Uz staru austrougarsku petokatnicu prazno je mjesto još otkako sam se doselio u Zagreb. Dugo je iza zahrđale priručne ograde, načinjene od metalnih cijevi, tu raslo šiblje i širio se vonj mačje mokraće, a onda je, nakon ulaska u Europsku Uniju, prostor očišćen i asfaltiran, postavljena je rampa i otvoreno skupo i ekskluzivno parkiralište u centru grada.

Bočna strana zgrade uz parkiralište je gola, od žućkaste je opeke, nikad nije malterisana, nego je ostala živa, bez fasade, jer je tu nekad stajala kuća. Malo uža trokatnica, s kosim krovom na dvije vode, sve kuće u centru Zagreba su na dvije vode, građena je kad i velika kuća pokraj nje, tako da je s njom dijelila bočni zid.

Desetljećima nakon rušenja – a ja sam već tu skoro trideset godina, i nje svo to vrijeme nema – na bočnoj strani petokatnice u kojoj se odvija život, u prizemlju su dućani i restoran, iznad žive ljudi, unutra je i jedan apartman za iznajmljivanje, obris je krova srušene kuće, a ispod obijeljeni tavanski zid, i zidovi soba na drugome i trećem katu, na kojima se i nakon toliko vremena razaznaju boje: zelenkasta, žuta i ružičasta. Vidljivi su i pregradni zidovi, stambeni raspored svijeta koji je ostao živjeti u zraku, u nečijem sjećanju i u metafori.

Zagledam ovo mjesto, nikad ne prođem bez jasne svijesti o njemu. Kroz godine mijenja se moj odnos prema nepostojećoj kući, s promjenom raspoloženja mijenjaju se i priče koje zamišljam, koje mi same od sebe dolaze s mišlju da je netko živio i da još uvijek, izvan ovog vremena, živi u toj kući. Istovremeno ništa o njoj ne znam i znam sve, jer ni u jednoj kući nisam toliko puta bio, i nijedna se nije toliko u vremenu mijenjala kao ta kuća koje, ustvari, nema. Ili se samo meni koji je primjećujem čini da je nema.

Odgovor na novinarsko pitanje, dnevni list Danas Beograd:

NIN, broj 3633, 13.08.2020.

Razgovor vodio Stefan Slavković

Malo je ovdašnjih pisaca koji su, s obzirom na ogromne godišnje književne produkcije, uspeli da svojim knjigama osiguraju dugi čitalački život, a sebi relevantnost u javnosti. Među malobrojnima je i Dragan Velikić, dvostruki dobitnik NIN-ove nagrade (romani Ruski prozor i Islednik) i bivši ambasador Srbije i Crne Gore, odnosno Srbije u Austriji. Spojivši prosede karakterističan za srednjoevropski ideal romana – onaj gde se susreću hronika, esejistika i čistokrvna naracija – s modernističkim i postmodernističkim ispitivanjem identiteta i stvarnosti, Velikić je svojim delima i nastupima značajno proširio polje komentarisanja društvene zbilje. Upravo sposobnost sagledavanja dugih istorijskih procesa s onim što se čini aktuelno je i dovelo do toga da njegovi romani neretko predvide budućnost, sve vreme ostajući duboko ukorenjeni u onome što je realno zamislivo. Godine 1991. je predvideo Beograd na vodi; dve godine kasnije je predvideo rat za koji će se ispostaviti da je vođen protiv NATO-a. Međutim, ono što nije mogao da predvidi jeste medijska hajka kroz koju su njegova porodica i on nedavno prošli. S obzirom na Velikićevo neslaganje s aktuelnim vlastima, očekivano je imala i ton političkog obračuna.

Vaša porodica i vi ste nedavno bili žrtve medijske hajke. Kome su one u interesu i da li vam se čini da smo oguglali na njih, s obzirom na njihovu učestalost?

To više nisu mediji, to je kloaka, otrovna mešavina najprizemnijeg tračeraja, gomile laži, i iznad svega potpuna neodgovornost u odnosu na javnost, izneveravanje osnovnih principa medijskog izveštavanja. Počelo je devedesetih, jezivim ratnim huškanjem i spinovanjem situacije na ratom zahvaćenim teritorijama, a osim direktora Televizije Beograd ne znam da je iko odgovarao za svoje nečasne i opasne poslove. Situacija je samo eskalirala na gore tokom ove tri decenije i neminovno zahteva potpunu rekonstrukciju, uključujući i menjanje zakonske regulative. Ne znam šta rade udruženja novinara, razne komisije kojima bi dužnost bila da se izbore za to da se prestupi sankcionišu. 

A kome su u interesu medijske hajke, i provlačenje kroz blato onih koji ne pripadaju miljeu srpskog podzemlja, onih koji se ne mire sa postojećim stanjem kao što to čini većinska Srbija? Pa to je u interesu vlasnika medija. Oni zarađuju, politika kojoj služe ih dodatno nagrađuje, a ionako sluđeni narod svakim danom je sve luđi i kontaminiraniji. Jer, zadatak medija pod kontrolom naprednjačke vlasti (a takvih je 95 posto medija) i jeste da proizvode loše emocije, da dezinformacijama anasteziraju narod, da ga sprečavaju da konačno progleda.

Što se moje lične priče tiče ona je samo deo opšte slike i pokazatelj šta je tu sve naopako – presuda pre nego što je optužnica uopšte podignuta, preuzimanje privatnih fotografija bez dozvole, iznošenje punog imena i prezimena i tvrdnja da se desilo nešto što je zatim zvanično potvrđeno kao lažna optužba. Ako ništa drugo – smeši nam se dobra odšteta. I planiramo da se angažujemo koliko možemo ne bi li se takva gnusna praksa ubuduće onemogućila. A to se postiže samo insistiranjem na primeni zakona i drakonskim kaznama za prekršitelje. Naravno, čitav slučaj je materijal za knjigu koju ću tek napisati.  

S jedne strane, vlasti su na izborima, koliko god nelegitimnim, potvrdile hegemoniju, a s druge su se nedugo potom suočile s prvim nasilnim protestima još od 2008. godine. Da li mislite da se osećaju svemoćno ili se pak plaše gubljenja legitimiteta? 

Ja, pravo da vam kažem, ne znam ni ko su zapravo ti ”oni” što su na vlasti, jer to je jedna mešavina potpuno različitih interesa i ciljeva ‒ neodgovornog ološa, ucenjene gomile sebičnih strašljivaca i ko zna kakvih sve još elemenata, pod zaštitničkom haubom mafije. Srbija nije republika nego kartel. Jedni su u tom kolu da bi preživeli, ne razmišljajući o tome da ih upravo politika koju brane drži ispod ivice siromaštva, dok drugi zgrću nezamislivo bogatstvo u sivoj zoni koju im vlast otvara. Hrabrih, sposobnih i poštenih tu sigurno nema. Ne mogu znati šta ta stoglava hidra misli i oseća, i da li uopšte ume da misli. Samo se pitam gde joj je protivteža. Nadam se da je ima u ovom društvu i da će se probuditi iz stoletnog sna.

Srozavanje kriterijuma za bavljenje politikom, ali i crte ispod koje je u obračunima jednostavno nepristojno ići, doživelo je svoj vrhunac baš sad, kada vesnici te političke kulture u vidu SRS više nisu u parlamentu. Da li mislite da će ikada biti moguće raščistiti političku klimu, i, još važnije, uspostaviti mehanizme da se ta „šešeljizacija“ ponovo ne vrati?

Sve su ovo u Skupštini Šešeljeva deca. Na neki način bih rekao i da su prevazišli svog oca. Ipak je on doktorat stekao na pravom fakultetu, dok se deca opredeljuju za megatrend i ostale surogat univerzitete. Oni nemaju problem sa moralom, za njih etika ne postoji, kao ni bilo koji sistem vrednosti. Oni su junaci našeg doba. A to im je omogućila strašljiva većina koja ćutnju doživljava kao mudrost. To nam je nasleđe još od Baje Pašića i njegovih radikala. Pa smo zato tu gde jesmo, na evropskom dnu, sa tendencijom da uskoro napustimo taj kontinent zarad bespuća na koja nas vode oni koji imaju vile i stanove u ženevama, londonima, glifadama, majorkama… 

Nije fraza ako kažem da smo u poslednjim sekundama minuta do dvanaest. Bez opšteg konsenzusa da se zaustavi ovo ZLO nestajemo kao narod. Preimenovanje nekih beogradskih ulica samo je još jedan gest samovolje naprednjačke vlasti, koja tim neodgovornim činom gašenja istorijskih činjenica metropolu pretvara u kasabu. Kao što je državu prevorila u mafijaški kartel, navijačke falange u pretorijansku gardu, a javna preduzeća u privatni posed. Kao što je obesmislila, i time zapravo ukinula, Ustav i državne institucije. Republički javni tužilac je nestao. Narodna Skupština je pretvorena u klub statista. Međutim, ova vlast nije baš sve ugasila. Stvorila najveću farmu marihuane u Evropi.   

Paralele s devedesetima se sve češće i lakše same nameću, a danas pravo glasa već imaju generacije rođene posle Petog oktobra. Šta mislite da period vladavine Slobodana Miloševića znači njima? Kako ga vi vidite iz današnje perspektive?

Škola, mediji i nemisleći roditelji većine te dece u njihovim glavama su izjednačili simbole klubova za koje navijaju, šovinizam, homofobiju, mržnju prema svemu drugačijem (što uzgred i ne znaju šta je), religijske simbole, tetovaže, ispijanje piva – sa patriotizmom. To su generacije odnegovane bez uspostavljenog sistema i bez društvenog identiteta izgrađenog na validnim osnovama, bez poštovanja prema znanju i profesionalizmu, pobrkanog odnosa prema istoriji, stavljanja u poziciju večite žrtve koja trpi neku nepravdu od zlih zemalja… 

To je počelo sa miloševićevskom nacionalističkom politikom, (u okruženju istih takvih nacionalističkih politika), ali je svo zlo tog vremena samo razvijano i jačano tokom Vučićeve vladavine. Greh demokrata i njihovog međuvremena je što nisu našli način sankcionisanja zla posejanog tokom devedesetih. A kako ga vidim? Ne gledam ga, ne razmišljam o njemu… Toliko je današnjica opterećena zlom i problemima da se nema vremena još i za vraćanje na stare rane. Radim ono što jedino ima smisla ‒ boriti se i prosvećivati, ne dozvoliti niščima duhom da potpuno zavladaju.

Da vam je neko krajem devedesetih rekao da će nekadašnji ministar informisanja Aleksandar Vučić biti glavni vlastodržac 2020. godine, da li biste poverovali? Kolika je tu odgovornost svih demokratskih vlasti koje su vladale u međuvremenu?

Da mi je neko rekao ko će biti apsolutna vlast 2020. nasmejao bih se kao vicu čiju poentu ne razumem. A odgovornost demokratskih vlasti, kao i čitavog društva je – kao što rekoh – što se nije našao način, što se nije imalo hrabrosti i odlučnosti za čuvenu lustraciju, što se koketiranje sa zlom u vlastitim redovima nastavilo, što je ubijen Đinđić, što su loši prevladali Miloše a preovlađujuća društvena većina ostala ćuteća, čekajuća, bez osećanja odgovornosti prema budućnosti ove države i sopstvene dece. Duga je kolona izdajnika koji rasprodaju Srbiju belosvetskim korporacijama. Vlada Srbije je najveći korisnik strane pomoći, usisavaju ogromne donacije Evropske Unije, i ćute kao zaliveni. Kao što su ćutali kada je Kina na početku epidemije korone uputila medicinsku pomoć i opremu Hrvatskoj. Nije Vučić jedini Sijev brat. 

Narod to ne zna. Javni servis RTS-a je utvrda koja drži istinu iza sedam brava. TV Bastilja mora po drugi put pasti.

Aktuelna vlast je sazdala paralelno društvo – s vrlo uspešnom ekonomijom, medijima, pa čak i nevladinim sektorom. Jedino glasači nisu paralelni, ali i dalje pružaju dovoljnu podršku Vučiću. Pod kojim uslovima mislite da to može da se promeni?

Hoćete da kažete da su uspeli da stvore iluziju uspešnosti kod nemislećih ljudi? Kod ljudi koji žmureći prolaze kroz život verujući da su jako srećni ako skrpe od prvog do prvog? Koji ne veruju da išta zavisi od njih. A zavisi baš sve. Kao što su se lekari pobunili. Ali zašto tek kad im je dogorelo do nokata? Zašto nisu ranije, svi ti isti ljudi, jer moralo im je mnogo ranije biti jasno kuda im profesija srlja? Kad će novinari da se pobune u okviru svojih redakcija, kad će odbiti da rade prljave poslove koji im se nameću? Kad sudije i advokati, kada pošteni policajci, ekonomisti, profesori i nastavnici, kada vojska? Svi su oni nezadovoljni, svi koji se nisu prodali žive bedno, pod stresom, pod nepravdom. Kad u krugu sopstvene profesije ljudi dignu glavu i odbace mangupe iz sopstvenih redova, neznalice i lopove koje svi oni prepoznaju, e tada možemo početi nečemu da se nadamo. Pre toga Kurta će da smeni Murtu, Murta Kurtu, a istorija nas uči da bivaju sve jedan gori od drugoga. Mislili smo da od Miloševića nema goreg – evo nam ga Vučić. Ko veruje da je problem u Vučiću, i da je jedino važno da se on smeni, taj se grdno preračunao.

Ljudi ostaju bez krova nad glavom, na njihove oči su radnička prava sve tanja, novčanik takođe, a zemlja je sve praznija… ali reakcije nema.  Otkud naša trpeljivost – da li je to nekakav nacionalni mentalitet, istorijsko nasleđe?…

Najbolji i najsposobniji nam odlaze već decenijama, u one države u kojima su stvari ipak realnije postavljene. Odlaze hrabri, odlaze upravo oni koji se ne plaše promene i koji bi jedini mogli da je izvedu. Ovaj ostatak deluje sve umornije, sve više  dezorijentisano i uplašeno, sluđeno. Staro. Da nije tako, valjda bi se pojavila neka grupa dovoljno relevantna, neka malo jača struja, koja bi bila u stanju da sprovede čišćenje neophodno ovom, do poslednje pore kontaminiranom društvu. Neophodni su široki zahvati, kojima bi se ponovo uspostavili školstvo, zdravstvo, sudstvo i policija. Na zdravim nogama. 

A šta ćemo sa uništenom ekonomijom? U ovom civilizacijskom trenutku, mislim na globalni kontekst, koja će to sila da nam pomogne da ne srljamo dalje u dužničko ropstvo? I zašto bi? A mi se rastačemo i uništavamo ako ne i duže, a ono sigurno poslednjih trideset godina. Trpeljivost? Ja to vidim prvenstveno kao neodgovornost lenjog duha. Lakše je kukati nego se organizovati, nego osmisliti strategiju i boriti se za postavljeni cilj. A onda uz pivo iz plastične flaše bulazniti o Kosovu i Nemanjićima. Bedni i poniženi, anestezirani rijalitijima i propagandom tabloida, nastavljaju sa pogrešnom terapijom. Nikada oni neće progledati. Jer, ako je jedan Vulin prvi čovek vojske, onda oni s pravom veruju da nisu zalutali na neku nepoznatu teritoriju gde institucije funkcionišu, a zakoni se poštuju, i da takvima kakvi jesu, u nekom budućem mešanju karata možda zapadne makar mesto šefa samoposluge. 

Na delu je i simboličko prevrednovanje istorije i sadašnjosti – Stefan Nemanja dobija monumentalni spomenik, govori se i o jarbolu sa srpskom zastavom, ulice s toponimima iz SFRJ menjaju nazive… zašto je ovoj vlasti toliko važno da građane Srbije stalno podseća da žive u – Srbiji? Da li možda zato što se sprema upravo teritorijalno prekrajanje Srbije na koje mnogi glasači neće dobro reagovati?

Ova vlast gradi i stvara po svom ukusu. Neškolovane delije, polupismene, bez i toliko obzira da bar zapamte kako im se zovu škole u kojima su im kupljene diplome, prekrajaju stvarnost po meri onih sumračnih duhovnih izbi iz kojih su izmileli. Oni za bolje i ne znaju, a iz svoje inferiornosti mrze svakoga ko nešto bolje zna. Valjda se i ne bave previše time. Jer, glavno je koliko se u gradnju mogu ugraditi, koliki procenat maznuti, kumu i burazeru u to ime tutnuti mistriju u ruke, pa nek se zabavlja za velike pare. Uskoro će tako i hirurge birati, tad smo ga definitivno nagrabusili. Pa na šta onda oni takvi mogu da podsećaju građane Srbije? Koje su to istinske vrednosti i istinska postignuća njihove vladavine, na koje bi mogli da se pozivaju? Sve su razrušili, a fontane i nekoliko desetina kilometara auto-puta koje su izgradili (čuj izgradili!, kao da su od svojih para to radili), pa onaj fantomski grad na vodi sa fantomskim investitorima i malobrojnim kupcima – sve to ipak ne može beskonačno da se provlači kroz ove njihove silne medije, gde se 24 sata laže i maže. Ovi jarboli i smešni spomenici koji treba da paraju nebo su poslednje što mogu da ponude.

Kažete ”teritorijalno prekrajanje Srbije”? Pa Srbija je davno prekrojena, da vas podsetim ‒ još kad je Milošević ’99. izgubio rat. I neće niko reagovati. Osim šačice junoša unajmljene od strane onih koji zahvaljujući Kosovu i svima znanom državnom švercu valjaju milione. A opet, to su kumovi i burazeri, ne samo srpske, već i crnogorske i kosovske vlasti, kao i raznih evropskih elemenata. Mnogo je tu zainteresovanih koji se kriju iza patriotizma, a sasvim lepo sarađuju između sebe, i to je razlog zašto Kosovo nije raščivijano. Kakav narod da se pobuni? Pa narod se ne buni što nema šta da jede, što ne može da živi kao čovek, a buniće se zbog Kosova? Narod radi šta mu vlast kaže. Nije narod faktor zbog kojeg Vučić okleva, on taj narod u tri poteza prevede žednog preko vode. Narod se jedino buni protiv onih koji hoće da mu otvore oči. To je komotnije, i kompatibilno je duhovnoj zapuštenosti većinskog stanovništva Srbije. Jer, kako neko ko je pre tri decenije sledio Miloševića, i njegovu katastrofalnu politiku, koja je ojadila ne samo okruženje već i samu Srbiju, kako takav sebi da prizna da je sledio jednog zločinca? Ili, da sutra prizna da je podržavao politiku jednog lažova, kukavice i psihopate? To ne ide. Lakše je ponavljati floskule o patriotizmu i Kosovu, i čekati milostinju domaćih dahija.   

U romanu Astragan iz 1991. godine, koji će uskoro dobiti novo izdanje, na neki način ste predvideli projekte poput Beograda na vodi. Kakvo ste to znamenje današnjice osetili pre skoro trideset godina?

U ponedeljak 18. avgusta pojaviće se Astragan u Laguninim knjižarama. Taj roman pisao sam pre trideset godina. Prvo poglavlje nosi naslov Studio Beograd, i prati dešavanja u Savamali, na prostoru Glavne železničke stanice, i dalje, sve do novobeogradskih blokova. U vazduhu se osećala bliska katastrofa. Ja ne mislim da je profetsko samo po sebi kvalitet u literaturi. Pisac nije vrač, međutim, ukoliko ste sasvim utonuli u materiju kojom se bavite, vi na neki način postajete medij, i naslućujete mnogo toga što će se u budućnosti tek dogoditi. I nije to samo slučaj sa Astraganom. U romanu Hamsin 51, objavljenim 1993. godine, postoji rečenica: “Krajem proleća 1999. godine Beograd je opet bio posleratni grad”.

U mom poslednjem romanu Adresa najavljeno je novo doba u koje će Srbiju odvesti Aco Srbin i njegova patriotska kamarila. Beograd je konačno postao filmski studio najavljen pre trideset godina u Astraganu. U tom studiju se snimaju ratni, kriminalistički i horor filmovi. Grad je sav u ranama i ožiljcima, nedelo razbojničke družine, koja u poslednjem činu gasi svetlo i beži. 

Pisac u meni ne može da laže, ali ja kao građanin činim sve da pisac ne bude u pravu.  

Slijedi još jedna priča koju sam predugo čuvao za nešto od čega neće biti ništa, pa je ovo vrijeme epidemije, kad imamo vremena za čišćenje i uređivanje dugo nepospremljenih prostora idealno da i nju bacim na kompost u dnu bašče.

U proljeće 1981. Nona je bila još dobrodržeća, a Vilim Klas najavio se da će doći. Prethodno ga nije bilo duže od godine. Psovala je kao i svaki put – prokletac stari, još se nije smirio ili barem otego papcima! – ali je već mljela mak, slala me u samoposlugu po rum, jaja i brašno, i započinjao je vjerojatno i najdugovječniji ceremonijal u našoj kući, koji se ponavljao pedeset godina, ili od vremena kada su se Nona i Nono doselili u Sarajevo.

Tada je Vilim Klas, firmopisac i grafički urednik pri Željezničkom transportnom preduzeću, učinio Nonetu nekakvu uslugu, nitko se više nije sjećao kakvu, i on ga je zauzvrat darivao bocom crnoga pelješkog vina i germtajgom, koji je Nona ispekla za tu priliku. Vino je ubrzo zaboravljeno, ali germtajg je Vilim Klas opjevao za cijeli jedan život.

Vilim Klas rodio se kao Belgijanac, u Antwerpenu, mama, koja je bila iz fine kuće, pobjegla je s tatom, koji je bio mornar i razbojnik. Uzeli su se protiv volje njezinih roditelja, i nakon pet godina on je jedne noći završio s nožem u trbuhu, u nekoj sjevernoj luci, čini mi se u Hamburgu, a ona je ostala sama s tri njegove kćeri i s Vilimom, koji se prvi rodio, i tad mu je bilo skoro pet. Njezini je nisu primili nazad, unuci ih nisu zanimali, ali su joj slali dovoljno novca za preživjeti. E, ta Vilimova mama, koja će, da nevolja bude potpuna, umrijeti mlada, u vrijeme kada je on u Dessauu, u Njemačkoj, studirao arhitekturu, spremala je isti takav germtajg s makom. Nesretni Vilim zbog njene je smrti morao prekinuti studij, i brinuti se za sestre, koje nisu baš bile ni pametne, ni sposobne, ili naprosto nisu bile lijepe i bogate, i nije im se bilo lako udati, i od sveg lučkog djetinjstva ostalo mu je najupečatljivije sjećanje na germtajg.

Nakon Velikog rata, koji je, kao i Nono, duže proveo u zarobljeništvu nego na fronti, nekako je završio u Jugoslaviji, gdje se zaljubio, oženio i zaposlio na željeznici. Nisu mogli imati djece, žena mu je cijeli život bolovala od stotinu nekih bolesti, koje ne samo da su joj kratile život, nego su ga lišavale ljepote. Nona i Nono su je vidjeli, možda, samo jednom.

Vilim Klas nije bio kartaroš, ali pravilo je bilo ovakvo: one subote popodne, a to je obično bivala svaka druga, katkad i svaka subota, kada bi Franji dolazilo društvo za preferans, zvalo bi se i Vilima Klasa, kojeg je Olga dočekivala germtajgom.

Franjo je s Vilimom razgovarao na francuskom, a Vilim bi, dok su oni kartali, na hrvatskom i na njemačkom pričao viceve, šale i anegdote iz Velikog rata. Koliko je izmišljao, i je li uopće izmišljao, to se ne zna, ali Nona je govorila da mu se, uza sve mane koje je imao, mora priznati da je u ta vremena umio pričati kao nitko drugi. I da je za svakog imao njegovu priču.

Igrači preferansa inače vole mir i tišinu, ali kod nas se preferans uvijek igrao uz duge eglene Vilima Klasa.

Vilimova žena, Rajka nesretnica, umrla je u jesen 1945. Olga i Franjo u to su vrijeme zbog Mladenove smrti već bili drugi ljudi. I nije se od tog strašnjog događaja 1943. kod Franje Rejca igrao preferans. Međutim, Vilim Klas je i u to vrijeme dolazio – premda su to bila gladna vremena, i nije bilo jaja, kvasca ni maka za germtajg – i svojim im je pričama razgonio žalosne misli. Tada im je bio kućni kino, i tko zna kako bi završilo to njihovo prvo žalovanje da nije bilo Vilima Klasa.

Subotnji turniri u preferansu nastavljeni su, najprije kod Stublera na Ilidži, pa kod nas, u kući gospođe Hajm, 1948. i 1949. godine, a prvi poslijeratni germtajg za Vilima Klasa Olga je ispekla 1952.

Te subote nije se moglo igrati, jer je Vilim Klas stalno plakao.

Od jeseni 1965. zime smo zbog Nonetove astme provodili u Drveniku. Odlazilo bi se već u oktobru, a nakon što sam se ja rodio i u septembru, a vraćalo se najranije u maju, obično u junu, tako da više nije bilo ni redovnih subotnjih kartanja. Našli bi se jednom, dvaput godišnje, ali i tad se zvalo Vilima Klasa, a Nona je pripremala germtajg.

Vrijeme je to kad igrači jedan za drugim umiru.

Franjo Rejc umro je u oktobru 1972, ali već u julu sljedeće godine, taman smo se posljednji put vratili iz Drvenika, gdje sam upravo završio prvi osnovne, Vilim Klas najavio se telegramom, jer tada nismo imali kućni telefon, da će navratiti tog i tog dana u toliko i toliko sati.

Nona je, što će, spremala germtajg.

Od tada bi svaki put došao s prevelikim buketom crvenih ruža. U sljedećih osam godina kroz Sepetarevac prošlo je stotine, možda i koja tisuća crvenih ruža. Sjedio bi za čelom stola u našem dnevnom boravku, i uglavnom šutio. Kao da mu je presahnuo talent, ili kao da mu je bilo na vrh jezika da kaže nešto što nije smio. Umotan u bijelu Faksovu krpu na stolu ispred njega stajao je germtajg. Neko je vrijeme uzdisao, i odlazio.

Prokletac stari, govorila je Nona, ali se ceremonijal svejedno nastavljao.

Teško joj je bilo prekinuti nešto što je tako dugo radila, Kao što je i meni teško prekinuti ceremonijale koji se dugo ponavljaju.

Bila je uvjerena da Vilim Klas ima nečasne namjere prema njoj. I to bi izazvalo uvijek isti, grozan gnjev. Ponadala bi se da će stari prokletac uskoro, ipak, otegnuti papcima. Ali onda bi opet stigao telegram: Draga Olga, stop, eto mene u subotu 12. novembra u pet popodne, stop, nadam se da vas u zdravlju sve nalazim, stop.

Kada je posljednji put došao, opet je donio golemi buket crvenih ruža.

Ali ovaj put kraće se zadržao. Taman da popije kavu, da uzme svoj germtajg i da kaže:

Ovo je posljednja moja posjeta tebi. Mislim da više nema smisa. Devedeset i jedna mi je, i nema smisla da mi pripremaš germtajg kakav je radila moja mama. U ovim godinama više ne može biti riječi o mamama!

Mislila je da je i to samo udvarački štos, pa ga je hladno još jednom ispratila preko praga.

Nikad se više nije javio, premda smo u to vrijeme već imali telefon, i on je imao Olgin broj.

Bilo mu je devedeset i šest kada je, pet godina kasnije, umrla Olga.

Došao joj je na sprovod, uspravan, u sivom odijelu, s crnom kravatom i šeširom, poštapao se kišobranom, premda je bio vedar dan.

Pružio mi je ruku:

Krasna je bila tvoja Nona, primi moju sućut!

Rekao je, uzalud se trudeći da ne zaplače.

Dnevnik jednog penzionera/92

I

Godina je 2010, ljetni mjesec, Sankt Gallen, Švajcarska. 

Stojimo pred vratima lifta na četvrtom katu robne kuće i u vrsti čekamo kada će to prijevozno sredstvo, koje nekako sporo za tako razvijenu sredinu odvozi i dovozi kupce koji iz podzemnih garaža dolaze ili sa tog mjesta odlaze u podrume do svojih automobila. To je direktan lift, kaže naša gostiteljica, koja već godinama živi u toj uređenoj zemlji. Taj lift kupce vozi iz garaža do zadnjeg – četvrtog kata i nazad. Pored toga je drugi lift koji se ustavlja na svakom katu. Već prije smo se dogovorili da ja idem “direktnim” liftom u garažu, a njih dvije će se zaustaviti jedan kat niže i uzeti neki već kupljeni poklon, koji su ostavile da se zapakuje. Lift koji se ustavlja na svakom katu je došao prvi i moje poznanice su već bile na svome odredištu kat niže, prije nego što je došao i naš. Polako su se otvorila vrata, kao nekada na starim vozovima, da bi onda iz njegove unutrašnjosti, bez ikakve žurbe, počeli da izlaze kupci svakojakih lica i starosti. Po mojoj ocjeni bilo ih je bar dvadeset. 

U rukama držim paket i propuštam ljude pored sebe u želji da uđem među zadnjima, da ne smetam ostalima. Tek kasnije ću saznati da bih taj paket mogao na odjelu gdje sam ga kupio predati nekoj službi, a po izlasku iz robne kuće preuzeti u garaži. Ali, šta ćeš. Čovjek se uči do smrti, a neki i dalje. U lift ulazim posljednji, okrenut licem prema vratima u očekivanju da se zatvore i da lift svoj teret spusti dvadesetak metara niže.

 A onda, još prije nego što su se vrata počela zatvarati, jedno dijete – djevojčica, tri četiri godine, duge plave kose, istrgnu se majci koja je stajala pred liftom i čekala na red za drugu vožnju i utrča u naš lift, za hip prije nego što se vrata zatvoriše. Za trenutak sam još vidio raširene oči majke, koja je kao zaleđena gledala dijete koje je praktično uskočilo u lift. Drugi prisutni u liftu nisu niti opazili šta se u biti dogodilo i nisu obraćali pažnju na to. A lift je počeo da se spušta. Djevojčica je obuhvatila moju desnu nogu, gledala me u oči i smješkajući se izgovarala riječi: “Papi, Papi”. Nekoliko ljudi koji su vidjeli djevojčicu mislili su da sam ja stvarno njen “Papi” i nekako me čudno gledali. Zašto zaboga ne dam djetetu ruku, koju je ono pokušavala da dohvati. Jedna žena je nešto govoreći ne baš ljubaznim tonom iz mojih ruku uzela paket, tako da sam ja mogao da prihvatim djevojčicu.

Sagnuo sam se i podigao dijete koje se je nasmijano privijalo uz mene. Nisam znao šta da kažem, iako se njemačkim jezikom nekako snalazim, ali njihov dijalekt i moj tehnički njemački teško su našli smisao onoga što čovjek misli, što izgovori i kako to onaj drugi razumije. Zato sam samo nešto mrmljao ne izdajući se, da u biti nemam pojma u ovoj situaciji šta oni govore i šta se tom malom simpatičnom stvorenju, koje naslonjenom glavom na moje rame ponavlja riječi Papi, mota po glavi. Držao sam djevojčicu čekajući da se vrata što prije otvore i  prvi izašao iz lifta. Spustio sam nepoznato dijete i preuzeo paket od prijazne gospođe, koja me je čudno gledala i još uvijek mislila kako mogu biti tako hladan prema svom djetetu 

A onda sam se vratio u stvarnost. I normalno da se prvo javlja mnoštvo pitanja:

Šta da radim? Da li da čekam s djetetom njenu majku da dođe sa istim liftom ili po stepenicama? Da li da odnesem nekako paket do auta, pedesetak metara od lifta, pa se onda vratim? Da li da tu sačekam ženu i našu gostiteljicu, pa da ona uredi tu situaciju? Šta da kažem majci djeteta kada se sretnemo, da me ona ne gleda kao nekog otmičara? Šta ako je već nazvala policiju? Imam li dokumente sa sobom?

I onda kao da se ostvaruje jedna od mojih misli. Na slobodno parkirno mjesto blizu lifta dolazi policijski auto. Upaljena rotirajuća svjetla, unutra trojica policajaca, dvojica izlijeću iz auta i trče prema stepenicama odlazeći negdje nagore. Treći sjedi u autu i gleda mene i djevojčicu. Čak se i nasmije. U glavi mi tek sada počinju nova pitanja. Vidim sebe sa lisicama na rukama, sjedim u policijskoj stanici, čekam prevodioca, čekam našu gostiteljicu i jedino u njoj vidim spas, a onda me smiri pogled na djevojčicu, koja sjedi na mom paketu. Proklinjem u sebi paket, zapravo aparat za pečenje kruha, koji smo kupili jer takvoga u Sloveniji nema, kako mi je govorila žena prije nego smo krenuli na put. 

Svako malo smješkam se djevojčici, da bi što manje bio sumnjiv policajcu koji je u zatvorenom autu sa nekim razgovarao po telefonu. A onda se upališe svijetla lifta i otvoriše vrata. Prva iz njega izađe, ili bolje rečeno iskoči, uplakana majka djevojčice i pojuri k nama. Zagrli djevojčicu, koja je okrenuvši glavu prema meni s ispruženom rukom ponavljala riječ Papi, Papi. “Nein Papi”, govori njena majka brišući oči maramicom i držeći  djevojčicu. Izmijenismo nekoliko riječi, ona se zahvaljuje po stoti put, a ja tek sada nekako oslobođen straha i pritiska pokušavam joj objasniti tko sam i otkud sam. Odlazeći, djevojčica širi ruke prema meni plačući i vičući: “Papi, Papi…”  

II

Godina je 2020. Druga polovina šestog mjeseca. U cijelom svijetu je zbog Covida-19 nenormalno stanje, turističke destinacije prazne, svugdje propisane zaštitne mjere, koje ponekad čak ni oni koji ih pripisuju u potpunosti ne razumiju. 

Turističko naselje u okolini Splita koje smo slučajno otkrili prije mnogo godina tražeći neki miran i skroman smještaj negdje u prirodi, ove godine izgleda tužno. Male kućice u sjeni borova i smreka, koje smo više puta morali rezervirati i platiti već početkom godine, sada su bile puste. Tek u ponekoj se moglo vidjeti otvorene rolete ili vrata, a u većini samo složene stolice pred vratima što je bio znak da u kućici nikog nema. 

I restoran u objektu, gdje je i recepcija, dvorana sa televizijom  i terasa, ove godine izgleda prazno i pusto. Malo gostiju, a na svakom koraku upozorenja o sigurnosnim mjerama i flašice s dezinfekcijskim sredstvima.

Smještaj u tom naselju bazira se na sistemu “All Inclusive”, što znači da je za goste naselja, koji se od drugih razlikuju po plastičnim trakama – narukvicama različitih boja, imaju u restoranu hranu i piće besplatno. Plakati s upozorenjima o držanju rastojanja najmanje dva metra ne služe ničemu. Nitko u restoranu to ne poštuje. Sam sam to na početku ljetovanja nekoliko puta htio primijeniti, ali je u prazan prostor između mene i gosta preda mnom ubrzo “uskočio” jedan ili dva druga misleći da ja ne čekam u redu. Osim posluge u kuhinji i spremačica u kućicama koje su se bar malo držale predlaganim mjera zaštite, svi ostali su se ponašali kao svih dosadašnjih godina.

Čekajući jedan dan pred vratima kuhinje da mi netko napuni posudu s kavom na pultu pored vrata, proučavao sam ponašanje gostiju u restoranu. Svi su bez maski, bez rukavica, svi koriste velike žlice za juhu, pomfrit, meso. Niko ne poštuje rastojanje od dva metra.

Napokon se otvoriše vrata kuhinje i na njih izađe kuharica sa kapom na glavi i zaštitnom maskom, noseći u rukama dvije posude. Jednu s kavom, a drugu sa mlijekom. Kroz još otvorena vrata iz kuhinje istrča jedna djevojčica i zaustavi se pored mene koji sam čekao, da se gost preda mnom udalji, da bih napunio svoju šalicu kave. “Jel’ vaša … ne smijete je pustiti da skače po restoranu?”, izgovori kuharica prije nego se vrati u kuhinju i zatvori vrata. Dijete se stisnu uz moju nogu i poče me gledati podignutom glavom i nešto govoreći. Nisam je razumio. Djevojčica stara oko tri godine držala me tako da se nisam mogao ni pomaknuti sa mjesta. Probao sam je nježno odmaknuti, ali, opet, bojeći se da je ne diram, da me u ovo čudno vrijeme netko čak i ne osudi zbog ponašanja. Gledam po restoranu, da li će roditelj tog djeteta vidjeti šta se na ovoj strani događa i doći po dijete. Ali nitko ne gleda i ne dolazi. 

Spasi me jedan poslužitelj a kojim se već dugo poznajemo, jer je on tu zaposlen već godinama. Upravo je izašao iz kuhinje noseći u korpu sa kruhom, i onako usput upita: “Jel’ vam to unuk?” Nisam ni uspio da mu odgovorim, kad me neka žena upozori da dijete ne smijem dovoditi do tog dijela gdje su vrući napitci, jer ono može da prevrne neku  posudicu i da se opeče. Ma nije dijete moje, kažem joj, ali ona gestom pokazuje da mi ne vjeruje. Većina od pedesetak gostiju restorana počinje se okretati prema nama komentirajući moj odnos s djetetom. Spustio sam šalicu pored posude s mlijekom i u naručje uzeo djevojčicu, koja je odmah počela da se igra mojim naočalama. Krenuo sam s s njom između stolova pitajući goste da li je to dijete njihovo i da li znaju čije je?  Tek tada sam s sjetio sličnog događaja iz Švajcarske, prije deset godina.  

Nitko od gostiju nije znao čije je dijete.

S djevojčicom u naručju stajao sam nasred restorana kao na nekoj pozornici, ona nasmijana i sretna, a ja baš suprotno. Jedan mi poslužitelj predloži da idem van, na terasu, gdje gosti poslije objeda malo posjede i zapale cigaretu. Dobra ideja, pomislih odlazeći kroz vrata na drugom kraju, noseći nepoznato dijete i praćen mnoštvom radoznalih očiju. 

Na terasi je bilo desetak stolova za kojima su sjedili uglavnom pušači, koji su pogledima prema moru, i s dubokim zahvatima punili pluća takom aromatiziranim zrakom. Od stola do stola sam nosio djevojčicu kao da je želim prodati, očekujući da će je netko prepoznati. I konačno iza jednog stola ustade žena, mlada, s naočalama u kosi, i nasmijana izgovori: “LilI!” i, ne pogledavši me, uzme dijete i vrati se za svoj stol. Tek onda baci pogled prema meni i lijepim osmjehom reče: “Thank You.”

Bog na raskrsnici kod Lisinskog žonglira sa sedam čunjeva.

Tu je kad god nema onoga simpatičnog brkatog mladića u klovnovskom odijelu, s izgledom Rumunja, koji žonglira samo s tri do pet čunjeva. Takav im je valjda dogovor, da se publika navikne na to da je žongler uvijek tu, a vozačima neće biti toliko važno što je Bog, ipak, vještiji. Važno je samo da nikad istovremeno ne žongliraju čovjek i Bog. Sve drugo bit će prihvatljivo u toj uličnoj predstavi, pogotovo usred ljeta i u jeku epidemije, kada se većina predstava otkazuje.

Bog je srednje visine, koščat i vrlo markantan, ima tijelo žene.

Danas sam oko pet, odlazeći po Anu na posao, nakon njegove fantastične žonglerske seanse otvorio prozor auta i pružio mu novčanicu od deset kuna.

Merci, rekao je.

Nadam se da me je zapamtio.

Nije to bilo prvi put da nešto pronađem čisteći vagone, ama kakvi, ne biste vjerovali što sve ljudi gube, a još i više, po što se sve vraćaju. Zaboravi čovjek onaj jednokratni plastički upaljač, pa mu nije teško sjesti u tramvaj i vratiti se na željezničku stanicu po njega. Kaže, uspomena, piše na njemu Hidrogradnja. Mislim se, kakva, bolan, uspomena, nego si ti, druže, škrt, ti si stipsa, ne bi ti da drugi pali tim tvojim bijednim upaljačem.

A biva da zaborave dječja kolica, vreću s krumpirom, pisaću mašinu, ali najčešće putni kufer ili torbu. Bilo je vremena, kao ono kada su se oni emigranti spustili kod Bugojna, pa poslije, kad je umro drug Tito, da je bilo pravilo da se ništa zaboravljeno ne smije dirati, nego zovi miliciju, pa dođu oni sa spravama i aparatima, da provjeravaju je li pakleni stroj, je li bomba u pitanju. Inače ne, inače ako je nešto veće zagubljeno i ostavljena, ja odnesem na garderobu, ili na šalter izgubljenih stvari, dok je tog šaltera bilo na stanici, pa neka se oni snalaze.

Ali novčanike rijetko gube. Mislim da mi je ovo bio drugi novčanik otkako radim na željeznici.

Fin, crveni, pravi ženski, nov, još miriše na svježe obrađenu kožu, u novčaniku dvjesto hiljada dinara, pola radničke plaće, lična karta, članska knjižica Crvenog krsta, mjesečna za tramvaj, dvije-tri kovanice njemačkih maraka i medaljon, malo veći od kovanice, s Isusom, i nekim natpisom na latinskom.

Ali ne bih se ja u sve to toliko ni zagledao da nisu bile i te dvije fotografije. Na jednoj, staroj, crnobijeloj, mladi vojnik, u onoj poslijeratnoj, debeloj zimskoj uniformi, s petokrakom na nakrivljenoj kapi – dakle, sve u redu i po propisu – slika se, bit će, za vrijeme izlaska u grad, kod čaršijskog fotografa, a na drugoj dvoje starijih ljudi, vidi se seljaci, sjede uz baštenski stol, a nad njima mlada, lijepa žena. Ista ona s lične karte, njen je to novčanik.

Dugo sam gledao tu sliku, i baš me neka milina uhvatila. Mislim se, vidiš kako je dobro da joj ja pronađem novčanik, a ne netko drugi.

Pođem ujutro na adresu s lične karte, zvonim na zvono s tim imenom, ali nitko ne otvara. Vratim se predvečer, poslije posla, opet nikoga nema.

Gledam u prozore na prvom katu, vjerujem da su to njezini prozori, ugašeno svjetlo, mislim se, hoću li malo popričekati, mora žena uskoro naići, pa da se ne brine za novčanik… I vjerojatno sam se tu malo i zadržao.

Dolazim kući, a ispred kuće dvojica u civilu:

Pođi sa nama, govori i grabi me čvrsto za mišicu, kao da ću mu bježati, i tu već vidim da je vrag odnio šalu, ali ne povezujem to s novčanikom.

Tko ti je ta i ta, prvo je što su me pitali u stanici.

Nitko mi nije, rekoh, putnica, našao sam njezin novčanik dok sam čistio vagon.

A on ne čuje što mu govorim, nego dalje pita:

Koliko je dugo poznaješ, otkad ste u kontaktu, gdje se nalazite…

Ispitivali su me cijelu noć i sljedeće jutro, bez prestanka. Dođu dvojica, pa ih par sati kasnije zamijene druga dvojica, a postavljaju stalno ista pitanja. I prijete. Ne tuku, nego samo prijete. I govore znamo mi sve, a tebi će biti lakše ako priznaš. Ja bih na kraju i priznao, da sam znao što treba priznati.

Poslije su me pustili.

I danas mi pred oči izlazi slika: njih dvoje kraj baštenskog stola, on desnim, ona lijevim laktom na stolu, on u razgaćenim radničkim hlačama i gumenim opancima, ona sa šarenom maramom na glavi i onim čvorom pod bradom, a mlada stoji iznad njih u kostimu, kao za posao, smije se nekome tko sve to snima.

Pod krov zvonika svetog Arnira, na jedinu otvorenu etažu vitkoga tornja, vjetar je razbacao sjeme i naprašio zemlju, pa je pod svakim lukom kampanela nikla gusta trava koju je duga suša u međuvremenu spalila. Požutjele vlati sada sliče dlakama iz ušiju starca. Više ne dižem pogled kad prolazim tuda. Strah me da ne opazim sutrašnjeg sebe.

– Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom! 

“Imaš dvije glave u stomaku” – rekla je sestra majci. 

Majka sanja kako u polju kupusa rađa dvoglavu bebu. Čuči nad toplim blatom.  Teške kišne kapi na tjemenu su očevi prsti. Beba isklizne i promigolji se kao riba u muljevitu plićaku. Od blata majka ne vidi bebina lica, ali čuje kako plaču uglas. Uzme bebu za nogu i baci je u šipražje kao kad čupa korov iz gredica i baca daleko u travu. Bježi iz polja niz put. S jedne strane je živica, s druge hrđava bodljikava žica. Po golim nogama prska blato. Prsti kuckaju jače.  Sigurna je da je već potekla krv. Majka se okreće prema polju. Glave kupusa plaču uglas.

Sjedim u hodniku. Uho mi je veće od vrata. Poznajem svaku melodiju očevih koraka. S prvim taktovima bježim pod kuhinjski stol. Majka ga prekriva dugačkim stolnjakom. Pada gotovo do poda. Ispod je prostrla dekicu i ne sklanja moje igračke. Kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Sestra i brat se sakriju iza vrata spavaće sobe. Kad otac uđe u stan majka se pretvori u oblak. Nečujna je i hladna. Ne govori čak i ako je otac nešto pita. Što majka više šuti to otac glasnije viče. Dohvati je i zakuca po njezinom tjemenu. Majka čeka da se otac sruši i upiša nasred hodnika.

Probudi se i podigne spavaćicu. Stomak je bijelo bure za kiseljenje kupusa. Tvrdo i glatko. Do vrha napunjeno žutim rasolom. Dugo osluškuje dlanovima. Posvuda se sudara s glavama. Ne može ih izbrojati. Sjedne na krevet i izmoli tri Očenaša i jedno Pokajanje. 

Majka više nije oblak. Žustra je i oštra. Odvukla je oca u sobu i polegla na krevet. Spava otvorenih očiju i usta. Zadigne stolnjak i izvuče me ispod stola zajedno s dekicom. I ja sam se kao otac upišao. Tresem se od snenosti i mokrih gaća. Skine me u kuhinji na podu. Očeve hlače nasred hodnika smrde gore nego moje. Majka me spusti pored brata na kauč. Okrenuti smo jedan prema drugome. Glave su nam iste. Tijela skupčana i stisnuta kao u stomaku. Majka pogasi svjetla u kući i zatvori se u kupatilo. U kadi pljuska voda. Taj me zvuk umiruje. Ujutro na konopcu vise moje i očeve hlače. S njih još dugo kaplje.

Još nije svanulo. Majci se čini da su glave već provirile iz nje. Stavlja ruke u gaće da im opipa tjeme. Ogrne se kućnom haljinom i zaključa sestru u kući. Odveze se u bolnicu. Babica kaže da majka ima prepolovljen stomak. Pritiska ga i osluškuje. Majka leži zatvorenih očiju. Moli bezbroj Očenaša. 

Izviri prva glava, potom sklisko tjelešce. Brat glasno zaplače. Majka se hvata za stomak. Sad će i druga beba, kaže doktor. Izviri još jedna glava, potom sklisko tjelešce. Rođen sam manji od brata. Mršav kao vrabac, zato me zovu Tić. 

Čestitam, dobili ste dva sina. Otac vadi novčanik i u doktorov džep zadije novčanicu. Majci donese zlatni lančić. Majka plače kad vidi lančić. Prodat će ga i kupiti mlijeko. Spušta ruke na stomak. Od sira ispražnjen mijeh. 

Majka iz podruma izvuče poluprazno bure s prošlogodišnjim ukiseljenim kupusom. Glave su omekšale. Kao tikve zaboravljene na njivi. Izvana okrugle i žute. Na dodir se razlijevaju. Majka dovuče bure do štale i iskrene je na đubre.  Na njega nekoliko dana ne slijeću poljske ptice. U dvorištu se igramo trule kobile kao otac i majka kad se zaključaju u sobu. Otac uvijek pobijedi.

Došla je baba Trnokop. Nitko ne zna njezino pravo ime. Udovica je od Drugog rata. Majka kaže da se sve udovice pretvaraju u muževe. Progovore njihovim glasom, leđa i šake im brzo ojačaju. Uvečer se molim da otac poživi dugo.

 Baba je imala dvadeset godina kad je progovorila didovim glasom. S prozora je gledala kako su dida kao zeca izvukli iz rupe u polju kupusa i odveli sa sobom. Na uho joj šapuću: od stabla hrasta dvadesetpet korak zapadno. Umjesto Očenaša baba uvečer ponavlja: od stabla hrasta dvadesetpet koraka zapadno. 

Baba i otac su na livadi. Baba od stabla hrasta broji korake. Stane i zabije u zemlju svoj trnokop. Ovdje kopaj, kaže ocu. Didove kosti otac slaže u torbu. Čuje kako u autobusu kosti zveče, kao orasi u džepu. Didove polomljene naočale otac stavi u džep košulje. Ne zna kako da složi kosti u sanduk. Stavi lubanju na vrh, a ostale raspe po bijelom satenu. Kao kad pomiješaš komadiće slagalice i zatvoriš kutiju. Kad ga nitko ne gleda otac stavi didove naočale i stoji dugo pred ogledalom. 

Očevi koraci danas sviraju drugačiju melodiju. Neće se srušiti i upišati nasred hodnika. Trijeznog oca ne izdaju ni glas ni tijelo. Sestra i brat su iza vrata spavaće sobe, ja sam u mraku ispod stola. Majka se nema kamo skriti. Otac je uvijek nađe i izvuče za uši kao zeca iz rupe. Sjedi na kauču i šuti. Još ga nije pogledala. Otac joj se unosi u lice.

– Jesi li gluha i slijepa?! – kucka o njezino tjeme.

Majka će ostati oblak sve dok oca ne isprati na posao.

– Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom!  

Napunit ću usta trešnjama. U džepove ću sakriti kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Mahat ću krilima snažno da mi ptičje srce zabubnja. Blatno polje kupusa postat će šareni tepih. Letjet ću dugo i spustiti se na oblak. Zavući ću ruke u džepove i iz njih izvući kosti i polomljene naočale.