Betonska staza do ulaznih vrata zatrpana je lješnjacima. Krckaju pod nogama, lome se i pucaju, to te čini nervoznom, nije u redu da gazimo hranu.

U sepetić, kupljen jednom davno, negdje kod Orašja, skupljam lješnjake. Vadim ih iz njihovih košuljica, iz posteljica, placenti, koje onda bacam u travu. Lijevom rukom ih skupljam u desnu, pa kad je lješnjaka puna šaka, bacam ih u sepetić. Zvuk koji čujem dar je ovoga dana, nagrada za dobro obavljen posao. Po cijele bih dane, do duboko u jesen, mogao na betonskoj stazi i stepenicama skupljati lješnjake.

Nema nigdje vjeverica, zasitile su se. Vjeverice su mlade, skakuću preko asfalta, da ih vide iz auta i viknu:

Gle.

Netko opazi “slabo pokretan svijet koji bi u more, koji bi da umre u moru, da ozdravi.”

Netko osluškuje jato riba, kako one u zaljevu više nisu računale sa ljudima.

Netko zove more “modri Krist”.

Netko tu predobro piše o svima nama na svijetu.

Da je po one dvije-tri zajedničke fotografije iz kakanjskih i sarajevskih dana, što su se naokolo povaljivale po Sepetarevcu, i koje možda i danas postoje negdje u preseljenim albumima i kutijama s fotografijama u Zagrebu ili Puli, za Rozu Lončarićku rekli bi da je vjerojatno i najljepša žena koja je minula ovim našim rejcovskim i štublerovskim svijetom. Visoka, crna i krupnooka kao Ava Gardner, uspravnog držanja, s osmijehom bogate strankinje, koja je navratila u Bosnu kao u kratku humanitarnu avanturu, imala je šake rudara, glavu kobile, a noge ravne, kao dva grobljanska kamena stupa, i uživo je bila taman onoliko ružna koliko je lijepa na slikama. Samo što to nisi mogao reći nikome tko je nije znao i tko bi je tek na slici vidio.

I imala je jednu grdnu osobinu, koja je mogla unesrećiti nju i sve oko nje. Na inače dobru i nagodnu narav, bila je čudovišno ljubomorna. Kako nečija narav istovremeno može biti dobra i nagodna, ako je čudovišno ljubomorna, jednako je nemoguće nekom objasniti kao i da je ljepotica s fotografije ustvari jedna od najružnijih žena u onom Kaknju i onom Sarajevu. Muž joj je bio rodom Slavonac, negdje od Požege, za glavu od nje niži, smeten i use zatvoren čovjek, vječno zabrinutog izraza lica, koji joj po našim mjerilima ničim nije davao povoda za ljubomoru. Ali Rozina su mjerila bila malo drukčija. I vjerojatno su bila određena dvjema okolnostima: osim što je sebe vidjela ružnijom nego što su je vidjeli drugi, i uzalud je pokušavala sakriti sve ono što je na njoj bilo negrapno, preveliko i preraslo, dugo nisu mogli imati djece.

Ivan Lončarić stigao je u Kakanj kao skretničar, kada je Franjo već bio šef stanice, a Olga se družila s lokalnim ženama i u Zehri već našla svoju doživotnu najbolju prijateljicu. Našli su se oni Lončarićima pri ruci, kao što bi se našli i svakome drugom, nije to moglo biti neko prijateljstvo. Ivan nije kartao, nije ga zanimala politika, nije se srodio sa svijetom među koji je došao, nego je bio od onih kuferaša kojima se s doseljenjem samo pojačaju predrasude prema zemlji i ljudima među koje su došli. Roza, rođena Sarajka, i po ocu i po materi, u tome mu je nekim čudom bila slična. Kao da je, udavši se za došljaka, i ona postala došljakinja. Živjeli su od njegove plaće i od njezine ljubomore. Da nije toga, nestalo bi ih oboje.

U Sarajevo su se preselili prije njih. Ne zna se kako je Ivan dobio premještaj, vjerojatno preko neke veze. Premda je teško vjerovati da je on mogao imati neku vezu. Skretničari nisu bili na cijeni, niti bi on takav, tunjav, od nekoga umio nešto zatražiti i kod nekoga se uslugom zadužiti. Vjerojatnije je da je Roza negdje imala nekakvu vezu, pa su se uspjeli vratiti u njezin grad.

Kada su se Franjo i Olga selili, našla im se pri ruci oko stana i namještaja. Možda ih je ona preporučila gospođi Hajm, i možda je doista Roza Lončarićka zaslužna što se naš sarajevski život začeo u zgradi iznad Templa, koja će uz Sepetarevac biti jedina naša sarajevska adresa. To ne znam, jer se o tome nije govorilo. I bez toga, bio je prevelik neuzvraćeni životni dug prema toj ženi.

Olga se nakon toga počinje družiti s njom, ali nikad to nije bilo pravo prijateljstvo, onakvo kakvo je sklopila sa Zehrom, pa ni onakvo kakvo će kasnije sklapati s Velom Fajgelj, gospođom Šušnjar i svim onim ženama koje će nam prolaziti kroz kuću na dvije sarajevske adrese i u Drveniku. S Olgine je strane druženje s Rozom Lončarićkom bilo neki čudan spoj znatiželje i sažaljenja.

Gledam kako joj se u onoj ručerdi fildžan smanji pa dođe ko naprstak. A ona vidi kako je gledam, pa bi nekako da si smanji šaku. A kako će si smanjiti šaku, kako žena da sakrije vlastite šake?

Govorila je Olga, svaki put kad bi se spomenulo Rozu Lončarićku.

Skretala je priču s onoga što se nikad ne spominje i o čemu se neće reći ništa, premda se i o tome, nekim čudom, oduvijek znalo sve:

Kada je u dane kada se ljeto 1943. lomilo u jesen telegramom stigla ona strašna vijest, koja će nam svima odrediti živote, Olga kao da je nakratko sišla s uma. Nastupilo je vrijeme kada je u Sarajevu i za dobrih vremena najteže i najružnije, kada magla i dim pritisnu kotlinu, kad snijezi zapadaju prljavi i sivi, pa se sve zaledi i skameni, baš kao da proljeće neće više ni doći, a između njih dvoje odvijale su se svađe, one najstrašnije, o kojima nikad nećemo ništa doznati, sačinjene od riječi, od pogleda i od šutnje, koja bi danima trajala. U krevecu spavala je, zanemarena i sleđena, osamnaestomjesečna djevojčica, koja u budućnosti treba postati moja majka, a koju je Olga nesvjesno teretila za Mladenovu smrt. Olakšavala je svoju savjest, tako što je krivnju prebacivala na nju, koju nikada neće sasvim zavoljeti, kao što će ona to što je naslijedila od majke prebacivati na mene, i tako će se nastavljati ono što je započelo malo nakon što je, odnekud iz zasjede, jedan iz Andrijevaca ustrijelio njemačkog vojnika, našeg Mladena.

Tih dana, tjedana i mjeseci Roza Lončarićka održavala je Olgu pri razumu i životu. Svakog bi dana došla, kuhala im ručak, pospremala kuću, i ne bi progovarala nijedne suvišne riječi. Prvi, a bit će i posljednji put u životu ne samo da je u svemu imala mjeru, nego je određivala mjeru života i svijeta dvoje očajnih, izgubljenih i izluđenih ljudi, mojih djeda i bake. Kao da je svojim disanjem i udarcima srca zadala ritam njihovih srca.

Nikad Nona nije govorila o Mladenovoj smrti, ali jest, govorila je da joj je Roza Lončarićka 1943. spašavala život. Kako ga je spašavala, to ne bi rekla, ali odnekud smo već i to znali.

Kako se rat bližio kraju, tako su se Olga, a pogotovo Franjo, pribrali, jer je drugog sina Dragana trebalo sakriti od ustaških novačenja. Bilo je vrijeme gladi i oskudice, vrijeme mučenja i smrti, Luburić je mučio ljude i vješao ih po Marindvoru, a trebalo se pobrinuti i za ono ratno i usputno dijete, rođeno greškom, preranom ejakulacijom i Olginim strahom od smrtne kazne, abortira li. Tako su se, posve prirodno, i ne primjećujući, pomalo odmicali od Roze Lončarićke.

A onda je došla i sloboda, opet se putovalo do Kaknja i Zenice – uskoro će se, pričalo se – i do Zagreba, možda i Beča, pa je Olga počela sklapati dijelove svoga razbijenog i rasutog života. Tako se opet počela obilaziti i sa Zehrom, i liječiti preko nje one svoje jade koji nisu bili neizlječivi, nego su, tako se činilo, još uvijek bili za lijeka.

U to vrijeme između Ivana Lončarića i njegove žene trajale su ljubomorne svađe, tokom kojih bi ga, pričalo se, ona znala i udariti. Olga ju je pred takvim pričama, naravno, nastojala obraniti, ali kad bi joj ponovo ugledala ruke, kad bi vidjela kako joj se između palca, kažiprsta i srednjaka fildžan pretvara u naprstak, pa kad bi zatim pogledala Ivana, onako žalosnog i jadnog, glave koja se uvlačila među ramena, kao da na leđima nosi kornjačin oklop, nije više znala što da misli. Kad bi pokušavala Rozi nešto reći, Roza bi najprije sva očajna nabrajala kad je Ivan na ulici, u pošti, u vlaku, na stanici, u ambulantnoj čekaonici pogledao koju ženu, i sve bi ih precizno opsala, navodeći imena onih koje su joj bile poznate, nakon čega bi se rasplakala, i tako neutješno bi plakala da je Franju u drugoj sobi već hvatao strah da Roza Lončarićka nikad neće otići kući.

Zašto plače teta Roza?

Pitala je petogodišnja Javorka.

Zato što je ubila miša u podrumu, pa joj je sad žao, odgovorio joj je otac, moj djed Franjo, čemu smo se poslije svi smijali. Rođeni i nerođeni. Dok god smo znali za Rozu Lončarićku i njenu ulogu u našim životima.

A sve je ovo tek početak priče o njoj, sve je ovo samo uvod u jedno nenapisano poglavlje knjige “Rod”, koje je izostalo zbog potmulog bola u sjećanju, zbog srama koji sam osjećao i koji, vjerojatno, osjećam i sad. Samo što mi je sad skoro već svejedno, premda bi bolje bilo da nije i bolje bi bilo da sam i tu knjigu “Roda” mogao napisati iz bola i srama.

Roza je odnekle saznala, naslutila je, osjetila to u zraku, u velikoj promjeni vremena koja je zahvatila svijet i naše živote u tom svijetu, da se obnavlja veliko prijateljstvo Olgino sa Zehrom. I možda je shvatila da joj je u jesen i zimu 1943. spasila život samo zato da bi Olga sad nastavila život bez nje i njezinog nikad ostvarenog prijateljstva.

Bila je to ljubomora.

Jednoga jutra svratila je na kafu. Olga ju je, kao i svaki put, primila k sebi. Razgovarale su o sitnim svakodnevnim sitnicama, o kadrovima, sekvencama i scenama iz života, o svojim muževima, na koje, svaka iz svog razloga, nisu bile ponosne, da bi onda Roza Lončarićka iznebuha izgovorila rečenicu koju je vjerojatno dugo pripremala, iza koje su bile noći bez sna i dani nijemog gnjeva, i tko zna što je još, koliko života, a koliko iracionalnog jada bilo iza tih riječi:

Milije je njoj tursko govno nego ti živa!

Olga joj ništa nije odgovorila. Protivno svojoj naravi i svome moralnom načelu da se stvari ne rješavaju tako što neće biti izgovorene, nego će protoku vremena i hladnoći srca biti prepušteno sve ono našto se ne odvažiš riječima, Olga je šutjela. Nije pitala na koga ti to misliš, jer je znala na koga Roza misli. Nije zatražila da to razjasni. Nije ju, luđakinju, izbacila iz kuće, e da bi se poslije pomirile, jer svakome valja oprostiti njegovu ludost, ako ta ludost ne proizvede veliko zlo, a naročito je valja oprostiti onom tko ti je učinio dobro. A njoj je Roza Lončarićka veliko dobro učinila. Umjesto toga je zašutila onoliko koliko je šutnje između njih dvije moglo stati, da bi zatim progovarala riječ-dvije, sve dok Roza konačno nije otišla kući. Možda bi nešto bilo drukčije da se ona usudila reći još nešto, ili makar ponoviti istu tu strašnu rečenicu. Ali ništa od toga.

Nikome Olga nije učinila ono što će učiniti Rozi Lončarićki: ništa joj nikad nije rekla, samo je postala hladna. Postala je druga od one koja je prethodno bila. I premda je ta druga bila ljubazna, možda i ljubaznija nego što je to Olga bila po prirodi, nesretnoj Rozi nije na um padalo da još više dolazi na kafu. Bila je još dva-triput, pokušavala je nešto, ali taj led nije mogla razbiti.

A kada je nekim čudom, s navršenih četrdeset i pet, kad su druge žene već izlazile iz klimakterija, Roza zatrudnila, i kad je zatim na svijet donijela zdravu djevojčicu, kojoj će dati ime Vjera, na neko su vrijeme jedna drugoj prestale biti važne. Jest, išlo se kod Lončarića na babine, nosili su se darovi, dukat za pod jastuk i zlatni lančić s privjeskom u obliku srca, ali to je bilo sve. I to se moralo.

Ono što će uslijediti nije se, međutim, moralo.

Ne znamo kako su dalje Lončarići živjeli, je li malena djevojčica smirila Rozinu ljubomoru, i što se uopće događalo u toj kući. Osim što Olga s njima tvrdoglavo nije željela imati više nikakve veze, ni itko naš nije s njima kontaktirao. U to je vrijeme Franjo već bio pred penzijom, u Direkciji željeznica, gdje je radio još od dolaska u Sarajevo, dok je Ivan radio na staroj željezničkoj stanici, pa se nikad zapravo i nisu susretali.

Vjera je krenula u prvi, pa u drugi razred, Javorka je tada već upisivala medicinu i bježala od kuće sa svojim prvim mužem, koji prethodi mome ocu – ni o toj epizodi nema mnogo toga u “Rodu”, da bi se onda jednoga kolovoškog dana, malo pred polazak u treći razred, Vjera objesila o štrik za rublje. Čvor nije bio stručno načinjen, pa je, kažu, dugo visila i umirala viseći o kuhinjskom dimovodu, sve dok na kraju nije izdahnula.

Istraga je dugo trajala, čak su i roditelje sumnjičili da su načinili omču koja će zadaviti Vjeru, da bi na kraju zaključeno da je to, ipak, učinila sama.

Roza Lončarićka poslije je govorila ženama:

Pa ni da mi na žalost dođe, pa ni da mi djetetu na sahranu dođe! Šta joj je moja Vjera kriva?

Ako bi se poslije na ulici srele, a Sarajevo je takav grad da se ljudi u njemu moraju sresti, prolazile su jedna pokraj druge kao da postoje u različitim vremenskim tokovima, u različitim fizičkim dimenzijama. Jednom su se ona i Javorka srele na ulazu u banku: Roza Lončarićka je ulazila, Javorka je izlazila, pa joj je pridržala vrata. Roza ju je pogledala bez prepoznavanja, i kao svakoj drugoj tuđinki rekla hvala.

Dobro, a zašto sve to?

Za razliku od većine ovakvih pitanja koja su u našoj kući ostajala trajno nerazjašnjena, jer nikad nisu ni bila postavljena, na ovo pitanje postoji odgovor. Izrekla ga je, neupitana, pred sam kraj života Olga, kada se, tko zna oko čega, povela priča o Rozi Lončarićki i o njezinom Ivanu, koji je, da sve ostane u priči, umirao kod mog oca, na Prvoj internoj.

Nije meni bilo ni do mene ni do Zehre, ni do toga što vrijeđa nju ili mene. Sve bi ja to Lončarićki lako oprostila. I preko gorih stvari se u tom životu prelazilo. Ma nije mi bilo ni do toga je li istina to što Lončarićka govori, u vezi moje Zehre, Bog da joj dušu prosti, sigurno nije bilo istina, pa da je svima drugima tursko govno od nas draže, njoj nije bilo, nego je rekla nešto što je direktno protiv mog života. A kako nisam znala drukčije živjeti, i nisam se mislila ubijati, tako sam je morala potjerati daleko od sebe.

Ne znam zašto je to morala reći, ona koja je toliko toga nerečenog i neispričanog odnijela u grob, ali su riječi Roze Lončarićke visile nad našim glavama dok god nas je tamo bilo. A s njima i pitanje koliko su pojedinačno teški svi naši dugovi, i što, zapravo, dugujemo onima kojima, kao Olga Rozi Lončarićki, dugujemo život? U njenom slučaju postojalo je nešto što je od tog duga vrednije. Moje je, međutim, samo da promatram i da ne donosim nikakav sud. Sad mi je, možda, i žao što se nisam odvažio napisati u “Rodu” barem poglavlje o Rozi Lončarićki. Ali sram je bio prevelik. Pravdao sam se da je, možda, živ još netko od njezinih rođaka – premda nisam poznavao nijednog od njih, niti sam znao ima li Roza uopće rođaka – a imena, naravno, nisam mogao mijenjati. Bila je to izlika da odšutim. Ali onda sam u one dvije-tri godine posjećivanja starih grobalja na Koševu na Svetom Josipu naišao na nadgrobnik pod kojim leži Vjera, a na Barama na drugi pod kojim leže Ivan i Roza, pa sam, vidjevši na tom tužnom katoličkom mramorju naljepnice kojima se nasljednici pozivaju da plate grobarinu, jer će posmrtni ostaci inače biti prebačeni u masovnu grobnicu, a grobovi prekopani, shvatio da na ovom svijetu oni više nemaju nikoga svog, i da će moje riječi biti ono posljednje što će se još o njima znati. Kao da smo živjeli prije nekoliko stotina godina, pripadnici jednog u međuvremenu izumrlog naroda.

Iznad oblaka
ništa… osim poneki
viši oblak. 

Nedelja. Vodno.
Uporno ko kiša
Zvoni mobilni. 

Visoka gora.
Hor se čuje, a najjače
– ptić na vrh bora. 

Posle noćne bure
sve jele, i krst, ka jugu
povijeni. 

Planinarski dom.
Samo na korak od oka,
a ceo sat hoda. 

Zaskitao momak
u tamnu, gustu goru:
– Eh, da sam vuk!  

Otkud ti ovde?
Daleko ti je park,
ververice! 

Sa brda vidik:
po trgu ko na dlanu
patuljci jure. 

Nekad kuća,
sad gomila cigala.
Gle, bor porastao.      

Hem ti vreteno!

Tako bi opsovao kad bi mu prevršilo, i kad je bio baš onako ljut, a onda bi tu psovku, koja i nije psovka, danima okajavao, ispaštao, ispovijedao, ublijedio bi od nje, sav utanjio, ufitiljio se, iscijedila bi ga i požderala kao neki, zlo da ne čuje, rak.

A ljudi, znaš kakvi su, prozvaše ga Vreteno.

Vreteno je vjerovao u sve što piše u svetim knjigama i katekizmima. Ako jedno u nečemu nije istina, onda ništa nije istina, govorio je. Pa ako nije istina da je Isus nahranio sav onaj svijet, pet hiljada ljudi je bilo, s pet hljepčića i dvije srdele, zašto bi onda istina bilo ne ubij?

Puštali ga da misli to što misli, a onda mu se iza leđa smijeli. Narodu treba poneki takav, da ga razonodi.

Volio djecu. Po džepovima za njih nosio bombone. A djeca mu sve vjerovala. Kad bi krenuo niz ulicu, za njih bi grajalo po dvadesetoro njih.

E, to već ljudima nije bilo drago.

Tjerali ga, mrškali ga naokolo kao psa skitnjicu, hitnuli bi i kamenicu za njim, a Vreteno bi se šutke povlačio, nikog krivo ne pogledavši.

Jedino kad bi vidio modru osmrtnicu na banderi, jer je umrlo neko dijete, ili kad bi vidio kako u invalidskim kolicima guraju dijete praznih očiju, bez duše i bez pameti, izletilo bi mu:

Hem ti vreteno!

I onda bi dugo patio i ispaštao tu svoju psovku.

Jednom, tako, nestade djevojčica, pet joj je godina, kćerka školskog domara i maloumne Kate, najmlađe od devetoro njihove djece. Zadnji put vidjeli je kako trči za Vretenom. I kako joj Vreteno u haustoru one tamo ruševne kućerine daje ljepljivu crvenu bombonu. To ih je vidio Živanin sin Ićo, narkoman, nesretnik.

Da zovemo miliciju?

A što će nam milicija kad znamo s kim je mala bila, tko ju je odveo, s kime je nestala? Dok ga milicija privede, dok ga ispitaju, dok on kaže ili ne kaže, pa još izgovori hem ti vreteno, i na tri dana zašuti, moglo bi dijete negdje svisnuti od gladi i žeđi. Nego da ga mi pritisnemo, reći će nam kao što bi i miliciji rekao.

Ljudi, ne griješite duše, ljudi, ne griješite duše!, vikao je.

Ti ćeš nam o duši govoriti!, skoči debeli Jozo na njega, i možda ga je malo jače stisnuo, možda je Vreteno udario glavom o dovratak, možda se prepao, pa mu je srce stalo, tek nismo ga ni pet minuta ispitivali, a on već leži, ne diše.

Šta ovo bi ljudi moji? krsti se Blaženka.

Ne znamo mi! I stvarno ne znamo. Kažem ti, je li ga debeli Jozo malo jače stisnuo, je li se Vreteno prepao, je li udario glavom o štok, je li mu srce stalo jer je Bog odredio da živi taman toliko koliko je živio, a mi mu se, eto, slučajno udjenuli u sudbinu, to ja ne znam.

Kada je došla milicija, mi rekosmo što je na stvari.

Odvedoše debelog Jozu, a nama, svakom pojedinačno, zaprijetiše da ne napuštamo mjesto boravka, jer ćemo možda biti okrivljeni.

Te noći sam se osjećao kao Vreteno, nakon što bih opsovao hem ti vreteno!

Ali već sutra pronađoše ono domarevo dijete, zaklano, u podrumu pivare, odmah uz onu kućerinu, gdje je posljednji put viđeno s Vretenom.

Debelog Jozu odmah pustiše, a gradom se raširi strašna priča o manijaku koji je zaklao dijete. Nisu svi poznavali Vretena, pa su sad iz priče saznavali, a ono što se iz priče sazna, nikad nije isto kao u stvarnosti. Tem ljudi ne žele da bude isto, tem ne umiju ispričati tako da bude isto, tem ništa u priči ne može biti isto kao što je u životu.

Sve ti je to od previše vjere, govorile naše žene.

A muslimani i pravoslavci sve nešto kao žalili, kao coktali, pravili se da je i njima jednaka kao i nama ta priča o manijaku, ali vidiš da nije. Vidiš da im je nekako ko i milo što je sve to od katolika. Ništa im ja ne zamjeram. Tako bi i mi da je njihov učinio to što je učinio Vreteno.

Ali da ti istinu kažem, nije Vreteno učinio ništa.

Nekoliko dana kasnije, nakon što je curica sahranjena, i nakon što smo joj svi bili na pogrebu na Svetom Mihovilu, gledali nesretnog oca, školskog domara, kako joj se nad grobom kameni, gledali mater kako se baca u grob za svojim djetetom, a dvije je starije sestre drže pod ruku, priznade ona, mater curicina, da ju je svojom rukom zaklala. Otišla sama na miliciju i tako rekla. 

A milicioneri pozvaše hitnu pomoć da je vozi na psihijatriju. 

Dvadeset godina je prošlo, djeca odrasla, domar umro, a ona i danas gore leži. Pitaš me je li luda? Pa nego šta nego je luda, zar bi pametna zaklala rođeno dijete? 

A što se to onda tako ne kaže, nego smo i dalje pritom da je Vreteno zaklao curicu? Biva, jedno je istina, drugo je službena verzija. Ne može čovjek podnijeti da je mater zaklala rođeno dijete. Nije ljudski ni kršćanski u to vjerovati.

Ako se izuzmu umor, trošak, stres, razočarenja, mjeseci planiranja, i šparanja, i tome se još dodaju iznenadne popravke, probušene gume, krompirišća od puteva, otkazani letovi, stroga aerodromska pravila, ili nepregledne gužve pogubljenih turista s pametnim telefonima u rukama, putovanjima se, ipak, uvijek obradujemo. Noć prije potrpa se odjeća u kofere, hrana i piće u mini zamirzivače, knjige u rance, s peškirima i kremama, onda se zapalili još po jedna, pusti film na teveu, i kao dijete pred bajram, legne u krevet. 

Za jutro se navije alarm, da se može popiti kafa i doručkovati prije polaska. Pregleda se posljedni put po kući, je li se šta zaboravilo; ključevi možda, punjači, uključena ringla, ili pegla. Popije se kahva, i u autu čeka još koji minut, da se žena još jednom vidi u ogledalu, da eventualno promijeni odjevnu kombinaciju, ili jednostavno da se pobrine da je sve na svome mjestu, kako i treba biti. Vrata se zaključaju, i na radiju naštima odgovarajuća muzika.

Vozi se po nekoliko sati. Pušači svako malo zaustavljaju pored, piju kahve, pale cigare, protežu noge, traže obližnji wc, ili grm kao alternativu. U vožnji se posmatra krajolik, oko ispružene ceste u nedogled. Prozor je otškrinut, tek toliko da blagi vjetrić nanese miris obližnjih šuma, ili urijetko smrad crknutog rakuna, pored kanalizacijskog otvora, nakon pljuska. 

Na usputnom se odmaralištu pronađe kornjača, ne veća od nadlanice. Uputila se prema auto-cesti na ulazu u Zapadnu Virdžiniju. U hladovini obližnjih stabla ona je glavna atrakcija, i predmet porodičnog vijećanja. Ostane joj malo vode u posudi, sreća kao želja, i izgovor kako ipak ne bi podnijela nastavak putovanja.

Tako je barem bilo do prošle godine. Ove godine, u gradu u kojem živimo popularan je staycation, biva odmor od kuće, ili kod kuće. U Bosni je, primjećujem, to sasvim drugačije. Hoda se, putuje, ljetuje, odmara, uživa, sunča, pliva, kupa, jaše, skače, loče, mezeti, ispija kafa, ukratko, ćejfi. 

Priznajem, jesmo posjetili kućicu na drvetu. U saveznoj državi Ohajo, među dalekim brdima amiških farmi. Signala više nije bilo, nakon skretanja s glavne ceste, tako da sam vozio, otprilike i napamet. Kad smo se valjano izgubili, prakirani uz kraj puta, na mjestu gdje se pojavio tračak signala na telefonima, da bi ga zatim nestalo, iz suprotnog pravca, pored nas je stao bijeli pikup. Nasmijan se stariji čovjek ljubazno ponudio da nam pomogne. Ako treba, ići će pred nama do najbliže, glavne rute, koja vodi do naše destinacije. Kućica na drvetu, zapravo je jedna od građevina na porodičnom imanju koje se proteže na nekoliko stotina dunuma. Makadamom se vozimo do bijele, ogromne, drvene štale, preuređene za goste. Iskustvo života na farmi ovdje se debelo naplaćuje. Srećemo se s ljubaznom vlasnicom, koja nas vodi dalje, niz brda, do kućice. Zavučena među stabla oraha i vrbi, pored malenog potoka, izgleda kao dječački san. 

Drvene stepenice vode do prvog sprata, konstruisanog kao terasa, s pogledom na susjednu farmu, i urolane plastove sijena na obližnjem brdu, pored kojih se M. želi slikati. Na terasi je stol, stolice i zelena ljuljaška u koju Imany uskače. Na drugom je spratu prostorija za spavanje, s krevetom na napuhavanje do kojeg vode žute ljestve. S druge strane je krevet za jednu osobu na rasklapanje, kakve sam viđao u ratnim filmovima. U centralnom dijelu, uz sami zid je dreveni sanduk s dodatnom opremom, plinskom bocom, vlažnim maramicama i dekama. U jednom je ćošku druga, platneno bijela ljuljaška, a u drugom polica na kojoj je cvijeće, mini radio zvučnik, i knjige Vinstona Čerčila. 

Poslijepodne smo proveli u istraživanju i prostom uživanju prvog iskustva. S prvim mrakom, uspeli smo se na obližnje brdo, da gledamo zalazak sunca. Crveni balon, iznad zelenih brda amiških farmi. Fotografija kojoj je još potreban jedino okvir. Spustivši se, naložili smo vatru, na kojoj ćemo peći ćevape. Dva će psa, bijela i rundava, privući miris roštilja. Prikolicu drva tu ćemo večer izložiti u odrezanom limenom buretu, pored potoka iz kojeg dopiru zvuci, gigantskih crvčaka. Grupa amiških mladića, u kočiji, u nekoliko će nam navrata mahnuti s puta. Jednom pred sami mrak, drugi put s fenjerima okačenim, umjesto farova. 

Ne znam kako je s drugima, putovanja su za mene iskustvo, po mogućnosti prvo, neobično, i autentično, a to znači ne nužno skupo i luksuzno. U suštini, putovanja su dobra, ako ništa, radi promijene. Svakodnevnica i očima dojadi.

Jozo Budimir, mrzak, nekako stužen čovjek, ne znaš mu po izrazu lica je li takav što bi zaplakao ili je takav što mu je nešto odnekud plaho zasmrdilo, ali kad bi sokakom prošao žandar, Joso bi mu se naklonio taman da ga i ne poznaje, na svećenika i časnu sestru bi se prekrstio, a kažu da bi i kad naiđe hodža nešto učinio, ali se ne zna šta. Kad bi se mijenjala vlast, pa bi se činilo da stižu zadnja vremena i da će biti onako kako nikad nije bilo, prvo što nam na um padalo bilo je: što će sad Jozo, kako će se i koliko duboko nakloniti, saviti i ukloniti. Ako je njegovo postojanje imalo ikakvog smisla, a sve, bit će, i svaki čovjek onakav kakav jest, bit će, ima nekog smisla, onda je smisao Jozina postojanja u ovom gradu, u ono vrijeme bio da svakome pri pogledu na Jozu Budimira bude lakše sa samim sobom, sa svojim jadom, strahom i nesojem.

Jer nitko nije bio jadniji, ustrašeniji i bespotrebniji od njega.

Pa je došla 1941, pa su došle ustaše i Nijemci, i došli su još mnogi čije zlo nije imalo imena, a Jozo je čaršijom prošetao s evo ovakvom značkom kao ova moja, samo što na njoj nije bio crveni križ, nego onaj drugi, kukasti križ.

I tako sljedeće četiri godine.

Ne zna se je li kome učinio kakvo zlo. Ljudi su dvojili je li Jozo tolika pogan da za njegovim zlom ne biva svjedoka, ili je tolika pogan da je zlo po sebi, i kad ne radi ništa. A onda dođe 1945, maj mjesec, Jozu odvedoše. Ali nije se stiglo ni zinuti, ni novu vlast pohvaliti što tako udarnički sklanja zlo sa svijeta, kad li Jozu vratiše.

Nema ti tu, svaka vlast je ista, svaka treba istog Jozu. Dobro je da smo na vrijeme naučili.

Nije ga neko vrijeme bilo za vidjeti, valjda se plašio da će mu oni koji pamte naplatiti ono što pamte, ali onda se vratio, isti onakav kakav je bio, samo s novim značkama i s novim naklonima.

Nitko ga nije volio, ali nekako smo bili naviknuti da je tu, i nekako se podrazumijevalo da se živi s Jozom Budimirom, pa kad je umro, pošlo mu se na Svetog Josipa na sprovod. Biva, sevap ćeš učiniti ako takvome na sprovod dođeš, Bogu će milo biti da, eto, tako podržiš najmanjeg i najgadnijeg brata svojega.

I bi to jedan od većih sprovoda u ono vrijeme.

I ne samo da je bio jedan od većih, nego se uz popove našli i govornici. Jedna cura, mlada, lijepa, u crnini, čita s papira, a sve grca od plača. Kaže nju i njene tri male sestre Jozo Budimir u kući držao svo vrijeme rata. Čuvao ih i sačuvao.

Ja to slušam, i ne mogu vjerovati što čujem, pa mi se najednom sve nekako drukčije predstavi i prikaže.

A ljudima krivo, kao da ih je netko prevario. Jozo Budimir kao da ih je prevario, i na prevaru svoje zlo i svoj gadluk nakupljan svih ovih godina prebacio na njihove duše.

Nisu ga poslije spominjali.

Pazim dok hodam po cimenti da me oštri sitni kamenčići ne pozlijede. Nedjelja je, kasno popodne, septembar, godina je od male kuge, stižu starci na štakama, pulske gospođe, raskopuše i dobre bake, skuhale su nedjeljne ručkove, nahranile čeljad i pošle na plažu, da se nađu sa svojima. Razgovaraju svojim napola talijanskim jezikom, tek da se uzrazlikuju od ostalih, od Bosanaca, Srba, radnika u mirovini, mirnih i šutljivih, koji najednom nailaze sa svih strana, u ovu čudnu septembarsku nedjelju, da se kupaju u moru punom uznemirenih morskih stvorenja, ledenih napuhanih balončića, koji podsjećaju na meduze, a zovu ih ljigavcima, pun ih je zaljev, htjeli bi da se razmnože u ovom svijetu koji je, na njihovo iznenađenje, odjednom prepun ljudi.

Po cimenti razbacana invalidska kolica. Jedna, hrđavih žbica i rukohvata, jeftina, komunalna, za običan slabo pokretan svijet, koji bi u more, koji bi da umre u moru, da ozdravi. Izgledaju kao stara Rogova bicikla, crna, velika, muška, prislonjena uz kameni zid, sedamdeset i neke, kada se nisu krali bicikli, jer je svatko imao svoj, sedamdeset i neke, kada je u brzom na liniji Sarajevo – Ploče, malo poslije Ivana bicikl mijenjao rod i postajao je bicikla, muško je postajalo žensko, i dok smo se spuštali na more u glavi sam premetao riječi, vodeći računa o tome da se ne osramotim žensko nazivajući muškim…

Druga, crvena, luksuzna, izvrnuta naopako, da se bolje osuše, nečija su, nekog su dobrostojećeg invalida, kripla, mučenika i bogalja starozavjetnog, koji stiže na plažu da se osvježi, da vježba svoje zamrle mišiće, da i on oživi, da ponovo bude pokretan i zdrav. More je modri Krist, more je sveprisutni, sveobuhvatni Sin Božji Isus Krist, u njemu bogalji proplivaju, u moru ljudi polete iznad vremena i stvari.

Niz rampu, niz dugi silazak u more, obrastao kliskom morskom florom, prekriven ljigavcima, nesretnima, neopreznima, najprostijim Božjim stvorovima, koje je val izbacio na suho, starci silaze u more, polako, da ne padnu, idu u koloni, jedan za drugim, po neumitnom zakonu vremena, onima koji su prisutni suđeno je da uskoro budu odsutni, idu a nitko ih ne tjera, kao goli logoraši usred januara, u tople zagrljaje krematorija.

Jučer je, govori netko, dolazila hitna pomoć. Jedan čovjek, nitko ga ne poznaje, ušao je u more, otplivao daleko, muški čvrsto, izvan plutača na granici kupališta, vratio se, izašao na suho i na cimenti pao mrtav. Bio je to sveti Augustin, kažem, bio je i govorio: “Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”

1.

Trideset prvog siječnja 2018. godine ovaj je pripovjedač, neočekivano, od fra Marka primio tekst o zaposjedanju zgrade teologije u Sarajevu 1992. godine. Sadržaj te teme bio mu je gotovo nepoznat, znatiželjan, pročitao ga je odmah. Kako ga je čitanjem upoznavao, tako ga je tekst autora i svjedoka zaposjedanja teologije sve snažnije upućivao i na njegovu ratnu ulogu svjedoka sličnih događaja. Razliku između fra Markovog, čija je emocija diplomatski kontrolirana i krajnje pročišćena, svećenička, i svoga svjedočenja, svjetovno punokrvnog, u prošlost već pohranjenog, ovaj je pripovjedač brzo prepoznao. Fra Markova blagost prema progoniteljima nevinih franjevaca koja ne iznevjerava okrutnu istinu o danima i godinama čiju je prošlost već pokrivao dobar sloj prašine osvojila ga je odmah. Ona ga je nakon čitanja nenadano uputila i na njegov ratni dnevnik objavljen u Zagrebu davne 1996. godine u kojemu je s nekoliko rečenica opisan i taj događaj. Ta fra Markova blagost ga je usmjerila i na dotad nikad postavljeno pitanje: je li u svom dnevniku griješio sudeći preoštro druge, prenaglašavajući svoju i patnju svoje supruge, svih onih koji su bili žrtve troipolgodišnje opsade Sarajeva? Ako jest, kakvo ime dati naknadnim ispravkama, od koga zatražiti oprost i kajanje? Uopće, može li tim ispravkama išta popraviti u bilo kojemu smislu? Nakon objavljivanja, dnevnik je pročitao samo jednom, otkrio je u njemu previše slovnih grešaka, sklopio njegove korice i zaboravio da je on njegova knjiga. Dvadeset i dvije godine nije joj se vraćao, od primitka fra Markova teksta stalno je razmišljao da to učini ponovno, stalno je to i odgađao. 

Osmoga dana veljače 2018. godine u svome računalu jednoga je jutra otvorio mapu u kojoj se nalazio file njegova dnevnika, veeć tada je bio spreman da ga drugi put nakon objavljivanja ponovno pročita. U njegovom sjećanju gotovo svi događaji tripolgodišnje opsade Sarajeva bili su još uvijek teški i sumorni. U svima je dominiralo gotovo danonoćno granatiranje, na svakom mjestu u gradu sijani su strah i smrt. Nestašica hrane, vode, isključivanje struje, smrtna opasnost od kretanja na svakom otvorenom prostoru, ali i u stanovima. Kao i u vremenu kad su ti događaji nastajali, i u 2018. godini osjećao je duboku bol od gubitaka prijatelja i poznanika u tom svirepom dobu, čudio se umijeću da je sa suprugom razdoblje rata uopće preživio, od prvog dana poraća ponavljao je s njom pred drugima da to više ne bi mogao niti jednog trena da se slučajno ponovi nešto slično tome. Napustio bi Sarajevo bez razmišljanja i krenuo u neki novi prostor u kojemu je mirno, kajao bi se i u njemu za sve što je u ratu činio drugome loše, oprostio bi svima koji su njemu činili nešto takvo. Nepravda je u tom ratu nanošena i njemu i njegovoj supruzi, nepravdu su, dabome, to treba odmah reći, nanosili i oni drugima. Ali, stranice svog ratnog dnevnika baš toga jutra nije imao volje čitati, odbijale su ga od sebe baš zato što je na njima bilo zapisano sve o tom prljavom ratu u Sarajevu i BiH, sve je zahvaljujući njemu znao o njegovome zlu, ništa više o njemu nije htio znati. Još je bolovao od njegovoga sadržaja, nije želio izvor svog bola ponovno oživljavati. I u tom mjesecu 2018. godine pamtila je taj rat njegova koža, pamtio ga je i svaki organ koji je ona pokrivala. Mišić, kost, koža, kralježnica, noge, ruke, srce, oči, uho, mozak, sve je to još bilo u njegovom bolu.

U tome mjesecu, ipak, mogao je o svom dnevniku samo sa suprugom bezvoljno razgovarati. I jest. 

– Pročita li ti ikad cijelu onu moju ratnu knjigu – upitao ju je osmoga dana veljače te godine. Kao i prije kada joj je u šali spočitavao da stalno odgađa čitanje nekih njegovih knjiga, ona mu je odgovorila:

– Samo površno. Dok si ga u onom listu, kad smo prvi put napustili Sarajevo i nakratko boravili u Zagrebu i u Županji, objavljivao u nastavcima. I nakon objavljivanja kao knjige, dok si u njoj otkrivao slovne greške i gunđao. Nikad cijelu. Niti ću ikad. 

– Štoooo?

– Neću da me ona vraća onome što više ne bih mogla nikako preživjeti. Za ono što sam preživjela imala sam snažne motive: bolesnu majku, tebe, naš goli život. Inat da pobijedim zlotovore i krvoloke. U poraću je sve ipak drukčije. Moja majka je umrla prije osamnaest godina, šesnaestog prosinca dvijetisućite sahranili smo je na Barama, u grobnicu s mojom dragom bakom, mi smo preživjeli, sada imam samo tebe i svoje ratne posljedice. Dobro narušeno zdravlje. Sada se i u poraću, nažalost, štošta ratno ponavlja, izvorni ratni događaji sačuvani u tvom dnevniku su mi samo nepotreban višak.

– Ma, i meni su. I ja sam taj svoj dnevnik drugi put pažljivo pročitao samo jednom, odmah nakon objavljivanja. Za novo čitanje još nisam spreman, a morao bih. Stalno to odgađam. 

– A zašto bi morao?

– Strah me. O pravom uzroku, reći ću ti nešto više kasnije… Sve što je u njemu, danas dobro pamtim i bez njega. Prepun je okrutnosti i neljudskosti. Nije bilo vode, struje, hrane, danonoćno granatiranje, na svakom mjestu u gradu strah i smrt… To mi u glavi počne kljucati čim tu svoju knjigu ponovno uzmem u ruke. Uznemiri me… Čitanje zaustavi i pitanje: jesam li i ja u njemu bio okrutan, je li u njemu bilo i mojih brzopletih sudova o drugima, pa i o agresoru. Kljukani smo ratnom propagandom danonoćno, i ona je utjecala na naš doživljaj opsade… Ima li te propagande i u  mojim sudovima o najboljim prijateljima i kolegama na poslu, i kako ih ispraviti? Uopće, čemu ispravljanje?

– O agresoru i njegovim realizatorima i od mene sve najgore, bez ikakvog kajanja… Ali, dosta za danas o tom dnevniku, moramo u nabavku u Mercator pa kod Sanele na kavu. 

– Hajde. Ponijet ću uplatnice za komunalije, pa na poštu. Ali, dok smo u stanu, da te upitam još i ovo: Jesmo li nas dvoje u ratu, uopće, griješili prema drugima, koliko drugi prema nama jesu?

– Prema nama mnogi, kao što smo i nas dvoje prema drugima. Vjerojatno.

– A i ovo me ovih dana muči: Nakon što je moj dnevnik u ono vrijeme otišao čitateljima, kao da su mi se prijatelji, primijetio sam vrlo brzo, rapidno prorijedili. Je li to i on učinio ono što i rat?

– Bože, čime se ti baviš. Ponašaš se kao da si svećenik. Mrtva je svaka knjiga koja u čitatelju ništa ne pobudi. 

– Imaš pravo. Ali, i riječ može biti ubojica… Da moja riječ nije ubila i ponekog mog iskrenog prijatelja? Stalno se i to pitam otkad sam primio jedan tekst od fra Marka.

– Kakav tekst, pobogu? Otključaj vrata, idemo.  

– Reći ću ti, kažem, kasnije.

– Možeš i usput. Polako ćemo, klizavo je, nije nam Mercatora baš tako ni blizu. Imamo vremena za to.

Osmi je dan veljače 2018, hladno je, doista, ponegdje je i sklisko. Rastaju se kod stepeništa ispred Second handa. On se penje uz stepenište i odlazi prema pošti. Gužvu prave građani koji su bez iskaznica i putovnica mnogo više nego oni koji su pred šalterima za pošiljke i uplate. Svoje uplatnice za komunalije, ipak, obavlja dosta brzo. Istom stazom ide prema bivšem Aspeku u čijem je prostoru odnedavno cafe pizeria BFAZA vlasnice Sanele Novalije. Pred ulazom u BFAZU ulični prodavač Muki mu dobacuje: 

– Što si je pustio samu, čovječe? 

– Meni govoriš?

– Da, tebi, čovječe.

– A što, čovječe?

– Uđi unutra, reći će ti Sanela.

Ništa ne shvaća, ne pridaje njegovim riječima nikakav značaj. Od ulaznih vrata,  u dnu, na sećiji, Ljiljana je gotovo potpuno nagog poprsja. Kraj nje je Sanela, previja joj desnu ruku. 

– Pala je, dobro se povrijedila – obavještava ga Sanela. – Ruka joj već otiče.

– Zovi doktoricu Hizretu – govori  mu Ljiljana.  – Moramo do ambulante. S njom ćemo brže do dežurne kolegice, svi je dobro znaju. Kao umirovljenu liječnicu. S njom ćemo preko reda. Brže. 

I njezine oči, na kojima nema naočala, a i njezin glas, uvjeravaju ga da je preplašena. Krije to svoje zapažanje pred njom. Ako ga iskaže, pojačat će u njoj strah. Naočale su na stolu ispred nje, slomljene pri padu, srećom, ima rezervne u stanu. Od susjednih stolova za kojima su muškarci s listićima za kladionicu dopiru do njih priče onih starijih koji su liječeni od sličnih padova. U svima su i savjeti i opisi koliko je kod koga dugo trajalo liječenje. 

– Gadne su te povrede kod starijih osoba. Sporo se liječe – govori jedan kladioničar pred kojim je nekoliko neispunjenih listića. 

– Imam susjedu koja je prije godinu i više na sličan način iščašila lijevo rame, i dandanas je u bolovima – dodaje gost koji je za stolom s kladioničarom na čijim usnama visi zapaljena cigareta.

– Hajde, ne plašite ženu tim svojim crnim pričama – prekida ih starica za stolom u blizini vrata WC-a gdje djevojčici sjecka pizzu. – Ako nemate boljih primjera, nemojte ni s takvim.  

Vlasnica cafe pizzeriae se udaljava od Ljiljane i odlazi za šank svom poslu. Doktorica Hizreta Remeta, s kojom kod Sanele gotovo svakodnevno provode sat-dva uz kavu, stiže iz susjedne ulice s digitalnim tlakomjerom. Odmah ga stavlja na Ljiljaninu lijevu ruku i mjeri: 210/110, puls je 105. 

– Kako se to dogodilo? – pita. – Pa, tek što si se oporavila od prošlogodišnjeg pada… 

– Ne znam. Kao da me je nešto zaljuljalo… Dok sam ležala na betonu, jedan je muškarac prošao kraj mene, molila sam ga da mi pomogne, nije me ni pogledao. Nisam mogla da se dignem sama. Doveo me do Sanele Muki.

On je i dalje pod dojmom da je Ljiljana u šoku i da ga se oslobađa vrlo sporo. Ne smije pred njom glasno ni o tom svom dojmu.

– Da te nije ovaj visoki tlak oborio, možda si se i okliznula, vani ima i poledice. Išla sam od svog stana dovde oprezno i sporo. Morat ćemo do dežurne u ambulantu. 

Od tada se sve odigrava bez velikih zastoja i čekanja. 

Zahvaljujući intervenciji umirovljene kolegice neuropsihijatrice da Ljiljanu primi preko reda liječnica Majda u Ambulanti je vrlo detaljna: mjeri ponovno tlak, prati kako Ljiljana hoda zatvorenih očiju i ispruženih ruku od bolesničkog stola prema njoj. (Dok to traje, on se prisjeća kako ga je u ratu 1993. na isti način pregledala i doktorica Hizreta kad mu je  u Domu zdravlja Omer Maslić dijagnosticirala moždani udar – Hemiparesis cerebr. Lat. dex.!. Kojeg dana i mjeseca je to točno bilo mora provjeriti i u svom sarajevskom ratnom dnevniku, njegovom čuvaru svih ratnih događaja, od kojega ga ova Ljiljanina nesreća na neko vrijeme ponovno odvaja.)

– Gospođa Ljiljana mora u koševski KUM, da snimi ruku koja je već dobro poplavila – napokon izgovara liječnica Majda. – Moramo utvrditi je li nešto, ne daj Bože, slomljeno.

Naručuje Crveni taksi čije je stajalište u Bfazi Alipašina polja kraj sportske dvorane Ramiz Salčin, udaljeno od Ambulante svega nekoliko metara. Povrijeđena je s liječnicom na zadnjem sjedištu, on radoznalom taksisti ukratko objašnjava karakter povrede svoje supruge. Brzo stižu do Klinike urgentne medicine na Koševu iako je promet kaotičan. 

I na recepciji doktorica Hizreta dobiva žurnu propusnicu u dvoranu za prijem pacijenata. On ostaje u hodniku krcatom povrijeđenih među kojima ima i onih koje je minuli rat zauvijek preselio u invalidska kolica. Strahuje od onoga što ga narednih dana, možda i mjeseci, čeka s povrijeđenom, koja je prošle godine u spavaćoj sobi, noću, silazeći s kreveta izgubila ravnotežu i pala. Oporavljala se dugo, uz susjedu Danicu Mandarić, umirovljenu medicinsku sestru s petnaestog kata. Ona mu je u tom razdoblju bila glavna u liječenju bolesnice, on njezin svakodnevni dežurni sanitetski pomoćnik. Nabavljao je, kuhao, prao suđe, čistio stan, na smjenu je s Danicom odlazio u ambulantu i apoteku, dulje od dva mjeseca. Patnja s kojom je kroz tu povredu povrijeđena prošla ostavila je i u njemu velike rane. Strahovao je da će od nove povrede biti mnogo veće i da će zacjeljivati predugo. Njegovo vrijeme za pisanje i čitanje, dakle, sve do konačnog oporavka, bit će ograničeno, možda i sasvim ukinuto, njezine domaćinske sposobnosti također.

(Čudno, upravo u tim trenucima, osjeća snažnu potrebu za ponovno čitanje svoga dnevnika, pojačanu volju da sve u njemu preispita bez ičijeg pritiska, bistrog razuma, s mirnom emocijom. Osjeća i strah od odgode, od oporavka kojemu vrijeme ne znači ništa.)

Pojavljuju se obje nakon dvadesetak minuta. Doktorica Hizreta pruža mu papir na kojem je ispisana dijagnoza nakon rendgena desne nadlaktice: Contusio humeril dex. Nije lom, jest nagnječenje mišića i živaca. Olakšanje? Ne. Oporavak će biti bolan i dugotrajan. Terapija: Acidi borici, gel Lioton. 

Od tada, kad god mu se požali da od bola u desnoj ruci ne može da spava, kad god ga zamoli da joj oprosti što ga svakim pokretom u krevetu budi, sam sebe prekorijeva što se s njom onoga dana ispred stepenica nasuprot prodavaonici Second hand razišao, što joj je dozvolio da nastavi put do Sanele sama. Ali, pred njom ni to ne smije iskazati, pokrenuo bi u njoj optužnicu protiv samoga sebe. 

Od toga dana štošta se mijenja i u njihovoj svakodnevici: Ljiljanin popodnevni odmor s kauča u velikoj sobi seli na njezin krevet kraj njegovog u spavaćoj. Sva tri objeda, umjesto na veliki okrugli stakleni stol u blagovaonici, donosi joj na tacni na mali pravokutni stakleni stol u velikoj sobi. Danica joj na desnu ruku stavlja gaze natopljene Acidi boricom jednom ujutro i dva puta popodne. Pred spavanje joj nateklu ruku maže Liotonom.  

Oko 20.00 sati prvoga dana liječenja, Danica skida zavoje s desne ozlijeđene ruke i još uvijek uznemirenoj i krhkoj bolesnici govori:  

– Evo, sad je sve kako treba biti, ne može biti bolje.

– Baš je lijepo – odgovara joj Ljiljana na rubu plača.  – Prokleto je lijepo. Tako mi je bilo i u ratu. Prokleto lijepo bilo mi je i u ratu. A sad je još i gore. Moj drugi pad u miru. Sve su to ratne posljedice. 

Od te njezine gorke riječi odbijaju se njegova pitanja: Uistinu, kako im je bilo u ratu, je li ono što pamti netočno, samo talog onoga što je bilo, sve već zaboravljeno, hoće li mu njezin oporavak dopustiti da to pažljivo provjeri i u svom ratnom dnevniku?

Tresu joj se ramena. Sve glasnije plače. Kao da je taj trenutak dugo čekala, rida. On šuti, s mukom odolijeva da joj se ne pridruži. Ne smije to sebi dozvoliti pred uplakanom, a stid ga je i Danice. 

– Nemoj tako. Brzo ćeš se ti oporaviti – tješi je Danica. – Neću te napustiti dok oporavak ne bude potpun. Ne brini.

– Puno ti unaprijed hvala, Danice – govori on – valjda ću to što si ti jutros i sad učinila i ja brzo naučiti. 

– Ne brini – ponavlja Danica – ja ću sve dok potpuno ne ozdravi. A ti gledaj i pamti.

U toj prvoj noći, i u svim narednim, sve do lipnja 2018., bolesnica je sa suzama najčešće samo u jednom položaju za spavanje. U onome na leđima na koji nije naviknuta. Ni na lijevoj strani svog tijela ne smije utonuti u san. Na tom zadanom položaju pored njega, ona mu svoje muke opisuje jecajima, bespomoćan, on je strpljivo sluša sve dok san ne zagospodari svim budnim u njezinome povrijeđenom tijelu. 

Kad zaspi, on u mraku nastavlja u sebi gušiti svoju bol što joj drukčije ne zna pomoći. Banalnim riječima utjehe nikad nije smirivao bolesnog i nemoćnog, uvijek je od otrcanih fraza, inače, bježao kao od vraga u svim godinama njihova braka i u svakoj komunikaciji s drugim. A u braku su već gazili pedeset i prvu godinu. Od prve godine i rodbina i prijatelji i poznanici pamte ih skupa, sad će ga svi kad se udalji od nje pitati: A gdje je ona, što je to on sam? Nitko nije navikao da ga čak i u prodavaonici vidi bez nje. U ratu je u njemu sve otvrdlo, sve je suze isplakao u svoja njedra, okrećući leđa od nje, da joj ne kapaju na izvor dok u njoj miruje. 

Ušutkan prvim činom njezine drame, pita se kako će s njom kad ostanu sami, što sutra ujutro prvo započeti, hoće li obveze koje ga čekaju potpuno gurnuti ustranu i njegovo svakodnevno čitanje i pisanje? 

I, kad joj reći za fra Markov tekst koji mu je stigao mailom nekoliko dana prije tog njezinog drugog fatalnog pada? Namjeravao je da to učini prije izlaska iz stana, ona ga je spriječila da to učini još dok je zaključavao vrata. Javio je fra Marku što joj se neočekivano dogodilo, naglasio mu je da je nervozna, uskraćena za sve normalno, da se još ne može sama niti umiti, niti obući, da bez njegove pomoći ne može ništa uraditi. Lijevom rukom ne zna ništa, desna joj je trenutno samo tvornica raznih vrsta boli s milijunima njezinih izumitelja i odašiljatelja u sve dijelove tijela, bez pravoga lijeka protiv toga.

Nesigurna je kad ujutro silazi s kreveta, onaj prošlogodišnji pad stalno je opominje i stalno se pridružuje najnovijem. Pojačava u njoj nesigurnost, a u njemu nemir. Zabrinut je, sputan, sad još više obvezan biti uz nju, čak i kad se kreće po stanu. I njezina predratna depresija, probuđena u ratu, koju od prvih dana smiruje Lorsilanom, sada se pojačava. Otkad je na toj terapiji ne smije ostati u stanu bez tog lijeka, do ovog novog pada, bez njega se nikud nije kretala niti ispred zgrade. U hodu je uvijek čvrsto oslonjena na njegovu desnu ruku.

Drugoga dana oko jedanaest sati Danica je opet uz nju. On je u nabavci sa snimcima u mobitelu njezine natekle i pomodrjele desne ruke, desne dojke i leđa. Da skrati priču, pokazuje ih prijateljicama i prijateljima, nekima i prije nego što ga upitaju a gdje je to ona, što je to danas sam. Svi su zgranuti. U povratku iz Mercatora, s punim vrećicama u obje ruke, u hodu, Sanelinoj BFAZI upućuje samo jedan pogled, ne svraća, u mesnici kod Amira kupuje nekoliko bataka bez kosti, kod Avde razno zamrznuto povrće. Nekoliko narednih dana neće je morati napuštati, prije njezina pada, zamrzivač su napunili i drugim vrstama mesa i povrća. U hladnjaku imaju i jaja, mliječnih proizvoda, na balkonu krumpira, u kupatilu više flaša izvorske vode „Jane“.

Nakon odlaska Danice i večere razgovaraju smirenije o svemu. 

– Tako mi je žao… što sam ti ovo učinila… Kako ćeš ti sad sve sam oko mene ovakve?  

– Kako sam i prošle godine kad si pala kraj kreveta. Sve sam naučio uz Danicu, i ono oko stroja za rublje… 

Koncem veljače govorila je drukčije: 

– Ovo je sve gore. Bolovi se pojačavaju, otok se uvećava, boja povrede je sve tamnija. Ne smijem spustiti pogled na vlastitu ruku, strah me njezina novog izgleda. Stvarno, bilo mi je mnogo bolje u ratu, prokleto bolje, tada sam bila daleko otpornija na razne povrede. Općenito, mnogo boljeg zdravija. 

Njezin jȅd on samo pojačava: 

– Imaš pravo. Imali smo u ratu i boljih dana. Posebno ja. Nisam išao u nabavku, jer se nije imalo što kupiti, nisam kuhao jer se nije imalo što kuhati, ni prati suđe… Nije bilo vode… 

– Je li ti to već teško? A kad si se zapitao kako je bilo meni sve to raditi za proteklih pedeset godina. 

– Uopće se ne žalim. Samo sam ti htio reći da u Bosni rat traje i danas. Razlika je tek u tome što se danas, ako si s lovom, ima što nabaviti, skuhati, oprati, obući. Pitanje je, međutim, hoće li ovdje rat ikada i prestati. Poraće je njegovo neko drugo poluvrijeme. Sve dok nas ove nacionalne stranke zamajavaju… 

– A što, onda, o tome danas ništa ne zapisuješ u neki novi dnevnik? Okani se onog objavljenog.

– Ovim tekstom ispravljam objavljeni, ispisujem novi… Jer sam u objavljenom dnevniku sigurno griješio prema svima, i prema prijateljima. Zapisivao nabrzinu, izricao sudove nabrzinu… Jer se danas sve ponavlja, govorim ti, samo na malo drukčiji način. U onom mom ratnom dnevniku sve je već zapisano, diktirano pomalo i ratnom propagandom svih strana, a i međunarodne zajednice. Novi dnevnik bi možda morao i to korigirati. I u miru smo u ovome naselju bili sami. Dok smo imali radne obveze, nismo to ni osjećali. Ujutro odeš na posao, oko 16 sati se vratiš, ručaš, malo se odmoriš. Navečer nisi ovdje, navečer si negdje u gradu. Na nekoj kazališnoj predstavi, s prijateljima u nekoj kavani, na književnoj večeri, u nekom restoranu na večeri. Vratiš se, nešto pogledaš na tv, pa u krevet. Nisi samoću ovdje niti osjećao. Tek smo samoću snažno osjetili u ratu, tako nam je, evo, i u poraću. Opet smo ovdje sami. Po cijeli dan nikud iz ovoga naselja, pa ni do centra grada. Spali smo ovdje opet samo na dva-tri prijatelja… 

– Ma, sad, dok bolujem, morat ću, izgleda, pročitati i taj tvoj objavljeni dnevnik. Cijeli. Radi usporedbe.

– Pa i bio bi red. Držim te za riječ. Da se konačno uvjeriš da ni ja nisam baš tako loš pisac.

–  Važi. Čim budem bolje. Podsjeti me.

Šutjeli su oboje dugo. Ona je isplovila iz šutnje prva:

– Fašisti presvučeni u nove odore. I u ratu i u poraću oni opet vladaju našim životima. Svoju vladavinu nazivaju demokracijom, a pravo joj je ime: rat u miru. Na demokraciji basnoslovno zarađuju i ubijaju druge, kojima je ona kakav-takav garant nekog dobra. Neki novi mirnodopski fašisti. Njihovi su mi prethodnici ubili oca, jedva ga i pamtim. Da, fašisti. Majka nikad nije saznala kad je to bilo, četrdeset treće ili četrdeset četvrte. U Hrvatskoj. U Jadovnom… 

– To, pobogu, znam, ali taj tvoj govor… 

– S tim današnjim demokratima, ipak, imamo samo jednu prednost: ne puca kao u ratu… Joj, kako me ovo boli. Kao da je pukla kost, a rekli su da nije. Koliko li će ovo dugo trajati, dragi moj Bože?

– Ma, otkud ti ta priča o fašistima? Nikad tako dosad nisi govorila.

– Oprosti. Poludjet ću od bolova. Buncam. Kao da iz mene progovara netko drugi. Dođe mi da vrisnem… Nacionalisti i fašisti vodili su rat, oni nam sada vode i mir… Dok ti noću kraj mene spavaš, ja budna često trpim bolove i u sebi buncam… Tako se od bolova branim i sad.
– U buncanju si mi, znači, rekla i da te podsjetim na čitanje dnevnika? Brzo ćeš ti to obećanje zaboraviti.

– Malo prije, kad sam ti to rekla, bilo mi je bolje. Rekla sam ti to prije ovog napada. Podsjeti me! Opet me napadaju neki novi bolovi…

U ožujku njegov povratak iz obližnjeg Mercatora i ljekarne dočekuje ohrabrujućim vijestima:

– Uspjela sam podići ruku ovoliko, Danica mi je svjedokinja.

– Istina je – potvrđuje mu Danica. – Moja predviđanja od prvog dana počinju se obistinjavati.

Ali, navečer, u krevetu, opet jeca. Cijelu noć ne spava od bolova. Predlaže joj hitnu pomoć, energično odbija: Ne! Predlaže joj novo snimanje ruke: Ne!

Ujutro ona zove doktoricu Hizretu, detaljno joj opisuje kako je provela noć. Ni doktorica nije za novo snimanje. Dijagnoza je jasna, samo nastaviti terapiju i sve će biti u redu.

Iz rata su, kao i doktorica Hizreta s mužem Joškom, umirovljenim sucem, izašli s velikim gubicima. Gubitak prijatelja bio im je najteži i najveći. S Hizretom i Joškom prijateljstvo su u poraću učvrstili. Ranjen, sve do prošle godine, kad je umro, Joško se bezuspješno liječio. Joško se ugasio, obavijestila ih je kad se to dogodilo. Bilo je to 13. svibnja 2017. godine. Sahranjen je u sarajevskom groblju Sveti Josip u obiteljsku grobnicu s ocem Zvonimirom, književnikom, djedom Matom i bakom Evom. Doktorica Hizreta je ostala uz njih kao s najodanijim predratnim, ratnim i poratnim prijateljima. Oni s njom još uvijek čekaju da im se predratni prijatelji vrate iz raznih europskih i svjetskih gradova i gradića. Ima ih mnogo. Oni koji su se vratili, nisu isti. Niti povratnici razumiju njih, niti oni razumiju povratnike. Sporazumijevaju se nekako s pola srca i s polovinom zdravog razuma. I jedni i drugi su gubitnici, i zdravog i mekog srca. Progon i izgnanstvo, kao i ostanak u Sarajevu, imaju iste posljedice na sve.

U svibnju se s doktoricom Hizretom počinju ponovno sastajati u Sanelinoj BFAZI. Toplije dane svi gosti provode u bašči, Ljiljana bježi od mjesta gdje je pala. Zaobilazi ga, traži najudaljeniji stol od njega. Desnu ruku drži u povezu od marame, radoznalcima detaljno opisuje pad, pokazuje im slike od prvih dana iz njegova mobitela. Opisuje poslove koje on obavlja umjesto nje, sažalijeva ga, zahvaljuje mu pred njima na strpljenju koje ima s njom dok se oporavlja. U hodu je priljubljena uz njega, lijevom  rukom čvrsto drži njegovu desnu, u kojoj je njegov štap, u lijevoj je uvijek jedna ili dvije vrećice namirnica za dnevne potrebe. On se pred drugima ni na što ne žali, a imao bi mnogo toga za žalbu, ona pred drugima do detalja sve opisuje i podcrtava. 

U stanu mu pomaže koliko može i što joj on dozvoli, s Danicom su i prijepodne i poslijepodne po nekoliko sati zajedno. Ona joj obloge stavlja i skida s rutinom, on pažljivo prati i povremeno je zamjenjuje. Doručkuju iza devet sati, potom piju kavu, potom on, kad s njom ne izlazi do Saneline BFAZE, odlazi u Avdinu prodavaonu, po kruh, vodu, pavlaku, proljetnu smjesu, đuveč, rižoto. Pastrmku kupuje u prodavaonici Brojler koji je u blizini BFAZE, teletinu za gulaš, filete, očišćene batake i teleće šnicle kod Amira. Dok je u nabavci, Danica je s njom. Pripremu ručka započinje iza dvanaest, iza TV Dnevnika. Ručaju iza trinaest sati, odmaraju od dva do pola četiri. Onda opet zajedno piju kavu, on je napušta čim se pojavi Danica da joj promijeni obloge i odlazi do svog računala u drugoj sobi, kraj kojeg je od dana njezine povrede njegov ratni dnevnik. Ipak, stranicu-dvije, dok ga ne zamoli da dođe i da joj u nečemu pomogne, čita iz mape u kojoj je pohranjen otkad je u nju skeniran nakon kupnje računala. S Danicom je ostavlja oko pet, dok joj ona ruku masira Liotonom, on je ponovno uz računalo i svoj ratni dnevnik.

Svakodnevno je raspet između onog što je dužan pružiti njoj i onog što nastoji književno uobličiti u svom novom proznom projektu. Ona je osuđena samo na njega, bez majke je od šesnaestog prosinca 2000. godine. Sahranili su je u Barama, na sprovodu je bilo vrlo malo ljudi. Godinu poslije nje, on je 31. listopada ostao bez brata Marka, njegovo vječno počivalište, umjesto u rodnoj Tramošnici, nalazi se u Županji, gdje mu se od 23. rujna 2011. pridružila i starija sestra Manda. Nedavno im se pridružio i sin i bratić Zvonko. U Tramošnici je i dandanas njihova zavičajna kuća pusta, imanje od 1992. neobrađeno i zapušteno. Njih dvoje su u Sarajevu dva stabla čiji se korijeni suše, čije stablo postepeno gubi svoje glavne grane.

Tek u lipnju oteklina njezine desne ruke se povlači, koži se vraća prirodna boja, ali bol u nadlaktici još je živ, posebno u krevetu, noću. Pridružuje mu se u kupnji, pomaže u kuhinji. Danica im navraća na kavu, više joj na ozlijeđenu ruku ne stavlja obloge, ponekad je utrlja Liotonom umjesto njega. 

On joj tih dana pokazuje izraslinu kraj lijevog oka, to je obična bradavica, govori mu kad god to čini. Izraslina u tom mjesecu rapidno raste, mrka je, pri koži je krvava.  

Jednog jutra, bunovan, ulazi u toalet i vjenčanim prstenom na lijevoj ruci dere tu izraslinu. Spušta poklopac wc školjke, potom stoji ispred ogledala i, preneražen, otkriva u njemu potočiće krvi na obrazu. Sagnut, na podu pronalazi odlomljeni vrh bradavice, uvija ga u listić toalet papira i čuva kraj svoga računala. Pokazuje ga Danici, tada i Ljiljani. Obje ga opet uvjeravaju da se ničeg ne plaši, predlažu da na ogoljelo mjesto što češće stavlja nevenovu mast. Čini to više dana, ali sumnja i dalje kljuca: to nije bezazleno, to je nešto opasno, i to na vrlo osjetljivom mjestu.

Utorak je, 26. lipnja 2018., zove taksi i odlazi u Eurofarm na Ilidži, dermatologinji  Seani Bejtula.

– Ovo bi trebalo odmah operirati i poslati na histopatološku analizu. Ceratosiss scherhica, ali obvezno operirati.

Na njegov prijedlog da to učine odmah, odlazi kirurgu Aleksandru Semizu u susjednoj prostoriji i brzo se vraća s njim u svoj ured. 

– Da, to se mora odmah ukloniti – govori dr. Semiz – na vrlo je nezgodnom mjestu. U ovoj godini nešto su učestali ti vražji melanomi. Dg: TU REG. TEMPORALLIS. Histopatološka analiza će nam reći istinu. Dok nam ne stigne, možemo samo nagađati.

S hodnika im se pridružuje Ljiljana kojoj je dermatologinja Bejtula prije toga pregledala povrijeđenu ruku, potom i njegovu otkinutu bradavicu, do tog pregleda čuvanu u pregradi novčanika, u papiriću, i mjesto na kojem je bila, već dobro smireno nevenovom mašću. On je upoznaje sa svojom odlukom da to učini bez odlaganja, odmah. Odlazi u operacijsku dvoranu na pripremu za operaciju, Ljiljanu ostavlja na hodniku. Pamti plačni izraz njezina lica, ispred vješalice skida komad po komad ljetne odjeće, na noge navlači papuče, u bolničkom mantilu sa sestrom odlazi u operacijsku dvoranu. Ona mu pomaže da se na operacijskom ležaju ugodno smjesti, prekriva mu cijelo tijelo, nepokriveno je samo mjesto koje će uskoro rezati kirurški nož. Sestra ga napušta, ostaje sam ispod velike rasvjete na plafonu, hladno mu je pod pokrivalom iako velika rasvjeta grije. Čeka. U glavi se nikako ne smiruje samo jedna riječ: melanom, melanom… ona je jedino njegovo zvučno društvo ispod velike rasvjete na plafonu. 

Sestra se vraća s kirurgom, ubrzo osjeća ubod igle kraj lijevog oka, već osjeća i rez. Kirurg je brz, spretan i kad ušiva ranu, sestra ga previja, pomaže mu da se digne, dugo se oblači, na hodniku mu Ljiljana trči u zagrljaj. 

– Je li sve prošlo kako treba? – drhti joj glas. 

– Sve je prošlo kako treba. Bez imalo boli. Idemo na portu, moramo platiti. Šesto maraka operacija, svako previjanje trideset pet maraka.

– Neka je. Samo da se sve završi dobro.

– Isječak šalju na analizu. Rezultat će, kaže sestra, biti za petnaest dana.

– Bože, tko će to dočekati.

– Ovo će neko vrijeme i tebe i mene udaljiti od tvoje ruke – govori silazeći na stepenice u prizemlje gdje je prijemni odjel. – To će biti za oboje dobro. A nalaz, vidjet ćemo…

Razdoblje iščekivanja nalaza, međutim, bilo je za oboje vrijeme velike napetosti. Odlasci taksijem na nekoliko previjanja u Eurofarm na Ilidži i razgovori sa sestrom Melihom o uspješnom zarastanju rane njemu su nekako olakšavali i napetost i iščekivanje, njoj pojačavali. I nakon skidanja konaca sa zacijeljene rane, dočekivala ga je s pitanjem: je li stigao nalaz, a kad ga i petnaestog dana nije bilo, govorila je: 

– Bože, to onda nešto nije na dobro. Što se ovo meni i tebi događa? Zašto smo oboje kažnjeni? Jesmo li toliko oboje grešni? Nije nam ovako bilo ni u ratu. Zaista, prema kome smo toliko griješili u ratu pa nam se sad vraća? Zar smo nas dvoje tako loši ljudi pa nam se u poraću sve nešto vrlo ružno događa. Možda smo stvarno i mi previše griješili prema drugima, koliko i drugi prema nama… 

– Dok mi je ranu previjala, sestra Meliha mi je stalno ponavljala: nalaz će sigurno biti u redu, vaša rana tako lijepo zarasta. Rana vam od prvog dana izgleda tako lijepo, zdravo…

– Ma, što sestra zna… Nijedna rana niti je lijepa niti zdrava. Ne, ne, ovo kašnjenje nalaza nije nikako na dobro.

Ipak s nelagodom spominjem njegovo ime, jer ne znam ima li Ivo Janjić još živih srodnika, koji čitaju na ovom jeziku. Ako ih ima, upućujem im ispriku u ovo gluho doba, dok se svi zajedno i svaki za sebe rastajemo s rodnim gradom kao s pokojnikom.

Ivo Janjić bio je grobar. Invalidsku mirovinu dočekao je na Barama, gdje se zaposlio u svibnju 1966, ubrzo po otvaranju groblja. Rodio se na Stupu, odmah uz stupsko katoličko groblje, ali je, eto, radio na onom drugom, velikom i novom gradskom groblju. To ga je ispunjavalo povremenim osjećajem da je uspio u životu, a onda i nekom vrstom ponosa. Ne znate vi kako je tamo, govorio je svojima na Stupu, onako kao što su govorili naši gastarbajteri, kad naljeto dođu kući.

Ne znate vi kako je tamo, na Barama. Raznih ljudi, ljudskih naravi i običaja.

Ivo Janjić bio je najdugovječniji očev pacijent. Bolovao je od nekog teškog oblika leukemije, da mi je otac živ sad bi rekao i kojeg, tako da su mu predkazali tri mjeseca života. Takav mu je stigao za pacijenta. 

Ništa se vi ne brinite, pokušao ga je ohrabriti. 

Nemoj ti, doktore, meni govoriti vi. Učini mi se da sam već umro.

I tako je otac Ivi Janjiću govorio ti, kao što je i Ivo Janjić govorio ti.

Ama ja ću samo da mi se ti ne razočaraš živjeti barem tri mjeseca i jedan dan, rekao je ocu, kad se ovaj razbjesnio našavši ga sedmog dana terapije u parku, januar mjesec, snijeg zapadao do pasa, a Ivo u pidžami i papučama, pobjegao s odjeljenja da puši.

I nije poživio tri mjeseca, nego dvadeset godina. Ali ne u komadu, nego sve tri po tri mjeseca, jer su mu svaki put toliko davali. Svi, osim oca. Njemu narav nije dala da ikad za nekog od svojih pacijenata kaže koliko će još živjeti. Osim toga, tvrdio je da je kod leukemije malo kad izvjesno da nikakvog izlaza nema, da nema prolaza mimo smrti.

Njegova bolest bila je čudna. Akutna, galopirajuća, ali bez onoga završnog takta, bez tačke, nego stalno s onim najčudnijim znakom, tačkazarezom. Bolovanje Ive Janjića bilo je dvadeset godina patnje i dvadeset godina;;;;;;;;

Spašavanje je svaki put bilo dramatično. Jednom otac tri dana i tri noći nije išao kući, nije ni oka sklopio na otomanu u svojoj kancelariji, jer je bio siguran da ga, zaspe li, neće živog naći.

Inače se nije vezivao za pacijente. Nije se vezao ni za Ivu Janjića. Ali svaki pacijent na svoj način nosi bolest, i svaka je leukemija različita. Leukemija grobara s Bara Ive Janjića je, eto, bila takva da se svakih nekoliko mjeseci tražio prolaz mimo smrti.

On kao da je malo poglup, kao da ne zna šta je smrt, rekao je.

Nakon što mu je prethodne noći, sedamnaeste godine bolovanja, Ivo rekao:

Doktore, ja bogami ne znam što se ti toliko oko mene bihuzuriš. Dok me nije penzionisalo, računao sam da me održavaš jer misliš da ću te ja kopati, ili da ću ti kopati mater, ženu, sina, ko god ti već može umrijeti pa završiti na Barama, ali otkako sam u penziji, može biti samo to da bi ti moja smrt bila neuspjeh u karijeri, ko ono Anti Rajkoviću kad zabije autogol. Nemoj se, bolan, toliko truditi, navući ćeš neku bolest od toliko posla i sekiracije. A mogli bi ti se i kolege rugati, što stalno spašavaš grobara u mirovini.

Tu je upotrijebio riječ iz finijeg rječnika – mirovina. Onako za kraj priče.

Ivo Janjić bio je veseo, euforičan čovječuljak, koji bi zatim padao u razdoblja letargije i šutnje. U vrijeme veselosti bolest mu se bližila vrhuncima, poslije bi, nakon što preživi, postajao letargičan. Sjedio bi na rubu postelje, zagledan u svoje šake, u te vječno crne nokte na šakama, koje su iskopale na tisuće grobova. Koliko li se pod te nokte zavuklo smrti?

Ivo Janjić kod njega je, na odjeljenju, računa otac, u proteklih dvadeset godina proveo ukupno dvadeset i jedan mjesec. Skoro dvije pune godine. Za to vrijeme obilazili su ga otac i majka, dok su bili živi. Poslije nitko.

Umro je u snu, u svojoj kući.