Završio se rat u Bosni, utihnuli topovi. U Sarajevo se, poslije četiri godine, počeše vraćati izbjegli po Bijelom svijetu. Jedan od njih je i Ibrahim Kopita, rođeni Sarajlija sa stanom na Koševskom brdu.

Zatekne u svom stanu Zaima Kosa, izbjeglicu iz Istočne Bosne, te ga brže bolje najuri i još ga dade na sud, jer je detaljnom inventurom ustanovio da mu u stanu fale čizme, ćilim i deset kilograma graha.

Sudinica Elmasa:
– Je li istina, gospodine Zaime Kos, da ste iz stana dotičnog gospodina Ibrahima Kopite u ulici toj i toj, na broju tom i tom, u kojem ste boravili tokom rata, otuđili jedne čizme br 43 braon boje, jedan ćilim dimenzija 4 x 3 i deset kilograma graha?

Zaim Kos:
– Gospođo sudinice – ustade Zaim, pa kao iz rafala – istina je: čizme sam pocijepao na Poljinama, ćilim sam izložio da se ne smrznem; a grah, sudinice, što se graha tiče, gospođo sudinice, grah sam, gospođo sudinice, pojeo.

OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA

ZA NAJBOLJU KNJIGU NEFIKCIJSKE PROZE U 2019. GODINI

U organizaciji Doma kulture Studentski grad, drugi put se dodeljuje nagrada za najbolju knjigu nefikcijske proze, objavljenu prvi put u Republici Srbiji. U u uži izbor ušlo je pet knjiga:

1. Noel Putnik: Između Hermesa i Hrista 
2. Tibor Varadi: Dogodilo se u Ečki 
3. Vlaho Bogišić: Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja
4. Srđan Tešin: Moje 
5. Muharem Bazdulj: Hladni rat

Jednoglasnom odlukom žirija, za najbolju knjigu je izabran Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja Vlaha Bogišića, u izdanju Službenog glasnika (Beograd).

Knjiga Vlahe Bogišića se izdvojila kvalitetima, koji na najbolji način prezentuju nefikcijsku prozu. Ona je u izvanrednom odnosu spojila dokumentarno i esejističko, kroz stil koji je izbalansirao oba diskursa. To je rukopis erudite, koji činjenicama vlada besprekorno, ali im daje i sasvim lična, lucidna i često neočekivana tumačenja.

Elokventno, ali najpre i najviše nadahnuto kazivanje o književnoj istoriji ili istoriji zbivanja na ovim prostorima, istovremeno otkriva filigranske detalje za koje se malo zna, ili podseća na opštepoznate činjenice, osvetljene novim tumačenjima. 

Hronotop Bogišićeve knjige je složen: njegova su interesovanja jednako i u prosvetiteljstvu, romantizmu, moderni ili književnosti XX I XXI veka. Vremena su i mitska i realna, istorijski determinisana dramatičnim događajima ili anegdotskim medaljonima. Slike su dubrovačke, konavljanske, zabrebačke, beogradske, ali u njih se uvek upliću i Beč, Venecija, London, Firenca, Pariz, Petrograd.  

Ovde se govori o ljudima koji su bili signumi vremena: Krleži i Andriću, Kovaču i Kišu, Džumhuru i Kapetaniću. Uz sve druge, kao u kakvoj enciklopediji balkanskih kulturnih prostora, male ali precizne odrednice dobijaju Ivo Vojnović, Matoš, Zafranović, Palmotić, Vrdoljak, Ranko Marinković. A tu su i oni, koji su istorijskim delanjem određivali prostore kulture: od kralja Nikole, Stjepana Radića, Nikole Pašića, Zorana Đinđića, Tuđmana, do Miterana i Makrona.

Ipak, u začetku svih priča, stoji ona o Valtazaru Bogišiću i njegovom životnom naumu da kroz sve što je činio, časno sačuva misao svojih Konavla. Za Konavljane je domovina, naime, baština, nasljedni i nedjeljivi obiteljski posjed. 

U dubokoj, arhetipskoj slici, balkanski prostor je, u to nas Vlaho Bogišić uverava, sublimacija bogatih istorijskih legata. I helenskih, slovenskih, vizantijskih, osmanskih, hrišćanskih. Ta baština je civilizacijski i doslovni  zavičaj, obiteljski posjed .  I podseća, kroz reči Bogišića Starijeg: Obitelj je uredba koja je prepuna moralnih elemenata, uredba koja se obrazuje, razvija i utvrđuje kao svaki organizam, tijekom mnogih i mnogih vijekova. Moralni elementi te uredbe uzdrže se najglavnije predanjem. Ovo pošljednje I ako vrši funkcije obruča, opet taj obruč, dok je cio I na svome mjestu, dosta je elastičan I prilagodljiv ka svim potrebnim izmjenama. Ali, kad radi koga drago spoljašnjeg uzroka, obruč od jednom krhne I dosadašnja se kućna forma, kao tradicionalna uredba, prospe, posljedice su strašne, jer nastaje moralna anarhija…

Iz mnogih, a najpre uskogrudih i kratkovidih razloga, zaboravljamo na bogatstvo i vrednost vavilonskog mnogoglasja Balkana, bagatelno se odričuči zajedničkog korena i uporišta. Te tako,

Ne znamo gotovo ništa o klasičnom Epidauru, pravoj maloj Atlantidi tog našeg preživjelog univerzuma, odakle su, prema bizantinskom izvještaju, pojedinci, pri čemu se čak navode i neka imena, prebjegli na hrid u Dubrovniku, održavajući tako kontinuitet do kojeg nam je stalo i kakav je zbilja važan.

Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja je knjiga bez pretencioznosti, ali sa uzbudljivo ekspiciranim stavom. Knjiga koja je, posle dugo vremena, postala bela ruka na našoj tamnoj glavobolji, kako bi rekao Krležin Leon Glembaj.

Žiri

Svetislav Basara, član
Tomislav Brlek, član
Ana Stišović Milovanović, predsednik

*****

Kako pronaći poželjne pretke: Bogišićeva srpska paleografija

Poglavlje iz knjige

U srijedu 15. studenoga, odnosno novembra, 1899. pristupio je u malu općinsku kancelariju u Cavtatu znamenit namjernik. Mještanin je doduše, ali ga rijetko viđaju, pa ipak toga ozbiljnog šezdesetpetogodišnjaka, gosparskog držanja, ondje svatko znade. Akademik i ministar, profesor Bogišić došao je zamoliti da mu nadležne vlasti izdaju formalnu ispravu kako u različitim prigodama ne bi bilo sumnje da je, unatoč brojnim jezičnim i pravopisnim varijantama po kojima se potpisivao ili su mu se drugi tako obraćali, riječ o istoj osobi. Sve ako je Bogišić za takav korak imao koju konkretnu, građansku potrebu, dokument koji je sročen na njegov zahtjev i prema podacima što ih je sam dao zadobio je poslije i kulturnu vrijednost. Budući da će, naime, za dvadesetog stoljeća, koje je upravo tada nastupalo, Bogišić biti među formativnim figurama i srpske i hrvatske kulture, njihovi će shematizmi razliku kada je o njemu riječ nerijetko (simbolički) izvoditi upravo iz varijante osobnoga imena. I to dakako ne tako da ga svatko i nadalje zove kao i dotad, kao što iz isprave proizlazi, nego upravo suprotno, da se drugoj strani uskrati tobože nekorektna inačica, da ju se prikaže nekulturnom. Stoga je u Bogišićevoj identifikaciji dotični dokument dobro citirati integralno:

//.Reg. 1780 / Cavtat 15 Studenoga 1899 / Kako je Gospodin Baltazar /ili Valtazar/ Bogišić, zakoniti sin pok. Vlaha Bogišić-a i pok. Marije Miljan-ke, rogjen u Cavtatu dana 20. decembra 1834. posjednik, doktor prava i filosofije, bivši c.k. školski savjetnik u Austriji, umirovljeni profesor universiteta s činom i naslovom pravog državnog savjetnika u Rusiji, ministar pravde u Crnoj Gori, imalac više visokih ordena raznih država i t.d.: činovi, naslovi i odličja koji su priznati u Austriji, / obavljao nekolike visoke javne službe u više evropskih država; često putovao u različne manje više daleke krajeve, stanujući duže vremena u inozemstvu /napr. od god. 1874 pa nadalje, on veći dio godine boravi u Parizu, gdje, od 1876 g. stanuje u kući pod br. 71 ulica «rue de Saints-Pères»./; a budući njegovi znanstveni radovi napisani, prevedeni ili iscrpljeni u različitim jezicima; tako se njegovo ime i prezime uvrštavalo i uvrštava u spise upravnih, akademijskih, i financijskih zavoda tih različitih krajeva i država, prama pravopisima i običajima pojedinih zemalja, na dosta različite načine: // a. što se tiče prezimena, u tim se spisima, osim ispravne forme Bogišić /način pisanja, koji je po staromu pravopisu negda bio Boghiscich, izišao je davno iz upotrebe /sretaju se oblici: Bogisic, Bogisić, Bogisich, Bogisitch, Boghiscich, Boghisich, Boghisitch, Boghichitch, Boguichitch, Bogisitsch, Boghisitsch, de Bogisic, de Boguisitch /dolje su potonje forme zbog čina dobivene u Rusiji gdje on donosi plemstvo/, a ćirilskim slovima Богишић – srpski i Богишичъ – ruski; / b. što se tiče okrsnog imena, koje je upisnicima rogjenih trostruko: Baltazar – Antun – Petar, negdje se pišu sva tri imena, ali većinom, prama našemu običaju po kome se u praktičnom životu upotrebljuje samo jedno i to prvo ime, dakle Baltazar, ovo je pisano u oblicima: Baldo /pokraćeno od tal. Baldassare/, Valtazar /V. za B. po analogiji Blazia = Vlasi, Basilia = Vasilj/, Baltazar, Balthasar, Baldassare i t.d.; srpski – Валтазар, ruski – Валтазаръ Власиевич. // Оbzirom na rečene razlike bojazan je osnovana da bi mogla, bilo kako i bilo kad, nastati sumnja o njegovoj ličnoj istovetnosti; čemu da se na put stane / Ovo općinsko upraviteljstvo / svjedoči // da svi gore nabrojeni i slični oblici Bogišićeva imena i prezimena, nahodili se u književnim spisima, ili u ispravama upravnih, akademijskih, financijskih i t.d. zavoda i vlasti, označuju jednu jedinu ličnost, t.j. gore na prvom mjestu navedenoga gosp. Baltazara /ili Valtazara/ Bogišić-a sina pok. Vlaha, rodom iz Cavtata. // Ova se svjedodžba izdaje po molbi istoga gosp. B. Bogišića, a osnovana je na ličnom znanju i poznanju potvrgjenom ispravama u tu svrhu podnesenim na prijegled. // Za otsutnog načelnika / Prisjednik Divisia v.r. / Prisjednik Luko Kalačić // Temeljem registra za autentikacije Br. 41/99 svjedoči se vlastoručnost potpisa Gosp. Stjepa Divizia Općinskog Prisjednika i zamjenika načelnika, i Gospodina Luka Kalačića općinskog prisjednika u Cavtatu, koji su lično Sudu poznati. / U kancelariji c.k. Kotarskog Suda / Cavtat 18 Studenoga 1899 / J. Alfirević c.k. kancelist // Izjavljuje se vlastoručnim gorestojeći potpis gosp. J. Alfirevića, c.kr. kanceliste. I vodioca registra za autentikaciju kod c.kr. Kotarskog Suda u Cavtatu. c.kr. Presjedništvo okružnog Sudišta Dubrovnik, na 20 novembra 1899. // Izjavljuje se vlastoručnim gorestojeći potpis gospodina Antuna plem. Ivellio Predsjednika C. Kr. Okružnoga Sudišta u Dubrovniku. C. Kr. Presjedništvo Prizivnoga Suda Zadar 29. Studenoga 1899. Gertscher // Vidjeno, potvrdjuje se vlastoručnost predstojećeg podpisa Gospodina Predsjednika Prizivnog sudišta Gertschera u Zadru. / Zadar, dne 29. Novembra 1899. / Za c.kr. Namjestnika Pavich // Z. 1/Leg. / Die Echtheit der vorstehenden Unterschrift des k.k. Statthalterei-Vize-Präsidenten Alphons Pavich von Pfauenthal sowie des derselben beigedruckten Siegels wird best.tigt. / Wien, am 4. Jänner 1900. / Der Sectionsrath und Kanzlei-Direktor im k.k. Ministerium des Inneren.» //.

Budući da sam Bogišić nije imao ništa protiv gledišta notarijata da „gore na prvom mjestu navedenoga gosp. Baltazara /ili Valtazara/ Bogišić-a sina pok. Vlaha, rodom iz Cavtata“ uzima takvim, Baltazarom ili Valtazarom, niti se upuštao davati preporuke oko toga, uključivo s vlastitim inzistiranjem na obliku Valtazar kada ga je sam koristio, čini se da kontroverzije zapravo i nema. Interpretativno je to nešto delikatnije s uvođenjem oblika Baldo, za što se u srpskoj literaturi zna tvrditi da je nadimak, a ne varijanta imena Baltazar. Oblik Baldo, međutim, u dubrovačkom govoru nije nadimak, a da je tome tako pokazuje osoba u čast koje je sam Bogišić i dobio ime, njegov djed Baldo Bogišić, kojega nitko ne zove ni Baltazar a ni Valtazar. Bogišićev djed upisan je u matične knjige na posve isti način kao i unuk, talijanskim oblikom Baldassare, što se doduše ne može izravno potvrditi, ali proizlazi iz također važne isprave koju je, ali s jasnim razlozima, i on zatražio od odgovarajućeg nadleštva, pa ju je u prijevodu s talijanskog dobro citirati integralno:

„// Mrcine 11 studenoga 1835 / Pojavili su se preda mnom, župnikom Mrcina u Konavlima, a na zahtjev Balda [tal. Baldassare] pok. Iva Bogišić, rođena u selu Pičete, a sad nastanjena u Cavtatu i braće Nikole i Vlaha Bogišić iz sela Pičeta, u ovoj župi zapisana tri starija čovjeka dostojna povjerenja: Ivo pok. Luke Glavinić, Ivo pok. Pera Miloglav obadva iz sela Pičete i Baldo pok. Iva Hendić iz Mrcina koji u pomanjkanju župnih knjiga izgubljenih u invaziji Crnogoraca [tal. perduti nell’invassione de Montenegrini (!)] g. 1806, potrebno i pozvani spravni su posvjedočiti, i svjedoče, da su braća Nikola, odsutni, Vlaho pokojni i Baldo nastanjeni u Cavtatu sinovi pokojnog Iva Bogišić, rođeni i kršteni u ovoj župi. U dokaz istinitosti gore navedenog svaki od svjedoka stavlja znak križa. Ova svjedodžba izdaje se potvrđena uobičajenim župnim pečatom i potpisom. / križ Iva pok. Luke Glavinić, križ Iva pok. Petra Miloglav, križ Balda pok. Iva Hendić / Ivan Dedović župnik Mrcina u Konavlima/ //“.

Bogišićevu djedu Baldu isprava je nesumnjivo bila potrebna kao identifikacijski dokument. Možda za poslovne potrebe ili službene evidencije, a možda i stoga što bi Bogišići iz konavoske postojbine svojoj cavtatskoj grani nešto osporavali. Od trojice braće koja su se razišla, Niko je bio u Americi, Baldo u Cavtatu, a tada već potomci pok. Vlaha na domovini u Pičetama. Nije potvrđeno jesu li Bogišići u Cavtatu i prije Balda imali kakav posjed, odnosno nije li Baldo polagao pravo na dio domovine, ali ima indicija da je Vlaho iz Pičeta spočitavao bratu Baldu u Cavtatu da za sebe zadržava sve doznake što (im) ih Niko šalje iz Amerike. S druge strane Baldo iz Cavtata je svome trećem sinu, Baltazarovu ocu, dao ime Vlaho, po dundu iz Pičeta, a ne onom iz Amerike, a nakon što su stariji sinovi dobili imena po djedovima, Ivo i Petar. Kako god bilo (tek) će Baltazar umiriti odnose sa svojtom u Pičetama.

Zanimljiva je pojedinost da se prisjednik Kalačić, koji se spominje u Bogišićevoj identifikacijskoj ispravi, javlja i u oporučnim postupcima Bogišića i njegove sestre, kada čitava ostavština, nauštrb obitelji, pripada općini. Poput još dvojice činovnika koji su se tim postupkom, navodno nečasno, bavili i Kalačić je prema pučkoj predaji skončao loše. Sam je Baltazar bio privržen svojim rođacima, i to ne samo Bogišićima, nego i Miljanima, po majčinoj lozi. Posebno je bio vezan za prvog rođaka, bratića svoga oca, Vlahova sina Nika Bogišića. Bogišić je tijekom čitava života, pa i nakon Nikove smrti (1867), dolazio u pradjedovsku kuću. Očitovao je svoje podrijetlo i prakticirao lokalne običaje povezane s njime. Obiteljsko sjećanje snažno je u svih konavoskih rodova, pa je prema zamisli don Mata Bogišića slikar Mijo Šiša Konavljanin portretirao dvojicu srednjovjekovnih težaka. Platno se čuvalo u kući Bogišića na brijegu, gdje je s drugim inventarom spaljeno 1991. za vrijeme nove invazije na Konavle.

Temeljna je za razumijevanje Bogišićeve obitelji studija Podrijetlo Balda Bogišića Nika Kapetanića i Nenada Vekarića: „Baldo Bogišić rođen je 20. prosinca 1834. godine u Cavtatu. Pri porodu je pomogla babica Marija Medičić. Kršten je dva dana kasnije. Kum je bio Antun-Luka Antica, crevljar iz Lastova, nastanjen u Cavtatu, muž Marije Miličić, sestre Bogišićeve bake. Kuma je bila tetka Kate Miljan. Baldo je dobio tri imena: Baldo, Antun, Petar. Prvo i pravo je, izvan svake sumnje, Baldo. Nitko se u Konavlima nije zvao ni Baltazar ni Valtazar. Baldo je bilo ime Bogišićeva djeda po kojem je kao sin prvijenac i prozvan, ime Baldo zacijelo je prozborio don Frano Bačić, cavtatski podžupnik, prilikom njegova krštenja, tako ga je zvala i majka sve do svoje prerane smrti. Ime Baltazar nastalo je kad je Baldo pošao ’u svijet’, a Valtazar iz njegovih brojnih i plodnih kontakata s narodima pravoslavne konfesije. Baldo Bogišić, kao osoba širokih pogleda, koristio je sva tri oblika imena ovisno o vremenu i prilici. Možda je i premalo poštovao svoje vlastito ime, ali to je već njegova osobna stvar. Smatramo da bismo u općoj upotrebi trebali koristiti njegovo pravo ime, a ostala dva samo onda kad to nalažu pravila znanstvene metodologije.“ Hrvatska enciklopedija uvodi ga (2004) kao Baltazara (Balda), Srpski biografski rečnik (2004) isključivo kao Valtazara, Hrvatski biografski leksikon (1989) uz temeljnu Baltazar donosi i inačice Baldo, Valtazar, dok se u Predgovoru Bogišićevih Izabranih djela (Podgorica, Beograd, 2004) kaže da je dobio „ime

Baltazar (Baldo), Valtazar“. Sam Bogišić doista se u različitim situacijama (javnim i privatnim) koristio različitim oblicima vlastitog imena, pa će, sudeći po prepirci koju je oko toga vodio s Franjom Račkim, biti kako mu je bilo izričito stalo da ga se u znanstvenoj komunikaciji titulira dosljedno i unificirano – što sugerira i njegovo samopoštovanje i poštovanje citatnih kriterija: „Collegit et redegit V. Bogišić (treba V. Bogišić a ne B. jer je tako na svim dosadanjim mojim spisima, pa i na tugjim jezicima pisanima). Protiv moje volje niko na svijetu nema pravo oktroirati titule na moje knjige, bez moga pristajanja“ (1889). Bogišićeva pristupa se, dakako, i kada je riječ o varijantnosti svih vrsta autorskog teksta, kao posljednje autorske varijante, drži i suvremena tekstologija. Nije bez Bogišićeve volje, zacijelo, ni titular na njegovoj grobnici u Cavtatu sveden također na oblik Valtazar. No u hrvatskom se standardu uvriježilo Bogišića doživljavati, razlikovati, kao Balda (Baltazara), pa se držati takve tradicije također nije nedopušteno ni nekulturno, jer i ona sadrži podrazumijevajuće kulturne slojeve. Na Bogišićevu spomeniku u Cavtatu piše jednostavno Bogišić. Premda su i drugi konavoski Bogišići znali biti zapaženi u hrvatskoj kulturi, ponajprije profesor zagrebačkoga Sveučilišta, filolog Rafo Bogišić, i cavtatski župnik don Mato Bogišić, pojam Bogišić u hrvatskom je jeziku i kulturno, spomenički fiksiran prema Baldu Bogišiću, koji je svoje znanstvene radove potpisivao – Valtazar Bogišić.

U ediciji 100 najznamenitijih Srba, u koju je Bogišić uvršten, prilog o njemu napisao je Miroslav Pantić, vrstan filolog i istraživač dubrovačke arhivske baštine, koji je zalazio i u Bogišićevu zbirku u Cavtatu, a i u kuću Bogišića u Konavlima. Pantić se ne bavi potencijalnim srpskim podrijetlom Bogišića, osim što kaže da je Bogišić „Dubrovčanin po domovini, Srbin po narodnosti“. No za razliku od Pantića Bogišić je pokušavao potvrditi ishodišta pretpostavke o vlastitoj srpskoj narodnosti. Djelovao je u doba kada osjećaj pripadnosti, individualno opredjeljenje, u tom smislu nije bilo potpuno. Već u sljedećoj generaciji u Europi mnogi će se etnički Hrvati i Srbi poput dugih nacionalno razvrstavati po vlastitom nahođenju a ne tek kolektivnoj memoriji. A o tome da se Bogišić osjećao Srbinom, kako to ističe i Srpska enciklopedija, ima mnogo indicija, pa i biografskih instrukcija. Posebno je to zanimljivo kada sam nastoji u hipoteze o srednjovjekovnim konfesionalnim i plemenskim rasporedima projicirati kretanje starih Bogišića. Srećom po čast njegova istraživačkog ugleda, a i metode po kojoj je poznat, nikad nije išao do – konzekvence, pa nije mogao ni biti demantiran. Naime, Bogišića se s različitim argumentima može ozbiljno razmatrati (i) kao srpskog kulturnog prvaka, pa i „kneza srpske pravne nauke“, kako je to kazao Vladan Đorđević, ali to s njegovim narodnosnim, etničkim podrijetlom doista nije povezano. Jednostavno nema ni indicija, ni argumenata da bi konavoski rodovi, pa ni Bogišići, bili srpski. Napose nema takva sjećanja u obiteljskoj predaji kojom se sam Bogišić kretao.

Ipak se i u novije doba ponavlja da Bogišićevo „poreklo još nije tačno utvrđeno“, kao što, vidjet ćemo „netačno“, tvrdi profesorica Jelena Danilović držeći se „koncepta“ Bogišićeve „autobiografije“ iz njegove Spomenice, koju je (1938) objavio dubrovački ogranak Matice srpske. Bogišić je doista u tom kao i u drugim tekstovima u širokim i neobvezujućim potezima ilustrirao politgenezu lokalnih zemalja i rodova. Premda Danilović točno apostrofira Bogišićevu srpsku osjećajnost, koju povezuje sa srodnim opredjeljenjem mnogih njegovih, starijih i mlađih, dubrovačkih prijatelja, a i locira ga u zajedničkim kulturnim akcijama u Parizu sa studentima iz Srbije još 1860-ih, to da je „poreklom Srbin“, kao ni sam Bogišić ničim ne može obrazložiti. Crnogorski se knjaz primjerice prigodom angažiranja Bogišića za zakonodavca poziva na njegovo srpsko raspoloženje, ali kad se zbliže, pa mu kao suveren bude zahvaljivao na podvigu, o tome više neće biti riječi. Bogišićeva srpska senzibiliziranost vjerojatno nije tek psihološka, može se pretpostaviti da se, kao i u kruga dubrovačkih Slovinaca, potom i Srba katolika, razvija na podlozi sloma četrdesetosmaških slobodarskih ideala. No za razliku od svojevrsnog projektnog, političkog srpstva Bogišićev je pristup bio uključiv, ne samo što nije poricao Hrvate i njihovu tradiciju zajedničkim kulturnim društvima u Beču ili Parizu, nego ni oko sebe u Cavtatu, Dubrovniku ili Zadru, već je, dosljedno vlastitom stručnom preferiranju društva u odnosu na državni sustav, radio na razumijevanju i zbližavanju. No prije nego upravo s time zaključimo osvrt na njegov neuspjeh u potrazi za poželjnim precima, uputimo se u to tko su oni, stari konavoski Bogišići, doista bili.

O tome da je zanimanje za podrijetlo obitelji Bogišić potaknuo sam Baldo Bogišić, pokušavajući u duhu svoga doba prepoznati i povezati najstarija javljanja toga i srodnih patronimskih oblika s pokretima stanovništva pod srednjovjekovnim velikaškim upravama prije dubrovačkoga razdoblja u Konavlima, iscrpno je na zaključnoj sesiji velikoga skupa u povodu stote godišnjice Bogišićeve smrti, u manastiru Sv. Vlaha u Pridvorju, govorio najbolji poznavatelj konavoskih rodova, autor više studijskih monografija o stanovništvu Konavala Niko Kapetanić. Bogišić je izvorima koji su mu bili dostupni znao pristupati tendenciozno:

kada bi zapazio da se u ispravama kojega Bogišića dovodi blizu velikaškoga konteksta, ili bi pri interpretaciji konfesionalnoga i prožimanja pisama u graničnome području blago prekoračio spekulativne obzire, koji su inače izričito odlikovali njegovu metodu i javne nastupe. No dok je samome Bogišiću tema dalekoga obiteljskoga podrijetla bila uzgredno, više osobno zanimanje, pri kulturnoj interpretaciji, katalogiziranju njegova djela razvila se u osjetljive, gotovo prijeporne oblike. Tako i drugi poznavatelji Bogišićeva života i djela i u najnovije doba nekritički prihvaćaju Bogišićevu autobiografsku tezu da su mu se preci početkom XV stoljeća nastanili u Konavlima „kao preseljenici iz Hercegovine“ (Branko Pavićević). Nakon što je ukratko obrazložio kako su „spomenute jezgre Bogišića“ u dubrovačkom kraju, pa i samim Konavlima, kakve je prema ispravama zapažao i Bogišić, „neovisne jedna o drugoj“, te da je „istovjetno prezime nastalo na više mjesta“, Kapetanić je predstavio genezu Bogišića iz Pičeta, koji su održali to prezime kao konavoski rod u proteklih pola milenija: „Pičete i Zahumlje ime je 15. desetine prilikom dubrovačke podjele nekoć Sandaljevog dijela Konavala 1423. godine. U toj desetini 13 je kuća. Razdioba unutar desetine Pičeta i Zahumlja izvršena je 1436. godine. Uz kuću Ratka Bogojevića, koji je naznačen prezimenom Pičetić, a koji se spominje kao svjedok i u nekoliko ranijih kaznenih postupaka, 1424., 1427. (Piceta, Pičeta) i 1434. godine (Picetić), više je naznaka da i nekoliko drugih kuća pripada istom rodu, posebno kuće (braće) Novaka, Gojka i Živka Miloševića. Novak Pičetić spominje se 1433., a Bogiša Novaković (Pičetić) iz Pičeta, vjerojatno rodočelnik ogranka Bogišić, 1472. godine, a njegov (sin) Vukić Bogišić 1500. i 1522. godine. Radosav Vukdragović (Rade Vukićević, Rade Bogišić) domaćin je kuće u Pičetama, a ujedno i kaznac Mrcina 1536. i 1549. godine. Zadruga se sredinom 16. stoljeća raspala: godine 1560. Radovi su sinovi živjeli u dvije kuće (Božičko Radov i Petar Radov), a u trećoj Radov brat Pavao Vukićević, rodočelnik kuće Demović.“ Prema Kapetanićevoj dokumentiranoj rekonstrukciji između rodonačelnika Bogišića, Bogiše Novakovića (*1432), i njegova pretka Pičete (*1295) mogli bi se pretpostaviti Bogišin otac Novak (*1400), djed Miloš (*1365) i vjerojatni pradjed Bogoje (*1335). Prezime Bogišić dokumentirano je 1500. i 1520. za Bogišina sina Vukića Bogišića (*1470), pa iako se sve do XVII stoljeća uz prezime Bogišić u dokumentima nastavlja patronimizacija po ocu, rod Bogišića iz Pičeta u Konavlima je lokalno tako nazvan i bez prekida se može pratiti nakon prijelaza iz XIV. u XV. stoljeće, s time da su preci toga roda prethodno više stoljeća živjeli u istome mjestu, te se kao Bogišići ondje sigurno nisu nastanili. Između Vukića Bogišića, rođenog oko 1470. u Pičetama, i Balda Bogišića, rođenoga 1838. u Cavtatu, devet je potomaka, odnosno predaka: Rado (*1500), Boško (*1530), Ivan (1560), Vlaho (*1590), Nikola (*1630), Luka (*1680), Ivan (*1725), Baldo (*1768) i Vlaho (1809)“. Kapetanić je, zaključno, predstavio cavtatske Bogišiće: „Baldo, sin Ivana Bogišića i Stane Salatić, patrun i trgovac, preselio je 1802. godine u Cavtat. Godine 1815. posjedovao je dvije barke, jednu dugu 22, a drugu 18 stopa, 1818. vlasnik je i patrun otvorene barke San Francesco od 5,5 tona, izgrađene 1812. u Gružu. Dvije godine kasnije zapovijedao je vlastitom barkom Supetar na kojoj je kao mornar-iskušenik plovio i njegov sin Petar, a kasnije i sin Ivan. Godine 1823. posjedovao je otvorenu barku Tramontana na kojoj je pod njegovim zapovjedništvom plovio i sin Vlaho. Oženio se Marijom, kćeri Petra Miličića iz Zastolja i s njom imao kćer Stanu i tri sina. Sin Ivan (1805–1877) nije se ženio. Sin Petar (1807–1831), pomorac, umro je mlad. Najmlađi Vlaho otac je Balda Bogišića. S visinom plaćenog poreza od 200 fiorina, bio je među 54-voricom Konavljana koji su po imovinskom cenzusu stekli pravo glasa na prvim izborima 1848. godine. Cavtatski ogranak ugasio se smrću Balda Bogišića, odnosno, po ženskoj liniji 1920. smrću njegove sestre Marije udove Pohl. Majka Balda Bogišića, Marija (1810–1837), potjecala je iz cavtatske obitelji Miljan koja je podrijetlom od čilipskih Miljanovića (starinom rod Čilipić po kojem je prozvano selo Čilipi). Njezin pradjed Antun Petrov Miljanović (*oko 1680) doselio je iz Čilipa u Cavtat oko 1723. godine. U Cavtatu je prezime skraćeno u Miljan. Marija Miljan, udana Bogišić, umrla je 11. veljače 1837. godine u 27-oj godini života. Ostavši s dvoje male djece, Baldom koji je tek navršio 2 godine i tek rođenom Marijom, otac Vlaho Bogišić već nakon sedam mjeseci oženio je Niku Capor (1793–1856) iz Komaja koja je bila čak 16 godina starija od njega. S njom nije imao potomaka. Baldova sestra Marija (1837–1920) udala se 1858. godine za Ivana Ivanovog Pohla (1820–1871) iz Jihlave (Moravska), nastanjenog u Cavtatu. Bogišićev djed, Antun Miljan (1762–1848) bio je sin Vicka Miljana i Kate Ljoko. Oženio se Katom Pervitić, a umro je 8. kolovoza 1848. godine u 86. godini života. Pradjed Vicko Miljan (1731–1802) i prabaka Kata Ljoko (oko 1727–1802) umrli su u razmaku od 5 dana, 10. odnosno 15. listopada 1802. godine, po svoj prilici u epidemiji velikih boginja. Kata Ljoko rodila se u Cavtatu, a njezina obitelj podrijetlom je bila iz obližnjeg Oboda. Bogišićeva baka Kata Pervitić (1779–1855), majka Marije Miljan, rodila se u Cavtatu. Njezin otac Vlaho Nikolin Pervitić (oko 1737–1830) doselio je oko 1778. godine iz Močića oženivši se s Marijom Bubić iz Cavtata. Pervitići su porijeklom iz Gabrila gdje su se zvali Voihnić (današnji rod Voinić). Stjepan Lukin V. (*oko 1640) iz Gabrila preselio je oko 1670. godine u Močiće (Dobrota), u kuću izumrle obitelji Pervitić i usvojio prezime kuće. Prabaka Marija (oko 1761–1807), žena Vlaha Pervitića, pripadala je cavtatskom rodu Bubića koji se spominje od 1706. godine. Obitelj je izumrla u drugoj četvrti 19. stoljeća. Baka Balda Bogišića po očevoj liniji, Marija Miličić (*oko 1768), potjecala je od starog roda iz zaseoka Crnjegovine u Zastolju. Miličići se spominju od 1549. godine, a u 20. stoljeću žive u Zastolju i Gabrilima. Iz Zastolja je bila i Bogišićeva prabaka po muškoj liniji, Stane Salatić (*oko 1735), žena Ivana Bogišića. Ivan Salata bio je domaćin kuće u Zastolju (Crnjegovina) 1549. godine. Majka Marije Miličić, a prabaka Balda Bogišića, Kata, rođena je Mostahinić iz Bačeva Dola (Gruda). Ako bismo, promatrajući mjesto rođenja pradjedovske generacije Balda Bogišića, pokušali teritorijalno odrediti njegov genetski kod, onda bi on izgledao ovako: Cavtat 50% (Miljan, daljim porijeklom iz Čilipa; Ljoko, daljim porijeklom iz Oboda, Pervitić, daljim porijeklom iz Močića pa Gabrila; Bubić), Zastolje 25% (Miličić, Salatić), Mrcine 12,5% (Bogišić) i Gruda 12,5% (Mostahinić). Baldo Bogišić bio je, dakle, 100% Konavljanin.“

Pred sam kraj života Bogišić piše Stojanu Novakoviću: „Vi ćete možda naći da je ta moja prećerana naklonost k jedinstvu [Hrvata i Srba] donekle i naivna – a ja sam za nju pretrpio cijelu gomilu nedragosti, pa čak i kleveta.“ U kutiji njegove cavtatske zbirke istraživač Josip Mihaljević pronašao je iscrpan koncept Bogišićeva možda i posljednjeg rada. Pripremao ga je sa svojim mlađim prijateljem, profesorom međunarodnog prava Milenkom Vesnićem, tada u srpskoj diplomatskoj službi u Parizu. Stavili su sebi u zadatak pripremiti predložak za raspravu o Srpsko hrvatskom nesporazumu, „jer nam se neizbežno nameće dužnost i zadaća da mu što pre nađemo leka“. Ali, po svoj prilici nije im išlo najbolje. Vesnić naime kaže da je „između obadva prijatelja bilo velikog razilaženja“, te da su do kakve-takve suglasnosti dolazili tek „posle dužeg pretresanja, pri kome su odstranjene tačke u kojima su obojica ostali pri svome prvobitnom gledištu“, pa su počeli sintetizirati samo ono oko čega su kao „rešenja postigli jednosložnost“. Članak nisu objavili, posao nije dovršen, ni kao njihov, a ni inače. A oko nesporazuma su se raspravljala dvojica prijatelja, od kojih je jedan bio Srbin po podrijetlu, a drugi po osjećaju. Sve bi bilo daleko jednostavnije i možda se time ne bi ni bavili da je onaj drugi, Bogišić, uspio u potrazi – za poželjnim precima.

Dnevnik jednog penzionera/95

Da pilotiraš avionom, iskočio bi već bez padobrana
Da si ronilac, bez kisika bi gnjurio do sudnjeg dana

Da si vojnik, ne bi iz bunkera ni virnuo zbog straha
Da si razbojnik, bankari nikad ne bi ostali bez daha

Da si protuhom, vlasnik bi bio kraha neupamćenog
Da si mesija, zbog hulnih laži On bi poslao drugog

Da si Neptun, mornari bi te nasmrt utukli na suhom
Da si tenor, arije tvoje bi brzo dozlogrdile i gluhom

Da si esteta, užasno bi predavanje održao o lijepom
Da si okulist, divan bio bi svijet isključivo slijepom

Da si inžinjer, potopili bi čamcem tvoju topovnjaču
Da si filozof, Ahilej ne bi ni pomislio stići kornjaču

Da si umjetnik, ljudi i pčele tmurne bi prezreli ruže
Samoubica da si, nedovoljno bi ti bilo i čelično uže

Svašta si mogao biti, a naopako bi bilo i nakaradno,
porazu bi se svjetina veselila, sve bi skončalo jadno

No ti si zombi tek, na granici života i smrti postojiš,
kao nevidljiv da si, pa možeš opću propast da brojiš

                                                                 (27.8.2020.)

Jakov Babić, Bračanin, sin otočkog kamenoresca, iz obitelji koja se stotinama godina bavi tim poslom, kiparstvo studira u Beogradu, i na glasu je kao najdarovitiji u nekoliko generacija, hvali ga Kršinić, govori da kamen pod rukama tog momčića diše, da će jednoga dana isklesati paučinu.

Momčić je, pak, krupan, dva metra visok, u stanju je podići tristo kilograma težak kameni blok, i prenijeti ga s jednog na drugi kraj ateljea. Šutljiv je i neporočan, ali vrlo duhovit. Šalama zasmijava vijek, ali sam se nikad ne smije. Zar ću trošiti kamen na tako banalnu grimasu?

Početkom šezdesetih, u zlatno doba jugoslavenskog modernizma, kada na sve strane niču skulpturalne apstrakcije divovskih dimenzija, Jakov Babić redovni je suradnik na projektima. Nitko tako dobro ne poznaje kamen. Ali čim započne epoha betona, Babić iščezava. Uskoro ga se više ne sjećaju ni najpomniji povjesničari socijalističke umjetnosti. Drugovi s klase, odreda istaknuti umjetnici, meštri od bista narodnih heroja i revolucionara, performeri i sudionici venecijanskih bijenala, ne sjete ga se dok pred televizijskim kamerama nabrajaju one s kojima su studirali. Nije neobično da su ga zaboravili. Najbolji se uvijek prvi zaboravljaju. 

Kršinić novinarki Vjesnika u novogodišnjem intervjuu 1981. prepričava svoj san: sanjao je, kaže, da je u bračkom kamenu isklesao paukovu mrežu. Blizu je kraj, kaže, valja se pripremiti za umiranje. I on ga je zaboravio.

U to vrijeme Jakov Babić godinama već živi u Sarajevu, rastavljen od žene, koja ga je nekoliko puta tužila zbog neplaćanja alimentacije za sina i kćerku, blizance, koji 1981. kreću u prvi razred osnovne škole. Tužbe propadaju, jer je Babić formalno nezaposlen. Živi na Koševskom brdu, u potleušici od dasaka i ljepenke, na crno radi za klesare na obližnjem gradskom groblju Bare. Djecu ne viđa. Najviše vremena provodi u garaži, pretvorenoj u atelje, koja se nalazi na uglu ulica Lajoša Košuta i Ahmeda Fetahagića, na Mejtašu. Oni koji ga poznaju misle da je neka vrsta luđaka, gradske lude, u najboljem slučaju čudaka i osobenjaka.

Iznenada umre početkom veljače 1984. Pokopan je o trošku općine, na groblju na kojem je posljednjih godina radio. Tri godine kasnije susjedi provaljuju u garažu. Uredno je kao u laboratoriju, nigdje ni trunke prašine. Kao da od Babićeve smrti nije protjecalo vrijeme. Nasred garaže od bračkog je kamena isklesana drvena pčelinja košnica, i u njoj pčelinji stan, s trutom, maticom i četrnaest kamenih pčela. Pčelinja krilca tanja su od paukove mreže.

Garaža je useljena, komšija Kerić utjerao je svog moskviča, a košnica je ostavljena pokraj drvenog telefonskog stupa.

Dječak je otišao kući po čekić, i onda je cijelo popodne uživao u prašinu mrveći savršene kamene pčele.

Tako je nestalo Jakova Babića.

(Iz tek objavjene zbirke „Pečat nad ponorom“)

SAVJEST 

Čudna pojava uznemirila je građane grada G. U kasnim noćnim satima, kada bi preko malog trga u jednom perifernom dijelu, naišao usamljeni prolaznik, ispod kandelabra koji je po asfaltu prosipao najviše svjetla, pojavljivala bi se neobična sjenka. Ponekad je imala oblik ljudskog lika, ponekad ličila na odraz majmuna na  blago ustalasaloj površini rijeke, katkad imala konture neobičnog morskog čudovišta.

Kada bi prolaznik nagazio sjenku, ona je,  u čudesnoj igri svetla, otvarala usta i gutala ga, neznano da li u  samu sebe ili u asfalt  po kome se rasprostirala. U tom trenutku fontana u susjedom parkiću čudno bi zaklokotala, kao da podriguje.

Kada je pojava poprimila uznemiravajuće razmjere, činovnici gradske uprave predlagali su da se u noćnim satima zabrani prolaz građanima, neki su čak spominjali i barikade, ali se gradonačelnik nije složio, plašeći se da bi to moglo  izazvati još veću paniku.

Neka nevladina organizacija pozvala je građane da se jednog nedjeljnog popodneva okupe na trgu i dogovore šta bi valjalo činiti. Pljuštali su razni prijedlozi, ali nijedan nije bio prihvatljiv. Onda se javio jedan dječačić i rekao da je najbolje da skinu sijalice s tog kandelabra i više se pod njim neće pojavljivati sjenka.

Svi su ućutali, zadivljeni tako jednostavnim rješenjem. Poslije kraće pauze progovorio je jedan starac. Pametno kaže dijete, rekao je. U kasnim noćnim satima prolazici trgom nemaju nikog drugog sa sobom osim svoje savjesti. Kad počnu da vrludaju kroz nju, ona pobjegne pod kandelabr i pretvori se u sjenku. Kad naiđu na nju, nestaju u njenoj utrobi.

Poslušali su, naravno, dječakov savjet, i od tada građani mirno šetaju malim trgom u svako doba dana i noći.

TO NEŠTO

Mnogo je voljela putovanja. Jednako su je privlačile čari Istanbula i Graca, Temišvara i Splita, Sarajeva i Venecije, Soluna i Novog Sada.

Putovala je s prijateljicom, ne uvijek istom. Posjećivale su muzeje i galerije, rodne kuće i spomen-sobe poznatih umjetnika, išle na koncerte i pozorišne predstave, razgledale spomenike kulture i pile espreso kafu sa šlagom u kafeima na centralnim trgovima gradova koje su posjećivale.

Upijala je sve što se nudilo pogledu, ali stalno je osjećala da joj nešto nedostaje. Iza ostataka antičke grnčarije i zarđalih srednjovjekovnih štitova u muzejima uvijek je nešto tražila, ali nije znala šta. Osjećala je potrebu da zaviri iza slika klasika zlatnog doba likovne umjetnosti da vidi nije li tamo ono što traži, a ne zna šta je. Možda se to Nešto nalazilo među kamenjem zidina drevnih tvrđava ili u lirskom tenoru koji se, poput već umornih morskih talasa što zapljuskuju oblutke na obali, razliva cijelom koncertnom dvoranom? Ili u koracima prolaznika? U gugutu golubova na krovovima kuća građenih prije dva vijeka, mnogih i ranije?

Jednom je u Bledu, sama, svratila u otmen restoran na obali jezera, da pojede čuvenu bledsku krempitu. Zastala je na ulazu da razgleda polupraznu, diskretno osvijetljenu prostoriju. Ništa joj nije privlačilo pažnju dok za stolom u uglu, kraj velikog prozora kroz koji je dopirao zračak sunca što se provlačio kroz ogromnu krošnju nekog drveta u dvorištu, nije ugledala sebe. 

– Našla sam! – šapnu, i konobaru koji joj je prilazio reče da za sto u uglu donese dvije krempite i dvije limunade. 

– Dvije? – upita začuđen konobar. – Očekujete još nekoga?

Ne odgovori ništa, samo se zagonetno osmijehnu i krenu prema stolu u uglu.

KAKO OHOLI ULAZE U HRAM VLASTI
 

To treba vidjeti! To kako oholi ulaze u Hram vlasti. 

Dugim, hitrim korakom, bahato razmahujući laktovima, kao da uklanjaju one koji im smetaju, gledajući samo pravo, prostranim holom popločanim mermerom, grabe da se što prije dočepaju klimatizovane sabornice koju često pretvaraju u šatru, gdje će tek u punom sjaju zablistati njihova veličina.

Dok, nošeni još neimenovanim vjetrom, krilaju holom Hrama vlasti, hitro im, na vrhovima prstiju, prilaze livrejisani lakeji koji su već ugrabili visoke položaje, pa skidaju s njih kapute i pružaju ih lakejima na nižim položajima, oni onima na još nižim, dok konačno ne stignu do garderobera.

Dotle oni na ulazu sklapaju kišobrane kojima su ih štitili od moguće kiše  dok su se, iz automobila, penjali uz ono nekoliko stepenika.

Tek kada uđu u sabornicu, odahnu, jer to je njihov dom i njihov hram, tu mogu obećevati šta im je volja, tu im niko ništa ne može. 

A narod? Ko će ga uhvatiti pogledom zasjenjenim mermerom i reflektorima, ko će ga čuti od zujanja klima-uređaja?! 

Narod, tamo negdje, daleko, razmišlja kako bi bilo dobro da se uz hljeb i mlijeko može makar jednom sedmično kupiti komadićak mesa. I kako bi to bio smislen život kad bi se djeci moglo reći da na djedovini sade voćke koje će tek za mnogo godina primiti sunce u svoje plodove. 

STO POD PLATANOM

Čim su stolovi na hotelskoj terasi pripremljeni za goste, konobarima i  varošanima nepoznat  čovjek sjeo je za onaj u uglu, ispod široke krošnje platana. Odmah je pripalio cigaretu i zamolio da mu donesu gorču kafu. Sjedio je mirno, ćuteći, i samo diskretno pogledom pretraživao dio centra koji je mogao stati u njegov vidokrug. Ispijao  je kafu za kafom i pripaljivao cigaretu na cigaretu. Pritom je povremeno nešto zapisivao u džepni notes.

Mještanima je postao zagonetan, jer nikad nisu vidjeli čovjeka da toliko puši i ispija toliko kafe. Kafanski gosti sjedali su za stolove podalje od onog pod platanom.

Špijun, pomislio je šef policije i odredio tri policajca da na smjenu, neprimjetno, prate svaki njegov pokret.

Privatni detektiv, sumnjao je lokalni ljekar, poznatiji po švalerisanju nego po utvrđivanju tačne dijagnoze. Angažovala ga njegova supruga da provjeri tačnost glasina o podužem zadržavanju nekih dama u zaključanoj ordinaciji.

Novinar iz nekog tiražnog prestoničkog lista, razmišljao je gradonačelnik. Kako li su samo saznali da je svom kumu, namještajući uslove tendera, povjerio gradnju sportske dvorane u gradu?

Kako se glas o zagonetnom strancu širio gradom, tako se praznila hotelska terasa; gosti su brzo ispijali svoja pića i odlazili, a novi nisu dolazili.

Pred samo veče, neznanac je otišao na autobusku stanicu i sjeo u sutobus koji je kretao prema prestonici.

Dugo nakon toga niko nije sjedao za sto pod širokom krošnjom platana.

Tek kada je poslije desetak dana iz prestoničkog projetantskog zavoda stiglo obavještenje da je njihov vrsni arhitekta  sve dobro proučio i da je spreman  da isprojektuje urbanističko uređenje centra njihovog grada, mještani su konačno odahnuli. 

ČEKAMO GOLUBIĆE

Izolacija. Dan dvadeset i neki. 

Nigdje nikoga, samo iz praistorijskih virusoidnih pećina (ili iz savremenih hemijskih laboratorija?!) nadiru i cijelom Planetom kruže, napadaju, nevidljivi neprijatelji ljudskog dostojanstva i života.

Ipak, nisam zaboravljen. Svakog jutra, koji minut poslije šest, na dasku prozora moje spavaće sobe slijeće par golubova. Guguču, vole se kljunovima i krilima, stapaju u jedno.

Onda, kao da se stide da to preda mnom čine, odlijeću na krov susjedne zgrade i otud, na svoj, golubiji način, poručuju: život nije stao, biće golubića!

KONJ KOJI JE ČITAO
 

Jahaći konj, privezan za motku ispred konjičkog kluba, u kontejneru za smeće ispred sebe ugleda knjigu. Radoznalost ga podstaknu da je prelista. Malo ko lista knjigu a da je ne počne čitati, pa to učini i konj koji je još od ždrebećeg doba volio da čita.

Knjiga mu se toliko svidjela da je sasvim zaboravio na želju da mu gazda što prije donese punu zobnicu.

U jednom trenutku trže se i zanjišta. Zastidi se što tako dobru knjigu čita blatnjavih kopita, jer je s gazdom u sedlu dugo kasao nekim močvarnim krajem. Koliko mu je dužina uzde dozvoljavala, iskorači u travnjak i poče kopita da trlja o visoku travu.

Kada se uvjeri da su mu noge čiste, nastavi da čita.

KAD PJESNIKINjA PERE SUĐE

Plišana zavjesa sutona navlači se na brda…

Gle, okrnjen tanjir! Mora ga baciti, da neko ne povrijedi ruku.

Kroz prozor virka mjesec… (gdje li je olovka, da zapiše?) … po dvorištu prosipa srebro.

Slomljen vrh noža. Ko li je to učinio? On! Teško mu bilo da traži otvarač za pivo. 

Šum što lakokril iz noći ulazi kroz otvoren prozor, zove je u planine. Tamo je čeka… pjesma. Možda… možda… i… cijela zbirka pjesama?

Dođavola, ode još jedna čaša! Kuda li se sve rasulo staklo? Valja usisivač u ruke!

A stihovi trepere u večeri koja se osmjehuje iza prozora.

Hoće li odlepršati prije nego što opere suđe? 

***

O mrtvima se ne može nekažnjeno šutjeti.

Mati tvoga oca, ona što je ostala sama i posljednja, trudila se da šuti. Nije uspijevala, to bi izlazilo iz nje nekontrolirano, kao tečno olovo i svima je od toga bivalo neprijatno.

Pa je otuda vrištala noćima.

Ne postoji strašniji zvuk od zvuka sna tvoje babe, same i posljednje.

Jer to nije ljudski glas, već nešto sasvim nepoznato.

A onda je tu i ta okolnost što ju je nemoguće probuditi.

Koliko samo noći: tvoj čovjek pridiže staricu iz kreveta, stavlja je u sjedeći položaj obgrlivši je oko struka, drži joj glavu i pokušava da je probudi. Ona ne želi, odbija da izađe iz svog užasa u kom kriči i mumla. Ti stojiš na vratima, prestravljena. Ti minuti iz snoviđenja traju koliko četiri ratne godine u šumi, u zbjegovima, i zato su neokončivi, nezavršivi. 

Ne znaš šta se to iz nje čuje, jer to izvjesno nije ona. Možda su to zapravo svi oni, stopljeni u taj jedan glas, krik djevojčice od jedanaest godina što nosi trogodišnjeg brata na leđima i hrani se mahovinom sa stabala. Možda su to svi oni i sad je ne puštaju, ne daju joj da okonča neokončivo i vrati se iz šume.

Tvoj čovjek je kao hrast za koji se uhvatila. 

Jednom krik utihne, ona se probudi.

I onda priča uvijek isti san, mračnu bajku nedovršivosti. Ljudi u crnim uniformama dođu pred kuću. Ona od njih bježi u šumu. Trči, trči, trči kao bez duše, jer su dušu već ščepali, negdje iza, iščupali su dušu iz njenih peta i ona sada trči bez duše.

Umakla im je, tako prazna, samo tijelo. Ali tijelo nailazi na vuka u šumi, velikog, crnog i gladnog. Vuk u tijelo zariva zube, baš tu, u slabinu. I onda vuk lapće. Taj glagol kaže uvijek. Vuk lapće. Njeno tijelo je na vlažnoj zemlji, duša je ostala negdje iza nje, a njenom praznom krvlju hrani se jedan vuk. I zato što taj vuk lapće, ritmično i snažno, fokusirano i neokončivo, ona ne može da se probudi.

Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.

Tvoj čovjek jasno vidi: puna ih je kuća. I svi ste pomalo ludi, jer ne znate više pravo ko je od vas miševa mrtav a ko živ i u kojoj, kvragu, mjeri. 

***

Ti osjećaš veliku krivicu što si svog čovjeka uvukla u sve ovo. U taj crvenom vunom umršeni svijet, beskoristan u svojoj nepreglednosti. Prije no što je tebe sreo, tvoj čovjek nije imao posla sa miševima, a sada nema predstavu šta sa čitavom vojskom preplašnih glodavaca, naročito mrtvih, a neupokojenih. Prokleti folklorni horor.

Tako on odluči da natjera preživjele da govore o svojim mrtvima. U kameru. Kaže: priča će ih upokojiti, nema drugog rješenja. Pripovijedanje je jedino sredstvo upokojavanja od početka svijeta i vijeka – ne možete sad samo vi miševi biti od toga izuzetak. 

To izazove pravu pometnju među miševima. Miševi ne žele da se sjećaju. Miševi ne žele o tome da pričaju. Sjećaju se samo u snovima, u kojima ih jedu vukovi a šuma pokriva lišćem. Ne mogu se oni organizirano sjećati, što je sa tim tipom, uostalom, tko je on, on nije miš, da je miš, znao bi taj o čemu se smije a o čemu ne smije pričati. U kameru još.

Ali tvoj čovjek je prokleto uporan. Preživjeli očuvanog razuma staće pred kameru i pričati o svojim mrtvima. I tako pet godina.

Doći će dani kad će sjediti sam u sobi, sa slušalicama na ušima, i slušati ih satima i satima. Nosiće slušalice jer će biti osjetljiv prema tome da si i ti samo jedan miš koji ne smije da se sjeća. Reći će: čućeš na kraju, kad završim. Uostalom, ne moraš ni čuti sve, dosta ti je i ovog dosad. 

Tako će ti tvoj čovjek oblikovati sjećanje, u jednoj kino dvorani, u kojoj će sa platna sići lica tvojih dragih miševa koji će konačno pričati o svojim mrtvima.

Jer o mrtvima se ne može nekažnjeno šutjeti, to smo dosad shvatili.

I taj posao biće neokončiv. 

Jer tvoji mrtvi, jednom kad dođu, ne pokazuju namjeru da odu. 

I to smo dosad shvatili.

Kraj je pedesetih, vrijeme je kad se već bolje živi, dućani se pune, zatvori prazne. O ratu se sve manje govori, osim o praznicima revolucije i u školi, na satovima povijesti, ili kad heroji dolaze u posjetu đacima.

Josip Joja Barun, Slavonac, doselio se u Sarajevo, udao se u kuću predratnog trgovca štofovima Štelera, koji, premda su mu komunisti nacionalizirali dućane i skladišta, a u veliki petosobni stan u Kralja Tomislava ulici uselili dvije porodice iz istočne Bosne, s kojima sad dijeli zahod i kućno zvono, nije ostao bez ičega. U godinama pred Drugi svjetski rat, sumnjičav prema svakoj moneti, i oprezan prema svakoj vlasti, kupovao je zlato, pa kad je tome došlo vrijeme, krajem marta 1945, negdje na Trebeviću zakopao je dva puna sanduka. Sad čeka da mine komunizam, ili da i komunisti dođu pameti, pa shvate da je materijalno bogatstvo vrednije od svih ideja o dobrobiti čovječanstva, pa da se opet u miru počne trgovati, prodavati, kupovati i bogatiti se.

Joja Barun šef je sale u restoranu hotela Central. Šefovi sale obično su povjerenici tajne policije, ali za njega kažu da je svoj čovjek. Je li ili nije, i može li se danas biti svoj čovjek, to nećemo saznati.

Kraj je septembra, početak školske godine, i djeca iz Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević idu na izlet na Trebević. Maja Barun učenica je četvrtog razreda, majka joj priprema sendviče i limunadu za put, govori joj da dobro pazi, neka se ne približava provaliji, premda zna da je djevojčica dobra i razumna, i da joj sasvim sigurno neće na um pasti da radi takve stvari. Otac je već na poslu, jutros je nije ni vidio, jer je zorom morao kamionom u Doglode, u skladište po boce za sifon sodu.

Kraj je dana, Maja ne dolazi kući. Joja na prozoru, nalakćen puši. Katici govori nije to ništa, treba tome dok ih učiteljica sve prikupi i prebroji. Katica šuti. Pola sata kasnije ponavlja se isti razgovor. Zatim netko lupa na vrata. Otvara stari Šteler. Zvono vam ne radi, govori milicioner. Katica učini pokret, neobičan, kao da će progutati rođene šake.

Sarajevo je mali grad, koji ne prerasta vijest o nestanku djevojčice u vrijeme školskog izleta. Danima se o tome priča, pletu se legende i ogovaranja, krivi se i sumnjiči, buja narodna mašta, nošena prethodnim vjerovanjima, jedno se govori u kafani, drugo iza dvaput zaključanih vrata, a treće u crkvi. Samo komiteti šute, dok nadziru narod da mu mašta ne pođe na krivu stranu. I onda, nakon što prođe neko vrijeme, dani, tjedni, možda mjeseci, nastupi muk, kada se sve dotad žive pripovijesti već pomalo sliježu, stežu se poput svježe izlivene betonske ploče, i dovršavaju u trajna vjerovanja, koja se, sve do sljedeće velike nesreće u čaršiji, do rata, potresa ili vladareve smrti, neće više mijenjati i nadograđivati.

Za to vrijeme majka ide od priče do priče, u nadi da bi preko priča mogla pronaći svoje dijete, i postepeno ludi. Djed, Bertold Šteler, predratni sarajevski veletrgovac, moćan čovjek, za kojeg se priča, ali sad više ne znamo je li i ta priča istinita, ako nisu istinite priče o Majinom nestanku, da je na Trebeviću zakopao dva sanduka zlata, iznenada doživi moždani udar. Dok u koševskoj bolnici leži u komi, na sve strane priča se o tom zlatu. Zatim trgovac Šteler umire.

Joja Barun još neko vrijeme radi kao šef sale u hotelu Central. Katicu primaju u Jagomir, pa je, kao beznadan slučaj, prebacuju na Sokolac. U maju 1966, šest ili sedam godina po nestanku djevojčice, Josip Joja Barun odlazi iz Sarajeva. Ne zna se što biva s Katicom. U stanu Bertolda Štelera nastupa novi preraspored: one dvije porodice iz istočne Bosne ulaze u Štelerov dio, izbacuju na ulicu ostatke porodičnog bidermajera, dijele i pregrađuju prostor, unose sećije i ponjave i mijenjaju povijest, koja ionako, protivno vjerovanjima, nije za sva vremena utvrđena.

Joja Barun je nekoliko godina u Slavoniji, gdje sreće ženu, ne znamo joj ime, s kojom će provesti ostatak života, i koja će mu naroditi petero djece. Nikad se nisu vjenčali, možda zato što je Katica još bila živa. Ili je drugi razlog. Možda Joja Barun, premda u očaju stvara novi život i u tom novom životu brojnu djecu, još uvijek gaji vjeru da će Maja biti živa pronađena. Možda je stvorio priču iz koje će ona jednom izaći.

Sele se u Zagreb, gdje Joja sve do mirovine radi u Gradskom podrumu. To je onaj krupni, crni muškarac, ljubičast u licu, koji stoji u uglu sale, i nikad se ne smije.

Biva u životu što ne biva u priči, tako da je i Joju, kao i starog Štelera, pogodio moždani udar. Eno ga, slabo pokretan leži u sobi Doma za stare i nemoćne Medveščak, zamotan u pelene i uglavnom nijem. Juni je 1992, i on po cijele dane, s daljinskim upravljačem u ruci, gleda televiziju. Iščekuje vijesti, prevrće programe, traži slike iz opkoljenog grada. Smiješi se i grokće od nijemog zadovoljstva, dok gleda poznate ulice i zgrade, kako se ruše i izobličuju, dok očajni i uplakani ljudi bježe naokolo. Granate mu pred očima rastvaraju grad, kao dvorac zazidanih vrata i prozora, iz kojega će, Joji se tako čini, svakoga trenutka izaći, njegova djevojčica.

Oko njega mu kćeri i sinovi. I njima je teško.

Kada se od Barande krene dalje ka Pančevu kroz pusti Banat gde na hobitskim brežuljcima raste neko patuljasto drveće, i gde tiho teku Tisa i Tamiš, stiže se do mesta Jabuka. U tom seocetu ispred dragstora nailazim na neobrijanog čoveka u starom vojničkom džemperu koji sam protiv sebe igra šah, u licu crvenog kao taman dozrela jabuka obasjana sunčevim zrakama. Izvinim se što ga prekidam u partiji, te ga upitam koji je put za Pančevo. On diže pogled sa šahovske table i govori mi sledeće… “Na Kosovu i Metohiji, kao zapovednik svoje čete, baš tamo negde u blizini Drenice gde je stolovao Adem Jašari, neprijatelju sam preko megafona dreknuo: Želim vam srećan prolazak kroz minsko polje uz pesmu ‘Učini bar jedan pogrešan korak.’ Zamrznut ovim njegovim rečima gledao sam kako kraljicom igra naredni potez i daje šah-mat protivniku, onom drugom sebi. Do Pančeva sam merio svaki svoj korak, a evo i sada dok ovo pišem njegova sena me u stopu prati. 

SIMO MATAVULJ – PRIPOVIJETKE, BILJEŠKE JEDNOG PISCA

„Te godine, ili godinu docnije, izišao je čuveni roman Dodeov: ‘Tartaren od Taraskona‘ u kome je Duka obesmrćen pod imenom: Princ Grgur od Crne Gore, ( prince Grégory de Monténégro). Doista je slavni francuski pisac znao nješto iz života crnogorskog pustolova, ili se, može biti, s njim njegdje našao i poznao ga pod gornjim imenom. Tek prikazuje nam Duku u Alžiru, u času kad ga njeki oficir proglašuje kao varalicu u kartanju, u času kad se nesrećni Tartaren sprijatelji s njim, dokle ga Duka ne opljačka i ostavi sama usred pustinje. Najposlije Tartaren se domišlja da je taj Grgur od Crne Gore odležao njekoliko mjeseca tamnice za varanje, i to baš u Taraskonu! (…) Dode dade tome djelu moto: ‘U Francuskoj svak je pomalo Tartaren‘. Jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na okrajku strane gdje je govor o Grguru, napisa: ‚U Crnoj Gori svak je pomalo princ Grgur!“

 Simo Matavulj, „Bilješke jednog pisca“

Desi se, u ranu jesen 1968. godine, da sam se bio upisao istovremeno u prijedorsku Gimnaziju i u Narodnu biblioteku, gdje sam odmah podigao na čitanje roman Alfonsa Dodea, „Tartaren Taraskonac“. A razlog s kojeg sam to učinio bio je jednostavan, u kostajničkoj Narodnoj biblioteci kao učenik osmog razreda osnovne škole pročitao sam autobiografiju Sime Matavulja od naslovom „Bilješke jedog pisca“ i zapamtio upravo mjesto gdje se spominje gore navedeni Duka od Crne Gore kao ličnost Dodeovog slavnog romana. Moram odmah reći da sam tada zavolio Matavulja kao pisca, nalazeći u njegovog autobiografiji dijelove meni veoma bliske. Ali, da završim sa posuđenom knjigom moja je imala svoju sudbinu. Poslije nekog vremena otputio sam se s majkom u Pančevo, da tamo pohađam gimnaziju. Kako je sve tada urađeno na brzinu, pokupio sam sa svojim školskim knjigama i „Tartarena Taraskonca“. Život je htio da sam tu knjigu vratio biblioteci mnogo godina poslije. Do tada ona je bila uz „Bilješke jednog pisca“ neki čudan dvojac. Kasnije će im se pridružiti i više zbirki Matevuljevih priča, ali ovaj dvojac ostaje na posebnom mjestu u mojem knjigoljubačkom spisku.

Meni danas, a vjerovatno i drugima, Matavuljev je zemljak, sada više literarna tvorevina nego stvarni čovjek, razapet kao Hristos na svom kamenu, kao Sizif uvijek u bezuspješnom pokušaju da konačno teret sprti s leđa i ostavi na vrhu i da se više ne vraća u podnožje. Tu nema mjesta za heroiku, sve se svelo na golu riječ čije je jedino oružje zajedljivost. Tom zajedljivošću često se klizi po površini, stoga je Matavulj napušta, daje lirske pasaže, realističke gnomske trenutke kada progovara talog istorije i nalog samog Savaota. Odatle naša vjernost Matavulju i potreba za njim, da se osvježimo u tom jezičkom vrelu što je danas krajnje osiromašeno prešlo u mrtvaju o koju se spore zavađena plemena koja su zaboravila svoju književnu baštinu. 

Čitam stare pisce, realiste, s godinama sve više. Kao da mi je taj posao bila kvarila mladost, umišljena da su to prošla, današnjem svijetu i njegovom životu nepotrebna vremena. Mladost je takva, raskolnička, starost konzervativna –   pa te stignu jednako i Tolstoj i Matavulj, Gončarov i Ćipiko, Gogolj i Sterija. Bogu hvala što je tako! Vidimo kolika je njihova mudrost i koliko strpljenje, znali su da ćemo doći, zato su nas čekali. Takva je sudbina pisaca iz lektire koji nam dođu u ruke prije vremena. Tako je i Matavulj prvo zavolio francuske moderne pisce, poput Mopasana, potom klasike. Tu su svakako i italijanski prozaisti. 

Ima, naravno, veza i vezica koje nisu od juče. Te porijeklo, prostor, jezik, precizne i moćne slike – nismo mi bili potpuno imuni na to, uprkos svom evropejstvu, modernizmu, školama i pokretima. Jer, recept može biti ovakav i onakav, ali materijal od kojega će sve to biti zamiješano i ispečeno, ili skuvano, opet je domaći, riječi i samo riječi, osjećaji i samo osjećaji, istorija i samo istorija. Ne očešeš li se ti o nju, očešaće se ona o tebe. A u jeziku si do grla, ma koliko se opirao toj magmi i sili koja te je cijelog oblijepila. Bilo da je to naizgled etnološka skica – neka je, da je nema ne bismo znali kako je izgledao svijet naših predaka, iz koga je izrastala drama njihovog života i obratno. Opis, tvrd kao kamen u koji udariš glavom samo jednom, glava puca od te moći – nema te više. Šta je to taj kamen, ta stijena u našeg Matavulja?   

Teško je, na primjer, naći i savremenog srpskog pisca, o starijim da ne govorim, koji s toliko otvorenosti daje neke mane svoje pravoslavne braće, kao što čini Matavulj. Tako, u priči „Kišovite noći“, čitamo: 

„Baba Jejina, starija od brata deset godina, udovica bez djece, sitna, sva čvorasta, isticaše se vjerskim pravoslavljačkim fanatizmom, koji se ne izražavaše toliko u vršenju obreda, koliko u neutoljivoj mržnji na katolike. To je bila prava bolest ograničene a i obazrive babe, koja je mogla samo grditi. Ona je više mrzila Tonija Fabrija zbog njegove vjere, nego zbog njegova razvratnog života; ona bi, doista, radije zadavila Ivanu, nego što bi pristala da se uda za `Latinina`. Dok je bratanična stojala na vratima i maštala ko zna o čemu, dotle je tetka prala sudove i grdila: Potop, dabogda! Potonuo im, dabogda, i mali Božić i njihova Tri kralja i njihov sveti otac papa i sve njihove fandonije! Ah, nijedna vjero, da mi je doživjeti da te Rusi unište! Hoće, akobogda!… Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot! Udri po mozgu poganiju!…“  

Matavulj je sav u jeziku. To jeste i nije samo jedan jezik. To su govori, koji će  sami najvjerodostojnije portretisati ličnosti svojih priča, s koliko samo varijacija, od neobrazovanog težačkog jezika, jadranskog primorja, do gradskog govora, kao što će i jezik beogradski, govor življa koji se tu skupio iz Šumadije, ali i iz prijeka, oblikovati karaktere i dati atmosferu priče, ma kako pisac pomišljao na čvršće oblikovanje njene strukture, ili ono što se maglovito naziva struktura. Jer, te priče piše isti čovjek, skoro istovremeno. Odakle onda tolika razlika? Otuda što ih ipak ne piše isti čovjek, ali se pišu istovremeno. Pišu ih dva čovjeka, jedan kojim gospodari jezik primorski, od Dalmacije do Boke Kotorske i Cetinja, i drugi, kojim gospodari jezik beogradski. Ali, jezik sa sobom nosi život, nosi moral, nosi patnju, glupost i ponešto razuma. 

U jednoj od meni najdražih Matavuljevih priča, „Amin“, čistoj, preciznoj, stoji i ova molba kaluđera: „Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli! (…)

Kad sjedimo što da ne pjevamo,

  I milom se bogu pomolimo! (…)

„O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera…“ 

Mnogima će se Matavuljeve priče učiniti suviše tamne, mučne, željne onog ružnog, senzacionalističkog, kako u svom izvrsnom eseju, tu i tamo kao primjedbe, piše Kašanin. Ali, već i on odmah odustaje od takve generalne ocjene, osjećajući koliko u tim likovima vibrira život. Šta čini priča „Amin“? Ona zaokružuje poredak, uspostavlja moralni zakon koji je i zalog opstanka. Nešto mora da upravlja tim svijetom, da ga koči, ograničava, doziva pameti. Pisac stvari vidi poput velikog Svetvorca. Njegov je kaluđer kao jevrejski Mojsije, zato se njegovo prokletstvo doživljava kao glas koji ne trpi pogovora: 

“Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!… Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!… djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!… Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?… Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!… Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!… Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!… Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne, nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!… Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!… Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!…”

– Amin! Amin! Amin! – vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu…

– Sad idite u miru božjem! – završi kaluđer… – Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio!“

Majstor opservacije, Matavulj je kao rijetko koji pisac poznavao u sitnice, gotovo u dušu, sve naše krajeve i uočio njihove posebnosti. Imao je gotovo fotografsko pamćenje, učio je jezike lako i brzo, a mnoge stvari intuitivno prihvatao. To mu je koristilo u pisanju više od fantazije, s čijeg mu nedostatka prigovaraju, jer su naše međusobne razlike tolike da bi trebalo zaista mnogo fantazije da se izmisle kada ne bi postojale. Nije Matavulj lišen fantazije, ali on je sputava u mjeri koju daje svome pripovijedanju. I svojim pripovjedačima, koje ograničava da ne odu u svijet vještaca i čudesa. Ima i u njega bajanja i vračanja, mada ne u uspjelijim pričama. Tu je on uočavao i podvlačio razliku. Potekavši iz kraja gdje „kad ljudske nepodopštine prevrše mjeru, njeke starinske ikone po crkvama znoje se i progovaraju“. Matavulj će napisati: „U manastiru ostadoh četiri godine. Uglavnom, rastao sam pust, snažio se tjelesno i divljao duševno.“ 

U „Bilješkama jednog pisca“, u mojoj lektiri, veoma značajnoj plavoj knjizi SKZ-a,  objavljenoj 1939. godine, koju sam na početku ovog teksta spomenuo, pratimo Matavuljevo sazrijevanje i odrastanje, gotovo po metodu istorije novijeg vremena u pedeset lekcija. Nažalost, pisac je prerano preminuo i nije uspio da završi svoje „bilješke“, koje će objaviti kasnije Marko Car, ali i ovo što je ispisao za mene je zlata vrijedno. Jednako o tom vremenu, u istorijskom smislu, kao proširivanje stvarnog znanja o događajima o kojima je obično suđeno kroz propagandu i predrasude. Na primjer, oko Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, protiv Turaka: „Poslije njekoliko mjeseca, međunarodna flota raziđe se, praćena iskrenim žaljenjem Novljana. Stari grad odmah pade u mrtvilo i čamu, kao nikad do tada, jer se Hercegovina zatvori slobodnom saobraćaju, kakav bješe pod Turskom. Onda tek osjetismo svu suprotnost između skorašnje prošlosti i novoga reda! Iz Hercegovine počeše dopirati glasovi o ogorčenosti naroda, onda se tek poče priznavati da nijesu tobožnja turska nasilja izazvala ustanak, nego lakoumno drznovenje pojedinaca; onda počeše padati sa visokih postolja znatni naši prvaci, u čijim je rukama bila sudbina našega naroda; onda se poče glasnije vrčati na one koji su se tijeh mutnijeg vremena bilo kao članovi odbora, bilo sa drugih kakvih špekulacija, znatno obogatili, ili dobili dobra mjesta u državnijem službama. Sve te prilike mogu u njekoliko objasniti zašto između mojih pedeset i njekoliko pripovijedaka ima jedna jedina sa patriotskom tendencijom, i tu jedinu koju su nadahnuli ondašnji događaji, ali sa uvjerenjem da nam je prosvjeta jedino novo oružje, koje nas može spasti u ratovanju za opstanak. Tijem sam imenom (Novo oružje) i nazvao tu priču.“ 

Kada sa amaterskom družinom, sastavljenom sve od uglednih ljudi oko kneza, Nikole odigra dramu gospodara Crne Gore „Balkanska Carica“, bio je to veliki uspjeh koga će se Matavulj sjećati do kraja života, ističući pored samog teksta njegovu jezičku posebnost. Pored ostalog on piše: „Svakako, osim napomenutih prilika, mnogo je prinosio takom uspjehu i crnogorski dijalekat; samo Crnogorci i oni koji su među njima duže živjeli, mogu, potpuno razumjeti ‘so‘ i tančine crnogorskih izreka, koje su gotovo nerazumljive ostalim Srbima, a već u prijevodima postaju ‚mrtvo slovo‘. Kako je istina da svako umjetničko-književno djelo, u prijevodu, mnogo gubi od bitnih odlika, tako je istina, da prevedena ‘Balkanska Carica‘ dvostruko gubi.“ 

Sa mnom je bilo tako da sam u više navrata bio jezički manjinac u sredini gdje  bih se obreo uglavnom radi školovanja ili naprosto promjene mjesta boravka. Prvo u osnovnoj školi, kada sam prva četiri razreda pohađao u Zagrebu, i za sve bio Bosanac  što je bilo prilično pogrdno određenje. Ali meni je koristilo jer sam naučio hrvatski, ili tačnije, zagrebački govor, a zahvaljujući ujni i kajkavski govor, što će mi u gimnaziji koristiti za razumijevanje „Balada Petrice Kermpuha“. Zatim sam se vratio u Kostajnicu, u maternji jezik, sve do odlaska u Pančevo, u specifičnu banatsku ekavsku sredinu u kojoj je bilo toliko manjina da sam postao samo jedan od njih, ali opet Bosanac koji je izdržao tri godine da ne bude ekavac, da bi se u četvrtom razredu gimnazije naprosto predao i postao i sam ekavac. Kao takav bio sam u Sarajevu na fakultetu jedan od onih koji je opet bio manjinac, mada je tu bilo više razumijevanja zahvaljujući piscima koji su pisali ijekavski, a neki tako i govorili, recimo Izet Sarajlić. Ipak, poslije dvije ekavske knjige, vratio sam se maternjoj ijekavici i takav ostao do danas. Ali moja leksika je šira od jezičkih normi i standarda koji se sve više sužavaju umjesto da se šire, da jezik postaje bogatiji on je sve siromašniji zahvaljujući njegovim nacionalnim higijeničarima. Sve sam to vidio i duboko proživljavao i kod Matavulja, naročito u  prebogatim „Bilješkama jednog pisca“. Tako on piše: 

„Pošljednje tri godine moga bavljenja u Novom najviše sam napredovao u znanju srpskoga jezika. Kazao sam u početku da sam rođen u mjestu gdje vlada zapadni govor, u kome kipte sami talijanizmi; ispričao sam kako sam, u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilja sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi; učili smo `slovnicu` koja je bila razumljiva taman kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda u onijem prvijem mojim književnim radovima, štampanijem u „Narodnom Listu“ od godine 1873. do 1876. Za tijem se pojavi Ljubiša koji je imao velik uticaj na mene, kao i na sav ondašnji naraštaj. Njegov kićevni slog i izbor neobičnijeh riječi, njegovo navijanje `na narodsku` i upotreba vulgarnijeg izraza postadoše neosporni ugledi stila i jezika. (…) U Novom počeh čitati Sveto Pismo u prijevodu Daničićevu i Vukovu, i tek tada razumjeh da se pravi književni naš jezik, kao takav, nigdje ne govori, nego da je sastavljen od onoga što je najbolje u svijema krajevima, od riječi koje su općenitije i koje su bliže starome jeziku.“

Kao malo kojem piscu, život je Matavulju podario raznovrsna iskustva koja će on iskoristiti u svojoj literaturi. Od priče do priče, može da se prati širenje tog prostora, u čemu radoznalost igra često presudnu ulogu. Samo će Andrić uspjeti da se širinom interesovanja i raznolikošću pripovjednih motiva približi Matavuljevom svijetu. Ta radoznalost meni je uvijek bila najveći izazov, bilo kao forma, bilo kao konačan rezultat do koga se ne može doći bez prethodnog iskustva. A iskustva kao iskustva (ovdje je množina namjerna, ma koliko je puristi osuđivali), piscu znače onoliko koliko ih on iskoristi u svom djelu. To je tajanstveni odnos stvarnosti i imaginacije, znanja i intuicije. Zato su nam značajni stalni razgovori s precima. 

Još uvijek, od Matavulja ima se šta primiti, stvaralački i ljudski.