Moj prvi susret s većim izborom radova Amre Zulfikarpašić na jednome mjestu omogućio je, nažalost, tv prilog izložbe radova u Galeriji dvorca Petrović u Podgorici 2019. godine. Njezin opus u kontinuitetu, nažalost, nisam pratio. Mea culpa, mea maxima culpa. Spomenuta izložba bila mi je i opomena da sam u velikom zaostatku. Prečesto sam se susretao s njezinim posterima, znakovima i opremama knjiga, ukratko, raznim dizajnerskim autorskim rješenjima, vrlo rijetko s njezinim mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama. Nisam pratio njezin rad i izvan okvira njezinih dizajnerskih rješenja za razne kulturne programe. Ovaj me izbor oduševio koliko chagalovskom emocijom i poetikom, toliko i picassovskim reduciranim crtežom i neobičnom atribucijom prostora. Amra je, ako ne i prva, u prvim redovima onih bosanskohercegovačkih umjetnika koji su se svojim dizajnom radikalno udaljili od puke informativnosti tradicionalnog plakata i znaka; osamostalila ih je i progovorila u njima jezikom čiste umjetnosti. 

Spomenutom izložbom održanom 2019. u Galeriji dvorca Petrović u Podgorici kao da mi je rekla: vrati se onome što je umjetnički raskošnije, stilski savršenije. Televizijski prikaz te izložbe kustosice Centra savremene umjetnosti Crne Gore Anje Marković koji je Amra postavila na svoj face status 11. svibnja 2020. godine kazao mi je sve što o ovoj vrijednoj umjetnici nisam znao. Posebno mi je mnogo kazao onaj njegov sadržaj koji napušta okvire grafičkog dizajna i koji svjedoči Amrin odnos prema slikarstvu. Amra Zulfikarpašić je u svom grafičkom dizajnu informativna, originalna i maštovita, kad je izvan njegovih profesionalnih zadatosti, pak, ona je i pjesnički raspoložena. Pucaju stroge granice okvira grafičkog dizajna, rascvjetavaju se metaforički prostori života dostupni samo raskošnom duhu, koji se ostvaruje u posve novom i inventivnom jeziku bez obzira na to je li iskazan samo crtežom, grafički, ili i potezom uljane boje. Samostalni akt muškarca i žene, zagrljaji muškarca i žene, portreti, ljudsko tijelo u raznim stanjima, cvjetovi maka kao simbola različitih značenja (može označavati ljubav, zaborav, minuli rat, slobodu, obilje). Čovjek i životinja (mačka u naručju vlasnika). Minijaturne skice koje prerastaju u veće formate. Crteži reducirani na liniju promjenljivog intenziteta, obogaćeni nanosima boje. U svemu nabrojanom profinjen autorski senzibilitet, stil spontanosti. Ima nečeg dječjeg, iskonskog i nevinog u takvom oblikovanju svijeta, on kao da je otrgnut od sna koji mu je oduzeo sve realistične osobine, progovorio je vlastitim, autorskim. Amra Zulfikarpašić mu je osigurala lirska značenja, osobni pečat. 

Prošlogodišnja podgorička izložba vratila me je jednom izuzetno značajnom Amrinom dizajnerskom projektu koji je 2002. godine, kao profesorica, u izvjesnom smislu i kao konceptualna umjetnica, ostvarila sa svojim studentima na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Iz njega je nastala i značajna knjiga  „Pišem ti bosančicom“ priređena u suradnji s prof. dr. Lejlom Nakaš.  

Od prvih godina svog djelovanja, Amra Zulfikarpašić se ostvarivala u širokom tematskom krugu i kao umjetnica i dizajnerica. S ovim projektom vratila se temi povijesnog prostora u kojem je pronašla najstarije rukopisno pismo izrazite i neponovljive likovnosti. Redizajnirala ga je i oživjela njegovu ljepotu, vratila ga iz „mrtvih“ mogućoj suvremenoj recepciji, podsjetila nas da smo u davna vremena s njim također živjeli kao u jednoj kući. S izvanrednim tekstovima o spomenicima na kojima i danas živi bosančica – stećcima, poveljama, pravnim aktima, prikazom bosančice kod svih njezinih etničkih i vjerskih skupina, te radovima studenata s natječaja “Pišem ti bosančicom”, opisom imena i porijekla ovoga pisma – spomenuta knjiga je vrijedno djelo o bh. kulturnom naslijeđu. U njemu su i dva znanstvena djela profesorice Nejle Nakaš: “Bosančica kao varijetet ćirilične minuskule” i “Hrvatsko-bosanska ćirilična korespondencija 16. i 17. stoljeća”. 

                                                    Miljenku Jergoviću

Bijaše i to vrijeme kada si živio i nisi zapisivao ništa,
ali pomišljaš da tad si, zapravo, samo punio skladišta,

pripremajući se za ono za šta nisi ni slutio da si rođen,
i sada, odavno, tumaraš njima, naumom tajnim vođen

Malo je trajalo, dvaput kraće no što u podrum zalaziš,
vazda nanovo začuđen nad svime što u njemu nalaziš,

pa iznosiš na vidjelo, pretražujući pri slaboj svjetlosti,
gdje svaki objekat u času zadobiva auru čiste svetosti

Ni snage te ne izdaju, štaviše: one zapanjujuće bujaju,
same se iz sebe zanavljaju, trošenjem se u sebi čuvaju

Zadato je da nepregledan arhiv katalogiziraš i popišeš,
stvarčicu svaku da klasificiraš i njenu svrhu da opišeš,

a neprestano se razmnažaju one, uvijek se iznova roje,
kad se uznadaš leptire da si raspeo, u hipu se razdvoje,

razdijele se na ono što vidiš, i što u njima jedino slutiš
Opservacija je ova trajna, nikad nećeš uzmoći da šutiš,

raspoznat ćeš ono što jasno dospijeva do tvoje svijesti,
i modifikovati vlastite receptore za mistične obavijesti

Do kraja ćeš ostati uronjen u ovu ponornu arheologiju,
stvarajući opsežni pledoaje za jednu drukčiju biologiju

Ovo je pjesma o tebi, Alešu Debeljak. Koji si previjao riječi ranjene
pogrešnom rečenicom. Koji znaš kako snijeg sipi na dahtanja po zamkama.
U bolje provjetrenim sobama zavjese uzmu miris lišću.
Još uvijek je tako, Alešu Debeljak, jod curi s riječi odvojenih za opise.

Koljive životinje same nose svoje napukline u sjekire.
Smrt se nakon tebe vratila u kućicu.
Netko, Alešu Debeljak, u trudnoj mladoj ženi
brižljivo priprema svoj opis.

Donosi iscijepana drva, pripravlja hranu, ostavlja već tragove svojeg znojenja.
Vrisak tako zanoći u svaki pisak. Koji ječi. Dugo.
Možda je u tome stvar. Što ta trudna mlada žena leži u logoru za izbjeglice.
Nakon šeste boce oživljava mi tvoj lik. Možda si u njoj, sam. I ne stariš.

Od rukovanja, grljenja i ljubljenja pri sastancima i rastancima, preko individualnog ulaska u javne prostore poput dućana i biblioteka, te javnih okupljanja o kojima ovise obrazovanje, kultura, politika i društvo, do putovanja, pogotovo iznenadnih i pogotovo inozemnih – kao da odumiru neke uobičajene ljudske djelatnosti koje smo smatrali bogomdanima i često ih obavljali rutinski, što ne znači da nam nisu važne, pa i bitne. Koliko god da su sociolozi (primjerice, naš Izvor Rukavina) od samoga početka pandemije koronavirusa upozoravali da je korištenje izraza „socijalna distanca“ umjesto izraza „fizička distanca“ pogrešno, izgleda da je bilo neminovno da prinudno zauzimanje i držanje fizičke distance dovede i do socijalnog distanciranja. 

Življenje gubi spontanost koju je, u hiper-kompleksnom i hiper-reguliranom društvu, već odavno teško sačuvati, i u vlastitoj svijesti i u međuljudskim odnosima. Spontanost življenja i inherentni misterij života i životnih odnosa: nalik na onaj element koji razlikuje erotiku od pornografije.

Što sve treba činiti da bi se moglo živjeti – primarno je. Sekundarno je – živjeti. Forma života nadvladala je sam život. Stoga nije slučajno da nas sve ovo podsjeća na totalitarizme i ratove: gdje se jedni iživljavaju, a drugi preživljavaju, nema baš života. Samo se nastoji sačuvati goli život tako što se određuje, od vrha do dna, kakav život treba biti. A rezultat je životarenje umjesto smislenog i perspektivnog života, iščašen život, kljakavi pojedinci, okljaštrene zajednice i društva. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci i ostali i „ostali“ u ovim krajevima naviknuli su se već na takav život pod prijetnjom smrću. Otuda i prihvaćanje „suživota“ kao ratne i poratne forme života, što je navika koja će nam, doduše, dobro doći u pandemijskom i popandemijskom periodu, kad povrh života moramo izmišljati suživot. Međutim, gdje se mora propagirati suživot, suživot je već stvar prošlosti, a ni život baš nema budućnosti. Lijepo je rekao Abdulah Sidran: „Čim mi neko pomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac!“

Na Sidrana i suživot, kao i na druge naše nevolje, podsjetila me je jedna pjesma austrijskog pjesnika Ernsta Jandla, „uz egzistenciju“ ili „o egzistenciji“ („zur existenz“), napisana 1978., kad je svijet, zbog nuklearne prijetnje, raznih ratova i naftnih kriza, kokodakao o koegzistenciji ili „miroljubivoj koegzistenciji“, koja je kod nas bila vezivana uz „nesvrstanost“, ono „svjetsko, a naše“.  

Inače, Ernst Jandl je jedan od najozbiljnijih zajebanata među meni poznatim piscima. Zajebavao se ponajprije i ponajviše s jezikom i u jeziku – svom njemačkom i austrijskom i bečkom, i između tih njemačkih jezika i engleskoga. Ali Jandlove jezične igre i igrarije nisu nikad bile same sebi svrhom; dekonstruirajući i rekonstruirajući jezik, on je dekonstruirao i rekonstruirao čovjeka, društvo i svijet, ne dopuštajući opuštanje ni sebi ni drugima. Zajebavao se sa sobom i drugima, s velikim i malim, s malograđanštinom i revolucionarnošću, s fašistima i antifašistima, sa SSSR-om i SAD-om, uzduž i poprijeko, desno i lijevo ili „lesno i dijevo“ (kako glasi naslov jedne njegove knjige, „lechts und rinks“ umjesto „rechts und links“). Zajebavao bi se on, da je doživio ovo globalno umiranje, i s pandemijom i svijetom koji se preko noći razbolio zbog virusa, fizički i psihički. Jer ono što je Jandl prije četrdesetak godina rekao misleći na veliku politiku u hladnoratovskom vremenu vrijedi i danas za naše male živote. Jandlova „koegzistencija“ je naše „novo normalno“, nakon kojeg možemo očekivati samo još novije normalno i najnovije normalno, ukratko: nenormalno ili, jandlovski govoreći, „nonononovo nonononormalno“:

uz egzistenciju
koegzistencija
a zašto ne uz koegzistenciju
kokoegzistencija
a onda uz ovu
kokokoegzistencija
čiji je logičan nastavak
kokokokoegzistencija

stoga tom ko-
nije postavljena baš nikakva granica
a ni oružanim sistemima
koji jedan takav ko- uopće omogućuju
nego samo egzistenciji
koja se vazda pojavljuje samo jedan jedini put
pa zato i jest tako beznačajna

(Ernst Jandl, „zur existenz“, u: Ernst Jandl, lechts und rinks, münchen: luchterhand, 2002., str. 76.)

Imaginarni prijatelj/82

Hrvatska bi književnost bila bogatija za velikog pisca i za izvanredan humoristički roman – valjda i najbolji i cjelokupnoj svojoj povijesti – e da nije iz sebe protjerala svoga srpskog pisca Simu Matavulja. Osim što pisac u isto vrijeme može biti srpski i hrvatski, francuski i irski, njemački i austrijski, kao što su to Vladan Desnica, Samuel Beckett ili Peter Handke, pokatkad i tema i duh djela određuje pripadnost pisca bolje i autentičnije od svih njegovih građanskih opredjeljenja. A “Bakonja fra Brne” dalmatinski je, vlaški, fratarski i katolički, pa prema tome hrvatski roman. Tako bi bilo da ga se nisu odrekli. Ovako Srbi baš i ne znaju što bi s Bakonjom.

Postoji i legenda da je Simo Matavulj započeo pisaniju kojom će ismijati monahe manastira u Krki, ali onda ga je unajmio u svoju službu crnogorski knez i kralj Nikola, pa je brže-bolje preokrenuo priču na fratre s Visovca. Ako je to tačno, fratri bi kralju Nikoli trebali sagraditi spomenik.

Da, “Bakonja fra Brne” je grdna satira. Po tome se ozbiljne zajednice i prepoznaju: po satirama na svoj račun. Bakonja je, inače, Ivo Jerković, zvani Bakonja, dvanaestogodišnji dječak iz sela Zvrljeva u Dalmatinskoj zagori. A Jerkovići su, biva, slavni jer već četiri stoljeća daju mušku djecu u samostan. I sad dolazi stari fra Brne da iz brojnog plemena probere dječaka koji će ga naslijediti. Njegovo oko pada na Bakonju. 

I kako to već biva u svim dinastičkim pričama, onim kraljevskim kao i onim seoskim, sirotinjskim, Bakonja baš i nije bio za fratra. Godinama se dosađivao na Visovcu, gledao oko sebe odrasle ljude koji se ponašaju kao djeca, Božje sluge koji se ponašaju kao đavlići, a u manastiru vlada sve veća anarhija. 

On je, pak, živahan, vedar i okretan, tipičan lik mladog zgubidančića, pa iako nije osjetio Božji poziv u srcu, odlučuje se zarediti. Ili za to i nije bila potrebna neka velika odluka. Čovjeka u životu ponese voda, i onda ga nosi dok mu smrt ne presudi. Bakonja se zaljubi u kćerku seoske krčmarice Cvite, u koju je, pak, u Cvitu, bio zaljubljen stari fra Brne. I tako se priča nastavlja, isto se iskustvo prenosi s generacije na generaciju, ljudi žive svoja sitna licemjerja i pakosti…

Osnovni Bakonjin životni pokretač, ono što ga motivira u njegovom vječnom optimizmu, neugasla je radoznalost. Svugdje on gura svoj nos, i nikad se ne umori ne zadovolji pričom. Kroz njega Matavulj je iznio svoj radikalni antiklerikalni stav, što mu katolici i Hrvati nisu oprostili. Načelno govoreći, bilo bi ispravnije da je govorio o monasima iz Krke. Ali ako ćemo domoljubno, učinio je veliku uslugu inovjernim susjedima kad je umjesto monaha odabrao fratre. Primitivnom umu moglo bi se to objasniti ovako: kao da je između dvije nogometne reprezentacije odabrao da igra u onoj drugoj. Ovako ili onako, pričao je o svom svijetu, on je bio taj radoznali i luckasti Bakonja, i o tom je svijetu znao sve.

“Bakonja fra Brne” pojavio se 1892, u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda. Iste se godine u Travniku rodio Ivo Andrić. Matavulj je bio jedan od njegovih uzor-pisaca.   

Sjede njih dvojica u Zaostrogu, u gostionici, i čekaju Amerikanca, koji će doći s Donom. Dona je njemačka ovčarka, i da nije nje, našli bi se kod fra Aleksandra u samostanu. Ali tamo je starije braće, tamo je i pizme, pa bi se koji mogao naljutiti da mu kučak zalazi u kuću. Zato se nalaze u gostionici.

Fra Aleksandar sluša narod kako beštima. Sluša muške kako psuju Boga. Psuju ga gromko, tako da ih što bolje čuje. Oni fra Aleksandra poštuju i vole, njihov je, i ne bi ga krivo pogledali, ali čim on sjedne u gostionicu, glasnije i češće psuju Boga. Tamo gdje bi inače možda mater i oca, sad umeću Boga.

Franjo se svaki put strese, krivo mu je što ih fra Aleksandar mora slušati. On se dobrodušno smješka, miran i nekako zadovoljan, kao da ne čuju isto.

Oni to zato što vjeruju, govori mu poslije. Budalast je to svijet, Boga psuju, jer misle da će ga time razveseliti. A on im sve mrgodniji.

U to dolazi Amerikanac. Dona ulazi u gostionicu, i ljudi zašute.

Već neko vrijeme ne nalazim riječi za priču koju sam skicirao na parčetu papira, sjedeći pri kahvi, u lokalnom bookshopu. Dijalozi koje sam zamislio izgubili su negdje u buci ličnih monologa i dilema. S elementima stvarnih životnih događaja, trebala je to biti priča o čovjeku, i njegove tri žene. Nakon što se prva nevoljko složila, doveo je drugu, a onda je lahko bilo dovesti treću, i četvrtu. U naumu da dovede i četvrtu, spriječila ga je prijetnja razvodom braka, koja će kulminirati brakorazvodnom parnicom, nekoliko mjeseci poslije, kada su mogućnosti povratka onome što su zvali normalnim životom, bile gotovo iscrpljene. Njegova prva žena, upalih očiju, obraza sitnih i uvijek zajapurenih, kao paučak nečujna, trinaest je godina, pod istim krovom pod kojim sada žive i druge dvije, plela niti ljubavi, čežnje i nade. Nije mogla ni pomisliti, one noći kada su se upoznali, u zaglušivoj, mrakom i znojem natopljenoj podrumskoj sobici kafane Boemi, negdje na Marindvoru, kako će deset godina poslije, u kući na sjeveru Evrope, živjeti u ilegali poligamije.   

Živjeli su već tri godine u braku, ali nakon silnih pokušaja, raznih terapija i tretmana, konačno im je stigla potvrda o nalazima za koje su se nadali da će biti pozitivni. Iz ginekološke ordinacije “Happy mother, happy child” , rečeno im je, ukratko, kako je nemoguće da ona zatrudni.

Jalova kuja, to si ti. Tako mi i treba kad sam te iz Boema kući doveo. Govorio je u ljutni, nekontrolisano kao luđak, koji se slobode dograbio. Ona je, sklupčana u ćošku, šmrcala, prvo tiho, i uz poneku suzu, a onda je okinula toliko da je neko od komšija u jednom trenutku nazvao policiju. Kada su se oboje smirili, i pognutih glava ispratili čuvare zakona, uz izjavu o onome što je plaču prethodilo, ona se zaključala u spavaćoj sobi, a on je s rukama u kosi, i glavom zagnjurenom, sjedio u dnevnom boravku, duboko otpuhujući. Od toga trenutka, jaz tišine i nepovjerenja između njih samo je rastao. 

***

Na telefonu je pronašla majkin broj telefona, i nazvala. Nakon tri godine, mati joj kroz plač govori, sine, ne brini, bit će sve u redu. Voli te tvoja majka. Pričat ću s tatom, kad ga uhvatim da je trijezan. Ne brini, sve će biti bolje nego se nadaš, ljubi te majka. 

U moju kući se ne vraćaj, reći će joj otac, čuvši vijest, mjesec dana nakon toga, da će zet, kojeg je zvao teroristom,  dovesti drugu ženu. Osamnaestogodišnjakinju porijeklom iz Sudana. Ona je iz ljubavi, ili straha da ne ostane sama i na ulici, pristala na iznenadnu odluku svoga muža. Odluku zbog koje će se izjedati, narednih deset godina, u tjeskobi svoje sobe. 

***

Zina, tamnoputa i fino zaobljena Sudanka, jedne je večeri, kad im je muž otišao u treću smjenu, u luku gdje su dočekivali trajekte okovane ledom, stidljivo zavirila u njenu sobu. Pitala je da uđe. Do tada, razgovarale su onoliko koliko je bilo potrebno da rasporede kućne obaveze i poslove. Da eventualno dogovore šta će ručku, ili kada će ići u grad da se namire. Poslovno, s dozom opreza. Više mehanički, nego ljudski. Prije mrzilački, nego prijateljski. 

***

Zina će joj te večeri reći da je iz Sudana s porodicom došla prije dvije godine. Osam njenih braće i sestara, otac i majka, i stara nana, živjeli su u socijalnim stanovima na periferiji grada. Mene je otac dao ovom čovjeku samo zato što je inžinjer, i zato što je materijalno situiran. Ostala su mu jedna usta manje da hrani, govorila je Zina zamišljeno, povisujući ton na spomen očevog imena. Kao da je ljutnju koju je zarobljenu potiskivala, konačno oslobađala, pred ženom, desetak godina starijom, s kojom živi pod istim krovom. 

Svake druge noći, kad muž nije bio kod nje u sobi, i kad bi otišao u treću smjenu, Zina je svraćal  u sobu preko puta. Jedna drugoj će postati utjeha, i sve ono što nisu imale, niti su mogle pronaći, u svome mužu, ili kod svojih najbližih.  Jedna s drugom nisi se osjećale zapostavljenim. Odbačenim poput čarapa, uz kauč, kad se usmrde. 

***

Nakon godinu dana, Zina će jedne večeri ushićeno uletjeti u sobu svoje prijateljice. Tako su se već neko vrijeme zvale. S osmijehom će joj reći da ni ona ne može imati djecu. Žao joj je zbog djece, i neplodnosti, i drago istovremeno, jer neće morati njegovu djecu nositi u stomaku. Gađenje, i odbojnost, sve je što je ikada imala za čovjeka koji je sebi oteo. 

***

Plavuškasta Tina ući će u kuću jednog februarskog dana, zaogrnuta krznom i kapom u paru. Dugogodišnja je koleginica s posla njihovog muža, i pristala je da bude njegova treća žena. Za početak, pošto ima svoj stan, neće živjeti s njima. Dolazit će povremeno. Kad joj se prohtije. Prohtjev će preći u naviku, koja će rezultirati prodajom stana i konačnim useljenjem u njihovu kuću. Tina je dosta starija od njih dvije. Odvažna, i ratoborna žena. Dama u pokušaju. Naučena da šefuje, i da je se sluša. Iznosila je svoje stavove, slobodno, bez ustezanja, čak i pred mužem. One su mogle vidjeti, u trenutcima kad njih dvoje pričaju, kako on pokunjeno koluta očima, i potvrđuje ono što mu ona kaže. 

Rodit će blizance, devet mjeseci nakon dolaska. Dva mala plavušana, orlovskih noseva. U kući će se od tada, granati plač, kroz koji se prolazi kao kroz trnovitu živicu. Plač blizanaca, s plačem Zine i njene prijateljice. 

Budile su se u modricama, onih noći kad bi ih muž posjetio u njihovim sobama. Nakon prvog udarca, kad joj je Zina svratila u sobu, rekla je, ja planiram razvod, hoćeš li sa mnom ? Zina je potvrdno kimnula glavom, i snažno je zagrlila. 

Dvaput sam se probudila jutros. Prvo u četiri i trideset. Skuhala sam kavu, zamotala se u dekicu i na balkonu dočekala svitanje. Kako je nebo svijetlilo, tako se i meni razdanjivalo kojim glasom trebam progovoriti u novome romanu. Znala sam da me to probudilo tako rano jer sam sinoć legla s labavom mišlju o drugom licu za koju sam bila preumorna i koju sam samo fizički odgodila. Kasnije je ta misao našla način da me probudi. Još uvijek je bilo mračno kad sam na balkon iznijela laptop i ispisala stranicu s onom lakoćom za koju sam već znala pomisliti da mi se možda nikad neće vratiti. To je sad to, znam kamo idem i kako ću tamo stići. Taj me osjećaj umirio. Draži mir od toga ne poznajem. 

Vratila sam se u krevet da se utoplim. Mačka je došla za mnom, sklupčala mi se uz koljena i počela presti. Obje smo tako predući zaspale.

Kad sam se u sedam i trideset opet probudila, sunce je već bilo granulo. Dokaz o onom prethodnom jutru prije jutra bio je u Word dokumentu. Bila je i jedna plavkasta fotografija koju sam okinula dok je sve to na istoku bila samo još najava svjetlosti koja se pomalja iza brda na istoku.

Nahranila sam mačku, koja se odmah nakon doručka sklupčala na suncu i nastavila presti, a ja sam se ulovila kako predem u tekstu – jer to je to blaženstvo postojanja kako ga zamišljam i kakvo bi svi koji pišu trebali živjeti: budiš se kad ti mozak ima što reći pa makar cijeli svijet spavao, liježeš kad ti tijelo zatraži, dvaput, triput ili pet puta započinješ dan i uvijek su tu neke nove rečenice pod prstima. Kad ogladniš, uđeš u svoj vrt i ubereš što ćeš jesti. I tu nešto klija i raste kao u onom Word dokumentu. Kad se odmaraš, čitaš. Pratiš okom tuđe rečenice i želiš vjerovati kako je i taj pisac pisao negdje gdje postoji vrt i mačka koja mu se mota oko nogu dok zaranja ruke u zemlju i u tekst, kako se budio i lijegao kad je htio i kako je oko njega bila ovakva ista seoska tišina u kojoj se tek poneki pijetao oglasi da ga uvjeri kako je s njegovim sluhom sve u redu.

Želiš mu to svim srcem. Ovakvo ti jutro razvija kolegijalnu patetiku zbog koje ne gubiš iz vida da je sve što je itko ikada napisao nastalo u nekim uvjetima, a ti bi, da si netko, svima njima dodijelila baš ove u kojima ti trenutno pišeš.

U svakom listu
što pada
vidim lice smrti,
tako nekako, loše prepisan Tin
na mojoj crtaćoj dasci, drvo furnir
jasen, ALU, Ilica 85, vonj ugljena
od haustora do krovova,
Agram, jesen 1976.
44 ljeta iza, isto ojeseni,
jasen ispred mene isti,
les od ožiljaka razrezan
tušem uprskan
pošteno škvorcan
ona slova nemam,
al’ ne dam, jok! i ne! o’ se štit
na kojem su me, poraženog
bezbroj puta, ovoj adresi prinosoli,
mrtvog mašti kući unovo vraćali.
Svakonoćom, inbazdanim korakom
kroz Ahiret fosnom stazom,
lošom, jer tesari samo
o krovnoj gredi visokoj haju,
prohodim posrćem propadam,
kadli iz tme pravo na me
Zvonko Lepetić/Albert Cobb,
završna scena drame Franka
D Gilroya “Tko će spasiti orača?”,
daske HNK-a Split, 1968. je, januar.
Kaslista je od nadgrobnih bista,
zvoni Lepetić, moli kumi urla,
budi moj Larry Doyle, jedini
Taj Taj je moj i Orača spas,
no Larryju Doyleu neće se dvaput
želja za istom vodom, jok! i ne!
samo strah muk mrak prah.
Od jutarnje turske nadalje,
káve i kaverne otvaram, brazdom
les rastavljam, tušem morem
vinom izorani furnir zalijevam.
Ujesen jasen a niotkud lica,
altroke Larry Doyle, izgubljena
je kaslista, nitko ne zbori, ni
da bi riječ, rečeno je jok! i ne!
sama fosna, morebit tek aplauz pri.

O “Bosancu”

Pjesma o zemlji da bi bila, i o općem čovjeku, o svatkoviću, koji zemlju naseljava, može biti lijepa ili istinita. Ako je lijepa, nije istinita. Ako je istinita, ružna je, kao što je ružan svaki nevoljeni jad i svaka tuđinska bijeda i sirotinja. Ako je pjesma o zemlji istinita, onda je tuđinska. Ako je lijepa, onda su iz nje isključeni, izopćeni, protjerani svi koji su tuđi.

Da bi bila lijepa i istinita, pjesma o zemlji morala bi biti ispunjena ljubavlju za svakoga njezinog razbojnika. Da bi bila lijepa i istinita uvijek bi morala biti o drugome i drukčijem. I čim se čovjeku, nakon bezbroj ponavljanja, pričini da je on taj drugi i drukčiji, da se pjesma nanovo presloži i pobjegne na suprotnu stranu, onome drukčijem od drukčijeg.

Pjesma o zemlji i o njenom čovjeku pjesma je o paradoksu. 

Amir Brka napisao je takvu pjesmu. Toliko lijepu i istinitu da nikada neće biti recitirana ni na jednoj svečanoj akademiji, niti će ikoga navesti na zlodjelo iz patriotizma.

Amir Brka:

BOSANAC

Čudnijeg stvora nije predskazao ni ludi Nostradamus:
pričešćuje se u džamiji pjevajući Te Deum laudamus,

radosna je glava pod fesom, i kokarda mu je na čalmi,
poneseno žuri u tekiju, a iz nje dopiru zanosni psalmi,

u katedrali se njiše u transu s vjernom braćom u zikru,
bure je popio, pa na hadž kreće, u džepu nosi još litru,

uživa u panku i u hiphopu, u tehnu i atonalnoj muzici,
u depresiji je kad čuje sevdalinku, zapuši uši u panici,

omrznuo je prvoga komšiju, izdaja ga njegova vrijeđa,
jer kada mu najteže bijaše, ovaj mu ne zabi nož u leđa,

prostodušno se grli sa onima koji poklali su mu djecu,
fatihu mrmori i plaća tevhide na krstu raspetom svecu,

brojanicu prezire, jer je doživljava ćafirskim tespihom,
spaljuje Zavjet, tu obmanu sazdanu šejtanskim stihom,

u očaju je ako svakoga dana ne sretne četničku bratiju,
pada u delirij kad u prolazu pozdravlja ustašku satniju,

čuje li one što se sa ponosom sjećaju bosanskog kralja,
zbog mača kune sultana, ta kruna bješe dostojna malja,

Bosnu siroticu ni u snu ne vidi slobodnu ili građansku,
valjalo bi pod susjede da ide, pod Tursku ili Mađarsku,

sanja muftiju koji nanovo će ustrojiti diviziju Handžar,
o Andriću ne želi čuti, no draži mu je Mustafa Madžar

od svih književnih likova, jer svijet je doista pun gada,
pa kakav je to identitet ako čovjek u njemu ne strada?!

Prije će nesretan Mujica i konja na mjesecu da potkuje
nego što ispunit će sve što sad se od Bosanaca očekuje,

jer ne pripada njemu niti jedan pedalj očinske zemljice;
da bi se čudio, njegove još su tek u glavi očinje zjenice