Vidiš ove tu duboke zimske cipele, govori mi naš šuster, i pokazuje na starinske, dobro očuvane, namazane i uglancane muške bakandže, kakve su još uvijek moderne u naraštaju naših djedova.

Rekoh, vidim.

A znaš li čije su?

Otkud bih znao?

Prošle zime, dok si bio u vojsci, dogodila se tu, na Mejtašu, nesreća. Tamo od škole naišao mercedes, službeni, crni, nije brzo ni vozio, možda šezdeset na sat. Ja sjedim ovdje gdje i sad sjedim, vidim auto, a vidim i čovjeka sa šeširom i kišobranom, stariji gospodin, kako ne gledajući iskorači na kolovoz. I kako sam ja viknuo, kao da će me on čuti, tako ga je digao u zrak, pa prebacio preko haube. Nije to bio neki udarac, nije bio ni neki let, ili mi se tako čini jer nikad prije nisam vidio kako auto udara čovjeka. Ostao je ležati, odmah ispred taksi stajališta. Istrčao vozač, hvata se za glavu, viče nisam ga vidio, nisam ga vidio. Ja ostavio dućan, govorim ljudi, ne dirajte ga, ako je kičma, kao da ljudi ne znaju, taksisti, oni to najbolje i znaju.

Dođe hitna, bogme, ni deset minuta nije prošlo, zgrabiše ga, baciše na ona nosila kao vreću, i odoše. A milicije još nema. Kad su stigli, morali smo im objašnjavati šta se dogodilo. Onaj jedan viče, prijeti, baš kao da smo mi krivi što je hitna unesrećenog odnijela s lica mjesta i što su uništili sve dokaze. Za šta, bolan, dokaze, pa nije atentat na Kennedyja!

Osta kišobran, nadvoje prelomljen, ko šibica. I ove cipele, deset metara jedna od druge. Uredno svezane. To mi je čudo: kako auto čovjeka izuje iz ovakvih cipela? Jedino šešir nismo našli. Nigdje šešira, tražili smo ga cijelo jutro. Nije ga valjda neko ukro. Šta će mu čovjekov šešir?

Uzeo sam cipele, donio ih u radnju i tu ih postavio, na stalažu s obućom po koju niko nije došao. Ko god uđe, zagleda tu stalažu, nešto kaže, komentira ljude koji zaborave na svoju obuću, ili im se nešto dogodi, pa ne dođu.

Nazvao sam bolnicu, upitao za čovjeka, kažu živ je, u komi. Nazvao za pet dana, pitaju me jesam li kakav rod, slažem da jesam, kažu nije dobro, ali nikad se ne zna, možda se probudi, možda se ne probudi. Zvao sam opet za mjesec dana, rekli su mi otprilike isto. Poslije više nisam ni zvao.

Cipele sam najprije premazao i dobro ih uglancao, da mi ne sramote radnju. Poslije mi nešto dođe, jedan dan kad nisam imao posla, udarih im gume na potpetice. Onda, nakon par dana, vidim stanjila se pertla da desnoj, samo što ne pukne. I promijenim pertle. Slučajno sam imao takve iste.

Rekoh, bit će čovjeku drago, ako dođe po njih.

I onda ljetos, eto ti onog malog Blaženkinog, s vrha Kevrinog potoka, znaš onaj za kog se govorilo da je ko mlad bio prvak Jugoslavije u hrvanju, i odmah na ove cipele:

Čije su ti ovo kundure?

Pita on, a svaka veća od njega.

Ja mu rekoh.

Ih, neće ti taj doći. Umro je on nakon dvije sedmice kome. Ja mu sastavljao protokol u bolničkoj mrtvačnici.

Dobro, rekoh, ali bih te zamolio jednu stvar: nemoj to više govoriti u mojoj radnji. Ni sad, ni bilo kad. A ako ti je do komšiluka, nemoj to govoriti ni izvan radnje. Najbolje ti je da tog čovjeka i ne spominješ. A zašto bi ga i spominjao…

Hajde, bolan, što se odmah ljutiš, nisam ja kriv, umiru ljudi.

E, vidiš, meni kad neko kaže nešto tako kao umiru ljudi, ja bih mu glavu otkinuo!

Govori mi naš šuster, ja gledam cipele, neću ih dirati. 

Имао сам пријатеља, драгог пријатеља.
Дијелили смо добро и зло,
При чему је сваки, штитећи другога,
Терет зла радо узимао на се.
Ништа нас није могло раставити.

А онда је наједном избио рат
За који је окривио сусједне народе,
И још неке, све осим свога.

Чим је запуцало отишао је под шатор
Новог народног вође,
Ја остадох сам, ни на чијој страни.

Затим је стао да ми спочитава
Неопростив недостатак патриотизма,
Одапињући вербалне стријеле
Умочене у крв нашег побратимства
Која је почела да се хлади.
Похрањивао сам их у тоболац свог срца,
Све док ми срце није препукло.

На крају је почео да ме приказује
Као ратни трофеј у праведној борби
За коју је добио највиша одличја.

С њима је и у гроб легао,
Ожаљен као велики син народа.

Мир његовој напаћеној души!

U komandi grada u posljednje su dvije ratne godine bila dvojica pukovnika, Bauer i Matić.

Nisu se podnosili, onako kako je, valjda, i prirodno da se ne podnose dvojica muškaraca s istim činom.

Pukovnik Bauer podrijetlom bio je Austrijanac, domaći čovjek, iz dobre činovničke kuće, major u starojugoslavenskoj vojsci. Pukovnik Matić, ustaša-povratnik, rodom iz Gorskog kotara, slabo obrazovan, ali vrlo inteligentan, jedan od onih koji cijeloga života prirodno teže propasti, i nizašto drugo osim za propast nisu spremni.

Pukovnik Bauer bio je visok, plavokos čovjek, vedre naravi, i rado se ogledao u očima čaršije. Pukovnik Matić radije je ostajao neprimijećen. Bio je prosječne visine, neupadljiv, tamnokos, sumoran.

Bauer potiho je pomagao partizanima. Ali kako se primicala propast, ili bolje rečeno preokret, kako se primicao trenutak kada će svi, kao pred Bogom i pred strogim školskim učiteljem, ispovijedati gdje su bili i što su radili u ova ratna vremena, tako je to njegovo bilo sve manje potiho. Zapravo, svi su znali što Bauer radi.

Znao je i Matić, pa je šutio.

Bauer je imao sina jedinca, gimnazijalca i odlikaša. Mladića nesretnog što mu je otac ustaški pukovnik. A kako se preokret bližio, bivao je sve nesretniji, pa je odlučio da učini nešto veliko, nešto što će ga iskupiti u očima drugova i drugarica, jer će im pokazati da on nije kao njegov otac.

Uhvaćen je s lecima na kojima je bila petokraka zvijezda.

Prijetila mu je smrtna kazna.

Tad Matić nudi Baueru ovakav dogovor: potpisat će niz od sedam zapovijedi, kojim se u protekle četiri godine naređuju likvidacije ili transporti u koncentracijske logore državnih neprijatelja, kao i odmazde nad njihovim obiteljima, a on, Matić, pobrinut će se da Bauerov sin pobjegne iz zatvora i sretno stigne u šumu. Sve je već gotovo, mrtvi su već mrtvi, logoraši su u logorima, tako da će njegov potpis biti samo formalan.

Druga je mogućnost, Matić govori Baueru, da mladić bude suđen na smrt, i možda posljednji likvidiran pred ulazak partizana u grad i uspostavu nove vlasti, a da on, njegov otac, od te vlasti i od naroda, jer narod je prevrtljiv, bude prihvaćen kao pravednik, premda to, naravno, nije, jer se nesretni dječak ne bi igrao s petokrakama da nije imao oca ustašu.

Natočio mu je rakiju, stavio pred njega kutiju s cigaretama i ostavio Bauera da razmisli i da do večeri odluči.

Pukovnik Bauer nije dugo razmišljao.

Dnevnik jednog penzionera/93

Pogovor za knjigu “Za svojim pjesmama”

Petar Gudelj snažno je ukorijenjen čovjek. Što bi onda mogla biti definicija tradicionalista. Samo što su njegovi korijeni višestruko porazmješteni. Jedni su oni prvi, imoćanski i biakovski, od zmija, kamenjara i jama u kamenjarima, od porodičnih i rodovskih priča i legendi, koje se prenose i u koje se vjeruje više nego i u jednu povijest, više nego i u jednu vjeru. Drugi su, ne gledajući po vremenima izrastanja, oni srednjodalmatinski, tamo oko Baške Vode, s pogledom na Hvar i Brač. Treći Gudeljevi korijeni su zagrebački, tamo od sjevernih, podsljemenskih padina, pa istočno, do Maksimira. Četvrti korijeni oni su iz kojih je nicao u biološki i intelektualno najsnažnija muška doba, i iz kojih je nicao najduže, birajući za samoga sebe mjesto, način i vrijeme kakvo nikada, nijedan hrvatski pjesnik nije za sebe osvajao, jer nijednome takav privilegij nije bio omogućen. Uvrstit će ga, u to vrijeme još uvijek relativno mladog pisca, najznačajniji povijesničar suvremene srpske književnosti Predrag Palavestra, u svoju kapitalnu knjigu “Posleratna srpska književnost 1945.-1970.” napomenuvši da je Petar Gudelj “hrvatski pesnik koji deluje u srpskoj književnosti”. U toj beskrajno elegantnoj formulaciji, koja zvuči kao počast i kao nagrada kakvom nije čašćen nijedan drugi hrvatski pjesnik, a mnogi su živjeli i umirali od ljepote i od jada u Beogradu, kao da se čula ponuda, koju Petar Gudelj nikad nije prihvatio: dođi, pristupi, budi, vrata su ti uvijek otvorena… Ali, isto tako, on nikad nije čupao nijedno svoje korijenje, njegujući svoju višeukorijenjenost kao najveću vlastitu dragocjenost. Po načinu na koji je to činio, i po dosljednosti, jedinstven je u hrvatskoj književnosti našega vijeka.

Opsesivna tema njegova dijarističkog teksta upravo su ti korijeni. I dugi niz nesporazuma i nerazumijevanja koji proizlaze iz nesposobnosti hrvatske kulturne i književne zajednice da razumije i prihvati pjesnika i njegovo djelo. A njemu je do tog prihvaćanja neobično stalo, kao dječaku do pravde u igri, i nikako se i nikad ne miri s nesposobnošću komesara hrvatske književnosti da pročitaju ono o čemu on piše. A nesposobni su po svojoj naravi iz dva, Gudelju teško shvatljiva razloga. Jedan je književni i čitateljski, drugi je socijalni i antropološki. Ovoga pjesnika oni ne mogu razumjeti ni jasno pročitati, jer je tematski inventar njegova pjesništva u radikalnoj opreci s pjesnikovim stilom i načinom. Ustvari, ta opreka postoji samo u njihovim glavama, jer naprosto nisu navikli, na takvo što u pjesništvu svoga jezika nisu nailazili, da pjesnik piše o ruralnom zavičaju, ali načinom koji je istodobno svevremen i moderan, načinom koji je avangardan. Još bi ga nekako i podnijeli da je rudimentarni deseterački guslar, koji gusli po zavičajnoj i domovinskoj žici, ali on nikada i nikako nije to. Drugi se razlog tiče nečega što je više Gudeljeva nego njihova mana: on naime ne želi prihvatiti da su Antologija i Akademija u Hrvata, barem kada je poezija u pitanju, dva zatvorena salona, u koje se ulazi na osnovu društvenog dogovora, ili dogovora koji Pjesnik sklapa s Antologijom i Akademijom, ili s njihovim visokim komesarima. Ništa od toga nema veze s onim na čemu Petar Gudelj tako svesrdno insistira, i što mu, kad ne uspijeva, a uglavnom ne uspijeva, crpi svu njegovu životnu radost, ništa od toga nema veze s vrijednošću i značajem pjesnika i poezije koji ulaze u Antologije i Akademije. U toj stvari najgore prolaze upravo oni koji se uzdaju u svoj tekst i samosvjesno se ohole svojim talentom. Nama talent ne treba, nama treba bonton. A Gudelj nije pjesnik bontona.

Njegovi dnevnici, oprezno naslovljeni “Za svojim pjesmama” razabiru vrijeme između 22. siječnja 2004. i 28. listopada 2019. Započinju dopisivanjem s Jelenom Hekman, oko objavljivanja Gudeljevih izabranih pjesama u Matici hrvatskoj, do kojeg neće doći, a završavaju snom o Gudelju, pjesnika Ibrahima Hadžića, te ustvari Hadžićevom fusnotom uz san, i u njoj, u cijelini citiranom, jednom Gudeljevom pjesmom. U tom zadnjem nadnevku, ili u zadnjem dnevničkom fragmentu, pošto knjiga i nije koncipirana u nadnevke, nego u naslovljene tekstove, kojima je svakom u dnu upisan datum, sve se tako sažima u san drugoga, u pjesmu, u događaj iz pjesme, i u posljednju riječ u knjizi: smrt! S uskličnikom.

Tih petnaest godina pjesnik je proživio u Hrvatskoj, u Zagrebu i na jugu. Objavljivao je pjesme, u velikom broju i u opsežnim tomovima, uglavnom kod Školske knjige. Velikim dijelom te su pjesme bile pisane u prethodnih pet desetljeća, ali je neočekivano mnogo i onih koje nastaju u dvijetisućitim. Petar Gudelj vrlo je rano pronašao svoj glas i tonalitet, i postavio tematski okvir, unutar kojeg će se do danas kretati. On je pjesnik zadivljujućeg kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkoga djela, kakva je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Ujevića.

Ali jednom će Gudelj iskočiti iz toga svog okvira. Učinit će to knjigom “Europa na tenku”, koju je objavio u ediciji “Nova”, beogradskog grafičkog dizajnera i prvog pravog jugoslavenskog nezavisnog izdavača Slobodana Mašića. Bio je to neki drukčiji Gudelj, ali i neka drukčija knjiga, proročanska, aktivistička i rugalačka na način Zbigniewa Herberta, čiji se odjek širi kroz vrijeme, i o kojoj bi tek valjalo pisati, i kao o poetskoj i estetskoj činjenici, i kao o društvenom, povijesnom i antropološkom artefaktu. “Europa na tenku” jedna je od nekoliko najvažnijih hrvatskih knjiga o ratu 1991, i jedina koja je napisana i objavljena prije tog rata, godine 1987.

Ovi dnevnici mogu nam biti važni i po tome što se u njima razotkrije ponešto od Gudeljeva puta do pjesme. Događa se, naime, da on napiše pjesmu pišući nešto drugo. I ta je pjesma unutar sebe precizno ritmizirana i ugođena, premda se prostire od margine do margine. On je pjesnik i kad to ne pokušava biti, i kad mu uopće nije do toga. Ustvari, ne ide to da se kaže da Gudelj pokušava biti pjesnik, jer on to naprosto uvijek jest.

On neprestano stvara svijet, tako što ga ispisuje. Ili tako što ga opisuje. Ono što on jednom opiše, to s njegovim opisom počinje da postoji. Nije ga prije bilo. Zanimljivo je i uzbudljivo čitati njegove opise Zagreba, jer grad najednom biva isto onako mitski i pun u doživljaju, kakve su i Biakova i Imota.

Ovako to ponekad izgleda:

“Puše, ljulja se drveće. S jednog javora, ispred Doma sportova, curi zlato. 

Jȁvōrā ima u Bijakovi: jedan im kralj. Kraljuje u Staroj Vlaškoj: grane raširio do Lastova i Visa. U njemu se legu gromovi, pod njim planduje planina. Sve do potkraj osamnaestog stoljeća, Turci i Mlečani iz njega točili zlato.”

To je Gudelj vidio zadnjeg dana u rujnu 2019. I sad ti misli da nema kralja javora koji grane širi sve do Lastova i Visa! Pomisliš li, slobodan si od poezije i od svih njezinih posljedica. A na neki si način slobodan i od života. 

Ili ovako: “Prekinula se tvoja veza s ovim svijetom. Mobitel ti noćas pao sa stola.” U ovoj gudeljevskoj ironičnoj figuri postoji nešto što je od ironije važnije: mobitel osim što poprima obilježja svete sprave, ili svete zvijeri, koja uspostavlja i održava čovjekovu vezu sa svijetom, uspostavljenu preko stotinu samoća, što se sve može tumačiti kao pjesnička ironija, u Gudeljevoj je predodžbi, u tom malom noćnom incidentu, mimo svake ironije poprimio osobine živoga. Nije on javor ni golubica, ali i tako beznadno nov i suvremen, i on teži tome da bude živ. Kao što je sve u Gudelja živo, jer sve ima legendu o sebi. Pa kao što se po toj gudeljevskoj metodi postojanja mogla do zastrašujućih razmjera razviti legenda o tenku, sve prativši neumitnu logiku legendarizacije i povijesne ritmove civilizacije, one globalne i ove lokalne, tako je sasvim vjerojatna i legenda o mobitelu. Makar samo ova, u dvije citirane rečenice.

Gudeljevi su dnevnici pisani uglavnom u drugom licu, tako da se on sebi obraća, češće sa žalom, rjeđe i s prijekorom, sve u nekom živom i žustrom dijalogu, koji teče tako što onaj kojem se obraća samo šuti, nikad i nigdje ne progovara. On ima tu sposobnost, taj dar, da se, nadvijajući se nad svijet, i nad svakom stvari na tom svijetu, nekako prirodno nadvije i nad sebe samog. Tako je književno efektnije, a tako je, možda, i lakše. Promatraš se kako stariš: “Gubiš oči. Dvije godine, ili tri, ne ideš na pregled u »Svjetlost«. Sve se nadajući da će ti ovo malo vidovite vodice u košta- nim kȁmenicama potrajati do kraja života: nije daleko kraj. I slijep možeš stići, rukama pipajući zid. Rojevi crnih mušica i krilatih zmijica, kad stisneš i kad otvoriš oči. Slova se sliva- ju, teku, pȕnē lokve, pa moraš treptati, spašavati, kapcima i trepavicama vaditi utopljene riječi.” U ovih nekoliko rečenica opet staje sva Gudeljeva poetika. A nehotice! Samo mu je bilo da se požali da mu slabi vid. I onda od toga nastane ovo malo čudo.

Opet ga hvalim. Što je, možda, i u skladu s pogovornom prigodom. Ali ne bih ga htio hvaliti, nikada takvo što nisam poželio. A ni on od mojih laudi ne bi mogao imati nikakve fajde, osim što bi mu došle kao loš lijek, bolje reći kao otrov za samosažaljevanje. Istina je, možda, da ono što govorim samo zvuči kao hvala na račun Petra Gudelja i njegove poezije. A riječ je o nečemu posve drugom.

Na jednom mjestu u knjizi, neću ga citirati, nego ću ga navesti ovako po sjećanju, jer će to s moje strane biti istinitije, Gudelj u trenucima rezignacije i očaja kaže da ga i Ivan Lovrenović, pobornik njegova pjesništva do kojeg on u ovih petnaestak godina najviše drži, možda toliko hvali samo zato što se na taj način inati s cjelokupnom hrvatskom književnosti. A jedva koju stranicu zatim, nešto slično, iz istog osjećaja, ustvrdi i za mene. U Lovrenovićevo ime ne bih govorio, premda znam da nije neki inadžija, ali za sebe ću reći da je ovako: ne znači mi previše administracija hrvatske književnosti i kulture, i ne bih rekao da mi je do nje osobito stalo, ali o Hrvatskoj ako je riječ, ja ne samo da nisam sklon izjednačavati ovu zemlju s bilo kojom od njezinih mnogobrojnih administracija, nego ne mislim da je važno kako Petar Gudelj stoji kod tih administracija, jer ono što je zbilja važno, i zbog čega, uostalom, pišem ovaj tekst, jest da je Hrvatsku, onu do koje je meni stalo, Petar Gudelj napisao, kao jedan od onih nekoliko njezinih pjesnika i pisaca, i kada u Hrvatsku gledam, u njen jasen, u more, u kamen, u golubicu, u tenk i u mobitel, ja sa zahvalnošću gledam u nešto što je stvorio Petar Gudelj. O tome je, naime, riječ.

S Nadom, kafekuharicom u Direkciji željeznica, Franjo razgovara nalakćen na kuhinjski prozorčić.

Vrlo su glasni, premda on nije glasan čovjek, tako da se rijetki gosti u direkcijskoj menzi međusobno zgledaju.

Nekoliko dana kasnije u kancelariju mu ulazi krupan, koščat muškarac, izrazitog crnogorskog naglaska, pokazuje mu službenu legitimaciju, i odvodi ga.

Ispitivanje traje u spremištu za kante i metle.

O čemu ste razgovarali?

Je li vam poznat stav madžarske partije o drugu Titu i našoj narodnooslobodilačkoj borbi?

Godina je 1948.

Poslušao je drugarski savjet i s kafekuharicom Nadom nije više razgovarao na madžarskom o rđavim državama i o sinovima koji im se nisu vratili iz rata.

(Čitajući poetski rukopis “Belkisa”)

Goran Samardžić, jedinstven i neobičan prozni pisac i pjesnik koji podjednako pripada i beogradskom i sarajevskom književnom krugu, ima onu vrstu istinskog talenta da nikad i nikoga ne mora oponašati i kopirati, ili, pak, prepričavati; to je, jednostavno, onaj pjesnik koji svakom pjesmom šalje, između ostalog, i poruku da pisanje nije za svakoga, i nije za onoga kome se nije toliko toga izdešavalo u životu ružnog i neružnog. A prije svega nije za onoga kome nije direktno s neba spušten dar u naručje, dar kojega valja nositi.

Iako, po mnogima, najbolje što je izašlo iz pera Gorana Samardžića jeste njegov roman “Šumski duh” – ja ne mislim tako.

Iako nemam niti jednu primjedbu na tu knjigu niti bih znao kako bih drugačije pisao o onome o čemu on govori u “Šumskom duhu”, ja duboko vjerujem da je većina Goranovih pjesama nadrasla “Duha”, a tu su i novele koje već skoro trideset godina čitam sa posebnim uživanjem.

Danas sam imao privilegiju čitati najnoviju Samardžićevu knjigu poezije u rukopisu “Belkisa”, posvećenu njegovoj, nedavno preminuloj, majci Belkisi.

“Ja fleke više ne pravim,
O ne pravim
Same se prave
I lijepe po meni
Ko etikete na sniženju.”

(PISMO HARVEYJU WEINSTEINU)

Evo kako se svjedoči o vremenu gdje je devalviralo sve što se ljudskim zove. Nevidljive etikete se svakodnevno lijepe po najsvjetlijim ljudskim vrijednostima.

Iz iste pjesme:

“Ti valjak – ja pero.
Ti đule
Ja meka teniska loptica
Zarasla u tri dana brige i brade.”

Ljudska naivnost, zatečenost, uspavanost pred gorkom sudbinom namijenjenoj jednom prostoru zemaljske kugle pretvara se u mekotu teniske loptice.

Evo pjesme “Red” u kojoj je, tako se doima, Samardžić izlio sve svoje emocije, svoju dušu, iako se bojim da je ne oskrnavim svojom analizom i prepričavanjem, ipak je objavljujemo:

Red

Još malo majko.
Strpi se u toj mračnoj stalaži
Gdje su te ubacili golu i bez zlatnine.

Ja sad pričam s tvojim ostacima
Nadnesen ko znak pitanja
Nema nam rastanka.

Pupkovina je tanja od konca za zube
Il lastiša kojeg si preskakala ko mala.
Ne boj se mama.
To te samo sin drži za ruku dok mu od nje
Ne ostane gola rukavica.

Mi smo ti isto ono dijete i ista ona majka
Što zaheftani odlaze i u WC
Puštajuć vodopade za sobom.

Jedno lijepo i skladno čudovište
Za kojim su se ulicom zakretali
I najpristojniji.

Šaputalo se po gradu
Lijepa ko ti, voljen ko ja.
Tupe makaze bjehu u babice
Dok nas je razdvajala
I mislila svoje misli.

Ne boj se dušo
Samo polako
Kroz pamuk i lišće.

To su ti livade, ma to su ti livade
Pune nasmijanih patuljaka
S licem ostarjelih beba.
I cvijeće, pa da i cvijeće
Kud bi mi bez njega. 

Teolozi lažu
Filozofija sumnja
A ja očajan nagađam.
Prisutna na pijaci u pozorištu
Na baletskim vježbama s visuljkom na boku,
Mnome.
Radimo špagu i propinjemo se do plafona
Dok nam prsti ne poplave.

Nikad na me kandža samo šapica
Samo šapica majko.

Ne boj se više.
Pa ti si samo ono dijete
U bundici i kapici s fotografije iz četrdesete
Što s loptom pod miškom čeka svoj red.

Svoj red.

U drugoj strofi imamo “znak pitanja” izoštrena poetska slika i simbol koji nam osvjetljava svu našu zapitanost o postojanju u kosmosu.
Poziv svojoj majci koja nepomično leži je zapravo pokušaj da se prodre do njenih čula da se još jednom, kao ono davno preko pupkovine, uspostavi ona veza koju ništa, osim smrti, ne može raskinuti.

Krik ili, pak, šapat “ne daj se mama” je ohrabrivanje, istiskanje iz sebe zadnjih atoma snage ne bi li ovim sinovljevim bolnim zovom preturio i u crni ambis sjurio smrt.

Pupkovina je tanja od konca za zube
Il lastiša kojeg si preskakala ko mala.
Ne boj se mama.

U ovoj strofi imamo prožimanje poređenja i metafore: Poređenje – “pupkovina je tanja od konca za zube” i
“To te samo sin drži za ruku dok mu od nje/Ne ostane gola rukavica“ – metafora kao najsnažnije stilsko sredstvo beskrajne pjesnikove mašte. Cijela pjesma je jedno slikovno polje zasađeno cvijećem duše koja se cijepa pred mrtvom majkom.

A da je poezija moćno izražajno sredstvo govore nam i ovi stihovi:

Tupe makaze bjehu u babice
Dok nas je razdvajala
I prevrtala svoje misli.

Pjesnik skenira situaciju i u jednom mikro iskazu obasja cijelu prirodu ljudi, aktera u događaju; ono što je jednom sveto, drugom  je sporedna stvar i rutina. I tako do u nedogled.

I, kako kaže Hugo Friedrich, njemački romanopisac i književni teoretičar: Moderna je lirika nalik velikoj, osamljenoj, nikad slušanoj bajci; u njezinu vrtu ima cvijeća, ali i kamenja i hemijskih boja – plodova, ali i opasnih droga;  naporno je živjeti sred njezinih noći i pod njezinim ekstremnim temperaturama…

Ima li ekstremnije temperature od saznanja da pred tobom leži tvoja mrtva majka koja zauvijek nestaje sa ovoga svijeta i ostaje da živi jedino u sjećanjima.

Naslov “Red” je znalački i s puno senzibiliteta i tuge odabran, jer – svi smo u dugom redu, iz kojeg, jedan po jedan, nestajemo.

A evo pjesnikovog dijaloga sa prijateljem iz Beograda poslije majčine smrti koja govori i o filozofiji života i mudrim prešućivanjima loših vijesti.

PISMO JOCI (1961–2020) U BEOGRAD

Sutra brate Jovane ustaje
Umiva se i pere zube
Jedno siroče
Od 60 leta.

Puši, pije i poplakuje.
Učestvuje malo poljuljano
I dalje u životu.

U zemlji rata, grobova
I masovnih silovanja
Najzad nešto
Što me se lično tiče.

Umrla mi majka Jole.
Ovaj bol ovde tolko ne važi
Pa nek me tamo sačeka.
Dolazim da se isplačem.

PISMO JOVANA IZ BEOGRADA

Žao mi je Gogo.
Znam koliko ste bili vezani.
Ja Saveti neću ništa da govorim
Da ne pomisli da je
Došo i na nju red.
Nismo samo ti i ja vršnjaci
Već i naše majke.

Ima se još mnogo toga reći o poeziji Gorana Samardžića. Možda je najbolje ostaviti čitaocima da oni sami pronađu još onih zlatnih zrnaca u ovom rukopisu onoga dana kada bude preselio među korice knjige.

Često razmišljam:

poezija se piše, poezija se čita, poezija se živi… A, eto, poneko se osmjeli da o njoj ponešto i zapiše.

Otkako sam krenuo u gimnaziju svakoga petka, oko podne, odlazim ocu na kliniku, po džeparac. Idem na glavni bolnički ulaz, portiri me već znaju, pozdravljam, krajem oka zagledam bolnička kola, vozila hitne pomoći koja dovoze teške bolesnike, registarske tablice na njima, sivi prljavi kombi, koji se zaputi od mrtvačnice pa kruži po bolničkom krugu, svu tu gužvu koja često nastane petkom, zatim nastavljam pravo, kroz park, koji su kao i sve drugo projektirali bečki arhitekti, pa pokraj urologije, kirurgije i bolničke kuhinje, oko koje se vazda širi nepodnošljiv vonj, i uzbrdo, uz psihijatriju, stižem do novih montažnih zgrada i do Prve interne. Vjerojatno sam na tom putu nešto i zaboravio, prošlo je vrijeme, trideset je godina prošlo, možda i više, otkad tu ne prolazim, otkad se kao zdrav čovjek ne krećem bolničkim krugom, u kojem se živi kao u nekoj drugoj zemlji, u kojem vladaju pravila druge države, a ne ove naše…

Očeva klinika od početka osamdesetih u toj je novoj prizemnoj građevini. Ranije je i ona bila u starim habsburšim bolničkim zgradama, visokih stropova i plitkih stuba, tako da bolesnicima nije teško penjati se. Nakon što se uđe kroz široka staklena vrata, odmah se skrene desno, i nakon devet i pol koraka s obje strane zida redovi su novih školskih stolica, na kojima ispred ordinacije sjede bolesnici u pidžamama. Zašto su tu, zašto nisu u svojim posteljama, zato da bi se kretali, da bi se nešto događalo, da bi se stvarala iluzija života. Za njihovim leđima zid je obojen masnom svijetloplavom bojom, malo do iznad visine prosječno visokog čovjeka. Higijensko je to pravilo koje vlada u svim bolničkim zgradama na Koševu. Do propisane visine zidovi su na hodnicima i u većini bolesničkih i liječničkih soba i ordinacija premazani masnom bojom. Mijenja se samo ton, prema volji glavnog liječnika mijenja se boja boje. Ocu je najdraža plava, pa je naložio da se u njegovoj bolnici zidovi boje masnom svijetloplavom bojom. 

Iznad tanke crvene ili smeđe crte, koja ponegdje više i ne postoji, jer nema više vještih soboslikara, lijeni su, neodgovorni, ne obave do kraja svoj posao, bijeli su, svježe okrečeni zidovi. Otac insistira da se svakoga proljeća kreči. I to je malo, nedovoljno. Na čovjeka užasno djeluje kada leži u bolnici i gleda u garavi zid. A garež se ovdje sa svih strana skuplja. Premda su svud radijatori, još uvijek se govori parno grijanje, godinama kasnije to će zbog nečega postati centralno grijanje, garež se skuplja po zidovima, i iznad radijatora. Kao da iz njih dimi.

U starim bolničkim zgradama stari su i radijatori. Veliki, masivni, visoki, zaobljenih unutrašnjih i vanjskih rubova, nalik Golemovim, Guliverovim, Ribecalovim rebrima, radijatori neusporedive i pretjerane bolničke toplote, radijatori nestalog carstva, koje se širilo od Zelenike do Lavova, ehej majčin sine trebalo je sve to ugrijati, radijatori koji su se probijali kroz najhladnije sarajevske zime, kao da ni njih nema, kao da ni tih zima nema, i grijali su ljude koji su se hladili od straha, od svoje bolesti i od smrti, grijali su ljude koji su se hladili od nedostatka sunca, onog nebeskog, ali još mnogo više od nedostatka metafizičkog sunca, koje će ih ogrijati na ovoj pustoši, u ovom Sibiru, u ovoj nigdini zlokobnih latinskih dijagnoza, gdje i zdravlje ne zvuči kao zdravlje, nego kao još jedna teška, smrtonosna bolest.

U očevoj zgradi radijatori su novi, slovenski, s jedva vidljivim rebrima, tek malo veći od radijatora po stanovima. Dva su u redovima iza stolica, svaki s po jedne strane. Zimi iza tri stolice za kojima je radijator nitko ne sjeda, tako da se stvore rupe, kao u vojničkom stroju. Ali ovdje ne vlada vojna nego bolna disciplina. I otac se ne ljuti kada je zima i kad su rupe ispred radijatora.

Na stolicama s obje strane hodnika sjede bolesnici. Jedni naspram drugih, zagledani jedni u druge, na metar i pol, dva metra, možda dva i pol metra razdaljine. Tako da bi se mogli lijepo gledati u oči, kada bi se gledali u oči. Ali oni gledaju negdje mimo. Ili ne gledaju nigdje. Za svakog od njih svi drugi su slika, svi drugi su prizor njegove nesreće, plakat na zidu, film. Drugi ne postoje. Postoji samo bolest, koja im razjeda krv, sistemska bolest, bolest u kojoj se poremete zadane formule života, kao kad se pomiješaju programi na televizoru, i sad bi te formule trebalo nanovo srediti.

Lica tih ljudi, uglavnom muškaraca, jer žena je vrlo malo, zelenkasto sive su boje. Ustvari, ta boja je između bijele, kao što je bijeli list u onim najjeftinijim školskim bilježnicama od slabo prerađenog papira, u kojima se vide tragovi mrtvog drveta, i sivkasnog lišća kestenovih stabala na putu prema bolnici. I skoro sva imaju istu boju. Zašto svi imaju istu boju, pitao sam ga jednom. Ne znam, začudio se, njega nije zanimala boja kože njegovih pacijenata, ali pretpostavljam da je to boja terapije. Ti si pjesnik, rekao je, ti postavljaš pjesnička pitanja. Bilo mu je neugodno. Možda je mislio da su moja pitanja glupa, a možda je shvatio da se jednom trebao zapitati oko boje lica svojih pacijenata. Bio je dobar liječnik, i bio je dobar čovjek, ali nije bio dobar otac i imao je tu potrebu, kojom me na mene podsjeća, da istovremeno bude i nešto drugo, a ne samo liječnik. I onda je gledao što su drugi, i bivao je pomalo kao oni. Htio je planinariti. Skijao je. Pokušavao je obilaziti kavane. Imao je prijatelja Marija, pijanca koji će umrijeti od ciroze. Ali nije mu išlo. Imao je prejaku grižnju savjesti da bi postao birtijski čovjek. A onda je uz mene počeo pisati pjesme. Angažirane, političke, u starinskom ritmu, u melodiji i u glagolskim vremenima međuratnih školskih čitanki. Zatim bi našao nešto drugo, nekog drugog u koga bi se ugledao. Bio je savršen liječnik. Liječnici ne primjećuju ono što je za bolest sporedno. Boja lica u bolesnika koji boluju od leukemije.

Njihove šake, koža njihovih šaka nije se razlikovala od kože njihovih lica. I to je bila njihova zeleno-siva, samrtno-bijela put. Kao u crnaca, kao u Kineza. Bolesnici na očevoj klinici jedan su narod, jedna rasa. Rasa šutljivih i pomirenih. Rasa neutvrdive boje očiju. Njihove oči bile su kora kestenovih stabala na putu prema bolnici. Kakve boje je ta kora? Ne znam. To nitko ne zna. Nemoguće je to znati, jer je njihova struktura kvrgava, zasuta garom i prašinom, pa je teško govoriti o boji. Oči bolesnika imaju istu tu kvrgavu strukturu, njihove su oči pune prašine. Kako je to kad ne trepću ljudi čije su oči pune prašine?

Špalir je to kroz koji moram proći da bih stigao do vrata na kojima piše primarius, dr, još nekoliko skraćenica, i onda ono dalje obično i poznato. S druge strane su vrata ordinacije, sobe za preglede, u kojoj je dežurni liječnik, mladi i požrtvovni kosovski Albanac, očev specijalizant, prestravljen vlastitom životnom temom i bolešću ovih ljudi, spreman da umre za svakog od njih. On o leukemijama zna sve, pročitao je sve, inteligentan je, munjevito misli, otac ga voli, voli on sve svoje stažiste i specijalizante, ali ovaj mu je najdraži. Jednu ga samo stvar pokušava naučiti: da ne umire za svakoga svog bolesnika, da ne umire ni za jednoga od njih, jer većina njih će umrijeti, i njegova žrtva ne samo da nema smisla, nego je štetna za one koji dođu poslije, pogotovo za one, kojih je također mnogo, koji će preživjeti i koji će sa svojim leukemijama živjeti dugo, dugo… Kako naučiti heroja da živi sa smrću, umjesto da od smrti umre? 

Dok kao i svakog petka prolazim kroz špalir, izgovorim dvije riječi pozdrava. Glave se ne pomiču, ali se čuje odgovor. Ravnodušan i ravan, pomiren kao vijetnamski budistički svećenik koji se upravo zalijeva benzinom, uzvraćaju mi te iste dvije riječi, savršeno nezainteresirani za mene. Tko sam ja? Tko sam za njih ja? O tome mislim. Jesu li se ikad zapitali? Ako su me zagledali, a vjerojatno nisu, kako bi kad ne dižu pogled, vidjeli bi da sličim njihovom glavnom doktoru, da sam on, samo četrdesetak godina mlađi. Ranije sam im govorio da idem k njemu privatno, da ne pomisle da sam bolesnik koji ide preko reda. Nikad ne bi reagirali na moje riječi. Onda mi je mladi Albanac rekao da to ne moram govoriti. Pa je zakolutao očima. Bilo mu je neugodno zbog njih. Mislio je da su nešto krivo učinili. Mislio je da su mi oni trebali reći da to ne moram govoriti, i da se podrazumijeva da idem privatno, da ne idem preko reda, da nisam bolesnik.

Pogledaj si boju kože! Razmisli malo o sebi, uživi se u priču, kao što ćeš se uživjeti u nju četrdesetak godina kasnije, kad je, uglavnom uzaludno, pokušaš zapisati. Ili barem pamti, ako već nisi u stanju na čas biti netko drugi!

U ovom trenutku, doista, sa petnaest, šesnaest, sedamnaest, nisam u stanju da se uživim u okolnosti špalira. Ne mogu misliti o njima pojedinačno, o svakome tom čovjeku, o onim koje sljedećeg petka više neću vidjeti, o mladoj, potpuno sivoj djevojci, godinu-dvije od mene starijoj, koju viđam već treći put, i koje se više neću sjetiti, za sve to sam sam slijep i gluh, ili mnogo bolje rečeno za sve to nemam osjećaja.

Jedino što znam, i što vidim, boja je njihovih lica, boja je njihovih šaka, koja se razlikuje od svih drugih boja. Nije to koža, nego je nekoža, nego je neboja.

Na svijetloplavoj pozadini sivozelena lica ljudi, njihove kvrgave, prazne, pomirene, prestravljene oči.

I tjedni džeparac, vrlo izdašan, kojim otac otkupljuje nešto. I ja na to pristajem, premda mi više ne treba, premda već i sam pomalo zarađujem. Da nije toga, ne bi mi ostao ovaj prizor, ni dvije slike proizašle iz njega, dva ulja na platnu, izložena u galeriji na Knez Mihailovoj, dvije skoro identične slike ljudi u bolničkim pidžamama, koji sjede pokraj zatvorenih bijelih vrata na kojima su dva različita natpisa. I ne bi bilo tog pokušaja, koji se ponavlja cijeli život, da opišem ono što je na slikama.

Prvog dana kmezavog proljeća 1967. dvorište šumarske kuće malo izvan seoceta Chwalisław nenadano su zaorale gume sivomaslinaste kampanjole s vojnim tablicama. Dvije zaigrane kćerkice šumara Piotra Obrubańskog zastale su u pokretu, on se koju sekundu kasnije ukazao na kućnom pragu, a iz kampanjole su, lako kao srne sa šumskog puteljka, iskočili dvojica strogog izraza lica. 

Iako su bili u civilu, odlično ih se sjećao; kako i ne bi, jesenas su, tada u uniformama okićenim šarenim kockicama i zlatobojnim zvjezdicama, odnijeli najbolji kristal iz njegove zbirke. Sad ga je jedan pozvao zapovjednički, pogledom bez riječi, pa su sva trojica sjeli na zidić što je opkoljavao dvorište. Tu su se zadržali ni pet minuta, a onda, oni pomalo užurbano, Piotr nesigurno i tromo, krenuli prema podrumu. Mlađi od dvojice iz kampanjole je ponio kartonsku kutiju. Do podruma ju je pridržavao pažljivo, gotovo nježno; Piotru se, gledajući ga, u mislima učas stvorio poručnik Piechniczek dok im na obuci objašnjava kako treba rukovati nitroglicerinom. U podrumu su se zadržali više od pola sata. Onaj je onu kutiju opet nosio kao da mu je u rukama eksploziv, a drugom se o palcu i kažiprstu desne ruke klatila platnena vrećica. Umjesto pozdrava samo su, sjedajući u kampanjolu, mahnuli, gume su opet zaškripale i sve ispred kuće Piotra Obrubańskog opet je bilo isto kao i svakog jutra. 

Priča započinje u Beogradu, u Jugoslaviji, sedam godina prije. Pukovnik Grzegorz Krawczyk službeno je bio zamjenik vojnog atašea, a stvarno se sav dao u nevidljive i zakučaste obavještajne rabote. Stanka je bila šefica male ekipe kulturnjaka što su na omladinskoj radnoj akciji, u kojoj je sudjelovalo i pedesetak omladinaca iz prijateljske Poljske, pravili zidne novine te recitirali i pjevali rodoljubive stihove pune patetike kako bi akcijaši svakodnevni naporan posao oplemenili kulturnim uzdizanjem.  Kad ga je zapalo da nekolicini poljskih i jugoslavenskih akcijaša, onim najboljim, uruči zahvalnice s dvjema državnim zastavama pri vrhu, nije ni slutio da će mu to promijeniti život. Kad je, dotad gotovo operiran od ikakvog interesa za žene, stao pred muški čvrstu i pomalo drčnu, ispostavit će se 14 godina mlađu Jugoslavenku, kao da mu je u grudima nešto kvrcnulo i otvorilo ih, a u ogromni prostor koji se u njima stvorio u trenu je, bez pitanja i nezajažljivo, nahrupio čitav jedan beskrajni i dotad neznan svijet.

Godinu dana kasnije, kad je vraćen u Varšavu, s njim se u vagonu našla i Stanka. Svoju misiju u Beogradu obavio je temeljito, gotovo kao što su divizije jugoslavenskih, mađarskih, čehoslovačkih i poljskih švercera i sličnih probisvijeta jeftinim cigaretama, pljuvačkom i znojem temeljito zasmrdjele vagon u koji su ušli na beogradskoj željezničkoj stanici. Ljubav, međutim, sve natkrili i prekrije svojim ružičastim nebom pa im nije previše zasmetalo. Pukovnik Krawczyk malo zatim je postao general-bojnik Krawczyk, a na službu je odaslan u Wrocław, gdje je mladi bračni par odmah uselio u nov trosoban stan. 

Počesto u životu se idilične slike za malo vremena pretvore u sablasne prizore s platana Hieronymusa Boscha. Ako na početku štošta i sliči na prihvatljive i podnošljive detalje s Vrtova uživanja, stvari uskoro dođu na Ostricu noža. Neko postane zmaj, neko Hrana za zmaja. Slijedi Uklanjanje kamena ludosti i to, barem kod Boscha, iz muškarčeve glave, a cilj operacije, rađene bez gotovo ikakve anestezije, bilo je poboljšanje njegove moći rasuđivanja. 

Stanki nije trebalo mnogo vremena da postane jedva prepoznatljiva kopija one prpošne akcijašice pa su se ona i Grzegorz uskoro našli na suprotnim bezmostnim obalama koje su se vremenom sve više udaljavale. Ništa joj nije bilo potaman, iako se Grzegorz, razapet između želja i mogućnosti kao onaj Boschov nesretnik na harfi, otpočetka na svaki način trudio ugoditi joj. Rezultati su, međutim, bili nalik apokaliptičnim biblijskim kravama. Tanjušne žičice njenih krhkih živaca nesmiljeno su ga probadale i što se više trudio, ožiljci su bili sve oštriji, brazgotine sve dublje. Osjetilo se to i na njegovom učinku kontraobavještajca, pogotovo što Stanka, puštajući svoju pizmu da se zavuče i do najdaljeg živčanog vlakna, nije prezala izderati se na telefonista koji ju je na centrali, tvrdila je, namjerno presporo spajao s Grzegorzovim lokalom ili, kad ga doveze pred zgradu, s prozora doviknuti nebulozne pogrde njegovom vozaču. Nikad nijedan od kolega, uglavnom podređenih mu časnika, nije rekao nijednu riječ o njoj, ali je dobro znao da svi znaju sve. U neko vrijeme je s nekolicinom bliskih kolega, koje je smatrao prijateljima, sam znao zapodjenuti priču u kojoj bi se našla i ona. Tješili su ga, jedni doista prijateljski, drugi s jedva prikrivanom dozom zlobe i jedva zaustavljive želje da mu ono što stvarno misle kažu u lice: spakirati kučku u vagon što vozi u Beograd, baciti joj u lice zavežljajčić koji je donijela i zauvijek zakovati vrata kroz koja je ušla u njegov život. Nejasno su ipak znali da bi bilo uzalud – Grzegorz ju je volio i nije mogao zamisliti život bez nje. 

Nije trebalo dugo da se stvori čitav mali časnički kružok čiji će se članovi ispotiha natjecati ko će smisliti originalniji dar za Generalicu, kako su je među sobom zvali, za svaki slučaj podalje od Grzegorzovih ušiju. Najvažniji je bio rođendanski, 11. studenog, što je značilo da ideje treba počinjati podastirati već početkom jeseni, mada se znalo desiti da neki od mlađih časnika ne može iščekati to doba ili da prosto poželi ubrati poene na račun generalovog ugađanja supruzi. Jednom je to bilo jaje iz Mađarske, iz gradića Senandrije, gdje su vješti majstori, nakon što iz nje isisaju bjelanjak, po ljuski znali napraviti šare od stotina rupica, za što je, tvrdili su zlobnici, poručnik Łopatka prekoredno unaprijeđen, drugi put je iz Bugarske, skrivena u diplomatskoj pošti, stigla minijaturna, ali pozlaćena ovčja glava, dio nalaza nekog upornog tragača za blagom Tračana iz okoline Kazanika, a zatim i biserna ogrlica izrađena u obitelji Talev u Ohridu po originalnom ruskom receptu, skupo plaćenom 1924. godine. To su bila – Stanka je prezirala zlatne lance, prstenje i naušnice – jedina tri pogotka. Skupocjeni bakropis Maxa Klingera s prikazom Bitke naroda kod Leipziga iz 1813., vunena albanska kapa plisa, protkana zlatovezom, koja je smatrana Skenderbegovom, mada će prije biti da su je ukalupili i starom načinili vješti majstora iz Akčahisara u Kruji, posrebrene korice časoslova Pietera Brueghela starijeg, za koje se vjerovalo da su uništene u njemačkom bombardiranju Bruxellesa, raritetni rubalj ruskog cara Konstantina iz 1825., sve je to i mnogo drugog kupilo prašinu, u Stankinoj glavi zaboravljeno malo nakon početnog oduševljenja.   

Tako su se u jednoj točki presjekli život general-bojnika Grzegorza Krawczyka i život seoskog šumara Piotra Obrubańskog. Prostrani šumarski rajon koji je nadzirao Piotr, u kojem je njegov rodni Chwalisław bio samo omanja i nevažna postaja, bio je prošaran starim rudnicima, a kako je došlo dotle da se, uz savjesno obavljanje šumarskog nadzora, sav dadne u sakupljanje minerala i kristala, to ni sam nije znao. U rude jedva da se razumio, ali su mu njegovi svjetlucavi kamenčići čudnih boja, za koje je katkad bilo nemoguće naći ime, vremenom stali u ravnu čast s kućom i obitelji, postavši važnije od rodbine i prijatelja. Njegova tiha domaćica Katarzyna ponekad bi mu, kad bi spremio vojnički šator i čitav vikend proveo daleko od kuće, počesto do peta udjenut u nepredvidljive crvuljke rudnih žila, vraćajući se umorniji i prljaviji od prostog kopača u rudniku uglja, znala blago predbaciti da je malkice pretjerao, ali je davno shvatila da je to neusporedivo bolji izbor od kartanja i opijanja u vječito zadimljenoj seoskoj krčmi. 

Teško bi bilo razoputiti kako je vijest o čudnoj zbirci poredanoj po ravno odrezanim kolutićima brezovog debla u podrumu šumarske kuće u Chwalisławu stigla čak do Wrocław, ali se znalo da je obližnji rudnik Złoty Stok oduvijek golicao maštu onih što su gledali zapadnjačke filmove u kojim kramp sretnih tragača, dobrom kobi što bi im pred noge pala kao nebeska mȁna, zapinje za grumenove kakve se i može vidjeti samo u filmovima. Bilo je čak i onih što su bili uvjereni da su mistični cisterciti, obučeni u skromnost bijelih habita i crnih škapulara, strogom zakletvom čuvajući tajnu, takvim grumenjem gradili svoje samostane i moćne bazilike s dvokatnim lúkovima, a poslije se za rudnik otimali knezovi, kraljevi i carevi pa baš tu utvrdili i dukatokovnicu. Uostalom, tako su mislili, dovoljno je bilo vidjeti onu gustu zlatnožutu vodu rječice Mąkolnice što je obronke Zlatnih planina oplakivala ispod Chwalisława da sve bude jasno. Piotr Obrubański, uza svu svoju pitomost i skromnost, ipak nikako nije mogao ne osjetiti potrebu ponosno pokazati svoju zbirku, prvo, kad se tek počela stvarati, nekolicini kućnih prijatelja i kolegama šumarima, potom seoskom učitelju, svećeniku što je povremeno dolazio izmoliti mještanima misu u prastaroj crvenožutoj kapeli svetog Jakova popločanoj pješčarem i ciglom, a onda i svakome ko ju je poželio vidjeti ako bi ga zatekao kući. 

Tako se valjda desilo da s neke strane za Piotrove kristale dozna i umirovljeni inženjer Wrześniewski, nekadašnji nadzornik u rudnicima olova i cinka u Tarnowskim Górama. Stari gospodin je više od dva sata strpljivo čekao da se Piotr vrati sa svakodnevnog obilaska šumskog revira, uljudno odbivši Katarzyninu ponudu da ga počasti kavom, sokom ili zlatastim pierogima. Piotra je dočekao bespotrebno dugim i gotovo molećivim uvodom, navevši ga na nelagodu; naravno da se kristali mogu vidjeti, zato i jesu tu! Još dva sata proveo je zagledajući pravocrtne komade kvarcne kamene strijele s ponekim skladnim topazom, lelujave čađavce, azurne halkopirite, neboplave angelite i iskockane pirite u kojima su oni što o rudama nisu znali mnogo vidjeli čisto zlato. Nije odolio ni jantarima što su u Chwalisław stigli sa sjevera, posredstvom kolege šumara iz Bolesławieca; on ih je nekad davno dobio na dar, a u njima nije nalazio ničeg posebnog. Pola vremena bavio se samo jednim kamenom: nalik i na safir, i na malahit, ali samo na prvu, jer niti je bio safir, ni malahit. U mirovinu je inženjer Wrześniewski otpremljen sa svega dva mjeseca manje od 40 godina staža, ali takav kristal nije vidio nikad i nigdje, čak ni u knjigama.  Piotru nije nimalo smetalo da otkine gotovo neznatan djelić podnožja na kojem je kristal stajao i da ga fotografira pa se uskoro čulo samo inženjerevo disanje i gotovo pobožno škljocanje blica nove „smene 8“. Ukoliko ga ne identificiraju ni s jednim poznatim kristalom, a po svemu sudeći neće, rekao je, nazvat će ga „kristal Obrubański“. Obradit će ga u znanstvenoj periodici, naći će se u enciklopedijama rudarstva, a poslao bi, ako Piotru neće smetati, televizijsku ekipu da napravi prilog za koji će on dati naputke. 

Kad je vojna kampanjola prvi put došla pred šumarsku kuću u Chwalisławu, ona dvojica nisu se dugo zadržali. Viši interesi, rekli su mu, uzeli kristal i obećali da će biti pošteno plaćen. Piotr se nije usudio reći ni riječi; na neupitnu lojalnost državi, oličenu u svakom ko je imao uniformu, izuzetak su bili samo kolege šumari, gledao je kao na nedavno uvedenu obveznu vakcinu protiv krzamaka. Uskoro su zloti doista stigli, i to neočekivano mnogo, otprilike sedam Piotrovih šumarskih plaća. Sretna je zbog toga bila samo Katarzyna, a i ona u sebi; Piotr se, zarobljen u oklopu vlastite nevjerice, osjećao kao da su ga opelješili sve do gaća i njegovu tugu nisu mogli omekšati nikakvi zloti pa je danomice kao mantru ponavljao samo jedno: „Da mi barem onaj inženjer ne reče…“ Uskoro je poštom stigao novi broj Glasnika rudarsko-geološkog društva adresiran na „poštovanog gospodina Piotra Obrubańskog“ i u njemu, na šest stranica, članak o kristalu s dvjema fotografijama iz kojeg Piotr nije razumio gotovo ništa osim da takvog kamenčića nema nigdje na svijetu i da će doista biti nazvan po njemu. Mala fajda, mislio je, po ko zna koji put čitajući članak; u njemu je pisalo da se nalazi „u neuvjetnim prostorijama obiteljske kuće Piotra Obrubańskog“, a dolje, u podrumu, više ga nije bilo. Te noći usnio je kako s mjesečastog neba munjevito pada zvijezda posvema nalik njegovom kristalu i stropoštava se u veliko ništa, a onda se, dok se zbunjujuće sneno prevrnuo u krevetu, samo malo sporije vraća nadmašujući sjaj Sjevernjače i kompletnog Malog medvjeda pojačanog iz njega ispadajućim meteorskim rojevima. 

Do njihovog drugog dolaska nije znao ni gdje je kristal završio. Bit će da su mislili kako su mu rekli, inače mu ne bi, strogo mu zaprijetivši da o tome nikom, čak ni Katarzyni, ne smije zucnuti ni riječi, ispričali kako se supruga generala Krawczyka, otkad je za rođendan dobila njegov kristal, pretvorila u nešto za što je i riječ đavao bila nejaka i ni izbliza dovoljna. U detalje nisu ulazili, a da jesu, doznao bi da je prije nekoliko dana prevršila svaku moguću mjeru: došla je u zapovjedništvo garnizona, na porti ošamarila smušenog vojnog policajca koji joj je snishodljivo pokušao dati do znanja da je, iako je ona supruga generala Krawczyka, ulaz civilima bez posebne propusnice zabranjen, potom je ružno dobacivala nekim časnicima u unutarnjem dvorištu, a onda se bez borbe probila do generalova ureda i za nekoliko minuta, razbacavši mu fascikle s planovima i izvještajima i bacivši telefon kroz prozor, napravila potpuni kaos. I kaos od života, budući da mu je skidanje čina bilo sasvim izgledno, a nije bio nemoguć ni tihi otpust iz službe ili prijevremeno umirovljenje. Već s vrata ga je napala da ima ljubavnicu, mada je general, kao i svaki časnik, znao kako je u pitanju samo stara maksima da je napad najbolja obrana. Kao iskusan obavještajac još prije je lako doznao da već neko vrijeme za ljubavnika ima agilnog tajnika partijskog komiteta za gradsku četvrt Śródmieście i čudno mu je bilo samo to što je odabrala dvije godine starijeg od njega, a za navodnom ljubavnicom čije ime je siktala udarajući punim fasciklima obrambenih planova o zidove njegovog ureda nije imao nikakve potrebe; za mlado meso se, u njegovom tajnom apartmanu u malom vojnom hotelu, uskim slijepim prolazom spojenom s garnizonom, brinuo njegov odani vozač, samo što ona to nikad nije doznala. 

A kad je već jednom – dotad je to, tetošeći vlastitu sudbinu, plašeći se teškog saznanja, uporno izbjegavao – krenuo u otkrivanje, izgledalo mu je da se njegova Stanka, kao što se drugi zavjetuju Gospi Čenstohovskoj, prisegnula nekakvim dobro skrivenim crnomisnicima da će, neprekidno ga varajući, njene karlične kosti biti vječito razmaknute kao nedohvatne obale Šćećinskog zaljeva. Doznao je, s mukom izranjajući iz vlastitog izmaštanog sna, dok mu je u ušima bubnjalo kao da je zarobljen u ciganskom dobošu, da je partijski tajnik naslijedio debelovratog kockoglavog kondicijskog trenera lokalnog nogometnog kluba „Jedność“, a on uglednog sredovječnog i prosijedog odvjetnika koji se prepao da general ne dozna pa je prekonoć napustio i odselio u Varšavu. Prije njega je na dužnosti Stankinog zadovoljivača ordinirao vozač šefa policijskog inspektorata za krvne delikte, a između svih njih, povremeno, i klimakterična koščata plavuša, nekadašnja prvakinja države u sedmoboju. Suhonjavi ružni slikar iz predgrađa, mršav kao da je upravo prevario nacističke straže i pobjegao iz Varšavskog geta, uživao je na njenoj čvrstoj i glatkoj kruškolikoj stražnjici slikati degasovske akvarele raspomamljenih grivastih bedevija s prozirnim balerinama polegnutim po njihovim sapima, ali ga Grzegorz Krawczyk nije ubrajao u njenu malu kolekciju muškaraca nakon što mu njegovi šaptači, uvijek precizno raspoređeni na bitne točke kao nagazne mine uz Wisłu 1944., podnijeli izvještaj da je sve među njima ostalo na črčkanju po koži, u čemu se, divljije od najdivljijih apstraktista, čak i pucajući po golom slikarevom tijelu iz dječjeg vodenog pištoljčića napunjenog gustim uljanim bojama, okušala i Stanka. 

To je bio samo najveći od njenih sada već doslovno svakodnevnih ispada, a general je bio uvjeren da se njena i dotad teško mjerljiva nepodnošljivost, otkad je dobila čudni kristal, barem upeterostručila. Više iz znatiželje već što bi njeno mišljenje bilo presudno kristal je, osobno, u civilu, odnio i vračari u Cesarzowicama. Za ime ga nije ni pitala, ni izašto drugo, samo mu je, dok joj je na smežuranom desnom obrazu poigravala duguljasta jarkocrvena fleka nalik karti Šleskog vojvodstva, jednu minutu zurila u oči, kao da procjenjuje je li dostojan njenog umijeća. Gledajući odsjaj kristala, najprije u vodi, potom u ogledalu, a onda, kao da je doktorirala kemiju, i pod ovećom lupom, bakica je, stekao je dojam, bila potpuno odsutna, kao u nekoj vrsti transa. Iz očiju joj je varničilo, usne se cokćući gužvale kao da će je svakog časa zadesiti pareza lȉčnog živca, a čitavo tijelo nekoliko puta upadljivo zadrhturilo, teško povraćajući mirnoću. „Ovo je sâm Nečastivi“, izustila je pa teturavim korakom prišla i nimalo nježno mu tutnula kristal u raširene ruke. „Nosite ga, bacite ga u jezero, zakopajte…“, nabrajala je brišući ruke o kecelju kao da je iz njih upravo ispustila najžešći otrov koji se dade zamisliti. Bilo je očito da ni sama ne zna što bi bilo najbolje uraditi s kamenom, a onda se dosjetila: „Dajte ga onom čiji jest!“ Stankinu sliku odbila je uzeti, samo ju je oštro pogledala i odrečno zamlatarala rukom kao da od sebe odbija sotonu. Ispratila ga je sumnjičavim pogledom, kao da je odgovornost na njoj pa sad strepi hoće li je poslušati. 

Iskoristio je to što je Stanka svakog pa i ovog proljeća na dva tjedna odlazila u vikendicu koju joj je kupio uz jezero kod mjestašca Siedlice. Čak se pobrinuo da njoj i partijskom tajniku ništa ne zafali i da im bračni par iz susjedne, novoizgrađene vikendice, stvarno njegovi ljudi koji su ga o svemu izvještavali, bude, ako zatreba, u svemu na usluzi. Ona dvojica su, zajedno s Piotrom, odabrali kristal najsličniji odnesenom; naći će, rekli su, majstora koji će ga precizno izmjeriti i izrezati, ako treba i dodatno oplemeniti istom nijansom boje kakve je bio „sâm Nečastivi“. Za nekoliko dana vratili su mu ga, a iako se pomalo pribojavao, zlote koje je jesenas dobio niko nije ni spomenuo. 

Strepio je još nekoliko mjeseci, ne da mu ne bi zatražili zlote nazad već da ponovno ne bi došli po kristal, ali se ispostavilo da su ga zasvagda zaboravili. Generalovog vozača, onog što je davno nekad znao okrutno zaškripati gumama sivomaslinaste kampanjole vojnih tablica, sreo je koju godinu kasnije pored drvene crkve u vroclavskom parku Szczytnicki, kamo je došao vidjeti japanski vrt; načas ga je, vodeći za ruku neku mladu ženu, pogledao, ali ga, iako se Piotr nasmiješio i mahnuo mu, nije prepoznao. Za generala će čuti nekoliko godina nakon toga, kada je na središnjem televizijskom dnevniku, na samom početku, spiker sumornim glasom saopćio da je „danas od posljedica nesretnog slučaja preminuo general-potpukovnik Grzegorz Krawczyk, nositelj Ordena bijelog orla i Ordena preporoda Poljske, sudionik Varšavskog ustanka i istaknuti društveno-politički pregalac“.   

Iako je tu navraćao rijetko, generalova smrt zatekla je Piotra u seoskoj birtiji. Čuo je još samo da će, uz vojne počasti, biti pokopan na groblju Powązki u Varšavi i iste sekunde pomislio na svoj kristal. Bio je radni dan pa su u birtiji, osim gostioničara i dvojice za šankom, bila samo još  četvorica mještana što su se zaigrali žandara. „Nemojte ovo za generala govoriti mojoj Bożenki“, jetko je procijedio stari Adam, zadovoljno skupljajući karte razbacane po stolnjaku na svoju gomilicu. Bożenka, najveća seoska bogomoljka, nije, naime, propuštala nijedan sprovod za koji bi čula ne samo u Chwalisławu već sve do Laskija, Olowieca, Makolna i Złotog Stoka.

Je li katodna cijev?, zabrinuto će Nenad majstoru Fišekoviću.

Nije, odgovara majstor, neka je svjećica, neki otpornik.

Nenad ne zna što su svjećice i otpornici, ne zna on ni što je katodna cijev, ali pamti, toliko je puta čuo da to netko govori, da kad ode katodna cijev, otišao je i televizor. 

Sad je miran, ide malo leći dok ne završi popravak, svakog popodneva Nenad ide malo leći, pa zatvori oči, otvori ih, digne se, i već mu govore da je dva sata spavao, što će noćas raditi?

Nenad im ne vjeruje, on ne razumije da vrijeme može tako brzo proći nakon što on zatvori oči.

Majstor Fišeković je malo odužio. 

Jest, svjećica je, ali kako je pregorjela, tako je izgleda zapekla, pa nikako da se izvadi. Kao zub iz staračke čeljusti. 

Star vam je ovaj televizor!, dovikuje majstor Fišeković prema kuhinji.

Zna on da tetka i tetak imaju novca, da mogu kupiti novi televizor, ali im ne da onaj starački strah da će iznenada ostati bez para, sami i siromašni, s defektnim nećakom.

Zvono na vratima.

Stiže doktor J. Tako je tetak namjestio, prvo majstor Fišeković, pa za njim doktor J, da se Nenad previše ne uznemiri, nego neka zna da je popravljen televizor, pa mu ni doktorova bockanja neće teško pasti.

Ali nije tetak računao da će majstor odužiti.

Hoće li to majstore?, kao u šali dobacuje dok prolazi kroz sobu, da doktoru otvori vrata.

Čudo da Nenad nije skočio kad je čuo zvono, govori tetka.

Doktor J. ulazi u sobu.

Ubrzo zatim izlazi, u koraku smišlja kako da im kaže.

Tetka stoji u kuhinji, ako se sruši, mogla bi glavom udariti o rub stola.