih nogu. On je u ljetnim žućkastim hlačama ispeglanim na crtu, ja upravo u visini njegove ruke obrasle rijetkim maljama. Nježna i lijepa je ta muška ruka: metalni pištolj ugasle srebrne boje gura u okrugli otvor iz kojeg se širi opojan miris, kao kakvo primamljivo otajstvo. I nevidljiva se para učini tako, važnom i znakovitom slutnjom uzbudljive budućnosti, ispunjene nedokučivom veličajnošću, da mladcu znade često zadrhtati i utroba.

*

Devetka je ujedno sportsko borilište i ozbiljan zatvoreni biergarten, pod krovom. Živi burno do dva sata ujutro. Jedinio je takvo mjesto u gradu na sjeveru. Noćni kavanski sati, vlažni i nervozni, plešu neobičan, ali skladan ples sa prijepodnevnim kuglačkim utakmicama, čistoj biti sportskog zdravlja na švapsko plavim modernim stazama, u kojima naročito naše žene i slabovidni iz kombinata, pobjeđuju protivnike. 

Kao međa, jer ipak, dva su to života, staklena ograda dijeli kuglačke staze od ostatka prostora, širokog i stepenastog, popločanog moćnom crvenom kilkner keramikom. Klupe i stolovi od čvrste hrastovine, poput odmorišta su na putu od podnožja ka vrhu, kojem streme i stižu samo uvijek žedni i ozbiljni pilci. Veliki drveni šank na vrhu, dugačak barem petnaestak metara, njihovo je zadnje prebivalište pred fajrunt, zaslužena Valhalla. 

Konobari, u posebnim Adidasovim cipelama, koje se u gradu proizvode po nekoj zagonetnoj licenci – naročito udobnim, govorilo se – vrli su čuvari, i budno paze da se šanku pripuste samo dorasli junaci.

Najveća je gužva na izmaku dana, pred ponoć, kad sa poslom završi, i stigne u Devetku, druga smjena iz kombinata.

Kasna su doba i šaroliko se naše općinstvo, znoji, dimi, srče, prdi, proljeva, pljuje, gleda u prazno i šuti, ali i priča divne priče. 

Rumeni, nabijeni, jedri. Jednako i bolesni, slabovidni, kljasti. 

Junoše su u podnožju, vježbaju, uče, a na vrhu muži taru otromboljene trbuhe. 

Vrućina. Sve pulsira. Buka je gusta, nježna vlaga titra, a boje su jarke i u dimnoj omaglici, iako je ruho u ljudi većinom plavo, smeđe i sivo. I da, miriše na zemlju, uvijek tu miriše na tešku crnu zemlju.

Ali iznenada se pokreti uspore i skrate, sve stane, kao opsjena da je bilo, i postane na čas, jasna slika. Tek tada uspijevam vidjeti.

Stigao je Emir, sin starog rudara iz Bosne, koji je davno nekad doselio u obližnje selo. 

Emir je gradski Morrison, duge smeđe kose, u vijetnamki, uskim trapericama i dubokim tenisicama. Lice mu je pravilno, baš pravilno, doduše malo rošavo, i nekad se zato čini starijim; oči lijepe, smeđe, urešene dugim trepavicama, lagano se iskose u osmijehu, pogled je oštar, surov. 

Njega radi mnoga je ljepuškasta i neoprezna racica skrenula s puta, iz školskih se klupa otisnula u slobodu i uskoro završila na traci u kombinatu. 

Prošao je brzo mjesec Emirovih uzničkih dana. Pročulo se: neke tablete i ljepilo.

Jesen je i vrijeme berbe u vinogradima, Emir nosi pun bidon, pet litara. Pronalazi za šankom Davida, prilazi mu.

David je vilenjak, visok, mršav, lice mu je plave boje. Za šankom je uvijek na istom mjestu, nehajno  ogrnut maslinastim burberry mantilom. Dugačak mantil ističe mu bijele klompe na nogama. Samo u klompama u stanju je  lebdjeti, kratko, ali lebdi, vidjelo je mnogo ljudi. 

Znade iznenada, vještim i brzim pokretom izvaditi iz usta gebis i isprati ga u najbližoj tuđoj čaši.

Emir i David razgovarali su manje od deset minuta. Nisam ih mogao čuti, a nisam mnogo ni vidio, jer uokolo se sve opet ubrzalo, živnule su geste, pojačali zvukovi. 

Emir je bio nasmijan, pokazivao je na bidon, sagnuo se, otvorio ga, podigao, ali odmah spustio i vratio čep, David je posegnuo rukom, htio uzeti čep, Emir je bidon sklonio u stranu, David je pružio čašu, pokazao na bidon, ali Emir se samo nasmijao i odmahnuo glavom. 

Ubrzo zatim, Emir je provjerio je li bidon dobro začepljen, uzeo ga odrješito u desnu ruku, malo protresao, lijevom mahnuo, i otišao. Zakoračio je i David, ali je naglo stao, jednom klompom prešao preko druge, kao da se tako češe dok razmišlja, i dugo onda gledao za Emirom, koji  je nestao iza vrata Devetke. Pogledom je Emira pratio kroz zidove.

Emir je prešao cestu, ušao u park, uz čiji rub je oronula crkva. Pred vratima crkve polio se sa pet litara benzina i zapalio. Preminuo je dva dana kasnije u bolnici.

Vrata crkve su nagorjela, a milicija je zapisnički konstatirala da je crni trag na šljunčanoj stazi, koja iz parka vodi crkvi, bio dugačak sedam metara. David miliciji nije bio od velike koristi, ništa nije znao, rekao je tek, da bi on sa toliko benzina prevalio više od sedam metara.

I da im je rekao kako je bilo, a sve je vidio, ne bi mu vjerovali, jer iz Devetke nije izlazio.

Nekoliko dana kasnije, milicija je sklonila žute trake, kojima je mjesto očevida bilo obilježeno. Crkvena vrata ofarbana su na brzinu, šljunčana staza nasuta. Crkvene vlasti kanile su štetu na vratima sudski naplatiti od Emirovih nasljednika, ali osupnuti tugom starog rudara, odustali su.

Dugo se vremena osjećao samo miris benzina.

*

Devetka je zatvorena, novi noćni klubovi pojeli su promet odjednom staromodne birtije, a kuglanje više nikog nije zanimalo. 

Ja sam vježbenik na sudu. Učim na kaznenom odjelu, pripremam spise, slušam rasprave. Mentor mi je sudac, Blaž Srček. Potajice sam zaljubljen u sredovječnu državnu odvjetnicu.

Sudac Srček izgledao je kao čovjek bez naročitih svojstava. Lice mu bijaše mirno, široko, čudno izborano: to su bore čovjeka koji se često ljuti, ponekad brine i nikad ne smije. Tanku, prosijedu kosu pažljivo je vukao unazad u urednu, uvijek istu frizuru, jer kosa mu više nije rasla, ali ni opadala. 

Na baburastom nosu, prošaranom ispucalim žilicama, rožnate činovničke naočale za čitanje više su izgledale kao smetnja nego pomoć umornim vodenasto sivim očima. Modre usne je stiskao, kao da upravo smjera nešto zaustiti, prekinuti besjednika, ovaj bi često i sam zbunjen zastao, ali uglavnom, ne bi rekao ništa. Niska stasa, širokih ramena, uvijek je u istoj manduri: sivom odijelu svevremenskog kroja, uštirkanoj bijeloj košulji, pažljivo ispeglanoj, crnim cipelama tupog kljuna, ponekad malo prašnjavim.

Bez ikakvih karijernih želja, godinama se u mladosti teško i mučno opijao, žena ga je napustila, a umalo je izgubio i mjesto vječnog općinskog suca. Prihvatio je liječenje, vratio se na posao poslije šest mjeseci bolovanja i nakon toga, skoro dva desetljeća, pio isključivo kratki esspreso i Inku. Međutim, izlječenje je osakatilo jedan dio njegove osobnosti, u njemu je samom nešto presahnulo prisilnim odricanjem od pića. Bivstvovao je takav, čitav polovičan, nikom na smetnji, ali sav nekako skrajnut i nezanimljiv. 

Ipak, uspio sam ga slučajno otkriti, pronaći, dovući pred sebe iz nekog prošlog vremena. Nije bilo teško, naprotiv, sve je bilo očito, trebalo je, tek, iščitati brojne sudske zapisnike koje je sastavljao. A ja sam morao zbog pravosudnog ispita. 

Ti su zapisnici  svjedočili o njemu bivšem i potpunom, jednako koliko i počinjenom djelu okrivljenog nesretnika: pronicljivi i bogati, ponekad kićeni, nimalo nalik uobičajenim i suhoparnim, sa mnogim detaljima koji nisu uvijek bili pravno važni.

Jedan takav zapisnik dobro sam zapamtio i imam ga potrebu barem približno prepričati, na žalost, bez dovoljno vještina kojima se služio sudac Srček.

*

Tih je godina ozbiljan kriminal u gradu na sjeveru bio u povojima. Najčešća optuženja odnosila su se na prometne nesreće, šumske krađe i uvrede (žena ženi – kurvo).

Međutim, David je bio optužen za rijetko djelo: dovođenje u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, po tadašnjem Kaznenom zakonu.

O Davidu sam načuo nešto više nego što se moglo doznati iz šturih generalija u spisu, dovoljnih sudu.

Iz situirane građanske obitelji, po majci Židov, rođen u glavnom gradu, završio je dobru gimnaziju, a potom upisao Medicinski fakultet. Nakon tri godine upao je na Likovnu akademiju, među sedam odabranih i odmah napustio započeto naukovanje. Apsolvirao je na Likovnoj akademiji i iznenada nestao. 

Što se dalje događalo, nije baš sigurno i vjerodostojno provjereno. Živio je u New Yorku od prodaje slika, na rubu oskudice, zatim u Tel Avivu, gdje je radio kao vratar velike sveučilišne knjižnice i navodno, povremeno drugovao i sa Amasom Ozom. Obreo se, zatim, u Beogradu, gdje ga je zatekla smrt oca. Naslijedio je očevu starinu, malu kuću sa lijepim vrtom na periferiji grada na sjeveru. Došao je obaviti nužne poslove oko nasljedstva i ostao. 

Zaposlio se kao prodavač na benzinskoj crpki, jednoličan, ali dobro plaćen posao. Slikao je povremeno, nikad izlagao, ili pokazivao slike.

David odluke nije donosio, sve mu se u životu događalo, jer on je vilenjak koji u bijelim klompama lebdi. 

Njegov iskaz, sudac Srček zabilježio je u zapisniku, otprilike ovako.

*

Dobro, gospodine sudac, mogu vam i nacrtati ako već tako želite. No, znate i sami dobro tu crpku na ulazu u grad, malo niže željezničke stanice. U stvari, to je osvijetljena staklena krletka, sa blagajnom i rafovima za cigarete i alkohol, u kojoj prodavač ćubi iza pulta. Samo tri su spremnika za točenje benzina.

Ta je noć bila mirna, radni dan je sutra, a pljusnula je i teška, krupna kiša, iz asfalta se isparavalo. Jedan željezničar iz smjene, da, noćne, da, sa kolodvora preko puta, došao je i na brzinu, pazeći da ga ne vide, kupio litru mirogojčeka, da, onaj Badelov konjak, i nekoliko limenki piva. Potom, više nitko nije dolazio. 

Štef je cisternu doveo pola sata prije ponoći. Cisterna se obično istače u neki pusti sat, kad nema gužve, jer gorivo se tad ne može prodavati. Vozači cisterne to znaju.

Ja sam uzemljio cisternu, to uvijek radi radnik crpke. Mnogo puta sam to radio. Štef je stajao pored mene, a kad sam završio, zajedno smo još jedanput provjerili i vratili se u krletku. Da, šaht je blizu kolnika, tako sam vam i nacrtao, ali nikakvog prometa nije bilo. Radna prostorija, mislite krletka?, je dvadesetak metara od šahta. Blizu šahta je i ulična rasvjeta, to je svijetlo muljavo, ali vidim cisternu i šaht, nije baš betlehemsko svijetlo, ali vidim šaht iz krletke. 

Zato sam i primijetio. Prvo samo siluetu, uz rub šahta. Tu nitko ne smije biti, uz šaht i cisternu, pa zaboga, benzin se istače. Odmah sam izašao provjeriti. Koliko mi treba da pređem sedam metara? Zašto sedam? Pa, nakon sedam metara sam bio siguran da je to on i nisam dalje išao. 

Stajao je lagano nagnut nad šahtom, netremice zagledan u njegovu dubinu, disao duboko, istina, lice mu jeste bilo nekako u sjeni, ali znao sam da je on. Zelena vijetnamka, uske hlače, bijele tenisice, duga smeđa kosa. A i osjetio sam, nisam ni morao vidjeti, to je važnije, vjerujte mi. 

Znam da mi ne vjerujete, gospodine sudac, znam da ga godinama nema, znam gdje je pokopan, znam da poznajete i njega i mene, još iz Devetke. Ali bilo je tako, ja vam nemam razloga lagati.

Zašto da ga se bojim? Zastao sam, dozvao ga imenom, puno sam ga imao za pitati.

Jako je bljesnulo, ogromna hladna vatra, veličanstvena i lijepa, visoka, vitka, buknula je iz šahta, obasjala nebo iznad, bilo je svijetlo kao za sunčana dana, ali sve samo na  čas. 

Vatra se brzo povukla i nestala.

Da, samo sam stajao i gledao. Ni njega ni vatre više nije bilo.

Šaht je sada zakovan, previše je blizu kolniku, ali i danas tu možete osjetiti miris benzina. 

Ništa više nemam za iskazati.

*

Prestravljeni vozač cisterne, Stjepan Miklošić, pozvao je policiju i vatrogasce, jer sve je moglo otići u zrak, pola grada na sjeveru, i može opet ako se ponovi. David, duboko zamišljen i potpuno odsutan, nije ga spriječio. Tako je, slijedom zakonskih procedura, pokrenut taj kazneni postupak. 

Međutim, kad je kasnije svjedočio, zadovoljan što je svjedok, a ne okrivljenik, Stjepan Miklošić ni u što nije bio siguran. Čak ni u plamen. Sjećao se, i to nerado, samo mirisa benzina.

Sudac Srček, brz i dobrohotan, završio je postupak na jednom ročištu glavne rasprave. Dvojio je kratko da li  Davida psihijatarski vještačiti, dovesti u pitanje njegov iskaz, ali na koncu, nije želio komplicirati ni sebi, ni Davidu. Oslobodio je Davida krivnje zbog nedostatka dokaza – in dubio pro reo. 

Sredovječna državna odvjetnica uložila je žalbu. 

Nadležni županijski sud odbio je žalbu sredovječne državne odvjetnice, pozivajući se na ispravno i bitno utvrđenje iz obrazloženja prvostupanjske presude suca Srčeka: Miris benzina ne može dovesti u opasnost život i imovinu, a njegovo udisanje ne predstavlja opće opasnu radnju ili sredstvo.