Da postoji neki svesvjetski mjerač frekvencije riječī u svim jezicima i da se može utvrditi koje riječi običan svijet i njegovi vođe najviše koriste, vjerujem da bi među najčešće korištenim riječima 2020. godine, u doba koronavirusa, bila ‘mjera’, odnosno plural te imenice: potrebne i nužne mjere, kratkoročne i dugoročne mjere, blage i represivne mjere, mjere opreza ili predostrožnosti, zdravstvene ili javnozdravstvene mjere, ekonomske mjere, policijske mjere i razne druge mjere. 

Gdje su mjere, tu se nešto mjeri i odmjerava; gdje se nešto mjeri i odmjerava, tu se nešto siječe i odsijeca; gdje se nešto siječe i odsijeca, tu se nešto baca i odbacuje; a gdje se nešto baca i odbacuje, treba zastati i razmisliti. Tko mjeri i odmjerava, i što i zašto, i prema kojim mjerilima, i za čiju korist? Sve se mjere – kažu nam, dakako – uvode i provode za naše dobro, radi naše sigurnosti, a u krajnjem slučaju i radi naše slobode. Ali sigurnost nikako da steknemo, a i slobode je sve manje. Stvar je u tome da se ni sigurnost, ni slobodu ne može ostvariti represijom. 

Austrijski pjesnik Erich Fried, u pjesmi „Herrschaftsfreiheit“ (Sloboda vladavine) iz 1984. godine, kaže:

Reći
“Ovdje
vlada sloboda”
uvijek je
zabluda
ili pak
laž:

Sloboda
ne vlada

(Erich Fried, „Herrschaftsfreiheit“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 25.) 

Sloboda ne može „zavladati“ i „vladati“, slobodu ne može vladar donijeti, slobodu se ne može proglasiti i inaugurirati, ali ju se može krivotvoriti i kao takvu zloupotrebljavati, što oduvijek, pa i danas, čine svi oni pojedinci, institucije i sistemi koji teže stjecanju, uvećavanju i iživljavanju moći pomoću represije i drugih oblika nasilja. Kad totalitarna svijest vladara naiđe na odjek u borniranoj autoritarnoj svijesti podanika, može se, bez ikakvih smetnji, ostvariti sve što vladari požele, pa čak i uvjeriti podanike da je karikatura sigurnosti i slobode najvjernija slika sigurnosti i slobode. 

Kako im to uspijeva? Formula nije nova i prilično je jednostavna, a glavni element u njoj je – strah. Prije svega, strah od nepoznatog kao neprijatelja. Globalni je virus, u tom smislu, savršen neprijatelj. Da bi se ostvarila totalna kontrola, ne treba više huškati jedne ljude na druge, ne treba nikoga izdvajati, ne treba praviti konclogore za pojedine skupine ljudi i nikoga ne treba trijebiti. U globalnom konclogoru svi smo napokon jednaki i dovoljno je proširiti i redovno podgrijavati strah od općeg istrebljenja da bi se sve ljude, bez izuzetka, podčinilo i držalo u pokornosti. 

Važan je moment i to što je u posljednje vrijeme stvoren dojam da su politika i policija ustuknule pred znanjem i znanošću, što svakoj tvrdnji i svakoj mjeri koja se na nju poziva priskrbljuje aureolu nepogrešivosti. Ni to nije ništa novo: ideali krajnje egzaktnosti i apsolutne učinkovitosti, praćeni samouvjerenošću koja često prerasta u aroganciju, svojstveni su svakom autoritetu, i u znanstvenom znanju, i u medicinskoj skrbi, i u političkom vladanju, i u policijskom postupanju. Iako još uvijek nitko ništa ne zna i krhko je znanje, to ne sprečava medicinske i političke autoritete da nastupaju s pozicije sigurnog znanja i prema tome odlučno odmjeravaju mjere. A u stvarnosti vidimo da se prognoze ujutro iznose kao neoborive činjenice, da bi se navečer bez pardona opovrgavale; mjere koje se danas uvode kao nužne već sutra se zamjenjuju drugim i drugačijim mjerama, a obesmišljavaju se i pri samom uvođenju s brojnim iznimkama od strogih pravila; društvo se tretira kao jednostavna mašina koju se može paliti i gasiti po volji, a ako nešto zapne, može se lako popraviti. Naravno, sve to je, kako je rekao Fried, ili zabluda ili laž. 

Stoga i ovdje treba poslušati Frieda koji je u pjesmi „Angst und Zweifel“ (Strah i sumnja) iz 1974. godine savjetovao:

Ne sumnjaj
u onoga
koji ti kaže
da se boji

ali boj se
onoga
koji ti kaže
da nema nikakve sumnje

(Erich Fried, „Angst und Zweifel“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 29.) 

Narod se, ipak, ne boji onih koji ne sumnjaju ni u što ili se prave da ne sumnjaju ni u što. Štoviše, narod se baš njima utječe i kod njih pronalazi utjehu, previđajući da su oni koji u opasnosti dolaze kao spasitelji nerijetko izvor opasnosti za koju tvrde da je jedino oni mogu otkloniti. Kako im to uspijeva – već sam naznačio. Kad se materijal raskvasi, lakše ga je oblikovati, otpor materijala je manji ili ga uopće nema. Tako i danas: raskvašen strahom, narod sasvim lako prihvaća bilo kakve mjere, a mjerodavci osim straha koriste i pradavni ljudski san o potpunom miru i čistoći, stanju lišenom bilo kakvih tenzija i problema. U boljim verzijama tog sna teži se, recimo, apsolutnom zdravlju, individualnom i kolektivnom, pa se na putu prema tom cilju zbiva napredak medicine koji neosporno produžava prosječni ljudski vijek i povećava kvalitetu ljudskog života. Ali i ta se težnja može izvrgnuti u ono što je u povijesti bilo mnogo češće, a to je opsesija rasnom, etničkom, vjerskom i ideološkom čistoćom. Taj san je na javi oduvijek proizvodio krvave košmare, ali ne smijemo zaboraviti da su struktura onog higijenskog sna i njegov rad, a ponekad i njegove posljedice, jednaki strukturi, radu i posljedicama utopijā totalne kontrole, koje su rezultirale i još uvijek rezultiraju ljudskim klaonicama. Jer: apsolutno zdravlje, apsolutna sigurnost, apsolutna sloboda, ciljevi koji se čine neupitno pozitivnima i poželjnima, mogu se ostvariti jedino nasiljem – represivnim mjerama čija nas provedba udaljava od takvih ciljeva.

Mislim da o tome govori Erich Fried u pjesmi „Die Maßnahmen“ (Mjere), objavljenoj 1958. godine, u svom uobičajeno transparentnom i ekonomičnom stilu, koji ipak izmiče banalnosti jer uspješno transformira dosjetke u nešto nalik na biblijske mudre izreke. Evo, u mom prijevodu, i te Friedove pjesme koja me je zapravo i potaknula da sastavim ovaj zapis o mjerama:

Kolje se lijene
svijet postaje marljiv

Kolje se ružne
svijet postaje lijep

Kolje se glupe
svijet postaje pametan

Kolje se bolesne
svijet postaje zdrav

Kolje se tužne
svijet postaje veseo

Kolje se stare
svijet postaje mlad

Kolje se neprijatelje
svijet postaje prijateljski

Kolje se zle
svijet postaje dobar

(Erich Fried, „Die Maßnahmen“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 39.) 

Ubrzo nakon rata Ivan Katić i njihova starija kćerka Milica sele se u Zagreb.

U Sarajevu, na Groblju svetog Mihovila, ostaje Genoveva, koja umire pri porodu, 31. decembra 1933. Na svijet je donijela jedno živo, normalno razvijeno žensko dijete, koje umire sedam dana kasnije, a u svojoj utrobi je u grob odnijela još dvoje djece. Barem je tako tvrdio doktor Pšorn. Nije poznat spol te djece, niti su njihova imena uklesana u crni nadgrobni kamen. Umrla djevojčica upisana je kao Dijete. 

U grobnici je, uz Genovevu i njezin silvestrovski porod, još i Darja, mlađa kćerka Genoveve i Ivana Katića, rođena 1918, koja se ubija 19. augusta 1943, nakon što je zanijela s visokim ustaškim časnikom, a on se, čim je za to saznao, vratio ženi i djeci u Zagreb

Katićeva grobnica na Svetom Mihovilu nije održavana, poslije rata je nitko nije obilazio, jer Ivan nikada više nije putovao u Sarajevo, a Milica, koju je Genoveva igrom slučaja na svijet donijela u Dubrovniku, za posjeta sestri, potrudila se da izbriše svako sjećanje na taj grad. Samo bi joj se u samoglasnicima, kada bi bila umorna, znalo čuti neko muklo i mračno kraćenje i stezanje, iz kojeg bi upućeni mogli naslutiti Miličino podrijetlo.

Jedne ratne zime, mogla je to biti 1993. ili 1994, bio je pao veliki snijeg, a u taj snijeg cijelac, nedirnut i čist, pao je minobacački projektil od 82 milimetra, čija se usamljena eksplozija s prozora koševskih zgrada i nebodera na čas prikazala kao velika i raskošna bijela ruža na modroj pozadini jutarnjeg neba. Kada se snijeg otopio, vidjelo se da je mina eksplodirala na geometrijskoj sredini Katićeve grobnice, i da je ostavila tako savršeno pravilan trag da se činilo kao da je baš sve, od konstrukcije projektila, proizvedenog u Sovjetskom Savezu, odnosa eksplozivnog punjenja i metalnog omotača, do tačke ispaljivanja, luka pod kojim je mina padala i ugla pod kojim se zabila u snijeg i u kamen, bilo precizno izračunato, kao da ova eksplozija treba predstavljati vrhunac čovjekove civilizacije, i svih njegovih duhovnih, intelektualnih i materijalnih dostignuća.

Trag na Katićevoj grobnici nije kao da ga je ostavila eksplozija mine, nego kao da ga je prema uputstvu Ivana Katića klesao neki vrlo pažljiv i precizan klesar.

Živote,
Stisnuta šako,
Otvori se,
Pusti sunce,
Neka se strasno ubije
U crnoj ženi….

Alojz Ćurić, „Antonio Mairena“
(“Putevi”, 1973.)

Antonio Mairena, španski Ciganin, legendarna figura flamenga, inspirativna podloga na ostrvu Hvar drugog umjetnika, krajiškog sanjara, koji je ispisivao riječi kao da kruni jezičke bisere tako da svaki za sebe jesu svijet, univerzum, neobjašnjiva zagonetka postojanja. Antonio Kruz Garsija, rođen u Maireni del Alcor, ovdje je samo ritam jednog života, sonogram srca koje je kucalo za onoliko radosti koliko se može uzeti iz ovog sebičnog svijeta. Ne bijaše toga malo – samo što je rasuto, pa ga treba strpljivo sakupljati, jednog dana ta knjiga govoriće o našem savremeniku kome je bilo više stalo do vlastitog života nego do priznanja svjetala pozornice. „Ti pjevaš, piješ mora – riječi sa dna vadiš zubima“, ispisuje svoju kantilenu naš umjetnik, prepoznajući u zavičaju iberijskog pjesnika rodni Mrkonjić (Varcar) i svoju Bosansku Krajinu: „Vežeš brda sebi na čelo, Iberiju za nogu cvrčka“. A tog cvrčka više nema u poeziji, iako on i dalje pjeva, od Kine do Banjaluke. 

Alojz Lojzo Ćurić, bijaše neobičan čovjek, svestrani umjetnik, posvećeni likovni pedagog koji je svojim književnim savjetima usadio zavičaj u dušu nama znanih pjesnika, i još, k tome, bijaše dugogodišnji tehnički i likovni urednik časopisa „Putevi“ za koji je izradio naslovnu vinjetu, dva pikasovska goluba, ako su to golubovi, koji zajednički u kljunu drže grančicu mira, uramljeni flornom ornamentikom. Za isti časopis skupljao je od Banjalučkih umjetnika vinjete, kojih se, eto našeg usuda, malokada sjete istoričari umjetnosti pišući tekstove o slikarima. Posao tehničkog i likovnog urednika preuzeo je bio od Bate Bijelića, prvog banjalučkog modernog dizajnera, kome će kasnije posvetiti lirski tekst o mitskim krajiškim toponimima. Jer, još više, Ćurić se u „Putevima“ iskazao kao samosvojan pjesnik prvenstveno svoga rodnog kraja i jezika – poetskom prozom gustom kao mošt koja se mora uzimati na kašičicu, potom ostaviti pod jezikom da se rastopi i tako rastopljena uđe u organizam direktno. 

Alojz Ćurić javio se u časopisu „Korijen“ br. 3-4-5, prije pedeset godina, pjesmom koja se tako zvala, skromno „Pjesma“, skupa sa mladim piscima: Nenadom Radanovićem, Ljubomirom Simovićem, braćom Koljević, Nikolom i Svetozarom. Ovaj broj časopisa možda je bilo nešto najbolje što je do tada dala književna Banjaluka u proteklih pedeset godina. Zato je i pojavljivanje Alojza Ćurića u ovakvom okruženju neobično. Očekivalo bi se da će on nastaviti da grabi tim putem, da će njegova afirmacija ići uzlaznom linijom. To je jezički gusta poezija, zagrcnuta između riječi i stiha, stiha i proze, u stalnom naporu, gotovo nadljudskom da uskladi svoje valjanje a da ne pregazi sebe samu. 

“Ti ćeš biti blizu rogatih jelena-mladoženja
koralnih gloginja,
zloslutnih zmijolikih prutova
i lišajeva boju donijećeš u očima
u tajanstvenost tame spirala
napuštenih kućica puža.”

šalje pjesnik svoju poslanicu nepoznatoj djevojci Vlasti. Zatim se povlači, ne hajući za pohvale svijeta, ne trudeći se da objavi knjigu, da se oglasi i etablira među vršnjacima sigurno ne posljednji u kvalitetu. Njegov talent je bio više nego očigledan. Ali, on nije mnogo mario za to. Išao je svojim, drugim putem, možda trpio zbog toga, možda bio zadovoljan, ravnodušna istorija o tome nam neće ništa reći.  Kasnije će sve to skupiti u knjigu njegova životna saputnica, pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić. 

Mi možemo da vidimo, da iščitavamo tu svu likovnost kojoj će se Ćurić sav posvetiti, bilo da piše poeziju, crta vinjete i slika akvarele banjalučke okoline. Ali za svoju dušu, uvijek i samo za svoju dušu. 

“jer treba stišavati glasne bukove,
plašiti vidre,
jer se treba maticama razbijati
o sedre ugodnih odmora,
jer treba preskakati klizave oblutke
do obale.“

Kasnije će svoj posao Ćurić objasniti u uvodnom fragmentu „Kapričosi sa zakrpom“ :

“Kad sirotinja ode u slikare, poželi naslikati ljudima ovo svoje vrijeme. Baci pogled u prašinu i vidi umjesto satrte žabe, na asfaltu čovjek, čovjek pregažen automobilima – paleolitskim toljagama na benzinski pogon. Kao memento neopreznoj kreketuši, kao otpali list sa grane, iz prašine ga digne i na platno prilijepi. Slika je gotova i zove se istina. I sva vrata na svijetu su pretijesna za toliku sliku bez okvira. Kroz vrata, u kuću, u muzej nemoguće je unijeti plavo nebo i na njemu razapeto siromaštvo. Pa prikucano ostaje na vjetru, na dvoru…Veliko jedro korablja, krcato sirotinjom.”

Alojz Ćurić rijetko se oglašavao napisima o drugim slikarima, izuzetak je uvodni tekst o Jovanu Bijeliću, objavljen 1964. godine u „Putevima“, pod naslovom „U spomen Jovana Bijelića“, gdje Ćurić ovog velikog Krajišnika postavlja u ambijent Bosne i Krajine, prigovarajući Banjaluci da se odrekla svog najvećeg slikara. Kao toliko puta kada umjetnik piše o drugom umjetniku, Ćurić u ovom tekstu daje sebe, svoj pogled na umjetnost, na svijet, na zavičaj. Ćurić navodi riječi Jovana Bijelića koje je izgovorio ovdje u Banjaluci, u sobi slikara Bekira Misirlića, o tome zašto nije ostao u Parizu 1924. godine, jer je u njemu „ostala samo moja Bosna i njen pejzaž u meni. Ne jedno određeno brdo, ne jedna livada, već VIZIJA onog što živi u meni kao moja Bosna. Onda sam odjednom shvatio da sam ja slikar ove zemlje i da ja izvan toga nisam ništa i da ja izvan toga ne mogu ništa naći. Ni postići.“ O kome to govori naš slikar ako ne o sebi, svom zavičaju, svom shvatanju misije slikara, o „traženju smisla, suštine, ljepote i SLOBODE“. Opredijelivši se za tu „slobodu“ Ćurić se opredijelio za samoću prema kojoj naše vrijeme nema milosti. Jer ta samoća često vodi u zaborav. 

Mnogo smo vremena potrošili u redakciji časopisa „Putevi“, okupljeni prvo oko profesora Branka Milanovića koji je dolazio iz Sarajeva u svoju Banjaluku koja se prije toga i njega bila odrekla ne nalazeći mu odgovarajući posao, potom našeg doajena, profesora Mate Džaje, s jedne strane nešto stariji, poput profesora Miljka Šindića i Predraga Lazarevića, nešto mlađeg Borisa Kandića koji je ispoljavao nepresušnu energiju na više polja, onda Kolje Mićevića, Ismeta Bekrića, Irfana Horozovića, osnovne ćelije buduće Podružnice Udruženja književnika BiH u Banjaluci, prve podružnice u ondašnjoj Jugoslaviji koja je bila izvan glavnog grada. Tu su se izvrsno uklapali likovni pedagozi i tehnički urednici Enver Štaljo, Lojzo Ćurić i Enes Mundžić, oblikujući likovnu stranu novopokrenute izdavačke djelatnosti „Glasa. Oni su inače bili poznati u cijeloj Jugoslaviji svojim novim pristupom nastavi likovne umjetnosti u osnovnim školama. Ali, ako je riječ o pedagogiji i Alojzu Ćuriću, on je u svom Mrkonjić Gradu utisnuo poseban pedagoški žig zavičaja, njegove drevnosti, tog sačuvanog jezika koji sam od sebe tjera talente da se iskažu poezijom.  U mladom Ivanu Lovrenoviću imao je najboljeg, najprilježnijeg učenika. Prvi prozno-poetski zapisi Ivana Lovrenovića kao da su bili izašli iz Ćurićeve pedagoške radionice. 

Za kraj ovog malenog pokušaja o Alojzu Ćuriću, izvađena iz cjeline o Mahi, siromašku Banjalučkom, slijedeći liniju koju je počeo pred Drugi svjetski rat Slavko Mandić, a kasnije nastavio Lojzin drug Jovan Joco Bojović, evo pjesme bez naslova:

O sebi se zabavio.
Panjeve na leđima nosao.
Plugom se o gospodu raspitivao pod zemljom.
Uz Grab grabio, grbu zaradio.
U vodi spavao a harač davao.
U bujadari kosu slomio.
Kugu na leđima nosao. Za njene jareće, svoje noge trampio.
Pisao želju kukom po ledu.
Preživio proljeće o zemlji i koprivi.
Radi vukova dušu torovima ogradio.
Glavom udario o dovratak hrama.
Kandilo palio i zmaju i konju i svetu vitezu.
Bez njive ostao, kamenje stekao od oblaka zadnjeg proloma.
Preživio gusjednicu historiju koja mu preko grla pređe.
Na koljenima unuka svjetova. Nemoj nikom nikada zlo misliti…

(Alojz Ćurić; “Kapričosti sa zakrpom”)

Bilo je vrlo, vrlo rano jutro, sunce još nije ni zašlo među kuće između kojih je, od Jelačićevog prema Britanskom trgu, krivudala Ilica, a od hotela Dubrovnik iđahu čovjek i gospodin, gospodin je išao sredinom pustoga pločnika, a čovjek malo pločnikom, malo tramvajskom prugom, noseći u svakoj ruci po jedan povelik kofer, tako da se činilo da mu teret razvlači ruke prema tlima, i da mu stopala uranjaju u asfalt, ali ni na što se čovjek nije žalio, nego je išao dalje, sve plaho pazeći da se gospodinu ne zatekne na putu, da mu slučajno ne uzme od pločnika, koji je po njegovu, po čovjekovu, samo za gospodu predviđen, jer gospoda ne znaju kako se treba čuvati tramvaja.

Gospodin bi Isak Baruh, sarajevski arhitekt, upravo stigao vlakom na putu za Rijeku, odakle sutradan isplovljava za Argentinu, a čovjek Jozo Katavić, stranični nosač, sa stanom u Tkalčićevoj ulici, inače rodom od Blažuja, u Zagrebu već treću godinu, ali nije uznapredovao dalje od nosača.

Jedan o drugom ne znaju ništa, ni čovjek o gospodinu, ni gospodin o čovjeku, nego ih obojicu more brige što nisu za priču, koje da je izvagati, možda bi u gram težile isto: čovjeka kako da se uzdigne od nosača, gospodina kako da ostane gospodin i tamo kamo ide, prvog kako da ne gazi pločnikom koji mu ne pripada, drugog kako da stigne u svijet koji mu ne pripada.

Jesen je 1940, i posljednji je čas za Isaka Baruha, koji desetljeće potom umire u Buenos Airesu, ne uspijevši sagraditi nijednu kuću. Jozo Katavić kratko će još gospodi prtljagu nositi, a onda će, u ljeto 1941, navući redarstvenu odoru, pa će sljedeće četiri godine paziti dobro gazi li po zagrebačkom pločniku onaj kome taj pločnik i pripada, i poštuje li sav narod razliku između ljudi i gospode. 

Strah me je.
Napokon sam kod kuće.

Naslijedila sam
svoj strah –
obiteljsku relikviju,
dragi kamen,
koji se predaje
iz generacije u generaciju.

Naš okrugli rodni komad stijene,
jednom ukraden
s gospodskog polja.

Kamen nema usta,
nije sposoban ni viknuti,
ni reći.
Bez pameti je,
uvijek u zametku,
sve, što on zna –
polako i neumoljivo
rasti.

Mi hranimo kamen po redu
kroz dugu pupčanu vrpcu roda:
prabake i pradjedovi,
djedovi i bake,
majka i otac,
a evo i mene odrasle –
sad sam ja na redu.

Pravila skrbi su jednostavna:
– prvo nosiš
kamen na srcu,
on pije tvoju krv
i siše životne sokove.
Kamen te oduči disati
punim grudima;

– onda daj kamenu
da se popne više,
ugodno se zaglavi u grlu
i cijedi tvoje riječi.
Kamen te oduči
govoriti ono što želiš;

– i evo straha kako izlazi van,
obavija se kamenom pupčanom vrpcom
oko vrata, vješa se tebi na grudi,
tvoja vječna protuteža.

– Ah kakve ljepote! Jel to od vaše bake?
– Da.
– Samo se brinite za njega.
– Obavezno.

S bjeloruskog preveli Vesna Vaško Cáceres i Siarhiej Šupa 

Đe si, Maks, kako je, Maks, uzvikuje majstor Drago Šalipur, dok mi oko desnog uha zuji električnom mašinicom, kojom me šiša na tricu, jer se tih godina još nisam usuđivao šišati na dvicu i keca. U brijačnicu na Čobaniji upravo ulazi povisok, veoma lijep sijedi gospodin, u sivom ljetnom odijelu, i svilenoj bijeloj košulji, preko koje mu u savršeno izmjerenoj dužini visi kao krv crvena kravata. Stopala su mu u onim starinskim, rupičastim ljetnim cipelama – kao u holivudskih zvijezda pedesetih – čija je siva dobro upjevana sa sivom odijela. U trenutku kao da je u Dragin muški dućan, vazda zadimljen – premda je pušenje zabranjeno – vazda ispunjen teškim vonjem peći naftarice – premda je kraj augusta i ne grije se – ispunjen psovkama i bezbožništvom, te očajnim naravima muškadije svih generacija, koja u petak oko podne nema drugog posla, nego da zaviri u brijačnicu da vidi što se danas zbiva, najednom ušao duh onoga boljeg sarajevskog građanstva, koje je uvijek bilo za malo gospodstvenije i svjetskije nego u Zagrebu ili Beogradu, jer se svojim držanjem moralo izdvajati i distancirati upravo od ovakvih kakav je majstor Drago.

U tom njegovom đe si, Maks, kako je, Maks, svega ima, a najviše onoga prisnog, intimizirajućeg podcjenjivanja, kao da ga je s obje ruke zgrabio za nogavice tih savršeno ispeglanih hlača, i povukao ga k sebi dolje, među raju. Ali ovaj to kao da ne primjećuje, pa možda i ne primjećuje, nego započinje priču, koja potraje sljedećih petnaestak minuta, i priča je ne sjedavši na ponuđenu stolicu, nego onako s nogu, pa koliko traje, nakon koje izlazi iz brijačnice onako kako je i ušao, kao da napušta pozornicu, i nestaje negdje niz osunčanu ulicu.

Majstor Drago je upravo završio sa mnom, otresa me, ustvari bolno me mlati onim svojim ručnikom, to ga valjda zabavlja, i govori:

Laže, majke mi mile, toliko laže da ne znam ni je li mu to pravo ime. Čuj Maksimilijan Medović! Pa kako ćeš se, bolan, tako u Sarajevu zvati? Ama tako se ljudi ni u Parizu ne zovu! A skoro mi svaki dan dođe, ovako nešto napriča, pa pobjegne. I ja onda neka se mislim! Nikad na ovu stolicu nije sjeo, sam se valjda i brije i šiša, ili ima nekog, ženu, koga li, da ga brije i šiša…

Istog se dana slučajno mimoilazim s tim čovjekom. Nije onako lijep i visok, kragna na košulji mu se krza, vonja na neki težak parfem pun bugarskih ruža, i na staračku mokraću.

Uplaši se što u njega zurim, i malo kao da uzmakne.

Kroz odškrinuti kuhinjski prozor čuje se jutarnja kava.

Mnogi ljudi kažu kako čuju mirise. Pretvori li se to uho u nos? Čuje se u zraku bagrem, lipa, stajski đubar, sparina, ozon; čuje se u blizini parfem, krema za ruke, pripremana hrana, rakija, ovce, krave, svinje; čuje se u gustišu pored rijeke vlažna trava, iscvjetana vrba, krepana mačka, otpad od zaklanih pilića, ljudsko govno. Ili sve ovo nije jednako čujno, jer je uobičajeno reći da nešto miriši ako je ugodno nosu, a da se čuje ako, zapravo, zaudara i smrdi. I sluh se, kao osjetilo mirisa, kod nekih ljudi mijenja i podešava ugodi.

Ipak, i dalje tvrdim da se moja jutarnja kava čuje. Nekoliko minuta prije nego se dvorištem razlegne njen omamljujući miris. Čak i oni koji ne piju kavu, tvrde da napitak divno miriši. Čuju.

Prvi zvuk kave je zvuk džezve (tur. cezve). S njim započinje svako jutro. Džezva je prije kave, šećera i fildžana, prije čaše vode. Nije potrebno opisivati tu posudu od bakra, emajliranog željeza, čelika, s dugom drškom koja najčešće nije od istog materijala, nego bakelitna ili od vatrostalne plastike. Plava je ili crvena, rjeđe smeđa ili zelena, rostfrei srebrnasta ne zavređuje spominjanje, među koje se hoće umiješati bijeli krugovi, poveće tačke, pa džezva dođe kao uvijek popularni modni trend haljina, „na tufne“.

U svim pričama o obiteljima, sretnima ili osakaćenim nesrećama, u pričama o ljudima bilo kakvih životnih putova i stranputica, uvijek je u početku priče – džezva. Gdje god na ovom „našem“ prostoru televizijska kamera stigla, a svatko ima pravo pod „naš“ svojatati onaj koji osjeća kao svoj, namjerno u potrazi za lijepom pričom i zanimljivim sugovornikom, ili slučajno u istraživanju načina života, prikladnije bi bilo reći: preživljavanja, već u drugom kadru unutrašnjosti pojavljuje se džezva. Svejedno o čemu će sugovornik pripovijedati, prije nego što se ozbiljno zadubi u svoju temu naivno vjerujući da će njegova storija istinito, dobronamjerno i detaljno biti predočena televizijskoj publici, on sasvim ozbiljno uzima džezvu u ruku, puni je vodom iz pipe ili aluminijskim lončićem iz kante, takvih lončića ima u mnogim „nesnalažljivim“ kućama čiji su vlasnici mislili da imaju pravo ponovo imati sve ono bez čega su ostali pa još uvijek čekaju; dobro je što se voda u tim posudicama zadržava samo tren, dok se ne prelije u džezvu. I onda sîne plinsko kolo – pometne se džezva na staro zalijepljeno električno kolo – usred ljeta na stari raspadajući šporet na drva; drva ima uokolo pa je najjeftinije.

Nema u nas takve sirotinje koja ne bi u kuhinji imala džezvu. I nema tog stupnja negostoljubivosti a da se posjetioca ne bi najprije upitalo je li za kavu. Ili se najčešće i ne pita, nego se automatski ‘vata za džezvu i pristavlja. Kakav god divan bio pred njima, pa ako će se i pravdati, pokušati utvrditi tko je u pravu a tko je lagao, kada je ono netko nekoga prevario … sve će teći smirenije i laganije uz džezvu ispred njih. Nekako džezva dođe kao adut, kao uteg na terazijama kojim se uspostavlja ravnoteža, kao pitač, promatrač i sudija. Jesu fildžani ili druge vrste šalica za kavu porota, ali uzaludan im posao ako džezva nije svoje odradila.

Ima kuća u kojima gladan čovjek ne bi ni mrvicu kruha sa stola pojeo. Iz principa i samopoštovanja, radi ličnog stava prema ukućanima, zbog neurednosti i prljavštine koji se čuju još iz dvorišta. Ali, hajde i u takvim uvjetima budi hrabar pa odbij kavu kojoj samo što se nije digla pjena. Dok si ti gledao je l’ to baš ono dvorište koje tražiš, džezva je već bila u funkciji.

Cigani čergari neće zaboraviti nabaciti svoju džezvu na vrh gomile potrebnih stvari. Kao ni narodi nomadi. Nisu džezve zaboravljali ni oni koji su od jučerašnjih prijatelja tjerani da u brzini odu iz svojih domova. Prije nego što su ubacili dokumente i komad-dva odjeće, zgrabili bi džezvu sa kuhinjskog ormarića i bez riječi je zavitlali u zraku iznad sebe, sve gledajući novom neprijatelju u oči. Poruka džezve je bila: sjećaš li se … pit ću ja i dalje kavu iz svoje džezve, ali nikad više s tobom. Sa džezvom je najlakše na put jer ne mora biti pažljivo spremljena ni pokrivena, a ako se i skotrlja na drum, oglasit će se u znak upozorenja da je završila gdje nije trebala i ništa joj se loše neće dogoditi.

Danas džezve više ne putuju sa svojim gazdama od Istoka prema Zapadu. Put je dalek i nesiguran, a na krajnjem cilju i ne pije se kava iz džezvi. Nadaju se protjerani putnici da će se brzo i lako naviknuti na bolje, pa i na aparate i strojiće za kavu. Zavaravaju li se u neznanju i nuždi, ili će uistinu brzo zaboraviti onaj osjećaj kad čuju kavu iz džezve, znat će jednog dana samo oni sami. Mi koji još uvijek imamo tu radost da iz kuće, kroz otvoreni prozor, pripustimo u okolinu prvi jutarnji miris, miris kave iz džezve, ne bismo smjeli ispijati kavu sami. Miris koji se čuje neka dovede prolaznika – nenamjernika, onoga koji je ostao bez svoje džezve.

Nakon sprovoda na Boninovu posljednji put sjedilo se u stanu tetke Lole i dunda Andrije.

Nakon Željka i dunda, i ona se upravo bila preselila u sivu kamenu grobnicu, trebale su samo još proći karmine, kada ćemo se posljednji put vidjeti s ljudima koji su prolazili kroz tetkinu kuću, koje smo dobro poznavali, jer smo ih sretali kad god bismo došli u Dubrovnik, i da se sljedećeg jutra autobusom zaputimo prema Sarajevu.

Autobus je polazio u deset, a mi smo već oko pola osam bili spremni. Hodali smo po tom velikom stanu, mjerili ga svojim davnim malim koracima, jer ako smo danas veliki kao ljudi, tada smo bili maleni kao zamorci, i prvi put smo se, Nona, mama i ja, u tom stanu osjećali savršeno slobodno. Ni na što više nismo morali paziti, nismo strepili pred tetkinom naravi, samo nas je podilazila ona tuga konačnosti, koju sam već dobro poznavao, premda sam bio tek osmogodišnjak, ali tih se godina među Rejcima i Stublerima umiralo punom parom, pa sam o smrti i osjećanjima koja ostaju iza nje imao niz vrlo odraslih saznanja.

Teta Branka, koja će pet godina kasnije posljednja leći u grobnicu na Boninovu, i zbog koje će grobari tetku pomesti u kraj, i sami iznenađeni koliko se brzo svela na tih nekoliko koščica – kao da ju je nešto, Bože mi prosti, oglodalo, rekao je jedan; jest, oglodala ju je njena naopaka narav, odgovorila mu je Nona – rekla nam je, gledajući nas kako smo se tako besciljno ushodali po mjestu na kojem nikad više nećemo boraviti, da nosimo sa sobom sve to što vidimo.

Ranije nismo toliko hodali po stanu, plašili smo se da će tetka Lola izgovoriti rečenicu koju je izgovarala bratu svom Rudiju, našem Nani:

Nemoj mi više dolaziti!

Nanu bi to pogodilo, oči su mu bile pune suza dok je Olgi, mojoj Noni, drugoj svojoj sestri, na Sepetarevcu u povjerenju govorio što mu je Lukre rekla i kako ga je otpravila, ali bi svejedno ponovo išao u Dubrovnik. 

Jedan je život, pravdao se, treba oprostiti, govorio je.

Rudi je slabić, rekla je Nona, meni kad bi jednom to rekla, nikad me više ne bi vidjela.

A sad kada je umrla naša tetka Lola mi, posljednje jutro pred odlazak, ne znamo što bi sa sobom.

Ponesite, govori nam teta Branka.

Šta da ponesemo?

Ponesite šta bilo, samo ponesite.

Nona sa zida skida Plančićevu grafiku, prikaz dubrovačke luke, na kojoj se naslućuje i ova kuća na Bunićevoj poljani, mama uzima knjigu “Bečka kuhinja”.

U njoj se tetka Lola fino naoštrenom grafitnom olovkom, lijepim starinskim rukopisom, svađa s autorima.

Uz recept za bakalar na marginama knjige dopisuje:

“1-2 sata u hladnoj vodi?!! 5-10 minuta u kipućoj vodi?!!! Bože pomozi! Ovaj što piše, nije nikad ni vidio bakalar!”

To se dogodilo desetak godina nakon rata. Sjedili smo u zagušljivom separeu nekog kafića. Taj dio je zapravo bio zaseban, odnosno nije bio dio samog kafića. Pripadao je odvojenim, privatnim vlasnikovim prostorijama. Tu je on nekad, dok je bio mlađi, dovodio kurve, kockao ili do besvijesti pio s prijateljima. Vlasnik je bio Berin prijatelj, i mogli smo tu kockati kad god smo htjeli. Igrali smo poker: ja, Bero, Krava i Vojna Hunta. Mi smo prijatelji iz rata nakon kojeg smo demobilizirani, ali se usprkos tome opet ponekad vidimo. Međutim, nikad dosad nismo kockali. U ratu smo to često radili. Kad nismo imali novca, igrali smo u cigarete, hranu, u konzerve, čokolade ili kekse, u metke, bombe… U bilo što. Tada nam ništa nije bilo važno, pogotovo novac, međutim bio je važan motiv, bilo kakav. U suprotnom, poker pređe u dosadu. Nemoguć je, zapravo, kao nogomet u Americi.

Ušao sam u igru s tristo maraka koje mi je poslao otac iz Njemačke. Par sati ranije podigao sam ih u pošti. Živjeli smo od toga: od očevih redovitih pošiljki i suprugine plaće. Zove se Katarina. Imamo dvoje djece. Katarina radi u samoposluzi lokalnog tajkuna koji vozi ML-a i nosi ručni sat od dvadeset tisuća maraka. Ima plaću od petsto maraka. Znači živimo od osamsto maraka. Svojih tristo maraka uglavnom trošim na sebe, na cigarete, pivo, druženje s prijateljima, a ponekad bih otišao s prijateljima u Split, pogledati Dinamo. Jedino njega, jer nisam imao strpljenja gledati sve te seoske klubove koji su se natjecali s Dinamom i Hajdukom u Prvoj nogometnoj ligi. 

Bero i Krava imali su vojne mirovine, Bero oko osamsto maraka, a Krava od gotovo tisuću i pol. Obojica su bili gadno ranjeni u ratu. Kravi su izrezali glavu i on je poslije tvrdio da je i pod narkoticima čuo zujanje električne pile kojom su mu rezali kosti lubanje. Otvorili su mu glavu, čepirali je, kao sumnjivu, nedozrelu lubenicu, a zatim su čačkali po njoj. Imao je ponekad nesnosne glavobolje i tada je odlazio od kuće i plakao. Ranjen je druge godine rata. Ipak, i takav, čim se oporavio, usporen i gotovo gluh, na vlastiti je zahtjev sudjelovao u ratu do kraja. Govorio je kako mu se činilo kao da mu netko krade njegov vlastiti rat. Zato je morao sudjelovati, po svaku cijenu. Bili smo zajedno i tada, kao nekad, kao na početku kad je rat bio krvava i nemilosrdna igra. Bero je ranjen pred sam kraj rata. Nastradao je od gelera odskočne mine koja je sasjekla vojnika koji ju je aktivirao. Geler mu je poderao mišić na butini desne noge. Povremeno je imao bolove. Hodao je uz pomoć štapa, kao onaj ludi televizijski doktor. A ponekad, opet, kad se vrijeme mijenjalo, koristio je onu smiješnu hodalicu za odrasle. Tada je podsjećao na starca. Vojna Hunta je bio luđak i bio je zaljubljen u vojsku. Nekad. Bio je nesnošljiv u to vrijeme. Sada ga je to popustilo. Radio je u zaštitarskoj firmi. Bio je neki šef. Kontrolirao je smjenu od sedam sati ujutro, pa do pet poslije podne. Hodao je gradom i provjeravao ih. Zaštitari su ga se bojali. Neke je šutnuo s posla zbog sitnice. Jednom je otpilio zaštitara zbog traljavosti, zbog košulje koja mu je ispala iz hlača. To mi je jednom ispričao Bero. Ukratko, bio je gad.

Igrali smo gotovo sat vremena. Igra je bila ujednačena. Dobici i gubici bili su beznačajni. A onda sam dobio poker osmica. Imao sam ga u ruci već nakon podjele karata: poker osmica i kralja trefa. To mi je bio prvi poker u životu. Nekad sam sanjao kako ga dobivam. To je bila stvar sreće, ili nesreće. Nikad nisam razmišljao što s njim kad ga dobijem. Jednom, za vrijeme rata, Vojna Hunta dobio je poker kraljeva. Igrali smo u metke. Bio je bijesan, spominjao je lošu sreću. Bilo bi drugačije da smo tada igrali u novac. Nakon partije je izišao s puškom vani i sav dobitak ispucao u noć. 

Odbacio sam kralja i zatražio jednu kartu. Krava, Bero i Vojna Hunta vjerojatno su pretpostavljali da u rukama imam dva para ili četiri karte u istoj boji, da idem na ful, skalu ili fleš. Bero i Krava zatražili su po tri karte, Vojna Hunta dvije. Njih dvojica mogli su imati bilo što, a Vojna Hunta triling ili tri karte u istoj boji. Prebrojio sam novac. Imao sam oko četiristo maraka. Krava je uložio trideset maraka. Vojna Hunta i Bero su ga pratili, a ja sam platio njihovih trideset i podigao za pedeset maraka. Krava je odustao, a Bero i Vojna Hunta ostali su u igri. Bero je platio mojih pedeset, dok je Vojna Hunta platio i podigao za novih pedeset maraka. Bero je potom odustao. Platio sam Huntinih pedeset i podigao za sto maraka. Vojna Hunta je dugo razmišljao. Krava je pričao o svome mlađem bratu koji je nedavno u kladionici dobio preko deset tisuća maraka. Nabrajao je parove koje je igrao. Među njima je bila i Barcelona koja je izgubila od nekog lijevog kluba. Koeficijent na Barcelonin poraz bio je devet, na deset uloženih, dobivalo se devedeset maraka. Vojna Hunta je napokon platio mojih sto maraka.

“Kolko još imaš?” upitao me.

Hunta je imao više novca od mene. 

“Sto pedeset”, rekao sam.

Hunta je odbrojio sto pedeset maraka i bacio ih na gomilu. 

“Podižem za sto pedeset”, rekao je.

Gurnuo sam sav svoj preostali novac prema sredini stola.

“Plaćam”, rekao sam.

A onda se dogodilo: kao da mi je u glavi u trenutku nešto pregorjelo. Pomislio sam na poraz. Što ako izgubim? Ta misao me ubijala. To bi bio poraz nad porazima: čekati nešto cijeli život, a onda se to pokaže nedostatnim. U meni je rastao bijes. Nisam bio bijesan samo na Huntu, već na sve: na karte, rat, mir, na Kravu, Beru, na izgrebanu ploču stola pred nama, paučinu koja se nahvatala između metalnih rešetki prozora, na život.   

“Ako imadneš bolje karte od mene, ubit ću te”, rekao sam Hunti.

Bio sam ozbiljan.

“Jel se ti zajebaješ!” rekao je on.

“Ne zajebajem. Imam razlog.”

Imao sam pištolj. Uvijek ga nosim. Vojna Hunta svoj nije nosio. Morao ga je ostavljati u firmi. Takva su bila pravila. Inače je mogao ostati bez posla. Ja nisam imao što izgubiti. Izvadio sam ga, ubacio metak u cijev i spustio ga na stol ispred sebe. 

“Pokupi lovu bez gledanja”, rekao je Vojna Hunta i spustio svoje karte na stol. “Jebeš ovo!”

“Ne”, rekao sam i uperio pištolj u njega. “Nastavljamo s igrom.”

“Đole, nemoj se zajebavat!” rekao je Bero.

Krava je dobio glavobolju. Držao se rukama za glavu i plakao. Vojna Hunta se smanjio. Sjetio sam se jednog starog filma, rečenice o početku predivnog prijateljstva. U našem slučaju bio je to kraj, kraj jednog ružnog prijateljstva. Da, ružnoga. Ako vam itko, ikad, pokuša prodati one ljigave priče iz rata o žrtvovanju, kako je bio spreman poginuti za prijatelje, laže vas. Spremni smo ubiti za druge, za prijatelje pogotovo, ali ne i umrijeti. Takva su ratna prijateljstva. Zato su ružna. 

“Reci mi onda taj razlog”, rekao je Vojna Hunta.

“Ne. Onda bi imo mogućnost izbora. A to mi ne treba. Radi se o sreći. Imam li je ili nemam.”

“Pričaš gluposti”, rekao je Bero. “To što si reko ne znači ništa.”

“Znači. U tom slučaju može odustat, iako ima bolje karte od mene”, rekao sam. “A to ne želim. Moram znat.”

“Možeš pokupit lovu, šta ti još treba!” rekao je Bero.

“Odgovor. Ovo nema veze s lovom. Niti s Huntom.”

“Kako nema! Prijetiš mu da ćeš ga ubit, čovječe!”

“O tome ne odlučujem ja. O tome ne odlučuje niko. Radi se o sreći.”

“Jebeš mi mater ako te razumim”, rekao je Bero.

“Ako je bolji i ima sreće, to onda znači da nema sreće.”

“I?”

 “A onda je nemam ni ja. Tuđa sreća, moja nesreća. Takve stvari me jebu u zdrav mozak!”

“Govoriš kako ćeš pucat u njega, u tome je stvar”, rekao je Bero.

“Pucat ću i u sebe. Tako da je to okej.”

“Tebi je to okej!?” rekao je Vojna Hunta. “Ti nisi normalan!”

Krava je prestao plakati. Masirao je prstima čelo.

“To nije fer”, rekao je. “Vojna Hunta ulaže lovu, ti ulažeš lovu i Huntinu i svoju glavu. Lova za lovu, tako je fer.”

“Ništa nije fer. Karte se poslože kako se poslože i to je to. Život nije fer.”

“Prestanite!” rekao je Vojna Hunta.

Uzeo je svoje karte i raširio ih preda mnom. Bio je dobar, strašno dobar: imao je ful kečeva i desetki. Laknulo mi je.

“Radi šta hoćeš! Ko te jebe! Pokupi lovu il pucaj! Samo prestani srat!” rekao je Vojna Hunta.

Pokazao sam im poker i pokupio novac. Njih trojica su zatim bez riječi izišli. Prebrojio sam dobitak, ugasio svjetlo i izišao. U prolazu sam konobaru dao trideset maraka. Nisam ni pogledao u njega. Nije me bilo briga kako će reagirati na toliku napojnicu. Razmišljao sam o nečemu drugom: u koji dio Huntinog tijela bih pucao, da je kojim slučajem imao bolje karte od mene. Možda u glavu? Da, tako bih napravio: glava je uvijek dobar izbor.

Pročitam rečenicu iz pisma što ga fra Josip Markušić piše arhitektu Joži Plečniku, uz kojeg sviđa izgradnju Crkve svetoga Ante u Beogradu, ali i dugogodišnje epistolarno prijateljstvo:

To će reći bosanski čoban: pustiš ga u kuću, a on odmah sjedne, jer bi i on Tebi dopustio u svojoj – planini.

Pritom, fra Josip, mudar, sebi daje ulogu bosanskog čobana, koji je, eto, Plečniku prostodušno unišao u kuću, pa ga godinama ne pušta na miru.

I tako se, usred rečenice, usred slike koja mi se za očima stvara o ovoj dvojici ljudi, i o onoj čudesnoj crkvi na Zvezdari, koja je ostala za njima, sjetim jedne zime, godina je to mogla biti 1970, kad nam je u Drveniku u gluha doba, bilo je već devet, pola deset, netko zalupao na vrata. Vani je tukla bura, od ranih smo se popodneva zavukli u kuću, Nono je, sav nervozan od astme, i od svoga nesretnog srca koje mu nije dalo disati, stalno otvarao vrata, pa bi vjetar raznio i ono malo topline što ju je uspijevala nagrijati plinska grijalica, otimajući Nonetu sav zrak za disanje.

Skočio je, Noni rekao čekaj, i on pošao prema vratima, nije pitao tko je, nego ih je naglo otključao i otvorio. Pred njega je banulo troje ljudi: oniži pedesetogodišnjak s brkovima, okrugla ženica s maramom i visoki mladić, ne baš bistrog izraza lica, koji je nosio poveliku putnu torbu, u koju smo mogli stati nas sve troje, i da nam još bude komotno.

Znali su tri naše riječi: džemper, pantalone, kišobran.

I čim su ušli unutra, premda ih nitko nije pustio, niti su kome pružili priliku da ih pusti, počeli su, brko i okrugla žena, naizmjenice ponavljati:

Džemper, pantalone, kišobran.

Dok su ih dvoje staraca zaprepašteno gledali. Ali bez straha, jer ti ljudi svojom pojavom nisu ulijevali strah. Utrčali su unutra bježeći od bure, i još od tko zna čega, izgledali su kao figure u nekoj groteski, recimo u nekoj modernoj operi, o kakvima su tih godina pisale novine na koje je Nono bio pretplaćen, i bili su upravo tako bezazleni, premda je nemoguće bilo naslutiti šta zapravo hoće i otkud su stigli, osim što je bilo jasno da ih se dugo nećemo riješiti.

Nakon što je već tko zna koji put okrugla ženica ponovila

Džemper, pantalone, kišobran

Visoki je mladić spustio svoju džinovsku prašnu torbetinu na tle i, obraćajući se ocu, nešto rekao.

Nona i ja nismo imali pojma šta, ali se Nono namah ozario, pa je on izgovorio nekoliko sljedećih riječi, možda i rečenica. Na to su brkati čovjek i ženica krenuli na njega, dodirivali ga po rukama, natezali rukave njegova sivog svitera, i obraćali mu se s nekom u svakom pogledu pretjeranom prisnošću. On je, pak, preko njihovih riječi govorio nešto svoje, i ne bismo nijedne riječi razumjeli da sad i on nije rekao

Džemper, pantalone, kišobran

I nasmijao se, da bi se ni nasmijali skupa s njim. Čak se i visoki, ne baš pametni mladić nasmijao. Nona i ja nismo, međutim, znali čemu da se smijemo. Istina, ona je u tom trenutku već znala da Nono s tim ljudima razgovara na madžarskom, dok ja ni o tome nisam imao pojma, nego sam Noneta, kao i inače kad bih ga čuo da govori na nekom stranom jeziku, doživljavao kao prenosnika tajni s jednoga na drugi svijet. Tada mi je, mislim, već bio jasan koncept stranog jezika, ali dok sam bio još manji, isto u Drveniku, kad bi nam teta Senka i barba Tomislav dovodili turiste kojima bi Nono trebao nešto prevoditi, meni se činilo kako moj djed na licu mjesta improvizira i izmišlja neki jezik, koji od tog trenutka, opet nekim čudom izmišljanja i improvizacije, biva razumljiv njegovim sugovornicima, i oni mu onda na tom izmišljenom jeziku odgovaraju. Žao mi je što nisam duže ostao u tom uvjerenju, pa nisam imao priliku da ga dalje razrađujem.

Bile su mi tri-četiri godine i vrijeme je nezamisivo sporo prolazilo. Nemoguće je iz odrasle perspektive uživjeti se do kraja u protok djetinjeg vremena. Ili vremena koje zaustavljeno stoji, a ja samo o njemu razmišljam, o vremenu i o zidu koji ne uspijevam preskočiti, između mene i onog o čemu Nono razgovara s tim ljudima. A razgovaraju vrlo žustro, brkati muškarac i okrugla žena smiju se, pa malo zatim plaču, Nono ih tješi, dodiruje ih, onako kako on nikad ne dodiruje nepoznate ljude, a lice mu se razvlači u grimase kakvih nikad nema kad s nama razgovara na ovom stvarnom jeziku. Osim toga, više ga ne guši, nema astme, plinska mu grijalica ne guta zrak, kao da se podmladio, i kao da je u tim trenucima dok izmišlja jezik, ili dok govori strani jezik, dok živi izvan svega što postoji na našem jeziku, a na našem jeziku postoje strah, bolest, svađa i borba za zrak, Nono je drugi čovjek, u nekom drugim sretnijem životu. Nesreće na stranome jeziku nema.

U jednom trenutku okrugla žena grabi torbu, otvara je, i iz nje, kao čarobnjak iz čarobnog šešira, vadi džempere, jedan, dva, tri, pet, desetine džempera raznih boja, uglavnom šarenih, redom muških, pa jedan prinosi Nonetu, mjeri mu ruke po džemperovim rukavima, drugi prinosi meni, i onda meni mjeri ruke, pa se tada osjećam važno, jer sudjelujem u velikoj priči, čiji mi sadržaj nije poznat, ali ću je domisliti brzo, još brže nego što Nono domišlja jezik kojim razgovara s tim ljudima. Zatim slijede pantalone, sive, zelene, crne, smeđe, redom štofane s crtom, sve za Noneta, nijedne za mene, ali i on odmahuje glavom, ne želi da mu žena mjeri noge nogavicama. Za kišobrane se međutim laća, kišobrane crne muške, kišobrane crvene ženske, i male, minijaturne špijunske patent-kišobrane, koji staju u džep i u najmanju žensku torbicu, za koje će mi Nono poslije reći da su to kišobrani koji se nose u špijunažu i u švaleraciju, i da po njima žene prepoznaju da im muževi imaju švalerke. Nono se kao dječarac raduje kišobranima, pa ih nasred konobe otvara i rastvara. Kada ih otvara uskovitla se zrak, i toplina u zraku i zamiriši ružno butan-plin, ali sve je to užitak, sve je to velika jedna sreća, koja samo dobrim ljudima dolazi za vrata, jer samo dobri ljudi u vrijeme najgore bure, u gluho doba večeri, kad svaki čas treba da nestane struje, u pustom Drveniku, u pustoj Gornjoj vali, otvaraju vrata ljudima koji od svih ljudskih riječi znaju samo tri:

Džemper, pantalone, kišobran.

Džemper, pantalone, kišobran.

Džemper, pantalone, kišobran.

Šta ovo bi? Pitala je, i smijala se Nona, kada se Nono vratio izvana. Nema vani svjetla, rasvjetu će u Drveniku tek dogodine, ili za dvije godine uvoditi, pa da ljude odvede do njihova auta, da negdje ne svrataju, da ne padnu u more, da ih bura ne odnese…

Kupili smo sve njihova džempere i sve kišobrane. Godinama sam, sve do škole, a onda i u školu, nosio bockave madžarske džempere, godinama smo poznatima iz čista mira poklanjali kišobrane, i svi ćemo već pomrijeti osim mene, i počet će rat, a na Sepetarevcu će još uvijek biti barem pet špijunskih patent-kišobrana, madžarska proizvodnja, savršeno ispravni.

Otkud Madžari u Drveniku, u januaru mjesecu, neke gluhe godine? Nikad to nećemo znati. Tako je Nono rekao: nikad to nećemo znati. A onda nam je ispričao ono što su oni njemu rekli: taj visoki – koji nije baš jako pametan! naglašavao je Nono – taj im je sin, kako on onako visok, a njih dvoje onoliko maleni, to se ne zna, nije ni važno, ali tog im je sina htjelo uzeti u vojsku. Oni ga nisu dali, bilo ih strah da će ga negdje poslati da gine za Ruse i za Moskvu, a vidite ga kakav je, rekla je okrugla ženica Nonetu, neće se znati čuvati, i onda su sjeli u škodu i s dvije pune torbe konfekcije pobjegli u Jugoslaviju.

Eto, to je priča, rekao je Nono. Ali kako god bilo, nesretni ljudi, nitko ovdje ne zna madžarski, rekao je.

A onda je, malo-pomalo, ova radost počela kopniti, butan-plin opet je gušio Noneta, pa je on otvarao vrata i unosio buru, a Nona ih je zatvarala da se ne smrznemo. Život se nastavio svojim tokom, jedini kakvog sam poznavao, neusporediv s ijednim drugim životom, u kojem su još uvijek sva čuda bila moguća. Onda su se stalno i zbivala, jer su bila moguća. Poslije više nije bilo čuda, i više nije bilo nas, jer smo svi osim mene pomrli. A moje vrijeme brzo je poteklo, tako da se više ništa nije stizalo ni dogoditi.

Osim što se ponekad dogodi da pročitam ili čujem neku rečenicu iz koje poteče život koji je prošao, jer nam Madžari nagrnu u kuću da s Nonetom u po zime izmišljaju madžarski jezik.