Imaginarni prijatelj/83

Vrag u mom iskustvu obično nastupa u obličju Fome Fomiča. Naoko bezazlen i dobrodušan, o svemu ima stav, na svakoj stvari koja se oko njega nađe, na onoj šalici, nožu i vilici, na prozorskom oknu, neboderu i brdima koji se iza nebodera vide, na svemu je tome, i na svemu drugom što se može vidjeti ili zamisliti, po jedan stav i jedno mišljenje Fome Fomiča.

“Selo Stepančikovo i njegovi žitelji” bit će i nije najvažniji prozni komad Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, ali ako tog pisca niste čitali – a vjerujemo da niste, jer Dostojevskog se ne stigne pročitati, jer dođe na red za čitanje u vrijeme kad se već podrazumijeva da ga se odavno pročitalo – najbolje bi vam bilo da pročitate “Selo Stepančikovo”. Tem na njega nećete utući vrijeme koje bi vam otišlo na “Braću Karamazove”, “Idiota”, “Zle duhe”, “Zločin i kaznu”, tem ćete o Dostojevskom steći skroz pogrešno mišljenje, koje će, međutim, zvučati vrlo šik ako ste skloni zapodjenuti akademsku raspravu u krčmi ili autobusnoj čekaonici. U “Selu Stepančikovu” Dostojevski je, naime, vrlo duhovit i opasno zlokoban pisac. Ta duga pripovijetka je satira s elementima horora. Nešto baš strašno.

Foma Fomič Opiskin dolazi u Stepančikovo da riješi stvar. Istina, nema tamo baš što da se riješi, niti bismo za to selo ikada čuli da nije njega koji stiže da rješava. Dočekuju ga ljubazno. Ali ne zato što su ljudi po prirodi ljubazni, nego je on takav: na prvi pogled u čovjeku budi ljubaznost. A na drugi je pogled već sve gotovo. Na drugi pogled Foma Fomič već je zavladao situacijom. On najprije zagospodari emocijama i afektima – znate ono: zašto bismo tako dragog starčića ružno pogledali – a onda, malo-pomalo, preuzima vlast nad ljudima oko sebe. Opstaje tako što proizvodi kaos. Parazitira na drugim ljudima, preuzima njihove osobine i navike, navodi ih da se ponašaju onako kako to njemu odgovara. Od njega nema spasa, jer je sveprisutan i nekako uvijek i nepogrešivo zastupa većinsko mišljenje. Ili ono mišljenje iza kojeg stoji neka viša i moćnija volja.

Kad ga se pukovnik Jegor Ilič pokuša riješiti, i to tako što poziva nekoga svog rođaka da doputuje i pomogne mu, već je odavno prekasno. Ili je prekasno od onog trenutka kada je Foma Fomič naumio doći u Stepančikovo. On stiže kao vjesnik društvene propasti, emocionalnog, duhovnog i moralnog sloma jedne zajednice, kao adorant i podržavatelj onoga najgoreg što od ranije u njoj postoji. Kao što je navratio u Stepančikovo, tako se može pojaviti bilo gdje. On ne donosi zlo, ničega u njemu već nema što nije u ljudima već bilo prisutno. Foma Fomič samo pojačava intenzitet djelovanja opće opačine, kao da postepeno, sadistički odvrće ton na pojačalu i škripa postaje sve glasnija.

Fomi Fomiču ne možete se suprotstaviti zašto što ga niste u stanju opisati. Ili biste to bili u stanju samo ako ne biste živjeli u Stepančikovu, nego biste na sve stvari, na kuće i ljude, na zbivanja u selu gledali s nekih nedodirljivih visina. Kada bi Stepančikovo za vas bilo sitno poput mravinjaka.

U drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća za Fomu Fomiča bi se reklo da je rođeni populist. Tridesetih godina prošlog stoljeća bio bi savršen fašist. Foma je, međutim, vrag. Dolazi kada se ljudi ne mogu od njega obraniti. Postariji je, krkhe građe, slabe mašte. Prosječan. Vrag je prosječan čovjek.

Dragutin Kolak

MUZAGET

(pjesme)

JEZIVA VEČER

Po rubu noći trak mjesečev klizi
te bane
u moju sobu,
gdje ležim u svom grobu,
i srce gane:
budim se u brizi.

Jezivo veče…
Psi laju…
Buljina s krikom uteče.
– Svi osim mene nešto znaju!

Zelenim zadahom
zemlja im je otkrila tajnu.
U večer ovu sablasno sjajnu
Slijepi miševi lete sa strahom…

MISTIKA CVIJEĆA

Ja se bojim cvijeća:
cvjetna me krunica
umrlih curica
sjeća.

mene je strah cvijeća:
kad njegov miris dođe,
srh me prođe
– na umrlih dah sjeća.

Livada puna čarobnih slika
mauzolej je – mistika.

SMRT JORGOVANA U VAZI

Noćas je umro u vazi plavi jorgovan.
Ja sam čuo njegov posljednji uzdah.
– I kad je sutra osvanuo dan,
na stolu je ležao purpurni prah.

Noćas je umro u vazi ubrani jorgovan.
Ja sam vidio njegov samrtni trzaj
– I prije nego je svanuo dan
bio je njegov kraj.

Noćas je umro u vazi plavi jorgovan.
San mi je zasopio njegov umrli dah.
– I danas, kada je osvanuo dan,
Ja još osjećam zebnju i strah…

KIPAR

Da znam vajati,
izvajao bih ti ko Maillol statuetu,
svakog bi morala obajati,
kao Dijana, uz psa i trompetu.

Bilo bi čudno gledati smjenu
hladnoga kipa i lika što živi:
kip tvoj bi ušao u života mijenu,
a ja u nepomični mramor sivi.

PJESNIK

Apolon Muzaget sa lirom u ruci
pjesnika je branič i u naše dane
i čim zveknu lire čeznutljivi zvuci
ljubavnih će sunce snova da ograne,

al’ u duši novog voljnog samotara
više nije samo kipolika Ona.
iako je ljubav sveđer ista, stara,
– sada si na nebu postala Madona.

NIJE BEZ VEZE

Dotakao sam usnom cvijet koji je bacila,
zagrlio sam grančicu koja joj je put zakrčila.
U duši mi se odrazio njen lik.
Sudbino, podignut ću ti spomenik
jer si nam nešto zajedničko dodijelila:
u duši mojoj ona je bila.
I nismo mi više zvijezde koje putuju bez susreta,
nije bez veze naša historija.
Iz mojih očiju zapaljen tobom plamen izbija,
makar prolaziš kraj mene bez okreta.

RAZGOVOR POD DRVOM

Sinoć smo razgovarali kraj starog drveta,
ja sam čvornovitom rukom dirao njegovu hrapavu koru.
Zašto ne dopustiš da milujem tvoje ruke
– meke i glatke ko njegovo lišće!?

PRASKOZORJE

Umit hladnom vodom s gorskog potoka,
neotrt peškirom:
liječim blijedo lice od kavanskog otoka.
– Glogovim putem gazim s mirom.

Novembarsko jutro tetrijeb pozdravlja.
Osvit se spušta s borja.
Puške neću opalit u znak slavlja
ovoga praskozorja.

Tamo na onu sivu liticu,
gdje plašljiva divokoza uzima predaha,
zatežem svoju ponovo čilu mišicu,
s grudima punim bistroga straha.

LJUDI

Rođeni bez pitanja,
žive bez znanja,
umiru bez htjenja.

Jedni se drugima jadaju.
Tješi ih ljubavni nemir sneni.
O njima pjesme se skladaju
– u meni!

MAJKO UMRI

Majko, umri!
Ne propinji se na ispale kosti!
– Na uvele dunje miriše tvoja košulja. –
Već gore dvije voštanice,
smrti pahuljice
padaju na lice.
Majko, oprosti!

Ne govori mi „sine“ napuklim glasom.
Smrt se šulja.
U noći ovoj ćuk štekće s užasom,
ali još svijetle oči od zapaljenog ulja.

Majko, umri!
Ne opiri se znoju ledenom!
Majko, umri
– umri jednom!

http://ivanlovrenovic.com/clanci/varia/dragutin-kolak-muzaget-pjesme-

Za šesnaest dana obilježit će se 76. godišnjica oslobođenja Splita. Netko bi mi sada mogao prigovoriti da mi je stil bože oslobodi, jer ovako napisano izgleda kao da godišnjicu nema tko obilježiti, pa se ona, sirota, mora sama pobrinuti za sebe. Ali o tome se zapravo i radi. Dan oslobođenja od nacističkih okupatora već skoro puna tri desetljeća obilježava se preko volje, sotto voce i na brzinu, tek toliko da se odradi ono što se mora, a da se pritom ne uzrujaju tankoćutni tipovi koji i dalje žive u čvrstom uvjerenju kako odlazak posljednjeg naciste iz Splita nikako ne može biti razlog za veselje, nego samo za neutješni plač. Da bi se ugodilo nježnim sentimentima onih koji uzdižu i slave izdajnike, valja se popišati po uspomeni na žene i muškarce koje su ovaj grad (i cijelu zemlju) oslobodile od terora šljama.

Zato se na Pjaci svakog 26. listopada okupi šačica uvijek istih ljudi kojima se, po protokolarnoj sili, pridruži i poneki nezainteresirani čimbenik da skromnom događaju dade institucionalni timbar. Nema nikakve sumnje, tako će biti i ove godine, i još puno sljedećih. Tome se, međutim, ne treba čuditi. Kako će se Grad Split pokloniti uspomeni na svoje osloboditelje, dakle, partizane, kad nije kadar ispraviti nepravdu prema jednoj djevojci koja nije stigla postati ni komunjara ni četnikuša – kako već ustašija titulira antifašistice – naprosto zato jer je premlada umrla. Ubili su je na današnji dan prije 76 godina. Do stratišta je stigla nakon trodnevna mučenja, premlaćena i iščupanih noktiju. Stajala je u košu kamiona s užetom oko vrata, a onda je vozač pritisnuo papučicu gasa. Njezino tijelo zakopali su u plitki grob pokraj puta. 

Da ne bi bilo nikakve zabune, egzekutori su bili Nijemci, a djevojka je bila Hrvatica. Zvala se Palmina Piplović, njezino ime nosio je dječji vrtić na Marjanu, izgrađen na parceli koju je njezina obitelj poklonila gradu. Vrijednost toga zemljišta danas je doslovce nemoguće procijeniti. Nitko nije toliko bogat da si može priuštiti tako veliki plac na korak do Vidilice, sa spektakularnim pogledom na grad, more i otoke. Palmina nije bila jedina ratna žrtva u obitelji Piplović. Jednoga brata, Špira, pojeli su vukovi na Zelengori, a drugoga, Karla, nogometaša RNK Split i člana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru tako prebili da se više nikad nije oporavio, preminuo je u duševnoj bolnici. Obitelj koja je toliko dala, na koncu je postala žrtvom patriotske iznude. Kad su ondašnje vlasti zakukale da nemaju gdje graditi dječji vrtić, familija je darovala svoju zemlju.

Na lokalitetu koji su stari Splićani zvali Piplovića štale (jer se radilo o mesarskoj obitelji) podignuto je obdanište koje je ponijelo Palminino ime. S dolaskom mlade demokracije heroina je prognana sa starine. Njezina fotografija koja je visjela u hodniku, skinuta je sa zida, baš kao i tabla pred ulazom. Sve do danas vrtić se zove Tamarin, na sramotu svih Splićana s pamćenjem i obrazom. Koji se, sigurno, broje u desecima tisuća, ali što im to vrijedi kad se njihov glas ne čuje. 

Palmina Piplović nije bila opasna cura koja je pod kaputom nosila strojnice i bombe. Nacisti su je ubili jer je htjela nagovoriti njemačke vojnike da dezertiraju. Nije imala pojma tko su Mahatma Gandi i Nelson Mandela, ali kao da im je bila sestra. Nije dočekala 23. rođendan. A mi, evo, već 29 godina čekamo da netko utjecajan i častan naloži povratak njezina imena na zid dječjeg vrtića s najljepšim pogledom na svijetu. 

Kad izađeš iz zagrebačkog kolodvora na asfalt pravo gledaš u najavnu sliku RTZ-a, desno je pošta. Trebam telefon. Glas s druge strane potvrdi da je pozvani broj točan, te neka se nacrtam sutra tu i tu, u tu i tu vuru. Okej, nije greda, u gradu mogu prenoćiti kod osobe F.

“Aktise  kad bude delalo, samse javi, za tebe se uvek nekaj bu našlo, nemaš frke, ne”, otpratio me iz Zagreba tim ili sličnim riječima taj i taj, osoba A, godinu i nešto ranije.

Godina je ogroman period. To ne znaš, to učiš, ako ikada i naučiš.

Sada sam opet gore, fakat trebam posao, gotovo pomoć, posao u struci.

Sutradan, u dogovoreno vrijeme, eto me na rečenoj adresi.

“Skini cipele”, dočeka me domaćin, osoba A. Meni neugodno, te su se cipele nahvastale puta od Splita do njega, ne znam je l’ mi bičve daju ili ne, ali domaćin je uvijek u pravu. Skidam cipele ako su takva kućna pravila.

U stanu su četiri persone, sve same buduće institucije, što domaće, što svjetske: dvoje kolega, domaćica i otprilike desetogodišnja curica. Jedan od kolega je domaćin, drugi je osoba B, u radnoj sobi o svome poslu, samo klimne na pozdrav i nastavi. Majka curice, osoba C, hoda po kući s crvenim telefonom dugog dugog rastezljivog kabela, dok s nekim tamo daleko raspravlja o abortusu. Tek je ovlaš klimnila glavom na moju pojavu, ni pravo me pogledavši nastavila je spiku. Valjda se navikla da joj kroz kuću, samo tako, prolaze umjetnički jebivjetri. Djevojčica, osoba D, zabavljala se sama. Domaćin i ja sjedili smo v uglu.

“Kaj si mi donesel? Da vidim.”

Na to mu pružam fotke svojih radova; tako je to bilo onda, nikakav sken ili imejl, samo fotke ili fotokopije, samo poštom ili na ruke. Autor fotografija bio je Ante Verzotti, objektivom lično. Znate tko je Verzotti? Kako ne znate? Dobri Ante izradio mi je više serija (sve mukte, nema veze, samo da ti uspije, rekao je) sve istog materijala kako bi ga mogao slati svim mogućim i nemogućim redakcijama koje je moguće zanimao taj medij.

Osoba A promatra, lista fotose, pogleda me, pa zine: “A ti si taj!” Skače na noge hitre i s ormara u blizini, iz kutije tamo neke, vadi koverat meni tako poznat.

“Odakle TO u tebe?”

Bilo je to jedno od tih pustih pisama što sam slao uokolo, nudeći se. Njemu ga nisam slao, on je kolega a ne izdavač, ali sam se nakon dovoljno odbijenica, i još više neodgovora, eto, našao kod njega, a on ima moje pismo. I to ne bilo koje. Bilo je to jedno od onih za koje je izdavač smatrao da nije vrijedno odgovora. Umjesto u košu bilo je u ruci mog domaćina. Pismo i komplet Antinih fotosa, identičan onom koji sam mu sam predao prije malo vremena. Kako? A pismo (baš to!) bilo je upućeno uredniku i izdavaču, osobi E, o kojem smo, ja i moj trenutačni domaćin, tri godine ranije imali oprečne stavove. S tim kako se nikako ne slažemo u mišljenju o subjektu razgovora, zadržavajuć svak svoj objektivan stav o osobi E, završili smo diskusiju. Ali tri godine su jebeno dug period.

“Odakle se pismo, upućeno njemu, sad našlo u tebe?”, ponavljam. “Pa ti si taj koji mu nije drža stranu.”

Osoba E, umjesto da mi odgovori ili pak ne, te baci koverat i sadržaj u smeće, ona ga je uručila osobi A.

Evo i zašto…

“On je sada moj izdavač!”

Jebote, najebo sam, ovo mi nije trebalo pomislim. Zemlja se okreće stalno, u tri godine masu puta, pa što ne bi i čovjek koji put, pogotovo ako je zvijezda u usponu.

“Evo ti pismo nekog smiješnog tipa, spominje te unutra, rekla mi je osoba E. Otad ga čuvam čekajuć tog mudonju kaj se usudil sastavit takvo pismo, pojaviće se kad tad, sto posto, svi putevi vode meni, pa da vidim ko je taj, kadli eto maca na vratanca”, cerila se osoba A.

“Pišeš mu da si bolji od mene, a i od osobe B”, nastavi on.

“Neće bit baš tako”, hvatam se za slamčicu, treba sačuvati živu glavu, trebam taj posao, dijete je na putu, jeboga, “pročitaj bolje, piše, znan cilo pismo napamet, piše da vas dvojica niste ništa bolji od mene, da smo, eto, li la. Nikakvih zlih namjera nije bilo, samo sam navija za sebe.”

Sporazumno zatišje ponudilo se kao trajna rupa za “ratnu sjekiru” što se njihala u zraku, no Caster nikada nije razumio Indijance s tuš perom. Konjica je upala sa strane.

“To je isto!”, feministički telefonski dijalog biva trenutno abortiran, osoba C je vidjela da A popušta. Sada stoji nadamnom.

“Tko si ti da se s njim uspoređuješ? Imaš muda, svaka čast, doći u kuću čovjeka protiv kojeg pišeš i, gledajući ga u oči, žicaš pomoć. Sram te bilo! Molim te da ovog časa napustiš moj dom.”

Izbaci ona to iz sebe, izbaci mene, ošine osobu A oštrim pogledom, okrene se s prezirom od nas dvojice, i nastavi u slušalicu.

Domaćica je uvijek u pravu.

Pokupim svoje stvari, kolegi iz sobe klimnem glavom, on otpozdravi ponaisti način, osoba D me nije niti pogledala, ljuta na mene jer je mama jako ljuta na stričeka.

Domaćin me isprati do izlaza. Obuvam cipele.

“Znaš kaje, da je do mene, jebiga nije, ali rad nje, razmeš, ne.”

Nema veze, nisam ljut na njega, više bijesan na sebe i na pratioce poštanske diližanse i izgubljene šanse.

Trebalo je prenoćiti još jedared. O mojem ponašanju i pokretima te večeri sve je rekla osoba F: “Daj se smiri. Ajde leć! Daješ mi na Milana Štrljića!”

(Iz upravo objavljene zbirke „Prometejev čvor“)

ČVOR 

Taj čvor što ga gledaš, čvrst kao beznađe,
to sam ja u zamci, s omčom oko vrata.
Čovjek i u sebi katkad stranca nađe,
ponire u sopstvo, ali ga ne shvata.

Sudbini prepušten, čekam da se stvori
s Damoklovim mačem Aleksandar moćni,
da me presiječe, ili da sagorim
u ognju pitanja, kao leptir noćni, 

privučen plamičkom svjetiljke što tinja.
Sam na raskrsnici, a mač mi nad glavom.
Svud okolo trnje, svud gola pustinja.

U mutnoj daljini mlad dren se isteže,
propinje se nebu, ozarenom, plavom.
Možda će uspjeti da moj čvor razveže? 

NEKI NOVI PROMETEJ 

Niz strmu stazu život skotrljan
ka moru što krije tajne ameba.
Još jedan Prometej sopstvom okovan
na hridi s koje orao vreba.

Ta staza varljivog pera trag je,
more – mastilo na kraju stola,
hrid – sjenka što na zidu traje,
Prometej – odbljesak iskon-bola.

Tmaste nemani u moru tamane
zlatne ribice i njihove snove,
dok stazom uskom sa sjeverne strane

nadiru horde i okove nove
za Prometeja, na vrhu kopalja,
nose – da sebi na grudi ih stavlja. 

TEATAR SJENKI 

Boli li vas krik trećerazrednoga
sluđenog glumca ubogog teatra,
što piskutav glas, bez pravog razloga,
uzletom duha i talentom smatra?

Svi vi šaptači i epizodisti,
kostimografi i garderoberi,
možete stati na proscenij isti,
gdje bog teatra dušu krikom mjeri.

U tome kriku i našega bola
ima bar trunčić, sa mrvičkom nade,
dok teatarska pozornica gola

i naš bi život za se da ukrade.
Spuštaj zavjesu, predstava svršena!
Sa lažnim svjetlom nestaće i sjena.

SAM SEBI BRAT MLAĐI

Začne se negdje u dubini snenoj
misao tanja od zvjezdane pređe,
pa se zanjišeš na ljuljašci njenoj
kad pun je mjesec, ponekad i rjeđe.

Zašto si, pita, sam sebi brat mlađi?
U mnoštvu zašto hrast si na osami?
Trgni se malo, sebi sličnog nađi,
uždi plam duše da prkosi tami!

Noć pustim drumom škropi mjesečinu
i tvojom mišlju zasijava bilje.
Zvjezdanim nebom padalica minu.

Sopstvo ti često mlađi brat uzima,
dok Božja bašta nudi izobilje,
u kome možda tebi srodnih ima. 

Dnevnik jednog penzionera/97

Postoji ona sjajna, jedna od najboljih, epizoda stripa o Asteriksu, Asteriks u Belgiji u kojoj zavrzlama započinje tako što Julije Cezar kaže kako su Belgijanci najhrabriji narod protiv koga je ratovao. Naravno da se Drmatoriks, vođa susednih Gala, nađe smrtno uvređenim kada ova izjava nađe put do galskog sela. Ta neće valjda tamo neki Gaj Julije iz provincijskog Rima da kleveta njegov narod koji je, zna se, najhrabriji na svetu (beše to 50. godina pre nove ere, doba nepravoslavnog kosmičkog haosa, kada se ni Srbi, kao narod najstariji i očito najhrabriji, a ni amebe još nisu pojavili na istorijskoj sceni).

Uvređen i povređen Cezarovim rečima Drmatoriks, praćen svojim najhrabrijim ratnicima malim Asteriksom i krupnim (mada nikako i debelim) Obeliksom pohita u Belgiju da tu glupost koju je Cezar izgovorio raspravi sa svojim susedima.

Dogovore se naši hrabri Gali i, još uvek nešto hrabriji, Belgijanci da upriliče takmičenje u uništavanju rimskih logora i da na taj način utvrde koji narod je zaista najhrabriji. Sudija ovog takmičenja će, naravno, biti Julije Cezar. Na kraju ovog takmičenja ode mali Asteriks u Cezarov logor i ispriča mu u čemu je caka. Kada je čuo da je sve ovo zapravo igra dva infantilna naroda Cezar, na granici nervnog sloma, izgovori rečenicu koja možda i nije ušla u udžbenike iz latinskog jezika, ali je i dalje genijalna.

„Jedino što vam mogu reći to je da ste i jedni i drugi ludi!“, vrisnuo je Cezar rečenicu čiji se latinski prevod izgubio u mračnim hodnicima istorije.

Ova Cezarova sentenca savršeno definiše i prirodu srpsko-hrvatskih osnosa. Poput Gala i Belgijanaca i Srbi i Hrvati pripadaju istom narodu. To ni jedni, a ni drugi ne spore. Jedini spor i svi ratovi vode se samo oko toga da se utvrdi koji je to narod. I Srbe i Hrvate krasi isti narcizam malih razlika, isti jezik, isto mesto na marginama evropske istorije. Baš kako Julije Cezar u stripu kaže „I jedni i drugi su ludi.“

Upućeni jedni na druge, kako jezički, tako kulturno-komšijsko- geografski, Srbi i Hrvati žive jedni do drugih, a neki i jedni sa drugima. Iako su sve Jugoslavije tragično nestale i verovatno se nijedna neće uzdići iz pepela, narodi i narodnosti bivših Jugoslavija su ostali osuđeni jedni na druge. Makar iz ekonomskih razloga. Balkanske zemlje su male, poseduju mala tržišta sa malo ljudi i malom kupovnom moći. Ali kada se ove mlade države posmatraju kao jedinstveno tržište onda one deluju mnogo privlačnije nego svaka ponaosob. Naročito lokalnim trgovcima koji jednostavno nisu dovoljno konkurentni na stranim, nebalakanskim, tržištima. Zato trgovina knjigama i stripovima na teritorijima Hrvatske, Srbije, Bosne, Crne Gore (pa i Makedonije) već decenijama odlično funkcioniše. Knjige, a naročito stripovi, ma kog izdavača odmah nađu put do komšijskih tezgi. To je jedan od razloga zbog čega srpski izdavači, ma koliko žudeli da se dodvore nacionalističkom korpusu, i dalje objavljuju knjige uglavnom na latinici. Jednostavno nemaju taj luksuz da se odreknu tržišta na kojima mogu da plasiraju knjige koje ne moraju da prevode na strane jezike.

Svaki Bosanac i Hrvat će sasvim dobro razumeti svakog Srbina ili Crnogorca. Važi i obrnuto.

Jedan od plodova ovog međusobnog razumevanja i saradnje jeste i dopisivanje Svetislava Basare i Miljenka Jergovića koje, iz knjige u knjigu, taje već deset godina. 21. septembra 2010. godine napisao je Jergović prvo pismo (zapravo mejl) svom kolegi i prijatelju Basari. „Ej, Basara dragi, dođe vrijeme da se mejlišemo! („Ej, Basara dragi, dođe vreme da se mejlišemo“, glasi moj slobodan prevod ove rečenice sa hrvatskog na srpski jezik)“, napisao je Jergović i započeo ono što će trajati celu deceniju. Prvo trogodišnje dopisivanje krunisano je knjigom Tušta i tma koju je objavila Laguna. Nakon ovoga sledi i Drugi krug objavljen od strane istog izdavača i koji obuhvata „mejlisanje“ tokom 2015. godine.

Treći deo ovog (do)pisanija objavio je nedavno Službeni glasnik. U pitanju je knjiga pod naslovom Bajakovo – Batrovcikoja obuhvata dvogodišnji period dopisivanja. Dopisivanje započinje 16. aprila 2017. godine, na dan kada se, simbolično, katoličko-pravoslavni Uskrsi poklapaju.

Kao vrsni intelektualci i pronicljivi posmatrači naših (ne)prilika Jergović i Basara seciraju našu stvarnost, opisuju i dekonstruišu naše (zajedničke) naravi, upoređuju prilike kod nas i kod njih (mada su na Balkanu ovakve podele iluzorne i više administrativne nego duhovne).

Dopisivanje započinje razmenom dijagnoza i ljubaznih upita o zdravlju junačkom jer su korespodenti već momci u određenim godinama. „Ko sebi danas može da priušti pritisak od 120/80?“, duhovito se zapita Basara.

Teme o kojima pišu su zaista iznenađujuće i raznovrsne. Jergović i Basara, na primer, pokušavaju da shvate u kakvoj su vezi zabrana roštiljanja u berlinskom parku, saobraćajni haos u Istanbulu i nacionalni identitet naroda i narodnosti bivše (bivših?) Jugoslavije, razgovaraju o Hitlerima iz našeg sokaka (ali i o pravom Hitleru, Trampu, Šešelju…), prate gibanja u Crnoj Gori i Makedoniji, podsetiće nas i na onu kišnu vojnu paradu napravljenu u Putinovu čast, pokušavaju da odgovore na pitanje šta bi bilo da su nacisti imali internet (odgovor na ovo pitanje je pokušao da pruži i nemački autor Timur Vermes u romanu Opet on), kroz razgovor o originalnoj i neoriginalnoj brendiranoj robi pokušavaju da dokuče kude ovaj svet putuje na vozu kapitalizma, Jergović nam otkriva da li je ateista ili vernik, ali i kakva je veza između podunavskih Švaba i srpskih izbeglica iz ’95. godine Oluje, pripoveda nam i o jednom od najznamenitijih i najznačajnijih Srba u Bosni Gligoriju Jeftanoviću, saznaćete i kako je Basara, poslednji u SFRJ, saznao za Titovu smrt, kako sve balkanske narode povezuje reč „roptarnica“, upoređuju sudbine proteranih rovinjskih Italijana i rovinjskih Beograđana, razgovaraju i o književnoj sceni, naravno najviše o Pekiću, Kišu i Kovaču, ali i o Velimiru Miloševiću koji je za sebe verovao da je vrhunski pesnik i koji je tek tokom opsade Sarajeva pokazao koliko je vera zapravo važna za svakog čoveka, u dopsivanjima Jergović i Basara se bave i fenomenom Konstantinovićeve Palanačke hronike na koju se svi pozivaju, a gotovo niko ne čita, zatim pišu o zaboravljenom Miodragu Bulatoviću i sudbini napuštenih pisaca, o krizi pisanja, tragaju za Bogom mitraljeza ili Bogom kojem je potreban mitraljez, bave se i pitanjem čiji je Tesla, o slikama Zorana Matića, pričaju o Modernoj galeriji u Valjevu i časopisu Gradac iz Čačka, dotiču se samoubistva Slobodana Prljaka i ubistva Olivera Ivanovića, otkrivaju zašto je Dositej Obradović jedini SPC jeretik, razmenjuju iskustva i mišljenja o Glogovcu u filmu „Ustav Republike Hrvatske“, pa čak i o Windows 10…

Miljenko Jergović je jedan od najznačajnijih postjugoslovenskih pisaca srednje generacije. Pisac je priča, dramskih tekstova, pesama i novinskih članaka. Rođen je u Sarajevu, u kome je živeo sve do 1993. godine kada ga je napustio i otišao u Zagreb, ali su njegove priče mahom i dalje vezane za rodni grad. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja. Rado je čitan (ali ne i prevođen) i viđen gost u Beogradu, Podgorici, Skoplju… Simbol je glasa razuma i one dobre savesti na Balkanu.

Za Svetislava Basaru se može ređi da je danas najveći živi srpski pisac. Njegova prozni svet pun je apsurda što Basaru čini dokumentarističkim piscem. U zemlji apsurda njegove knjige su dokumentarno štivo.

I Basaru i Jergovića, osim snažnog individualizma, ličnog integriteta, književnog dara i zajedničkog jezika, povezuje i to što su obojica, svaki u svojoj zemlji, često proglašavani za izdajnike od strane rulje sklone desničarenju i nacionalnoj histeriji.

Bajakovo – Batrovci možemo posmatrati i čitati kao seriju eseja koji se međusobno dopunjuju i nadograđuju, knjigu u kojoj se postavljaju zanimljiva pitanja i pokušavaju se dati ili predložiti odgovori, knjiga u kojoj vrsni poznavaoci naših prilika seciraju našu stvarnost, sadašnjost, prošlost, ali i budućnost. Čak i ako se neko ne slaže sa pojedinim stavovima iznetim u ovim svojevrsnim esejima, ipak se mora poštovati jasan i nedvosmislen stav koji izvire iz svake rečenice.

Nadam se da će se ovo dopisivanje nastaviti.

https://www.bookvar.rs/bajakovo-batrovci-basara-i-jergovic-sa-lica-mesta/

Pod borom, lisica.
Spazih je čitajući
haiku o cvrčku. 

Klupa u parku.
Cura i momak. Svaki
na svom mobilnom. 

Buket na klupi.
Dar za sledećeg
tužnog  šetača.  

Dete u zoo-parku
srete gladnog vuka. Viknu:
– Vidi, vuk se smeje! 

Starac u parku
u žuto lišće gleda
svim borama lica.  

Na uvo mi slete
komarac, sitan i slab.
Pa, red je da gricne!   

Tražim te pjesmo naroda mog,
da legnem s tobom,
da s tobom zasanim,
tražim te noćnom molitvom,
onako bezglav, bosonog,
ranjen, slomljen,
da s’ tobom razdanim.

Toliko te trebam,
kao hljeb, kao sol,
kao nebo,
kao vodu iz šarskih dubina,
kao čobanin uz fenjer,
tražeći stado.

Tražim te po sokacima
gdje čuje se dječija graja,
u koraku nane moje,
Po stećcima razbacanim,
po grobovima napuštenim,
po putevima prekinutim,
rukama nemilovanim,
dušama nerođenim.
Tražim te tumarajuć’
tako devet stoljeća,
spajajuć’ istok i zapad.
…
Zovem te samo,
da odnesem trenutak u beskonačno,
da mrak mi zamijeniš svjetlom.

Makar i leptir postao kratkovječni
tražim tvoje ruke mazne, lice
da otvoriš mi kapije i pendžere,
dok miluje me vjetar Bistrice
i trešnja mi sladi usne
u raljama proljeća.

Trebaš mi da naučim govor bilja,
da savladam daljine,
da poletim kao ptica…

Trebaš mi pjesmo naroda mog,
kad se mjesec u uštapu
pojavi nad Prokletijama,
i svetom Bosnom.

Trebaš mi,
toliko mi trebaš
da ne budem sam,
da ne šutim,
da otjeram bubnjeve iz srca,
da nestane sljepilo,
da osjetim nadu.
Ne želim da
zlo više slutim,
samo da ne zatutnji zeman,
plašim se da nam
kuće ne ostanu prazne.
…
A, ako te i nema,
pjesmo moja,
ako si samo
misao izgubljena
još uvijek nenapisana,
čežnja je moja jača
​od tvog nepostojanja.