Neistraženo je od kojih se vremena sarajevski katolici sahranjuju s portretnom sličicom pokraj pokojnikova uzglavlja, ali u najstarijim grobovima na grobljima Svetoga Mihovila i Svetog Josipa, s početka austrougarskih vremena, zagrebački je arheolog Šimun Zovak pronašao slike, načinjene drevnom metodom enkaustike, slikanja voskom po drvenim pločicama.

Slikarske tehnike se s vremenom mijenjaju i transformiranju, ali cilj je vazda isti: slika treba nadživjeti raspad tijela u grobu. 

Prema običaju, posmrtni portret izrađuje se za života, i čuva se zajedno s odjećom za ukop. Crta ga i slika netko od ukućana ili srodnika, a sasvim izuzetno, ako nema bližih, kum ili obiteljski i osobni prijatelj. 

U počecima, slika bi prikazivala bistu budućeg pokojnika, onako kao na fotografijama za dokumente, da bi se u kasnijim razdobljima, pa sve do danas, portretiranje pretvorilo u slikanje žanr-scena, ikoničnih prizora iz građanskoga života, a ponekad, u najskorija vremena, u bilježenje gegova ili anegdotalnih prizora iz svakodnevnevice.

Šimun Zovak u rujnu je 2033. u Galeriji Račić na Preradovićevom trgu priredio izložbu pogrebnih sličica sarajevskih katolika iz prekopanih grobova sa grobalja Sveti Mihovil, Sveti Josip i Bare.

Nakoliko godina ranije M. J. objavio je roman “250 glava”, posvećen ovom običaju.

Zimi me zatvaraju u školski wc. Moram sjediti na hladnim pločicama. Ostave i prozor otvoren i onda neprestano puše vjetar. Dok sjedim u wc-u, malo cvokoćem i puno plačem. Uvijek brojim koliko ima pločica i nikad i ne znam koliko ih je točno i brojim sve dok teta spremačica ne uđe i ne otključa me.  U wc-u jako smrdi. 

U njega obično ulaze samo djevojčice, ali dječaci me tamo utjeraju. One se raduju i govore “zaključaj debelu, zaključaj je“. Ja samo plačem i čekam kad ću ići kući, a oni govore “igramo se s debelom“ i “debeloj je mjesto u wc-u“. 

Dok sjedim na pločicama, razmišljam kako pobjeći i otključati, ali kako sam malena, onda ne mogu ni dohvatiti, a nemam se na što ni popeti. Razmišljala sam da nekad ponesem djedovu malu stolicu na kojoj se on obuva u hodniku, ali svi bi onda primijetili da stolice nema i bio bi problem. U wc-u nema školjke nego one ružne rupe iz kojih ide voda i stvara mjehuriće. Oni uđu u druge wc-ove i u isto vrijeme puste vodu. To me podsjetilo na bakin stan, jednom je tamo bila poplava. 

Ta prljava voda dolazi do mojih čizmica. Noge mi budu mokre i malo smrdim. Sigurno od te ružne vode. Naslonim se na vrata. Tu nije tako hladno. Oni u drugom wc-u unesu stolice, popnu se i odozgo mi se rugaju i govore da nikad neću izići odavde. Nekad mi kažu da “trunem u mulju“. Djevojčice se smiju.  

Dobro je što me odozgo ne mogu dodirnuti, inače bi me čupali za kosu. Kažu da “debela treba biti ćelava“. 

Mene je sram derati se. Mama mi je rekla da je vika strogo zabranjena svugdje osim na velikim gradilištima gdje Srbin radi. Vikala bih da me netko čuje i otključa, ali ne smijem. U školi je potpuni muk. Čujem samo kako se stvaraju mjehurići u toj rupi u wc-u i kako voda udara od zidove. Tek na četvrtom satu dočekam spremačicu, ona me otključa i onda iziđem. Kad uđem u razred, ne mogu pronaći svoju školsku torbu. Sakriju mi je u komodu. Učiteljica mi je već, kaže, upisala neopravdane i poslala me kući da zovem roditelje. Mama kaže da je često pita zašto bježim s nastave.  

Ponekad  me zatvore u pravokutnu komodu u razredu. Uguraju me. Mala sam, kažu, i mogu stati. Tamo je potpuni mrak. I nema zraka. 

Obično mi bude muka. Kad pokušavam prstima sačuvati prostor da vrata skroz ne zatvore, onda dječaci još više gurnu i bole me prsti. Poslije kad bude prostora, ako oni slučajno ostave razmak, nemam snage ni gurnuti. 

Dok unutra sjedim, djevojčice govore kako je učionica velika jer nema debele da zauzme sav prostor. U komodi moram paziti da ne slomim na gornjoj polici neke stvari naše učiteljice. Tu me drže uglavnom na velikom odmoru, ali ne svaki dan. Opet je ljepše nego u wc-u. Barem nije hladno. Baka i Srbin znaju što se događa u školi i nekoliko su puta nazvali ravnatelja. Srbinu je ravnatelj rekao da je to plod moje mašte. Mislim da je mašta ono kad sklopim okice prije spavanja i zamislim da škola ne postoji. Jednom sam to rekla Srbinu, on se nasmijao. Rekao je da on sklopi okice i zamisli da nestaju ljudi.  

Prije koju godinu u autobusu vidio Glendu Jackson. Dosljedna u svojim ljevičarskim uvjerenjima, velika u svojim glumačkim ostvarenjima. Dva puta dobila Oskara. Sjedi na mjestu za starije, gleda zamišljeno kroz prozor. Nitko je ne uznemirava. Nisam siguran ni da se ovi okolo sjećaju tko je ona, a i ako netko zna to ničim ne pokazuje. Ja bih u nju zinuo, ali neću, dosjetit će se ljudi da sam s Balkana, mnogo nas je, sve više otud u ovom krajevima. Sinoć čitam, dobila glumica po prvi put nagradu Baftu, a za ulogu žene koja pati od demencije. Glenda Jacson kaže da nagradu u njenim godinama, 84 su joj, nije očekivala, iznenađena je. Sjetili je se. Ona ih svojim darom podsjetila na sebe samu. 

***

Kad si rodila prvo dijete, došla je mati tvoje babe, tvoja prababa Jula. Jula ima zauvijek trideset i šest godina. Krupne svijetle oči što izlaze sa jedine predratne fotografije na kojoj stoji okružena svojom djecom. 

Tu će djecu Jula poslati u šumu kad Đavo dođe po svoje miševe. 

Jula će vjerovati šumi. Vjerovaće stablu i korijenu, mahovini i paprati, grmu kupine i potoku. Vjerovaće da će šuma zakloniti, nahraniti i napojiti njeno četvero djece, od kojih najmanje ima tri godine. 

I zato će tokom svih tvojih godina, dok budeš svoju djecu dojila, povijala, nosala i hranila, dok za njima budeš trčala i bdjela – pored tebe biti tvoja tridesetšestogodišnja prababa koja je znala da će njena djeca biti sigurnija u vlažnoj mahovini i trulom lišću nego u njenim rukama. 

Njene su ruke povezali žicom i odveli je. Slagala je da su djeca u drugom selu kod rođaka. I dok budeš svoju djecu dojila, povijala, nosala i hranila – mislićeš često na taj trenutak iznenadnog povjerenja prema šumi. Iz tog jednog trenutka, iz tih praznih majčinih ruku povezanih žicom olistavaće i tvoja djeca. 

I tako će Jula doći i ostati, sa zašutjelim očima.

Dok budeš svoju djecu dojila, povijala, nosala i hranila, par zašutjelih očiju govoriće ti da sve to može i bez tebe, a ti misliš da si tako važna.

O njoj se priča da je živa spaljena.

Na toj su se vatri ogrijala njena djeca u šumi, njih četvoro. 

Dvije djevojčice, dva dječaka.

Među njima tvoja baba.

Što je rodila tvog oca.

Pa onda ti.

Pa onda tvoja djeca.

Svi iz jedne šume u kojoj gori vatra oko koje se možete ogrijati.

Sve dok i šuma ne izgori.

***

Ipak si najteže podnijela mrtvu djecu, rođake velikih očiju. 

Jednog Dušana, koji zauvijek ima tri godine. Dušan gleda u prve korake tvoje djece, i ti ulažeš veliki napor da ga ne vidiš. U sjenkama dvorišta, mišje tih dječak promatra, zaustavljen u koraku, odlutao od majke u logoru.

Ne želiš da ga vidiš. Njegov kobni korak u prazno te prestravljuje. 

Pa se boriš. Rveš se sa svima njima: sa djecom, sa starcima, sa ženama. Ne želiš ih blizu svoje djece, blizu zjenica svojih očiju, želiš da odu. Ali oni su došli da ostanu, nemaju kud. 

Užasavaju te. Zato što su paljeni i klani.

A najviše zato što ih od paljenja i klanja nije spasila nježnost i ljepota. Dušan je nježan i lijep, najljepši prizor na zemlji, sa blistavim očima i meko latičastom kožom, malenim krhkim nadlanicama. Ako postoje ljudi koji njega mogu povezati žicom, klati ga i paliti, mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Pa se ta demonska logika uvlači u tvoje srce i drobi ga nemilice: mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Ne možeš od toga spavati, ne možeš jesti, ponekad ne možeš disati.

Jer mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Sanjaš kaustičnu sodu i školski razglas.

Mogu to učiniti i sa tvojom djecom.

Naginješ se nad njihov ponor – pokušavaš razumjeti, ali crveni konac se obavija oko tebe, ne možeš pomjeriti ni ruke ni noge, daviš se u onoj crvenoj vuni.

Mogu to učiniti i sa tvojom djecom, tvojim malenim miševima, najljepšim, najnježnijim na svijetu.

Tvoj čovjek vidi da te crvena vuna tvog grada guta kao živi pijesak. 

Pa te ščepa i odvede kod doktora. Pošto se plašiš lijekova, sa tobom popije prvi lijek. Natjera te da jedeš. Bdi sa tobom kad ne spavaš. Izvodi te u šetnju. Šuti sa tobom.

I onda odluči da se mora učiniti nešto povodom svih tih miševa, naročito onih pokojnih, jer ih je, kvragu, puna kuća.

Najbolje je sjesti na čvrstu, dovoljno visoku stolicu s uspravnim naslonom, uz koji se povremeno mogu odmoriti leđa.

Ruke trebaju biti uz tijelo i savijene u laktovima pod pravim uglom, ali dovoljno opuštene, tako da palčevi i dlanovi zaplešu u pravilnom ritmu.

Ples može potrajati između pet i deset minuta.

Bez muzike, uz priču tokom koje je, kao i inače, bolje biti slušalac nego pričalac i koja obično traje onoliko dugo koliko pletilji treba da namota klupko vunice nastale paranjem starog džempera.

Kad sam prvi i jedini put pao u rijeku, imao sam šest godina. Osjetio sam tada što znači suhi, krhki život na koji sam već i u tim godinama navikao. Imao sam tijelo koje je trčalo, padalo, hvatalo, penjalo se. Tek sam otkrivao što sve mogu s njim. Koliko jako mogu udariti loptu, s koje visine mogu skočiti, koliko se jako mogu zatrčati. Možda je bolje reći da sam tada osjetio što znači manjak tog života. Rijeka je bila mnogo jača od mene koji sam lamatao rukama pokušavajući se oduprijeti struji. Dio mene znao je da se trebam pustiti, dio mene želio je i dalje grčevito tražiti površinu. Ali voda nije bila neprijatelj, ona je htjela da nađem izlaz iz nje koliko i ja, ali ni jedno od nas nije imalo snage.

– Imaš sreće, malo ljudi preživi ako ih uhvati vir – govorio je otac. 

Upravo je on skočio za mnom iz ribarskog čamca kojim smo veslali po trbuhu rijeke u rano jutro toga proljeća. Toliko se toga moglo naučiti od rijeke, govorio je otac. Strpljenje i puštanje, prije svega. Neobično je to; često sam se vraćao u taj pad samo kako bih se vratio prvom strahu od rijeke. On je uvijek bio živ u meni, a ja sam mu prilazio kao mušica. 

Nad rijekom vrijeme usporeno teče, objašnjavao je otac, i zato nam se činilo kako čekamo ribe da zagrizu cijelu vječnost, a ne tek sat-dva. Moj otac nije znao niti sam mu ikada govorio da u rijeci vrijeme ne prolazi, ono je potpuno odsutno. Vrijeme i rijeka zapravo su jedno. 

Kako sam pao? Toga se najmanje sjećam, znam da je jedno veslo bilo u čamcu, a kad se štap trznuo, skočio sam prema njemu i spotaknuo se. Poletio sam rijeci ravno u usta. 

Još uvijek, nakon trideset godina, bojao sam je se. Zato sam joj uvijek bio blizu. Često sam je preplivavao, boreći se rukama protiv njene struje iako sam jedva zadržavao srce da ne pukne od straha. Voda je govorila, škakljala i znao sam da je glas rijeke vječan, uvijek prisutan u glavama onih koji je upoznaju iznutra.

Virovi su bili česti zadnjih godina, prije ih je bilo svega nekoliko. Otkako kopaju puno pijeska iz rijeke, ona je puno nemirnija, opasnija. Utapanja su bila sve češća. Pogotovo otkakako pokušavaju prijeći granicu preko nje.

Zadnjih dana je prijetila. Prolijevala se iz korita i nerijetko bi završila u poljima, čak i na dijelovima ceste. Magla je štipala noseve, tjerala na kašalj povlačeći se veći dio dana cijelom ravnicom. U toj magli naše su oči bile potpuno bespomoćne. Odavno sam o magli naučio da je ništa drugo nego smjesa vode i zraka. Hetereogena smjesa u kojoj su se još uvijek vidjele rasprsnute kapljice. Svaka je magla bila i voda, kao i čovjek.

Voda je bila mnogo toga. Mogla je biti čista voda, kemijski spoj savršen u svojoj jednostavnosti, dvije molekule vodika s jednom molekulom kisika. Tako je jednostavan bio uvjet za stvaranje života. Voda je mogla biti i otopina, u njoj su rastopljeni minerali, plinovi, kisik otopljen u vodi hranio je riblje škrge. Naša krv bila je prije svega-voda. 

Zato sam uvijek na smrt u vodi gledao kao na zastrašujuće, neprirodno stanje. Smrt koja se dogodi u životu, smrt koja dođe tako da nas potopi ono što je najveći dio nas samih.

*

Na dnu je ugodno i tiho. Biljke koje su se oduprle snazi rijeke uče me kako se snaći na mekanom tlu koje je nimalo nalik onom morskom. Rijeka je brza i treba imati snagu zadržati dno pod nogama. Ne mogu vam ništa reći o tome ima li života nakon smrti. Ne znam ni je li moja duša, ako postoji nešto takvo, postala besmrtna. Plivam s riječnim skušama u miru vode koja ipak zadržava toplinu naspram gornjeg, u zimu uhvaćenog svijeta. Dolje ne marim ni za što, vrijeme se preobrazilo u protok vode i svjestan sam da je možda mutna rijeka ime za vječnost. 

O vodi učim svaki dan sve što sam propustio naučiti. Voda razumije i prima. Voda ne procjenjuje po koži, po glasu, po licu, riječima. Voda prihvaća i nosi dalje. Voda me voli kako me voljela mama. Stroga je i pravedna, ali nježna i puna brige. Voda može mirovati koliko želi, ona se može prometnuti u sve oblike u koje je stavimo. 

*

Kako je moj strah od rijeke bio stalan, počeo sam živjeti tako da joj budem blizu. Naučio sam u međuvremenu sve što sam mogao kako bi njena prednost preda mnom bila što manja; poznavao sam najbolje njene rukavce i karakter kada poplavi. Znao sam gdje joj prići ako tražim nešto, ili nekoga. 

Već dva dana smo na brodiću i prelazimo vodu u potrazi za tijelima. Cvokoćemo zubima, magla nas navodi na kriva mjesta, pluća su nam natopljena vlagom i često kašljemo. Nekad je taj kašalj jedina komunikacija. Prije nismo puno izlazili na vodu, ali zadnjih nekoliko godina sve češće. Potraga je većinom uzaludna. 

Danas je i drugačije, uznemireniji smo i svi želimo što prije završiti. Ovo je prvi put da su među stradalima koji su pokušali prijeći riječnu granicu bila i djeca. 

Nastojim ne razmišljati puno o tome. Oči su mi fiksirane na rijeku, pratim njenu površinu kao dobro istrenirana životinja i na prvu pojavu bilo čega, trzam kao uhvaćena riba. Ali glava je daleko od vida, u njoj prolazim obaveze koje me čekaju, često razmišljam i o prohodanom danu. Sutra puno toga moram obaviti, za početak kupovinu za Božić. Plašimo se, još uvijek, svakog pronalaska i u dubini želimo da je rijeka obavila svoj posao, da nam ne vraća ono što uzme. Kažu da se čovjek na sve može naviknuti, ali ovo je drugačije. Gledati tijela ljudi plava od ugriza vode i riba, tako slična nama, neživa, uvijek je kao prvi put. 

Kad me otac izvukao iz rijeke, kad sam ispljunuo vodu, zagrlio me čvrsto kao nikada u životu, a onda mi zviznuo šamarčinu. Cijela mi je glava odletjela unatrag .Nakon toga više nismo išli u ribe, a do rijeke sam odlazio potajice da ne zabrinem majku. 

Kasnije sam u filmovima vidio kako ljudima stišću prsa kada ih izvuku i pumpaju im zrak usta na usta. Zamišljao sam da je tako i otac meni pokušao pomoći. Svoju djecu naučio sam plivati u bazenima i na moru, ali ih nikada nisam vodio na rijeku. Strahovao sam od vremena kad će narasti i možda sami krenuti plivati, kako smo i mi to radili. Pitao sam se hoće li rijeka tada postati još divljija jer pijesak se neumorno kopa, kao da će joj biti svejedno ako joj izvučemo dio utrobe. 

Dobri su plivači, iako su maleni. Sin je tek prohodao, ali već pliva bolje nego stoji na nogama. Bio sam ponosan na tu upornost. Nisam ženi puno govorio o svom strahu od rijeke. Nikad joj nisam govorio ni o potragama. Kad bih se vratio, zagrlila bi me i podgrijala mi jelo, ako bi me dočekala budna. Onda bismo rješavali neki dnevni problem, poput pitanja kada odvesti kćer prvi puta zubaru i trebamo li možda nabaviti maleni stol i stolicu i za sina. 

*

Kako je život izgledao prije dna? Ne mislim o tome. Možda sam i zaboravio. Znam da imam brata, on je malen i otkako sam dolje pokušavam ga naći. Još nosi pelene. Prilazim ribama i raspitujem se jesu li možda srele nekoga tako sitnog, da izgovara ne više od desetak riječi. On je nespretan iako mama uvijek govori da mi se to samo čini, da je beba i to prilično spretna beba za svoju dob. On ništa ne zna, sigurno će se uplašiti ako me uskoro ne vidi. 

Nekako se dogodilo da sam puno pazio na njega zadnju godinu dana otkako smo napustili našu zemlju. Zajedno smo učili prve riječi. Mijenjao sam mu pelene, učio ga kako da piški u travu. Išlo mu je dobro, to učenje pišanja. Često bi znao popiškiti nogice pa sam se smijao, ali nije odustajao. Kada sam mislio da ga je strah, pokušavao sam mu pričati one lijepe priče kojih sam se sjećao. Poput one o Tri prašćića, kako su gradili svoje kuće. Jedan od sijena, jedan od drveta, a jedan od cigle. Nisam znao puno o tome kakvi vukovi mogu otpuhati jake kuće, ali znao sam da priča ne shvaća da postoje stvari koje mogu razrušiti i kuću od cigle. Kao našu. Baka je još prije nego smo krenuli rekla da razmišljam o glupostima i da rat nema nikakve veze s vukovima. Ali sve je imalo veze. Možda nije htjela da mislim o tome da danas mogu otpuhati i takve kuće. 

Ali vodu ne može ništa zaustaviti. Osjetim da joj je žao što nas je uzela od našeg života s površine. Što nas raznosi u svim smjerovima. Ponekad mi se učini da sam velik kilometrima, kao i rijeka. Ponekad osjetim da sam samo ukopan kraj čvrste riječne biljke.

Ribe ne govore, sporazumijevaju se razmičući vodu. Što sam dulje dolje, shvaćam koliko je govor bespotreban. Rijeka odnosi riječi kada se pokušaju formirati u rečenice i nakon nekog vremena samo odustanem. Sve što želim reći mogu reći rijekom. Kad mislim na bracu, rijeka me tješi da u ovom miru nema mjesta za brigu, da je njemu dobro kao i meni i da ću uskoro sve zaboraviti. 

*

Za nekoliko dana je Badnjak. Žurimo više nego inače. Ne razmišljam previše o ljudima kojima sam okružen niti ih pokušavam upoznati. Bilo bi mi teško da saznam da su neki od njih loši ljudi. Ovako, u skučenom prostoru nad rijekom, držimo se jedni za druge kao za jedine žive nad velikom vodom. Jedni smo drugima dodir sa svijetom koji počinje na obali. Obećanje da ćemo vratiti noge na čvrstu zemlju. 

Već je ponoć, a magla se tako zgusnula da na trenutke ne vidim ruku kada je stavim ispred sebe.

– Još ćemo proći dio s lijeve strane i idemo. 

Odjednom, zapazimo u vodi nešto plutajuće. Gledamo jedni druge. Strahujemo. Rijeka teče sporo pa se ne možemo praviti da nismo vidjeli. Napinjemo oči. Srce mi želi iskočiti i potrčati na dno rijeke. Tko će uhvatiti veslo i povući?

Kada me otac izvukao, već sam se toliko nagutao vode da niti on nije bio siguran hoću li se vratiti. Ali voda, ona je toliko željela izaći iz mene da me je udarala koliko je mogla samo da se probudim, da je ispljunem. Bolilo je. Koliko mene, toliko i nju. 

*

Oprašta li voda? Kao što sam ja opraštao bratu kad bi me ugrizao, a mama rekla da je malen i da mu rastu zubi. Jednom je trag ugriza ostao skoro tjedan dana. Ali već sam počeo toliko toga zaboravljati. Ponekad tumaram vjerujući da sam riba, ali ne znam tko sam bio prije ribe. Jesam li osim kamena dirao još nečije lice. To mi je najdraži osjećaj, kad dodirujem kamenje i razgovaram s njihovom tišinom. Brata još uvijek držim u mislima, iako nisam siguran jesu li moje misle sada moje, ili su i one rijeka. Ne znam koliko vremena prođe između pojavljivanja mojih sjećanja. Možda sekunde, možda godine. On je tako malen. 

*

Veslo je napokon udarilo ono što je plutalo. Čini se da je samo vrećica. Vadimo je van. Promatramo je u tišini. Dosta je za večeras. Noć rano dođe, a već je i hladnoća neizdrživa. Znamo da ih ovaj put nećemo naći. Rijeka je prevelika i prejaka da bi nekoga zadržala na istom mjestu. 

Dugo sjedim u automobilu prije nego ću krenuti. Grijem ruke, stakla se polako odmagljuju. Onda  gledam prema rijeci. One su jedno. Magla i rijeka.

U prtljažniku mi je najlon vrećica puna nekorištenih pelena. Nalikuju na one koje moj sin nosi. Izgledaju kao svake pelene. Toliko su natopljene vodom da sam imao osjećaj da nosim dijete. Nisam ih mogao ostaviti. Ili baciti. 

Kad su svi zaspali, pokopao sam ih u dvorište kraj vrta. Kopao sam dovoljno duboko da ih ni žena ne iskopa ako nekad odluči da proširmo baštu. Dugo sam stajao nad rakom prije nego sam je zakopao. Iz vode nitko nikad nije uskrsnuo. 

*

Ne znam jesam li ikada bio nešto drugo osim rijeke. Dobro je biti voda, osjećati kako moja snaga mijenja i usmjerava korito, kako prolazim kroz tlo. Kad se spusti kiša, osjetim kako sam kiša, kako upoznajem tisuće metara neba kroz koje su te kapi prošle. Kada ljudi prilaze, uvijek sam oprezan. Osjetim da sam i dio njih. Njihova voda govori sa mnom. Njihova voda zaigrana je u toj posudi tijela. To je najpametnija voda koju pozanjem, jedina voda koja osjeća vrijeme.

Jakov se moli Bogu, ujutro odlazi na rad u Hrvatsku. Sretan je što ima putovnicu pa za razliku od komšija muslimana može preko granice.

Doma ostavlja ženu i troje djece. Ona je radila u seoskom dućanu, ali dućan je propao čim je došla korona, pa je ostala bez posla.

Ali neka, misli Jakov, naradit će on novca za oboje. A tko zna, možda je i bolje da je ona uz djecu. Svako zlo za neko dobro. Kad god je čovjeku teško, treba izgovoriti neku poslovicu.

Diže se ujutro u pet.

Glava mu je malo mutna, drijema u kombiju, kotači kako prelaze po makadamu, tako glavom kucka po staklu. 

Rasanjuje se na granici.

Izlaze van, stavljaju maske, skidaju maske da ih policajac identificira.

Stižu Bosanci!, našalio bi se jedan.

Policajac ga hladno pogleda. Nije vrijeme za šalu.

Odlaze na testiranje, pa će sutra kad stignu rezultati svi na gradilište.

Ni muško ni žensko u skafanderu gura mu u nos slamku. Kao ono kad su njih dvoje ašikovali, pa bi se on ispružio niz duboku travu i zadrijemao slušajući oko sebe zrikavce i druge bube, a ona bi ga budila barkajući ga po nosu suhom travkom.

Sutradan, dolazi poslovođa, pa mu onako s maskom izdaleka govori:

Ti ne ideš, pozitivan si!

Kako, bolan, pozitivan, zdrav sam ko tenk! – očajan je Jakov.

A njemu maska crveno-bijela, kao da je nogometni reprezentativac.

Dnevnik jednog penzionera/90

sinoć teška situacija opet noćna provala riječ me probudila ne znam koliko je bilo sati morao sam odmah ustati na izazove odgovoriti novi tekst hitno napisati svojih se noćnih riječi osloboditi svako moje ništa u noći riječ postaje svaki se krik pjesmi predaje moja dnevna hrabrost u strahu neprijatelju razuma mučki izdaje u moj spokoj provaljuje od kada krenu ova borba između mene i riječi gotovo svake noći provalnici imenice njihovi različiti oblici za njima glagoli pridjevi prilozi zamjenice veznici sve sami napasnici banditi lopovi ne smijem se s njima sukobiti stariji su lukaviji jači a uvijek ih mnogo ima nego u prikrajku šćućuren te riječi bilježim sve će mi one oteti odnijeti sve će moje prije zore orobiti mene opustošenog pred svitanje meni ostaviti one se u tekst pretvoriti od mene uteći naokolo s pokradenim paradirati kao da je napisano njihovo okolo pokazivati kao tekst svu tu muku predstavljati još će neki slučajni dokoličari to i pohvaliti možda ću i sam za potrebe jednog od znatiželjnih susjeda cijelu tu neugodnu epizodu i na engleskom prepričati možda i u kavani spomenuti a kako mi je šta mi je neću nikom kazati teško da će me neko i upitati zato ću sve pod poeziju podvaliti iza tog imena svoje sakriti neće vjerujem dalje nitko ništa pitati

Majci objašnjavam što je korona.

Sluša me s pola uha, dekoncentrirana, pokušava praznim plinskim upaljačem pripaliti cigaretu.

Najradije bih joj, dok Ane nema, rekao da se kod nas ne puši. Kad ona dođe, sigurno će je poticati neka puši, neka jede, neka radi što god hoće, samo da joj bude dobro.

Ne smiješ izlaziti van, kažem joj, premda znam da ona ne izlazi.

A zašto ne bih smjela, pita me bijesno, možda zato da se ne zarazim? Pa, ionako si me ubio prošlim virusom, ne možeš sad i ovim, kaže, i zna dobro da se neću svađati s njom. Ne mogu, u Zagrebu sam.

Budim se, odmah se uspravljam, sjedam na postelju.

Uvrijeđen sam.

Ana zabrinuto pita jesam li dobro.