Crkva svetoga Mikule na Stagnji malešna je; kao da su je zidali za djecu. Kad prođem pokraj nje, sjetim se kapetana Mikule malog i samo čekam trenutak kad ću opaziti remetu, Petra Prličkog.

Kad god se netko navadi da prepričava što je noćas sanjao, ja nekako tražim način da ga ne slušam. Ili da neprimijećen odem. Nije to što ne volim snove, ravnodušan sam prema njima, kao prema starim novinama, ili kao prema kanti sa smećem, nego mi se vazda čini da je to što on – ili mnogo češće ona, jer žene češće pričaju šta su sanjale – sad razlaže kao svoj sinoćnji san pusta i nemaštovita laž. I čini mi se da ljudi izmišljaju snove misleći da će tako ispričati nešto nevjerojatno, nešto što će onima koji slušaju zavrtiti pamet.

Ali ovaj san ipak ne zaboravljam. Čak ako je i on izmišljen, ono što se potom događalo potvrdilo je izmišljotinu, učinilo je istinitom.

Bio je, sjećaš se sigurno, onaj jedan Moris, prije rata stolar u pozorištu, Jevrejin, zadužen za crkvu, da se što ne dogodi dok se župnik don Jozo ne vrati iz Zagreba. Svi mislili da se don Jozo neće ni vratiti, i da će Morisu crkva zastalno ostati na brigu. A njemu, je li zato što je Jevrejin, ili zato što je nedovršeni ateist, crkva ulijevala neku stravu, pa nije volio unutra ni da ulazi.

Kad, eto ti jedne srijede kažu vratio se župnik iz Zagreba. I nitko sretniji od Morisa, tem si skida brigu i odgovornost s glave, tem će na liniju, vidjet se sa svojim društvom, a nije se s njima vidio evo već skoro mjesec dana.

Biva, sljedećeg jutra Moris don Jozi predaje crkvu.

Eto ga, dolazi blijed, s podočnjacima, kao da noćas nije ni spavao. Don Jozo mu donio darove iz Zagreba, pruža mu cekere, kaže ovo ti je za ženu, ovo za dječaka i djevojčicu, a Moris nekako sav s pola volje, kao da nije onaj jučerašnji on, i onaj don Jozin od prije mjesec dana.

Šta je, bolan, bilo?, pita ga, i Moris priča:

Sanjam ja noćas da sam ranim jutrom došao da još jednom pregledam crkvu pred tvoj povratak, je li svaka stvar na svom mjestu, da mi, naopako bilo, šta u zadnji čas ne ukradu, a najviše me strah da mi ovi moji iz čistog pasjaluka nešto ne podvale, da nešto u crkvi ne sakriju, pa da se onda smiju dok ja nokolo glavinjam i gubim pamet. Dolazim tu, i još dok otključavam vrata osjetim da nešto nije u redu, čujem iznutra neke zvukove, nešto kao da lupa. 

Uđem, i imam u svom snu šta da vidim. Leži ovaj veliki križ tu nasred crkve, između klupa, ukoso postavljen, a Isus malo stenje, malo bogme i psuje, dok u desnoj ruci drži onaj čekić koji pri vrhu ima ono nešto za čupanje eksera, i pokušava iščupati čavao koji mu lijevu ruku drži zakovanu uz križ.

Šta to radiš, vičem ja u svom snu, šta će župnik reći kad se ujutro vrati?

Ma šta me briga i za njega i za tebe, ja ovdje ovako više ne mogu, govori meni Isus.

Nemoj, ne može, ni za živu glavu, skidaj se ti nakon što se on vrati, nije me poslije briga, i otmem mu onaj čekić iz ruke.

Iznenadim se koliko sam jači od njega.

Čekićem poslije zakivam raskovanu Isusovu desnicu, govorim mu izvini, jarane, molim te, ja sam Jevrejin, ateist, ali sam čestit čovjek i držim do riječi, a on me onako tužno gleda, kao što me i sad odozgor gleda, i kaže lako je tebi, mladiću, tu si još kratko, dok ja već dvije hiljade godina ovdje visim.

Sve ti je to od nervoze, zbunjeno će don Jozo Morisu. Niti zna što bi rekao Jevrejinu koji sanja Isusa, ni kako bi ateistu objasnio što iz Isusove perspektive znači: “tu si još kratko”. A kako bi to i vjerujućem objasnio? I je li Isus u snu Jevrejina ateiste zbilja Isus? Je li Isus u snu Isus?

O tome duma župnik, ali ne kaže ništa, nego samo Morisu gura one cekere, i ponavlja:

Uzmi, uzmi.

Istog dana započe, nakon mjeseci primirja, neprijateljski napad na naše prve linije, puče mina posred rova, ravno njemu u krilo i nestade Morisa kao da ga nikad nije ni bilo. Ostao je samo Morisov san, koji don Jozo godinama prepričava, kao da je i taj san postao dio njegove vjere, ili kao da će ljude kojima san prepričava u nešto uvjeriti.

A ja nekako mislim da ovaj san Moris nije mogao izmisliti i da postoje snovi koje nitko ne bi mogao izmisliti.

Ujutro pjena, brzi potezi brijača, pogleda, najprije nemarno, sačeka da se voda osuši, onda se dobro zagleda, izborano lice, sijede, borama nema broja, onaj starac s druge strane potvrđuje, kaže to je on, i sam kaže: „to sam ja, sto mi godina”, kima glavom, ali čim se odmakne od ogledala, još dok pije kavu, zaboravi.

Prve stranice proze Magdalene Blažević pročitao sam početkom 2018. godine. Ako se ne varam, jedna od njezinih prvih priča tada je bila objavljena u Best booku Expressa 24 sata. Tada smo već bili prijatelji na Facebooku. U drugom mjesecu te godine na moju pohvalu odgovorila mi je u prepisci pravdanjem da je u svom pripovijedanju još uvijek nesigurna, da ima još nedovršenih priča, ali im se ne može posvetiti jer se sprema za obranu svog doktorskog rada. 

Osnovna je karakteristika njezine prozne rečenice u disciplini. Pravo je čudo kako u njoj suvereno vlada onim što opisuje. A opisuje, ponajprije, život žene prije rata, u ratu i poraću u Žepču i njegovoj okolici. Opisuje žrtvu i njezinu patnju, muškarcu podređenu ženu u tim vremenima. 

Magdalenina priča posjeduje eleganciju, nešto gospodsko. Ona nam s elegancijom i gospodski na isti način priča o svemu: o odnosu muškarca i žene, o smrti i životu, o jednoj rijeci kao o plovećem groblju: O svemu što je njezino životno iskustvo od djetinjstva do godina rata i zrelosti uspjelo pohraniti u svoju memoriju. 

Pravo je čudo što sve mogu te kratke rečenice Magdalene Blažević u tim njezinim kratkim pričama objedinjenim u knjizi Svetkovina s kojom se prvi put predstavlja javnosti. Magdalena u njima kao svojim graditeljicama stilom filmskog kadra obrađuje mnoge teme iz ženskog iskustva, međutim, pogrešno bi bilo svrstavati njezinu prozu u feminističko pismo. Njezina je svaka priča, prije svega, izrazito intelektualno artikulirana, kadriranje je u njezinoj prozi poetskog karaktera, ima i vrhunsku likovnu vrijednost. Sadržaj svakog kadra nam nešto poručuje, u njemu se misli i osjeća, pjeva i tuguje, trpi bez jecaja, stisnutih usana. Nema u njemu nikakvog viška, koloristički neusklađenog s onima što nam njegov jezik poručuje. U priči Ivana, na primjer, i ne samo u njoj, naracija njezinog kadra je višebojna:

“Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti.“ 

Magdalenina kratka opisna rečenica je precizna, racionalno koristi svaku riječ, ekonomična je i jasna, stroga nije, funkcionalna jest. Njezin ekspresivni izraz otklanja sve opasnosti artificijelnosti, pretjerane umivenosti i prenaglašene pripovjedne higijene. Putenost je u njoj golicava, daleko od vulgarnosti, niti u jednoj emociji nije prenaglašena i prosta. Magdalena Blažević je svoju rečenicu izgradila kao vlasnicu provjerenih i uvjerljivih životnih podataka, ništa u njoj nije bez odgovarajuće odjeće stvarnosti. 

Na svijet nam je s tom rečenicom došla spisateljica čija književnost u samome startu lako pronalazi svoje čitatelje. Magdalena je stroga u odabiru onoga o čemu piše, a stroga je i prema sebi, svoj stil je tom strogošću dovela do savršenstva. Punu spisateljsku zrelost iskazuje već ovom svojom prvom knjigom. Zato ponovno i podvlačim: Magdalenino pripovijedanje posjeduje eleganciju, nešto gospodsko, ono nam s elegancijom i gospodski priča o svemu što izabere kao svoju temu i sadržaj.

Posljednje veliko prijeratno pijanstvo.

Budi me sunce u sobi socijalističkog hotela u Dubrovniku. Zemlja poda mnom treperi, pokušavam rastjerati mučninu tako što istrčavam na balkon.

I u tom trenutku pola metra od sebe, s druge strane ograde koja me dijeli od balkona susjedne sobe, ugledam maleno dijete, djevojčicu od tri-četiri godine.

Ona tad prvi put u životu ugleda potpuno golog nepoznatog muškarca.

I vikne:

Mammy!

U krevetu sam, pokriven do grla, u strahu da će sad netko lupati na vrata moje sobe, da će dotrčati recepcioner, milicija…

Grlim zahodsku školjku i dugo povraćam.

Nikome o ovom ne pričam, ali me sve do sad prati znatiželja: 

Što li je djevojčica rekla mami, i pamti li što od tog jutra odrasla žena, trideset godina kasnije?

U mojim pričama, otac kupuje auto. Boje truhle višnje. Nakon dužeg izbivanja, i svakodnevnog rintanja na građevini, prvu ušteđevinu, ulaže u golfa keca. Četvera vrata, s kojim je mislio taksirati. Do tada je pedalao na starom, plavo-bijelom biciklu, pet kilometara do radnog mjesta. Otac je radio za Bosna-prevoz, kao kondukter, dok firma nije propala. Kad firma bankrotira, ode u stečaj, ili je očerupaju u pljačkama k’o kokoš, kaže se da je firma propala. Vrlo često, najtačniji opis stanja, u književnom smislu sigurno pjesnički važan, i autentičan, daju najobičniji ljudi. Pada se na cestu, a propada se u provaliju. Dok su ljudi padali po cestama u ratu, firme su poslije rata propadale u provalije neuspjele privatizacije.

U mojim pričama, otac teše drvene puške kad se vrati s linije. Na liniju ide s malom puškom na ramenu. Meni je krivo, i teško što je u oca puška mala dok ide na liniju. Sanjam o kalašnjikovu koji će idući dan, u naramku donijeti. Kad se otac vrati, u pričama, on noću trči za paketima humanitarne pomoći. U noći rođenja moje sestre, donosi prvi, i jedini put vreću brašna. Pred zoru otac legne, u vojničkim čizmama, iz kojih viri najlonska kesa, preko vunenih priglavaka obmotana. Da noge, ko suho meso, vakumirane ostanu.

U podrumu, otac do akšama kucka. Mati nas poimenice saziva na večeru, s terase koja gleda na put. Poslije rata, otac je skovao kredenac, za koji je mati komišijama s osmijehom govorila da je antikvitet. Kad su gosti zbunjeni kimali glavama, rekla bi da je to starina. I zato vrijedan, više nego da je nov novcat.

Kad se otac naljuti, uši mu se zacrvene k’o paprike. Otac u ljutnji zna svašta reći. Opsovati i rondati nadugo sebi u bradu. Ili majci, koja ga za tren oka, riječju blagom, i umilnim pogledom smiri. Kad otac zapne da radi, mati ga opominje da se odmori. Prinosi mu kahvu, i dugo zatim, u tišini s njim sjedi. Otac nije čovjek od puno riječi. Kako stari, riječ mu je dukat. Kad baš mora, zna reći, i dobro progovoriti, nije da ne zna, ali većinu svojih dana otac provodi u tišini. U oblucima duhanskog dima, zamišljen. Mati ga razgovara, i razgoni crni oblak među njegovim obrvama. Izmamljuje mu osmijeh, kao sunce pupoljke u rano proljeće.

U mojim pričama o ocu, u opisima nekadašnjeg njega, vrlo često prepoznam današnjeg sebe. Da je otac, u mladosti, otkrio poeziju, moguće da bi pisao pjesme, i priče, ljepše od ovih koje mu posvjećujem. Ako je otac proza, majka je, sigurno, najfinija poezija. Stih kojemu pojašnjenje ne treba.

Iza kovčega u kojem je počivalo izmučeno tijelo Rajne Z, moje školske drugarice, koja je umirala cijeloga drugog polugodišta, a do nas su stizale vijesti da joj je bolje, da joj je mnogo bolje, da će se uskoro pojaviti u školi, čim joj još malo naraste kosa, u ateističkoj su kapelici na Barama stajale četiri stolice, i na tim stolicama sjedili su Rajnini mama, tata, baka i maleni brat, koji se neprestano vrpoljio, dok je oko kovčega, kao oko mrtvoga Tita, tekla kolona ljudi – jer velika je žalost kad umre dijete – odrasli bi se saginjali, pružali ruku Rajninim roditeljima i baki, grlili ih, nešto im šaptali, dok bi brata samo pogladili po glavi, kao da je pas.

Kolona se sporo kretala, i ja sam, prilazeći im, primijetio da Rajnin tata, inženjer Z, na stopalima ima dvije različite čarape.

Sine Zorane, tebe je moja Rajna puno voljela, rekla je Rajnina mama, grleći me.

Nisam bio Zoran.

Amir Brka: Nebeski nomad,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2019.

Kada savremeni pesnici napišu sonet, oprobavajući se u jednoj od najsloženijih i najslavnijih pesničkih formi staroj osam vekova i znamenitoj u celom svetu, takvi se poduhvati najčešće smatraju kratkim izletima u prostore čvrste, ali i u svakom smislu istražene forme, ekscentričnim stilskim treningom ili nadmetanjem sa slavnim uzorima, igrom koja ipak ne može da odgovori na brojne pesničke potrebe i mogućnosti u modernim vremenima. Sonet se, kao klasični izazov, barem do pojave Nebeskog nomada Amira Brke, izmestio u povremene izlete savremenih pisaca da ovladaju njegovom formom, s jedne strane, a, s druge, u temeljno pipava akademska istraživanja koja se tiču istorije i teorije stiha, rima, poezije uopšte.

Svojevremeno, primajući elektronski od Amira Brke sonet, dva, ili tri, vremenom sam uvidela da ti “slučajni soneti” deluju silom magneta, obuzimaju moju pažnju i utiču na razmišljanja o fenomenu, mogućnostima i mestu soneta u modernim vremenima. Sve “dokumentovanije” sam se, naime, uveravala da je ono što sam za sebe nazivala sonetnom groznicom Amira Brke zapravo izuzetan i neverovatan književni događaj i čitalački doživljaj koji iz temelja menja sve inače tačne konstatacije izrečene u prethodnom pasusu ovog teksta. Stoga se više i ne čudim što mi je u ruke, istovremeno kada je Brka skoro uobličio prvu verziju Nebeskog nomada, došao sjajan bildungs roman američkog pisca Džona Vilijamsa (1922-1994). Reč je o romanu Stoner, objavljenom daleke 1965. godine, kada sam kao petnaestogodišnjakinja maštala da pokušam napisati sonetni venac, dabome: sa akrostihom. Preveden je kod nas tek 2016. godine, ali sam odložila čitanje, jer mi je naslov izgledao “američki neinventivno”. Korisno je kad vam se vlastita zabluda vrati kao kreativni bumerang.

Naime, već na početku romana glavni junak Vilijam Stoner, student poljoprivrede na Univerzitetu Kolumbija, zbog 73. soneta Vilijama Šekspira u potpunosti menja svoj život i umesto farmera postaje profesor engleske književnosti. (Jedna pikanterija u zagradi. Od 154 postojeća Šekspirova soneta, upravo o ovom 73. posebno je govorio u Beogradu i Goran Stanivuković, naše gore list, jedan od svetski poznatih šekspirologa koji predaje na Univerzitetu Halifaks u Kanadi.) Mi na brdovitom Balkanu nismo skloni engleskoj tradiciji, a ni sa svojom najčešće ne znamo šta ćemo, ali sasvim lepo mogu da zamislim kako u idućem veku neki budući Kazaz nekom budućem mladiću parafrazira pitanje profesora Arčera Slouna koje je tada glasilo: “Gospodin Šekspir vam se obraća i posle tri stotine godina, da li ga čujete?”, a u dvadeset drugom veku bi moglo glasiti: “Gospodin Brka vam se obraća i posle stotinu godina, da li ga čujete?”

*   *   *

Pitanje koje me zaokuplja od čitanja prvih soneta Amira Brke, koji su mi tada delovali kao eksperiment za koji se nije dalo naslutiti čemu u konačnici vodi (a od pomisli da će ih nastati blizu dve stotine u kratkom vremenskom intervalu i da će ubrzo postati “vele-knjiga”, kako to sjajno formuliše Ivan Lovrenović, još nije bilo ni traga), moglo bi da glasi: da li, i kako čujemo pre svega, potom razumemo, i, na kraju, kako bismo mogli da tumačimo i vrednujemo ove sonete “u doba kad im vreme nije”, pomisliće oni koji sebe smatraju savremenim u načinu izražavanja vlastitog bića i inovativnim u iznalaženju formi u svom vremenu. One, pak, koji misle da vremena ne prolaze nego kruže – neće začuditi sonetna forma, kao ni različiti oblici kruženja motiva i tema, ideja i slika, pitanja i dilema, izazova i strahova, pobuna i sumnji koje knjiga soneta Nebeski nomad podastire kao trnovit i (bez)izlazan put, ali i put veličanstven u svojoj istinitoljubivosti, beskompromisnosti, hrabrosti i dubini suočavanja pesnika sa krucijalnim pitanjima sveta, društva, jedinke, života i smrti. Autor ovog čudesnog sonetnog kosmosa ne samo da se nije opirao ponavljanjima i opsesiji eshatološkim fenomenima nego je posvedočio kako upravo kroz takav circulus vitiosus nastaje, traje, transformiše se i nestaje i čovek i njegova ideja o smislu i apsurdu života, potom i ideja o smrti kao patnji, ali i izbavljenju, i, na kraju, ideja o nužnosti uobličavanja spoznaja i emocija pisanjem uprkos saznanju da “Od obećanja svetih – jezik je najbolnija obmana” (sonet Na osami).

Ne napušta me uverenje da je Amir Brka, stvarajući Nebeskog nomada, živeo jednu od prekretničkih godina, godinu veličanstvenog epifanijskog iskustva, mističkog transa, melodijskog i jezičkog zanosa, godinu vizija koje nije lako obujmiti umom, a kamoli ukrotiti rečima. Godinu celoživotnog geteovskog iskušenja, a ne samo letovanja sa Faustom! Jednim delom, sve svoje dosadašnje poetske motive, teme, opsesije iz prethodnih pesničkih knjiga, opesmotvorene na različite načine i u različitim formama, uz nove uvide i poente još je i “posonetio”, a onda se otisnuo dalje, u nove teme, prostore, “u misao koju još uvek ne misli niko”.

Mnogo toga iz dosadašnje Brkine poezije u ovoj knjizi je ponovo ovde, drugačije, u savršenom dosluhu sa potpuno novim temama, motivima, idejama – jednako, ali i bitno drugačije, kao da se drevnom formom, intenzitetom, sažetošću, kristalizacijom do perfekcije izdiglo iznad konkretnog vremena u večnost. Tu su Brkina po-etika, životni, moralni i stvaralački credo, dom i preci, njegova Bosna, njegov odnos prema poeziji i jeziku, njegove lektire, njegov Ćatić, njegovi mrtvi majka i otac, njegov Tešanj i njegov Omiš, njegova sagrada familia, njegove bogohulne i čovekohulne misli, njegova rascepljenost i podvojenost, njegove fantastične i bizarne i pesimistične i apokaliptičke reminiscence, snovi i more koje se “postvaruju” od rata devedesetih do danas, a postvarivaće se i u “toksičnom futuru”.

I pesnik (Paul Celan) i citat (“Ima još pjesama za pjevanje s one strane ljudi”) za moto Nebeskog nomada pomno su odabrani da na više nivoa komuniciraju sa osnovnim poetičkim načelima Amira Brke, ali i dvojice pesnika koji, svaki na svoj način, kao da odgovaraju na čuveno Adornovo pitanje: da li je moguće da se nakon Aušvica uopšte pišu pesme? Četvrt veka nakon Celanove Todesfuge, verovatno najpotresnije ako ne i najbolje ikad napisane pesme o holokaustu nad Jevrejima, pesnik se ipak ubio. Sedam decenija nakon Celanove, i Brka je napisao svoju fugu smrti kao pesničko finale njegove istoriografske knjige o Nisimu Albahariju, ali i sa, tada, dve decenije pamćenja Srebrenice. Da ljudski rod nema nikakvu korist od zaboravljanja – oduvek mi se činilo logičnim, ali da je nema ni od pamćenja – zastrašujuće je saznanje kojem smo nemušti svedoci. Pamćenje je načinilo Celana velikim, ali ga je, verujem, pamćenje i ubilo. Pamćenje, kako doživljenog tako i pročitanog, ni Amira Brku ne čini sretnim ni spokojnim, naprotiv!

Nad smislom i mogućim razumevanjem formulacije “pevanja s one strane ljudi” valja nam zastati. Pevanje bez čoveka koji peva je nemoguće, ali kakvo je onda i o čemu je ako je “s one strane ljudi”? Prva pomisao, ona da “s one strane ljudi” znači i s one strane života, zapravo je bezazlena i prirodna mogućnost (smrt, uostalom, jeste pesnički motiv par excellence). Međutim, ako uvidimo da “s one strane ljudi” može da znači i sa strane neljudi, stvar se usložnjava po pevanje, a naročito po pesnika, a u višeznačnoj reči poetika podjednako akcentuje, ako ne i snažnije, drugi njen deo – etiku.

Zaziranje od ljudskoga roda rasejano je po mnogim Brkinim sonetima kao intuitivni čin, iskustvena potreba i nužnost, istorijski nauk, savet zdravog razuma, jauk pripadnika, a, po meni, vrhuni u sonetu Oda mrtvima, gde lirski subjekat gorko primećuje kako će se čak i njemu neko izjadati sa neupitnim poverenjem tek nad njegovim grobom! Jednako je dosledno i iterativno i zaziranje od Boga, bilo kojeg i čijeg, kao od “opsjenarske baštine” i večitog razloga za ljudske podele i mržnju, ratove i zločine, ograničavanje slobode i uterivanje straha u kosti, proglašavanje drugačijeg mišljenja, pa i čina mišljenja po sebi – deliktom.

*   *   *

Usidren u rodnom gradu, Amir Brka jeste duhovni nomad modernih vremena, sa punom svešću o tom nomadstvu kao sudbini koja, tako mu se katkad čini, a soneti o tome svedoče mnoštvom nijansi, nije ni slučajna, ni odabrana, nego dodeljena nekim višim i ne do kraja saznatljivim razlozima. Brka u životu nije upoznao ono što čini praksu zemaljskog nomadstva. Nešto slično se u istoriji dogodilo mnogim velikim pesnicima koji su mesto rođenja menjali samo ako su prognani, poput Dantea iz Firence, ili prinuđeni da drugde nešto rade, poput Šekspira koji se iz Londona ipak vratio u rodni Stratford na Ejvonu da tri godine kasnije umre. Dantea i Šekspira izdvajam kako zbog sonetne forme u kojoj su se proslavili, tako i zbog neočekivanih duhovnih ukrštaja u ogromnom vremenskom rasponu i mogućnosti uspostavljanja neobičnih poređenja s našim autorom, kakve bi posvećeni tragač mogao da poduzme kao izuzetan izazov za opsežnu studiju. Možda ljubiteljima autoriteta i nedodirljivih ikona svetske književne istorije zvuče neverovatno ili odveć afirmativno ovakvi kritički sudovi i komparacije, ali meni je važno da iskažem ono što mislim i u šta verujem.

Pod poetičnu sintagmu nebeskih nomada mogućno je podvesti i pomenute pesnike, i mnoge druge stvaraoce visokih kvaliteta i dometa, kao i autora ove knjige soneta. Premda je sintagma jedini put upotrebljena u sonetu Za ocem i konkretno dočarava elan, poverenje u svet i lakoću s kojom dete, zaštićeno roditeljskom ljubavlju, gotovo bestelesno korača malim poznatim prostorom upijajući zvuke ezana, istaknuta u naslov ona postaje izvor podsticajne višeznačnosti. Nebeske nomade vidim kao one koji čitavog života neumorno lutaju i tragaju, na javi i u snu, za magnum ignotum, velikim nepoznanicama postanja, sveta, uma, zaumlja, ideja, snova, ljubavi, smrti, one čiji ponorni pesimizam kao pogled na svet pobuđuje čitaoce da promišljaju život bez straha ili banalne koristi po sebe. Tu tragalačku strast pesnici i suptilni čitaoci im neretko, i kada su ateisti, pripisuju i s one strane života, jer njihovo delo ostaje svetionik koji i naslednike inspiriše i iskušava.

*   *   *

Pojedinačno, Amirovi soneti su svojevrsne male kutije poput onih majstorija “metafizičara male kutije”, kako je Vaska Popu nazvao Čarls Simić. Brkine “sonetne kutije” je duhovni izazov i kreativno zadovoljstvo otvarati. Katkad pomišljam da je avantura na ličnu odgovornost otvarati ih u ovom vremenu raznovrsnih diktata i pohvala jednoumlju (na mnogim sonetima mogla bi da stoji ona danas licemernim zakonima nametnuta, a opominjuća napomena da se upuštate u saznanje na svoju odgovornost i da nema ko da vam isporuči nadoknadu za pretrpljeni šok, bol, uviđanje neprijatnih istina i umnožavanje pitanja koja su do sada za većinu čučala u mraku). Otvaranje predstavlja labirintne potrage, istraživanje tajanstvenih pretinaca, susret sa pesničkim slikama koje se ne zaboravljaju, sudar sa idejama koje čas plaše čas hrabre, ali i beskrajno razastiru vidike, donose poente, omogućavaju oneobičavajuća značenja.

Citiraću maločas pomenutog Čarlsa Simića koji je Vaska Popu dubinski razumeo, jer ga je prevodio na engleski, što je skoro nemoguća misija. Kaže, naime, Simić: “Kad malo rastresemo tu kutiju, iz nje počnu da iskaču religije i filozofi, sa svojim raznovrsnim bogovima i đavolima. Imaginacija je dvosmislen blagoslov. Istovremeno radi i za nas i protiv nas. Ne možemo se odupreti njenim iskušenjima, a, ipak, njena aktivnost ima načina da potkopa sve što znamo. Nije li to ono čemu je poezija oduvek tajno stremila?”

Uživala sam, ali i odbolovala “rastresanje” mnogih kutija u koje su čarobnim jezikom, melodijom koja traga za savršenstvom, katkad sasvim neočekivanim, ali superiornim rimama, “spakovani” pojedinačni soneti Amira Brke i doživela upravo ono o čemu Čarls Simić, takođe vrstan pesnik, govori povodom Vaska Pope, poete drugačijeg tipa i kova od Brke. Ko sve i šta sve ne iskače iz ovih soneta, poput čudovišta, opasnosti i teških zadataka za najhrabrijeg junaka bajki, ali bajki bez hepienda! Čarls Simić nam je, eto još jedne čudne pikanterije, ostavio i podatak da je Popa poznavao Paula Celana i divio mu se. Potvrda više da ova intuitivna umrežavanja, kakva bih pre mnogo godina prećutala smatrajući ih proizvodom moje mašte i proizvoljnošću, sada iskazujem, sledeći misao o podrivačkoj funkciji imaginacije kao preduslovu za slobodno mišljenje.

*   *   *

Koliko god da su, gledano pojedinačno, ovi soneti ogledalo raznovrsnosti i težnje da se misao i emocija iskažu o različitim temama i fenomenima kao središtima različitih spoznaja, Brkin smisao i volja za sistem, logičan red i viši oblik čvrste narativne strukture, karakteristični za njega i izražavani i ranije (a pisala sam već o tome povodom Tačke), sada apsolutno kulminiraju u besprekornom, kako u segmentima tako i u celini, redosledu stotinudevedesetjednog soneta. Ne praveći cikluse po bilo kom formalnom kriterijumu, pesnik pažljivo, a prividno jednostavno niže sonete stvarajući iluziju da slede poput dana i noći, misli i snova, raspoloženja, iskustava, ideja, događaja i doživljaja u ljudskom i društvenom životu. Time stvara i iluziju o protoku vremena (na opštem planu milenijumskom, a na planu lirskog subjekta decenijskom), iako su pesme nastale recimo tokom jedne godine. Iako svaki sonet ima svoj naslov, mogli bi se, poput Šekspirovih, pamtiti i po broju, i jednom u budućnosti biti u posvećenom krugu stručnjaka i zaljubljenika tako i prepoznavani, poput šifara. Takođe, sonet Na moj 55. rođendan mogao bi u budućnosti biti numerološka šifra, kao što je to čuveni Danteov stih na početku Komedije (“Nel mezzo del cammin di nostra vita” – u prevodu Na pola našeg životnog puta ili, u prevodu Kolje Mićevića, Na pola puta našega života) koji je poslužio ekspertima da utvrde koje je godine i u kojim svojim godinama Dante započeo pisanje slavnog spisa.

Vredelo bi nekom drugom prilikom poseban esej napisati o odnosu između prvog i poslednjeg soneta (Taj dečak i Nerođeni) u knjizi Nebeski nomad. Početak i kraj dela obitavaju u sferi dejstvujuće centripetalne sile koja u središte stavlja ključnu univerzalnu istinu da za ljudsko biće pravi opozit nije život – smrt, već rođenje – nerođenje. Ako je rođenje tragedija izgona iz Raja, onda je život uzaludna borba, spoznajna drama kako su sva “kazivanja blistava”, mitovi i svete knjige o dolasku na ovaj svet zapravo opsena. Lirski subjekat ovih soneta rano shvata da “za nj nije raspet nikakav Krist”, “da njemu puta nije osvijetlio ni jedan Buda”, te da je misija života “u razobličenju svih varki” i osvajanju vlastitog kruga “u kojemu slobodan bi disao”, makar taj krug bio tek toliki “koliki zaprema kišobran”! Sonet je u jednoj ravni životni credo samog pesnika, autobiografska ispovest o samouverenom mladalačkom izboru životnog puta, ozarenoj čistoti, samoodabranosti da se peva i kazuju istine, makar i na vlastitu štetu. Ovaj sonet je istovremeno, u sledećoj ravni, i povest o sudbini svih nebeskih nomada u istoriji, a sposobnost sa kojom Amir Brka amalgamiše lično, posebno i opšte u većini pesama je, kao i u pomenutoj, fascinantna.

Završni sonet je, pak, monolog Nerođenog koji ne “prebiva u limitima tijela”, čija je zbilja “prazna i bijela”, koji je primer onoga što podrazumevamo pod tabula rasa, koga ne dotiče istorija, vreme, strah, glad. Zanimljivo je i indikativno da je Nerođenče (termin Voje Čolanovića u izuzetnoj romansijerskoj pripovesti Džepna kob o fetusu koji je svojom voljom odbio da se rodi) ispunjeno mržnjom i prezirom prema rođenima, svejedno da li slabima ili hrabrima, hedonistima ili asketama, očajnicima ili sretnicima, pohotljivcima i oholima… Nije tu reč o mržnji i preziru iz zavisti prema rođenima, već o spoznaji šta je sve nerođenjem izbegnuto da se počini ili pretrpi, kao i o veri da blaženstvo (koje shvatam i kao svetost i kao nevinost) boravi jedino u svetu nerođenih, gde lirski subjekat želi da večno ostane. Izuzetni roman Martina Amisa Putokaz vremena ili Priroda prestupa, unatražno ispripovedan da bi se pokušao razumeti holokaust, kao i pomenuti Čolanovićev roman, zapravo s istom idejom govore o istom fenomenu u proznoj formi. Pišući pre mnogo godina o ovim romanima, formulisala sam tadašnje svoje uverenje iskazom: “Ironija proizlazi iz znanja kako je bilo, a nevinost iz neznanja kako će biti.” Danas pomišljam da bi ovakav iskaz mogao biti jedan od mogućnih putokaza u bezobalnom i nezavršivom promišljanju knjige/hrama poput Nebeskog nomada Amira Brke.

Iz intervjua Radiju Slobodna Evropa 12. augusta 2020.

Što mislite o onome što se događa Bjelorusiji posljednja tri dana?

– Po mom mišljenju, vlast je objavila rat vlastitom narodu. Vidim kako se pred očima društvo radikalizira. Jer to kako se ponaša OMON (Odred milicije specijalne namjene, ima ga i u Bjelorusiji i u Rusiji,  op.ur.) – nitko od nas nije mogao ni zamisliti. Vidjeli smo kako se nešto događa u drugim zemljama, ali to što se dešava kod nas – kad pucaju u auto u kojem je malo dijete, i ono leži sve u krvi, kad tuku trudnicu, uhapšene guše koljenima – na način protiv kojega se pobunilo crno stanovništvo Amerike. Danas jednostavno ljude hvataju po ulicama – već ih je, ne znam, tri ili pet tisuća – i drže ih po sportskim dvoranama bez hrane i vode. A što je najvažnije – ljudi su potpuno mirni. Danas su na protest izašle žene koje samo pitaju – Želimo znati istinu o izborima, ne ubijajte naše muževe. Nosile su cvijeće i molile se kod Vječne vatre. A kad su se počele razilaziti, napao ih je OMON kad ih je ostalo manje. Možete zamisliti… A da ne govorimo o onome šta se događa noću. To je vojna akcija u zemlji…

Jeste li sigurni da su u pravu svi koji misle da je Lukašenko izgubio od Tihanovske?

– Ljudi su sigurni, sasvim sigurni. I znam odakle dolazi takva sigurnost. Nitko oko sebe ne vidi one koji vole Lukašenka, one koji ga brane kao što su branili u prošlosti. Oni vide. Kako netko može vjerovati tom čovjeku nakon što vidi šta se događa na našim ulicama. Priča se čak – tako je rekao Anatol Ljabedzka, mislim da ima provjerene podatke – da ovdje ima puno ruskog OMON-a. Kome bi se to svidjelo… Bjelorusi stalno ističu da smo mi miroljubiv narod, ne želimo tući, ne želimo ubijati. A gledamo skoro nečovječan, sotonski bijes s kojim OMON djeluje i teško je povjerovati da je to bjeloruski OMON. Čini mi se da bjeloruski momci ne bi mogli na taj način tući vlastite majke i sestre. To nije stvarno. U manjim gradovima, gde se svi međusobno znaju, jedinice OMON-a odbijaju tući ljude, ljudi ne žele tući svoje ljude. No, ovdje u Minsku događa se nešto nestvarno.

Što mislite o odlasku Svjetlane Tihanovske?

– Slažem se s mnogim ljudima koji misle da je napravila svoj posao. Bila je i ostaje simbol promjene, želje za novim životom i poštenjem, požrtvovnosti za sve ljude i za svog supruga. No, na kraju krajeva, čovjek nije svemoćan. Učinila je što je mogla. Ne mogu o njoj reći ništa loše. Sada neka se muškarci pokrenu. Sad će već biti Odbor za nacionalno spasenje, elita se mora okupljati, društvo se mora pridružiti borbi, a ne samo ove tri male žene. Sve su tri prekrasne, svaka na svoj način – i Veronica Tsapkala i Maria Kolesnikova. Maria je još uvijek tu. Ali znate, kad se mora žrtvovati djecu – a već znamo kako mogu postupati naši organi, kako mogu plašiti – nema se čemu čuditi da su dvije žene – Svjetlana i Veronika – odustale na neko vrijeme. Ali mislim da će se vratiti.

Šta želite reći onima koji su sudjelovali u protestnim akcijama i možda će opet izaći?

– Zahvalana sam im što su sačuvali naše dostojanstvo. Naprosto sam se zaljubila u svoj narod u zadnjih nekoliko sedmica. To su potpuno drukčiji ljudi, kod ovih postoji potpuno druga snaga, drugo dostojanstvo. Prije sam bila razočarana – sada ne.

I što biste željeli reći Lukašenku?

– Želim ponoviti ono što je novinarka Svjetlana Kalinkina vrlo dobro rekla: “Otiđi lijepo!” Ali neće uspjeti, krv je prolivena. Otiđi prije nego bude prekasno, prije nego što baciš ljude u užasan bezdan, bezdan građanskog rata! Otiđi! Nikome nije potreban Majdan, nikome nije potrebna krv. Ti samo želiš vlast, a ova tvoja želja pretvorit će se u krvoproliće. Otiđi!

Nekoliko dana pred Veliku Gospu baba Marga i baka Lucija se malo posvađaju. Nikako se ne mogu dogovoriti gdje bi me trebale voditi na misu. 

Baba Marga priča o Komušini, to je malo daleko do nas, ona je išla tamo, kaže, k’o cura pješice, sa svojom pokojnom materom. Popeli bi je na konja i baba je jahala kroz šumu do Gospe. 

Ako budemo išli u Komušinu, baba kaže, ponijet ćemo pečeno pile, naranče i meni čokoladicu. I puno vode. Tata je gleda čudno. Ona mu priča da je i njega k’o dijete vodila, a nju su kad je bila mala, kao ja sad, oblačili u Bijelom Bučju u pravoslavnu narodnu nošnju jer bi tamo, kaže baba, svit iz Guče Gore prespavao. Imala je i sliku, ali, kaže, garant je u ratu zapaljena kad i kuća. 

Tata je pita zna li ona koja je godina i da još nisu počela hodočašća u Komušinu. Nije siguran, kaže, ni ide li svijet autom do tamo. Baba uporno ponavlja da ako krenemo za dva dana, možemo taman stići. Marga, bona, friško je poslije rata, ‘ko zna čega  sve po šumama ima – mina, granata, mudžahedina i još idemo prema Republici Srpskoj. Meni je to sve nejasno i blijedo gledam babu, a ona samo govori da se uz Gospin zagovor sve može kad se hoće. Tako je i on, govori mu, zeznuo i za povratak u Guču Goru. Baba kaže da joj nije dao da se vraća pješice gore nakon što je selo u ratu palo, a prošla su i tri dana. Baba je, kaže, ostavila bez svojih šerpi koje su joj poslale moje tetke iz Austrije. 

Baka Lucija želi da idemo u Dolac. Tamo je, kaže, i naša župa i nije nam daleko i kad se umorimo imamo gdje ispred crkve sjesti. Priča kako je njena pokojna majka išla u Dolac na misu i nije bilo ceste, nego je morala Lašvu pregaziti pa kroz polje i gore u brdo na misu. 

Obje govore u glas da se negdje na Gospojinu mora na misu otići i da je velika sramota na kuću ako se ne ode. I da i mama mora obvezno ići. Tata im objašnjava da mama ne može, ona radi, kaže tata, kod privatnika i to je srijeda i nema šanse da dobije slobodan dan. Baba i baka samo ponavljaju da treba pitati slobodan dan. Tata se onda ustane i pita kod koga on treba tražiti slobodan dan od njih dvije. 

Ja sjedim i čekam što će se odlučiti. Meni to s Gospom baš i nije jasno. Jednom mi je Srbin govorio da, kad su velika crkvena slavlja, svijet dođe sa svih strana, druži se, jede i pije rakiju na vrućini i zaigra kolo. Srbinu se to baš i nije sviđalo. Rekao je da se to na kraju pretvori u svetkovinu domaće rakije, šljive i da to ima veze sa svime samo ne s Gospom. Rekla bih im to, ali one će se naljutiti i još više svađati gdje trebamo ići. 

Navečer je mama došla i rekla da je najbolje da idemo u Dolac. Kad mama kasno dođe, ona sve razriješi i više se nitko ne ljuti. Tata nekad kaže da je ona kao UNPROFOR između babe i bake. 

U sobi, prije spavanja, pitam babu Margu tko je Gospa i zašto je zovemo velika. Kaže da je ona majka svih nas na svijetu, majka sve djece koja su se ikad rodila i one koja se tek trebaju roditi. Nije mi baš jasno kako Gospa unaprijed može znati tko će se roditi. Ali, možda je zato zovu Velika. Narasla je, pa zna. Baba kaže da Velika Gospa ima svoje male sestre i jedna živi u Novom Travniku. Ta se zove Gospa Brze Pomoći. Druga živi na Vlašiću, ona je Gospa Snježna. Treća na Vrelu prema Kraljevicama, kaže baba, i ona se zove Mala Gospa. Pitam babu je li Velika Gospa majka i djece iz škole, posebno Domagoja koji me zaključao u školski wc, ona kaže da jest. 

To mi se baš i ne sviđa, mislila sam da je ona majka samo dobre djece. Nisam babi ništa rekla, ali možda je dobro da je Velika Gospa i majka zločeste djece iz škole. Možda se oni poprave ako im je ona mama. Ona je, ipak, dobra. 

Jednom kad narastem ići ću pješice u Komušinu. Možda tada neće biti tih mina i granata o kojima je tata pričao. Jednom kad narastem, sigurno će Domagoj biti svećenik u Komušini.