Peskariot Ludovico Lujo Mariani čisti upravo odmrznute skuše za produženi boravak Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević na Banskom brijegu.

Ustvari, Lujo je “prodavač svježe i zamrznute ribe na ribarnici pri Gradskoj pijaci” na Markalama, ali za sebe kaže da je peskariot.

Samo on, od četvero njih koji su trenutno u smjeni, zna dovoljno brzo i ispravno da očisti ribu.

I sad skušama jednim pokretom noža rasječe utrobu, drugim im reže glavu, niz koju ostaju visiti tanjušne niti utrobe.

Glave reda po prozoru koji gleda na bogatu ranojesenju pijacu, na gomile raštike, kelja i kupusa, na grožđe i posljednje ljetne lubenice, smokve, jabuke, suhe šljive i orahe, oko kojih se na sve strane u kolonama kreće jedan ljudski, muški i ženski narod, koji mu se čini brojnijim i većim od grada Sarajeva.

Riblje glave peskariot Lujo raspoređuje po pravilnom, uvijek jednakom razmaku, množe se tako profili skuša, koje čovjek nije u stanju razlikovati, nego su mu svi isti, i dobro je što ih ne može razlikovati, misli Lujo, jer kada bi vidio da su skuše isto što i ljudi, i da je svaka za sebe i drukčija, poludio bi, kao što polude oni koji su u ratu ubijali.

Lujo je ubijao u ratu, ali se zaljubio, pa sve zaboravio, i sad o onom ranijem sebi razmišlja kao o strancu.

Niz prozor, uz razmak od po tri centimetra, staje tačno dvjesto i pedeset glava. Dvjesto i pedeset ribljih glava, i dvjesto i pedeset ribljih oka.

Ne može biti očiju, jer  je očiju po dvoje, ali ovako iz profila, gdje te samo po jedno oko gleda, to je dvjesto i pedeset mrtvih ribljih oka.

Peskariot Lujo zastaje, kao da na čas ne zna gdje da nastavi redati preostale glave, a bit će ih još oko trideset, i uzdahne:

Eto što ti je život!

Čuje ga Sida, Vojvođanka, najstarija u ribarnici, i kaže:

Jest, eto, jučer još šeto po čaršiji, sreo ga Stevo moj, upitali se za zdravlje, nije se ni požalio, pa kvrc i gotovo!

Peskariot Lujo ne zna o kome to Sida govori.

Dnevnik jednog penzionera/91

Budilnik je zazvonio i sredovječna žena, koja se već prije toga probudila i otvorila oči, ustala je iz kreveta prije nego što je odzvonio do kraja. Odmah se počela spremati. Izvukla je ispod kreveta torbu i stavila je nasred sobe. To je bila jedna od onih starinskih torbi od crne vještačke kože koja je vremenom ispucala i na tim mjestima sloj “kože” se ljuštio. Žena je pažljivo savila spavaćicu, pa je ubacila u torbu, zatim je ubacila rezervni veš, dva ručnika, jedan za noge, drugi za lice, narančastu plastičnu čašu na sklapanje, a u onaj mali džepić s vanjske strane torbe ubacila je tablu kafetina, češalj i nekoliko ukosnica. Vjenčanicu je spakirala ranije. Stajala je na dnu ormara, uredno složena u plastičnu vrećicu. Donijela je vjenčanicu iz ormara i prislonila je uz torbu.  

Potom je zamijesila tijesto za kruh, pa odvojila dio od kojeg je napravila nekoliko uštipaka. Dok su se uštipci hladili, žena je skuhala čaj i na brzinu doručkovala.

Petnaestak minuta kasnije, uvrijeđena izraza lica, stajala je ispred neke kuće, desetak metara udaljene od ceste kojom su prolazili rijetki automobili. Žena ima sitno, mišje lice. Prozor spavaće sobe kuće ispred koje stoji prekriven je umjesto stakala mliječnim najlonom, zaprljanim okorjelim mrljama od maltera, iako je od rata prošlo više od deset godina. Žena ima na glavi šarenu maramu čvrsto zavezanu ispod vrata. Nosi sivi zimski kaput skopčan do grla, iako je proljeće. Pored njenih nogu stoji ona njena putna torba i vrećica. Žena je zadihana jer je u jednom trenutku pomislila da kasni pa je ubrzala korak. Ipak, kada je stigla, vidjela je da se sunce još uvijek nije podiglo iznad niske zgrade ispred nje, koja se nalazila s druge strane ceste, u čijem se prizemlju nekad, prije rata, nalazila banka. Sada je taj prostor zjapio prazan. Naspram krova nazirala se crvenkasta, prozračna aura, činilo se kako se svjetlost odbija s površine crijepa kojim je zgrada “banke” bila pokrivena pa se odatle raspršuje prema liniji vrha krova, tamo gdje se spajao s nebom.

Bilo je rano, negdje oko pola devet ujutro. Cestom ispred nje, u koju je, kad je stigla, netremice zurila jedno vrijeme, prolazili su rijetki automobili. Već ranije prošli su svi oni koji su se vozili na posao koji je započinjao u osam sati, a prošli su u međuvremenu i oni koji su zakasnili. Prošao je i žuti kombi koji je prevozio radnike na gradilište, gore uz Vrbas, gdje su zavarivali i zatrpavali velike cijevi kojima se voda usmjeravala prema turbinama minijaturnih hidroelektrana koje su niknule u gornjem toku rijeke. Jedan od radnika koji je sjedio uz prozor, pokazao joj je srednji prst, a ona je samo isplazila jezik za kombijem koji je već nestajao iza krivine. S mjesta na kojem je stajala, vidjela je komadić ceste, dovoljno dugačak da može na vrijeme pokupiti torbu i vrećicu u kojoj je nosila vjenčanicu, pa prići tik uz cestu, da joj automobil, kad se pojavi na tom komadiću ceste, ne pobjegne. Provjerila je u jednom trenutku je li joj marama na glavi dovoljno zategnuta, da čvor nije kojim slučajem popustio, da joj se ne bi dogodilo da joj se razveže i spadne s glave baš u trenutku kad krene prema cesti. U tom slučaju automobil joj je mogao promaknuti, postojala je mogućnost da je vozač ne ugleda na vrijeme i produži dalje cestom.

A onda je ugledala mrlju na kaputu. Nalazila se negdje u visini srca, ali s desne strane. Podsjećala je na leptira raširenih krila. To joj se dogodilo prilikom doručka, neposredno prije polaska, kada joj je ispao iz ruke topli uštipak, pun ulja, i s kaputa pao na pod. Uhvatila ju je panika. Nije imala vremena otići kući i isprati mrlju deterdžentom pa sačekati da se osuši. A pitanje je bi li mrlja uopće nestala. Liznula je jezikom kažiprst desne ruke pa njime istrljala mrlju. Ponovila je to nekoliko puta, pa sačekala da se pljuvačka osuši. Međutim, mrlja nije nestala, činilo joj se da se čak donekle i proširila. 

Žena sada broji automobile, one koji dolaze iz smjera iz kojega treba stići “njezin” automobil. Nabrojila ih je najprije deset. Pritom nije računala autobuse i kamione, već samo male automobile i kombije. Zatim broji samo male automobile: pomisli da će njezin automobil naići među prvih dvadeset i pet koji naiđu. Automobili rijetko prolaze, ali ipak prolaze. Dvadeseti, dvadeset i prvi… Nije ga bilo među prvih dvadeset i pet. Sada poveća broj na pedeset. Koliko vremena treba da kroz mali gradić čudno utonuo u tišinu, u koji u posljednje vrijeme rijetko tko dolazi ili odlazi iz njega, prođe pedeset automobila? Dugo, jako dugo. Sudeći po tome, jedan od tih pedeset automobila morao je biti onaj koji žena čeka.

Kada je naišao četrdeset i drugi automobil, iza njega se vukao prastari plavi autobus koji je iz grada prevozio osnovnoškolsku djecu do udaljenih sela gore uz Vrbas. Autobus je ispred škole polazio u dvanaest sati i petnaest minuta. Djeca su joj mahala. I ona njima. Kad je autobus zamaknuo, sačekala je da cestom pređe još nekoliko automobila, a zatim je podigla torbu i umornim korakom, razočarana, krenula natrag kući. 

Sljedeće jutro je zakasnila više od petnaest minuta. Mrlja na njenom kaputu još uvijek se vidjela. Nešto se čudno događalo u gradu u posljednje vrijeme. Viđala je sve više ljudi s maskama na licu. U čudu je prolazila pored njih. Zbog nečega su je te maske plašile. Prišao joj je policajac. I on je imao masku. Pitao je ženu gdje je njena maska.

“Maska?” rekla je. “Kakva maska?”

“Ovaka, ko u mene. Kazna je dvjesto maraka.”

Prolazilo je vrijeme. Žena je u nedoumici šutjela. U nju se uvlačila nervoza. Što ako zakasni? To ju je užasavalo.

“Kad je nemam”, rekla je zbunjeno. “Pusti me! Kasnim.”

“Barem navuci maramu preko usta”, rekao je policajac. “Moraš imati nešto preko usta, ili masku ili maramu.”

Žena ga je poslušala. Razvezala je maramu i podigla donji kraj u visinu usta i zavezala je. Hvatala ju je panika.

“Je li dobro ovako?” upitala je.

Policajac je kimnuo glavom i ona je produžila.

Sunce se podiglo iznad krova “banke”. Tad je shvatila da je zakasnila. To joj se dogodilo prvi put u proteklih sedam godina, kako svakodnevno dolazi na to mjesto i čeka. Razvezala je maramu i ponovo je svezala ispod brade.  

Dolje, odakle je očekivala dolazak automobila, nešto se događalo. Čula je muške glasove, kako se prepiru i psuju. Žena je provjerila čvor marame i pratila pogledom golubove koji su izlijetali ispod jednog krova u blizini. Netko je dolje psovao nekome “boga seljačkog”.

“Da imam pištolj, sad bi te ubio!” rekao je taj.

Na grad se iznenada spustio pljusak. Odjednom, iz vedra neba. Tik ispred žene, u mliječnom zidu koji se podigao ispred vijenca planina u daljini, formirala se duga. To je bio onaj kratki, neočekivani tren, u kojem žena koja čeka može promijeniti sve: provući se ispod duge i pretvoriti se u onog kojeg čekaju.

U našem je neboderu živio gluhi gospodin.

Dugo ga već ne srećem, ne znam je li možda umro, ali i ranije se događalo da ga dugo ne vidim, i onda bi se pojavio.

Oniži, proćelav, sive odjeće, siv u licu, svaki put kao da je samo sišao da provjeri ima li šta novo u poštanskom sandučiću, nikad ga nisam sreo izvan nebodera.

Gleda me mrko, istovremeno s prezirom i s gađenjem, ustvari gleda me kao da je, izlazeći iz stana, već znao da će upravo mene sresti.

Pozdravim ga, on odzdravlja mrmljanjem u kojem se negdje vrlo daleko čuje dobar dan ili dobra večer, kao da je izgovoreno prije dvadeset i koju godinu, ali tek sad se čuje.

Ulazi u neparni lift, ja ulazim u parni, i odahnem jer smo se razišli, kao što i on, pretpostavljam, odahne jer smo se razišli.

Ali svih ovih godina, ja pogrešno shvaćam njegove razloge.

Prije godinu ili dvije, vrijeme u neboderu, na haustoru, drukčije prolazi nego vrijeme u stanu, obično brže prođe, zatekli smo se ispred liftova gluhi gospodin za kojeg nisam još znao da je gluh, susjed sa četrnaestog kata koji je nosio neku veliku metalnu ploču pod rukom, i još dvije borše s tržnice u rukama, i ja koji sam se upravo izmicao da gluhi gospodin uđe u svoj lift, kad li je susjedu sa četrnaestog kata ispala ona ploča i tresnula na pod, proizvevši tako glasan prasak da nam je obojici šumilo u ušima dok smo se vozili liftom. On se smijao i ispričavao se.

A ja sam mislio o nečemu drugom: gluhi gospodin nije se ni trgnuo, mirno je otvorio vrata neparnog lifta i otišao.

On je gluh?

Ko top, oduvijek, rekao je susjed.

Otad mi je drag taj neobični čovjek, pa se nadam da je živ i da će se opet pojaviti, i da će me gledati isto onako, samo da sakrije to što je gluh.

Nas dvojica smo bliski. 

Slični su i moji razlozi zbog kojih pišem upravo ovako kako pišem.

Došla je u beloj muškoj košulji podvrnutih rukava i haljetku od izbledelog plavog džinsa, zbog čega su joj oči izgledale još modrije.

„Vidi“, reče dok je sedala na kauč i polako podizala haljinu, otkrivši modricu visoko na spoljašnjoj strani butine.

Bilo je leto. Bradati moleri u isprskanim kombinezonima farbali su fasadu kuće u belo. Čuli su ih kroz otvorene prozore kako stružu staru, ljuspavu boju sa dasaka s jedne strane kuće, kao i šljapkanje četki umočenih u boju sa druge.

„Ove stare daske stvarno upijaju boju“, dometnuo bi povremeno jedan od molera.

„Oduvek mi se lako naprave modrice“, rekla je, spustivši glas kao da bi je moleri mogli čuti.

Modrica je, ispod tamne mrežice najlonki, izgledala čivitasto. Nalazila se tik uz bok, a iznad se ukazivao crni, čipkasti pojas gaćica. Bilo je toplo, preko trideset stepeni, i dok je pomno zagledao tu mrlju zbog koje je zadigla haljinu kako bi je osmotrio, prođe mu kroz glavu da bi čak i u tom trenutku mogli nastaviti s razgovorom koji nije nabijen skrivenim značenjima. Ne mora svaki dan da im se ureže u sećanje. Smer u kojem je izgledalo da se njihovi životi nekontrolisano kreću mogao se promeniti, i to ne zahvaljujući nekom otkriću, već tokom običnog razgovora, uzgrednom duhovitom opaskom ili šalom, ili pak kakvim jednostavnim pitanjem. Mogao ju je pitati zašto nosi hulahopke kad je napolju takva sparina. Zar joj noge još nisu preplanule? Mogao je da ustane sa kauča i pita je da li želi limunadu, pa pošto bi odgovorila potvrdno, da ode u kuhinju i napravi je – pravu limunadu, da iscedi limunove iz frižidera, njihov hladni sok pomeša sa šećerom i vodom, šećer u zrnu šuškao bi između kockica leda, leda koji bi u orošenom staklenom bokalu zveketao kao crkveno zvono. Mogli su da sede, pijuckaju iz hladnih čaša i razgovaraju o nečem svakodnevnom poput vremena, da ćaskaju kao moleri, ne zato što im je nedostajalo zanimljivijih tema za razgovor, već zato što je bilo leto i bilo je toplo, a činilo se da se ona obukla neprimereno za vrućinu.

Umesto toga, kad je prekrstila noge tako da joj se haljina još više zarozala i primakla mu se, on je jagodicom prsta dodirnuo modricu i pritisnuo je pažljivije i nežnije nego kad se stisne dugme lifta.

Ah, uobličile su njene usne, mada nije to baš izgovorila. Uzdahnula je, sklopivši plave oči, da bi ih potom, bezmalo iznenađeno, razrogačila i zagledala se u njega. Sedeli su tik jedno do drugoga, lica su im se gotovo dodirivala.

Kad je sklonio prst, zategnula je najlonke iznad modrice kako bi bolje video različite prelive plave boje. Bila je oivičena bledozelenim sjajem kao kakvom aurom; grimizni kapilari, nalik majušnim pukotinama, pružali su se u svim pravcima, poput rečne mreže na mapi; u sredini je bila ljubičasta, nalik mrlji.

„Gadna je, jelda?“, pitala je šapatom.

Nije ništa odgovorio, već je ponovo pritisnuo, polako, duboko, a ona je zabacila glavu na jastuk. Ovog puta se s njenih usana otelo jedno čujno ah. Sklopila je oči i zastenjala, raskrstivši noge. Sedeli su tako blizu da je imao utisak kako je zvuk struganja njenih noktiju po najlonkama toliko glasan da bi ga moleri mogli čuti. Raširila je noge, pa on prisloni dlan i kroz najlonke oseti toplinu, stvarnu toplinu, poput topline leta što dopire kroz vrata sa mrežicom za komarce.

Pritiskao je i pritiskao modricu. Ona bi svaki put preoblikovala usne u vokal koji je zvučao sve više iznenađeno.

Kuća je spolja postepeno postajala sve belja. Letnje sunce rasplinulo se u zlatne, magličaste zrake u krošnjama. Modrica – nije pitao odakle joj – raširila se nebeskim svodom.

(S engleskog preveo Alen Bešić)

Majka na kraju nije više postavljala pitanja. Posljednje njezino pitanje, prije nego što će umrijeti, bilo je: 

Zašto nikad nisi napisao priču o madame W?

Ne znam jesam li joj išta odgovorio. Ali tu priču nisam ispričao ni u sljedećoj knjizi, ni u onoj koja je zatim uslijedila i s kojom je trebao biti dovršen jedan porodični ciklus.

Stalno sam je odlagao, nadajući se da još ima vremena i da ću pronaći način.

Ali priča je izmicala.

Otpočetka se mogla ispričati samo u obliku dvije priče. Tako što će jedna biti istinita, druga izmišljena, ali se neće znati koje je koja.

I

Madame W svi smo zvali madame W, jer je ona tako govorila: ni gospođo, ni drugarice, nego madame. To u Sarajevu baš i nije bilo jednostavno, jer je madame u lokalnom govorenju značilo samo jedno: kurva.

Ali madame W mislila je nešto drugo.

Imali su kćerku i deset godina mlađeg sina.

Zaljubila se u mladoga Jevrejina, komunista, arhitekta s diplomom Karlova univerziteta.

Kada se zaratilo, on je otišao u šumu, a nju je ostavio u gradu.

Sestra je rasturala letke, brat, tek stasali gimnazijalac, u njoj je vidio uzora.

I na kraju, ustaše su njega ulovili s lecima, pa su uhitili i nju, te ih oboje predali Nijemcima.

Ne zna se gdje su ih i kako ubili, ali se zna da su ih ubili.

Njihov otac, inženjer W, svisnuo je od muke, srušio se mrtav u liftu, nakon što je pritisnuo broj njihova kata.

Tako je madame W ostala sama.

Kada je u svibnju 1945. nastupio preokret, sin prvih susjeda L, mladi ustaša, idealist, nije na vrijeme uspio pobjeći, i šesti ga je travanj, dan oslobođenja, dočekao u stanu.

Nekoliko dana kasnije partizani su krenuli s pretresima, od podruma prema tavanu. Znali su da se L skriva negdje u zgradi.

Madame W otključala je vrata, i povukla ga u svoj stan.

Ovdje te neće tražiti, rekla je.

Zašto ste to učinili, pitao ju je Franjo Rejc dvadesetak godina kasnije.

Ne bi li ovome svemu došao kraj, rekla je, i da susjedu ne gledam kao što gledam sebe.

Nije se gledala, korotne crne marame nikada nije skinula sa zrcala po stanu.

II

Madame W svi smo zvali madame W, pomalo i zato što smo joj se rugali. Bilo je u tom njezinom madamanju nečega izvještačenog, kuferaškog. Ali kako smo i sami kuferaši, to joj nismo uzimali za zlo. Jedino što je Franjo naokolo morao objašnjavati da madame ne znači kurva.

Nju, međutim, nije bilo briga.

Gospodin W kratko je radio u kraljevskom poslanstvu u Parizu, doselili su se iz Zagreba, gdje su, govorila je Olga, svo četvero živjeli u svili i kadifi.

Imali su kćerku deset godina stariju od sina, koji je 1941. tek polazio u gimnaziju.

Zaljubila se u mladoga njemačkog oficira, esesovca, arhitekta, koji je pao na njen francuski izgovor. Našavši jedno drugo, oboje su se našli u svijetu koji nije bio stvaran.

Vodio ih je, nju i mlađega brata, koji je u sestri vidio uzor, na Bistričak na izlet. Onako bez pratnje, odvažno.

Kod Nemile upali su u partizansku zasjedu.

Preživio je samo vozač, njega su pustili, i on je madame W ispričao kako su joj ubijena djeca.

Gospodin W mrtav se srušio u liftu, u prizemlju, ne pritisnuvši broj njihova kata.

Kada je početkom 1945. Luburić stigao u Sarajevo, započinju krvave racije, i u jednoj od tih racija započeli su s pretresom naše zgrade.

Vrata do vrata s madame W, nasuprot vrata mladoga ustaše L, lakše je ranjen, kod majke i oca, već nekoliko dana ležao mladi partizan, student prava E.

Madame W je, dok se po stubištu čuo tutanj racije, izvela E iz njegova doma.

Ovdje te neće tražiti, rekla je.

Zašto ste to učinili, pitao ju je Franjo Rejc dvadesetak godina kasnije, znajući i to da su prethodno bili u tako lošim odnosima da se nisu ni pozdravljali.

Ne bi li ovome svemu došao kraj, odgovorila je, ali uzalud, kraja nema.

TREŠNJA 

Pripoveda naš komšija Nikola, u vreme karantina, sa bezbedne distance između naša dva dvorišta: – Jednom smo sa Svetom bili poslom u „Skovinu“. Nadgledali smo kopanje tunela za cisterne za vino. Tunel je trebalo da prolazi preko jedne bašte. A ona prepuna prelepih voćaka, raznih sorti. Videlo se domaćinski odgledane, sa ljubavlju i pažnjom. Bilo nam je žao. Osetili smo se kao uljezi i počeli da se izvinjavamo domaćici, ali je ona bila ljubazna, razumna žena, iako se videlo da je i njoj teško. Samo nam je rekla: „Znam da vam je naređeno, nije po vašoj želji…“. I onda je donela dve sadnice trešanja: “Ovo je mnogo dobra sorta, videćete vremenom”. Sveto se zahvalio i rekao da ne treba, poželeo je samo šaku trešanja. A ja sam prihvatio rasad i posadio ga u dvorištu. Prolazilo je vreme, trešnja je zaista rasla, ali nikako da podari plod. Već sam mislio da je otkopam. Ali, jednog prolećnog dana, ugledah nekoliko cvetova na njenim granama. Znači ipak je vredelo! I tako nam je drvo ostalo. Sad je već veliko i daje mnogo sočne i krupne trešnje, prvo su žute, a potom zaroze. Imaju osvežavajući ukus, a od njih može i slatko da se pravi”. 

Sveto, moj otac, i čika Nikola su vršnjaci, obojica 1928. godište. Svoj radni vek su proveli u “Betonu”, projektujući i gradeći sa nesmanjenim elanom fabrike, mostove, stadione, puteve, postzemljotresno Skoplje. Moj otac nije dočekao penziju, otišao je u svojoj 58-oj godini, zatrčan, zadihan duh, ohrabrujući se, iako sa bolovima i takoreći nepokretan, da će moći nešto da uradi sledećeg dana. Čika Nikola, u desetoj deceniji života, zadržao je svoju i fizičku i mentalnu kondiciju. 

Trešnja je inače zasađena na samoj međi između naša dva dvorišta i pod njom su godinama unazad mama i teta Vera pile svoju jutarnju kafu. Dok je čika Nikola pričao, ja sam sa merdevena brao trešnje i sladio se. Zaista su ukusne.     

KAPUT  

Jesen 2017. bila je najblaže rečeno, nezgodna za mene. Period koji bi jednom rečju nazvao „izgubitis“. Neprestano mi se dešavalo da ponešto zaboravim, da mi ukradu ili da izgubim. Priče koje sam zapisivao  u to vreme, „Novčanik“ i „Putovanje jednog kaputa“ su ogledalo moje tadašnje konfuzije. U slučaju ove druge, život je potvrdio da sam joj dao odgovarajući naslov. 

Priča je zapravo hronika putovanja jednog lepog, lakog kaputa koji je vlasnik ipak morao da odnese na prepravku kod poznatog skopskog šnajdera. U međuvremenu, junak, poluizgubljen zbog nesređenih porodičnih odnosa i neplaćenih računa, suočava se sa iznenadnom smrću šnajdera i sa sopstvenom trapavošću u saobraćaju… (da ne prepričavam celu priču, mislim da je mnogo bolje napisana). Kaput je bio najkonkretniji. Dobio sam ga, baš onakvog kakvog sam ga opisao, uz pomoć prijateljice Vesne. I meni, kao i glavnom liku u „Putovanju jednog kaputa“, naramenice su bile preširoke, a, na nesreću, i moj šnajder je iznenada umro, bila mu laka yemlja, dok sam čekao da mi popravi kaput. Potrudio sam se da ove lične nezgode upletem u priču o mom sirotom nejunaku. 

Priča tek što je bila završena (i kasnije uvršćena u zbirku „Delfin“) kada sam otišao za Beograd (sa kaputom, razume se) na poziv srpskog prevodilačkog društva koje svake godine organizuje skup posvećen prevodima dela nekog odabranog savremenog autora. Sedmični beogradski boravak je prolazio, kao i uvek kada sam tamo, druželjubivo, tim više jer se u isto vreme održavao i Oktobarski sajam knjiga. I upravo tada, dok sam uživao u radosti druženja, ukradena mi je dobra suma novca. U sajamskoj gužvi, iz džepa od kaputa. Za razliku od osam oraha u džepu junaka priče, ja u mom nosim, i pored upozoravanja mojih ukućana, zgužvane novčanice. Pokazalo se to kao dobra prilika koju je neki džeparoš maherski iskoristio. Ostao sam bukvalno bez kinte. 

Zato, kažu, da se u nevolji poznaju prijatelji. U ovom slučaju, odmah mi se našao moj Vlada Bajac da mi pomogne. I to ne samo novcem, nego je sledeće večeri organizovao žurku. Uz ćaskanje, piće i grickalice, sa starim hitovima na klaviru… zaboravih na pljačku. Kada sam oraspoložen i malo zanet od pića navukao kaput i izašao u duboku beogradsku ponoć, nisam mogao ništa drugo nego da se osmehujem. 

Ali, već sledećeg  jutra, osmeh mi se zaledio. Razlog je bio, pogađate – kaput! Ali ne onaj na koji verovatno pomišljate. Ne onaj iz priče. Ovo je bio drugi, sličan, ali ipak drugačiji! 

Tek tada sam počeo da primećujem razlike. Bio je tešnji i nekako otmeniji, za nijansu tamniji. Osim toga, nestao mi je i pasoš. Ostao je u unutrašnjem džepu onog kaputa!! 

Odmah sam se, onako rastrojen, javio kome ako ne Bajcu. Možda sam kaput slučajno zamenio na kraju jučerašnje žurke , ošamućen od pića i druženja. 

Ne, moj kaput tamo nije bio. Po logici stvari, zaključili smo da sam ja već tada bio sa pozajmljenim, tuđim kaputom kad sam sinoć došao na žurku. 

Nije mi preostalo ništa drugo osim da odvrtim film i sa Vladinim autom pretražimo sva mesta gde se prethodnog dana mogla desiti razmena kaputa – restoran kod Sajmišta, kafić na Kalemegdanu… bezuspešno!, mislim da mi je tih nekoliko sati nervoza rasla brže od vremena. Šta da se radi? – opsedala su me uznemiravajuća pitanja – Kome, gde da se obratim?… u policijsku stanicu, u makedonsku ambasadu? 

Vlada mi je predložio da predahnemo uz kafu u Knez Mihajlovoj. Ušli smo u prvi kafić. Čim me je ugledao, šanker se zapiljio u mene, a onda izvukao pasoš ispod šanka: – Prepoznao sam vas po fotografiji. Prekjuče ste ga zaboravili u kaputu. 

Preplavio me je cunami od zahvalnosti. Zagrlio sam Vladu, pa šankera (nije ni bilo pomisli o koroni!) i uspeo da protisnem: – A kaput? 

– Vaš kaput sada ima novog gazdu. Italijana. Morao je da požuri. Ostavio vam je pasoš i sa vašim kaputom je otišao na aerodrom. Ionako su slični. Poručio vam je da ga nosite dugo i u zdravlju. 

I tako sam se, po drugi put, ponovio sa kaputom. Dobro mi je pristajao i evo nosim ga već treću godinu. Kada je korona počela da pustoši Italijom, pomišljao sam šta sad radi neznani darodavac, da li je dobro, da li se u karantinu možda i on podsetio epizode sa kaputom? 

„Putovanje jednog kaputa” jedna je od mojih neobičnijih priča iako je natopljena stvarnošću. A koliko može ta stvarnost da bude zabiberena neobičnim, to sam život zna.  

FIĆA 

Za vreme korone-karantina, drugog maja, uobičajeno kišovitog, sa terase sam posmatrao dvojicu poslednjih prolaznika pod kišobranima kako žure kući da stignu pre policijskog časa. Ulica takoreći pusta sem te dvojice užurbanih i komšijske mačke koja se lenjo šetala po asfaltu. Za nju očigledno ne važe bezbednosne mere. I pre korone, kada bi kišilo, nije bilo čudno da moji sugrađani nestanu sa gradskih ulica, jednostavno ne podnose kišu, ali od kada je zavladala korona, grad je ispražnjen, nema žive duše usred belog dana, i sa okolnim zgradama kao kulisama deluje kao kadar nekog podprosečnog trilera. 

I tada, brundajući, poteravši mačku koja podvijenog repa šmugnu u obližnje žbunje, pojavi se jedan „fića“ krem boje, zavi oko kuće i nestade niz ulicu. Ovo je zaista bilo kreativni obrt nekog, reklo bi se, režisera Twilight zone! Bože od kada nisam video ovakav auto u našem kraju! 

A detinjstvo mi je prepuno doživljaja sa svetlo-plavim fićom koji su moji kupili posle zemljotresa i sa kojim sam upoznavao dotle meni nepoznat svet; od izleta u Saraj, Matku, Čardak, Vodno, preko prašnjavog penjanja na Pletvar na putu za odmaralište „Beton“ u Ohridu, pa do letnjih putešestvija na Jadransko, željno iščekivano more. Uloga fiće u svim ovim doživljajima bila je obavezna. Taj auto bio je pokretač u mom odrastanju. Imali smo ga desetak godina, za vreme mog puberteta i rane mladosti. Uvek sam sedeo na zadnjem sedištu i ponekad zaspao skupljenih nogu tokom dužih putovanja, dok su se moji naizmenično menjali na volanu. Sećam se jednog takvog fića’putešestvija za Sloveniju i Austriju. Ravnomernog brundanja motora i muzike „Afroditine dece“ sa kasetofona koji sam dobio za odličan uspeh na maloj maturi. 

Među pričama iz moje dosta heterogene zbirke „Horacijo Cvikalo“ nalaze se nekoliko koje su, prepročitane sada, sa pogođenom atmosferom – jedna od njih  je i „Fića“ iz koje bih zamenio samo jedan pridev: izletničko društvo iz gepeka vadi najraznovrsniju hranu – turšiju, gajbu piva, poneku flašicu rakije i najvažnije, meso za roštilj… i tu pisac kao da je ušetao u neki drugi, ala Kusturica film, pa dodao „živu kokošku“, nepotrebnu prenaglašenost, u sceni gde su kokoške očigledno bile „pečene“. 

Ambijent izleta u okolinu Skoplja, opisan u priči, podseća me na povezanost fiće sa prvomajskim praznicima i još dodatkom – najčešće pred povratak sa izleta, videli bi se natmureni oblaci, jer kiše kao da su bile uobičajene tih prazničnih dana, kao i ovih prvomajskih u doba korona ‘ okupacije.      

MAMIKA PANIKA

Ovih dana,  u vreme vručina i korone, preturao sam po najzabačenijim fijokama plakara u podrumu. Pronalazio sam sve i svašta, tako sam došao do jedne stare sveske, tvrdih korica sa zeleno-crnim šarama. A u njoj i jednu belešku zapisanu s jeseni 81-ve, kada me je spopala neka čudna teskoba: 

„Panika! Panika!  Čovek sa crnom aktn-tašnom se primiče! Čovek sa crnom aktn-tašnom se primiče! – odjednom bi me spopao bezuman strah i tada, dok bih osećao kako me obliva znoj lepeći mi se po vratu, kao da mi je iz nekog produženog kanala isticila snaga. 

Ovakvi napadi dešavali su mi se najčešće u jesen. – Ma šta mi bi?  – pitao sam se presamićen, sa rukama na kolenima i licem među dlanovima. Iako sam znao da ovo nije ni prvi ni poslednji put. Nisam potpisao dogovor o miru. – Uznemiravam te? – pitao me je sa podsmehom onaj drugi u meni. – Ne baš – odgovorio sam mu prkosno“. 

Sećam se koliko sam tada bio potišten i izgubljen i da je završni odgovor u zapisu više ohrabrenje nego li prava otpornost dotičnog junaka. Potseća me na sadašnje stanje sa koronom koje predugo traje. 

Što se tiče zapisa iz stare sveske, iz njega je kasnije nastao tekst rok kompozicije koju sam potražio na Youtubu. „Panika“ (“Trevoga“) mog tadašnjeg benda „Usta na usta“. Preslušavao sam tu kompoziciju, zarobljen u karantinu. 

I obli me znoj.

Deutsche Welle, 2. VIII 2020.

Razgovarao Dragoslav Dedović

Književnik Ivan Lovrenović je odlučio da napusti P.E.N. Bosne i Hercegovine. Prvi put nakon ove odluke ekskluzivno za DW govori o razlozima koji su ga naveli da donese tu odluku, ali i o brojnim drugim temama.

Prošlo je već više od dva meseca otkako je grupa hrvatskih književnika napustila bosanskohercegovački P.E.N. Povod je bilo pismo na desetine članova te organizacije u kojem se oštro protive održavanju mise za blajburške žrtve. Intencija pisma ukazuje na preovlađujuću sarajevsku percepciju po kojoj takve komemoracije imaju revizionističku tendenciju, te ne podsećaju na nevine žrtve već rehabilituju ustaške zločince. Među književnicima koji su napustili bh. P.E.N. je i Ivan Lovrenović – jedan od retkih hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini i šire, koji je desetljećima pisao o Blajburgu i to na način koji nije odgovarao ni oficijelnom narativu Zagreba ni „filosofiji čaršije“. To je tek jedan od povoda za razgovor sa njim.

DW: Nakon Vašega izlaska iz P.E.N-a uslijedile su različite reakcije i tumačenja. Osim kratkoga obrazloženja u pismu upravi toga društva, niste se oglašavali ni o svojim razlozima, ni o tim reakcijama.

Razlog mojega izlaska bio je suštinsko neslaganje s idejama i formulacijama iz javnoga pisma članova P.E.N-a, i ja sam ga kratko – činilo mi se sasvim penovski – naznačio u svome pismu upravi, napisavši da sam skeptičan prema ideji da je historiju moguće razvrstati na bolju i goru stranu, a da piščeva zadaća nije „zastupanje“ neke od tih strana, nego napor da historiju pokušava razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Reakcije? Iz nataloženoga negativnog  iskustva mogao sam i očekivati da se neće referirati na ono što sam napisao, kao argumentirano neslaganje. Zanemarujem koješta što se moglo pročitati po budžacima web-mahale. No, ipak me zaprepastilo ono što se moglo vidjeti u grupnoj mail komunikaciji članova P.E.N-a dok mi je još bila dostupna, te u nekim od autorskih komentara. Ukratko: meni i drugim podnosiocima ostavki tu se zlonamjerno i lažno pripisuje zalaganje za „blajburšku misu“ te, naravno, goli hrvatski nacionalizam.

Uprkos činjenici da ste jedan od najranijih kritičara Tuđmanovog posezanja za Bosnom?

Porazno mi je ovo: činjenica,  da su svih deset pisaca koji su se distancirali od P.E.N-a  Hrvati, proizvela je etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljevog refleksa. Nitko nije ni pokušao da vidi kako stvar, zapravo, stoji dijametralno obrnuto: svaka od tih deset odluka donesena je individualno, bez koordinacije, sve su to pisci koje ne veže nikakva ni politička ni poetička bliskost, k tomu svi oni odavno javno i dosljedno očituju svoj kritički intelektualni i građanski odnos spram nacionalizma i klerikalizma. U tom svjetlu, činjenica njihova nacionalnog (hrvatskog) identiteta morala bi ukazivati da u intenciji i formulacijama iz P.E.N-ova pisma doista ima nečega neprihvatljivog. Pa, ako se umjesto toga pojavi automatizirana optužba za nacionalizam, to može dolaziti samo iz netrpeljivosti spram manjinskoga mišljenja i samoga prava na manjinsko mišljenje.

Išlo je to sve do „simpatija za fašizam“, te do sugestija da takvima ionako ovdje nema mjesta, jer oni su „Handkei iz našeg sokaka“, kako napisa jedna gorljiva rodoljubica i antifašistkinja. Pjesnik s neslužbenom titulom „najvećega živućeg u Bošnjaka“, na primjer, uputit će prijekor i upozorenje članovima P.E.N-a da se  u vezi s piscem Ivanom Lovrenovićem „ne prave naivni“, jer su u njegovoj knjizi Nestali u stoljeću „pogledi i shvatanja, u odnosu na dio naše zajedničke povijesti u epohi 1941-1945. i na segment zločina i žrtava ustaškog režima, veoma jasno izrečeni“. Eh, kakvo ubogo čitanje književnosti, sedamdeset godina od upokojenja dogme socrealizma i norme partijnosti u književnosti!  Sve ono što godinama i decenijima kritički pišem i objavljujem – i o kompleksu Bleiburg, i o držanju Crkve „u Hrvata“ u vezi s njime, i o etičkoj i političkoj faličnosti lokalne Crkve i njezine nadbiskupske i kardinalske glave – to za kolege pisce i članove P.E.N-a, navlas jednako kao i za one glasove iz web-mahale, ne znači ništa.

Nisu vas poštedjeli ni konzervativno-klerikalni krugovi?

Da, onda je došao i glas zdesna, i lijepo popunio ovaj kor ideoloških anatema. U franjevačkoj mjesečnoj reviji Svjetlo riječi, nekada kršćanski impostiranom čudu medijske i svjetonazorske otvorenosti a sada utopljenoj u sivilo katoličke vjerske štampe, izašao je obiman članak fra Ivana Bubala, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U njemu se ništiteljski udara na redovničku subraću fra Ivana Šarčevića i fra Dragu Bojića zbog njihova temeljnog teksta Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo, kao i na moj tekst Politika Bleiburga iz 2016. godine, te nas se skupno optužuje za „sprečavanje pune istine o Bleiburgu“, s namjerom da bi se tako „cementirala strašna laž i zaštitila najmračnija tajna komunističke Jugoslavije, što se savršeno uklapa u pojačanu ofenzivu zdravih ‘antifašističkih snaga’”, a sve bi to po profesoru Bubalu imalo biti „u funkciji ostvarivanja projekta pobornika jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja“. Taman!

Još 1995. ste postavili pitanje od značaja za kulturu sjećanja svih Hrvata. Naime, zvanični predstavnici Hrvatske su tada bili na tri mjesta – u Jasenovcu, Blajburgu i na Crvenom trgu u Moskvi. Zapitali ste se u članku „Katakombe sjećanja“ kako ta tri mjesta dovesti u beskonfliktni odnos i da li je to moguće? Pa da ponovimo to pitanje sada, četvrt stoljeća kasnije.

Da, tada su pedesetu godišnjicu pobjede nad nacifašizmom obilježavali predsjednik države Hrvatske Tuđman na paradi u Moskvi, predsjednik Sabora Mihanović na polju kod Bleiburga i predsjednik vlade Valentić u Jasenovcu. Bilo je to u skladu s grotesknom Tuđmanovom fiksidejom o „povijesnoj pomirbi“. Ono što ta tri mjesta povijesno, politički i etički predstavljaju u kulturi sjećanja danas je međusobno udaljenije i nepomirljivije nego ikad. Lako je moguće da će tako i ostati. Naime, da bi se tu nešto promijenilo i pokrenulo, potrebno je zrelo društvo, koje će upornim i metodičkim radom autorefleksije počistiti kosture iz svih svojih ormara, isprazniti sva dupla dna iz svoje povijesne prtljage, kritički svesti bilancu svih zločina počinjenih i svih žrtava podnesenih u ime kumira nacije, države, vjere, ideologije. Ni u Hrvatskoj i ni u jednoj od naših postapokaliptičnih državica nije takvo društvo ni na pomolu. A u Bosni je sve to o čemu govorimo još najmanje triput lošije.

Odrastanje u znaku Bleiburga

U vašoj familiji ste od djetinjstva bili suočeni sa blajburškim narativom. Međutim, Vi ste kao intelektualac docnije zauzeli distancu prema oficijelnom državnom narativu Hrvatske  jer ga je „nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam“. Sudeći prema najnovijem sporu još uvijek se sve svodi na titoistički antifašizam – koji je u pobjedničkoj godini dijelom direktno odgovoran za stradanje mnogih nedužnih ljudi – i na ustašonostalgizam. Da li je uopšte moguća treća, diferenciranija pozicija?

Distancu sam zauzeo mnogo ranije; cijelo odrastanje bilo mi je u znaku emancipacije od traume Bleiburga i njezina „kućnog“ tumačenja. A za postizanje diferencirane pozicije trebalo bi, najprije, osloboditi javni i politički diskurs od svakoga nostalgizma i relativizma spram Nezavisne Države Hrvatske. To bi moralo biti mišljenje i jezik bez onih silnih ali, koja slijede iza svake iznuđene, na pola usta i teška srca izgovorene osude NDH. Ne može biti nikakvoga olakšavajućeg ali za naci-satelitsku državu i režim s rasnim zakonima, s masovnim pokoljima i progonom Srba i planskim istrebljenjem Židova, sa strašnim logorom smrti u Jasenovcu, s katoličenjem inovjeraca kao sredstvom etničkog inženjeringa, s antidemokratskim i autokratskim uređenjem…

Raditi na novim povijesnim istraživanjima te kratkotrajne a zloćudne formacije, pisati o njoj historiografski i književno, to da, jer to kroz cijelo razdoblje Jugoslavije, s tek nekoliko kakvih-takvih znanstvenih izuzetaka, nije bilo moguće. Bila je to zabranjena tema, o kojoj je sve što se imalo znati bilo propisano službenom ideološkom „istinom“. Njezino skoro bliznačko naličje predstavljala je filoustaška emigrantska publicistika. Tako da je tema Bleiburg do danas ostala bez izrazitoga znanstvenog ili književnog ostvarenja. Jedna pjesma nesretnoga Viktora Vide, sjajnoga pjesnika, nekolicina autoironičnih stihova još sjajnijega pjesnika Borisa Marune – to je uglavnom sve. Izdaleka aluzivno stvar je dodirnuta u odličnom romanu Orden Stjepana Čuića 1981. godine, ali i ta aluzivnost bila je dovoljna da se roman nađe na crnoj listi partijske Bijele knjige. Nije za potpunu usporedbu, no pada mi na pamet W. G. Sebald sa svojim otkrićem, u genijalnom eseju Književnost i zračni rat, da njemačka poslijeratna književnost nije ni dodirnula užas savezničkoga uništavanja i spaljivanja njemačkih gradova i njihovih stanovnika u Drugom svjetskom ratu. Izraziti Sebaldovi antinacistički stavovi i njegovo neshvatljivo minuciozno književno-dokumentarno istraživanje savezničkoga divljanja nisu međusobno ni u najmanjoj koliziji, niti je tu riječ o negativno konotiranom revizionizmu.

Vi ste se intelektualno rvali sa kompleksom Blajburga još prije četiri decenije?

Svoju muku s temom Bleiburg počeo sam pisati ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, po nacrtu za veliki povijesno-obiteljski roman. U ratu 1992. na Grbavici u Sarajevu sve su to uništili karadžićevci, a preživio je torzo od nekoliko poglavlja pod naslovom Liber memorabilium, koje sam kasnije ugradio u knjigu Nestali u stoljeću.

Bleiburg jest skupno ime za masovni zločin odmazde koji su partizanske snage učinile nad pripadnicima poražene ustaško-domobranske vojske i nad civilima (među kojima je bilo žena, čak i djece), a podrazumijeva i višemjesečno mrcvarenje na marševima smrti i etapnim logorima diljem Jugoslavije. U velikoj većini radilo se o Hrvatima, ali preciznosti i istine radi bilo je tu i mnogo muslimana, po današnjem Bošnjaka, koji su u građanskom i u vojnom pogledu u NDH bili izjednačeni i poistovjećeni s Hrvatima. Današnji Bošnjaci zatvaraju oči pred tim dijelom vlastite prošlosti. Psihološki taj stav nije teško razumjeti, ali i za njega važi sve ono što je prethodno rečeno o potrebi autorefleksije u suočavanju s nepoželjnom prošlošću. Na Bleiburgu bilo je također Slovenaca, te Srba i Crnogoraca u nekima od razbijenih četničkih jedinica, Rusa Vlasovaca i Kozaka, koji su predavani Crvenoj Armiji. O njima ima nekoliko redaka i u Solženjicinovom Arhipelagu Gulag, a britanski grof Nikolay Tolstoy posvetio je život i imetak istraživanju njihove sudbine, pa je usput naišao i na „našu“ temu. Mračnom sjenom Bleiburga obilježeni su mnogi životi i porodice u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a i u drugim krajevima Jugoslavije. Povratnici s Bleiburga bili su, recimo, kasniji veliki pjevač i istraživač bosanske sevdalinke dr. Himzo Polovina, anđeoska pjevačica Ksenija Cicvarić, za moj ukus najbolja u svom žanru, a najvećem svjetskom jazz muzičaru iz naših krajeva trubaču Dušku Gojkoviću tamo je ubijen otac… U proširenju teme, važno je imati na umu i druga masovna vanzakonska pogubljenja u prvim mjesecima komunističke vlasti – ona po velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Sarajevo, da, i Sarajevo, o čemu se ovdje uglavnom šuti), u Sandžaku, pa sudbinu velikoga broja folksdojčera, itd.

Huda Jama i Srebrenica

Ipak, već postoje svjedočenja koja nisu ideološki ostrašćena?

O jezivosti kojom su obavijeni pojedini događaji iz osvetničke orgije najsnažnije svjedoči priča Mehmedalije Aliča, rudarskog inženjera iz Slovenije, rodom iz srebreničkoga kraja, koji je 2008. godine bio zadužen za osiguranje ulaska u Barbarin rov u rudniku Huda jama s hiljadama kostura pobijenih i zabetoniranih 1945. godine pod komandom majora Sime Dubajića i drugova iz XI dalmatinske brigade. Da strahota, ili sarkazam „povijesti“, budu potpuni, Alič u isto vrijeme svaki slobodan čas koristi da leti u Bosnu, na Drinu, tražiti posmrtne ostatke dvojice braće stradalih u genocidu 1995. godine.  Treba ga poslušati kad govori: „Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubojstvom mojih djedova. Ne znam tko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga desilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerovatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana. I imao sam puno problema ovdje kada sam govorio o ubijenima u Hudoj Jami. Sada me i jedni i drugi podržavaju.” O svojim iskustvima napisao je knjigu Nitko i ništa, a Hanna W. Slak snimila je po njegovoj životnoj priči igrani film Rudar. Volio bih znati tko je ovdje, od ovdašnjih antifašista pročitao tu knjigu, vidio taj film?

Vi ste, pored osude partizanskog  ubijanja bez suda, bili izričiti i u osudi vođa ustaškog režima koji su do kraja zloupotrebljavali narod?

Napokon, Bleiburg je i ime za sramni kraj ustaškoga režima i države. Završilo je kako je jedino i moglo završiti – izdajom i prijevarom. Strah od partizana, uostalom razložan, iskorišten je za pokretanje masovnoga egzodusa vojske i stanovništva s iluzornim obećanjima da će ih prihvatiti zapadni saveznici. Bio je to, u stvari, ogroman živi štit koji je doživotnom šefu države trebao poslužiti da bez opasnosti izgmiže u slobodu. Trajalo je to cijelih sedam dana nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke, uz ogorčene borbe s partizanima, dok su se Pavelić i njegovi izvlačili sporednim putovima zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.

Sve je to Bleiburg, ali Bleiburg je i još nešto: žig i teret, sve ono tegobno i zatajeno, što je kao njegova posljedica ostalo da traje i određuje živote ljudi, porodica, cijeloga naroda desetljećima nakon događaja.

Vratimo se antifašistima koji ubijaju bez suda. Kako je to bilo moguće?

Titovski antifašizam, koji spominjete, bio je u godini 1945-oj varijanta staljinskoga, nedemokratskog, a idejno i ideološki takav je ostao do kraja. I oni Kadijević-Adžićevi JNA-tenkovi koji su 1991. i 1992. žarili i palili po Vukovaru, Ravnome i na mojoj Grbavici nastupali su u ime antifašizma. Kako piše Peter Sloterdijk, „bijeg radikalne ljevice u ‚antifašizam‘ najuspješniji je manevar jezične politike 20. stoljeća“, a „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Jedna je stvar antiokupatorska i antikvislinška borba, po kojoj je Titov partizanski pokret bio rijetka svijetla tačka u evropskom mraku Drugoga svjetskog rata. A antifašizama ima različitih, i ideološki se ne slažu među sobom. Između antifašizma Sime Dubajića i antifašizma Edvarda Kocbeka razlika je duboka i strašna kao pakao. Bilo je u nas još izraza antifašizma, neukaljanog zločinom i neupregnutog u partijske norme, samo su ostali marginalizirani od radikalne ljevice, pogotovo nakon njezinoga uzurpiranja apsolutne vlasti po oslobođenju. Samo primjera radi: Ivan Supek, ili malo poznati a veliki Evropljanin, bosanski franjevac Josip Markušić, ili, recimo, Jure Kaštelan, pjesnik, Titov partizan sa Zelengore, Slavko Goldstein, također Titov partizan, itd, da ne nabrajam.

U članku „Politika Bleiburga“ objavljenom 2016. kažete kako su „u životu naroda i pokoljenja opasne propuštene katarze“. Kako bi trebalo da izgleda katarza u slučaju kompleksa Blajburg? 

Katarza bi, dakle, bila moguća tek kada bi sve navedeno u prethodnom odgovoru na potpuno jasan i osviješten način bilo apsolvirano kao stvar općega konsenzusa – u političkom diskursu, u sistemu obrazovanja, u medijskom prostoru, u jeziku Crkve… Ne bi se reklo da smo tome blizu.

Jednom ste zapisali o patetičnim dočecima haških osuđenika: „Počnite pokazivati, ali konkretno i djelotvorno, da imate  više pijeteta za »tuđe« žrtve i spremnosti da im pomognete, nego  razumijevanja i simpatije za »svoje« zločince“. Ovaj stav Vam nije donio puno simpatija u hercegovačko-hadezeovskom miljeu. Ali bi se mogao primijeniti i na sve ostale na postjugoslovenskom prostoru?

Baš na sve! Nešto je duboko poremećeno u temeljnoj etičkoj strukturi ponašanja naših elita – političkih, akademskih, vjerskih. Kriterij razlikovanja dobra i zla, zločina i žrtve kod njih je samo pripadnost nacionalnom/vjerskom kolektivu, ljudska pojedinačnost je nula. Najjasnije to je izrazio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske: „Za mene je najveća vrijednost to što sam Srbin“ (doslovan citat, nikad demantiran). I drugi se ponašaju po tom trogloditskom „kategoričkom imperativu“, samo ga ne izgovaraju ovako glasno. Zato su našizločinci vrijedni poštovanja, a njihove žrtve bezvrijedne. Jer, kada se izgubi vrijednost pojedinačne ljudske osobe, onda su i zločinci i žrtve tek predmet političke trgovine. Samo, pazite, to onda znači da spomenutim elitama ni žrtve iz vlastitoga naroda zapravo ne znače drugo do brojeve u toj trgovini. Time se objašnjava ona strašna nekrofilija u kojoj se predstavnici svih naših naroda i vjera upiru da broj njihovih žrtava bude što veći, premda bi nekakva jednostavna logika i istinska ljubav za svoj narod pretpostavljala želju da taj broj bude što manji.

Tako, Bleiburg hrvatskim političkim nekrofilima nije valjan ako nije odnio najmanje 300.000 žrtava, po mogućnosti i cijelih 500-600.000, bošnjački se neće zadovoljiti s manje od 300.000 žrtava u zadnjem ratu, Dodik svake godine govori o 700.000 srpskih žrtava samo u Donjoj Gradini u Drugom svjetskom ratu. Kao da ni stvarne, daleko manje brojke nisu dovoljno strašne! Uoči rata 1990. godine pripremali smo u sarajevskoj „Svjetlosti“ prijevod znamenite knjige Bogoljuba Kočovića o žrtvama II svjetskog rata u Jugoslaviji, čiji su izračuni, uz one Vladimira Žerjavića, i danas najvalidniji. Sjedili smo za ručkom u tadašnjem Domu pisaca, Kočović je plijenio duhovitošću, ležernom komunikacijom, nenametljivom gospoštinom. U mješavini gorčine i sažaljivoga podsmijeha govorio je o strasti uvećavanja broja pobijenih sunarodnjaka. „Pitao sam – kaže Kočović – kao dobar i pravi Srbin, neke svoje prijatelje i poznanike o čemu se tu radi, kakva je to ljubav koja pošto-poto želi da broj pobijenih u vlastitom narodu bude što veći. Nisam dobio odgovor.“

Poseban je aspekt iste ove pojave ljubav i silna empatija prema zločincima iz svojega naroda, naročito skandalozna u praksi vjerskih dostojanstvenika. U knjizi Isus u Ahmićima pisao sam o posjetama kardinala Vinka Puljića osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću dok je bio u zatvoru i širio priču kako mu se u ćeliji ukazivao Isus: „Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših ‘junaka’ i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji –  zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama ‘junaka hrvatskoga Domovinskog rata’.“

Treći modus hrvatske politike u BiH

Vi ste svojevremeno zapisali da su Hrvati u BiH razapeti između idologije teritorijalnog zaokruživanja u Hercegovini i  politike koja se prilagodila većinskom bošnjačkom pogledu te da ne uspijevaju „pronaći i artikulirati svoj izvorni diskurs, autentično bosanskohercegovački i hrvatski u isto vrijeme“. Nije li povlačenje niza hrvatskih intelektualaca iz PEN-a ustvari simbolički kraj pokušaja da se nađe ta arhimedovska tačka za stav koji bi bio i bosanskohercegovački i hrvatski?

Moje je tvrdo uvjerenje da je te mogućnosti nestalo onoga časa kada je u Bosni 1990. osnovana Hrvatska demokratska zajednica kao politička agentura Tuđmanove istoimene stranke u Hrvatskoj, i kada su svi politički poslovi Hrvata u Bosni i Hercegovini predani u ruke Tuđmanu. O tome sam pisao i 1990, i mnogo puta kasnije, pa to nije nikakva naknadna pamet. Od toga časa sve je vodilo onome što se, potom, i događalo. Milošević i Karadžić su Bosnu skršili, a Tuđman je tome pridonio otuđivši od nje Hrvate, i sve poslije u politici bosanskohercegovačkoga HDZ-a je ovakav ili onakav kontinuitet toga početnog zlog nauma. Hrvatima samim to se najviše obilo o glavu – brojčano su prepolovljeni, protjerani i raseljeni iz svojih drevnih staništa u mjestima srednje Bosne, Bosanske krajine, Posavine, svedeni na Federaciju BiH s ogromnom, tročetvrtinskom većinom Bošnjaka i s jakom tendencijom da to postane određujući politički faktor, moralno degradirani kao unutarnji neprijatelji cjelovite Bosne, kako vole misliti Bošnjaci. Otpora HDZ-ovoj hrvatskoj politici u Bosni jest bilo, ali su se forumi i ljudi koji su taj otpor u ratu nosili i predstavljali, uglavnom u Sarajevu, odavno prilagodili većinskom bošnjačkom pogledu, kako Vi to eufemistički kažete, a zapravo podlegli prostoj lukrativno motiviranoj asimilaciji. Danas više nema nikoga politički relevantnog tko bi imao snage i sposobnosti da formulira treći modus hrvatske politike u BiH, kako sam to nazvao prije desetak godina.

Kao stanovnik Sarajeva i čovjek koji cijeli intelektualni vijek posmatra bosansko i hrvatsko kao komplementarne i međuprožimajuće kategorije kritikovali ste i bošnjački većinski nacionalizam, kojeg, sudeći po reakcijama, bošnjačka javnost većinski ne prepoznaje: „Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih. Manifestacije svega toga u vlastitoj sredini ne prepoznaje – čast rijetkim pojedincima…“ Zbog čega bi bošnjačko nacionalno samorazumijevanje bilo lišeno istih ekskluzivističkih mehanizama koje pronalazi u okruženju?

Ni jednome od naših nacionalnih kolektiva nije potrebno da ekskluzivističke mehanizme pronalazi u okruženju, svaki ih ima u vlastitim njedrima i u vlastitoj političkoj tradiciji u posve dovoljnoj mjeri. U tom pogledu ostvaruju punu nacionalnu jednakost, nemojmo ih potcjenjivati! Samo su im pakovanja i fasade katkad različite.

Nužnost da se o svemu misli hladne glave

Oštro ste kritikovali i srpske antibosanske nasilne projekte ali ste zapisali i da je „Iluzorno očekivati „neku drugu“ Bosnu i Hercegovinu, s nekim „drugim Srbima“, bez Republike Srpske“. Pledirate za ozbiljnu politiku  „kroz dogovaranje, uzajamno omekšavanje i približavanje, svemu usprkos“. Na drugom mjestu govorite o tragičnom vakumu koji je iza sebe ostavilo curenje bosanskih Srba iz Sarajeva ili o šovinističkim izgredima sarajevskih univerzitetskih profesora od kojih je jedan javno govorio o genetskom karakteru „srpskog zlotvorstva“. Previše razumijevanja za Srbe možda iritira nosioce narativa po kojem su oni dežurni krivci za sve u BiH?

Nije to preveliko razumijevanje za Srbe, riječ je samo o nužnosti da o svemu moram misliti hladne glave, ako hoću biti vjerodostojan, ako ni prema komu drugome, onda prema sebi samomu. Ne moram imati nikakvu toplu emociju prema Republici Srpskoj, kao što i nemam, jer mi je ona sve uništila. Ali dejtonska struktura Bosne i Hercegovine je fait accompli, pa ako nam je istinski stalo do toga da se ovdje više nikada ne ratuje, i do opstanka Bosne i Hercegovine, jasno je da nikakav boljitak neće biti moguće postići osim „dogovaranjem, uzajamnim omekšavanjem i približavanjem, svemu usprkos“.

A nestanak Srba iz Sarajeva i Mostara jest nešto što je s kulturnoga i povijesnog stanovišta  duboko potresno. Srpska historija i kultura u fizionomiji ovih dviju čudesnih urbanih tvorevina, uklopljena u svakodnevni život i harmonizirana s pluralnom cjelinom tih gradova, bila je od ogromne važnosti, i s ekskluzivno srpskoga, i s bosanskohercegovačkog gledišta. Sada je to svedeno na žalobne, neprepoznatljive ostatke ostataka. Negdje sam citirao što je o tome pisao Predrag Palavestra: „Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi, ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. Srbi su sami najskuplje platili srpsku opsadu Sarajeva. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili.“ Ali to je jednako velik danak, odnosno gubitak i za Sarajevo; ono je trajno izgubilo jednu od svojih bitnih civilizacijskih sastavnica. Dvije su monumentalne studije napisane, kao dva znanstvena spomenika usred ove praznine; valjat će ih iščitavati i iznova saznavati prave dimenzije srpske historije u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Objema je autorica dr. Sonja Dujmović, jedna je objavljena (U ogledalu promjena – srpsko građanstvo u Bosni i Hercegovini 1918 – 1941), druga još nije (Sarajevska srpska čaršija 1918-1941 – između tradicije i modernizacije).

A profesorski izljevi uma i znanja? Vrlo je za intelektualnu klimu i nivo indikativna ta neodoljiva sklonost da se o društvenim strukturama govori u biološkim kategorijama, da se o kolektivitetima govori u pojmovima genetike i „genetske strukture“ – s time smo uvijek na samome pragu rasističkog i fašistoidnog govora. Naići ćete na taj govor i na neočekivanim mjestima, kao kada, recimo, ugledni sarajevski angažirani umjetnik i deklarirani antifašist piše da je „antifašizam u DNK svakog pravog Sarajlije“. Jao i avaj, ako bi netko ovaj iskaz prosijao kroz raster ovdje inače veoma omiljenih Ecovih teza o „vječnom fašizmu“!

Napokon, ima li nade za Bosnu i Hercegovinu da uspostavi održivi balans između građanskih prava i međuetničke pravde?

Ne znam ima li nade, s njome sam i inače u lošim odnosima. Ali jedno znam sigurno: bez uspostavljanja balansa o kojemu govorite, od Bosne i Hercegovine nema ništa.

Napomena: Zbog redakcijskih uzusa tekst intervjua na stranicama DW neznatno je kraćen. Ovdje donosim integralan tekst. (i. L.)

Napomena 2: Tekst se s ove stranice ne smije kopirati i prenositi bez odobrenja Ivana Lovrenovića (MJ)

Muško djetešce, rođeno pod Bistrikom, mati domaćica, otac školski podvornik, defektno, bez razvijenih ruku, s mozgom koji pulsira dijelom izvan lubanje, i licem vedrog starca, koji je ugledao čudo pa se iznenadio, babica je rekla da će živjeti kratko, da neće podne doživjeti, a bilo je to u zoru, i da u njemu duše nema, pošto je, eto, sasvim defektno, nego neka se čeka da umre, kao što ugine, Bože mi prosti, životinjica neka, ali mati ga je, jedinče svoje, prinijela prsima i podojila, nije defektno vikala je, oni su očima kolutali, nesretna mati, što ona zna, pa je govorila svome bratu Ivanu neka ide do fratara u Svetoga Ante, neka netko dođe, neka joj krsti sina, neće duša nekrštena u zemlju, ali nije Ivan otišao sve do kasnog popodneva, kada je ona drugi put podojila sina i kad mu je otac, vrativši se iz škole s posla, nadjenuo ime Kamilo, i sam otišao po fratra.

Stigao je mladi fra Janko, taman zaređen, i uplašio se djeteta, tog tijela kao iz pakla, i tog lica, trajno iznenađenog, tih očiju staračkih koje su već vidjele sve, ali je obavio obred po propisu, školski, onako kako su ga stariji fratri naučili, te je preporučio Kamila dragome Bogu, i mišlju je svojom, premda ne naglas, Bogu govorio da je ovo staro dijete, da mu se ne zna dob, ali da je i mnogo starije od nas koji ostajemo za njim.

Mati je uzela da treći put podoji Kamila, ali Kamilo je već bio mrtav, pa su ga ožalili kako je i red, a otac je uzeo crtači blok, koji je istog popodneva donio iz škole, i grafitnom je olovkom nacrtao odraslog Kamila u fratarskom habitu, kako na dlanu drži crnu pticu kos, ne vodeći računa o tome da je djetešce umrlo ne navršivši dan, da nije imalo ruke, da mu glava nije bila kao na slici, ali lice, lice je bilo njegovo, pa kad jednoga dalekog dana prekopaju i one dječje grobove na samome kraju Groblja svetog Mihovila, tamo odmah uz nevidljivu crtu iza koje počinje pravoslavno Groblje svetog Mihajla, ako kojim slučajem bude sačuvan taj crtež olovkom na tvrdome i grubom hamer papiru, neka se ljudi iznenade toj neobjašnjivoj razlici između nekoliko slabih, trulih i neokoštalih dječjih kostiju u ostacima bijelog furnira, i slike staroga fratra koji očima punim istinskog ushita i vedrine gleda crnu pticu kos onim pogledom kojim je pticu gledao prvi čovjek na zemlji.

Pročitao sam na Jergovićevom webu nekoliko nastavaka Miševa na mostu Monje Jović. Rijetko moćna proza. Dirljiva proza. Inteligentna. I pametna. Nastala je od traumatičnih događaja, govori nam o njima iz dna duše, iz prostora njezinog dubokog bola. Svoja svjedočenja razvija i u svojevrsnu poeziju. Svaki novi nastavak Miševa na mostu prodrmao je moje biće iz temelja, nekako baš onako kao što su i autoricu prodrmali ti dramatični događaji koje u njima opisuje. Ona ih je i sama preživjela, ništa nije izmislila. Umjetnički oblikovani, djeluju i nadrealno. Neke su joj ispričali i stariji, baka je posebno istaknuta, ali i preživjeli logoraši i prognanici. Monja Jović nam ih opisuje jezikom koji nikoga ne vrijeđa, koji ne iznevjerava povijesnu istinu naših prostora. Sjećanja su u tim događajima reducirana, isprana u vrelim vodama, oslobođena svakog naturalizma, iz dramatične stvarnosti preseljena u uplakane oči djece i odraslih kojima je potrebno razumijevanje i spas. Miševi na mostu Monje Jović opisuju stradanja nedužnih i prognanih, opise kontrolira disciplina prozne rečenice, oplemenjene duhom, njime osnažene i za poetski život. Nedužnim i prognanim, nažalost, prenaseljeni su svi naši povijesni prostori i u davnim i u nedavnim vremenima. U prenesenom smislu, ima ih i u našim sjećanjima, skrivenih ispod zavoja poput živih rana, i na Kordunu, i na Kozari, i u Jasenovcu, Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Bosanskoj Posavini… Svu prljavštinu zla jezik priča Monje Jović prepušta vodama u kojima je zlo ostavljalo svoje otrove, na površini iznad njihovih tokova konzerviran je njezin autentični reljef kao opomena i grijeh. U taj njezin jezik udahnut je duh oprosta i za njegova počinitelja čak i onda kada stradalnik od bola jeca, boluje i trpi. I još je jedna bitna odlika Miševa na mostu Monje Jović: nisu svi nastavci ovih njezinih potresnih priča pisani isključivo jednim jezikom, srpskim, ekavicom, ima ih i u hrvatskoj ijekavici, u jeziku njihove autorice brutalno istjerane iz njega. Živ je u njoj baš onda kad svjedoči najbolnije vrijeme svog života, pomiješan je s onim u koji je preseljena sa svim svojim sjećanjima u posve novi svijet.

Uz novi nastavak Miševa na mostu Monja Jović je na svojoj face stranici napisala:

“Početak avgusta 1995. odveo me na jedan most na kom je bilo mnogo ljudi među kojima sam tražila svoje. Sunce je peklo i spolja i iznutra; a panika tresla most. I zato ja ne volim početke avgusta evo već dvadeset i pet godina. Gledam da kroz avgustovski početak nekako protrčim, a znam da on gleda za mnom, uvek.”

Suočena sa strahotama, djeca odrastaju preko noći, sazrijevaju naglo, postaju starci čija kosa sijedi, čiji um preuzima energiju mudraca koji ne pozivaju na osvetu. I dok stradaju, oni jednako mole mir, sanjaju travku iz zemlje s koje moraju otići. 

Jergović je njezin novi nastavak na svojoj stranici popratio i ovim rečenicama:

„Sutra je august, pravo je vrijeme za novi nastavak Miševa na mostu. On govori o rađanju nove djece i o tome kako mrtva djeca ulaze u živote živih, i onda više neće van…“ 

Ne mogu van, iz istine, čiji se ni mrtvi ni živi ne smiju zaboraviti. Jadna djeca silom izmještena. Nagrađena pričama čija gorčina potresa i najtvrđa srca. Čiji me svaki novi nastavak vraća i onoj uplakanoj djevojčici u koloni prognanih Vukovaraca, unesrećenoj djeci Srebrenice, Sarajeva, Bosanske Posavine… Vraćaju me i uvjerenju da će naraštaj njihove autorice zauvijek sahraniti zlo, izgraditi svijet bez mržnje i osvete. Bože, usliši tu njezinu molitvu! Amen i amin.