Dva snežna vrha
u pozi zgodnoj
za “slik” u jezeru. 

Pržim ribu.
Mačka me u oči gleda.
Ko svekrva. 

Na plaži ona.
I galeb. Probudih se:
Beše ponoć. 

Ukotvi se galeb
Na gumi za plivanje.
Luka sred jezera. 

Šta ima dalje
Tamo, na kraju sveta?
Samo zmajevi. 

Dunu vetar.
“ššš…”, zanjiha se hor
Jezerske trske. 

Lije ko iz kabla.
Roda gaca do kolena
– jezero raste!  

Iza leđa mu jezero.
Zauzet mejlovima
Stranac na odmoru.   

Bila je među prvima koje su upoznali kada su došli u Sarajevo. Po njoj su omjerili grad i čaršiju. Rekla je da se zove Janja Magličova, a čim je Franjo rekao da radi na željeznici, rekla je da željezničari nisu najbolji ljudi na svijetu, jer da je sinu njenom Jozini lokomotiva manevarka prerezala obje noge, jer je mašinovođa bio pijan.

Oboje su zašutjeli.

Franjo se poslije raspitivao za nesreću, ali mu nitko nije znao ništa reći. Jest, ginu ljudi po pruzi, stradaju i djeca, stradalo ih je oko svake stanice, pa tako i oko stanice na Alipašinom Mostu, ali za taj slučaj, za dječaka po imenu Jozina i za Janju Magličovu u Direkciji željeznica nitko nije čuo. A moralo se i čuti, i znati, i protokolisati, ako je nesretnik ostao bez obje noge.

Ti stvarno misliš da bi žena lagala?

Franjo je slegnuo ramenima i rekao da ne misli ništa.

Oboma im je bilo draže da ne sretnu Janju Magličovu. Pa kako im je bilo draže, tako je nisu ni sretali. Ili je samo nisu primjećivali. Bila je od onih ljudi s najrjeđim od svih rijetkih i izuzetnih talenata: bila je za ne primijetiti. Ni sitna ni krupna, ni ružna ni lijepa, ni stara ni mlada, sva ni ovakva ni onakva, Janja Magličova prolazila je mimo ljudi, mimo njihovih pogleda i puteva, i ako ne bi prva pozdravila, ostala bi neprimijećena, čak i ako bi prošla na pola metra od čovjeka. U drugim gradovima ima takvih žena i muškaraca, i postoji hiljadu razloga zbog kojih bi čovjek da ga nitko ne vidi, ali u Sarajevu, gdje je zbog te tijesne kotline i zbog arhitekture grada, koji svijet upravlja da se s drugim svijetom neprestano gleda licem u lice, svatko viđen i svi su u svakom trenutku prisutni, Janja Magličova bila je jedina takva.

Ljudi je nisu znali sve dok im se ne bi obratila. A nakon što bi im se obratila, ostajao je uvijek taj dugi trenutak šutnje i nelagode, u kojoj bi se osjetili krivi zbog nesreća Janje Magličove.

Zbog sina njezinog Jozine, koji je ostao bez obje noge, jer je mašinovođa s Alipašinog Mosta bio pijan.

Ali kao što je Janja Magličova izbjegavala Olgu i Franju, tako su i oni izbjegavali Janju Magličovu. Premda su sad već oboje sumnjali u to da je pijani mašinovođa skrivio nesreću njezinog Jozine, ta sumnja nikad nije mogla prerasti onu njihovu nelagodu, šutnju i osjećaj krivnje od kojeg je sve započelo.

Čak i da su znali da Jozina ne postoji i da je sve ovo plod mašte jedne nesretne žene, sarajevske barunice Münchhausen, kako ju je, čuvši prvi put ovu priču, pomalo preuzetno prozvao dundo Vilko, nelagoda bi svejedno ostala.

I svejedno bi bila vezana za okolnost, makar i izmišljenu, da je Franjo željezničar, i da dijeli legitimaciju i značku s mašinovođom koji je materi osakatio sina.

Nekoliko godina kasnije, priča je još uvijek bila živa, kada je Olga od tete Magde, debele Tršćanke, žene preparatora životinja u Zemaljskom muzeju Maura Cognettija, čuvenog Mare Konja, čula pripovijest o užasnim zločinima talijanskih vojnika u Abesiniji. O tome su već nešto izvještavali zagrebačke Novosti i beogradska Politika, ali ne ovako i s ovakvim zastrašujućim, kanibalskim detaljima. Teta Magda je bila izvan sebe, plakala je i govorila Olgi da će zbog zločina u Abesiniji dragi Bog prokleti sve Talijane. Ali lako za to, nego će ljudi kad saznaju šta Talijani tamo rade početi iz preventivnih razloga da ih trijebe i da ih kao vaške ubijaju.

Bože, gospođo Cognetti, što vam je, čudila se Olga teti Magdi, nakon što je ova pridodala da strahuje za svojih sedam djevojčica – teta Magda i Maro Konj imali su sedam kćeri, a rodit će im se još dvije – da bi ju zatim upitala odakle njoj zapravo informacije o onom što talijanska vojska radi po Abesiniji.

Pričala mi jedna žena, njezin je bratić bio u Abesiniji u misiji Crvenog križa iz Ženeve.

Ženu su teta Magda i Maro Konj upoznali te nedjelje na vrelu Bosne. I oboma je prisjelo poznanstvo.

Neće proći mnogo i saznat će se da je to bila Janja Magličova

Franjo ih je oboje tad pokušao smiriti, ispričavši im priču o pijanom mašinovođi s Alipašinog Mosta i o odsječenim nogama Janjinog sina Jozine, ali nije pomoglo. Osim što pijanstvo na službi nije imalo veze sa ratnim zločinima u Abesiniji, zar bi neka majka pričom prizivala takvo što na svog sina? Čak bi se moglo reći da je prethodna priča samo potvrdila sav užas i istinitost nove i povećala strepnju u srcima teta Magde i njezinog dobrog muža, prvog taksidermičara u povijesti Zemaljskog muzeja.

Nakon toga godinama se nije čulo za Janju Magličovu.

I možda bi je pritisnuti svojim brigama i nesrećama, a onda i ratom koji je mijenjajući povijest kontinenta mijenjao i svaku osobnu i porodičnu povijest, već pomalo počeli i zaboravljati, da se s proljeća 1946. u svim jugoslavenskim novinama nisu pojavili izvještaji o ženi koja je u sarajevskom hotelu Evropa presrela sovjetskog vojnog izaslanika, pukovnika Semjonova, povjerljivo mu se obrativši s optužbama na račun sovjetske države i partije. 

Hiljade ljudi, rekla mu je, možda i stotine hiljada, završili su u sibirskim logorima. To je grdna sramota, druže, a ja vam po očima vidim da ste dobar čovjek, pa da se ne bi to vama lično ubrojilo u grijeh, možda bi najbolje bilo da se sklonite negdje u zavjetrinu.

Rekla mu je to jedva natucajući ruski, a Semjonov je ostao zaprepašten.

Ženino ime nije objavljeno. Zabilježeno je da je uhićena, ali da se odustalo od sudskog progona, jer je više nego očito da se radi o duševno bolesnoj osobi. Sam pukovnik Semjonov apelirao je na jugoslavenske drugove da pokažu samilost prema nesretnici, koju je zasigurno izopačio ovaj strašni rat.

Evo Janje!, uzviknuo je Franjo za čitanja jutarnjih novina.

Koje Janje?, Olga se, izgovarajući pitanje, već sjetila koja bi to Janja mogla biti, ali bilo je kasno.

Zatim slijedi poveća siva mrlja u priči, koju bi trebalo ispuniti izmišljenim sadržajem, a koji bi slijedio ove činjenice: Janja Magličova bila je među prvih nekoliko bolesnika koje će čuvani doktor Salvator Karabaić primiti u upravo osnovanoj psihijatrijskoj klinici na Jagomiru, otvorenoj u prostorima bivše Besarovićeve Gajtan fabrike. Doktor Karabaić, otočanin s Krka, bečki doktor i posvećenik svoga posla, koji je svoju bolnicu doživljavao onako kako bi neki starodrevni redovnik, gvardijan kakvoga bosanskog franjevačkog samostana u turska vremena, doživio, gradio i štitio svoj manastir, Janji Magličovoj spašavao je živu glavu. Bilo je odlučeno, naime, da joj se neće suditi, jer po općem mišljenju nije normalna, pošto bi samo nenormalan čovjek mogao sovjetskom vojnom izaslaniku reći ono što je ona govorila pukovniku Semjonovu, i samo bi nenormalan čovjek mogao druga Staljina usred Sarajeva optužiti za ono za što ga je ona optužila, ali se očekivalo da joj se u duševnoj bolnici nekako prekrati život. Isto su očekivali i sovjetski, i naši drugovi, i vrlo su vjerojatno doktoru Karabaiću oko toga nešto i natuknuli, ako mu već nisu i direktno rekli, ali on ih naprosto nije namjeravao poslušati. Bolnica je država u državi. A psihijatrijska je bolnica u toj državi u državi još jedna zasebna država. Netko izvan Jagomira, počev od njegova kolege doktora Nede Zeca, pa dalje, u širinu i u visinu, imao je ingerencije nad Karabaićevim pložajem, njegovom plaćom, pa i životom, ali nitko nije mogao imati kontrolu nad njegovim postupanjima. I nitko preko njega živog nije mogao doprijeti do njegovih pacijenata.

Za politiku bio je ludo nezainteresiran. Ili je bio istinski anarhist, čovjek koji je u ime razuma bio u svakom trenutku slobodan od povijesti. To će znati onaj tko bude pisao roman o doktoru Salvatoru Karabaiću, a takav će se jednom sigurno naći. To bi i ovaj pisac morao znati, e da je ikad našao volje, vremena i razloga za roman o Janji Magličovoj, zbog kojeg je dugo tajio ovu priču, ali pitanje razuma, kako se doktor Karabaić tim pitanjem bavio, nije stajalo kao prepreka i kao zid između njega i njegovih pacijenata, nego je pitanje razuma stajalo između njegove male jagomirske države i svega što se događalo oko nje. Pitanje razuma stajalo je kao zid između Jagomira i svijeta.

On je pouzdano znao da je istina ono što je ta žena rekla sovjetskom vojnom izaslaniku. Ali nisu vremena kada bi govorenje istine bilo obilježje zdravog razuma. Možda nikad nisu ni bila takva vremena? Poželjela je da pukovnik Semjonov strepi. I vjerojatno je u tome uspjela. Doktor Salvator Karabaić se, pak, zatekao u čudnoj situaciji da mora zaštititi ženu koja očito ima potrebu da u drugim ljudima izaziva strepnju, umjesto da se bavi podrijetlom i korijenom takve njezine potrebe, i umjesto da je od takve potrebe liječi.

Za vrijeme rata, dok je ordinirao u starim bolničkim prostorima na Koševu, doktor Karabaić je od Nijemaca i ustaša štitio ljude za koje su i oni i on znali da nisu duševni bolesnici. Ali oni nisu nalazili načina da prodru u njegovu državu. Nisu se usuđivali suprotstavljati mu se oko pitanja zdravog razuma. Vjerojatno su se plašili da ih je on u stanju izbezumiti.

Komunisti će mu kratko, i sasvim nedovoljno biti zahvalni za ono što je tokom rata učinio i za ljude koje je spasio. Vrlo brzo su shvatili da on nastavlja sa svojim poslom i da se s jednakim žarom i dalje bavi obranom razuma, samo što su se sad oni zatekli s druge strane ljudske pameti, tamo gdje su do prije koju godinu bili fašisti i domaći izdajnici. Manje od njih plašili su se da bi ih doktor Salvator Karabaić mogao izbezumiti, pa su ga ubrzo nakon formiranja bolnice na Jagomiru smijenili i pretvorili u običnog, istina i dalje čuvenog, najcjenjenijeg i najvažnijeg, ali ipak samo običnog doktora.

Janja Magličova puštena je s Jagomira onog proljeća kada je umro Staljin. Možda je to nevažan podatak, možda bi ga u fikciji trebalo promijeniti, možda će nekome zvučati nategnuto, pretjerano, i kao hipostaziranje povijesti i povijesnih općih mjesta, ali u stvarnosti dogodilo se tako: Janja Magličova izašla je iz ludnice kada je već i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov otvoreno govorio ono što je Janja Magličova rekla pukovniku Semjonovu. Nelagodu koju je ona pokušala proizvesti u jednom čovjeku, u duši jednog obavještajca sumnjive reputacije, Hruščov je, ne shvaćajući što radi, proizveo u cijelom narodu. Mislio je da liječi.

Tri godine kasnije, na kirurgiji, kao pacijent, umire doktor Salvator Karabaić.

U to se vrijeme Janja Magličova nekim ljudima predstavlja kao bolesnica koja umire od tuberkuloze, jer nema novca za lijekove, nema djece na visokim položajima, nije nikom u rodu. Provocirala je, ali je svaka provokacija bila dopuštena otpuštenim psihijatrijskim bolesnicima. Bilo je to u tradiciji najzapadnije velike turske kasabe, ali i u naravi jugoslavenskog socijalizma: luđacima ništa ne može biti zabranjeno, jer oni su luđaci, njihova sloboda plaćena je najvišom cijenom. Osim toga, Janja Magličova još je zbog nečega bila važna: uvijek bi se oko nje našlo neko veliko oko, koje je znalo osmotriti i poslušati one koji su s Janjom razgovarali, a nisu bili otpušteni psihijatrijski bolesnici. To je to čudo komunizma na bliskom Orijentu, u samom srcu, u lijevoj klijetki Jugoslavije: tu luđaci razgovaraju s normalnima, a normalni moraju paziti da ne kažu ništa od onog što je samo luđacima dopušteno govoriti.

Koliki su zbog Janje Magličovi završili na robiji?

Možda nijedan.

Dundo Vilkova barunica Münchhausen u to je vrijeme, tokom šezdesetih, postala jedna u nizu gradskih luda, nekako urednija, oprana i bolje obučena od ostalih, ali, ipak, lako prepoznatljiva luda. Samo je u neupućenih, u došljaka, u studentica sa strane i u stranaca uspijevala iznuditi strepnju, nelagodu i one duge trenutke šutnje, kada se žrtva identificira sa zlodjelima skupine kojoj pripada, ali ni takvih u Sarajevu nikad nije nedostajalo.

Tako su je, pomalo, počele stizati i godine. I zdrav razum stari. I tako se u proljeće 1972. ponovo javlja u Franjinom i Olginom životu: 

Jeste li se cijepili protiv velikih boginja? Niste! Kazali su vam da ste prestari? Moj sin, moj Jozina, upravo u beogradskoj klinici umire od velikih boginja. A zubima je čupao klinove iz dubrovačkih zidina, toliko je bio jak! Sad ga više skoro nema. E, da se na vrijeme cijepio…

Nakon ovog je više nismo vidjeli, i ništa nismo o njoj čuli.

Obilazeći prije nekoliko godina sarajevska groblja, nadao sam se da ću negdje prepoznati i grob Janje Magličove. Ako je žene s tim imenom ikad bilo.

Iako Krava nije vidio tko je to rekao, ipak je odlučio to ne otrpjeti. Bio je pijan. Znao je samo odakle je ta “opaska” došla: s dijela šanka gdje su stajali Munja, Đole i Maršal. Sva trojica su bila u uniformama i pijana, s tim da je Maršal imao na glavi svoju bijelu šapku na kojoj je umjesto zvijezde stajalo ušato “U”. Rat je još trajao, ali je bilo jasno da se bliži kraju. Sada nisu ratovali u svom gradu, tu je vladao mir, već su autobusima odlazili na ratište pedesetak kilometara dalje, prema Srbima. Dan-dva ranije vratili su se iz Šipova, sa smjene, i cijelo to vrijeme bjesomučno su pili. Netko je dobacio Kravi kako “nema svoje ja”. Raspravljali su prije toga o Mravu koji je uzeo na kredit od Krave kilogram “trave”, prodao je, a sada je u susjednom kafiću cijeli dan pio i častio sve redom. Krava, zapravo, “nije imao svoje ja”, jer nije otišao do Mrava, po svoje pare, i usput ga pretukao ili mu propucao nogu.

“Ko vas jebe!” rekao je Krava. “Boli vas kurac za mojom travom!”

“Lik pije Jack Daniels”, rekao je Maršal, misleći na Mrava.

“Boli te kurac!” rekao je Krava.

“Samo kažem”, rekao je Maršal. “Druga je stvar da pije pivu ili konjak.”

“Kakve to ima veze!?”

“Time pokazuje da te ne poštuje.”

“Znam ja šta bi ti tio, da ja odem po svoju lovu pa da vas cilu večer častim.”

“Ne radi se o tome. Mrav je cili rat drko kurac u logistici, dok smo mi ćulili po rovovima. A sad te jebe u zdrav mozak. O tome se radi.”

“Šta tebe boli kurac za tim!?”

“Ništa. Samo kažem. Da nemaš svoje ja. I da se nemaš pravo ljutit kad ti to neko kaže.”

“A ti imaš svoje ja!?”

“Imam. Da je uzeo travu od mene, sad bi se nacrto tu i izbrojo mi moju lovu.”

“E, sad ćeš vidit ko nema svoje ja!” rekao je Krava, popio ostatak piva iz boce, ustao i izišao iz kafića.

Vratio se desetak minuta kasnije noseći u ruci motornu pilu. Svi su mislili kako se šali: bez obzira što su svi bili pijani, ovo je ipak bilo malo previše.

“Je li to ona motorka iz Šipova?” upitao je Munja.

Munja je bio s Kravom kad je ovaj u nekoj napuštenoj srpskoj kući pronašao motornu pilu. Radilo se o gotovo novoj Stihlovoj “četrdeset dvici”*. Ugledali su je gotovo istovremeno, ali se Krava bolje snašao i ugrabio pilu prije njega. 

“Sad ćete vidit ko nema svoje ja”, rekao je Krava i upalio pilu.

Zatim ju je podigao i dodao gas, pa krenuo prema šanku gdje su stajali Đole, Munja i Maršal. Zamahnuo je pilom prema Maršalu, koji je bio najbliži, no on se na vrijeme izmaknuo i šina Kravine pile pala je po metalnoj oblozi šanka, pri čemu je lanac pukao, odvojio se od šine i pogodio police s pićem. Munja se prvi snašao, dohvatio je najbližu pivsku bocu i pogodio njome Kravu u glavu. Krava je pao, a zatim su ga sva trojica nastavili udarati nogama. Nisu gledali kamo udaraju, bez obzira što je Krava godinu-dvije ranije bio teško ranjen u glavu.

“Dosta je, ubit ćete ga!” rekao je netko i oni su prestali.

Konobar je potom pozvao hitnu. Došli su nakon par minuta, pokupili beživotno Kravino tijelo s poda i odnijeli ga.

Ipak, Krava je bio dobro. Već sljedeći dan sjedio je u kafiću i pio pivo na slamku. Lice mu je bilo izobličeno, a usne rasječene i natekle. Iako je bilo rano, Krava je bio poprilično popio. Zaplitao je jezikom i šuškao zbog natečenih usana.

“Šta ima?” rekao je Maršal kad je to jutro ušetao u kafić i ugledao Kravu kako mirno pije, kao da se ništa nije dogodilo.

“Mema mišta”, promumljao je Krava. “Jebo šoeka koji ima švoje ja”, rekao je potom i prešao vršcima prstiju preko lica, od čela pa naniže.

Zatim je izvukao iz džepa svežanj novčanica i pokazao ga.

“Ovo mi je Mrav jutroš donio. A prodo šam i motorku. Šaš popit?”

* Radi se o profesionalnoj motornoj pili “Stihl 042”, najčešćem modelu koji se koristio na ovim prostorima. 

Sjećam se kad sam Tonka prvi put nepozdravio.

Bilo je to u Puli, u vrijeme sajma, nakon što je u Književnoj republici izašao prikaz knjige u kojem je pisalo da je u Sarajevu 1992. bilo šteta metka, da me je, valjda, trebalo klati.

Naravno da on to nije napisao. Bio je samo urednik, i pravio se da toga nema, jer mu je, valjda, bilo stalo do tekstopisca. Općenito, bilo mu je stalo do ljudi i do vlastite slike u njihovim očima. Nisam čuo da je o nekome govorio zlo.

Nisam ga, međutim, pozdravio, nakon što je objavljen taj tekst.

Mogao sam i drukčije, izvikati se na njega, rasplakati se možda, on bi mi se sigurno ispričao.

Ovako, dobio je priliku da me žrtvuje.

Svatko ima priliku da nekog žrtvuje, samo što takvu priliku svatko ne iskoristi.

Poslije je mogao slobodno, ne primjećujući, objavljivati u Književnoj republici slične tekstove, jer mene, takorekuć, nije više bilo. Ili me je bilo taman toliko da o meni nikad ništa ružno ne kaže.

Porazila me vijest o njegovoj smrti.

To je sad znači to, zauvijek.

Tako sam shvatio da sam svih tih godina nepozdravljanja, on bi se svaki put štrecnuo dok smo se mimoilazili, mislio da nije kraj i da će se dogoditi nešto čime će biti nastavljena dramska radnja, razvijat će se odnosi među likovima, on će mi nešto reći, a onda ću ja nešto reći njemu.

Ništa od toga, međutim.

Na stolu izložene knjige, uslikao sam za fejsbuk. Kupio sam ih usput, u jednoj od knjižara u tržnom centru otvorenog tipa, pored auto ceste I 79. Knjižara je pred zatvaranjem, i knjige su na rasprodaji. Skoro pa džaba. Tolstoj, i Joyce, u odnosu na Carvera, ili Hajama, skuplji su za pedeset centi. Uliks je na primjer, tri dolara, i devedeset devet. 

Tek što smo se smjestili, u iznajmljenji kamper, parkiran na omanjem brdašcu, u hladovini borova, hrastova, kesetnova, i jabuka koje me rasute po travi podsjetiše na sezonu upjecanja pekmeza, na miris šire, i djetinjstvo, javio mi se Mario. Vidio je slike knjiga na fejsbuku i pita šta čitam. Govorim mu da sam ih upravo kupio, i spominjem neke od naslova. Raduje ga Tolstoj, više nego Joyce. O Mariu se kanim, već neko vrijeme pisati. Iako se zvanično, dakle licem u lice, nikada nismo upoznali, kontakt održavamo  već dvije i više godine. Spojio nas je upravo fejsbuk, i neki čitalački krugovi i grupe. Ne sjećam se više tačno kako. 

Mario je porijeklom iz Hrvatske, i već duže vrijeme živi u Americi. U istoj saveznoj državi kao i ja uostalom. Pet do šest sati udaljenosti. Kada mi je rekao da će se rado prihvatiti prijevoda moje knjige pjesama, bio sam sumnjičav. Pogotovo iz razloga, jer nije tražio, niti dan danas želi, bilo kakvu novčanu naknadu. Radit ću to za dobrobit kulture, njegove su riječi. Neka nešto vrijedno ostane iza mene.  Mario je dobrodušni profesor engleskog jezika, od nekih četrdesetak godina, kojemu ramena igraju kao u kolu kada se smije. Mario će se ove zime, opet prihvatiti rada ne prijevodu, neke nove knjige, kao što je to godinu dana radio, na Selidbama. Divim se njegovom entuzijazmu, i ljudskosti. 

***

Kamper smo iznjamili od Karol i njene porodice. Preko jedne od online aplikacija. Žive na istom, porodičnom imanju već tri decenije. Dvije sedmice, nakon što su se Karol i Nik, njen suprug, upoznali u Kaliforniji, prije tridesetak godina, vjenčali su se, i došli živjeti ovdje. Na tromeđi, Ohaja, Zapadne Virdžinije, i Pensilvanije. Temelji su od kamena, kao u Hercegovini, za kuću od nekih dvadesetak metara, na dva sprata, s terasom po cijeloj dužini, i stubovima koji drže krov i produženu strehu. Na terasi su ljuljaške, jedna za Karol, druga za Nika, u kojima ujutro čitaju. Jedno od njih knjigu, drugo novine, dok ispijaju kahvu, pogledajući u obližnje zlatno jezero, Golden pond, iz kojeg iskaču ribe, i žabe kreketuše.

Karol će mi u razmjenama poruka spomenuti poznati Oak woods festival na kojemu umjetnici iz obližnjih gradova, pa i država, izlažu svoje radove. Danas je nedjelja, 17. august, zadnji dan festivala. Rano je jutro, neobično toplo, s nekoliko sivih oblaka zapletenih u krošnji obližnjeg stabla, prema kojem se sinoć, do kasno u noć, izvijala logorska vatra. Govorim joj da je Merjem umjetnica, a da ja, povremeno pišem. Poeziju, i odnedavno prozu. S ushićenjem mi odgovara da je i ona spisatljica, koja upravo privodu kraju rukopis, koji još uvijek nema naslova. Teško joj se odlučiti. 

Priča govori o srednjovječnoj stjuardesi Megan, koju optužuju za ubistvo koje nije počinila. Radnja počinje na letu iz Las Vegasa za New York, kada tri polupijana penzionera naručuju turu za turom, provocirajući, čak i fizički nasrćući, na preumornu Megan, koja je baš tih dana u menstrualnom ciklusu. Toliko sam barem pročitao, u emailu, na molbu Karol, koja bi voljela čuti moje mišljenje. U potpunosti je razumijem, jer i sam vrlo često zaglavim u lavrintu sumnje, gdje tražim bilo kakvu potvrdu, uporište, ili mišljenje kao izlaz. Govorim joj da su joj rečenice lahke, i neusiljenje. Da se pletu jedna uz drugu. Čak su i poetski prožete, i stilski dobro dotjerane. Posebno mi je u sjećanju ostalo zanimljivo poređenje jednog od penzionera, onog najodvratnijeg, koji je “Salt paper man“ što zbog fizionomije, što zbog karaktera. 

***

Lišće rasuto, nakon sinoćnje oluje i kiše, koju je Merjem priželjkivala dok smo ležali, prvi put u kamperu, gledajući Gohstbuster prvi dio, u svojim je nijansama, zelenim, žutim, narandžastim, i crvenim, opisivalo zimu ljeta, i proljeće jeseni. Posljedne je jutro našeg boravka, i prije nego spakujemo stvari, Imany i ja ćemo još jednom prošetati obalom jezerceta. Ponovit ćemo igru od prije dva dana, kada smo sve troje skupljali samo crvene listove, prateći utabane šumske staze. 

***

Na farmu smo krenuli da jašemo konje. Pribojavali smo se kišnih oblaka, koje je vjetar gonio za našim leđima, u retrovizoru. Šajen, studentica, vodi nas od jedne do druge štale nakon što smo se upisali, i platili. Njena je tetka zapravo vlasnica farme i glavni šef svih uposlenika, i životinja. Tako nam barem Šajen, kroz smijeh govori. U jednoj su štali krave, koze, ovce i nekoliko malih ponija. Snowball je bijeli poni, s kovrdžavom grivom. Na čelu, sve do očiju, sivi je biljeg, u obliku lista. Nove, mlađe konje, u jednoj su štali imenovali s početnim slovom S. Suzi, Samaritan, Superslow. Džafar je lama, u drugoj štali, ozbiljnog pogleda, koji odudara od dva zečija, izrazito bijela zuba, naštimana za smijeh, ili pljuvačku, kojoj su lame inače sklone, ako su agresivne. 

Nakon što smo se smjestili u sedla, šefica tetka komanduje Šajen da povede kolonu. Naprijed su iza nje bračni par iz Indije, zatim Darlin, koja za konopac vodi omanjeg konja na kojem sjedi njihova kćerka. Zatim ide šefica tetka, koja vodi Amber, kobilu na kojoj sjedi Imany s pink kacigom na glavi. Početni je strah savladala, i sada se osmijehuje okrećući se, svako malo prema meni. Liz je bijela kobila, s blijedo sivim pjegama, i grivom mehkom poput pamuka, na kojoj jašem. Pomalo je lijena, i više zainteresovana za čopkanje usputnih travki, negoli za stazu koja vodi kroz šumu, pored potoka, uz brdo, niz brdo, pored drugog potoka, dok se ne vratimo nazad na farmu, iz suprotnog pravca. Zato mi Laura, žena koja jaše iza mene, govori da slobodno nogom, ali blago, udarim Liz, da se pokrene. U jednom će trenutku, bez mog uplitanja, Liz skočiti u galop, baš kad sam se uspavao, uz krajolik, i pogled na jezero Iri, s čistine brda, okruženog šumom. Kolona je zamakla, i izgubila nam se iz vida, i to je valjda bio okidač, kako će mi Laura reći, da se Liz aktivira, i pohita u galop. Prvi put u sedlu, dobro da nisam tresnuo na guzicu. 

Na proputovanjima kroz Zagreb tih se godina noćivalo na Tuškancu, kod Josefa Mosandla, zvanog Pepi, rođaka po onoj mutnoj i nikad do kraja istumačenoj bečkoj liniji. Neženja u ranim pedesetim, uvijek vrlo prijazan i gostoljubiv, rad da na Glavnom kolodvoru dočekuje i ispraća svu bosansku rodbinu, koja bi na putu za Tolmin, Grac i Beč uvijek zastajala u Zagrebu, ali malo tko bi se, osim rođaka Rudija, našeg Nane, zadržao duže od konaka. Za nas je Zagreb bio konačište, a kuća na Tuškancu musafirhana na stalnim putovanjima u naše stvarne zavičaje u kojima smo, kao i svi iskorjenjenici, živjeli prije nego što smo se rodili tamo gdje smo se rodili.

Franjo nije volio Pepija. Izbjegao bi noćiti kod njega, tako što bi zanoćio na kolodvoru, ili kod nekog svog željezničara u Zaprešiću. Pepi mu je bio sumnjiv: od čega u Zagrebu živi ako ništa ne radi, i kako je moguće da je cijeli život tu, a jedva natuca hrvatski? Ali nešto drugo je bilo glavno: Pepi Mosandl bio je stručnjak za tarot. Izrađivao je karte, pisao o tarotu u nekakvim opskurnim bečkim časopisima i svakodnevno je primao zagrebačke dame i gospodu, da im iz karata tumači živote. Od toga je lijepo i bogato mogao živjeti. Nije lako reći što je u tome Franji bilo odbojnije: to što se Pepi Mosandl kartama služio u takve svrhe ili to što je barkao po ljudskim sudbinama i po onom što ga je najviše uznemiravalo, po budućnosti.

Ali i on je s Olgom dvije noći proveo u vili na Tuškancu. Godina je bila 1933, kraj kolovoza i početak rujna, na putu u Beč i na povratku iz Beča noćili su u velikom bračnom krevetu, najvećem u koji su ikad legli, u crnoj svilenoj posteljini, od koje je Olgu hvatao strah, pa od Pepija htjela zaiskati drugu posteljinu, ali joj je Franjo branio. Obje noći proveo je u ligeštulu, na terasi obrasloj ružama, pušeći i zureći u obrise ugašenog grada. Osluškivao je crkvena zvona i zvona tramvaja, pričinjali su mu se glasovi ljudi, ili su to bili glasovi, lavež pasa i ptičje žamorenje, koje se širilo odnekud s gornjih, sjevernih strana, pa se spuštalo prema nizini. Ništa tu nije bilo njegovo, ni poznato, a svejedno mu se činilo, i to ga je plašilo, da se dolje nešto važno zbiva. Upravo se odlučivalo o njemu i o njegovima, samo zato što su zanoćili tu, umjesto da produže dalje, ili da prođu mimo Zagreba, neprimijećeni i, ako je to ikako moguće, Zagrebu daleki.

To su, tvrdio je, bile jedine dvije njegove noći bez sna. Kad ga stignu godine i sasvim mu oslabi srce, astma kad mu jednom zatisne dah, više neće ni spavati. Ali tada je, u međuratna vremena, bila to jedina Franjina nesanica.

Za smrt Josefa Mosandla saznajemo iz novina. Takvo je vrijeme, kraj prosinca 1944, nije nam imao tko ni javiti. Udavljen je jastukom, tokom policijske je istrage utvrđeno da ga tako nije mogla usmrtiti samo jedna osoba. Netko mu je morao držati ruke. A Pepi je bio snažan čovjek. 

Ubojice nisu pronađene. O umorstvu Josefa Mosandla pisalo se još tjednima, a onda je nestalo jedne države i njezine policije, a nova država i njena policija nisu pokazivali interesa za stare zločine, ukoliko ti zločini nisu imali veze s ratom.

Pepi Mosandl jedini je naš rođak koji nije umro prirodnom smrću, niti je nastradao kao vojnik. Rijetko ga se spominjalo, uvijek samo po jednom neprovjerenom detalju iz istrage. U kući na Tuškancu bila su dva velika garderobna ormara. Jedan muški i jedan ženski. Oba vrlo raskošna i bogata. Jedan je bio Pepijev, a čiji je bio drugi ako je Pepi bio neženja i samac? Haljine iz ženskog ormara šivane su, kako je utvrđeno u istrazi, po bečkim i berlinskim šnajderajima, za neku lijepu, ali neobično stasitu damu.

Franjo se pobjedonosno smijuljio kad god bi se spomenule Pepijeve haljine.

Ti kad nekog ne voliš, onda ga baš ne voliš, rekla bi Olga, i priča bi se završavala tako da se ništa i ne kaže.

Što si izgubio, ne traži.
Što je tvoje, čeka te.
Što je s tobom, to ti je.

Strma planinska livada, iznad nje stijenje, ispod guste crne šume. Ljetno je jutro, i po livadi su, u nepravilnom rasporedu, rasuti muškarci različitih godina, goli do pasa, sunčaju se. Nitko ništa ne govori, nepomični, koji se smiješi, kojemu je lice kao da će svakog trenutka zaplakati, ali svima su zatvorene oči. Da ne gledaju u sunce koje se uzdiže odozdol, od šumskih strana, i sve ga je teže izbjeći u pogledu. Ali ovo je čudno: umjesto da im koža tamni ili crveni, po njima raste perje. Najprije po ramenima, koja su najizloženija, pa po grudima i po stomaku; onom koji ih gleda, i ne zna kako se zatekao na toj livadi, jasno je da će ih, nastave li tako ležati, sasvim obrasti perje. Htio bi ih nekako upozoriti.

Jednoga jutra, dok mu je otac pred odlazak na posao čitao jutarnje novine i pio kavu, Mladen je ispričao ovaj svoj noćašnji san.

Otac se ukočio, pa naglo problijedio, tata šta ti je?, skočio je da mu prinese vode, nisam žedan ljutito je uzvratio!, i tu je priča završila.

Nakon jedne od dvanaest bitaka na Soči, u kojoj je Franjo sudjelovao prije nego što je dopao talijanskog zarobljeništva, oglašeno je primirje, i obje su strane mogle pokupiti svoje mrtve. Njega je, s još trojicom drugova, poručnik odredio da dovuku tijela poginulih, razasuta po padini. Talijani neće pucati. I tako su njih četvorica krenuli prema cijevima neprijateljskih mitraljeza. Strah mu je u tom trenutku pomutio razum, tako da mu se činilo da su izlomljeni, minama i rafalima iskasapljeni leševi, koji su muklo zaudarali na lipanjskom suncu, u međuvremenu opernatili, da to više nisu ljudi, nego da su se mrtvi vojnici pretvorili u ptice.

Poslije rata godinama je sanjao isti san, s tom ljetnom planinskom livadom, po kojoj se neoprezno sunčaju vojnici, i onda po njima raste perje. On ih pokušava upozoriti, ali ga oni ne čuju. Nikome nije ispričao svoj san. Najprije, on nije od ljudi koji prepričavaju snove, a onda se, sasvim prirodno, i srami straha iz kojega je, vjerovao je, san nastao. Oni koji nisu ratovali, ne znaju kako je bilo na Soči. Kao što ni oni koji nisu njegovu glavu nosili na svojim ramenima ne znaju kakav je njegov strah.

I onda mu tog jutra dođe Mladen i ispriča mu njegov san. Kako je to moguće?

Godinama kasnije, nakon Mladenove pogibije, Franjo će sebe uvjeravati da među njima postoji veza koja je još supstancijalnija od veze oca i sina. Jer kako je moglo biti da Mladen sanja njegov san.

U oktobru 1972, dok je Franjo umirao, uz njega su naizmjence bdjele Olga i Javorka. O čemu je s Olgom razgovarao, to nećemo saznati. S Javorkom je gorko svodio svoje životne račune. I tad joj je, jedne noći, ispričao priču o snu.

I to da su se Mladenov i njegov san razlikovali samo u jednom detalju: njegov je san završavao tako što su svi njegovi mrtvi drugovi, nakon što bi sasvim opernatili, uzlijetali s padina Kobarida.

Ali znaš, Boga nema, rekao joj je, a oni su svejedno poletjeli.

Deset godina kasnije, godine 1982, u drugom kratkom romanu knjige Itala Calvina “Naši preci”, u opisu bitke kršćanskih vitezova s Turcima piše da su na bojištu mrtvi bili prekriveni perjem strvinara koji su danima kljucali po njima. Krv im je bila ljepilo za perje.

Bilo je to objašnjenje sna, i onoga što mu je prethodilo.

Trebalo bi još objasniti kako je san prešao s oca na sina.

U osnovnoj školi – a bile su to rane osamdesete godine dvadesetog stoljeća u Bihaću – organizirane su s vremena na vrijeme akcije skupljanja starog papira; subotom, ako se dobro sjećam, u neki lijep proljetni ili jesenski dan. Svatko bi uprtio, koliko može, uvezanih novina, časopisa, rashodovanih knjiga, udžbenika i bilježnica ili potrošenih kartonskih kutija, koji su se nakupili u šupi ili na tavanu, te bi donio to u školsko dvorište da ubaci u veliki gvozdeni kontejner, mjerilo našeg uspjeha. A onda bismo obilazili kuće po Harmanima (gdje je Osnovna škola „I kongres USAOJ-a“) i zgrade po Ozimicama (gdje je živjela većina učenika naše škole), da bismo skupili još i što više starog papira. Blesavi i kompetitivni – kao sva djeca, uvijek – pravili smo igru od posla, grupirali smo se, razvijali strategije i taktike, snažili solidarnost unutar naših grupa, ali ne samo radi takmičenja samog nego i radi viših i još viših ciljeva. Jer: govorili su nam da se od novca zarađenog prodajom starog papira mogu kupiti neke korisne stvari za školu, na primjer, televizor za nastavničku zbornicu. Govorili su nam također – i to sam, ako ništa drugo, naučio u školi – da skupljanjem starog papira, od kojeg onda negdje nastaje novi papir, čuvamo šume, jer što više papira mi skupimo, to će manje stabala biti posječeno, a šume su, zna se, „pluća Zemlje“. Tako smo, skloni logici, čvrstim argumentima i jasnim objašnjenjima – kao sva djeca, uvijek – bespogovorno učestvovali u ostvarenju onoga što danas znamo i imenujemo kao „opće dobro“, a ne samo u ostvarenju interesā ljudi koje poznajemo i među kojima živimo. 

Tome su doprinosile i akcije pošumljavanja, koje su također organizirane tih godina. Da li neka subota ili neki oslobođeni radni dan, ne mogu se sjetiti, ali bio bi to dan kad bismo se ispred škole okupili da bi nas autobus odvezao na neku brdsku ili planinsku lokaciju blizu grada, gdje smo, u raspoloženju sličnom onom u akcijama skupljanja starog papira, činili nešto drugo za naše šume, „pluća Zemlje“. Kao i u svakom drugom području života, uništavanje šuma je neizbježno. Ako se djeca trebaju školovati, trebaju imati teke, likovne mape i kajdanke, udžbenike i radne sveske, olovke i kistove, klupe, table i ormare u učionici, a i samu zgradu škole. Radi toga su žrtvovana mnoga stabla, mnoge šume, zapravo. Ali to barem malo nadoknađujemo obnovom i razgradnjom: sadnjom novih stabala i preradom starog papira. Budući da smo pošumljavali u višim razredima osnovne škole, kad smo sve manje bili djeca, a sve više umanjene verzije odraslih ljudi, naših roditelja, polako nas je nagrizao cinizam i bili smo sve skloniji muljanju, pa su mnogi snopovi („buntovi“) sadnicā drveća bili „sahranjivani“ ispod jedne vidljive, e da bi se naporni i dosadni posao što brže obavio, radi potvrde o pobjedonosnom uspjehu, radi ručka ili radi pukog ljenčarenja. Vjerujem da su neka stabla ipak izrasla i da smo, čak i takvi kakvi smo bili, ipak pridonijeli blagorodnoj fotosintezi, nevidljivoj kao što smo danas i mi, ondašnja djeca, te da tamo negdje rastu i sijeku se šume koje su simbol naše prolaznosti i vječnosti.

O onome što se sada naziva „ekološkom sviješću“ učili smo ne samo iz knjiga, čitajući ih, nego i s knjigama, baveći se njima kao predmetima, papirnatim bićima koja imaju svoju povijest: sjeme, sadnica, pila, tvornica, papir, knjižnica. To da knjige nisu samo papir, nego su natopljene ljudskim duhom i presjecišta su prirode i kulture – možda i najbolnija točka te napetosti – uvid je koji bi u negativu mogao biti formuliran ovako: ne može se biti svetac, nitko nije bezgrešan, nema nevinih; za svaki, ma i najplemenitiji pothvat plaća se određeni „danak u krvi“, tako da se u ljudskom životu, tom nerazmrsivo zapletenom čvoru kozmosa, radi samo o tome da umanjimo zlo, jer izbjeći ga ne možemo. Stoga proizvodnja mislī, koja rezultira proizvodnjom knjigā, mora biti vođena principom dobra, ali ne može ne biti vođena i principom manjeg zla. Drugim riječima, svaka misao koja se hoće opredmetiti u tekstu, pa i u oštampanom tekstu, mora imati dobar razlog, a kad se opredmeti, mora i dalje potvrđivati svoju razložnost: u kontinuiranom dijeljenju ili reciklaži. (U tom smislu, „ekološki“ zagovor elektroničkih publikacija kratkovidan je i neopravdan, jer svaki „gadžet“ namijenjen čitanju tekstova mimo papira također je svojim porijeklom ili posljedicom neko nasilje nad prirodom, a o ljudskim žrtvama da se i ne govori.)

Naravno, nisam sve to spoznao u pučkoškolskom periodu svog života, ali se moja današnja pamet zasigurno začela onomad i ondje, skupa s razmišljanjima o prirodi, a razmišljanja o prirodi najprije kao razmišljanja o vodi, kad mi je rijeka Una izašla iz sfere neposrednog doživljaja i ukazala mi se kao problem; naime, ne sama rijeka Una, nego naš ljudski odnos prema njoj. 

* * *

Godinama kasnije – umalo četrdeset godina kasnije – radim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao institucija i kao zajednica, Filozofski fakultet stalno je u previranjima i nije baš uvijek izvor čiste radosti i svetački uzor težnje prema znanju i ostvarenju znanja u tkivu društva, ali činjenica da sam na Fakultetu okružen knjigama i ljudima čiji se posao i poziv sastoje od iščitavanja i ispisivanja knjiga odrješuje ga naposljetku od svih nevolja i sumnji. Nema boljeg mjesta za nekoga tko štuje i voli fiziku i metafiziku teksta, knjige i papira.

A u tom smislu, jedan fakultetski običaj posebno mi je drag: knjige odbačene iz ovih ili onih razloga mogu se pronaći po fakultetskim ćoškovima, na stubištima, po hodničkim ormarima, uz prozore, a odnedavno i na jednom dugačkom stolu u auli Fakulteta, koji je namijenjen slobodnom ostavljanju i uzimanju knjiga – nesebičnom dijeljenju koje jedne rješava brigā, a druge usrećuje. Nekad je to bogata gozba koju bi bilo najbolje odmah napustiti kako bi se izbjeglo nerazumno prežderavanje, a nekad me zateknu samo ostaci tuđeg objeda, među kojima se ipak nađe i poneki slastan zalogaj. 

U takvoj jednoj skromnoj ponudi, na Fakultetu opustjelom zbog pandemijskih mjera i skorog godišnjeg odmora, nedavno sam pronašao nekoliko papirnatih rariteta koji zasigurno nemaju nikakvu financijsku vrijednost, ali su za mene dragocjenosti, pa sam ih odmah pokupio, uz nekoliko drugih svezaka koje sam uzeo samo zato što sam pomislio da bi ubrzo mogli bestraga nestati i sa Fakulteta i sa svijeta. 

Kao da ih nisam slučajno pronašao, jer dobro predstavljaju ono zbog čega su mi knjiga i tekst ponajprije važni, a to je – četvorstvo papira, znanja, jezika i kulturne povijesti: papira kao medija koji će se, vjerujem, usprkos požarima, poplavama i digitalizaciji, potvrditi kao najizdržljiviji i najtrajniji medij, a ja ga volim i bez obrazloženja; znanja koje sintetizira i nadilazi podatke, informacije i disciplinarne „kuće znanja“ (da upotrijebim izraz njemačkoga filozofa Jürgena Mittelstraßa), uključujući i utopiju sveznanja, koja se nastoji ozbiljiti osobito u enciklopedijskim i leksikonskim djelima; jezika koji se kreira i rekreira putem zabilježenih i objavljenih tekstova, književnih, znanstvenih i novinskih; te kulturne povijesti kao klupka bezbrojnih malih povijesti i kultura, materijalnih i duhovnih, koje katalizacijom, destilacijom i sedimentacijom stvaraju tvar za proizvodnju i manipulaciju Povijesti i Kulture kao specifikuma, esencije i smisla ljudskoga roda. 

* * *

Prva „spašena“ knjiga zove se Sve o papiru, a objavio ju je zagrebački Privredni vjesnik 1962. godine, u svojoj biblioteci „Teorija i praksa“. Knjigu je priredio Vladimir Hafner, osoba koju nisam uspio „dešifrirati“ ni u dostupnim mi knjiškim priručnicima, ni u bespućima interneta, osim što sam zaključio da ovaj Vladimir Hafner nije onaj Vladimir Hafner koji je rođen i prerano umro u Osijeku (1886.–1907.), kompozitor, dirigent, muzičar i pisac. Ovaj moj nepoznati Vladimir Hafner priredio je knjigu objavljenu u „džepnom formatu“, sa četiristotinjak stranica, na papiru čije ime, ni nakon čitanja te knjige, ne bih znao navesti, s kartonskim koricama dizajniranima u „exatovskom“ stilu, i s naslovom koji zvuči pretenciozno, ali se ipak opravdava sadržajem. Ni jedna knjiga, naravno, ne može prezentirati „sve o papiru“, ali bome, u ovoj je mnogo toga o papiru. Mogu pretpostaviti da ima opsežnijih i boljih knjiga o ovom predmetu, ali ih ja do sada nisam susreo, jer se time nikad nisam bavio, pa mi je Hafnerovo „sve o papiru“ za sada zaista – sve. Autor, koji se skromno deklarira kao priređivač, ne mudruje, ne teži nekim teorijskim sumama, čak ni širim (primjerice, kulturološkim) razmatranjima. Štoviše, cijeli „teorijski“ dio knjige autor je stisnuo na svega dvije stranice, gdje govori o pretečama papira (papirus, pergament), izumu papira i prvim radionicama za proizvodnju papira u Europi i Americi, te objašnjava „što je zapravo papir“ i zašto je papir „vjeran pratilac čovjeka“, a potom se baca na tablični prikaz proizvodnje i potrošnje celuloze, drvenjače, papira i ljepenke, koristeći podatke dostupne do 1958. godine, što zauzima daljnjih petnaestak stranica, da bi ostatak knjige posvetio detaljnom opisu pojedinih vrsta papira, kartona i ljepenke, prema raznim kriterijima i navodeći, uz hrvatske termine, i one na njemačkom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, zaobilazeći neke druge, tadašnjim Jugoslavenima bliske jezike – primjerice, talijanski ili ruski – što bi autor vjerojatno lako obrazložio, a nama, u nedostatku obrazloženja, ostaje da o razlozima nagađamo. Zanimljiv dio knjige je i onaj predposljednji, gdje se na tri stranice navodi tridesetak jugoslavenskih poduzeća pod naslovom „Svoje potrebe podmirujte kod ovih poduzeća“ (je li i jedno nadživjelo samoupravni socijalizam?), a to se prelijeva i u završnicu knjige, gdje se, na dvadesetak stranica, donosi reklame jugoslavenskih, austrijskih i zapadnonjemačkih poduzeća koja se na ovaj ili onaj način bave papirom. 

O čemu se radi u knjizi i zašto je ona uopće nastala jasno govori predgovor pod naslovom „Umjesto predgovora“: „U cilju usklađivanja proizvodnje papira, kartona i ljepenke sa sve većom potrošnjom, koja je rezultat povećanog standarda života, perspektivnim planom razvoja industrije celuloze, drvenjače i papira, predviđeno je do god. 1965/66 povećanje proizvodnje tih artikala od 300%, ako proizvodnju u 1960. godini označimo indeksom 100. (…) Za proširenje kapaciteta ove industrijske grane postoje kod nas realni uvjeti kako u pogledu sirovinske baze, tako i u pogledu kadrova, plasmana itd. Sa svojom povećanom proizvodnjom, naša će se zemlja uvrstiti u red razvijenijih zemalja u toj privrednoj grani. Ovaj priručnik, koji predstavlja kompilaciju materijala iz većeg broja stranih publikacija, treba da taj materijal učini pristupačnim svima onima, koji rade u papirnoj struci, a ne služe se stranim jezicima. Želja nam je da on popuni prazninu koja se osjećala u ovoj vrsti stručne literature na našem jeziku.“

Kako u tom predgovoru, tako i u cijeloj knjizi, Hafnerov je stil krajnje suhoparan. Autor je prvenstveno strog i precizan tehničar, premda ne može sakriti svoje prosvjetiteljske, društvene i kulturne nakane. Ali, usprkos suhoparnosti teksta i mom nerazumijevanju mnogih detalja, ja tu knjigu čitam kao trilerski roman s hartijom kao glavnim likom. Uzbudljivost ove knjige neće shvatiti nitko kome nisu uzbudljivi željeznički redovi vožnje ili telefonski imenici, na kojima su neki pisci, poput Danila Kiša i Miljenka Jergovića, izgradili svoje literarne svjetove. U čvrstoj rešeci Hafnerove knjige slutim jedan divlji roman, a o „suhoj bugačici“, „duramentu“, „bešumnom papiru“, „ljepenki za tabanice“ ili „alabaster kartonu“ već sad bih mogao napisati pjesme. 

Osim toga, Sve o papiru intrigira me i kao jedan primjerak iz cjelokupne naklade tog djela. Gdje je ta, baš ta knjiga dosad bila, zašto je i kako uopće nabavljena, u koje ju je svrhe posjednik koristio? Ne znam, ali mogu da maštam. Ono što je sigurno jest da je nekog zaposlenika ili studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu jednom zanimao papir i da ga nije prepustio samorazumljivosti, pa sad više ne mogu ni ja. Taj netko nije u knjizi ostavio nikakve tragove – nema podvlačenja, ni komentara na marginama – ali ipak ima nešto što personalizira primjerak koji držim u ruci. Između 227. i 228. stranice knjige pronašao sam jedan papirić za koji sam isprva pomislio da je zaostao kao slučajan i bilo kakvog značenja lišen „bookmarker“. Međutim, taj komadić papira nije slučajno završio među listovima ove knjige, jer to je izrezan, zaista izrezan (ni fotokopiran, ni prepisan) dio nekog hrvatsko-engleskog rječnika, koji obuhvaća natuknice „papir“, „papirić“, „papirnat“, „papirnica“, „papirničar“ i „papirus“, te vjerojatno slučajno „papkari“, „paprat“ i „papren“, kao što se slučajno, ali uredno prekriženo, na pozadini tog listića nalazi tridesetak natuknica o riječima od „parcela“, preko „parip“, do „pariti“. Jedna je knjiga, dakle, oštećena da bi se druga obogatila, a motivi tog oštećivanja i obogaćivanja sada mogu biti samo objekt fikcije. Ili zaborava. 

Svaki segment kulture i kultura uopće obilježeni su nesagledivom raznolikošću i neizmjernim bogatstvom, kao i svaki segment prirode i priroda uopće. A kada se ukrste te dvije raznolikosti i ta dva bogatstva, trijumfiraju i kultura i priroda i pogotovo njihova prepletenost, a time i čovjek kao prirodno plus kulturno biće. Takav jedan trijumf nalazim u knjizi Kako žive životinje, koju je netko – iz moje perspektive, greškom ili suviše lakomisleno – ostavio u fakultetskoj auli da bi je netko drugi, a sada sam to ja, uzeo. 

Radi se o hrvatskom izdanju jedne verzije standardnog enciklopedijskog i popularnoznanstvenog djela o cjelokupnom životinjskom svijetu (bez čovjeka, naravno), koje je priredio te između 1864. i 1869. godine prvi put, u šest svezaka, objavio njemački zoolog Alfred Edmund Brehm (1829.–1884.) pod naslovom Illustrirtes Thierleben. Eine allgemeine Kunde des Thierreichs (Ilustrirani životinjski život. Opća znanost o životinjskom carstvu), a kasnije je izlazilo kao „glavno djelo“ ili „veliko izdanje“ (Hauptwerk ili Große Ausgabe, sa šest do osamnaest svezaka), kao „malo izdanje“ (Kleine Ausgabe s tri do pet svezaka) i kao „pučko izdanje“ (Volksausgabe u jednom ili dvama svescima). O popularnosti djela u struci i u najširoj javnosti govori i to što su ta izdanja nosila jednostavan naslov Brehms Thierleben (Brehmov Životinjski život), a bilo je dovoljno i još uvijek je dovoljno reći samo „Brehm“, pa da sve bude jasno, kao što je to slučaj kod nas s djelima kao što su „Klaić“ (Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića) ili „Kalin“ (Povijest filozofije Borisa Kalina). 

Moj ljetni ulov, knjigu Brehm: Kako žive životinje – sa 505 slika u tekstu i na 16 tabela u više boja, objavila je Minerva nakladna knjižara iz Zagreba 1939., kao drugo izdanje (a prvo izdanje bilo je samo dvije godine ranije, 1937., što sugerira da je to djelo i kod nas bilo popularno). Na unutrašnjoj naslovnici stoji napomena: „Po originalnom pučkom izdanju priredio s osobitim obzirom na naš životinjski svijet prof. dr. Nikola Fink, kustos Zoologijskog muzeja u Zagrebu“. Nikola Fink (1894.–1968.), hrvatski zoolog te profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, bio je ne samo prevoditelj i urednik „pučkog Brehma“ nego, slobodno se može reći, i njegov koautor, jer morao je u svakom aspektu odraditi ogroman posao i izvrsno je to učinio. 

I inače je „Brehm“, u svim svojim obličjima, lijepo priređeno djelo, što se odnosi i na stil pisanja, prijemčiv širem čitateljstvu. Koga zanimaju latinski nazivi pojedinih životinjskih vrsta ili neki zoologijski i ekologijski detalji neće ostati razočaran, a oni koji su zainteresirani za životinje, ali nemaju baš znanstveno-teorijskih ambicija, knjigu mogu čitati kao što gledaju dokumentarne filmove National Geographica. Također, „Brehmov“ opsežni i detaljni prikaz životinjskoga svijeta obesnažuje kritiku koju mi je u jednom razgovoru 2003. godine iznio naš pravnik, kulturolog, animalist i bioetičar Nikola Visković, kad je, govoreći o prirodoznanstvenicima, rekao: „Prva je njihova krivnja to da sve što rade rade bez sućuti i grižnje savjesti. Osim toga, iako su prirodni znanstvenici, oni prirodu shvaćaju mehanicistički. Bave se prirodom na razini anatomije i fiziologije, recimo, u slučaju kukaca. Gledam ove naše udžbenike biologije: koliko nogica ima kukac, kakav živčani sustav ima kukac, kakva je cirkulacija u kukaca… Ma koga to zanima?! Djeca na taj način mogu samo zamrziti zoologiju! O životu kukaca nema ništa ili ima vrlo malo toga. (…) Prirodni znanstvenici sve to u velikoj mjeri zanemaruju. Nerazumijevanje prirode, nepostojanje sućuti prema prirodi i uništavanje prirode povezani su.“ U Brehmovom Životinjskom životu o životu kukaca i drugih životinja ima toliko mnogo toga! Ne fali anatomije i fiziologije, ali ima i etologije i ekologije, kao i anegdotā nastalih iz promatranja ponašanja životinja u prirodi i „zoologičkim vrtovima“, pa i savjetā za odnošenje ljudi prema životinjama s kojima dolaze u doticaj. Tako „Brehm“ u Finka kaže vezano za ptice: „Djecu treba upućivati da im ne vade jaja i mlade iz gnijezda, zimi treba da ih hranimo, jer je časna dužnost kulturnih ljudi da čuvaju te vrijedne pernate prijatelje.“ Uspoređujući orangutane i čimpanze, da bi približio njihovo ponašanje onima kojima su majmuni sasvim nepoznati, opisuje ih kao da se radi o ljudskoj djeci na igralištu: „Uopće je orangutanovo vladanje mirnije, dostojanstvenije i dobroćudnije. Čimpanza je, naprotiv, vječno nemiran, pravi vragoljan što zbija različne ludorije. On je bio kolovođa u svakoj lakrdiji i šali koje su ti majmuni neprestano zajednički zbijali.“ A i svijet mravā, koji je itekako prisutan u ljudskome svijetu, ali je vrlo dalek ljudskoj spoznaji, „Brehm“ i Fink antropomorfiziraju tako šarmantno da vrijedi navesti cijeli jedan odlomak: „Svi su mravi iz istog mravinjaka braća i prijatelji i raspoznavaju se po zajedničkom urođenom mirisu svog mravinjaka. Druge mrave, ako slučajno zalutaju u njihov mravinjak, ne samo progone nego se i napolju njihova neprijateljstva izrode u prave bitke. Neki pak mravi polaze od vremena na vrijeme i na smišljene pljačkaške pohode protiv drugih miroljubivih mravi, pa im otimlju kukuljice, a radnike što iz njih izlaze drže kod sebe kao robove. Tako su postepeno nastali takvi mravi koji bez robova uopće ne mogu više ni da žive, a neki su se izrodili i toliko izopačili da nemaju nikakvih radnika udomaćivši se kao nametnici u mravinjacima svojih robova. Neki mravi, naprotiv, podnose druge mrave u svome mravinjaku, pa tako stvaraju neke vrste državu u državi. Neki posve sićušni mravi uvukli su se u druge mravinjake gdje se domaćini na njih ni ne obaziru, pa možda imaju kod njih takav položaj kao miševi u našem kućanstvu. Pored stranih mravi poznato nam je već da u mravinjacima žive i različiti kornjaši, pa i druge svakojake životinje kao ugodni gosti.“ 

Ovo hrvatsko izdanje sva je „Brehmova“ postignuća primjereno prenijelo, a pride nam je Fink, upravo „brehmovski“, opisao i našu (jugoslavensku) faunu, primjerice, bosansku sivu guštericu, čovječju ribicu, crvenorepog stijenjaka i slavonsku riđovku. I da stvar bude još bolja: „Radi većeg publiciteta dodani su kod mnogih životinja uz hrvatske još u zagradama i srpski i slovenski nazivi: na pr. divlja patka (plovka, divja raca); obični puh (puvać, polh) itd.“

„Glavno djelo“, tj. „velikog Brehma“, listao sam u njemačkim bibliotekama i antikvarijatima, ne mogavši se nikad nauživati tekstova, slika, decentne opreme i finoga papira, ali iz raznih razloga nisam se nikad odlučio za kupnju. No tu sam tihu patnju djelomično utišao ne samo recentnom nabavkom hrvatskoga „dajdžesta“ nego i nekoliko godina ranije, kad sam među zaturenim knjigama u kućnoj biblioteci u Bihaću pronašao jedan (točnije, drugi) svezak onog „malog izdanja“ njemačkoga Brehma, koji obuhvaća ribe, vodozemce i gmazove. Crno platno kojim su tvrde kartonske korice presvučene izblijedjelo je, donekle je i oštećeno vlagom, kao i nekoliko prvih i zadnjih stranica knjige, ali unutrašnjost je odoljela vremenu: šestotinjak stranica ispunjenih sitnom goticom, sa mnogim preciznim crtežima, crno-bijelim i u koloru, na različitim vrstama papira, čvrsto uvezanim. Ne znam kako je taj Brehms Thierleben: Kleine Ausgabe. Zweiter Band: Die Fische, Lurche und Kriechtiere – objavljen 1934. u lajpciškom Bibliografskom institutu – dospio do Bihaća, je li bio u paketu s ostala četiri sveska i, ako jest, kada su i zašto oni nestali, te tko ga je sve čitao. Ali mora da je pripadao mom pradjedu Karlu Bubeničeku, negdašnjem austrougarskom žandaru koji je kao mladić došao iz češkog Brna u Bosnu i služio u postaji u Drenovom Tijesnu ponad Bihaća, da bi nakon smrti Monarhije ostao u Bihaću, spustio se u grad, kupio imanje i napravio kuću u Midžića mahali te se tamo bavio poljoprivredom i ljekarijama do smrti 1959. godine. Ostalo je za njim i njegovom suprugom, a mojom prabakom, Bečankom Katharinom Götzel, nekoliko takvih knjiga (pretežno njemačkih Novih zavjeta i molitvenika), kao i raznih dokumenata i fotografija, ali prikupiti sve to, dešifrirati, opisati i domaštati – zadatak je koji će morati pričekati.  

Uglavnom, Kako žive životinje, Finkov „prepjev“ Brehma na hrvatski, knjiga je koja je divna i sama po sebi, ali uparena s pradjedovom relikvijom sad sjaji u mojoj biblioteci. 

Jedno drugačije popularnoznanstveno djelo enciklopedijsko-leksikonskog tipa (jer ima strukturu i abecedni redoslijed natuknica kao enciklopedije i leksikoni, premda je ponajviše „bedeker“), koje sam nabavio kad i Brehmovo hrvatsko izdanje, zove se Land und Leute in Nordamerika (Zemlja i ljudi u Sjevernoj Americi). Knjigu je objavila Izdavačka knjižarnica Gustava Langenscheidta (Langenscheidts Verlagsbuchhandlung /Prof. G. Langenscheidt/ G.m.b.H.) iz Berlina, točnije Berlin-Schöneberga, specijalizirana i danas, pod skraćenim nazivom „Langenscheidt Verlag“, za rječnike i druge priručnike. Izdanje koje imam je, kako je navedeno, „četvrta potpuno nova prerada“, a objavljeno je 1926. godine. Prethodna tri izdanja uredili su Carl Neubert (uz potpunu preradu Ewalda J. Fluegela) 1913. i 1909. te Theodor Griesinger 1863. (s podnaslovom Skice iz američkog života, u Izdavačkoj knjižarnici Adolfa Krönera iz Stuttgarta), Kao autor ovog četvrtog izdanja iz 1926. potpisan je Ernst Smithanders. O njemu sam uspio saznati samo to da mu Ernst Smithanders nije bilo pravo ime, nego je to bio pseudonim Ernsta Schmidta ili Ernsta Reinholda Schmidta ili Ernsta Hermanna Reinholda Schmidta. Ali to je sasvim nepouzdana informacija jer za Ernsta Schmidta, koji bi, prema nekim drugim djelima koja mu se pripisuju, mogao biti autor ovog djela, ne nađoh nikakve podatke; Ernst Reinhold Schmidt, njemački učitelj i prirodoznanstvenik, koji je 1848. godine emigrirao u Ameriku, po svome bi profilu također mogao biti autor ove knjige, ali je umro 1901. godine, dakle, 25 godina prije njezina izdavanja; a Ernst Hermann Reinhold Schmidt, kojeg jedna publikacija američke Kongresne biblioteke iz 1928. godine navodi kao autora ove knjige, rođen je 1896. godine, što ga čini mogućim autorom, ali daljnjih podataka o njemu također nisam pronašao. Kako god bilo, Smithanders u predgovoru, pisanom u Kölnu na Duhove 1926., kaže da je njegova prerada djela iz 1913. gotovo potpuno novo djelo s obzirom na količinu i narav izmjena (sve ranije natuknice su sadržajno i jezično prerađene, a dodano je i više od dvjesto novih natuknica, te su, za razliku od prethodnoga izdanja, obrađeni i Aljaska, Grenland, Kanada i Meksiko). 

O namjeri ove knjige i ciljanoj publici govori već i opis Langenscheidtova izdavačkog niza, dan među reklamama na kraju knjige, u kojemu su, pored Zemlje i ljudī u Sjevernoj Americi, pobrojane slične knjige o Južnoj Americi, Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Rusiji. Niz se zove „Langenscheidts Handbücher für Auslandkunde“ (Langenscheidtovi priručnici za znanost o inozemstvu ili – točnije, ali nezgrapnije – „za inozemstvoznanstvo“), a „svrha ovih priručnika je da Nijemca koji putuje u inozemstvo pouče o običajima, navadama i osobinama dotične zemlje i naroda na takav način da se on u stranoj zemlji od prvoga dana može kretati kao kod kuće, bez stalnog raspitivanja. Priručnici na sažet i općerazumljiv način osvjetljavaju sve što se putniku može učiniti vrijednim znanja, te mu približavaju javne i privatne ustanove, tijela, trgovinu itd.“ Autor u predgovoru kaže da bi priručnik o Sjevernoj Americi trebao biti „nužno pomagalo za studente i rado korišten vodič i dobar savjetnik za putnike i iseljenike“. 

Smithandersova knjiga najljepši je plod moje ljetne berbe knjiga. Ima tvrde tamnozelene korice sa zlatnim slovima i obrubom na naslovnici te crvenom i crnom trakom na hrptu, a pored toga, ono što se vidi između korica kad je knjiga zatvorena (tzv. vanjski rez knjižnog bloka) crvene je boje. Iako ima čak 750 stranica, a džepnoga je formata, praktična je i zaista može bez problema stati u putnikov džep ili ručnu torbicu. Iznutra: slog gusto pisane gotice je pregledan, a donesene su i tri kolorirane karte: Sjedinjene Američke Države (koje Smithanders naziva „Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike“), New York i New York s okolicom. 

A sadržaj knjige? E, to bi zahtijevalo poseban članak. Za sada ističem samo jedan aspekt koji me je zaintrigirao jer govori nešto i o znanju općenito, i o znanstveno ovjerenom znanju, i o znanju i znanosti u različitim historijskim kontekstima, i o socijalno-političkim implikacijama znanja i znanosti. Mislim na natuknice koje se tiču Indijanaca, Židova i obojenih ili obojenog naroda, tj. „Farbige“ ili „farbiges Volk“, kako Smithanders kaže zbog u Americi već uvriježenih pojmova „colored“ ili „colored people“, premda u natuknicama „Negerkunst“ (crnačka umjetnost), „Negermusik“ (crnačka muzika), „Jazz-Band“ i nekim drugima koristi njemački izraz „Neger“ koji je bliži našoj riječi „crnčuga“ negoli riječi „crnac“. Te su natuknice obilježene rasističkim kvalifikacijama, što pokazuje da znanost nije lišena predrasuda i, štoviše, da može sudjelovati u proizvodnji zla. Sistemski rasizam koji je u Smithandersovo doba bio na snazi u Sjevernoj Americi postoji još i danas, što nam ilustrira i recentni pokret koji nastupa pod parolom „Black lives matter“, ali za razliku od onoga vremena, danas se – možda više zbog licemjerne političke korektnosti, a manje zbog istinskog napretka u svijesti – eksplicitni rasistički iskazi ne mogu pronaći u publikacijama koje računaju na ozbiljnost i široku prihvatljivost. Osim toga, čitajući Smithandersa iz 1926. godine, možemo razmišljati o tome kako je nastajao i širio se rasistički nastrojeni nacionalsocijalizam u Njemačkoj, a i drugdje, koji će nedugo nakon toga uništiti milijune ljudskih života. Nacizam nije nastajao samo iz sasvim iracionalnih ili ekonomski motiviranih predrasuda njemačke srednje klase i lumpenproletarijata, čime će nacisti uspješno manipulirati uz podršku krupnih kapitalista, nego je nastajao i u srcu velike njemačke kulture, skupa sa znanošću.

Zemlja i ljudi u Sjevernoj Americi obiluje i mnogim drugim zanimljivim zapažanjima; primjerice, natuknica o „amerikanitisu“, podvrsti neurastenije, tj. bolesti specifičnoj za stanovnike Sjedinjenih Američkih Država („poslovična žurba Amerikanaca, kao i ona kronična probavna smetnja, chronic dyspepsia, koja se kod mnogih Amerikanaca pojavljuje kao posljedica brze prehrane“) te natuknica o jezicima, gdje autor kaže: „Poznavanje stranih jezika među Amerikancima je sve do prije trideset godina bilo vrlo rijetko. Većina predsjednika Republike nije vladala ni jednim drugim jezikom doli engleskog, a i među samim članovima Senata i Kongresa nalazilo se ekstremno malo poznavateljā jezikā. Zbog borbe oko dolara i vrlo malo vremena koje je Amerikancu raspoloživo za njegovo obrazovanje, vrijeme je posvećivano uglavnom obližnjim stručnim studijima, tako da nije preostajalo nimalo vremena za studiranje jezikā i obrazovne znanosti. U posljednjih dvadeset godina i u tome je nasreću došlo do promjena. Mnoge američke obitelji dopuštaju ne samo svojim kćerima nego i svojim sinovima da studiraju njemački ili francuski.“ Usprkos spomenutom rasizmu i tvrdnjama koje su ponekad na rubu znanosti ili čak s one strane njezina ruba, Smithanders nerijetko „ubode“ i dobru poantu. Iako simpatizira s mnogo toga američkog, kao Nijemac i Europljanin očito preferira kulturu i obrazovanje pred američkom fokusiranošću na poduzetništvo i novac, a to se tiče i europskog imperativa višejezičnosti. 

Jednojezičnost jest siromaštvo, jer svijet je toliko bogat jezicima i toliko je raznolikih kultura i kulturnih dobara koje su ti jezici izgradili da je šteta ograničiti se na jedan jezik, makar neke druge čovjek poznavao samo površno. Ali daleko od toga da bih iz nečije jednojezičnosti izvodio bilo kakve intelektualističke ili moralističke zaključke. Ima što da se čita, saznaje, istražuje i uči cijeli život i s jednim jedinim jezikom te u jednom jedinom jeziku, pogotovo ako čovjek ništa ne uzima „zdravo za gotovo“ nego razvija i kultivira senzibilitet za jezik. Engleski (i „američki“) jezik, o kojemu Smithanders piše u nekoliko natuknica, u nekim je krugovima na zlu glasu kao „siromašan jezik“. Nesumnjivo je da je engleski jezik, koji je kao „lingua franca“ zavladao cijelim svijetom, podvrgnut krajnjim pojednostavljenjima i toleriraju se, čak i na razini standardizacije, svakakvi engleski jezici. No iz toga nerijetko proizlazi predrasuda o „urođenoj siromašnosti“ engleskog jezika, a na nju se pogotovo nailazi među onim našim filozofima koji su primarno oslonjeni na njemački jezik, filozofiju i kulturu. Primjereno prenijeti jezik i duh antičkih grčkih filozofa poput predsokratovaca u njemački jezik ili suvremenih njemačkih filozofa poput Martina Heideggera u hrvatski jezik vjerojatno je mnogo lakše nego njihovo prevođenje u engleski jezik, ali to nije nemoguć pothvat ako se dublje zaranja u jezik i ako „mišljenje (iz) jezika“ nije neuko i bahato ograničeno na jedan jezik. Interesantno je da se među spomenutim „kritičarima“ engleskog jezika ponekad naiđe na ljude koji se oduševljavaju djelima Williama Shakespearea ili Williama Blakea, koja su i u engleskom izvorniku i u bilo kojem prijevodu riznice jezika i misli, ali se to nekim čudom osporava engleskom jeziku kao takvom. Da je engleski jezik u svakome pogledu bogat kao i svaki drugi jezik, te da je kao i svaki drugi jezik isprepleten s drugim jezicima, kao i da ima dugu i zamršenu povijest (jer i tzv. umjetni jezici kao što su esperanto ili klingonski evoluiraju) – može se zaključiti i bez ikakvog stručnog znanja. 

No veseli me kad nešto što je očevidno mogu podublje istražiti i pobliže upoznati, pa me tako razveselio pronalazak knjige A History of English engleske lingvistice i sveučilišne profesorice Barbare M. H. Strang (1925.–1982.), koja je prvi put objavljena 1970. godine kod londonskog izdavača Methuen & Co., a ovo moje izdanje je iz 1977. godine. Knjigu sam za sada samo „onjušio“, pažljivo pregledao i pročitao izabrane odlomke. Iskreno, ne znam hoću li je ikada uspjeti pročitati s razumijevanjem od korica do korica, ali sigurno ću je čitati, a kazalo pojmova i imena pomaže mi da dođem do nekih stvari koje me posebno zanimaju kao što su specifičnosti američke, australske i jamajčanske varijante engleskog jezika. Ali ono što mi je najzanimljivije nije pitanje kakve su se promjene od perioda do perioda dogodile, nego zašto su se promjene događale, pod kojim kulturnim i društvenim utjecajima i kojim putevima. Strangina Povijest engleskog nije gramatika, pravopis ili sličan priručnik o strukturi suvremenog engleskog jezika, nego povijesni pregled i razmatranje. Nakon uvodnog problematiziranja sinkronijskih varijacija i dijakronijskih mijena u engleskome jeziku, autorica se bavi „promjenama u živome sjećanju“, a što to znači objašnjava u sljedećim rečenicama: „Pored onih tipova promjene ovisnih o faktorima koji su ispod razine svjesnosti i govornici ih ne mogu namjerno kontrolirati, postoje druge vrste promjena, raširenih, a možda i univerzalnih, uključujući prilagodbu vanjskim uvjetima. Ti uvjeti dijele se u dvije klase – oni koji su vezani uz izloženost govornikā varirajućim tipovima iskustva, te oni koji se tiču govornikove slike samoga sebe vis-à-vis svoga jezika.“ Nakon toga, a prije zaključnog poglavlja, središnji je dio knjige u kojemu autorica ispisuje historiju engleskoga, ali je „vrti unatrag“ od recentnog i modernog stanja do davnih izvora, i to kako u redoslijedu poglavlja, tako i unutar svakog pojedinog poglavlja. Ta „autopsija“ engleskog jezika ide od 1970. do 1770., a zatim od 1770. do 1570., od 1570. do 1370., od 1370. do 1170., od 1170. do 970., od 970. do 770., od 770. do 570., te od 570. do 370., dok je posljednje poglavlje o periodu prije 370. godine. 

Strang u predgovoru skromno ističe da se umnogome oslanjala na radove brojnih drugih istraživača, ali vjeruje da njezina knjiga ipak donosi nešto novo. Sve i da je samo slágala i preslagivala, dobro je i lijepo to učinila. Jer što mi znanstvenici radimo? Slâžemo i preslagujemo postojeće, a ako nam se katkad posreći, proizvedemo i nešto novo. Na koricama knjige doneseni su izvaci iz triju recenzija Strangine knjige, a u onoj iz Review of English Studies piše: „Za slobodoumnijeg čitatelja, knjiga gospođe Strang bit će izvor užitka, kao i informacijā.“ Baš tako, što se mene tiče, iako već na početku znam da će mi na kraju mnogo toga ostati nejasno, jer mi treba podosta predznanja koje nemam niti ću ga tako skoro moći steći.

Smatram da se univerzum jezika ipak ne upoznaje najbolje putem znanstvenih, teorijskih studija i priručnika (iako su oni nužni koliko i teleskopi za upoznavanje svemira), čak niti refleksivnom upotrebom jezika u čitanju i pisanju tekstova, nego prevođenjem. Sve što jezik jest i može biti, sve što može i ne može, sve što ima i nema – pred iskušenja i na ispite dolazi kad nešto što je domišljeno i stvoreno u jednom jeziku moraš prenijeti u drugi jezik, a da pritom ne izdaš ni jedan ni drugi, da ne iznevjeriš ni sam tekst ni njegova autora. Zato sam se oduševio kad sam na improviziranom knjižnom deponiju pronašao knjižicu, naslovljenu jednostavno Pjesme, velikog i tragičnog ruskog (i židovskog i sovjetskog) pjesnika Osipa Mandeljštama (1891.–1938.) u njemačkom prijevodu jednako velikog i tragičnog njemačkog (i austrijskog i židovskog i bukovinskog, odnosno rumunjsko-ukrajinskog) pjesnika Paula Celana (1920.–1970.). Radi se o knjižici Gedichte, koju je 1991. godine objavio frankfurtski Fischer Taschenbuch Verlag, što je ponovljeno izdanje istoga izdavača iz 1983. godine, a ono je pak izvorno objavljeno kod njegova predšasnika, S. Fischer Verlag, 1959., za Celanova života. Celan je pjesme izabrao iz triju Mandeljštamovih pjesničkih knjiga: Kamen, Tristija i Pjesme, ukupno četrdeset pjesama, a dodana je i prevoditeljska crtica, gdje Celan, među ostalim, u pola rečenice sažima cijeli Mandeljštamov pjesnički opus govoreći da je u Mandeljštama „pjesma mjesto gdje se ono što se može opaziti i dosegnuti putem jezika okuplja oko onog središta iz kojega zadobiva obličje i istinu: oko opstojnosti pojedinca, koja propituje čas, vlastiti i svjetski, otkucaj srca i eon“. 

Nisam ni znao da je Celan prevodio Mandeljštama, premda znam da je na njemački prevodio poeziju s ruskog, francuskog i engleskog. A budući da i Celana i Mandeljštama ubrajam među najdraže mi pjesnike, ovaj susret njih dvojice i mene s njima dvojicom za mene je prava poslastica. I zavrti mi se u glavi kad pomislim kako bi bilo lijepo prevesti Celanova Mandeljštama s njemačkog na hrvatski, pa uspoređivati to s Mandeljštamom kojega je u hrvatski prevodio Fikret Cacan, a u srpski Branko Miljković. Tko umije, jer ja ne umijem, mogao bi sve to uspoređivati i s originalnim ruskim Mandeljštamom. Tako bi se bolje „ušlo u Mandeljštama“, ali i bolje upoznalo njegove prevoditelje. Kako li su se sve dovijali da bi ponijemčili, pohrvatili i posrbili Mandeljštamovo fino tkanje – to bi nam moglo reći nešto i o njihovim vlastitim poetikama. Na prvi pogled i na prvo slušanje, Celan je Mandeljštama prepjevao u Mandeljštamovu ritmu i tonu, a i Celanove su rime tamo gdje su i u Mandeljštama, ali ispod te površine sigurno bi se moglo otkriti razne špilje, ponornice i endemska bića. 

Ako je jezik golema životodajna šuma koju stalno siječemo i pošumljavamo, a gdjegdje je i netaknuta prašuma, onda je kultura usporediva sa cjelokupnim bogatim i čudnovatim prirodnim svijetom u kojemu živimo i koji nas određuje sasvim i skroz, tako da se s pravom kaže da je kultura ljudska „druga priroda“. 

Mada su i prethodno prikazane knjige kulturnopovijesno relevantne, zadnja publikacija koju spominjem spada u polje kulturne povijesti u užem smislu, koje uz historiografiju i kulturologiju angažira i arheologiju, etnologiju, folkloristiku, sociologiju, ekonomiju i neke druge znanstvene discipline. Ta me je publikacija najviše obradovala i usrećila jer, više nego kod prethodno navedenih knjiga, imam osjećaj da je ona mene pronašla, a ne ja nju, da je baš mene čekala, i to devedeset i jednu godinu. A evo i zašto. 

Primjerak četrnaestog sveska časopisa Narodna starina do mene je došao u takvom stanju da sam zaključio kako ga nikad nitko prije mene nije koristio, jer je knjižni blok bio nerazrezan, tako da sam pregledavanju i čitanju mogao pristupiti tek nakon što sam nožem za papir razdvojio listove. Ta starina, Narodna starina, tavorila je, dakle, nepregledana i nepročitana u biblioteci Fakulteta ili kabinetu nekog profesora sve dok je ja nisam pomilovao, pa mi se pričinila kao starica, slijepa od rođenja, koja je uz moju pomoć progledala te mi je u znak zahvalnosti ispričala mnogo zanimljivih i korisnih priča koje mi nitko drugi nikad ne bi ispričao. 

Narodna starina je časopis koji je u impresumu definiran kao „nepovremeni časopis za povijest i etnografiju južnih Slovjena“. Izlazio je od 1922. do 1935. godine, sa sjedištem u Zagrebu, a bio je, po svoj prilici, „one-man band“ povjesničara i sveučilišnog profesora Josipa Matasovića (potpisanog kao „vlasnik, glavni i odgovorni urednik“) koji je animirao i angažirao brojne autore, a neki od njih bili su i redovni suradnici, primjerice, Gjuro Szabo, Ćiro Truhelka i Hamdija Kreševljaković. Neki su mu pripomagali i više nego autorski, a imao je i određenu institucionalnu podršku, što se vidi iz bilješke u četrnaestom svesku časopisa: „Prema utanačenju između Muzeja Grada Zagreba i ‘Narodne Starine’ i na osnovi potvrde gradskog poglavarstva postaje ‘Narodna Starina’ i glasilom toga muzeja. Uređivanje zagrebačkog dijela časopisa primio je muzejski ravnatelj g. prof. Gjuro Szabo.“ 

Josip Matasović (1892.–1962.) bio je, u vrijeme izlaženja Narodne starine (a zapravo od 1924. do 1941.), profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Skoplju, kamo je otišao nakon studija povijesti i geografije u Zagrebu, Zürichu i Beču, te prvih zaposlenja, u vinkovačkoj gimnaziji i zagrebačkom Hrvatskom narodnom muzeju. Iz Skoplja se vratio u Zagreb 1941. godine i postao ravnateljem Državnog arhiva, što je bio sve do 1958. godine, a od 1943. do umirovljenja 1959. godine bio je i profesorom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. 

O Matasovićevim doprinosima i značaju bilo je riječi na znanstvenom skupu održanom u Slavonskom Brodu 2012., a u uvodniku konferencijske publikacije kaže se da je Matasović „jedna od najoriginalnijih pojava u novijoj povijesti hrvatske historiografije“, jer „u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj historiografiji još izrazito prevladava interes za ‘ratove i mirove’, to jest za političke događaje, protagoniste i institucije, Matasović se promišljeno okrenuo istraživanju materijalne i duhovne svakodnevice novovjekovnih društava u hrvatskim krajevima“, čime se „na svoj način uklopio u tokove onodobne europske ‘kulturne povijesti’, koju su svojim klasičnim djelima etablirali Jacob Burckhardt i Johan Huizinga. U duhu tadašnje kulturnopovijesne paradigme, Matasović je nastojao, kroz istraživanje raznorodnih i često nekonvencionalnih povijesnih izvora, ponuditi ‘portrete vremena’, a činjenice ‘velike povijesti’ dopuniti i obogatiti, kadšto i relativizirati, uvidima i spoznajama o ‘maloj povijesti’.“ Očito je da je Matasović to činio ne samo kao istraživač i pisac nego i kao urednik časopisa, jer te prigodne pohvalne riječi meni su se potvrdile čitajući samo ovaj jedan broj Narodne starine. Ne radi se o „velikoj povijesti“ kao političkoj i vojnoj povijesti, nego o „maloj povijesti“ ili, bolje, „malim povijestima“ koje se slijevaju i talože u bazenu iz kojega bi mogla nastati i vjerodostojna sveopća povijest čovječanstva, kada bi takvu bilo moguće napisati. 

Narodna starina radila je na tome u svojih trinaest godina postojanja, a u tom je periodu objavljen ukupno trideset i jedan svezak; u nekim godištima samo po jedan, a u nekima po dva ili tri sveska, što je, kako ću uskoro pokazati, bilo uvjetovano financijskim prilikama. 

Četrnaesti svezak Narodne starine poseban je zbog toga što je (za razliku od ostalih svezaka koji su tematski bili raznoliki) u cijelosti posvećen jednoj temi, a to je – Sarajevo. U prvome dijelu časopisa tri su veća i studioznija članka. Njihovi autori, sva trojica historičari, kao da su birani po današnjim bosanskohercegovačkim kriterijima „dejtonske etnomatematike“: Mihovil Mandić (1871.–1948.), Hamdija Kreševljaković (1890.–1959.) i Vasilj Popović (1887.–1941.). 

Mandić piše o „Postanku Sarajeva“, istražuje razne izvore i pokušava rekonstruirati kako je, kada i gdje nastao grad koji se u suvremenosti zove Sarajevo. Od prahistorije, preko rimskoga perioda, do srednjega vijeka, Sarajevsko je polje bilo naseljeno, ali nisu svi njegovi „glavni gradovi“, odnosno najveća i najvažnija naselja, bili na mjestu današnjeg Sarajeva. Gdje je točno bila smještena srednjovjekovna Vrhbosna, kakva joj je bila sudbina nakon dolaska Osmanlija te kako je i zašto osnovan Saraj, Bosnasaraj, Saraj-Bosna, odnosno Sarajevo, Mandić razmatra s raznih strana, a ograničivši svoju temu na sām postanak grada, kad „dogura“ do osamnaestog stoljeća kaže: „Nije dakle potrebno, da zalazimo i u građu XVIII. stoljeća, jer na temelju svega, što je ovdje izneseno, možemo slobodno zaključiti, da je Sarajevo poslije propasti sredovječne Vrhbosne od Osmanlija osnovano, a sagrađeno između 1460. i 1550. kojih 9 km sjeveroistočno od napuštenog sredovječnog grada Vrhbosne.“ 

Kao da se nastavlja na Mandićev tekst, premda se u nekim zaključcima razilazi s Mandićem, Kreševljaković u uvodu svog teksta također govori o postanku i razvoju Sarajeva, a polazište mu je ovo: „U Šeher-Sarajevu sastaju se dvije kulture: istočno-islamska i zapadno-kršćanska. Današnje je Sarajevo čedo osmanlijske i austrijske uprave. Obje ove uprave sazidale su ovdje sebi trajan spomenik.“ Međutim, Kreševljakovića ne zanima makro-historija Sarajeva, nego on „zumira“ jedan segment sarajevske povijesti – „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave“ – uspješno dokazujući da je upravo on bio presudan u razvoju grada. Temeljitim istraživanjem i minucioznim prikazom zanatā (obrtā), esnafā (cehova) i trgovine Kreševljaković stvara sliku o Sarajevu od petnaestog do devetnaestog stoljeća, koje nakon dolaska Austro-Ugarske i ubrzane modernizacije, odnosno europeizacije, malo po malo nestaje. Da je samo pobrojao sve zanate i esnafe koji su postojali za osmanskoga vakta, među kojima su neki nestali već u devetnaestom stoljeću, Kreševljakovićev bi članak bio respektabilan, no on je dao mnogo više od toga, a ktome je i zabavan. Čime su se bavili hašrmedžije, zašto su berberi bili i „likari“, otkuda prezimena Ekmečić i Bičakčić, kako to da su tenećedžije bili samo Židovi, zašto se i kako u okviru jednog esnafa izvršavala „betdova“, najteža kazna nad majstorima i kalfama – takve se stvari i mnoge druge mogu saznati od Kreševljakovića. 

Sličan pristup, ali u mnogo manjem opsegu i na mnogo manjem primjeru nego kod Kreševljakovića, ima Popović koji piše o „Trgovini Budimlića u prvoj polovini XIX. stoleća“. Riječ je o srpsko-pravoslavnoj porodici Budimlić koja je u Sarajevo doselila u sedamnaestom stoljeću, a bavila se uglavnom trgovinom. Pripovijest o Budimlićima, koju Popović priča na temelju dokumenata iz prve polovice devetnaestog stoljeća, ujedno je priča o sarajevskoj trgovini općenito u tom periodu, jer njihov način poslovanja prije je bio tipičan negoli originalan, iako su oni, stječe se dojam, bili posebno poduzetni i uspješni. Zamislimo li danas kako se početkom devetnaestog stoljeća komuniciralo i putovalo, gotovo je nevjerojatno da je tako intenzivna trgovačka, poštanska i novčana razmjena bez problema funkcionirala od Trsta preko Splita, Sarajeva i Dubrovnika do Soluna i Istanbula, s važnim punktovima u Livnu, Kostajnici, Brodu, Užicu, Skoplju i nekim drugim mjestima. 

Nakon Mandićeva, Kreševljakovićeva i Popovićeva teksta slijedi niz manjih, ali podjednako vrijednih članaka. Jozo Petrović piše o Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Šaćir Sikirić o sarajevskim tekijama, Vejsil Ćurčić opisuje jednu ugledniju muslimansku kuću u Sarajevu, Avram Altarac upoznaje čitateljstvo sa ženidbenim običajima bosanskih Sefarda, a Josip Matasović prezentira putopise stranaca koji su pohodili Bosnu i Sarajevo, a osobito se bavi dnevnikom habsburškog generalisimusa Eugena Savojskog iz njegova pohoda na Sarajevo 1697. godine. Na kraju ovog sveska nalazi se i iscrpan prikaz Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1919. do 1927., a cijeli je broj ukrašen crno-bijelim fotografijama Sarajeva i njegovih ljudi, koje je Narodnoj starini ustupilo, kako kaže bilješka, „uredništvo časopisa ‘Jugoslavenski Turizam’, lista za promet stranaca što ga izdaje ‘Putnik’ u Splitu a nastojanjem gg. Jerka Čulića i dr. R. Siebera“.

Oni koje zaintrigiraju navedeni članci mogu ih pronaći i čitati u digitalnom obliku na internetu, tj. na Hrčku – portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, gdje je netko vrijedan digitalizirao sve članke iz svih svezaka Narodne starine. Ali u tom digitaliziranom izdanju časopisa nedostaje ono što postoji u papirnatom izdanju, a danas je podjednako zanimljivo kao i sami članci: razne informacije i oglasi koji su tiskani na koricama ili nenumeriranim stranicama časopisa. Tako saznajemo da je četrnaesti svezak Narodne starine, koji je datiran 1927. godine (točnije 1. XII. 1927.), objavljen tek 1929. godine, i to, pretpostavljam, samo zahvaljujući tome što je bio posvećen Sarajevu te je na račun toga dobio sredstva potrebna za objavljivanje. To iščitavam iz sljedeće napomene koju potpisuje „Uprava“ časopisa „u Zagrebu, mjeseca rujna 1929.“: „Ovaj specijalni sarajevski broj pripremljen kao prvi svezak ‘Narodne Starine’ za g. 1927. nije mogao izaći poradi materijalnih neprilika, a napose zbog malog broja urednih predplatnika. Istom uz pripomoć sadašnje općinske uprave i susretljivošću g. Fehima Spahe, oblasnog komesara u Sarajevu, koji je dao otkupiti izvjestan broj primjeraka, omogućena je publikacija ovog sveska ‘Narodne Starine’.“ Neki drugi brojevi Narodne starine, zbog istih nevolja, nisu nikada izašli: deveti, dvanaesti, trinaesti i petnaesti. Iako je časopis bio Glasilo Muzeja Grada Zagreba, a kasnije su mu potporu pružali i Etnografski muzej te Grafička zbirka grada Zagreba, trajnu i sigurnu financijsku potporu nikada nije imao. 

Otuda reklame od kojih je časopis zacijelo dobivao koju kintu: Omladina – list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži (koji „izdaje na svijet“ Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora iz Zagreba), Priroda – popularni časopis Hrvatskog prirodoslovnog društva, Mladost – list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži (koji izdaje Profesorsko društvo – sekcija Zagreb), zatim izdanja Etnološke biblioteke (urednik: prof. Vlad. Tkalčić), a onda i zagrebački obrtnici: S. Tauber iz Marovske 10 (specijalna trgovina – antikviteti – bogato skladište), Petar Nikolić iz Ilice 36 (naklada i trgovina umjetničkih slika) i Nobilor iz Ilice 34 (fini sapuni za njegu lica, što se pjene i miriše do zadnjeg listića prodaje na malo i veliko). Tu je i reklama za Zemaljsku banku za Bosnu i Hercegovinu, koja postoji od 1895. i predstavlja „najstariji domaći zavod u ovim pokrajinama“ te, pored centrale u Sarajevu, ima filijale u Banjaluci, Bijeljini, Brčkom, Mostaru i Tuzli, a ispostave u Bihaću, Derventi, Doboju, Bosanskoj Gradišci, Livnu, Bosanskom Novom, Bosanskom Šamcu, Travniku, Višegradu, Zenici i Zvorniku.

Sredstva su se namicala i prodajom knjiga u izdanju Narodne starine (Gjuro Szabo, Umjetnost u našim ladanjskim crkvama, te Josip Matasović, Die Briefe des Grafen Sermage), ali je glavni izvor prihoda bila pretplata na časopis, s kojom Matasović očigledno nikako nije mogao doći na zelenu granu, o čemu svjedoče višekratni apeli koji su u ovom, četrnaestom svesku Starine upućivani aktualnim i potencijalnim pretplatnicima. Najdramatičniji apel objavljuje se u rubrici „Bilješke“ i glasi: „Samo rijetki i prerijetki predbrojnici našega časopisa potvrdili su i činom sve ono što se dosad istaknulo o potrebi lista kao što je ‘Narodna Starina’. To jest premalo je pravih prijatelja ‘Narodne Starine’, koji su udovoljili svojoj predplatničkoj dužnosti i bar nešto učinili za stvarno njezino raširenje, našavši po jednog ili po dva stalna predplatnika. No većina primalaca ovog časopisa ne haje za najprimitivniji uvjet opstanka svakoga pa naravno i ovog lista. Većina ne šalje dužnu naplatu niti poslije bezbrojnih opomena, a o nekoj predplati kod nas već nije ni riječ. Nego u sredini kao što je naša čitalačka publika, koja slabo mari za naučnu knjigu i u kojoj se još uvijek nije moglo formirati neko t. zv. kulturno javno mnijenje, pored publike za koju je ne samo posjed knjige već i samo čitanje luksus – u takvim prilikama važna je uplata i svake posljednje pare. A nama eto ne dostaju sredstva i za samo najjednostavnije podržavanje administracije, koja će bar opomenama sjećati okorjele dužnike da se odazovu svojim obavezama. Taj njihov neodziv ugrožava i naše teške obveze poradi kojih je i nastupio zastoj. Časopis se uređuje u Skoplju, a zbog tehničkih potreba izdaje u Zagrebu. To treba naši prijatelji da posebno još uvaže. Suvišno je dakle raspitivanje i čuđenje, zašto je ovaj svezak izišao prije onoga, suvišna je nervoza, kad će se napokon pojedini svesci moći uvezati u jednu knjigu, hoće li biti originalnih korica u našem izdanju, nego valja biti zabrinut, hoće li dužnici ‘Narodne Starine’ konačno udovoljiti svojoj dužnosti i hoće li se prikupiti toliko predplatnika da godišnje uzmogne izaći bar 2-3 sveska s potrebnim pokrićem najnužnijih troškova.“ Pored toga, u „Upozorenju pretplatnicima“ piše: „Svesci 9., 11., 12. do 16. još su u pripremi zbog nedostatnog broja predplatnika i zaostalih naplata za prijašnje sveske. To je uzrok dosadašnjem zastoju ovog časopisa. Čim se ukaže mogućnost izdat će se napomenuti zaostali brojevi. Reklamacija suvišna, a pretplata je potrebna.“ Malo ispod toga, još jedan okvir s tekstom: „Molimo prijatelje ‘Narodne Starine’, da nam pošalju adrese novih pretplatnika i povjerenika.“ A kao da sve to nije dovoljno, među stranice časopisa ubačen je i letak, na tankom ružičastom papiru, gdje nakon dva povelika i masna uskličnika piše: „Umoljavamo osim naplate ovoga sveska još i predplatu unapred bar za jedan novi svezak ‘Narodne Starine’. Novac molimo zajedno poslati po primitku ovoga sveska, i to samo priloženim čekom.“

Današnji urednici mogu samo suosjećati s Matasovićem jer naša znanstvena i stručna periodika i nakon devet decenija muku muči s osiguravanjem minimalnih sredstava za objavljivanje, uključujući problem pretplate, tako da časopisi ovise uglavnom o entuzijazmu i požrtvovnosti urednikā i suradnikā, kao i u vrijeme Narodne starine. Uza sve probleme, Narodna starina ipak je izlazila, i to trinaest godina, te je ostavila blago kojim bi se mogli okoristiti i sadašnji istraživači. 

Naposljetku još malo o jeziku. Svi tekstovi doneseni u četrnaestoj Narodnoj starini izuzetno lijepo su pisani. Obiluju turcizmima i arabizmima, i to ne tek tamo gdje nema adekvatne slavenske riječi (primjerice, kod raznih zanatā) nego i drugdje. Razlog je možda i to što se nešto važno željelo izraziti ne samo što preciznije nego i što ljepše. Jeziku ovih autora – koji su potekli iz Sarajeva i drugih bosanskih kasaba i sela, ali su se mahom školovali u austrougarskim centrima kao što su Beč, Graz, Budimpešta i Zagreb – ne nedostaje znanstvene strogoće izučene na više jezika, ali ona se vazda razblažuje živim narodnim jezikom, pa se tako, putem jezika i u jeziku, stapaju i dvije slike svijeta, najmanje dvije. Nažalost, takvim raskošnim jezikom danas se više ne ispisuje znanost, jer on odražava i ličnost autora i „genius loci“, a subjektivnost valja trijebiti i žrtvovati zarad „objektivnosti“ i „egzaktnosti“. U odlomku koji nasumce uzimam iz Kreševljakovićeva članka ne manjka „objektivnosti“ i „egzaktnosti“, ali pisac kao da želi da se pobrojene činjenice rascvjetaju, pa da privuku i one kojima nije do tih činjenica: „Na rijeci Miljacki i na potocima Koševi i Mošćanici podignuta je sva sila mlinova. Isabeg je sagradio 9 mlinova na Miljacki, po kojima se još i danas zove jedna ulica u Sarajevu, a Skender paša Mihajlović podiže 13 mlinova na Koševi i 18 na Mošćanici. Kada je ovdje boravio Evlija Čelebija, onda je bilo 176 mlinova. I kako on pripovjeda, svaki je mogao samljeti za 24 sata po 50 ćila (1 ćila = 25 oka). S osobitim je interesom promatrao ove mlinove Francuz Poullet. Nijemac Sturm donosi u svome djelu (L. K. Sturm, Vollständige Mühlen-Baukunst. Augsburg 1718.) nacrt našeg mlina i stavlja ga za uzor svojoj braći. Grdna rano, i dandanas su naše vodenice svjedokom, da je Sturm-ov nacrt posve tačan i ako je rađen pred 200 i više godina!“

Iz Narodne starine objavljene dvadesetih godina dvadesetog stoljeća možemo učiti i o jeziku kojim se tada govorilo i pisalo na prostoru koji danas pokrivaju hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jezik. Jesu li Josip Matasović i njegovi suradnici lektorirali članke, to ne znam, ali sigurno je da u Narodnoj starini nije bilo lektorske strahovlade svojstvene današnjim publikacijama, jer se tekstovi nisu jezično ujednačavali, a opet se ne stječe dojam da se radi o različitim jezicima slučajno okupljenima na jednom mjestu. Nije to nikakav jugoslavenski „koine“ (u kojem bi se nasilu, pod krinkom zajedništva i putem znanosti, školstva, javne uprave i vojske, provodila hegemonija jednog jezika i naroda), ali očito je da su jezici koje puristi danas ograđuju bodljikavom žicom onomad bili mnogo porozniji i propusniji te mnogo bliži jedan drugome. Popović je pisao srpskom ekavicom, ali kad bi se njegov tekst ijekavizirao, ne bi se baš, ni po leksiku ni po drugim elementima, razlikovao od tekstova Mandića i Kreševljakovića, koji bi za svoje tekstove vjerojatno rekli da su pisani hrvatskim jezikom, iako na leksičkoj razini ima u njima i srpskih elemenata, a u cjelini bi se njihov jezik možda mogao nazvati i bosanskim. I sve to u časopisu koji se uređuje u Skoplju, objavljuje u Zagrebu, a autori su mu iz Sarajeva i Beograda. 

* * *

Tog Sarajeva i tog Zagreba iz Narodne starine više nema, ni te Bosne i Hrvatske, ni te Jugoslavije, ni one kasnije, kao ni Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva, na kojima su Jugoslavije, sa svim kontinuitetima i raskidima, nastajale. Nema ih – njihova duha i njegova značaja – osim na požutjelim papirima poput ovih koje prebirem i u nekim novijim tekstovima i medijima koji ih nastoje sačuvati u pamćenju, ne tek iz emotivnih razloga. Taj refleksivni „žal za prošlošću“ nije, dakle, nužno stvar pasatizma i nostalgije. Sjećati se i pamtiti ne trebamo da bismo površno i nedomišljeno glorificirali ono prošlo („jer tada je sve bilo bolje“), nego da bismo se bolje snalazili u sadašnjosti i da bismo bolje projicirali budućnost. Povijesna svijest i njezina očitovanja nisu uopće radi prošlosti, nego radi sadašnjosti i budućnosti. To je nerazumljivo „digitalnoj svijesti“, kojoj je sve sada i ovdje, pa je odgovarajuće slijepa za prošlo i buduće, i odgovarajuće glupa. Čini se da je taj trend osljepljenja i oglupljenja nezaustavljiv, ali možda ga se može malo usporiti ovakvim zagovorima. A oni, kao što sam već sugerirao, nisu konzervacijski i konzervativni, nego su upravo emancipacijski i progresivni; dakako, ako ih se tako kalibrira. 

* * *

Svaka knjiga, kao i svaka druga tiskovina, ima svoju povijest, svoj individualni i neponovljivi put od nastanka do nestanka, usporediv s individualnošću, neponovljivošću, vrijednošću i dostojanstvom svakog živog bića. Mislim na svaki pojedini primjerak knjige, a ne na neko „djelo“. U jednoj davnoj proznoj pjesmi to sam izrazio ovako: „knjige nisu dobre i loše, komunikativne i autistične, prekretničke i dosadne; knjige su plave, tvrde, vruće, umrljane, svijetle, prašnjave, istrošene, nevine, ili neprimjetne, tuđe, zaboravljene, i 1000 primjeraka jednoga djela je 1000 knjiga o kojima se nikada neće moći napisati prikazi i osvrti u časopisima koji su predviđeni za to, što me ujedno veseli i plaši, kao točka kojom označujem zaključak a iza nje se otvara nova bjelina.“ Uvjeren i dalje u to, a s nepovjerenjem prema bibliotekama i antikvarijatima (čija logika na kraju ipak ovisi o prostornim i ekonomskim uvjetima), nastojim da spašavam, koliko mogu, neka bića, papirnata, od smrti, ili barem da za neko vrijeme odgađam njihov kraj, više sa samaritanskim negoli s herojskim osjećajem.

Kad moja osobna biblioteka jednoga dana postane fizički makro-problem koji treba pod hitno riješiti, tj. kad ne bude više gledana kao bogatstvo stečeno upornim, pčelinjim mikro-radom; kad jednoga dana sve te opapirene riječi, misli, povijesti i njihove kompleksne veze budu raščarane, pornografski transformirane u kilograme ili tone papira te izložene nečijem manjku interesa, neznanju ili bešćutnosti (bio to neki fakultetski stol kao neizvjesnost limba ili definitivni pakao reciklažnih mlinova i smetlišta), završit će njihova povijest, a možda i moja vlastita. Prihvaćam to kao povijesnu nužnost ili čak kao tok jednog prirodnog procesa, ali mi vrag ne da mira: sada hoću da bar nešto od toga sačuvam, u tekstu kao što je ovaj, premda sam svjestan toga da su i tekstovi i mediji koji ih prenose uvijek bliži nestanku nego opstanku. 

U doba kad se cijele enciklopedije mogu pohraniti na elektroničkim prijenosnicima veličine malog prsta, i to nožnog, a cijele biblioteke na onima veličine šake, i to dječje, skupljanje i čuvanje tonā ispisanog i uvezanog papira mnogima se, čak i onima koji rado čitaju, čini nerazumnim, a možda čak i kao bolest ili poremećaj, recimo, opsesivno-kompulzivni poremećaj. Od toga se ne umire, ali se s time umire. Neizlječivo je to prije svega zato što je bolovanje ugodno. I sāmo sobom se opravdava, ali ne na način ovisnosti u kojoj užitak trijumfira dok subjekt užitka propada. Štoviše, ne radi se uopće o neposrednom užitku, nego o onom koji dolazi iz pokušaja ostvarenja samozadane misije koja se, usprkos neostvarivosti, može dobro racionalizirati. Skupljač i čuvar knjiga zapravo ne skuplja i ne čuva papir i papirnate objekte (premda i takva fetišistička strast može biti u igri), nego znanje, jezik, povijest i kulturu – samu srž čovječanstva, osnovu s koje se jedino može skočiti u otvoreno polje budućnosti, a da se pritom ne slomi kičma. 

Utopije, poput ove knjigoskupljačke i knjigočuvarske, nisu iracionalne, ali jesu racionalne konstrukcije koje vise o tankoj niti vjere. A budući da se vjeru, za razliku od racionalnog argumenta, ne može drugome prenijeti i u drugoga usaditi, daljnje obrazlaganje ove problematike može biti samo kompliciranije, ali ne i jasnije. 

Stoga mi kao zgodan zaključak ovih meditacija nad starim papirom iskače zgoda koju je, u svom tekstu objavljenom u Narodnoj starini, ispričao Hamdija Kreševljaković. Istražujući sarajevske zanate i esnafe za osmanlijske uprave, Kreševljaković je posebnu pažnju posvetio istraživanju esnafskih teftera (cehovskih knjiga), koje su se sastavljale prilikom svake kušanme (svečanog primanja šegrta u kalfe i kalfi u majstore), uključujući i višednevne esnafske izlete u okolicu Sarajeva. U tome mu je, pak, mnogo pomogao Hadži Mustafa Ćatić, sarajevski kazaz (a kazazi su zanatlije koji od svile, pamuka i vune izrađuje pozamenteriju, ukrasne dijelove odjeće i konjske opreme). Ćatić je, kaže Kreševljaković te 1927. godine, „simpatični 95-godišnji starac“ koji je „govorio o esnafskim uredbama, majstorima i radu uprave sa zanosom, kao što su nekoć učitelji učiteljskih škola govorili kandidatima o borbi i radu starih učitelja u Hrvatskoj“. Ono što je povjesničar i kulturolog Kreševljaković saznao od zanatlije i kazaza Ćatića vrijedi i za nas koje danas zanimaju znanje i znanost, obrazovanje i prosvjeta, povijest i kultura, knjige i tekstovi: „On se upravo ponosio, što je bio zanatlija u doba, kad su esnafi bili autonomni. On je napamet znao skoro sve stavke iz gornjeg računa o izletu kušanma od 1819. i sadržaj mnogih dokumenata. Ovo je dokaz, kako su se nekoć obrtnici pored svoga posla bavili i historijatom svog esnafa. Njegova je zasluga, da je kazaski arhiv smješten u knjižnicu Begove džamije. Kad sam mu pripovijedao, da sam sve ono o njegovu esnafu pregledao i proučio, silno se obradovao i sa suzama radosnicama reče mi doslovce: ‘Ovo je dževahiz (dragocjenost) za onoga, ko zna, a ko ne zna, ne vrijedi pare’.“

Vidiš ove tu duboke zimske cipele, govori mi naš šuster, i pokazuje na starinske, dobro očuvane, namazane i uglancane muške bakandže, kakve su još uvijek moderne u naraštaju naših djedova.

Rekoh, vidim.

A znaš li čije su?

Otkud bih znao?

Prošle zime, dok si bio u vojsci, dogodila se tu, na Mejtašu, nesreća. Tamo od škole naišao mercedes, službeni, crni, nije brzo ni vozio, možda šezdeset na sat. Ja sjedim ovdje gdje i sad sjedim, vidim auto, a vidim i čovjeka sa šeširom i kišobranom, stariji gospodin, kako ne gledajući iskorači na kolovoz. I kako sam ja viknuo, kao da će me on čuti, tako ga je digao u zrak, pa prebacio preko haube. Nije to bio neki udarac, nije bio ni neki let, ili mi se tako čini jer nikad prije nisam vidio kako auto udara čovjeka. Ostao je ležati, odmah ispred taksi stajališta. Istrčao vozač, hvata se za glavu, viče nisam ga vidio, nisam ga vidio. Ja ostavio dućan, govorim ljudi, ne dirajte ga, ako je kičma, kao da ljudi ne znaju, taksisti, oni to najbolje i znaju.

Dođe hitna, bogme, ni deset minuta nije prošlo, zgrabiše ga, baciše na ona nosila kao vreću, i odoše. A milicije još nema. Kad su stigli, morali smo im objašnjavati šta se dogodilo. Onaj jedan viče, prijeti, baš kao da smo mi krivi što je hitna unesrećenog odnijela s lica mjesta i što su uništili sve dokaze. Za šta, bolan, dokaze, pa nije atentat na Kennedyja!

Osta kišobran, nadvoje prelomljen, ko šibica. I ove cipele, deset metara jedna od druge. Uredno svezane. To mi je čudo: kako auto čovjeka izuje iz ovakvih cipela? Jedino šešir nismo našli. Nigdje šešira, tražili smo ga cijelo jutro. Nije ga valjda neko ukro. Šta će mu čovjekov šešir?

Uzeo sam cipele, donio ih u radnju i tu ih postavio, na stalažu s obućom po koju niko nije došao. Ko god uđe, zagleda tu stalažu, nešto kaže, komentira ljude koji zaborave na svoju obuću, ili im se nešto dogodi, pa ne dođu.

Nazvao sam bolnicu, upitao za čovjeka, kažu živ je, u komi. Nazvao za pet dana, pitaju me jesam li kakav rod, slažem da jesam, kažu nije dobro, ali nikad se ne zna, možda se probudi, možda se ne probudi. Zvao sam opet za mjesec dana, rekli su mi otprilike isto. Poslije više nisam ni zvao.

Cipele sam najprije premazao i dobro ih uglancao, da mi ne sramote radnju. Poslije mi nešto dođe, jedan dan kad nisam imao posla, udarih im gume na potpetice. Onda, nakon par dana, vidim stanjila se pertla da desnoj, samo što ne pukne. I promijenim pertle. Slučajno sam imao takve iste.

Rekoh, bit će čovjeku drago, ako dođe po njih.

I onda ljetos, eto ti onog malog Blaženkinog, s vrha Kevrinog potoka, znaš onaj za kog se govorilo da je ko mlad bio prvak Jugoslavije u hrvanju, i odmah na ove cipele:

Čije su ti ovo kundure?

Pita on, a svaka veća od njega.

Ja mu rekoh.

Ih, neće ti taj doći. Umro je on nakon dvije sedmice kome. Ja mu sastavljao protokol u bolničkoj mrtvačnici.

Dobro, rekoh, ali bih te zamolio jednu stvar: nemoj to više govoriti u mojoj radnji. Ni sad, ni bilo kad. A ako ti je do komšiluka, nemoj to govoriti ni izvan radnje. Najbolje ti je da tog čovjeka i ne spominješ. A zašto bi ga i spominjao…

Hajde, bolan, što se odmah ljutiš, nisam ja kriv, umiru ljudi.

E, vidiš, meni kad neko kaže nešto tako kao umiru ljudi, ja bih mu glavu otkinuo!

Govori mi naš šuster, ja gledam cipele, neću ih dirati.