Imaginarni prijatelj/81

Jedna od nezaboravnijih, ali i najšašavijih, priča iz grčke mitologije je ona o Zeusovoj glavobolji. Naime, jednoga dana vrhovnog je boga tako zaboljela glava, i danima nije prestajala, da je nesretnik mislio izludjeti. Ako je bog, zašto onda nije učinio da ga glava prestane boljeti? Pitanje je tipično za monoteiste sa slabom imaginacijom. Bog je, naime, u stanju da otkloni svaku glavobolju ovoga svijeta, ali ne i svoju. Zato što je i ta glavobolja sam bog, koji je vječan, neuništiv i samostvoren. (Iako ovo zadnje kod grčkih bogova baš i nije tako.)

Ali srećom, tu se u blizini, usred njegove strašne migrene, našao Prometej. Rekao mu je da ga može izliječiti, a Zeus što će, nego pristane na sve. Prometej na to ugrabi neku stjenčugu, i poče vrhovnog boga njome udarati po glavi. Nakon što ga je dobro izudarao, iz glave mu iskoči Atena. Kći njegova, boginja civilizacije i mudrosti, rođena je, dakle, iz teške glavobolje. A Prometej je, mučenik, zaslužan za njezino rođenje. 

Ili druga priča, jednom su se tako Prometej i brat mu Epimetej, dokoni kakvi su već bili, šunjali po grčkome svijetu, dangubili i na kraju se izgubili. Bješe to u pokrajini Bitiji. I onda su od duga vremena počeli praviti figurice od blata. Ateni se svidješe te figurice, pomisli šteta da se bace, pa u svaku figuricu udahnu život. Tako nasta čovjek. 

Prometej se igrao vatrom. Bio je dobar prema nemoćnima, dakle prema ljudima, a zajedljiv i neugodan prema moćnima, a naročito prema prvom među njima. O tome kakve je sve spačke radio Zeusu moglo bi se do sutra pripovijedati, ali sudbinu mu je odredilo to što je od bogova ukrao vatru i darivao vatrom ljude. Tu se Zeus opet sudario s vlastitim ograničenjima: nije više mogao ljudima oduzeti ono što im je Prometej dao. I onda je odlučio kazniti i njega i cjelokupni ljudski rod. 

Dao je da ga okuju tamo negdje na Kavkazu, i da mu orao Eton svakodnevno kljuca jetru. (U novobalkanskoj izvedbi legende bilo bi: da ga jebe u zdrav mozak.) Kako je i on bog, i besmrtnik, jetra mu se svakodnevno obnavljala. A kako je Zeus kaznio ljude? Tako što im je stvorio ženu. Ona je, pretpostavljate već, bila do zla boga znatiželjna, te je svojom znatiželjom izazvala razne belaje s kojima i danas imamo posla, od starosti i bolesti, do gladi i pohlepe. 

Od daljeg izdržavanja trideset tisuća godina kazne, Prometeja je oslobodio sin njegov Heraklo, tako što je odvalio stijenu za koju je bio prikovan, a usput je ubio i orla. Poslije je Prometej pušten nazad na Olimp, gdje prebiva među bogovima, ali na plećima, poput Obeliksa, nosi onu svoju stjenčugu.

Zanimljiv je način na koji se ljudi identificiraju s Prometejom. Iako je on bog, pa bi za njega trebala važiti božanska pravila, iako se ljudi obično ne uspoređuju s bogovima, kad god postrada neki značajan muž, u pokušaju da ljudima otkrije neku veliku tajnu ili znanje, nađu se oni koji će ga usporediti s Prometejom. U svim velikim revolucionarima današnjeg doba ogleda se Prometejev lik. Na onoj fotografiji iz prosekture, gdje ubojice okružuju mrtvog Che Guevaru, mi zapravo vidimo izmučenog Prometeja. Darujući ljudima vatru, on im je darovao blagostanje, ali i znanje o vlastitom uništenju. A ljudi kakvi su, kad god dobiju priliku, umjesto da uživaju, gledaju kako bi pali u vatru. 

Prema nekim procjenama, kroz Hanoi juri desetak milijuna motora svaki dan. Na motorima prevoze se jaja, kade, svatovi, piramide, šarani, rani radovi, cijele svinje, sitna djeca u vožnji spavaju, jedu, povraćaju, pišu domaći.

U glavnom gradu Vijetnama nema golubova. Na slici vidimo da golubove ne vidimo ni na trgu Vladimira Iljiča Lenjina.

Pudl je omiljeni pas u Vijetnamu. Poslužuje se hladan.

Tipični vijetnamski televizor izrazito je pjevačkog karaktera. Između dvije novele o zabranjenoj ljubavi, bude i sporta, košarke. Zamislite, pored svih čuda na planetu svijetu, vijetnamsku košarku.

Šuta, kablovi i zelen uvijek su u jednom čvoru, nema vremena za dva ni prostora za nijedan. Nindže iz vijetnamske elektroprivrede koji to održavaju.

U Vijetnamu puši se dobra alpina i herbalne će ljudske mase tu svakako naći mjesto za sebe. Dolazi iz finih kanadskih farmacija i američkih federalnih rezervi, i košta kao mišje mlijeko. Općenito, sve bijelog čovjeka u Vijetnamu mnogo košta, što je razumna i prihvatljiva carina za sumu teologije, govno renesanse, Cortesove zube zlatne, rasizam klavira, belgijski Kongo, IG Farben, Dow Chemical, i tako dalje.

Etnografski muzej ima u sebi cijelo jedno vijetnamsko selo. Na slici je pletena društvena prostorija, čudo bez eksera.

Panoramski kotač izaziva u meni isto što i napuštene benzinske postaje u Ballardu: orleansku vjeru, elegantnu melankoliju, nešto nedostižno. Još i suton.

Tigrovu mast, koja po Marxu pomaže kod skoro svih tegoba, vidio sam posljednji put kad i kravlje mlijeko u plastičnoj vrećici.

Bez komentara.

1

.

Također

Dnevnik jednog penzionera/96

Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea “Otok od živog srebra”

Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu “Otok od živog srebra” poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova Mustafe Baljea je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam svojim tonalitetima pokazuje pjesnika u punom sjaju, sazrelog i modernog, koji ne leti da pronađe pjesmu – njega pjesma, naprosto, nalazi i opsijeda sve dok je iz svog pera ne istoči na hartiju.

To je Mustafa Balje, bošnjački pjesnik sa Kosova!

Ako bi htjeli u najkraćem saopštiti šta je to poezija – najprecizniji odgovor bi mogao biti:

Poezija je jezik! A jezik, ako je jezik – poezija!

A da je poezija jezik uvjerava nas Mustafa Balje svojom poemom razbijenom u poetske cjeline koje se vežu istančanim svilenim nitima i tvore jednu poetsku odu, odu pjesniku i pjesništvu s jasno izraženom strukturom, uz razgranatu metaforiku i simbole koji su putokazi u poeziji i životu.

Još u prvom dijelu poeme, označene početnim brojem 1, Balje upozorava da se nalazimo u destruktivnom sistemu vrijednosti i vremenu koje opasno prijeti da se uruši samo u sebe:

“Iluzionista mi je poklonio trik
koji sam samo jednom izveo bez prisustva roditelja.
Sabio sam cijelu biblioteku od dvanaest kvadrata u pravouganik veličine šibice.“

Zašto se ovdje priziva “Iluzionista”, trik, pravougaonik i šibica? Apsolutno je vidljiv životni pejsaš u kojemu obituje pjesnik i oni sa kojima se on svakodnevno dodiruje; intezivno trenje među ljudima u suludom vremenu u kojem se, vrlo često, može opstati jedino pomoću trika; zahvaljući triku lirski subjekat cijelu svoju biblioteku sabija u pravougaonik veličine šibice. Fosfor koji dalje odzvanja kroz retke ovih stihova je simbolička i opominjuća tvar gdje samo s jednim kresivom možemo izazvati kataklizmu čovječanstava. I tu je pjesnički nerv da osjeti, opomene i, ako je ikako moguće, zaustavi.

Izokrenutost i izopačenost svijeta pjesniku Mustafi Baljeu služi kao oranica u kojoj on, zahvaljujući svom vještom i bogatom pjesničkom jeziku, traži nadu u crnu zemlju zatrvenu.

Poput svetionika koji pokazuje pravac, Balje se istura kao mitska pjesnička figura koja opominje, ali i daje nadu, nadu da ćemo ostati i opstati.

“Ako je sve od ništavila nastalo,
možda nam se pruži prilika
za još jedan krug oko svijeta.
Samo kako,
kada smo svicima
oteli fenjere!?“

Otimanje svicima fenjere zapravo upozorava da smo svojevoljno, a kako drugačije, zapali u tamu ništavila, te se poziva metafora kao ogledalo da se u ponoj bitnoći raspozna pjenikov naum.

Ovo je slojevita poezija iznikla iz budnog sanjarenja pjesnika koji je razumio da je tu, Bogom dan, da svjedoči i upozorava.

Mustafa Balje je do srži originalan pjesnik i teško je naći neko pjesničko ime na koje bi mogli da oslonimo njegov pjesnički izraz. U njegovoj poeziji imamo preplitanje realnog i irealnog, maštanja, snova, stvarnosti… da bi se sve to na koncu zbilo u onaj pravougaonik veličine šibice; predstavlja to esenciju pjesnikovog kazivanja.

Valja se ovdje prisjetiti stihova kojima je Baudelaire izrazio skučenost svijeta:

“Svijet, jednoličan i malen, danas, jučer, sutra, uvijek…”

Pomno čitajući stihove pjesama Mustafe Baljea, često se damo u ramišljanje: da li je ovaj svijet stvoren za čovjeka ili za uhode, ili opet za nekoga kome su čula otupjela do te mjere da ga ne dotiču one zemaljske, ili ti one nebeske munje.

Balje nam ono nevidljivo često pretvara u vidljivo, i to je izrazita snaga njegovog lirskog naboja.

Pjeme nisu lišene ironije, sarkazma, konverzacijskog tona u smislu prirodnog i neprirodnog, opuštenosti… I sva ta polifonija pjevanja učvršćuju konstrukciju pjesme i čine je prijemčivoj za one ljubitelje dobrog stiha sa izoštrenim sluhom i punim pjesničkim senzibilitetom.

Modernost Baljeovog stiha potvrđuje i naredno pjevanje, mada vječite rasprave pro et contra (za i protiv) modernizma nisu, niti mogu biti ikada do kraja izbalansirane.

“Nit’ partenon, nit’ ušće.
Zarobljenog uma,
nad nepomičnim truplima
očekujem rađanje sunca.
Čujem otkucaj
toplog srca i smrznutih kostiju
iz kojih niču cvijetovi zla.“

A da živimo u svijetu zločestih, u svijetu gdje je obilje onih kojima ništa nije sveto, govore i ovi stihovi:

“Kopanje po meni je
još jedan u nizu jalovih poslova. 

Bezuspješno traže mog dvojnika,
dok zabavljam rijeke u toku…”

Kako znalački i nervom istinskog pjesnika izvajan stih: “Dok zabavljam rijeke u toku.” Eto kako se borimo protivu ništavila; podignute glave otisnuti se stvarno ili kroz svoje meditativno stanje do rijeka kojima se pjeva i na čijim obalama možemo do mile volje uživati u pjesmi njihovih brzaka. Ova pjesnička interakcija: rijeke – pjesnik – pjesma – voda i nevidljivi fluidi koji odvode iz skučenosti i svijeta ogoljenog do same kosti i zatrovanog pizmom, napajamo svoje bilo i rastemo kroz pjesničke preobrazbe do mjesta koje nam je predodređeno u kosmosu.

Bojeći se prenagljenih i prenaglašenih interpretativnih impulsa, ostavljam publici i pozivam široku čitalačku javnost da se, čitajući i one stihove koji ovdje nisu navedeni, i sami uvjere u punokrvnost pjesničkog izraza Mustafe Baljea.

Dok prelazimo preko Pila, on velikim, ja malim koracima, zaustavlja nas, njega u krupnom koračanju, mene u trčkaranju ne bih li ga stigao, ovakav prizor: 

Velika bijela kuća, sva u kamenoj čipki, koju su ruke strašnoga boga vezle jedne cijele zime, i negdje na sredini kuće, uz lupu i viku, muškarci u trlišima udaraju čekićima i sjekirama, jedan drugom upadaju u psovku, izbijaju truli drveni prozor.

Gledamo ih, Nano ne zna kako ih gledam ja, kao što ni ja, s navršene tri, ne znam kako ih gleda on.

I nestalo bi do danas toga da tiho ne izgovaram:

– Kuću bole ljudi!

Tu rečenicu on donosi na Bunićevu poljanu. Znate li što je rekao? Ne znamo, kako bismo znali. On im tad ispriča priču, ja se u sramu skrivam ispod stola, i izgovori rečenicu, koju ponavljaju dok god su živi, da bi se, pedeset godina kasnije, ponovo vratila meni.

Kuću bole ljudi.

Ugore lako,
ali sada, kako nazad?
Mačka na grani. 

Mačak na pragu.
“Pis”, goni ga deda.
Deda na pragu. 

U izlogu čeka,
svakim danom veće.
Persijsko mače.  

Mačak Tomče
lovi ih po parketu.
Moje papuče. 

Mjauče na pragu
Pokisao i ljut:
– Otkud bre ova kiša?! 

U letnjoj bašti
Sedi čovek i žvače.
Mačka čeka. 

Mačka na krovu
i dva žuta mačora
– ljubavni problem! 

U drugoj polovici srpnja, napokon, nalaz je stigao: „Lezija ostavlja utisak da se radi o iritiranoj seboroičnoj keratozi. Lezija je odstranjena u cijelosti.“ Dermatologinja Seana Bejtula mu, međutim, predlaže da joj dođe na novu kontrolu i u studenom. Je li to znači da nešto ipak nije u redu? – isto je pitanje nastavilo mučiti oboje.

– Neću na kontrolu – govori Ljiljani – nije melanom. To je potvrdio i nalaz.

– Ali, nije pametno ne poslušati doktoricu s tako velikim iskustvom.

– Jest. Neću. Novi strah mi ne treba. Izašao sam iz njega. Izliječen sam, idemo naprijed. Neću nazad. I ti bi trebala sa mnom. Naprijed. Samo naprijed.

I u drugoj polovici srpnja, u cijelom kolovozu i rujnu, on je bio posvećen Ljiljaninom punom oporavku, uz to, sve češće, nastavio je krasti vrijeme i za novo čitanje dnevnika u kojemu je provjeravao i svoju i njezinu humanost u najdramatičnijim godinama njihovih života. 

Koncem kolovoza odvaja se od računala i vraća joj se u veliku sobu u kojoj sjedi na kauču i ispunjava križaljku. 

– Čudo si se sjetio ovamo doći – obradovana njegovim neočekivanim ulaskom u veliku sobu, odmah prekida ispunjavanje križaljke. – U ratu se od mene nisi odvajao, sad nas i u bolesti razdvaja taj tvoj vražji kompjuter. Lijepo doba kad ga nisi imao. Nikad me ta sprava neće odvojiti od tebe kao što je tebe od mene. Mene ona uopće ne zanima. U ovoj sam sobi, malo-malo pa sama, s ovom križaljkom, kad nisam s njom, molim se Bogu, a ti u svojoj radnoj stalno ispred te vražje sprave…

– Moja velika vjernica, odgajale je časne sestre.

– I moja dobra baka i mama. A molim se i za tebe, uvijek.

On se na to i ne osvrće, govori joj kao da nije ništa ni rekla:

– E, jadan sam ti ja, nitko moje muke ne razumije. A ja se i dalje nečim zanosim… Opet nešto pišem, hoću nešto više od ove naše jadne svagdašnjice… Eto, prošle godine objavio sam roman pisan gotovo punih devet godina, a samo jedna novinska kritika… Neki dan poslao mailom Filipu Davidu poruku da konačno zatvaram radnju, fra Markov tekst me natjera i na ovu novu muku… Da u dnevniku provjerim jesam li u ratu griješio prema svojim prijateljima, da zapišem nešto i o tome.

– Ako je tako, onda odustani od te muke odmah! Na vrijeme je to najpametnije obaviti.

– Sad je kasno. Ušao otrov u krv. Nema odustajanja od pisanja. Ušao otrov u krv davno. Zaraza.

– Zašto na takvu provjeru i dalje trošiti vrijeme… uzalud. Svaku zarazu treba liječiti odmah.

– To i činim, ženo. I zapamti: Ne može se biti dobar pisac bez dobrih prijatelja. Samo djelo nije uvijek toliko ni važno. I prosječno može biti veliko ako imaš dobre prijatelje. Ako nisi sam.

– Opet ti o prijateljima. I opet ti o samoći.

– Bez prijatelja je svaki čovjek sam. Osuđen na samoću. I najmoćniji pisac bez provjerenih prijatelja potpuno je sam. Nikakav, prosječan. Samo prijatelji ga slave i uzdižu.

– Bez pažljivog muža, i svaka je supruga sama. Ovdje sam sama i dok bolujem. Ispunjavam ovu križaljku i tako se liječim. A vid na desnom oku odavno nemam. Žuta mrlja. Neizlječivo. Strahujem i za drugo oko, molim se Bogu kad god ga zamorim križaljkom, a ne smijem ga ni na križaljku  predugo trošiti. A ti tamo… o tome… – izgovorila je gotovo plačnim glasom.

– Je li te to opet boli?

Gledala ga je kao nekog stranca, nije ga uopće razumjela. 

– Što si to rekao, nisam te dobro čula.

– Je li te opet boli? 

– Boli. Boli i boli. Ali, pričaj. Malo glasnije. Znaš da su mi granate oštetile i sluh. Onaj naš memljivi podrum možda vid… Bit ću uskoro možda sasvim gluha ne samo i sasvim slijepa. 

– Blago meni. 

– Srce me boli što je sve spalo na tebe. Kupovina, plaćanje komunalija, čišćenje stana, kuhanje… Znam ja koliko te moja bolest ometa u tvom najprečem radu, čitanju i pisanju, znaš ti da ja o tvojoj najdražoj spravi u našem domu samo tek tako toročem… Sretna sam kad mi ovamo dođeš da mi  kažeš da si nešto novo napisao, da o tome i popričaš sa mnom…  Ne smeta meni tvoja najdraža sprava, ljuta sam na nju što mi uskraćuje priču… Pričom nekako najbolje od sebe tjeram bolove. A imam ih mnogo. Oslobodili smo se predratnog vremena u kojemu su nas svakodnevni poslovi više odvajali jedno od drugog nego što su nas spajali. Preživjeli smo rat, sad smo oboje umirovljenici, po cijeli dan jedno s drugim… Danas bismo možda mogli malo popričati i o onome što smo u predraću i ratu stalno preskakali i ostavljali za kasnije… Je li se slažeš?

– Nisam protiv… 

Pitao se hoće li moći i danas razgovor s njom nastaviti povišenim tonom, osjećao je umor, odustao je, nije za njega imao dovoljno snage. Osim toga, povišenim tonom ponizio bi i sebe i nju.

– A o čemu da pričamo iz tih razdoblja?

– O bilo čemu. O onome što još nismo jedno drugome nikada sasvim objasnili.

– U ovom trenutku ja se ničega sličnog a značajnog ne mogu uopće ni sjetiti.

– O, Bože, ni ja. A tako mi se danas priča. 

– Možemo zajedno šutjeti. I to dobro znamo. Kao i pričati.

– Hajdemo, onda, zajedno šutjeti. 

Bila je brzopleta, odmah se ispravila:

– Nemoj. Hajmo o onome za što u prijeratnoj žurbi nikad nismo imali dovoljno vremena. I kod tebe i kod mene bilo je na poslu toliko neugodnosti… Mnoge su ostale preskočene. Progutane. Nepravedno zaboravljene. 

– Uh, toga je stvarno bilo jako puno, ali što izdvojiti. Molim te, nemoj o tome danas. 

I zašutio je. Ganulo ga je njezino narušeno zdravlje: oči i sluh dobili u društvo i njezinu ranjenu ruku, desno rame… Baš je nesretna ta njegova žena. A nikad nije bila takva. Puna je nevolja, a pamti je više veselu, vrcavu, nego li tužnu i gorku. Pa i ciničnu. U tom pamćenju je, eto, pola stoljeća njihova braka, što sve nisu preživljavali, što sve nisu zajedno i pobjeđivali. Kada njezinim priključi i svoje nevolje, kakva ih to sudbina čeka? Udaljena od čitanja koje je, kao i njemu, od malih nogu bilo strast, uvijek s njom mora povišenim glasom, nekad i dernjavom. Tad se osjeća ružno, napušta svoju tihu narav, svu svoju mirnu prirodu ispod kože, ulijeće u neku nepoznatu, divlju, i njemu neprihvatljivu i gadljivu, a tek njoj… To je strašno.

Početkom rujna, u istoj sobi, neočekivano i neobjašnjivo, podsjetila ga je na jedno njegovo davno ratno pismo čije nastajanje, a potom i glasno čitanje, nije pratila ravnodušno:  

– U ovom svom jadnom stanju, sjetih se malo prije onog tvog pisma predsjedniku hrvatskoga PEN-a. Pisao si ga u ledenoj sobi, zebli su ti prsti, drhtala ti je desna ruka. Tako sada drhti moja od bola čim je pokrenem. Srce mi pucalo, bilo mi te tako žao… Pročitao si mi ga prije slanja po nekom Napretkovcu koji je u Zagreb često putovao Unproforovim avionom. 

– Nisam baš siguran po kome sam to pismo poslao u Zagreb…

– Rekao si mi poslije da si ga uvrstio i u taj svoj objavljeni dnevnik, ali da ti na njega nikad nije odgovorio. 

– To je istina: nikad mi na njega nije odgovorio tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a. Njegova velika sramota. 

– Možda mu ga nisi trebao ni pisati ni slati… Bilo je u njemu, brate, i previše kuknjave i nepotrebne drame. I prejakih sudova. Trpi, šuti, nekome se ne žali, to je moja deviza. Kukam samo tebi.

– Blago meni. Ništa u tom mome pismu nije bilo ni prejako ni nepotrebno. Zagrebačka arogancija i ignorancija Sarajeva i šutnja bile bi odgovor na njega i da je to pismo i bilo drukčije. Što je Zagreb preživio slično onome našem u Sarajevu, a i danas u njemu, kad spomeneš rat, svi kukaju kao da im je bilo najgore? Umažena gospoda. Zar je fašizam sručen na nevine civile Sarajeva i cijele BiH, na koji je upozoravalo to moje pismo, trebalo prešutjeti u hrvatskom PEN-u? Četništvo je probudilo i ustaštvo i baliluk. Zašto su ignorirali svoje zatočene članove u Sarajevu u njihovom najtežem razdoblju života? Čim je rat stao, napustio sam takav PEN. U ratu sam s nekoliko kolega već bio osnovao bosanski. 

Njihov razgovor opet se iznenada zaustavio. Malo kasnije uslijedio je njezin vrlo decidan sud o temi koju su već bili dotaknuli. 

– Ovo ću ti reći: ustaštvo je probudila i hrvatska migracija, njezini pojedinci koji ni dandanas ne priznaju svoj poraz. Kojima je nova vlast širom otvorila vrata samostalne hrvatske države. I bivši komunistički tvrdolinijaši, čiji su očevi bili ustaše, četnici i balije, u ratu presvučeni u novu odoru, i danas su u koru s pojedicnima te migracije.

– Nemoj tako oštro. Kao mačem. Istina je uvijek u sredini.

I, iz te teme odmah je uskočila u drugu: 

– U ratu si mi često govorio da ti nedostaju kolege s posla, posebno Ivan Lovrenović.

Iznenađen, sad se pitao hoće li joj reći da je ne čuje dobro kao što je i ona malo prije rekla njemu. Brzo je zaključio da nije zaslužila ničiju zajedljivot, pogotovo ne njegovu, da ne može poreći da mu je taj kolega s posla uistinu nedostajao kao nikad prije.    

– Nedostajali su mi svi urednici: Stevan Tontić, Mario Vukić, Jasmina Musabegović, Alija Isaković, Ljiljana Cikota, Mirza Filipović, Risto Trifković… Cijeli izdavački our Svjetlosti, ne samo Lovrenović. Direktor Gavrilo Grahovac, tehničko osoblje: Mustafa Ibrulj, Hilmo Hadžić, Ljubo Pilja, Muriz Redžić…

– Ali, najviše si spominjao Ivana.

– Jesam. Došao je u Svjetlost na mjesto glavnog urednika iz Veselina Masleše, velike izdavačke kuće, sa značajnim uredničkim iskustvom. Pisao je briljantne komentare o kulturnom životu i društvenim zbivanjima, u polemikama je bio superioran autor, znao je sve o izdavaštvu, imao je viziju kakvo bi ono moralo biti u Svjetlosti. Vrhunski intelektualac, vrijedan, odgovoran, pjesnik, romansijer…

– Ali, jednom sam od jednog tvog prijatelja čula da si za glavnog urednika Svjetlosti predlagan i ti, a to mi nikad  nisi niti spomenuo. Zašto si mi to prešutio?

– A od kojega si to mog prijatelja čula? Možda od nekog mog i Ivanovog neprijatelja? Imali smo ih obojica mnogo.

– Bože sačuvaj, taj momak, još dok sam s njim razgovarala o tebi, zaključila sam da ti je veliki prijatelj, nije on tvoj neprijatelj. Bio je kod mene u Muzeju, tražio u likovnom depou neke slike za novu knjigu Svjetlosti o Cazinskoj buni 1950. Vaš likovni urednik.  

– Mustafa Ibrulj. E, on mi je zaista bio dobar prijatelj. Umro je kao izbjeglica u posljednjoj godini rata, u talijanskom Avellinu. Vrlo mlad. Tragično. Je li to znaš?  A što mi to tada nisi odmah rekla? 

– Jesam. Istog dana, za ručkom. Rekao mi je da zna da si uz Ivana bio i ti kandidat. Pitao me zašto si odustao… 

– Nisam se na natječaj uopće ni javljao… Uz Ivana, ne znam tko još jest. Vjerojatno ih je bilo podosta. Tada su o meni i Ivanu kolale razne priče. Dva Hrvata na jednom tako važnom mjestu, za to vrijeme, što jest – jest,  previše je to, brate. Sve sam takve priče gurao ustranu, s njima vjerojatno i tu Mustafinu.

– Nešto mi kriješ? I tek sad mi spominješ Mustafinu smrt… Opet sve prepuštaš vremenu da zatrpa? Da me od svega neugodnog tako udaljiš, da sve prepustiš zaboravu. Jer zaborav sve guta. Sve briše i u najzdravijem mozgu. Nije li danas štogod, i mimo tvoje volje, nakon onog tvog moždanog udara, zauvijek izbrisano? Nestalo u zaboravu. Slobodno mi reci.

– Sve je u mojoj glavi danas u redu i nakon tog udara.

– Pa, što mi kriješ?

– Pa, što si to ti nakon toliko vremena toliko radoznala? Prošlo je od toga tvog susreta s Mustafom više od dvadeset godina. Od natječaja na kojem je izabran Ivan i mnogo više.

Stišala je svoju radoznalost, ali nije prestala tragati za istinom na koju ju je njezina nepogrješiva intuicija tjerala da ne odustaje od sumnje.

– Tek sad shvaćam da nešto nije čisto između tebe i Ivana. Da jest, ne bi on u ratu u onom bogoslovijskom kafiću okretao glavu od tebe. Ne bi te takvo njegovo ponašanje boljelo i danas.

Neko vrijeme je provjeravao ima li u njegovim sjećanjima išta što oporiče ono što joj je već tvrdio. 

– Između mene i Ivana sve je i danas čisto… Ivanovom dolasku u Svjetlost punim srcem sam se obradovao. Jer sam s njim u Svjetlosti osjećao značajnu dodatnu sigurnost. Čovjek ogromnog znanja o zemlji Bosni i njezinoj kulturnoj povijesti pod čijim je kišobranom neko metafizičko uvjerenje da ti ni rat ne može nanijeti veliko zlo. A tada se već nešto kuhalo i prijetilo, zveckalo se i oružjem, učestalim vježbama teritorijalne obrane. Istina, bilo je između mene i Ivana i nesporazuma, ali oprostio sam. Bilo je i izmišljenih priča onih koji su vjerojatno s njim sudjelovali na natječaju, kojima nije bilo po volji što smo nas dvojica zajedno.

Nije prihvaćala ni to njegovo objašnjenje, upitala ga je malo povišenim glasom: 

– Izbjegavaš mi odgovor, nešto mi sigurno skrivaš… O čemu, onda, da pričamo? Zašto si me, onda, onako panično izvještavao kad si mi se u ratu vraćao u stan iz bogoslovijskog kafića s da te u njemu Ivan nije ni pozdravljao. Drhtao si dok si mi to pričao.

– Jesam, ne poričem, jer me je to boljelo… Ali, sad te molim: Zaboravi! Uključio sam Ivana, konačno, u svoj veliki projekt, u ediciju, istina, jedva, ne kvari nam novi odnos.

S oklijevanjem je prihvatila njegovu molbu da napuste vrijeme koje je za nju i dalje bilo mutno, ali ne i bez naglaska da je ono za nju uistinu takvo.

 – Znači, nešto vrlo ružno kriješ od mene na gospodski način. Ti i jesi za mene oduvijek bio veliki gospodin… No, dobro, neću dalje čeprkati po nekoj tamo tvojoj zakopanoj tajni… A danas mi se baš nešto priča, muka mi kad šutim. Kad šutim, uvučem se u sebe, nešto me stisne, počnem plakati, tiho, da me nitko ne čuje. I ruka me tada mnogo jače boli. 

– Nemoj danas o Ivanu, o intrigama nekih naših neprijatelja s kojima je Mustafa otišao prerano u grob, ne saznavši da su bile konstrukcije i izmišljotine. Bole me još uvijek oni naši susreti u bogoslovijskom kafiću, to jest istina, ali možda su mi baš oni, u najgorem vremenu, slali posve krive signale pa sam ti se po povratku u stan, uvrijeđen, na to uvijek žalio. Previše sam se radovao Ivanovom dolasku u Svjetlost, možda sam bio preosjetljiv i na svaki njegov krivi pogled u tom kafiću.

Nastojao je da je uvjeri da je Ivan dobar čovjek, da nije prema njemu grešan, da joj prizna da on prema njemu možda i jest, ali je i od tog objašnjenja odustao. Htio je da je i upita zašto da se danas vraćaju priči u čijem je središtu još uvijek bila neka rana, živa, kojoj nije znao pravo ime, koja je i njemu i tom njegovom prijatelju i danas neobjašnjiva. I to je pitanje gurnuo ustranu, predložio joj je posve novu i drukčiju priču iz tog predratnog vremena, ne povratilo se.

– Imam mnogo vedriju priču u godini Ivanova dolaska u Svjetlost – rekao je Ljiljani. 

– Hoćeš li i nju samo otvoriti pa odmah preskočiti? – odgovorila mu je zajedljivo.

– U toj godini završio sam roman Topot divljih konja. Kako ga kao urednik domaće književnosti nisam mogao objaviti u biblioteci koju sam uređivao, morao sam potražiti izdavača izvan Sarajeva.  

– I to sam saznala tek kad je roman objavljen, moj veliki gospodine – izgovorila je s dozom gorčine. – Tko ti je to branio? I zašto mi to tek sada govoriš?

– Eeeh – duboko je ponovno uzdahnuo. – Zašto tek sada? Malo prije smo i o tome, a već si zaboravila… Pa, prije rata smo živjeli brže i zaboravljali brže. Sada kao umirovljenici oboje živimo sporije, a brže se i sve češće sjećamo zaboravljenog.

– Nije baš i sa mnom tako – opomenula ga je Ljiljana.

Ali, nije na tu njezinu opomenu uopće reagirao; nastavio je:

– Prije rata imali smo umor na poslu, razne druge obveze, ja i nastojanje da nešto napišem i svoje, da ne čitam samo tuđe rukopise… Da te ne opterećujem onim što nije bitno, da tvojim brigama i obvezama ne dodajem i svoje. Imala si i ti na svom radnom mjestu dosta nesporazuma, previše problema: sva dokumentarna građa ondašnjeg Muzeja revolucije prešla je preko tvojih ruku u arhivske knjige, u likovni depo, u kojima je dotad do tebe bilo previše praznih listova. Uzalud, opet im nisi valjala, svaki dan si u toj ustanovi doživljavala neugodnosti. Ponekad si mi s posla dolazila i uplakana. Da nisi imala mene, kome bi se požalila, s kim bi takve nepravde od sebe otjerala, razne stresove liječila… Što da ti dodajem i svoje teškoće na poslu? Napadali su me svi autori odbačenih rukopisa, jedan mi je prijetio i smrću… Onda, ako u toku dana drugome odmah ne ispričaš što ti se u njemu dogodilo, brzo i zaboraviš što si kome rekao, a što nisi. A danas smo nekako oboje opušteni, voljni za razgovor o svakojakim temama, i eto ti, zašto tek sada.

– Mnogo mi, brate, kasniš s tim dodavanjem davno prešućenog. Koliko toga ima još? 

– Mnogo. Ali, o svemu ću postepeno… Odmori…

Sišao je sa svoje stolice za odmor, zaustavljen pred vratima balkona brzo je svoj pogled vratio trosjedu na kojemu je bila ona s ozlijeđenom rukom u krilu. Rekao je:

– Tek sad ćeš saznati i nastavak ove moje vedrije priče…

– I nastavak? Pa, već sam umorna od te tvoje vedrine. Kakav nastavak, pobogu? – požurila je s pitanjem. – Prvo mi odgovori zašto nisi svoj novi roman mogao objaviti u svojoj izdavačkoj kući?

Opet joj je uskratio izravan odgovor.

– Ponudio sam ga Zagrebu, biblioteci HIT, uredniku Zlatku Crnkoviću u Znanju. Kao da i nisam. Urednik ga je jednostavno prešutio. Ne odustajem od Zagreba: šaljem ga Nakladnom zavodu Matice hrvatske koji je objavljivao knjige hrvatskih autora usprkos sudskoj zabrani djelovanja Matice hrvatske 1980. (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika s kojom je započelo hrvatsko proljeće prethodno je 1972. bila povod zabrane djelovanja Matice hrvatske, svih njezinih ogranaka, progona njezinih članova, vodstvo je osuđeno na tamnice, o tome smo jednom pričali dugo, dugo!) Nikada mi iz Nakladnog zavoda nitko nije odgovorio niti da je rukopis dobio niti da neće biti objavljen. Zainatim se: ponudit ću ga nekome u Srbiji. Ako neće Nakladni zavod zabranjene Matice hrvatske, hoće li Matica srpska? Zašto ne i Matica srpska? 

– Ah, to već znam, to si mi već jednom ispričao, odmah sam se sjetila… Bože, pa ti stvarno zaboravljaš.

– Kad sam ti to pričao?

– Kad je knjiga stigla iz Novog Sada i kad sam te upitala zašto je na ćirilici. Moja odluka, odgovorio si. Ćirilica je i hrvatsko pismo. Hoću iz inata. 

– Zar sam ti baš to rekao?

– Dobro se sjećam, baš si mi to rekao. Ali, do danas, ni riječ o rukopisu tog romana u Sarajevu i Zagrebu. Možda zato da preda mnom ne ukaljaš svog Ivana u Svjetlosti i svoje Hrvate u Zagrebu.

Da ga bolje čuje, povisio je glas, požurio je da joj sve do detalja objasni, premda je od dotadašnjih objašnjavanja već bio dobro premoren. Hodajući ispred nje, upućivao je pogled njezinome licu, na njemu nije bilo niti jedne bolne crte, čak ni kad je svoju ozlijeđenu desnu ruku nervozno premještala u krilu. Glas joj je do tada imao zdravu boju, to ga je uvjeravalo da je ona potpuno spremna da do kraja sasluša tu njegovu novu priču. I nastavio je:  

– Ma, nisam ja u to vrijeme tako uopće ni razmišljao o svojim Hrvatima. Tek je u ratu živnulo i u meni i moje hrvatstvo, dotle kao da je spavalo. U naglašenim nacionalnim bojama nikad prije rata nisam tako razmišljao o sebi. Ni Matica srpska, u onom vremenu, za mene nije imala samo nacionalni atribut. Bila je poznati izdavač u višenacionalnoj i višejezičnoj državi Jugoslaviji, i ništa više od toga. Tek sam se u ratu, istina, i ja našao u nekakvom nacionalnom toru. Kajem se danas i zbog toga… U to vrijeme tog uglednog izdavača, velim, nisam doživljavao kao isključivo nacionalnu instituciju u kojoj objavljuju samo srpski pisci. Za mene je tada, kao izdavač, Matica srpska bila i moj izdavač, bez obzira na nacionalni prefiks. Rukopis, dakle, pošaljem baš takvom izdavaču, u njemu je tada radio književnik Radovan Ždrale. Jesam li ti to možda već pričao?

– I to si mi prešutio?!

Uzdahnuo je. Osjetio je još veći umor, ali ga je pred njom i dalje krio.

– Kao urednik biblioteke Danas, Ždrale moj rukopis pošalje na recenziranje kritičarima Čedomiru Mirkoviću (umro je u Beogradu 2005.), i Jovici Aćinu. (Sjećaš li se Jovice, bio nam je i u stanu 1991. nakon objavljivanja u Svjetlosti knjige priča Duge senke kratkih senki.). S velikim pohvalama obojica roman preporuče za tisak. Na moj zahtjev, istina je, objavljen je ćiriličnim pismom 1989. godine. Ugledni žiri NINove nagrade, s Borislavom Mihajlovićem Mihizom na čelu (i on je umro u Beogradu, ali mnogo prije Mirkovića, 1997.) uvrsti ga među deset najboljih romana objavljenih u toj godini u Jugoslaviji… Dakle, prema nekom i danas važećem kriteriju, ja sam se s tim romanom od tada svrstao i u srpsku književnost.

Dugo se smijala, „pucala“ je od smijeha od kojega je iz njegova tijela počeo naglo isparavati i nagomilani i neobjašnjivi umor. 

– Hajde, ne pričaj – rekla je kad se napokon zaustavila. – Ti i srpska književnost. Ne otimaju se za tebe ni ovi ovdje, u Bosni, stalno te prešućuju, kao i Hrvati, otimaju se, eto, samo Srbi, kao da si Andrić…

Napokon je taj njezin iznenadni smijeh posrkao u sebe sav umor njegova tijela, osjetio se bez njega poput davljenika nakon izrona iz vode u kojoj se davio. 

– Konačno, i ti se opet smiješ. Dugo nije bilo smijeha na tvom licu. Sunce opet granulo i na njemu. O, hvala ti, dragi Bože.

– Samo da mi ne prisjedne. Kao da mi je sa smijehom kroz bolesnu ruku prošao neki strujni mlaz. 

– Dakle, prošao lijek kroz tvoju ruku bolji i od Liotona. Ime mu je smijeh. I ubuduće ću ja tebi šalu, a ti meni zbilju, taj strujni mlaz… Hajde da se malo odmorimo.

– Hajde da se odmorimo.

– Ali, čekaj, da ne zaboravim, samo još ovo: Sve što si sad čula može se sažeti u dvije rečenice: Srbi rado prihvaćaju vrijednosti drugih, Hrvati rado odbijaju i vrijednosti svojih. U našoj bivšoj zajedničkoj državi živio je i kozmopolitizam.

– Ah, ah. Aaaah!

– Ozbiljno. Naveo sam ti i vrlo uvjerljive primjere za to.

– Hajde da se odmorimo.

Nekoliko minuta bili su oboje nijemi, prvi se uplašio da se od prešućivane priče potpuno ne ohladi:

– Ali, kad smo se ovako lijepo raspričali, da ti danas kažem nešto i o tome, o odnosu Zagreba prema nama ovdje… I ono moje pismo predsjedniku hrvatskoga PEN-a lijep je primjer čudnoga odnosa prema nama ovdje. I ovaj je primjer za takav odnos pomalo i tužan i indikativan. Potvrđuje da Zagreb neće hrvatske pisce iz Bosne. Jesmo li mu mi u bilo čemu prijetnja? Svoj roman Dom blaženog djeteta, na primjer, objavljen u Frakturi prošle godine, prvo sam ponudio Matici hrvatskoj, aktualna urednica nije mi ni do dandanas odgovorila na ponudu, kao niti šest-sedam hrvatskih izdavača kasnije. Osim Frakture Seida Serdarevića, naravno. Sličan je odnos Zagreba, odvajkada, i prema drugim hrvatskim piscima iz Bosne, mnogo značajnijim od mene. Prema Andriću je najekstremniji, i dandanas neobjašnjiv. Da Zagrebu ukažem koju krupnu grešku čini prema izuzetno značajnom dijelu hrvatske književnosti, pokrenuo sam u sarajevskoj Matici hrvatskoj 1996., kad je njezin rad obnovljen, kao njezin prvi predsjednik, ediciju u kojoj sam dosad uredio 40 knjiga. U njoj su i četiri knjige Ive Andrića, kao pisca bosanskohercegovačkih Hrvata i pisca koji je uvijek isticao „sve moje je iz Bosne“. Priredio ih je Ivan Lovrenović…

– Opet ti o Lovrenoviću! To, pobogu, znam. Možeš li ti išta bez tog svog Lovrenovića?! 

– Pa, kako ne shvaćaš? U svom novom rukopisu ispitujem prema kome sam ja griješio, a tko je prema meni. Sve što ti o Lovrenoviću sada govorim u toj je kategoriji. Prema tom svom prijatelju sam griješio, a i on je valjda prema meni. Samo mi znamo koji grijeh praštamo, i zašto. Tako će zauvijek i ostati.

Tu se naglo zaustavio, nije htio da ponavlja ono što je već znala, a znala je da je zbog tih četiriju knjiga u ediciji sarajevskog izdavača Andrićeva beogradska Zadužbina, utemeljena za njegova života, i bez njegova potpisa na oporuci, predala sarajevskom korumpiranom sudu… Znala je i to da se u Zagrebu za Andrića kao hrvatskog pisca u poraću još uvijek borio samo njegov prijatelj Krešimir Nemec, s kojim je često razmjenjivao mailove, u Mozaik knjizi i Školskoj knjizi, da su Zagreb i Andrić posebna priča, uglavnom žalosna… Znala je da je na tu ediciju, na štetu svog autorskog književnog djela, potrošio svoje najdragocjenije vrijeme i svoje najbolje godine. Sve poslove u tom velikom projektu, i u administrativnom i u stručnom smislu, i u toj 2018. godini, vodio je gotovo sam, pripremajući knjige u njemu, na svome računalu, u svojoj radnoj sobi, otkad ga je utemeljio. Kao njegov zamjenik, fra Marko Karamatić, čiji mu je tekst o zaposjedanju Teologije u Nedžarićima te godine stigao mailom, samo mu je ponekad pomagao u pripremi knjiga, prije četiri godine pridružio im se u tom velikom nakladničkom poslu i Ivan Lovrenović. 

– Kad sve saberem, ovaj veliki projekt, usprkos svim dotadašnjim nesporazumima, vratio mi je prijatelja. Ivana Lovrenovića. Koliko meni njega, toliko i njemu mene, nadam se – izgovorio je glasom u kojem je bilo i trijumfa i ponosa. – To je mnogo važnije od onoga što ti o našem novom prijateljstvu dosad nisam kazao. Niti ću ikad.  

Odgovorila je:

– Kad sve saberem, to što si mi sad otkrio i ono što odavno znam, ti si, bez uvrede, jedna velika budala. U Svjetlosti si radio za druge pisce, najmanje za sebe. Nisi u njoj stekao ništa, ni pravo za objavljivanje svoje autorske knjige. U poraću si sve to samo pojačao, u sarajevskoj Matici hrvatskoj. Kao velika budala. I zbog te edicije sam u ovoj sobi najčešće sama, još od 1996., kad ti je u radnu sobu stigao prvi kompjuter, pa do danas. Moj najveći neprijatelj.

– Pa, ja i jesam jedna velika budala – odobrio je i zašutio. – I s tim se dičim. Da, i s tim se dičim.

Tada ga je ona ponovno vratila Lovrenoviću: 

– A taj tvoj Lovrenović… U ratu si mi se nekoliko puta požalio da te on u najtežim ratnim danima nije primjećivao samo u kafiću Bogoslovije, to je činio i u Klubu knjige u Svjetlosti. 

On je nastavio:

– Jest, to sam ti tako nekoliko puta i ponovio. S gorčinom i s pitanjem: zašto? Onda sam mu sve i oprostio. Zaslužio je oprost. Na samom početku opsade Sarajeva, Ivan je, poslije, kao i nas dvoje ovdje, bio u groznoj situaciji. Grbavica je bila okupirana, ispod prozora njegove zgrade bili su Šešeljevi teroristi. Bilo mi ga je žao, nisam mu mogao pomoći. Ni sebi ni njemu. Razgovarali smo nekoliko puta telefonom, kasnije, u bogoslovijskom kafiću, bili smo stranci. Usprkos tome, za njega i njegovu obitelj istinski sam i dalje strahovao. S njim su na Grbavici bili majka, sin i supruga Vera. Zar mu je, uz to, moglo biti i do mene? Od 1992. godine, nakon bijega s obitelji iz okupirane Grbavice, godinu dana, kako-tako, živio je u opsjednutom Sarajevu s nama, a od 1993. do 1996. u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Mnogo je propatio u tuđini, neke njegove kapitalne projekte progutala je okupacija Grbavice iz koje je jedva spasio živu glavu. Nakon Daytonskoga sporazuma i reintegracije Grbavice 1996. godine, vratio se u Sarajevo. Opet nama. Opet Sarajevu. Čast je imati takvog prijatelja, poratno Sarajevo, nažalost, i ne zna tko sve u njemu živi, najznačajnije i ne časti. Preči su mu skorojevići, sumnjivi tajkuni i politikanti. 

Zaustavio je svoj hod ispred nje, vratio se svojoj stolici za odmor u blizini nje, na trosjedu. Dijelio ih je stakleni stol na kojemu su, otkad je pala i ozlijedila desnu ruku, objedovali ujutro iza devet, ručali u trinaest sati i navečer oko 18. 

– I meni ga je tada bilo žao. I meni je drago što nam se vratio. Kad nam se telefonom s Grbavice javljao, jednom sam s njim razgovarala umjesto tebe, ponudila sam mu da dođe nama, ali nije prihvatio moj poziv. 

– Tražio je, valjda, rješenje za cijelu obitelj, ne samo za sebe. U bogoslovijskom kafiću imao je svoje društvo i trenutke odmora od toga. S Jergovićem. Boljelo me je što me ne primjećuje, boli me to i danas, ali, ništa mu ne zamjeram. 

Neko vrijeme lutali su oboje nekim nepoznatim prostorima, svako za sebe, i u sebi. Melankoličnim glasom ona je uklonila tišinu iz dalekog vremena:  

– Bože dragi, kako smo i mi tada, u ovom svom naselju, bili odsječeni od svijeta, kako je i on bio zatočen na Grbavici, u svojoj zgradi. Kad se samo sjetim one poplave s fekalijama u našem kupatilu… Onih nestanaka struje, vode, gladovanja, bukvalno, loženja garderobera, prvog prolaska kroz tunel… Ivan ti je kao prijatelj, kukao si, falio, a ti njemu, oprosti na sumnji, ne znam… Stalno si govorio: ubi me samoća u ovom kvartu – spavaonici. Ovdje nitko ne čita ni novina a kamo li i knjige, fali mi cijela moja Svjetlost. Svi njezini urednici. Ovdje ću zaglupiti. Tako si mi tada govorio.

– Nakon moždanog udara devedeset treće, toga se, eto, uopće i ne sjećam. Možda mi novo čitanje dnevnika vrati i taj naš razgovor. Kad dođem do tih stranica.

– Tako bih voljela da novim čitanjem i osvježiš svoje pamćenje. Zaboravljaš, brate…

– Rekoh ti da novim čitanjem želim provjeriti jesam li strogo sudio druge, a sebe od takvog suda izuzimao. U mom ratnom dnevniku su živi ljudi, spomenuti imenom i prezimenom, moram to učiniti. Dnevnik je nastajao u vremenu pakla u kojemu smo kao ljudi bili nula, u kojemu nam je krivac, ma tko bio, za sve bio i lijek, neka vrsta terapije. I kletve i optužbe mučitelja bile su nam lijek. Tako smo se oslobađali svih svojih zatočeničkih muka. Na provjeru kakav sam u svom dnevniku u tom smislu bio kao čovjek upućuje me još jedan tekst… Htio sam da ti to kažem kad smo onog dana, prije tvog pada, zaključali naša vrata, ali ti si me požurivala… Čim smo se našli izvan stana, pridružio nam se susjed, nije se od nas odvajao sve dok se nismo razdvojili ispred Second handa.

– Ah, da, onaj gnjavator… A koji tekst? Čiji tekst?

– Trideset prvog siječnja 2018. godine primio sam ga od fra Marka Karamatića. Stigao mi na mail adresu.

– Pa, taj tekst si mi već spomenuo, ja pomislila na neki drugi. 

– Zar jesam?

– Pa jesi.

– Moj Bože, što je to sa mnom danas. Ovaj me razgovor baš premorio. 

– Hajde da se odmorimo.

– Nemoj! Hoću da ti ukratko opišem kakav je to tekst. 

– Odmori! Prvo odmori!

Rekao joj je da fra Markov tekst ima sve odlike ljetopisa o progonstvu franjevaca 1992. s Teologije u Nedžarićima i preseljenju u Samobor, u Hrvatskoj, a da je objavljen u Biltenu Franjevačke teologije broj dva tek 2000. godine. Ponovio je da je pisan s blagošću i razumijevanjem, da fra Marko u njemu detaljno opisuje ono o čemu su njih dvoje u ratu imali tek šturu informaciju… U svom tekstu on i svoje progonitelje cijeni više nego li progonjene. Upitao se pred njom je li s fra Markovom blagošću i razumijevanjem i neprijatelja, ispisivao i on stranice svog ratnog dnevnika, što novim čitanjem već povremeno i provjerava kad god je za računalom, u svojoj sobi.

– Pa, preseli se, brate, pred svoje računalo, pred tog moga jedinog neprijatelja u ovoj kući, čitaj i saznat ćeš. 

– Ali, kad god u njemu nešto pročitam, otkrivam da sam ga pisao i s ljutnjom, kamo sreće da sam ga pisao i s fra Markovom svećeničkom blagošću… I diplomatski… Naši su franjevci i vrlo vješti diplomati – bio je njegov odgovor na njezinu gorčinu što je često ostavlja u velikoj sobi samu.

– One stranice koje sam pročitala nakon objavljivanja te tvoje knjige 1996. nisam doživjela tako – odmah mu je priznala. – Nisu pisane s ljutnjom. Odustala sam od daljnjeg čitanja jer sam te godine još uvijek bila nespremna za novo preživljanje strahota koje je dnevnik opisivao. To sam ti već rekla.

– Da, rekla si – prihvatio je njezin mirniji ton i požurio da joj kaže i ovo: – Ovih dana obavijestio sam fra Marka da pišem novu prozu, možda će to biti i roman. Upitao sam ga izravno smijem li taj njegov tekst i u kome obliku koristiti u svome, novom, nije li to već netko od naših pisaca možda i učinio? Odgovorio mi je da mogu, najslobodnije, kako god mi to odgovara. U svoju novu prozu namjeravam integrirati i dijelove svog ratnog dnevnika, naravno, dobro prerađene, ali, probudio se i u meni, kao one godine i u tebi, kao, uostalom, i u meni nakon otkrivanja slovnih i jezičnih grešaka, neki golem strah, stalno ga čitam s prekidima… 

– Zašto? Ako čvrsto odlučiš, možeš ga pročitati i u jednome danu. Koliko se sjećam, nema u njemu mnogo stranica. Ja ću se ovdje povući uz križaljku, povremeno ću moliti dragog Boga da svojim čitanjem utvrdiš da je u toj knjizi sve onako kako je to diktiralo i vrijeme njezina nastanka…

– Znam i bez čitanja što me u dnevniku čeka, najgori dio mog i tvog života, zato ga i čitam s prekidima. Ima li u njemu i uvreda, jeda, netočnosti, još nisam stigao otkriti… 

– Odmah nakon doručka ovdje, idi u svoju sobu, kad dođe ručak, vrati se ovamo, preskoči popodnevni odmor, čitaj do večere, nastavi i nakon večere, čitaj sve do odlaska u krevet. Tko ti to brani?

– Brani mi to strah o kojem ti govorim… 

Nije se osvrtao na cinizam njezinoga prijedloga, da jest možda bi između njih buknula i prepirka o njezinoj svakodnevnici svedenoj na prostor velike sobe u kojem je stanovala i njezina velika samoća. Pobjegao je od toga selidbom u prve dane  slobode. 

– U vrijeme reintegracije sarajevskih općina, koje je danima napuštao agresor, sjećaš se, nekoliko sam puta obišao zgradu Teologije. Bila je opustošena i zapuštena. Uvijek sam se tada pitao kako je u njoj bilo franjevcima kad su se u nju smjestili srpski vojnici? Kako su se prema njima i časnim sestrama odnosili i kako su im dopustili da otputuju za Samobor… Kako će Teologiju, po povratku, ako do njega ikad dođe, osloboditi od onih brda smeća, kako će je obnoviti? 

– Ne brinem ja za to – odgovorila mu je hladno. – Dobro su se na ovim prostorima naši franjevci uvijek snalazili, to si mi upravo ti jednom rekao.

– Eee, toga se i ja sjećam. 

Ali, iznenada, dotad nepoznato, nešto je iz nje proključalo, neprikladno vjernici kakva je bila ona.  

– Sve snažnije primjećujem da je i u tebi živo nešto svećeničko. Kao da si s fra Markom u ispovjedaonici: Eto, fra Marko, zgriješio sam prema ovom i onom… Stalno se ispovijedaš i  samom sebi: Eto, moj davni ratni dnevniče, u tebi sam zgriješio prema tom i tom, ovo i ono… Ma, okani se toga, čovječe! I što je to tebi toliko važan taj fra Markov tekst?

– Vrlo je važan. Onaj tko progoni bosanske franjevce, ruši ovu zemlju. Ruši njezinu tolerantnost, širinu i blagost njezinoga duha. Uništava temelje njezine kulture. I kad nas, obične smrtnike, ma koje vjere bili, mrzitelj zemlje kakvu stoljećima zagovaraju naši franjevci, ne progoni, a progoni franjevce, to je isto. Fra Markov tekst opisuje kako to okupator čini podmuklo i perfidno. S čuđenjem otkud, uopće, uz Srbe, Bošnjake i Židove, i katolici u zemlji Bosni. 

– Hajde, nek ti bude. Mene ova ruka opet počela da boli, iako me Branka masira već peti dan… Ruka mi opet ostala bez onog mlaza smijeha… 

– Pa, onda, hajdemo, ženo, nazad u smijeh, on ti je najjeftiniji lijek. A, eto, i najefikasniji.

U tom danu, potom, s vrlo malo riječi, sa zrncima smijeha, povremeno rasutim po prostoru kuhinje, onda i za staklenim stolom u velikoj sobi, odvijalo se ono što je od njih zahtijevao aktualno vrijeme. Ona je nakratko svoj pogled zaustavila na velikom zidnom satu, digla se s trosjeda i rekla: 

– Bože, zar je već podne? Mi se danas baš zapričali, baš o svemu i svačemu, kao da nam je zadnji dan života. Što ćemo ručati? Što ćeš danas pripremiti ti, a što ću ja?

On joj je odgovorio:

– Juhu si skuhala jučer, danas napravi paradajz salatu, odnesi tacne, tanjure, kašike i viljuške na stol. Ja ću u šerpu nasuti ulje, oguliti luk, propržiti, ubaciti smrznutu proljetnu smjesu, ispeći batake. Za jedan sat bit će sve gotovo. Eto ručka. Eto nam nakon njega i smijeha.

– Dobro. Hajde da ti s ovom svojom bagavom rukom i danas priteknem u pomoć u pripremi takvoga veselja. 

Dok je u kuhinji pripremao jela, ona salatu u blagovaonici, u kojoj su bila dva njegova crteža, kad god je iz svog prostora upućivao poglede, prisjećao se gdje je prvi puta upoznao fra Marka. Bilo je to u Domu pisaca, u Kranjčevićevoj, godina je 1991., konac prosinca, njegova prva samostalna izložba crteža, u tehnici olovke u boji. Otvarao ju je Živojin Pavlović, autor Svjetlosti. Urednik je 1990. i 1991. njegova dva romana u hit biblioteci Savremeni jugoslavenski roman u toj moćnoj izdavačkoj kući: Vašar na svetog aranđela i Trag divljači. U mnoštvu lica, nakon Pavlovićeve prigodne riječi na toj svečanosti, otkrio je i jedno blago osmjehnuto, u društvu Nade Lukić, supruge pisca Vitomira Lukića, iznenada preminulog 30. svibnja u toj godini. Od tada je fra Marko njegov kućni prijatelj, prema kojemu su njegove i Ljiljanine misli često bile upućivane u minulom ratu. Direktor Gavrilo Grahovac, u čast svog urednika i autora iz Beograda, u istom prostoru priredio je bogatu večeru, najbliži prijatelji su već bili za stolom, neki su se još uvijek usporeno kretali ispred lijepo uramljenih crteža, prilazili su mu i čestitali. Među njima je bio i Nedžad Ibrišimović, njegov vršnjak, veliki pisac, vrlo zanimljiv kipar giacomettijevskih odlika. Pozvao ga je za stol i upoznao ga sa Živojinom Pavlovićem. (Nažalost, obojica su mrtvi.)

U noći koja je došla nakon jednosatne popodnevne masaže nisu spavali ni jedno ni drugo. Ona od ponovno probuđenih bolova, on od njihova odjeka koji su mu dolazili s njezina kreveta. Fizioterapeutkinja Branka Lokmer sutradan ih je prokomentirala samo s jednom riječju: 

– Reakcija. 

– Reakcija? – začudila se Ljiljana. – A dokle će trajati?

– Najmanje sedam dana. Možda i deset.

– I onda bez bolova? 

– Tko to zna. Morate redovno raditi vježbe. 

– Ali od njih me još više boli. A protiv bolova ne smijem niti jedan lijek, alergična sam na sve lijekove koji ih umanjuju.

– Prestat će bolovi, gospođo Ljiljana. Možda ćemo još koji put morati ponoviti i masažu. Zovite, u istoj smo ulici, nisam daleko od vas.

I u rujnu, mjesecu kućnih masaža, i u prijepodnevnim i u poslijepodnevnim satima, i kad nisu s doktoricom Hizretom odlazili na kavu u Sanelinu BFAZU, a i kad jesu, prisjećali su se vremena prije rata i rata, uspoređivali su ih s vremenom poraća. Njezinu depresiju budili su i bolovi u ozlijeđenoj ruci, sve izraženija malaksalost njegova tijela podsjećala ga je na još jednu tešku, 2005. godine ipak preboljenu bolest: Infarctus myocardii par. Inferoposterioris ac; Cor atheroscl. comp; Dyslipidaemia. Od tada nije zapalio niti jednu cigaretu. A u ratu je kao višegodišnji okorjeli pušač trošio i čajeve, pušio je i pelin. 

Ona i dalje loše spava, često je nešto guši u prsima, bolovi u mišićima i zglobovima i iscrpljenost ne prestaju. Tek preksinoć mu je sa svog kreveta, po kojemu se, kao i po njegovom, rasipala blaga svjetlost s ekrana upaljene televizije, dopunila svoju priču o padu ispred Saneline BFaze: 

– Dok sam onoga dana padala, nečija me je nevidljiva ruka vukla sebi. Otimala sam joj se lijevom rukom dok sam imala snage, dočekala sam se na desnu. Nije to bio neki težak pad, nije završio brzo, trajao je dugo, nije mi dopuštao da se pridignem na noge. A nije bilo nikoga da mi pomogne. Ulični prodavač Muki mi je tek kasnije dotrčao. 

– Jesi li te noći možda pojačavala dozu svog Lorsilana? – upitao je kao da glasom nastoji zaobići neku njezinu veliku ranu. Možda je tada, nagađao je, još uvijek bila pod njegovim dejstvom. Opijena.

– Nisam. 

– Čudno.

– Da, neki čudan pad. Kao da sam ga samo sanjala. Kao da me je netko iz zemlje zvao sebi, u prostore mrtvih. 

– Nećeš ti tamo još zadugo. Ja imam prednost, više sam od tebe načet. Moždani udar, onda i  infarkt. 

Kad god ju je od tada pitao kako je, ona mu je odgovarala: 

– U ratu sam imala i bolje dane i bolje godine. 

– Da, ondje su i meni najbolji dani i godine. Samo što u njima još uvijek odjekuju i detonacije.

– U poratnom sam vremenu posve nesigurna. Zato sam vjerojatno i pala. Ili zato što nisam dobro vidjela gdje stajem.

– A ja ne smijem pasti. S mojim padom sve bi u našem domu stalo. 

– Od silnih detonacija sam oglušila, od stalnih nestanaka struje i podrumskog mraka gotovo pa sam oslijepila. Daj Bože da se moja vlažna žuta pjega s jednog oka ne preseli i na drugo.

Kasnije, on laska i njoj i sebi: 

– Blago meni s tobom, blago tebi sa mnom. 

A ona mu odgovara: 

– Baš. 

– U ratu su mi bez prijatelja stradali i srce i mozak. U poraću im vraćam plemenitost, a mnogi je nisu ni zaslužili. A i dalje sam užasno sam. 

– Iako si stalno sa mnom?

– Kao i ti sa mnom. 

– Ja s tobom, nažalost, sve rjeđe. 

– Istina je: u ovoj najvećoj sobi stalno si bez mene. Srce me boli što mora biti tako. Ova moja književnost je tome jedini uzrok. Ne mogu je u sebi ušutkati. Prejak je njezin otrov u mojoj krvi.

Stanka. Nakon kašljucanja, ona odgovara mužu koji joj priznaje svoj „grijeh“: 

– A da si taj otrov u svojoj krvi malo upornije čistio svojim slikarstvom, danas bi nam sve bilo bolje. 

– Imaš pravo.

Ona mu opet nešto spočitava:

– …Iako tvoju književnost danas niti tko plaća niti tko kupuje i čita. A mirovine nam nikakve. Moja profesorska u Muzeju oko petsto KM, tvoja nešto preko sedamsto KM. Kao nekad komunistički, vjerujem da slike danas kupuju i kapitalistički tajkuni.

– Nisam siguran. Otkud im novac za tako dragocjene stvari. Imaju oni dragocjenijih. Vile, skupi automobili, jahte, odmori u ekskluzivnim svjetskim odmaralištima.

– Fašisti.

Stanku im je nametnula upravo ta riječ. Prejaka. Bila im je potrebna oboma. Ubrzo, on stanku prekida: 

– Ali, i da nisam književnik, u ovoj najvećoj sobi ti bi opet bila sama. Bilo bi ti možda i gore…

…Napušta je. U blagovaonici zastaje i nakratko promatra svoja dva uramljena crteža s prve sarajevske samostalne izložbe u Domu pisaca 1991. godine. Od te izložbe dijeli ga punih dvadeset sedam godina, a on se i danas sjeća: nekoliko mjeseci nakon nje u njegovom je stanu gost iz Beograda, Jovica Aćin, autor priča Duge senke kratkih senki, objavljenih u Svjetlosti. Stoji u blagovaonici kao ukopan ispred tih njegovih crteža, ne primjećuje ni njihova autora iza svojih leđa, izgovara glasno: Duge senke, kratkih senki… narovi, kamenje i grančice masline… Mediteran… I okrenut autoru, ponavlja iste riječi: Duge senke kratkih senki… Duge senke…

Neko davno i toplo vrijeme. 

Prijatelji, gdje li su danas svi ti njegovi stari prijatelji?

– …Imaš pravo – odgovara mu Ljiljana ulazeći u blagovaonicu. – Bio bi po danu, sigurno, u nekom ateljeu, daleko od ovog stana, ja u njemu opet sama. 

– Ali ne samo po danu… Slikari u ateljeima ponekad i spavaju. I zaborave se vratiti kući, ženama i djeci. 

U njegovoj blizini ona duboko uzdiše:

 – Moj Bože, hvala ti što nemamo djece! Što bi bilo da smo ih, uz moju mamu, imali u ratu. 

– Bili bismo negdje s njima izvan Sarajeva. U nekom europskom gradu. U ljubavi koja pobjeđuje i svaku nesreću. Kao što je i Ivan bio u izbjeglištu. 

– Opet ti o svom Ivanu… Samo ljubav čovjeka nesrećom sveže oko vrata kao kravatom. 

Njegov usklik je snažan:

– E, neka si to rekla ti, a ne ja. 

Vratila je pogled njemu, i zajedno su prasnuli u smijeh.

U studenom ga je podsjetila na kontrolu: 

– Možda bi ipak bilo dobro da odeš u Eurofarm, doktorici Seani. 

– Zdrav sam. Neću na kontrolu.

– Njezino je dermatološko iskustvo višegodišnje. Bilo bi pametno – bila je uporna Ljiljana. 

– Moja je rana kraj oka lijepo zarasla. Ne svrbi i ne boli. Prošao strah. Zdrav sam.

Vjerujem da u svemu postoji ravnoteža. Ona je sudbonosna i od golemog utjecaja, premda njena pojava i veza nije uvijek očigledna. Za razliku od drugih koji bi se u tome sa mnom složili, ne mislim da je to samo stvar jedne osobe, jednog života, dakle svakom njegova, nego mislim da može biti ostvarivana kroz nekoliko naraštaja, ali da uvijek na kraju, jednom, ravnoteža bude postignuta. Primjer koji navodim mi je blizak i dobro poznat. Riječ je mojoj tetki Sari. 

Bila je mala, debela, vesela, jednostavnih želja i skučenih životnih nazora. Nije bila osoba koju su privlačile filozofske teme, čak ni svakodnevne misterije. Bila je u kinu nekoliko puta, davno, spominjala samo jedan film, o nekoj djevojci i pilotu, prepričavala ga s vidim uzbuđenjem, pa nikada nisam sasvim shvatio o čemu se u tom filmu radi. Nikada moju tetku nisam vidio da čita. Fantazijama nije bila sklona. Završila je neku školu za domaćice, kakve su prije Drugog svjetskog rata pohađale djevojke koje su njihovi pripremali za udaju. Znala je sve o kućanskim poslovima, naročito voljela da šije i kuha. Brinula je o stvarima svakodnevnim. Jedan dan je pobjegla s momkom, muslimanom, udala se tajno za njega. Poslije pogibije njenog muža u ratu živjela je sama. Dugo je radila u sarajevskoj NaMi, što je bila skraćenica za Narodni magazin, vrstu socijalističke robne kuće u kojoj se moglo kupiti sve što je nekome trebalo, odnosno manje-više sve što se u to doba moglo kupiti. Tetka je bila prodavačica, skromna plata, “ali redovna”. Jedan dan je tetka kupila radio-aparat, nekoliko lijepih štofova, svile za bluzu, radnici joj promijenili stakla na prozorima, ofarbali njen mali stan, a sve za gotovinu. Dobila na lutriji jednu od premija. Zaigrala po prvi put i dobila. 

“Došao mi u radnju jedan” – pričala tetka poslije – “prišao mi blizu i tiho rekao da nigdje nema mišomora u gradu, a zna da sam ja za sebe ostavila dva paketa ispod pulta, njemu jedan, meni jedan, pa će mi nešto reći, ja se prepala, mislila inspekcija, dam mu jedan paket, a on da je to sanjao, a u snu vidio i broj lutrije, taj će broj dobiti, on ga i zapisao, ako ga ja budem igrala, samo ja, on ne može, biće premija, ja se smijala, šta on to govori, ali okolo tražila taj loz, jedva ga na Marin-dvoru kod jednog našla noć pred izvlačenje, i vidi, onaj pogodio, čuvala sam godinu dana dio para za njega, nikad više nije došao, ja pare poslije potrošila”. 

Mnogo kasnije ja sam, mimo mojih navika, sjeo u partiji karata s meni neznanima, izgubio velike pare, dobio sve neki crnomanjasti bradonja, nisam ga nikada ranije u Sarajevu vidio, a ni poslije. Te iste godine je umrla i moja tetka, iza nje ostalo nekoliko lijepih štofova, ništa od njih nije stigla sašiti. Ni ja više nikada nisam kockao, dohvatili su me drugi, mnogo ozbiljniji rizici.

Imaginarni prijatelj/80

Ivan Petrovič Vojnicki bio je divan i požrtvovan čovjek. U svakoj velikoj građanskoj porodici – ako još i ima takvih izvan sjećanja i izvan kazališnih inscenacija – postoji jedan takav ujak Vanja. Tako se, recimo, ujak Vanja odrekao dijela nasljedstva u korist sestre. Velika je to, u našem patrijarhalnom svijetu nepojamna žrtva: od Podmoskovlja sve do Konavala tolike su se sestre tokom prošlih vjekova odricale svoga dijela domovine u korist braće, pa se odriču i danas kada je, kažu, zajamčena ženska ravnopravnost, a samo se jedan ujak Vanja odrekao domovine zarad sestrina dobra. Drugoga nema. Od Podmoskovlja sve do Konavala. 

A poslije je, kada su se okolnosti promijenile, svojim krvavo zarađenim novcem otkupljivao imanje, vraćao tuđe dugove, i život posvećivao služenju sestrinom mužu, čuvenom znanstveniku, profesoru Serebrjakovu, jednoj po svemu sumnjivoj protuhi, čiji je ugled među kazališnim, glumačkim i književnokritičkim svijetom ovome čitatelju posve nerazumljiv. Taj Serebrjakov je, ako mene pitate, teško govno. Koliko mi se puta već dogodilo da na nekoj književnoj promociji, otvorenju izložbe, ili u foajeu Kina Europa, pred priredbe Festivala svjetske književnosti, ugledam nekoga, da prostite, uglednika i zaslužnika hrvatske kulture, i sebi u bradu promrsim: eno ga, Serebrjakov. Ali što me briga, to je život ujaka Vanje, nije moj. 

Inače, on nije onih godina koje biste mu dali dok ovako slušate priču o njemu. I u kazalištu ga obično postaraju. A ujaku Vanji u stvarnosti je tek četrdeset i sedam. Vrijeme je to kad on doživljava slom svojih ideala. (Godine 1896, kada je Anton Pavlovič Čehov pisao “scene iz seoskog života” s ujakom Vanjom, u modi je, posvuda u Europi, bio slom čovjekovih ideala.) Samo što njegovi ideali nisu bili javni ili politički, nego intimni. Ujak Vanja život je svoj žrtvovao da bude dobar i da dostojno pronese svoje lijepo i nježno ime: ujak Vanja.

A Serebrjakov, za kojeg se toliko žrtvovao, pokazao se kao potpuni neotesanac. Nestalo je u čas njegove tankoćutnosti, i pretvorio se u zrcalo Vanjine propasti. U što li je, i u koga, utukao svojih četrdesetsedam godina! A što je najgore, Serebrjakovu uopće nije bilo jasno što se to s njim događa, je li s uma sišao? Emocionalno ga je i moralno uništio, a da mu to nije bila namjera. Radilo se samo o tome da ga je Vanja fatalno krivo procijenio.

Svašta je on poslije pokušao, svašta mu je na um padalo, da ubije Serebrjakova, da ubije sebe. Gađao je Vanja, ali svaki bi put nekako promašio, savršeno nesposoban da učini bilo šta osim onoga što je već činio dok je vjerno služio drugima, rintao za njih, žrtvovao se za njihovo dobro i u ime svoje dobrote. Takav je bio ujak Vanja.

Pripovijedajući o njemu, Čehov je ispripovijedao najgenijalniju priču o egomanijaštvu u našoj povijesti. Žrtvujući se za druge, ginući za opće dobro, ujak Vanja ustrajno je gradio sliku svoje uzoritosti i svoga savršenstva u očima drugih. Dok god mu se činilo da je ta slika idealna, bio je sretan, lišen taštine i potrebe da samoga sebe zagleda. Ali onoga časa kada je shvatio da ga Serebrjakov ne primjećuje ili da u njemu ne vidi uzora svake vrline, on kao da je izgubio razum. Čehov je veliki pisac jer čitatelju neprestano nudi njegove najneočekivanije uzore. Tko pokatkad u ujaku Vanji ne prepozna sebe mora da je rođeni Serebrjakov.

Desilo se da na Ajfelovom mostu skoro istovremenu bude objavljen moj tekst iz serije “Moje knjige”, priča o meni i Matavuljevim knjigama priča i za mene značajnoj knjizi “Bilješke jednog pisca”, i tekst o dodjeli nagade Vlahu Bogišiću sa obrazloženjem same nagrade i jednim tekstom samog Bogišića iz  knjige „Nedovršeni Bogišićev ustav i druga međuplemenska razmatranja“, koja je nagrađena od uglednog žirija. Ispisujući svoj tekst o Matavuljevoj knjizi razmišljao sam da ga završim citatom, podužim, upravo o Baltazaru/Valtazaru Bogišiću na Cetinju u vrijeme kada je završavao “Crnogorski Imovinski zakonik”. Sada su mi ova nagrada i ovaj tekst iz Bogišićeve knjige došli kao post scriptum mom tekstu, pa ispisujem taj citat naknadno. 

“Usred ljeta dođe Bogišić na Cetinje i donese Crnogorski Imovinski zakonik, koji je on izrađivao njekoliko godina i čije je postojanje i razvitak sa velikim interesovanjem praćahu pravnici cijelog Slovenstva. Ali Zakoonik još ne bješe dobio definitivan oblik, nedostajaše mu pristojna odeća, pravo srpsko ruho, – terminologija čisto srpska i što je moguće više narodska. To nam objasni dr. Valtazar Bogišić. Radi toga dođe na Cetinje, da od glavara i puka, iz starih crnogorskih sentenca i povelja, poštogod i od čuvenih cetinjskih žitelja, pokupi, izabere, protrijebi, za nevolju i skuje! (…)

Gospar Baldo je divan čovjek. Osim što ga broje među najveće svjetske pravnike, osim što zna njekih desetak živih i mrtvih jezika, osim što je duhovit i što s ljubavlju njeguje i lijepu književnost, to je čovjek djetinje, nezlobive duše, zlatna srca, veseljak i mrzac komplimenata i banalnosti. Ja sam ga odmah zavolio svom dušom i ponosim se što sam ga često razgalio i šalama, svakojakim pričama, za koje on dušu dade!“

Neka ovo bude, za moguće buduće objavljivanje mog tekst o Matavulju drugi njegov završetak.