Nađen je prije skoro dvije godine na svježem Rafetovom grobu na Tulevcima. I, odmah pošto Jakši sinu ideja da ga povede sa sobom, bezimenom psiću, starom otprilike tri mjeseca, samo se ime zakači – Tukan, Tukan sa Tulevaca.

Imena su kao i čičci, privežu se tako za čovjeka ili životinju kada se najmanje nadaju i zauvijek ostaju.

Rafet je već drugi dan ležao u svom mezaru na Tulevcima, podno sela Zminac, gore gdje se iz Boljhanske rijeke, između visokih ckladova, izvlači doboko urezan put izlazeći na širok proplanak i kao da tu odahne, pa, pored onog širokog glavnog, ledincima se razgrana još puteljaka, baš kao da je džinovska grana pala s neba i po zemlji ostavila trag.

Dobar dio poljane, s gornje strane puta, sada je mezarje okićeno glatkim nadgrobnim spomenicima. Na jednom od njih odnedavno piše Softić Rafet 1949 – 2018. Do njega, na drugom spomeniku: Softić Nadira 1953 – 2007.

Do prije desetak godina živjeli su u neopisivoj ljubavi, a onda nju skoli neprebolna… Ni njega nije mimoišla. Sada su dvije humke, dva hladna nišana na kojima su urezana njihova imena.

A mezarje veliko, blagim prevojem sa zapadne strane prostire se od šumarka prema potoku i selu Zminac. Za četrdeset godina od kako su prvoga mejta potrpali zemljom pjeskušom pa do danas – veliki dio poljane, između puta i šume, pretvorio se u grobove koji kao da i nisu grobovi već velike bijele pečurke koje svakodnevno niču iz zemlje.

Ostanu oni tako noću poredani u nizove i samo vjetar koji se provlači između mermernih spomenika donosi im poruke i razgovara sa njima jezikom koji samo on i oni razumiju. On – vjetar i oni – grobovi. A zimi, kada napada – štrče bijeli nišani kao uzvičnici zabodeni u snijegom pokrivenu zemlju.

– Ah, dunjaluče moj… – prošapta starac utonulih očiju, s obje ruke oslonjen o štap ispred sebe, gledajući veliko mezarje; uzdiše i nešto šapuće… Pristiže ga žena, ništa mlađa od njega. Gega se kao polomljena, pa kad priđe sasvim blizu dotače ga smežuranim prstima u suhonjavo rame: – Hajde, Rahmane, da se ide… – I krenuše; više bauljaju nego što koračaju. Ona rukom pokazuje prema praznoj parceli iza žičane ograde i tiho progovara: – Eno gdje će nam kuća biti, moj rahatlokume… On ništa ne odgovara, grabi naprijed i ne pogleduje tamo gdje žena nišani, kao da jedva čeka da prođu i da što prije iz njihove blizine nestane onaj dio nepopunjene grobljanske parcele.

I samo što njih dvoje starih zamakoše u potok ispod sela po čijim stranovitim proplancima vise kuće, kao pripete koze, na vratnici groblja, nedaleko od Rafetovog mezara, pojaviše se Fata i Jakša. Jakša otvara vratnicu, ide prvi, a za njim korača njegova sestra, glave pokrivene zelenom maramom. Idu svom mrtvom bratu i tuguju. Stadoše pokraj groba, sageše se, uzeše po kamenčić i odbaciše od mezara – da olakšaju bratu težinu natovarene zemlje. Na samoj sredini groba, savijen u živu gužvu, leži žut psić za koga će se, samo nekoliko trenutaka kasnije, zavezati ime Tukan. Tukan sa Tulevaca. Spavao je, a kad ih osjeti, polako podiže glavicu i, iznenađen, zagleda se u njih. Da je kome mogao ispričati svoje snove koji su mu sve do maločas promicali kroz glavu, to bi zasigurno bila nezaboravna priča, ali – pseći snovi ostaju neispričani. Onoga trenutka kada je psić uperio svoje oči prema Jakši, kada su im se sudarili pogledi, Jakša primijeti da ima ljudske oči i donese odluku koju javno saopšti svojoj sestri, grobu njihovog brata i žutom psiću sa njegovog groba:

– Vodim ga sa sobom! – pruži ruku da ga dohvati, ali se on povuče za cijeli čeperak nazad, kratko i jedva čujno lanu, a kao da reče – pristajem, i ovako sam odbačen i zaboravljen. Suđeno mi da svoje ozeblo tijelo grijem zemljom taze iskopanih grobova. A onda se stade protezati; ispruži prednje noga naprijed, zadnje pozadi, izvija svoje mlado pseće tijelo i vrhom kočeti sa stomaka dodiruje svježu, juče kopanu zemlju; zijevnu i bjelasastim jezikom obliza tanke usnice, ne skidajući oči sa Jakše. Slutio je, očito, da su mu ispisani dani skrivanja oko grobova i potrage za ostacima hrane i praznim konzervama koje ostaju iza kopača grobova i majstora koji vještim rukama postavljaju mermerne nišane.

Kada se jesenje sunce prosu po nišanima na Tulevcima, Jakša uze psića, lijepo mu opra šapice i smjesti ga na zadnje sjedište svoga auta. Vraćajuči se niz Boljhjansku rijeku – Tukan sa zadnjeg sjedišta automobila isteže vrat, pogleduje kroz zadnje staklo prema groblju koje tone međ guste šumarke, a kao da kaže: zbogom, grobovi, zbogom prazne konzerve u kojim sam tražio mrvice da utolim glad…

***

I veterinar Davor Grandov koji ga je bocnuo prvom zaštitnom injekcijom, reče da pas ima ljudske oči i da su te oči drugačije od svih koje je sretao na bezbroj pasa što ih je godinama vakcionisao u dolini i selima sa obje strane rijeke Lim.

U plavom pasošu za životinje koji je od toga dana išao uz njega kao šipka uz bubanj, zapisano je: Ime: Tukan; Rasa: mješanac; Starost: 2 do 3 mjeseca; Pol: muški; Stanje: neuhranjen; Boja i tip dlake: žuta, oštrodlaki; Posebna obilježja: nema.

Prvo što mu je Jakša, sada njegov spasitelj i gospodar, kupi u robnoj kući „Bjelopoljka“ – bio je dugi sjajni lanac i kožni kaiš oko vrata. Tukan sa Tulevaca brzo se privikao na svoga gospodara. Već za nekoliko dana poče sijati njegova žuta kočet, oči se izbistriše i dođoše još ljepše, još ljudskije…

***

Potraja punih četiri mjeseca dok dođe vrijeme da Tukan, sada porastao i ojačao, napusti zemlju u kojoj se tek rođenim štenadima, prije nego ih bace u hladne riječne virove, veže kamenje za vrat. Za to vrijeme Fata ga je hranila, pojila, a on rastao. Priželjkivala je da što duže ostane u njihovoj avliji, ali jednoga dana, početkom mjeseca marta, Jakša se pojavi na kapiji pred kućom svoje sestre. Tukan ga istoga časa prepozna i stade skičati. Skako je uz njega kao da ga htjede dohvatiti i poljubiti, valjao se okolo njegovih nogu, radovao se…

Sutradan krenuše na dug put. Jakša je često zaustavljao svoj automobil i izvodio psića, a on, poslušan kao dijete, trčkarao za njim dok su se primicali šumarcima iza parkinga.

***

Jakša naprijed, Tukan za njim, samo dvadesetak sati otkako su krenuli, ko dva stara prijatelja, preskočiše prag kuće u gradu Vaserbilišu na istoku Luksemburga i od toga časa Tukan se upisa u kućnu listu. Zajedno sa njim, u kuću uđe i radost koja se proširi do svakog kutka; od podruma do vrha krova. Tukan lane, a na licima ukućana grahne osmijeh. Iz dana u dan sve je više jačao i narastao kao ždrijebe – Jakšina kuća postade tijesna za tolikoga psa. Tražio je svaki čas da ga izvode vani, grebao šapama vrata i, pseći zapomagao.

Ostavi li ga u kući a izađe – lajao je sve do njegovog povratka. I komšije počeše negodovati i prigovarati da takvom psu treba poljana, a ne kuća i nekoliko kvadrata avlije iza kuće.

Na kraju, odlučiše da ga poklone, ali, ne svakom. Novi gazda morao je garantovati dobru državinu. I, posebno, da ima veliku baštu gdje Tukan može trčati i valjati se do mile volje.

Prvi se na oglas javio Karlo Bušman iz okoline grada Dikirša na zapadnoj strani Luksemburga. Samo što se pojavio oglas – nazvao je telefonom, a na pitanje gdje će ga i kako držati, bio je otvoren:

– Imam sve što je potrebno jednom psu – uskliknuo je čovjek s druge strane žice. – Baštu i voćnjak ne može stić da optrči od ručka do večere. Imam posebnu kuću za njega, ali – ja živim sam, pa ćemo nas dvojica skupa u velikoj. Imao sam psića, ali kada mu je bilo tri mjeseca – razbolio se. I, što me najviše boli – duboko uzdahnu čovjek da Jakša pomjeri telefon od uha – dok sam ga šetao tako bolešljivog, udari ga auto i nije mu bilo spasa – izdahnuo je na operacionom stolu u veterinarskoj ambulanti u Dikiršu, dobri moj mali Maks. 

Po onome kako mu je zadrhtao glas a kasnije se potpuno promijenio, pa je sada izgledalo da to tamo ne priča čovjek već da nekakava žena jadikuje – Jakša zaključi da čovjek, roneći suze, silno tuguje za psom koji nije imao sreće da, i pored svega, doživi starost u njegovoj kući.

Dogovorili su se i istoga dana Karlo stiže pred Jakšinu kuću u Vaserbiliš i odvede Tula u svoju vilu. U Jakšinoj kući najednom utihnu krupni lavaž, pa i komšije odahnuše; navikli na njega danima poslije odlaska, raspitivali su o njemu i – žalili ga!

Poslije sedam dana Jakša i Rizo odoše mu u posjetu. Zatekli su ga u dnevnoj sobi; ležao je na velikom kožnom trosjedu i dremuckao glave položene po ispružeenim prednjim nogama, a kada ih ugleda, stade se polako dizat kao onoga dana na Rafetovom grobu.

No, već odavno, to više nije bio onaj ostavljeni psić koji se skrasio u groblju na Tulevcima ispod sela Zminac. Sada je to bio pas u gospodskoj kući, udržan i jak; pas koji je nosio pozlaćenu ogrlicu oko svog debelog vrata. Kratka žuta dlaka sijala je kao lojem premazana.

Mnoga su dobra Rafetu za života vidjeli i ljudi i životinje… I jedan psić lutalica, odbačen i napušten, skrasio se na njegovom grobu i – spasio se.

Novi gazda Karlo najvjerovatnije nikada neće saznati da je njegov voljeni pas nađen na grobu i da je otud dospio u njegovu vilu na zapadu Luksemburga.

Od svih igara sa svojim gazdom – Tukan najviše uživa u hrvanju.

***

 – A, čekajte – veli Karlo dok su bivši vlasnik psa i njegov sin izlazili iz kuće – kada sam ga doveo ovamo – vidio sam da Tukan ima ljudske oči?…

– Ima – u isti mah, ne okrećući se, odgovoriše sin i otac. Ispraćalo ih je dvoje ljudskih očiju.

Automobil je lagano promicao između dvije nepregledne njive zrele pšenice. Jakša se prisjeti kada je davno, još kao dijete, sa bratom Rafetom prolazio uskim puteljkom kroz pšenično polje na Velikoj njivi u svom rodnom Bihoru i dlanovima dodirivao vrhove zrelog klasja. 

– Je l ti to, babo, plačeš za Tukanom? – Rizo se ponamjesti u sjedištu.

– Ne, ne, onako, same mi suze idu…

U velikim luksemburškim njivama pšenice poigravao se noćnik kao tek pušteno štene.

Unutrašnja dvorišta podsvijest su Donjeg grada. Zađem u jedno blizu Trga burze. Memljivi pusti balkoni, tamni od vlage i smoga, dijelovi fasade sasipaju se u prah, iznad zakovanih drvenih vrata na zidu natpis sa firmom davno zatvorene vinarije, jedna do druge dvije garaže, jedna zatvorena, starinska rolo-vrata, model šezdesetih, druga ista, ali bez vrata, napuštena.

Ulazim, usko je i nisko, automobili su bili manji, u ovih pedeset godina rastu, kao što rastu i ljudi, pa bi danas unutra mogao stati samo neki vrlo mali auto, smart, twingo, fiat 600, najmanji model. 

Vjetar je unutra nanio suho lišće, smeće, golubje perje, vonja na mačju mokraću, na životinjske strvine, na životinjsku gradsku smrt. Ono što vjetar u garažu unese, to više ne može van. Nema suprotnog vjetra. Ovo je klopka, ovo je kraj svijeta.

Na zidovima dva kaširana plakata, oštećena, ali još uvijek vise. Ajkula ili žaba, Citroën DS, najljepši automobil svoga doba, službeno partijsko vozilo, automobil francuskih filmskih zvijezda, na sivo-zelenoj pozadini, možda u šumi, savršenstvo oblika, jedini definiran oblik usred bezobličja i apstrancije. Na suprotnom zidu drugi francuski auto, možda Renault, možda Citroën, živa slika, u autu muškarac za upravljačem, suvozačica crne natapirane frizure, iza nje još jedna, jednako raskošna, moda je vodene trajne, ljudi su najsličniji dječjim lutkama, vrijeme je kada se ljudi pretvaraju u lutke. Ispred auta, nasmiješen, stoji poznanik lovac, s irskim seterom zagledanim u objektiv, u čovjeka koji ga doziva, i koji ostaje izvan fotografije. Seter je ptičar, sezona lova na prepelice.

Plakati u garaži vise barem pedeset godina. Taj koji ih je objesio odavno nije živ. Ili dementan drijema svoj posljednji drijemež u nekom zagrebačkom domu za stare i nemoćne. Ova mogućnost manje je vjerojatna. Kada je otišao, ili kada je umro, provaljena su garažna vrata. Odnešeno je sve što je bilo u garaži. Ostala su dva oštećena plakata. Netko bi ih trebao uništiti. Pregaziti sjećanje zida, pregaziti sjećanje garaže, kao staru verziju teksta u kompjutoru. Ali unutra ne ulazi nitko osim mačaka, vjetra i mene. Ti plakati vješani su kad sam se rađao.

Četrdeseti dan nakon Kovačeva sprovoda sjedim u onoj slastičarnici u Rovinju, i čekam te.

Nailazi isti konobar i govori:

Prekasno je za mene, život je bio takav pa me potjerao od knjige, nego biste li mi mogli ukratko ispričati neki njegov roman.

Mogao bih.

Rekao sam od nekog čudnog straha da bez mene nikad neće saznati ništa o onom što je Kovač pisao. I odmah sam se pokajao, jer sam već zamislio razočarenje u očima, ako mu ispričam “Uvod u drugi život” ili “Vrata od utrobe”. A kako ću ako konobara razočaram u Kovača i ako mu poslije ne budem znao protumačiti u čemu je greška: nije u Kovačevom romanu, nego je u meni koji mu ne umijem ispričati Kovačev roman, jer to nije umijeće čitatelja.

I onda mu, kad već obojica znamo da nikada ništa od njega neće pročitati, ispričah najpoznatiji Kovačev roman, nisam mu rekao naslov:

Jedna je žena ružno pogledala drugu ženu. Ili je ova bila luda, pa je to ružno vidjela u njenom pogledu. Tako ju je luda proklela.

Nekoliko mjeseci kasnije prokleta je žena rodila sina, bilo je to na svetoga Stjepana, godine 1938.

Kada su dječaku bile četiri godine, došla mu je i rekla ovako: ti si tek izašao na svijet, i ne znaš ono što bi trebao znati, pa da razumiješ ono što ću ti sad reći. Ali mi nemamo vremena, pa slušaj, jer od toga ovisi hoćeš li živjeti.

Kroz život će ti se, od sutra pa do kraja života, ukazati dvjesto i pedeset glava, dvjesto i pedeset strašnih lica smrti. Svaku od njih ti moraš pogledati ravno u oči. Prva koju izbjegneš će ti biti sudbina. A nju ti je bolje ne sresti.

Danas, kad se zamomčiš, kad pođeš na voz za veliki grad, ili kad budeš starac, zapamti, jedna od tih dvjesto i pedeset glava bit će ti sudbina.

A majko moja mila!

Konobar se potresao, i poslužavnik spustio na stol. Na trenutak sam se uplašio da će sad od mene tražiti naslov najpoznatijega Kovačevog romana, jer da ga mora pročitati.

Dječak nije razumio što mu mati govori, ali nešto mu je, ipak, ostalo: da ljudima zagleda oči, da u svakome od njih stvara iluziju da ponire i proniče baš u njega, da ga u oči gleda baš onako kako će prvi čovjek Adam gledati posljednjeg čovjeka, kojemu još ne znamo ime.

Sve dok mu nije u vozu za Mostar, negdje nasred Popova polja, đak dok je bio, nepoznat čovjek s crnim naočalama slijepca sjeo na sjedalo preko puta, a kraj njega vrlo lijepa i bujna, mlada djevojka, njegova kćer. On mlad, šta će, nego pođe se gledati s curom. On nelijep, ali s držanjem đavla, kao da iza onog što jest postoji još jedno što nije u kojemu je opet ono što jest; žene to priča se vole. 

I tako se gledao s njom, onako kako se mlado s mladim gleda, i još malo preko toga, skidao ju je pogledom, pa je ona skidala njega. Besramno su se tako zabavljali, a ona bi usred te opscene igre, ustima hladnim, kao da su tuđa, glasno izgovarala riječi za slijepoga oca. On joj je odgovarao, i njih su dvoje tako razgovarali.

Bila je paklena vrućina, mjesec august, kakav već zna biti u kamenoj zemlji, njih su se dvoje znojili, i tako mokri jedno u očima drugog bivali sve goliji, nagiji, puteniji, baš kao da su im njihove žive puti izbile preko onog što su imali na sebi, pa su koža i velike gole grudi progutale bijelu lanenu košulju…

Ali i ocu je bila vrućina.

Ja vam se izvinjavam, reče, ne mogu izdržati ovu žegu!

Pa skide one naočale, i pred njega iskočiše dva bijela oka, na kojima su se jedva prepoznavali tragovi šerenice. Ili to nisu bili tragovi šarenice.

Dječak mahinalno pobježe pogledom,

i onda shvati, te oči su njegova sudbina, sudbina njegove smrti. Ali, naravno, bilo je kasno.

To je moja priča, reče konobar.

Ali nije to sav roman, pobunih se.

Za mene je ovoliko, reče.

Tu si ti došla, pa smo mogli otići.

Nikad ti nisam ispričao.

Bilo je to u ono vrijeme kada je hodio ko je kuda htio i kada je ljubio ko je koga želio… 

Onda je neko, u nekom laboratorju, namjerno ili nenamjerno, za čovječanstvo je to u ovom času sasvim nebitno, stvorio virus s krunom na glavi koja mu je dala ime.

I sada čekamo da se vrati ono vrijeme u kome će hoditi ko kuda hoće i ljubiti ko koga želi.

U onom drugom naletu španjolke, govori Juš Černilogar, u našem se zaseoku, a mi smo bili tamo od Tolmina, razbolje sve. I u našoj se kući razbolje sve. U selu još je i preteklo živih. U našoj kući u dvije sedmice pomrlo sve, i staro i mlado, i veliko i malo. Ama sve. Jedini ja ostao živ. I nerazboljen, ako se to tako kaže. A kako će drukčije, nego nerazboljen. Sve ih, jedno po jedno, sahranio. Plakao nisam, ne možeš plakati od toliko posla. Valja iskopati sve te jame, nema grobara, sve što je za krampa i lopate otišlo je u rat. Jedni u zarobljeništvu, drugi u kasarni, treći u špitalu, umiru i oni od španjolke. Jedino mene, koji sam se rata najviše plašio, nije uzelo. Zašto nije, to ni danas ne znam. I jedini se nisam razbolio. Ako me pitaš zašto, samo ti jedno mogu reći: strah ubija bolest. Jest, dragi moj, tako ti je to.

Kad sam ih sve pokopao, rekoh sad idem najdalje što se može otići. I eto me tako u Sarajevu.

Hristova piljevina

Jesenjim krikom
bio sam progonjen u ulici tihouhanoj.
Položili su me u hrastovo gnezdo
pokrivali su me
zelenim listom,
vlažnim vunenim prekrivačem

u Palestini.

Otkuda hrast u Palestini?
Uh, izvini!
Praštaj, crkvice, praštaj!
Tamjan crta fresku,
Sorzeca mi dane. 

Bio sam obložen
dečijom vikom, umoljčanim ćebetom,
i vrt sam video obršćeni…
Obrstile ga koze,
zajebi ini.

A u toj ulici tihoj
radio je motor
na nekoj mašini…
Drva su sekli
i tad poželeh
da zaspem u mekoj Hristovoj
piljevini. 

Pljušte otisci prstiju a slepci dižu tri prsta

Ovih mi dana 
užasno brzo rastu nokti
A knjige su rasklopljene po podu
I duša me boli
Papir romori i kuša,
Šapće Sic Mundus Creatus Est

Čujem vrapci cvrkuću
U izlaske i zalaske Sunca
Zmije ćute jer znaju da im
Na svetu nastaje večna kuća
sikću u radosti
rascvetan im jezik koprca

Bole me nokti
ovi koji su izrasli doista brzo
Trunu
Od čukanja po ekranu

Jer bojim se da
ostanu moji otisci prsta
a senzori čukanj nokta ne poznaju
Pa ih tupim, tupim udarcima
Ko onomad kad su prikivali Isusa Krsta

Pevci pevaju, senke lastavica na putu
sevaju kao strele, pokušavam da podignem s
patosa košticu limuna al ona je ljigava i šmugne
pod krevet na šta mi očni živac vrca
Munje i gromovi, sijavice
Rosa se nevina spušta i ostavlja trag na zemlji
Kao kad ispiješ iz flaše jogurt
I ne obrišeš usta
Sve je ispričano, grkljan vazda grgolji
A Kain ga iznova zarezuje, krvca iz njega ključa
Ko sluša? Ko vidi? Ma ima li bar nekog da im
kaže?
Svi na svojim ekranima ostavljaju
Otiske prsta
kroz koje im iscuri
Duša

Slikovnica sna

Kakva je to čudesna
svježa vodica koja prošla
je kroz korijenje i žile drveta,
kroz gusto granje
do behara.

crvena radost!
strešnjena sa svojih peteljki

pala dolje
rosom okupana
obla, sabahzorskim zrakama obasjana

trešnja,
od treskanja
naherena

ispucala,
stara.

Baka ih skuplja i šapuće mi:
majku kad su mi
polivali benzinom da je spale
nudila sam im trešnje,

nudila
zdravlje,
crvenu vodicu,
svoju prvu
djevojačku krv.

Suze mi se slijevaše,
u oku istetoviran trn
kao mikro-čip pecnut na poleđini
očnih kapaka, 

na slikovnici sna. 

Martin snijeg

Sve kaplje i struji,
teče i bruji,
vlažan smet se pretvara
u snijeg jer nošen je vetrom
a za mene je onda to
snijeg
jer sneg je oštar i suv

na autobuskom stajalištu
obučeni u crno promrzli ljudi
stoje zbijeni kao ptice na nekoj santi
leda u polarnim predelima, možda
negde u Rusiji

i čekaju
da prođe ovaj martovski
snijeg
i led

I meni su jagodice na prstima
snježne, vlažne i nježne
i njima ću uskoro listati stranice knjige koju
čitam u svome domu,
pa ću Sveto Pismo s njima da obrćem
i čitam o proroku Jezekilju
tom judejskom svešteniku
koji možda nije video ovaj snijeg
ali ga je osjetio u svojim vizijama
onomad kad je prorokovao
i kada mu je Bog rekao

da pojede svitak pergamenta
kako bi reči postale krv i meso

kako bi čovek uspeo da ne samo pročita

ovaj snijeg, nego da ga i oseti na licu
kao što se osete poljupci Mađarice Marte
vlažni i lepi
dok u Ujvidečkom pozorištu
igra se Čehov
a napolju konačno kreće
da pada oštar sneg

Juš Černilogar, malešan, proćelav čovjek, možda pedesetogodišnjak, možda i mnogo mlađi, prvi je poslijeratni majstor za radioaparate.

Stanuje na Obali, navrh one prve zgrade preko puta Latinske ćuprije, koja se danas zove Principov most, i radi kao električar u Narodnom pozorištu.

Na poslu ga se može naći od sedam do pet popodne. U pozorište mu se može donijeti i radioaparat, ili se dogovoriti za kasnije.

Poslije posla Juš Černilogar svako predvečerje, od kraja aprila pa do oktobra, odsjedi u bašči Pozorišne kafane. Pije himber razmućen sa sodom, sluša Miljacku i gleda pred sebe. Ako mu tko sjedne za stol, on se ispriča poslom, diže se i odlazi.

Tokom rata bio je električar u njemačkoj komandi.

Svega se, kaže, nagledao.

Ali ne bi o tome.

Kad stanete na njeno tlo, ona vas svaki put iznenadi svojim šarmom i jedinstvom amfiteatralne arhitekture. Njene snježnobijele vitke munare s vitkim jablanovima, dižu se u nebo „Uzvišenom“. Uz hareme njenih džamija natkrivenih olovnim kupolama, iz šadrvana i česmi teče hladna i pitka voda, za ritualno pranje vjernika, a uz kamene oblutke popločanih avlija raste najraznovrsnije miomirisno cvijeće, doneseno odnekud, sa dalekog Orijenta. Građevine od kamena iz turskog vakta su, te i danas plijene svojom ljepotom. Ovi neimarski egzamplari: džamije, bezistani i ćuprije, hamami, medrese i daire, imareti i musafirhane, česme, šadrvani, sebilj i sahat- kula, glavno su obilježje neimarstva Baščaršije. 

Najljepša je nekako s proljeća i ljeta. Okupana suncem ona baca hladovite sjene sa svojih objekata; poput sočnog hercegovačkog nara nudi najslađe sokove svojim putnicima namjernicima. Sve je tako načičkano, a tako skladno. Očara vas svojom magijom. Kada hodate, i ne primjećujete da se vrtite u krug, iz kojeg ne želite da iziđete. Sve je egzotično i drugačije na Baščariji. Danas se uz orijentalni dah zvuka, mirisa i boja mogu vidjeti i čuti, ali i kupiti najsavremenija svjetska digitalna oprema i markirana obuća i odjeća. No, za turiste su ipak najprivlačnije filigrantske rukotvorine i unikatni kazandžijski artikli što ih vrijedne zanatlije, čiji zvuk odzvanja Čaršijom, sačuvaše do naših dana; i naravno, tu su gastronomski bosanski specijaliteti. Miris ćevapa, pita i buredžika, te sarajevskih somuna, mami prolaznike i turiste, puneći tako svoje aščinice i bašče, svakoga dana.

U čaršijskim baščama, i bujnog zelenila, natkrivenih tendi i suncobrana, često uz žubor vode iz šadrvana, koji okrepljujuće hladi, uz bosansku kahvu s rahatlokumom, možemo vidjeti i stariju gospodu koja čita novine i „tabiri“ dnevnu politiku. Ovaj svakodnevni ritual, ljubomorno čuvaju samo za sebe. Tu su i mladi svih uzrasta… Vikendom, često možemo vidjeti i cijele familije na okupu u nekoj od ćevapdžinica, aščinica i slastičarnica. Čepenici u glavnoj čaršijskoj ulici, uz dućane pokrivene ciglastom ćeramidom, puni su za lijepih sarajevskih dana. Za vrijeme turističke sezone na Baščaršiji sve vri od ljudi, od najmlađih do najstarijih, svih profila i konfesija, gostiju iz cijelog svijeta. 

I tako iz dana u dan, iz ljeta u ljeto: Baščaršija, taj damar Sarajeva, ta drevna sarajevska ljepotica, orijentalnih boja i mirisa, blista poput nadragocijenijeg briljanta u srcu svoga grada, evo već preko pet stoljeća. Nerijetko i cijela sudbina Bosne i Hercegovine prelamala se na njenom tlu, sve do naših dana…

varljivo leto 1990/1

Novu 1990. godinu dočekujemo u Ka­me­narima, u vikendici kod najbolje prijateljice moje djevojke. Dvadeset i tri su mi godine, njoj će skoro devetnaest, iz Sarajeva smo putovali u nekim starim, rashrndanim autima, mene je boljelo grlo, imao sam temperaturu. U kući je bilo hladno, s Lovćena i sjevernih krajeva spuštao se neki leden vjetar, a nas dvoje smo se grijali na nekom uskom, poluraspadnutom kauču, kakvi su se, već rashodovani, nosili u vikendice, umjesto na deponije s krupnim otpadom. Novu smo dočekali u mjesnom disko klubu, a mene je, valjda od morskog zraka, prošla grlobolja. Sutradan nas evo kako kao jedini putnici plovimo za Lepetane, trajektom koji napola presijeca zaljev, kao nožem grlo. U malenoj, mračnoj konobi uz pristanište doručkujemo usoljene srdele i pijemo neko gusto crno vino. Intenzivno se osjećamo kao odrasli ljudi.

Tri sedmice kasnije u Sarajevu smo, magla je, led i smog, te godine snijeg ne pamtim, nalazimo se po omladinskim klubovima, u kafiću kod Čenge, u džez klubu Zvono, kod Vedrana Muftića i Saše Bukvića. Kući sam oko ponoći, uključujem televizor i gledam – čini mi se u direktnom prenosu – kako slovenska delegacija izlazi iz velike dvorane centra Sava i napušta izvanredno sazvani, Četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije. Ispraćaju ih pljeskom, koji u meni budi bijes – premda sam prethodno, ne bez cinizma u nastupima, višekratno propuštao priliku da postanem član SKJ – nakon čega za govornicu izlazi drug Slobodan Milošević, koji predlaže da kongres normalno nastavi s radom, te da se započne s donošenjem kongresnih odluka. Odmah zatim odlaze i Hrvati, a za njima i dijelovi bosanskohercegovačke i makedonske delegacije. Pamtim iz te noći i još uvijek mladog, dugokosog Zdravka Grebu, bile su mu nepune četrdeset i tri, kako poziva na razum. Gledao sam znak pod koji su govornici izlazili, vrlo moderno dizajniran, savršeno postavljene tipografije, s jurećom petokrakom, koja stremi budućnosti, i činilo mi se kako nikako ne može biti da će ti ljudi, Milan Pančevski, Slobodan Milošević, Dobrivoje Vidić, Siniša Batalo, pod takvim znakom pobijediti. Znak je bio moderan, oni su bili demodirani. Te sam se noći prvi put uplašio rata. Mislio sam da će me ujutro dočekati neki sasvim izmijenjen svijet. Međutim, sutra je sve izgledalo isto kakvo je bilo jučer. Takvi će me noćni strahovi pratiti u sljedeće dvije godine. I takva jutra, koja su održavala iluziju normalnosti.

Tokom 1990. jednom sam bio u Zagrebu, triput u Beogradu. U Zagrebu sam bio u aprilu, desetak dana prije prvih višestranačkih izbora. Grad je bio oblijepljen plakatima, vladalo je šarenilo kakvo nikad prije nisam vidio i kakvog, vjerojatno, u našim krajevima neću ni poslije viđati. Bio je to onaj jedinstveni trenutak u kojem su sve mogućnosti i svaki izbor bili legalni i dopušteni. Ali nisam ja zbog toga došao u Zagreb: zanimale su me, kao i trideset godina kasnije, knjige i gramofonske ploče, zanimale su me antikvarnice, koje su tih godina izgledale veličanstveno, prepune nekih opasnih i prijetećih knjiga iz vremena NDH i vremena maspoka. Ostao sam tri dana, a vratio sam se kako sam i došao: vlakom s tog veličanstvenog Glavnog kolodvora, ispred kojeg je konjanička figura kralja Tomislava i pogled na Zrinjevac i na zgradu Umjetničkog paviljona. To je ona vizura Zagreba koju smo mi iz drugih gradova i republika pamtili iz sedamdesetih, kada bi se u glavni televizijski dnevnik telefonom javljao dopisnik iz Zagreba, a vizualno bi ga pokrivala ta vječno ista razglednica Zagreba, s konjanikom i tom bajkovitom građevinom.

U to vrijeme nisam Teofila poznavao – kasnije, kad god bih mislio o tim svojim predratnim putovanjima u Zagreb, zamišljao sam ga kao dugokosog kolportera Poleta i Studentskog lista, baš tamo negdje oko Glavnog kolodvora – niti sam imao zagrebačkih prijatelja, većina mojih tadašnjih jugoslavenskih prijatelja bili su u Ljubljani, ali mi se čini da su ljudi koje sam viđao po ulicama za moja tadašnja mjerila bili zabrinjavajuće opčinjeni višestranačkim izborima i svojim naglo spoznatim antikomunizmom. Činilo mi se kao da su u kratkom roku preskočili desetak godina svojih budućih života, da su nekako ostarili. Od poznatih sreo sam Simu Mraovića. Sjećam se da sam ga pitao za koga će glasati, i da mi je odgovorio da će svi glasati za Koaliciju narodnog sporazuma. A za koga ćeš ti glasati, insistirao sam. Simo je slegnuo ramenima, rekao nemam pojma, i onako se simomraovićevski nasmijao.

U Beogradu sam bio u maju, augustu i u oktobru, u vrijeme Sajma knjiga. Grad je, opet iz perspektive nekoga tko dolazi iz Sarajeva, bio obilježen s dvije vrlo snažne vizualne senzacije: lice Slobodana Miloševića bilo je sveprisutno, njegova brada uzdizala se visoko, s postera izlijepljenih po prašnjavim i umašćenim izlozima zanatskih radnjica i samoposluga, zurio je s vjetrobranskih stakala gradskih autobusa i tramvaja, istovremeno se pojavljivao u dvije međusobno suprotstavljene funkcije: kao znak vlasti i kao znak pobune. Na mjestima gdje je njegovo lice označavalo vlast, napadno je zamijenio Tita, ali nikako nije bilo jasno protiv čega se to lice buni, tamo gdje je bez sumnje ono bilo lice pobune i želje za promjenom, kao recimo u izlozima tih dućančića po Dorćolu. Druga, i još šokantnija vizualna senzacija bili su četnici, njihove zastave s mrtvačkim glavama i kokarde, koje su se prodavale po Knez Mihajlovoj. Dizajn tog znakovlja, kao i dizajn onih koji su njime trgovali, kao da je bio izašao iz filmova i televizijskih drama Veljka Bulajića, Žike Mitrovića i Save Mrmka. Naravno, bili su potpuno marginalni u odnosu na slike Slobodana Miloševića, ali su činili radikalni rez u odnosu na prethodno iskustvo i na sve ono što sam u dotadašnjem životu vidio kao stvarno i moguće. (U to vrijeme, recimo i to, još nisam uživo vidio nikakve ustaške insignije, u Zagrebu ili bilo gdje drugdje. Je li netko već samu šahovnicu mogao doživjeti kao ustašku insigniju? Možda i jest, ali samo ako nikad nije vidio službeni grb Socijalističke Republike Hrvatske, s golemom šahovnicom i sasvim malom petokrakom pri vrhu…)

U Sarajevu se sve događa polaganije, tiše i nekako prikriveno, osim što vladajući mediji, praktično svi, osim omladinskih Naših dana, te nekih novopokrenutih glasila i Omladinskog radija, prilično glasno i otvoreno drže stranu Slobodana Miloševića. Glavna prijetnja su ustaše, što će potom biti posebno naglašeno nakon što 30. maja Tuđman i HDZ pobijede na izborima u Hrvatskoj. Sam grad ispunjen je samopouzdanjem, vjerom u Jugoslaviju, njezinu nogometnu reprezentaciju i njezine grbove i zastave, bez obzira na to tko, gdje i kada tim zastavama maše. Istovremeno se, nekako na rubu medijskog interesa, os­-nivaju i obnavljaju nacionalna kulturna udruženja, koja su komunisti jednom davno ugasili, da bi se zatim, nakon što su već prošli izbori u Hrvatskoj, prešlo na osnivanje stranaka s nacionalnim predznakom. Najprije Muslimani, predvođeni donedavnim političkim zatvorenikom Alijom Izetbegovićem, osnivaju Stranku demokratske akcije – tako nazvanu jer se još uvijek nije znalo hoće li biti dopušteno da se nacionalno ime upisuje u naziv partije – nakon čega svoje nacionalne stranke osnivaju Hrvati i Srbi.

Zanimljivo mi je bilo sve to sa strane gledati, a onda i izvještavati za “Nedjeljnu Dalmaciju”, čiji sam bio dopisnik. U osnivanju nacionalnih stranaka su, uz malobrojne izuzetke, sudjelovali ljudi koje ne samo da nismo poznavali, moji roditelji, ljudi s kojima su oni kontaktirali, ljudi s kojima sam se ja poznavao, nego uglavnom nismo bili ni svjesni njihova postojanja. No, dok su u muslimanskom slučaju to, ipak, često bili neki ljudi iz grada, HDZ i SDS su došli da osnivaju ljudi iz unutrašnjosti, provincijalci i čudaci svih vrsta, prema kojima je u neko prethodno vrijeme postojala velika socijalna i kulturna distanca. Od svih koji su u tome sudjelovali poznavao sam trojicu ljudi: jednoga liječnika koji je radio s mojim ocem, pisca mlađe generacije s kojim sam se prethodno družio i Radovana Karadžića. Sva trojica osnivali su SDS. Istina, Karadžić je nekoliko sedmica ranije osnivao i Stranku Zelenih, ali se u međuvremenu stigao predomisliti.

Takva je bila ta 1990. u Sarajevu, a takva će biti i 1991, pa i 1992, sve do početka opsade: nećeš znati kakav je tko, sve dok ti taj sam ne odluči to pokazati. Nije to samo Karadžićev slučaj, koji je birao i izabrao između nove europske ljevice, opsjednute ekologijom i budućnošću planeta, i guslarsko-četničkog nacionalizma, zasnovanog na oružanoj sili JNA. Za mene, još uvijek neiskusnog, njegov se izbor činio kao izbor između Sex pistolsa, Pankrta i Laibacha i, recimo, Nade Topčagić, Dragane Mirković i Cece Veličković. Ali i većina drugih u prvom je naletu tako izabirala. Tridesetak godina kasnije bivat ću svjestan i toga da su neki sasvim slučajno izabrali Pankrte, a ne Draganu Mirković…

No, većini ljudi s kojima sam se družio činilo se da je sve to luzerska priča i da će izbori, pod uvjetom da ih bude, pokazati da ti papci nemaju u Bosni i u Sarajevu nikakve šanse. Htio sam vjerovati da su u pravu, ali nešto mi je govorilo da stvari drukčije stoje. Bratstvo&jedinstvo u Bosni pripadalo je javnoj, a ne privatnoj, porodičnoj i intimnoj sferi ponašanja, a javno od privatnog u ovoj zemlji, kao, vjerojatno, i u svim nedovršenim višenacionalnim zajednicama, dramatično se razlikovalo. Da su, nekim slučajem, prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini bili javni, ili da je svatko mogao znati za koga je glasao onaj drugi, rezultati bi bili onakvi kakve su najavljivale prethodne javno provedene ankete: tročetvrtinskom bi većinom pobijedili reformisti Ante Markovića. Ali kako su izbori tajan i privatan čin, pobijedili su nacionalisti iz nacionalnih stranaka, kojima će zatim, malo-pomalo, prići i nacionalisti iz onih drugih stranaka, koji su krivo procjenjivali snagu bratstva&jedinstva. Tako su, recimo, gotovo svi viđeniji reformisti odgovarajućih imena i prezimena završili među karadžićevcima. (A ni oni čija imena i prezimena ne zvuče tako dobro nisu previše ustrajavali na svom reformizmu.)

Na kraju, nacionalne su stranke izgubile u samo tri općine: u Tuzli, Brčkom i Varešu. Pobjeda privatnog i intimnog, ispunjenog predrasudama, međusobnim nepovjerenjem i vječnim nesnošljivostima, bila je potpuna. Samo je još trebao početi rat, pa da se cijela stvar dovrši, tako što će se svakoga i za sva vremena ticati samo njegove rane, i samo tuđi zločini.

Ali do toga je trebalo proći još mnogo vremena, pogotovo u Sarajevu i u Bosni, i u našim pojedinačnim životima. A za takav vremenski protok potrebno je bilo vjerovati da se ipak neće dogoditi sve ono što je nakon izbora u Bosni i Hercegovini bilo nužno da se dogodi.

Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su u nedjelju, 18. studenog 1990. Slučaj je htio da sam se tog mjeseca, nakon honorarne suradnje, stalno zaposlio kao dopisnik “Nedjeljne Dalmacije” iz Sarajeva. Iste jeseni objavio sam drugu svoju knjigu pjesama, naslova “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski”. Književne kritike i televizijske kritike te sam jeseni, pa sve do kraja sljedeće godine, objavljivao u Oslobođenju, pisao sam za Naše dane. Dovršavao sam roman o Greti Garbo, koji poslije nisam objavio. Svakodnevno sam kupovao i čitao troje dnevnih novina, te svake sedmice desetak tjednika (da ih pokušam nabrojati: “Mladina”, “Danas”, “Polet”, “Studentski list”, “Nedjeljna Dalmacija”, “Naši dani”, “Nedjelja”, “Nin”, “Intervju”, “Mladost”, “Non”, “Svet”, “Monitor”…), barem dva dvotjednika (“Start”, “Duga”…), kao i “Književnu reč”, “Književne novine” i “Oko”, koje će još vrlo kratko izlaziti. Nekoliko puta sedmično išao sam u kino, nabavljao sam ogromne količine novih knjiga i vjerovao da ih sve moram pročitati. Činilo mi se da imam mnogo prijatelja. Većinu ih danas više ne poznajem. Prvi broj “Vremena”, na kojem je bio datum 29. oktobar 1990, kupio sam u srijedu 31. oktobra, na željezničkoj stanici u Pločama, oko jedanaest sati ujutro.

Kada bih razmišljao o mjestu na kojem bih rado živio, nijedan mi grad te godine nije na um padao osim Sarajeva, premda nisam mislio da je Sarajevo baš neki grad. Kasnije će mi postati baš. Ali sam mislio da čovjek treba da živi tu gdje jest, pogotovo ako se bavi književnošću. Znao sam da ću objavljivati prozu, znao sam i da ću pisati romane, ali nisam znao da će ti romani imati ikakve veze sa Sarajevom i s Bosnom. Možda ne bi ni imali da su stvari drukčije krenule, i u intimnom, i u društvenopolitičkom pogledu. Rat koji ću doživjeti, onaj rat koji se bude vodio u Sarajevu, bit će određujuća okolnost moga života. Djevojka s kojom ću ostati sve dok nas rat fizički ne razdvoji već tada je planirala da ode negdje u svijet, u neku Ameriku, i računala je na to da ću poći s njom. Nisam znao hoću li. Ali mi je bilo nezamislivo da pođem.

Nakon 1990. u našim je životima, sada to već svi onovremeni znamo, slijedila 1991. Trebalo je proći još pet dugih godina, pa da se u (danas nepostojećoj) kavani Imperijal u Sarajevu upoznam s Teofilom. Ali ta 1991. bit će važna u našim životima, jer će se u jednom trenutku, tokom te godine, naša vremena razdvojiti i razići. Dok će, na različite načine, iz zagrebačke, a onda i iz beogradske perspektive 1991. biti ratna, možda i najratnija godina, iz sarajevske perspektive 1991. bit će predratna godina. I ta će je predratnost učiniti najzanimljivijom i najneobjašnjivijom godinom mog života. Pa onda kada govorim o 1990. ja zapravo ne kažem ništa od onog što je stvarno važno. I kao što Hobsbawmov “kratki dvadeseti vijek” nije završio ni 1999, ni 2000, nego jedne prethodeće im godine, tako ni 1990. nije završila 31. decembra, nego je potrajala sve do 8. januara 1991, kada je javno obznanjeno da je dva tjedna ranije, 26. decembra 1990, Srbija provalila u zajednički monetarni sistem i štampanjem polugodišnje ukupne emisije dinara otuđila skoro milijardu i pol dolara. Bio je to dovršetak nečega što se počelo događati one noći u kojoj je slovenska delegacija napustili Četrnaesti kongres SKJ, premda se činilo da je između prošlo neko veće i duže vrijeme.

U posljednjih dvadesetak godina često se vozim onim trajektima između Kamenara i Lepetana. Danas ih je više nego što ih je tada bilo. I svaki se put zagledam u ono brdo iznad Kamenara, malo desno od trajektne luke, pa pogledom pokušavam prepoznati vikendicu u kojoj smo dočekivali novu 1990. Uzalud, nemam se za što pogledom uhvatiti. Pamtim samo unutrašnjost kuće, u koju više nikad neću ući. Nitko od onih s kojima sam dočekao 1990. nije danas u Sarajevu, nitko osim mene nije ni u bivšoj Jugoslaviji. Vrijeme koje je u međuvremenu prošlo duže je od vremena naših života, premda se ponekad učini da je sve bilo jučer i da rat još nije ni počeo.