Ona je u svojoj sobi. Čujem je u raspravi s učiteljem. Sposobnost ubjeđivanja, logiku argumenta, i osjećaj za šalu pokupila je od majke. U razredu je već poznata kao šaljivdžija. Od mene je naslijedila nezainteresovanost za matematiku i umjetničku bezrazložnu osjetljivost. 

U susjednoj sobi pokušavam pisati. Da kucam na pisaćoj mašini, ispred mene bi bila kanta zgužvanih papira. Pišem na silu, i bez stila. Slično je i s čitanjem. S Karvera sam prešao na Ahmeda Sadavija, i Frankeštajna u Bagdadu. Između poglavlja čitam poeziju Čarlsa Simića. Uporedo tri knjige koje sam prošle sedmice naručio na Amazonu. Tri knjige, po tri dolara, na internet buvljaku. Vrijedi spomenuti i Antonia Ruiz-Camacha, i njegove meksičke priče, Barefoot dogs koje sam sinoć počeo čitati. U međuvremenu čekam izabranu poeziju američkog glumca i pjesnika Majkla Madesna, i internacionalni bestseler The courage to be disliked. Sve u svemu, nemogućnost koncentracije i dublje posvećenosti stvara mi nervozu koju povezujem s postojećim stanjem, ljudskom naopakošću, izbornom tutnjavom u Americi, i dodatnim poslom građevinskog radnika. 

*** 

S. me iz Stoca savjetuje da se primirim, i čuvam dok izbori ne protutnje. Hrabri me viješću da bi se moja knjiga uskoro mogla naći kod kakvog velikog izdavača. Istovremeno pišem priču, o kupovini oružja. U priči, ozbiljno razmišljam o tome. Kao produkt straha, misao se iz imaginacije munjevito razvija i prerasta u konkretnu.

***

Iz Zagreba me M. opominje. Samo dalje od oružja. Niko se u miru nije oružjem zaštitio, nego se samo u mnogo strašniji belaj upadne.  U emailu mu odgovaram da sam svjestan toga, ali da je isto tako oružje u Americi svakodnevnica. Strašna je pomisao na činjenicu da ga svaka budala može kupiti kao štrucu kruha i paradajza. 

***

Kada sam priču poslije čitao, bio sam razočaran. Razočaran može biti samo onaj ko je prije toga bio očaran. U psihologiji našeg naroda, očaranost se povezuje s nečistim silama. Zapisima, ili narodski rečeno sihrima. A sihir nije ništa drugo do iluzija. Tako ispada, da smo vrlo često sami sebi najveći sihirbazi. Mađioničari, i iluzionisti. 

***

Ona je na pauzi. Pita me šta radim ? O čemu je priča, babo ? O tebi, o meni, o mami ? O nama ? O čemu je babo? Zašto ne pišeš o meni? Zašto ja ne mogu da pišem? Zašto mogu samo da crtam? Mogu li crtati kad završim školu? 

Ne znam, sine. Ne znam. Babo samo piše, pa šta ispadne. 

***

Nisam ga vidio nekih pet šest mjeseci. Od dana kada je obližnji coffee shop zatvoren. Prvo je došla korona, a onda i protesti u kojima su stradali veliki izložbeni prozori iza kojih sam običavao sjediti. Na video snimku koji su objavili lokalni portali, vidi se kako bijeli muškarac u svojim tridesetim kamenom razbija prozore, a onda, dolazeći iza njega, crni mladić ubacuje molotovljev koktel. 

Na prozorima su sada šperploče, na kojima su umjetnici i prolaznici crtali, i pisali riječi podrške. Veliko crveno srce, i natpis, zajedno smo jači. U jednom dijelu šperploča je odrezana na pola, što ostavlja dovoljno prostora da se naruči kahva za ponijeti, kroz razbijeni prozor. 

Ovo je trebala biti priča o Luisu, sredovječnom Afro-amerikancu, kojeg sam tu viđao na kafi. Sjedio bi uvijek za istim stolom pored prozora. Glas mu je piskutav kad naručuje malu kafu s pet šećera i tri mlijeka. Uz kafu uzme i zašećerenu krofnu. Iz ruksaka izvadi ružičati tablet, i dvije tri debele knjige. Kad dođe do određenog pasosa, pročita ga naglas, i najbližu osobu upita za mišljenje. Luis je veoma prijatana, vrlo elokventna, i ekscentrična osoba. U Bosni bi rekli, fali mu koja daska u glavi, ili nije on baš u vinklu. Njegove doskočice, pitanja, i mnogobrojni monolozi, ono su o čemu razmišljam ovih dana, dok se mučim s fenomenom iluzije, i umišljenosti. 

Tri i po godine su kako smo u Americi. I meni naumpadaju Luisi iz Bosanskih Čaršija. Recimo Sejo iz Sarajeva, koji je prolaznike pitao za stanje, dok mu glava viri iz debelih jakni. Uvijek je imao dvije tri na sebi. I pakla cigara, raznih proizvođača. Sejo je navijao za Sarajevo, i bio omiljen među rajom. Barem među onima koji su ga znali, i pomagali mu. Bilo je i onih koji bi s njim zbijali šalu, i radi svog ćejfa dobacivali mu Željo je šampion. Sejo je bio ogledalo, naših svakodnevnih iluzija. U Mostaru je to bio Babe, u Prozoru Fikret, zvani Fikjo. 

Imaginarni prijatelj/84

“Višnjik” je posljednji dramski komad Antona Pavloviča Čehova. Pisac je vjerovao da piše laku komediju o naravima epohe na prelomu vjekova, ali je, po mišljenju Konstantina Stanislavskog, napisao tragediju. Nama, koji smo “Višnjik” češće čitali nego što smo ga u kazalištu gledali, ostaje da se radi o, možda, najtužnijoj komediji, uopće. A da se pritom i ne zna što je tu baš toliko tužno, ako nije sama ideja da se proda višnjik da bi se otplatila hipoteka.

Pjotr Sergejevič Trofimov, zvani Peća, vedri je i smotani trapavko, koji se bez briga i pameti našao pred iskušenjem novoga vijeka. Vječni student, prestarjeli adolescent, gospodinčić već u godinama, Peća je sklon spektakularnim i patetičnim monolozima, u kojima, za divno čudo, nema ni površnosti, ni gluposti, ni lakomislenosti. Kao da to govori netko drugi, ili kao da on, Peća, govori prave stvari, ali na posve krivi način, iz pogrešnih uvjerenja i u krivom tonalitetu. Recimo, kada Peća govori o gordom čovjeku – čime stari Čehov blago polemizira s gromkim, moćnim i ciničnim, a mladim Maksimom Gorkim – svi mu se od dragosti smiju. Ako se i ne smiju, nisu u stanju da njegove riječi ozbiljno shvate. Peća Trofimov se, između ostaloga, nudi za žrtvu. Takvo je vrijeme. Traže se oni koji bi bili spremni žrtvovati se za opću stvar. Ili za svoje mišljenje. On se ne boji siromaštva, bijede i propasti. Ali, istovremeno, Peća kao da nema pojma što bi siromaštvo, bijeda i propast mogli da učine s njegovom dušom. On je svetac novoga vijeka: dušu mu nije briga za ono što će se zbiti s njegovim tijelom. 

Peća Trofimov je i monstrum. Čovjek bez prošlosti. Ili ga njegova prošlost niti najmanje ne opterećuje, ne tiče ga se, ne usmjerava ga. Dok drugi nešto zdvajaju nad višnjikom, Peća uopće i ne razumije o čemu je tu riječ. Njega baš ništa sentimentalno ne veže ne samo za višnjik, nego niti za bilo koju stvar, događaj ili okolnost iz prošlosti. Dok se Gajev i Lubov Andrejevna opraštaju s djedovinom – s domovinom, kako se to u nekim našim krajevima kaže – Peća je zbunjen pred tim emocionalnim i duševnim spektaklom. Ona se u jednom trenutku uzruja, odustane od svoje superiorne blagonaklonosti, i kaže Peći da je lako biti tako junačan i rješavati praktična pitanja kakvo je prodaja jednog višnjika, kada je čovjek tako mlad i tako prazan od svoje mladosti. Rekla mu je da on, Peća, u životu još nije stigao da odpati nijedno veliko životno pitanje. Ili, bolje, nije još stigao da pregori ništa u životu. Da, ali Peća Trofimov i nije baš toliko mlad, niti se plitkost njegovih sjećanja tiče godina i iskustva. Najgore je, međutim, što se ne tiče ni plitkosti njegove duše. 

Peća Trofimov optimist je novoga vijeka. Jedna od onih u osnovi duboko tragičnih, najtragičnijih figura, koje će obilježiti dvadeseto stoljeće. Čehov će ubrzo umrijeti, a da ne vidi ništa od našega stoljeća. Što će se s Pećom zbiti nakon piščeve smrti: u revoluciji iz 1905, u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, u vrijeme NEP-a, za Staljinovih čistki i u vremenima veličanstvenoga Domovinskog rata, kada će sovjetska mladost obraniti Moskvu i potjerati Nijemce, pa ih tjerati sve do Berlina, i skoro do na kraj Europe? Što će se s Pećom Trofinovim zbiti u Černobilu, i nakon što padne komunizam? U kojem će trenutku nestati njegova vječnog optimizma i kada će iz njega progovoriti gorčina sjećanja? 

I jesam, tako me nazvaše moji glasači.
To se sada tako radi, kasnije će doći crkva.
Da ličim na djeda, kažu, pa sam ponosna,
Još kad bih imala one štucovane brkove,
Umjesto ove idiotske maske
Već bih i sama bila nezaborav.
Toliko je smrada, gada i odroda,
Da se to više trpjeti ne može, hej!
Ne znaju čisti jezik, domovinski,
Unose riječi prezrene, otkrivajuće,
Samo ih pusti da govore, sve je jasno.
Nikada nije dovoljno sile i galame,
Da se slomi taj ološ kojim smo okruženi.
Meni da govore šta treba i ko treba,
Meni da lijepe atribute odvratne,
Meni da zabranjuju nešto, hej,
Meni masku da naturaju!
Od koga to da se krijem, ja, izabrana?
Bože, zašto mi ne stvori male brkove,
pa da dođu djedova vremena. 

Razgovarao Branimir Pofuk

Večernji list, nedjelja 18.10.2020.

Službena biografija Miljenka Jergovića koja se u formi “bilješke o autoru” pojavljuje na kraju njegovih knjiga, vremenom je, njegovom voljom, postajala sve šturija. Kada sam ga pitao kako bi danas glasila najnovija ažurirana verzija takve biografske bilješke, odgovorio je: “Miljenko Jergović se rodio”. Ja ću još samo dopisati “1966. u Sarajevu”. I dodati objašnjenje zašto smo odstupili od uobičajene norme da se novinar sugovorniku uvijek obraća sa “Vi”. Obojica smo zaključili da, s obzirom na ton i sadržaj ovog intervjua, to ne bi imalo smisla. Zato i na ovim stranicama, kao i u životu, ostajemo na “ti”. 

Moje prvo pitanje je tvoja posljednja selidba, zato što to jest velika i važna vijest, a i zato što ovog razgovora u Nedjeljnom Večernjem listu bez te selidbe ne bi ni bilo. O ovoj posljednjoj selidbi iz Jutarnjeg lista u 24 sata i Express na Facebooku si napisao da “srećom, nije traumatična kao što su bile neke druge”. Ipak, nedostajalo ti je samo mjesec dana da u Jutarnjem, u kojem smo zajedno radili od samog početka, zaokružiš punih dvadeset godina. Što još želiš i možeš reći o razlozima?

– Previše je dvadeset godina, u životu nigdje ne bi trebalo ostajati toliko dugo. Osim toga, nikad u životu nisam pokušavao stjecati profite na osnovu nekih specijalnih urođeničkih prava. Mislim da je ispravnije, premda malo teže, uvijek biti pomalo migrant. S druge pak strane, bilo mi je lijepo u EPH i u Jutarnjem listu, vjerojatno toliko lijepo da sam se predugo i zadržao. Kod nas se velike i konačne pohvale obično izriču samo u komemorativne i grobljanske svrhe, pa bih volio i ovo reći, dok smo svi još živi i, nadam se, zdravi: bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi sa svim tim ljudima, a pogotovo s Ninom Pavićem. Nije se on ponašao kao vlasnik novina, nego kao izbornik tima i kao veliki kreator. Možda je time kršio pravila struke, možda se poigravao ljudskim taštinama, a to je uvijek vrlo opasno po onog tko takvo što čini. Osim što je znao što su novine, iznad svega je cijenio autore i autorstvo, kako među novinskim piscima, tako i među fotografima i grafičarima. Tek to mu je u životu zadalo jada! Meni je, pak, bilo zanimljivo u tome sudjelovati, premda me je koštalo živaca i vremena, i istovremeno sa strane promatrati stvari, promatrati njega i ljude oko njega, one velike i one sasvim male. Imponiraju mi ljudi sa sudbinom, kakva god ona bila. Većina ih, zapravo, nema sudbinu. Većina ih živi po tuđim pravilima, tako da ne ostanu u manjini, da se ne zateknu na čistini, da ne zasmetaju jačem i ne ohrabre slabijega. Nakon Pavića nastavio sam raditi s istim onim ljudima s kojima sam i ranije radio. I to je trajalo upravo onoliko dugo koliko je bilo razložno. Ili nešto malo duže od toga – zbog moje nešto teže socijalne pokretljivosti. Ali je dobro da se sve to sretno završilo. Dobro je odlaziti bez gorčine. Valjda se to zove sreća u životu.

A još više od razloga, zanima me koliko je trajalo prebiranje po “prtljazi”, odlučivanje što ćeš ostaviti za sobom, a što ponijeti sa sobom? Na primjer, jesu li ovime definitivno zaključeni kolumnistički nizovi Sumnjivo lice i zapravo više esejistička nego kolumnistička Matineja?

– Ta dva serijala su završena. Rado bih začeo nove serijale, premda moji interesi i preokupacije ostaju isti. Ograničene su nam mogućnosti da se mijenjamo kao pisci. Pogotovo kao novinski pisci. U tome nas određuju naše naravi i temperamenti, mnogo više nego, recimo, naši svjetonazori i svjesna uvjerenja.

Prvi tekst koji si pretprošlog petka objavio u 24 sata bio je jedan, rekao bih, prilično sjetni i vrlo osobno intoniran putopis iz Konavala. Jesi li time najavio ili već odredio ton i tematiku budućih tekstova koji će petkom izlaziti u tim novinama? I zašto “Petak četrnaesti”?

– Zato da ne bude petak trinaesti. A tematika bi se, uspijem li to, trebala ticati elementarne životne svakodnevice, onoga što živimo, a što je samo dijelom posljedica političkih, ekonomskih ili kulturnih okolnosti.

Nije mi, naravno, na kraju konavoskog putopisa promakla vrlo važna i aktualna misao “da je ova epidemija možda dobra i sretna prilika da se s turizmom u Dalmaciji sve započne otpočetka i drukčije”. Što ti se čini, kolike su šanse da se zbog ove epidemije s bilo čim, kako kod nas, tako i u svijetu, započne drukčije i otpočetka, a da bude bolje nego do sada?

– Nemam odgovor na to pitanje. I nema ga, vjerujem, nitko. Ali nešto znam: svatko od nas i svi skupa pamtimo kada su stvari krenule loše, u državi, u svijetu, u životu i u braku. Znamo datume kada započinju velike krize, znamo događaje s kojima su začete velike propasti, i svo naše privatno i društveno znanje je na neki način svedeno na sistematiziranje znanja o općem propadanju, nazadovanju i umiranju, a da nema nikakve svijesti o tome da se u svemu tome zbilo nešto dobro, da se odvio neki općenito pozitivan proces, koji je, recimo, doveo do toga da danas živimo bolje i kvalitetnije nego što su i u jednom trenutku svoga života živjeli naši preci, te da smo, recimo, neusporedivo slobodniji i zdraviji nego što su bili oni. Pamte se, istina, raznorazna herojstva i junaštva, žrtve i stradanja, ali i to je nekako završilo u propasti ili je bilo samo ilustracija općeg stradanja. Međutim, iza svega istina je da su velike epidemije, krize i stradanja, od kuge pa do naših dana, bile prigoda, i to iskorištena prigoda, da se krene ispočetka i drukčije. Recimo, razdoblje renesanse u umjetnosti i književnosti koincidira s nailaskom crne kuge. Avangardna umjetnost rađa se iz pepela Prvoga svjetskog rata. Ljudskih prava, onakvih kakvim ih danas poznajemo, ne bi bilo bez Drugoga svjetskog rata… I zašto onda ne bismo povjerovali u to da je moguće da hrvatski turizam nakon korone, ili usred neke buduće trajne epidemijske opsesije, nastane na nekim drukčijim osnovama, sretnijim, a možda i berićetnijim po društvenu zajednicu, ali i po turiste i njihove domaćine?

Za tjedan dana čitat ćemo te i u ovim novinama. Koje, odnosno kakve tekstove imaš na umu za Nedjeljni Večernji list, a kakve za Express?

– Pa valjda se tu ponešto pitaju i urednici. Sviđa mi se Nedjeljni Večernji, jer je koncipiran kao one dobre svjetske novine, male tjedne novinske enciklopedije, namijenjene za cjelotjedno iščitavanje. U Hrvatskoj nam se, kao i u ostalim zemljama u kojima izlaze novine na istom ili na međusobno razumljivim jezicima, često učini da je kulturna, politička i društvena elita svedena na nekoliko desetaka uvijek istih imena, a da su samo kriminalci, gangsteri, hulje i ništarije svih vrsta brojni i raznoimeni, tako da ih ima na stotine, sva ta imena pamtimo, i u stanju su u čas slistiti tu našu malenu elitu. To je, čini mi se, posljedica opće tabloidizacije i stvaranja slike svijeta u kojoj je atraktivno samo zlodjelo, u najširem smislu riječi, svijeta u kojem osim zločinaca mogu postojati samo još njihove žrtve, te poneki advokat i sudac. Nije li krajnje bizarno da su suci u Hrvatskoj medijske zvijezde? Ono što bih volio, pišući u Nedjeljnom Večernjem i u Expressu, jest širiti, najprije samome sebi, a onda, nadam se, i ponekom čitatelju, sliku svijeta u kojoj će naprosto biti mjesta za bolje ljude.

U jednom si trenutku u svojim novinskim tekstovima jednostavno odustao od pačanja u “dnevnu politiku”, svakodnevne svađe i sukobe, a isto tako, čini mi se, i hrvatsku kulturnu, a osobito književnu scenu, osobito konkretne pojave i osobe. Hoće li tako i ostati?

– Nikad ja nisam bio, kako se to danas kaže, politički analitičar. Niti me takvo što ikad zanimalo. Najprije zato što su u nas eksperti te vrste vazda bili više politički, a manje analitičari. A osnovno po čemu se posao političara razlikuje od posla pisca, pa i onog novinskog, jest to da se političar svakodnevno bavi okupljanjem neke većine. Dok se trudi pridobiti one koji mu nisu skloni, političar nastoji na gomilici sačuvati sve svoje simpatizere. I na to se, zapravo, svodi njegov posao. Što bi tu mogao politički analitičar, osim da se i on bavi – politikom? Pisac nestaje, ubija sebe i svoj talent, obesmišljava pisanje, čim počne pisati vodeći račune o gomilicama koje ga simpatiziraju. Pisac uvijek piše na svoju štetu, piše ono što ljudi često ne vole čuti, uvrijedi ih u njihovim čvrstim političkim i svjetonazorskim uvjerenjima. Novinski pisac svoje čitatelje navodi na to da predugo ne budu dio iste gomilice političkih ili stranačkih simpatizera. On to radi i kada ne piše o politici, on to radi i kada piše o sportu, o uređenju vrta, o epidemiji gripe, a o covidu-19 da i ne govorimo. Predugo mi je trebalo da shvatim da, nakon što napišem nešto što se neće svidjeti jednom dijelu zajednice, iza mene nikad neće stati nitko iz drugog dijela zajednice. Nisam razumio da se ljudima s lijeve i s desne gomilice jednako neće svidjeti ono što pišem, i to ponajprije zbog pozicije iz koje pišem. A što se tiče hrvatske kulturne i književne scene, tu su stvari još jednostavnije. Dok je u politici strategija gomilice temeljni i jedini način funkcioniranja scene, u kulturi i u književnosti bi trebalo biti suprotno. Ali, eto, nije! Često mi se, dok sam bio mlađi, događalo da se zateknem u sukobu, da ne kažem u polemici, s dvadesetak zbijenih i čvrsto okupljenih ljudi zajedno, premda bih se, eventualno, obratio samo jednome od njih. Kada sam konačno shvatio da je riječ o pravilu, a ne o izuzetku, prestao sam u tome sudjelovati. U posljednjih deset-dvanaest godina nikome više nisam odgovarao, prešutio sam sve napade, uvrede, klevete, pa čak i lako osporive lažne navode. Neki ljudi, istina, tvrde da su za to vrijeme bili u polemikama sa mnom. Dopuštam da sam im se pričinio. Za to vrijeme sam se itekako bavio djelima hrvatskih pisaca i umjetnika. Imao sam privilegij da pišem samo o onom što je dobro, da čitam, gledam, slušam i otkrivam njihove radove. Loše sam knjige mogao zaobići, naprosto zato što nisam kritičar, nego sam pisac.

Ti si već odavno u svojim novinskim tekstovima vrlo kritičan prema ukupnoj, a osobito novinskoj medijskoj sceni u Hrvatskoj. Ne znam jesi li je preuzeo, ili si sam skovao i riječ “toaletoid”. Za mene je tvoj prelazak iz Jutarnjeg lista u, prvenstveno, 24 sata, definitivan dokaz brisanja granice i razlike između takozvanih ozbiljnih novina i tabloida u Hrvatskoj. S druge strane, u onoj već spomenutoj objavi na Facebooku obraćaš se onima koji, baš kao i ti, “svoj intelektualni interes osim oko knjiga i knjižara okupljaju oko novina i novinskih kioska”. Znači, nisi digao ruke od novina, ima još mjesta za intelekt. Ili je to prije svega najprostije moguće pitanje egzistencijalnog opstanka. Što kažeš na to?

– Ne mogu dići ruke od novina. Na knjigama i novinama sam odrastao, na tekstu i na pripovijedanju priča. Pripovijedanje za jedan dan, ono što je bit novina, ne samo da je od novina starije, nego je starije i od novinarstva. Od toga se ne može odustati, jer bi to bilo odustajanje od čovjekove prirode i od njegove civilizacije. Naravno da to nije pitanje puke egzistencije. Uostalom, nisam ja pisac samo iz tog jednodnevnog žanra, niti je preživljavanje za nekog tko je bez djece i dugova tako dramatična stvar. Meni novine trebaju da bi u meni preživjela iluzija o zajednici, a zajednici trebaju novine da bi uopće bila zajednica. Ne, nisam ja skovao riječ toaletoid, ali jesam, godinama sam podsjećao cijenjeni publikum na svu pogubnost toaletoida i tabloida na hrvatski način. A što se tiče brisanja razlike između ozbiljnih novina i tabloida, nje u našem slučaju, sa mnom ili bez mene, ne može biti, naprosto zato što ozbiljnih novina te vrste u Hrvatskoj nema još od vremena kada su Slavko Linić i Andrea Zlatar, kao ministri u vladi Zorana Milanovića, ukinuli Vjesnik, umno držeći kako će to spasiti nacionalnu ekonomiju i dovesti do medijskog preporoda. Vjesnik je, netko će reći, bio dosadan, pa je zato stradao. Ali zar vam se ne čini da s nama nešto nije u redu ako u nas ozbiljno može biti samo nešto što je dosadno? Na kraju, novine će biti ozbiljne ili neozbiljne onoliko i onako koliko ozbiljni ili neozbiljni budu članci koji će u njima izlaziti. Sam novinski žanr jedva da im u tome može pomoći.

Također, bio si, a i ostao si, žestoki kritičar same pojave, a pogotovo načina na koji se upotrebljavaju i medijski eksploatiraju društvene mreže. A onda si, u jednom trenutku, ipak i sam posegnuo za Facebookom i pokazao sebi i drugima da se društvene mreže mogu koristiti i na pametan način za pametne i dobre stvari. Zašto?

– Društvene mreže su alat, društvene mreže nisu ni novinski žanr, ni žurnalistička forma. One mogu biti korištene u medijske svrhe, može ih se pretvarati u kakva takva javna glasila, ali društvene mreže same po sebi nisu glasilo, nisu medij, nisu novinarstvo. Mrzak mi je sav taj žamor što dopire s fejsbuka, tvitera i tiktokova, a još mi je mrža ideja da je opća dostupnost društvenih mreža izraz slobode govora. Upravo suprotno. Dok je u Staljinovo doba opći muk bio forma opće neslobode, u Zuckerbergovo je doba opće brbljanje forma slične neslobode. Svijet u kojem bi svi ti fejsbuci ugušili ili nadglasali tradicionalne medije, televiziju, radio i kvalitetnije dijelove interneta, bio bi na jednak način neslobodan kao i svijet koji je stvarao Staljin. Moja intervencija u tu stvar, činjenica da imam svoju službenu Facebook stranicu (ne, nemam privatni profil, gdje bih ogovarao rodbinu i prijatelje i pokretao hajke protiv drugih pisaca), na kojoj uglavnom oglašavam svoje književne i novinarske radove, i svoj Instagram, gdje činim istu stvar ili se bavim foto-diletantizmom, neće puno promijeniti. Ali mene ni u toj stvari ne zanima rad s masama, nego me zanima komuniciranje s pojedincima.

Što te je ponukalo da na svojoj vlastitoj internetskoj stranici “jergovic.com” pokreneš, usudit ću se reći, naš najbolji i najvažniji internetski književni časopis “Ajfelov most”?

– Bilo je to 2010, vrijeme kada u Hrvatskoj više nije bilo novina s relevantnim tjednim kulturnim prilozima, nije bilo Expressa, s njegovim mjesečnim prilogom za knjige i književnost, a odavno već nije bilo ni književnih časopisa koji bi me zanimali. I onda smo, boreći se protiv vlastitih frustracija, na mom autorskom portalu pokrenuli ajfelov most, gdje već deset godina svakodnevno objavimo barem po jedan književni tekst pisaca koje volimo i cijenimo, poznatih i nepoznatih, prijatelja i onih koje nikada nismo sreli. Ajfelov most sami održavamo i financiramo, naravno na najnižoj mogućoj razini, gdje plaćamo samo usluge tehničkog održavanja, a broj ljudi koji dnevno posjete ajfelov most je oko dvije tisuće. Nikada ni od koga nismo uzeli novac za održavanje ajfelovog mosta. Time se ne hvalim, nego samo konstatiram. U svakoj su zemlji na svijetu kultura i književnost subvencionirani od zajednice. U tom je pogledu ajfelov most izvanzemaljska pojava.

Ispod tvoje objave o prelasku u 24 sata zanimljiv mi je bio komentar čitatelja koji ti je napisao: “Dobro da se ne libite pučkih novina, i puka”. Slažeš li se s tom opaskom? I što tebi znači riječ i pojam “puk”, onako kako se koristi još od vremena Franje Tuđmana? To nije isto što i narod, zar ne?

– Puk je zavladao u trenutku u kojem je narod postao etnija. Meni je, priznajem, narod mnogo draži od puka. Naprosto zato što je ljepša i etimološki ispunjenija, potpunija riječ. Nema lijepih pjesama o puku. Osim one jedne, i veličanstvene, i pučke: “Puče moj”. Puk je muk, a narod je rod. Narod je u našem slučaju Stjepan Radić. A pučkih se novina i puka ne libim, kao što reče moj čitatelj, što sam naravno doživio kao veliki kompliment. Sretan sam svaki put kad mi nepoznat netko kaže da je posve slučajno prvi put pročitao neki moj novinski članak.

Znam da jednako gledamo na zloupotrebu rubrika komentara čitatelja na gotovo svim našim portalima i na pomanjkanje bilo volje, bilo sposobnosti, da se taj, za mene itekako sastavni dio svakog internetskog medija, koji nije izvan odgovornosti uredništava, dovede u red i uljudi. Koliko je taj segment važan za oblikovanje onoga što zovemo javnost, za demokratski odgoj građan i uopće shvaćanje pojma slobode izražavanja misli i stavova?

– Nije to sastavni dio svakog internetskog medija. Komentari ispod tekstova prije su sredstvo odloženog samoubojstva većine hrvatskih web portala. Preživjet će oni koji na vrijeme shvate da od klikova svih tih hejtera, manijaka i ostalih dokonjaka nemaju i nikad ne mogu imati ama baš nikakve koristi. Ne znam, dragi Branimire, jesi li primijetio jedan neobičan fenomen: nitko više flomasterom ne piše duge “statuse” i “komentare” po vratima javnih zahoda. Samo pokoje klempavo U, poneki kukasti križ, možda naziv jednoga od dva hrvatska nogometna kluba, pokoji grafiterski potpis koji je nemoguće dešifrirati, i ništa više? Gdje je svo ono narativno bogatstvo, gdje su svi oni spektakularni prostakluci, gdje je sva ona sveprožimajuća mržnja, koja je, otkako znamo za sebe, pa sve do kraja devedesetih, ukrašavala unutrašnju stranu vrata iz naših zavičajnih muških zahoda? Da se, možda, nisu preselili u ženske zahode? Ne, preselili su se na internet, najprije na forume, pa na društvene mreže i u komentare ispod objava na web portalima. Kome je u interesu da internetska glasila integriraju govnjiva zahodska vrata? Nikome, baš nitko od toga nema koristi! Osim možda političkih stranaka, koje angažirajući botove šaraju po vratima naših zahoda.

Koliko se truda ulaže u održavanje mentalne higijene na tvojoj javnoj, svima otvorenoj Facebook-stranici? Koliko tu ima brisanja i blokiranja? I je li to cenzura, kao što obično vrište svi koji budu obrisani?

– Volim brisati i blokirati. Uživam u tome, jer primjećujem da cijela stvar itekako ima smisla. Nakon što to neko vrijeme radiš, počinju te posjećivati samo oni koje doista zanima ono što im želiš predstaviti. Ne, to nije cenzura. Najprije, moja Facebook stranica nije glasilo, nije medij, nisu to novine. Ali ne bi to bila cenzura ni da se na službenim novinskim web portalima provodi ista higijena. Prvo, većina komentatora nije potpisana pravim imenom. Sloboda govora postoji samo za stvarne ljude, nema slobode govora za lažna imena. Drugo, hejterski ispadi i manijaštvo u mišljenju nisu obuhvaćeni slobodom govora. Treće i najvažnije: svaki medij, novine, radio, televizija, web portal, zasnovani su na uređenim i odabranim sadržajima. Uređivanje novina nije cenzura naprosto zato što bi se urednici trebali razlikovati od poštara. Oni su, naime, dužni dostaviti svu poštu koju zaduže. Urednik web portala odgovaran je i za zadnju mrzilačku poruku koju ne obriše iza svog “komentatora”.

Od ovog se razgovora očekuje da bude i, kako to urednici vole zvati, “životni intervju”. No, što ti misliš, koliko ima smisla da pričaš o svom životu ljudima koji ne čitaju tvoje knjige, budući da je onima koji ih čitaju itekako poznata ne samo tvoja, nego i osobna povijest gotovo svih članova tvoje obitelji, i to nekoliko generacija unatrag?

– Jesi li ti baš sasvim siguran da moji čitatelji poznaju tu povijest? Može biti i da sam sve izmislio. Čak je i vrlo vjerojatno da sam poprilično toga izmislio. S druge, pak, strane, oni koji ne čitaju moje knjige, a ni moje novinske članke, ali o meni imaju izgrađeno mišljenje, u pravilu imaju vrlo bogata saznanja o mojoj biografiji. Znaju tko su mi bili roditelji, gdje su bili i što su radili, znaju s kim sam se družio u mladosti, na kakvim sam svečanostima bio, kakve sam ideje zastupao… Oni su posjednici niza mojih paralelnih biografija, koje podrazumijevaju i paralelne biografije mojih srećom pokojnih roditelja. Kažem srećom, jer su njih dvoje, nesretnici, bili ponešto osjetljiviji na to da više kao obitelj nismo posjednici svojih života i životopisa, nego se najednom, kao u nekoj noćnoj mori, naša prošlost razdijelila onima kojima, eto, nije drag njihov sin. Meni je sve to i zanimljivo, i uzbudljivo, i književno izazovno. Premda je u novinske svrhe uglavnom neuprotrebljivo. 

Jesi li knjigom “Selidba”, u kojoj si potpuno razgolitio i završio proces preseljenja iz Sarajeva u Zagreb nakon smrti majke, zaključio i to poglavlje svoje književnosti utemeljeno na povijesti tvoje obitelji i tvoje osobne na kraju? Ima li tu još išta što si zadržao za sebe, ili za buduće romane?

– Sve sam ja to zadržao za sebe, uključujući i ono što mi je poslužilo kao materijal za književni tekst. A pritom nisam zahvatio ni djelić toga svijeta. Recimo, majka, o njoj sam napisao više od tisuću stranica, a jedva da sam išta započeo. Mama je cijelo jedno čovječanstvo, mama je svemir i vasiona… Nisam nimalo sentimentalan kada to govorim. Upravo suprotno.

Mene iz tvog djetinjstva zanima kada su te i kako opsjela slova i tekstovi. Kada si i kako naučio čitati? Što pamtiš kao prvo što si svjesno pročitao u životu i kada si uistinu postao svjestan važnosti i moći čitanja i pisanja?

– Moć teksta opčinila me prije nego što sam naučio pisati. Kao petogodišnjaku nona mi je cijele jedne zime, koju smo provodili u mome mitskom Drveniku kod Makarske, čitala “Bijelog očnjaka” Jacka Londona, roman koji je uveliko nadmašivao moj uzrast. Ništa veće i ljepše prethodno nisam doživio, a čini mi se da se ni kasnije ništa nije moglo mjeriti s tim doživljajem. A onda me je, nakon “Bijelog očnjaka”, počela ucjenjivati, pa mi je i zaprijetila da mi, pošto sam lijen da učim slova, neće više čitati. I što sam mogao nakon toga, nego da se opismenim. Da mi je nona nastavila čitati, možda bih ostao sretno nepismen i ne bih sad bio pisac. Ona je, dakle, kriva.

Ispravi me ako griješim, ali čini mi se da je posljednji slučaj kada je neka tvoja knjiga uzburkala takozvanu širu ili najširu javnost u Hrvatskoj bio tvoj “Otac” i u njemu onih zapravo tek nekoliko rečenica o kolektivnoj odgovornosti naroda za zločine počinjene u njegovo ime, konkretno hrvatskog naroda za ustaške zločine. Koliko smo kao narod, građani, država i društvo napredovali najprije u razlikovanju krivnje i odgovornosti i suočavanju s tim toliko brojnim bolnim i sramnim poglavljima iz naše prošlosti?

– Strateški nazadujemo, kao društvo i kao pojedinci. A država? Ne miješam se u državne poslove, ali vjerujem da od ovakvog nazadovanja ne može biti dugoročne koristi. Mi smo odgovorni za sve što je ikad učinjeno u naše ime, u ime našeg roda, pod našom zastavom ili pod zastavom koja joj je prethodila, odgovorni smo za svo zlo u kojem su riječju, djelom ili propustom sudjelovali naši pređi. Osim što smo po toj odgovornosti građani svoje zemlje, po njoj smo ljudi, pripadnici svog naroda i svoje etnije, ali i kršćani. Čak i kada smo ateisti, mi smo kršćani, jer smo od te japije načinjeni, a kao kršćanima bi nam barem ova vrsta odgovornosti morala biti bliska. Pritom nas se ne bi trebalo ticati dijele li i naši susjedi tu vrstu odgovornosti s nama. Ili bi nas se to trebalo ticati samo kao znak empatije i dobrih želja. Ali zašto bih ja dalje o tome govorio kada su stvari savršeno jasne.

Mene je, međutim, u “Ocu” nešto drugo šokiralo, činjenica da si se ti, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, po dolasku iz opsjednutog ratnog Sarajeva u Zagreb naposljetku morao krstiti u katoličkoj crkvi da bi dobio državljanstvo navodno sekularne i demokratske Republike Hrvatske. Meni je i danas šokantno, pa čak za mene kao državljanina Republike Hrvatske na neki način i ponižavajuće i sramno da je tebi trebao vjerski obred da bi postao mojim sugrađaninom i da je jedan fratar trebao “ovjeriti” tvoje hrvatstvo. Ja sam naivno mislio da će se javnost uznemiriti tom epizodom iz tvog života, utoliko više što si samo jedan od tko zna koliko na sličan način pokrštenih. Kako si ti sve to doživio i kako na to gledaš danas? I je li to ikako utjecalo na tvoj odnos s Bogom?

– Da, meni nije bilo dovoljno to što sam se prethodno našao u nekim pregledima, panoramama i antologijama hrvatske poezije, pa ni to što se iz mog pisanja i javnog djelovanja iz aviona vidjelo da sam Hrvat, pa makar i loš, da bi me se dokumentiralo kao Hrvata, nego se iskala pravovaljana krštenica, izdana od ovlaštenih lica u Katoličkoj crkvi. I ja sam je, što ću drugo, nego ishodio i dostavio. Uvrijedila me je ta banalizacija vjere, ali doista bi bilo pretjerano reći da je to birokratiziranje inakoji način utjecalo na moj odnos s Bogom. Vjerovali ili ne vjerovali, Bog je ipak nesvodiv na šaltersku potvrdu s opečaćenom taksenom markom.

Kad smo već kod Boga i Crkve, i to je bila jedna od tema tvog dopisivanja sa Svetislavom Basarom. Nedavno je u Srbiji, u izdanju Službenog glasnika, objavljena treća knjiga vaše prepiske. Prva se zvala “Tušta i tma”, druga “Drugi krug”, a ova “Bajakovo-Batrovci”. Tog sjajnog pisca mnogo više nego tebe zanima teologija, pa ti uglavnom ne odgovaraš izravno na njegove prilično česte ekskurse u čistu teologiju i teološku literaturu. Ali, mene se, naravno, i vrlo osobno tiče kada u toj knjizi pročitam: “Katolički biskup Vlado Košić, biskup sisački… s mojim je prijateljem Branimirom Pofukom bio u sjemeništu. Pofuk je u međuvremenu negdje zagubio Boga, a on se, Košić, uspeo do samog prijestola”. Neka njemu crkveni prijestol, ali vjerojatno ti je jasno da je moje mišljenje o tome tko je zapravo zagubio Boga, biskup Košić ili ja, suprotno od tvojeg?

– Kao što je i tebi jasno da sam se poslužio figurom ironije. Bez toga se, pravo govoreći, ne bih ni petljao u to tko je pronašao, a tko zagubio Boga. Sa stanovišta institucije, Crkve ili vjerske zajednice, čovjek, uglavnom po svojoj slobodnoj volji, Boga prihvaća i potvrđuje, te na taj način postaje pripadnik neke konfesije. Sa stanovišta vjere, međutim, stvari su, kao što znamo, svatko od nas sam pred sobom, mnogo dublje, i nipošto nisu jednoznačne. Ja ovog trenutka, recimo, vjerujem da se trebam ponašati i živjeti kao da Boga ima. I čini mi se da grešnici griješe, a pravednici umiru u grizodušju. Ali kad Basara vrlo nadahnuto iznosi svoje teološke uvide, ja uglavnom šutim, ili okrećem priču na svoju stranu. Ne zato što mi njegova priča ne odgovara, nego zato što cijela stvar ima smisla samo ako šutimo o onom o čemu nemamo što reći.

U Hrvatskoj je ostao temeljito prešućen i tvoj posljednji ovdje objavljeni roman “Herkul”, pri čemu moram spomenuti da mi je drago što je kolega Denis Derk upravo u Večernjem listu bio jedan od rijetkih izuzetaka iz te šutnje. Ni pandemija Covida-19 nije bila povod da se istakne proročanska crta “Herkula” u kojem je bitan faktor upravo političko manipuliranje jednom epidemijom. Koliko si se često ti spominjao “Herkula” kad nas je zadesila korona?

– Lako je, pa i lasno baviti se negativnim proročanstvima. Dedera ti proreci što će se u sljedećih nekoliko mjeseci dogoditi dobro. Inače, moram biti pošten: o “Herkulu” se pisalo i još na nekim mjestima do kojih mi je stalo. Recimo, Davor Špišić je na Telegramu objavio jedan meni važan tekst, pa Ivica Ivanišević u Slobodnoj Dalmaciji. S druge strane, jasan mi je tvoj dojam prešućivanja. Ali neka ljudi šute ako vjeruju da će im to pomoći.

“Bajakovo-Batrovci” počinje tvojom i Basarinom razmjenom lamentacija i zabrinutosti nad starenjem i raznim zdravstvenim tegobama. Koliko te je osobno preplašila ova pandemija i kako se nosiš s “novim normalnim”?

– Imam previše svojih strahova da bih mogao prihvaćati i neke nove, zajedničke. Plašim se agresije neukih histerika i paranoika, koji su usred epidemije socijalizirali i s nama podijelili svoje duševno stanje, pokušavajući ga nametnuti kao legitimni oblik mišljenja ili kao, ne daj Bože, stanje stvari u svijetu. Plaše me negatori covida-19, koji tvrde da je epidemija izmišljena, plaše me antivakceri i teoretičari zavjera, plaše me previše uplašeni ljudi, biciklisti s maskama, oni koji maske nose ispod nosa, one koji ih rezolutno odbijaju nositi, plaše me ljudi koji se plaše smrti više nego što se smrti ja plašim, plaše me oni koji se covida boje više nego infarkta i rata, ali me najviše plaši neotpornost ljudske zajednice na okolnosti same epidemije. Uza sav taj strah, koji sam imao i ranije, a mogao bi se svesti na neprestanu strepnju da će svijet oko mene sasvim izgubiti razum, ne stignem se covida-19 plašiti više nego svih drugih bolesti. Onda pročitam Igora Rudana, pa mi bude malo lakše, jer pomislim da ga i oni čitaju. Razumni ljudi su ljekoviti u životu. Pogotovo u novinama.

Ne znam točne brojke, ali prema svemu onome što znam ti si već dobar niz godina najprevođeniji hrvatski pisac s najozbiljnijim odjekom, u smislu ozbiljnih i opsežnih kritika u najvažnijim novinama, kao i promotivnih aktivnosti tvojih redom vrlo uglednih inozemnih izdavača, a isto tako i dobitnik niza vrlo važnih međunarodnih nagrada. Jesi li već oguglao na gromoglasno prešućivanje svega toga u Hrvatskoj i kako bi uopće opisao svoj današnji odnos i suživot s hrvatskom književnom scenom i kulturom, ako ga uopće ima?

– Prevođene su i moćan odjek imaju Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. No, za razliku od njih, da se krajnje neprimjereno pohvalim, ne živim u inozemstvu, nisam stalno prisutan u životima svojih inozemnih izdavača, i sve sam postigao, ako je moguće priznati da sam išta postigao, iz Markuševca Turopoljskog. Okolnost da će netko to prešutjeti ne čini mi štetu i ne stvara nezadovoljstvo, jednako kao što mi ne bi u veliku korist išlo da o mojim prijevodima i nagradama talambasaju Hrvatska radiotelevizija i hrvatski književni telali i telalbaše.

I na kraju, prije deset dana svijet je dobio novu književnu nobelovku, američku pjesnikinju Louise Glück. Nisam primijetio da si igdje išta napisao o tome, a ne vjerujem da si postao baš indiferentan prema toj nagradi i sigurno nas je mnogo koje zanima tvoje mišljenje.

– Prvi sam put za nju čuo kada je oglašeno njeno onobelovljenje. Nisam još pročitao nijednu njezinu pjesmu. I sasvim je očekivano da o njoj nemam što reći. Bio bih sretan da je ovih dana u našim novinama izašao tekst kakvoga uglednog amerikanista, koji bi nam predstavio Louise Glück. Istinski žalim što se to nije dogodilo.

(Napisano 2016. godine, uz pola vijeka prvog objavljivanja Kamenog spavača Maka Dizdara)

Poslije višegodišnjeg povlačenja po prašnjavim fiokama, sada zaista nije bitno kojeg sarajevskog izdavača, prije tačno pola vijeka (1966), uz – gle čuda! – tridesetogodišnjicu pojavljivanja njegove prve pjesničke knjige Vidovopoljska noć (1936), objavljena je zbirka pjesama Kameni spavač Maka Dizdara, koja će u tadašnju savremenu poeziju jugoslovenskih prostora unijeti sasvim drugačije opjesmotvoren motiv mramorja, ili bar na nov način vazdići srednjovekovni bogumilski stećak između groba i zvijezda.

Vreli hercegovački kamen u Makovim stihovima oživio je, prodisao, otvorio pore na svojoj koži bjeljoj od srebra, da usrkne malo sunčeve svjetlosti koja će doprijeti do srčanih komora  u njegovoj dubini. Čudesne vitice oko junaka na podignutim kamenovima izvile su se u bršljan koji se granao i listao venama nijemih posmatrača. Zapisi onog i o onom koji je pod kamenom na volšeban način pretočiće se u stihove:  Davno sam ti legao/ I dugo ti mi je/ Ležati, a  pjesnik će, začuđen kao i svi podanici Riječi, samo uzdahnuti: Ni život ni smrt ne pripada meni/ Ja sam samo onaj koji je u sjeni/ Onog što mu smrt ne mogaše ništa. 

Zvjezdice iz raspuklog nara

Uz poluvjekovni jubilej „buđenja“ Kamenog spavača prisjetih se jednog svog putopisnog krokija, objavljenog prije otprilike dvije i po decenije u Oslobođenju. Raspukli nar juga bio je naslov tog lirski intoniranog teksta. U zrelom naru, ubranom na obali Radimlje, koji kilometar uzvodno od nekropole stećaka, vidio sam (i osjetio) toplinu stolačkog kamena i izmrvljena zrnca sunca po mramorovima rasprostrtim po Makovim stihovima. Ta sićušna sunašca mi, evo, i danas svjetlucaju pred očima, naročito kada zažmurim i zapitam se: kuda  ode ono vrijeme kad sve je bilo naše i kad smo mi bili svoji?

Nije li taj osjećaj treperenja i komešanja zvjezdica prosutih iz raspuklog mediteranskog šipka/ nara/ morganja, to prošivanje rašivenih vidika srmom stihova, nije li to zapravo moćno prožimanje tananom poetskom niti našeg opoetizovanog života, u čemu prepoznajemo mekoću i Dizdareve nenametljive snage?

Psalmi  i prokletstva

Sjeća li se neko onog distiha, cijele pjesme zapravo zgusnute u dva retka, ispod naslova Zapis o otkivanju? Da podsjetimo:

Tamo gdje su psalmi
Tu su i prokletstva.

Sa psalmom u molitvi krećemo na put, o prokletstvu nastojimo da ne mislimo. Pa ipak:

Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke.

Trudimo li se uopšte da spoznamo da nam je ta modra rijeka dosuđena i da je ona najverovatnije u nama? Hoćemo li je, kad tome dođe čas, s radošću prelaziti?

Kad god nekuda krećem, sebi samom, ili prijateljima kraj sebe, tiho kažem „Valja nama preko rijeke.“ Može li poezija (ovog puta Makova) na bolji, potpuniji način biti prisutna u nama? 

Usud trećeg svjedoka

Dok tražimo sebe u gradu, lako možemo ostati bez svog jedinog grada, poručuje nam pesnik. Ima li onda smisla da tražimo grad u sebi, da ne bismo bez sebe ostali? Jer, ko bez sebe ostane, džaba mu kule i gradovi!

Pa onda – onaj treći, Makov, svjedok!

Onaj koji ništa nije ni vidio, ni čuo! A svjedoči.

Zar nam on odavno, možda od pamtivijeka, ne presuđuje i ne određuje životni put? Zar nam ne postavlja putokaze? 

Ne znači li to da pjesnikovo (Makovo) pamćenje doseže i do najdubljih  predjela prošlosti, da bi otud davalo podsticaj i snagu današnjem poetskom iskazu i izrazu?

Na kraju, u Slovu o sinu, Makova (opjevana) majka kaže da bi ćutala kao kamen/ ali kamen jadna nisam, i moli: Oprostite zato slovu/ koje će se skameniti.

A Makova slova skamenila su se u stihove. Da li oni, ti stihovi, štite (od zaborava, recimo)? Ko će to znati! Jer: Poiskah štit dobri da štiti me/ Bacih ga potom dobrog jer/ Tišti me, kaže pesnik.

Svaka čast pandemiji (koja nas posve opsjeda jer su nam njezine posljedice vrlo bliske) i ekološkoj krizi (koja nas nedovoljno opsjeda jer nam se njezine posljedice čine vrlo dalekima), ali mene ipak od svih globalnih problema koji se očituju i u našoj lokalnosti još uvijek najviše muči problem migracija. Problem migracija: socijalne pukotine i politički potresi koji nastupaju zbog epohalne i epske seobe narodā. Problem migracija: također, izazov za humanost pripadnikā domicilnog stanovništva koje se iznenada i u velikim razmjerima suočava s drugačijim i Drugim, što se isprva uvijek percipira kao nepoznato i prijeteće. Problem migracija: prije svega, sudbine nesretnikā koji s Bliskog Istoka, indijskog potkontinenta i Afrike predugim putevima dolaze na Balkan ne bi li produžili za Zapadnu Europu, „Bliski Zapad“, ali zaglave kod nas sa svojim problemom koji neizbježno postaje i naš problem. 

Njihovu muku koja postaje i našom mukom nastojao sam na različite načine bilježiti već od 2015. godine, kad smo se suočili s takozvanim „prvim izbjegličkim valom“ (ili „prvom migrantskom krizom“), ali mnogo dojmljiviji bio mi je „drugi val“ (ili „druga kriza“), jer sam izbliza vidio što se zbiva, pošto je taj „val“ najviše pogodio moj rodni grad i kraj, Bihać i Bihaćku krajinu. 

Razumijem zabrinutost, zazor, bijes, očaj i beznađe Bišćana i Krajišnika, te smatram da je velika stvar to što ni više od dvije godine nakon početka „migrantske krize“ u Bihaću i Bihaćkoj krajini nije bilo napadā „domaćih kao ugroženih“ na „strance kao ugrozu“, ali me svejedno brine ono što se provlači kroz svakodnevne razgovore, ono što se – češće potiho i s nekom vrstom stida, a rjeđe naglas i bez skrupula – izgovara, ono što je hranjiva podloga mržnje i nasilja, a to je lakomislena generalizacija koja nam naizgled pomaže da shvatimo neki problem i da ga riješimo, premda ne pomaže ni u shvaćanju, ni u rješavanju problema, nego je samo prečica za izlazak iz nedefiniranog straha ili potmule tjeskobe. To se opredmećuje, na primjer, u navadi da se o tim, u svakom smislu šarolikim masama ljudi govori kao o „migrantima“ i „njima“, kao da su svi oni jedna i jedinstvena grupa ljudi (poput svih „Bošnjaka“, „Hrvata“, „Srba“, „Bišćana“, „Krajišnika“, „Bosanaca i Hercegovaca“ i tako dalje), te kao da svaka od tih osoba nema vlastiti identitet i „vlastitu priču“. Donekle je to neizbježno, jer u ekstremno stresnim situacijama prva je žrtva pomno i bistro rasuđivanje, ali trajanje ovog događanja i nužnost navikavanja na nepovoljne okolnosti ipak otvaraju prostor za upoznavanje s tim „drugim“ i za borbu protiv vlastitih predrasuda. Za početak: svatko bi svaki dan mogao potrošiti nekoliko minuta na presabiranje i suosjećajno uživljavanje u sudbine pridošlica, umjesto na prežderavanje uniformiranim medijskim senzacijama i mrziteljsko-huškačkim objavama na društvenim mrežama. Tada bi se, vjerojatno, iz mase „migranata“ (koja je u percepciji često nalik na mase pasa-lutalica, a i njima su se Bišćani, Krajišnici, Bosanci i Hercegovci prije „migrantskih valova“ također opsesivno bavili) izdvojili Afganistanci, Pakistanci, Indijci, Iranci, Marokanci, Alžirci, Nigerijci i druge grupe, a onda i Havla, Ali, Abdulah, Mahmud, Ben, Nadia, Šahrijar i druge osobe. Protiv tinjajuće dehumanizacije „migranata“ trudio sam se reći nešto u dijelom prepričanim, dijelom preobraženim, a dijelom izmaštanim „migrantskim pričama“ iz Bihaća, koje sam, pod naslovom „Bliski Zapad“, objavio na „Ajfelovom mostu“ u ljeto 2018. (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bliski-zapad/) i u ljeto 2019. godine (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bliski-zapad-drugi-put/). 2020. godine mogao bih nastaviti taj niz, jer ne fali mi ni migrantskih priča, ni mašte, ali nešto drugo mi se čini prečim i o tome bih sada. 

* * *

Zbog viška drugih čitalačkih obaveza i manjka vremena, nažalost, ne čitam kontinuirano prozu, pogotovo romane. Od poezije ne odustajem – pratim, istražujem, čitam – ali sramota me je priznati da tokom godine pročitam toliko romana koliko bi se moglo nabrojati na prste jedne ruke, a među njima se nerijetko radi o ponovnom čitanju davno pročitanih romana. No možda ih zato temeljitije čitam i čvršće prianjaju uz mene. A o tome sudim nakon čitanja jedne knjige koju sam ljetos dobio kao dar s divnom posvetom od jedne divne osobe. Ova je to knjiga: roman Izložena priroda Errija De Luce, koji je 2017. godine objavila zagrebačka izdavačka kuća Meandarmedia, u prijevodu Vande Mikšić. 

Erri De Luca (rođen 1950. u Napulju) talijanski je pisac, prevoditelj i politički aktivist koji bi južnoslavenskoj čitalačkoj javnosti mogao biti dobro poznat jer je podosta prevođen na naše jezike, a njegove novije zapise, uključujući pisma Nicoletti Dosio, političkoj zatvorenici i De Lucinoj suborkinji, čitali smo i na „Ajfelovom mostu“, zahvaljujući pažnji i maru Tvrtka Klarića. 

Rekoh već: ne pratim baš proznu produkciju, niti bih se usudio da o njoj sudim, ali mi se čini da bi De Lucina Izložena priroda (La natura esposta) mogla biti jedna od važnih knjiga „migrantske epohe“, skupa s nekim djelima za koja sam čuo, ali ih još nisam čitao, kao što su Zamor materijala Čeha Mareka Šindelke i Ja sam s tobom – Brigittina priča Talijanke Melanije G. Mazzucco, koja su također prevedena na hrvatski. 

Izložena priroda nije roman o migrantima, izbjeglicama i prognanicima, nego je to – da skratim, a opet da ne otkrijem previše sadržaja onima koji djelo nisu čitali – priča o Isusovom spolovilu. (Oni koji djelo nisu čitali, a stalo im je do do Isusa Krista, kršćanstva, religije i vjere, ne bi se trebali namah sablazniti, jer u ovoj knjizi ima mnogo više kršćanstva i vjere nego u nedjeljnim crkvenim propovijedima.) Međutim, među fabulama i rečenicama ove knjige – izvorno objavljene 2016. godine, u real-timeu „migrantske krize“ – pomalja se i velika priča o „migrantima“. Naime, bezimeni glavni lik romana bavi se prevođenjem „migranata“ preko granice u neimenovanom planinskom predjelu Italije, ali nije krijumčar ljudi, barem ne tipičan, jer uzima novac od „klijenata“, prema tarifi koju su utvrdili njegovi partneri, lokalni kovač i pekar, ali po prelasku granice vraća novac nesretnicima. „Kao i ostali tražim da plate, a kad ih dopratim na drugu stranu, vratim im novac. Njima je potrebniji. Ne kažem im unaprijed da sa sobom nosim njihov novac kako nekome ne bi palo na pamet da ga na silu uzme natrag. Ne uvedi u napast: ta rečenica iz vjeronauka ostala mi je u glavi. Ako si uveo u napast, pola krivnje je na tebi.“

Izloženu prirodu pročitao sam dvaput: prvi put u dahu (kao kad se razjapljenih ušiju i srca posluša neka kompozicija, pa se od utiska ne mogu razlučiti elementi od kojih se ona sastoji), a drugi put polako, kao da čitam poeziju, uživajući u De Lucinom tkalačkom umijeću i u umijeću prevoditeljice Vande Mikšić. Treći put, evo, čitam Izloženu prirodu napreskokce, i to u Bihaću, jer se ne mogu osloboditi te knjige, niti dojma da ju je Erri De Luca pisao baš za Bihać 2020., 2019. i 2018. godine. Čitam De Lucine „migrantske meditacije“ kao didaskalije uz moje „migrantske meditacije“ i kao da uz De Lucu bolje razumijevam ono što sam mislio i osjećao dok sam sām zapisivao migrantske priče. Neke njegove slike i misli kao da su odjek mojih slika i misli iz „Bliskog Zapada“, a neke druge se prirodno nadograđuju na moje slike i misli.

* * *

O „njima“

„Odnedavna u ovaj kraj pristižu izgubljeni stranci. Pokušavaju prijeći granicu, vlasti ih puštaju, samo da se ne bi morali baviti njima. Živimo u tranzitnoj zemlji. Netko bi se od njih mogao i zadržati, ali nitko od onih koji dođu sve dovde. Kompas im je adresa u džepu. Za nas koji nismo putovali oni su svijet što nam je došao u posjet. Jezici kojima govore imaju prizvuk neke daleke rijeke.“

„Nisu prosjaci, imaju novac za putovanje prvim razredom. No moraju s nama, krišom, pješice, plaćajući svaki metar putovanja. Navikli su na razbojnike, mi smo im zadnji na putu, ne i najgori.“

„Oni koje ja vodim ne znaju put, ali znaju cilj. Prestrašeni su i hrabri, nesigurni i nezaustavljivi.“

„Pojedu obrok, strpaju u džep kruh, jedan sir za mazanje i idu dalje. Oni su tekuća voda, ne može joj se zapriječiti put. Ako treba skočiti, bacaju se kao vodopad, ako treba prijeći zid, imaju nožice zrikavaca.“

O ljudskoj dužnosti, odgovornosti i solidarnosti

„Vodio sam ljude preko granice. To nema veze s milosrđem, oni su tražili, ja sam na njihov zahtjev odgovarao. Osjećaj bratstva bio je dovoljan.“

O granicama

„Smiješne su države koje granicu postave na vrh brda, uzmu planine za barijere. Griješe, planine su gust sustav komunikacije između padina, nude brojne mogućnosti prelaska, već prema godišnjem dobu i tjelesnoj kondiciji putnikā. Naše rute izbijaju na drugu stranu a da putem ne sretnemo živu dušu. Granice funkcioniraju na ravnici. Rastegne se žica i nema prolaza. Na planini to nije moguće.“

O vjeri u Boga, u čovjeka i u knjige

„Za vrijeme večere neki ribar donosi primjerak Kurana izvučen mrežom iz mora. (…) Ribar je ulovio i knjige. Čudi se što je netko spreman pridodati i njih onoj minimalnoj prtljazi koju dopuštaju krijumčari ljudima, oduzimajući time prostor paru cipela, vunenom puloveru. (…) Kažem da se knjiga na put nosi za sreću, ona je suputnik, anđeo čuvar. Onome tko je smatra svetom, ona je i putovnica.“ 

O življenju i umiranju

„Nekoć su istraživači bili ti koji su, tražeći po svijetu, dolazili do nepoznatih naroda. Danas su to ovi posjetitelji, iskrcavaju se na kopno, pitaju kako se zove i gdje se nalazi. Uznemiruje ih što su daleko od mjesta koje im je zapisano u džepu. (…) Razgovaram s onim koji mi odgovara naširoko, a ne samo slogovima. Slušam priče o suludim sudbinama, novim načinima umiranja, smrzavanjem u podvozju aviona, gušenjem od ispušnih plinova motora u potpalublju ili u kamionu ostavljenom na parkiralištu sred ljetne žege. ‘Da bi smrt bila pravedna, mora biti pravedan i modus umiranja, način na koji steže. Nije više kako kaže onaj perzijski pjesnik, da je smrt pravedna jer pogađa i siromaha i kralja.’“ 

* * *

Ima jedan interesantan, važan i znakovit moment u Izloženoj prirodi: glavni lik i cijelo selo, a zahvaljujući medijima, može se reći i cijeli svijet, saznaju da je jedan od onih koje je naš junak preveo preko planina ususret boljem životu zaista pronašao, odnosno izgradio bolji život. Postao je uspješan pisac objavivši knjigu u kojoj spominje i vodiča koji mu je vratio novac po obavljenom prevođenju preko granice. Premda mu je novopečeni pisac time htio iskazati zahvalnost, vodiču je to onemogućilo da se dalje bavi vođenjem i umnogome mu je zakompliciralo život. Revoltiran, on kaže: „Pisac! Baš se morao naći pisac među stotinama prepraćenih ljudi, morao je napisati knjigu koja je morala doživjeti uspjeh: gotovo je nemoguće da se sve te slučajnosti poklope, pa ipak, eto ih gdje jednom čovjeku potpisuju nečasni otpust.“ Znakovitim to smatram zato što na neki način govori o našem većinskom stavu spram „migranata“: ne zanima nas njihova prošlost, a ni budućnost, slijepi smo za ono što su bili i što bi mogli biti, pa time i za ono što jesu, sada i ovdje ili, pak, u svojoj suštini. Nije baš da ih tretiramo kao stvari, ali ih uglavnom tretiramo kao pojavu, svakako ne kao punopravna i ravnopravna bića. 

A protiv toga – i u prilog mogućim boljim nama – Erri De Luca govori kroz usta „migranta“, alžirskog radnika koji se zadržao u Italiji te se druži s „našim čovjekom“ i, obraćajući mu se, kaže: „Kod vas sam naučio biti nitko. Držim oči nisko i nestajem, podignem ih i ponovno se pojavim. Šutim i prihvaćate me, progovorim da nešto pitam i odbacite me. Više volite nikoga. Dobro, može i tako, da jedni za druge ne postojimo. Ti nisi takav, sjedaš, pripovijedaš, pitaš. Ti si netko, a uz tebe netko postajem i ja.“

_____________Ismailu Smaju Frljučkiću

Nebo nad ravnicom
poljana indiga i
Bijele stijene.
Mačevi lete u nebo.
Iz njih protače med pčela
Koje su davno priklopile krila.
Njihov neprestani zuj
Okreće vretena s crnom vunom.

Jednom sam se noću
Zatekao na poljani od pilotine.
Da ništa iz nje ne proklije
Na što bi stršljen mogao sletjeti.
U koji će cvijet zabosti stvrdnuti žalac,
Da ispije nektar,
Sit i veseo da poleti visoko?

Naše lađe usidrene
ljuljaju vjetrovi s istoka.
Zašutjelo bagremlje;
Krda divljih konja
Haraju zelenom ravnicom.
Voda sakriva svoje klobuke
Ko majka čedo
Od iznenadnog grada.
Večeras će nebo spuštati
Svoje izvidnice pretvorene
U percad jezerskog ševara.

Pred kućom starom
Gomilaju se mladi ježevi.
Jesmo li izdali datu zakletvu
Na majčinim prsima.
Brinula i iz kose nam trijebila
Trunje palo sa crnog duda.
A onda noću, uzdisala i pokrivala
Da nas ne dohvati studen.

Prorijeđene majčine kose,
Bore na obrazima.
Ljetnje kiše niz okutnjicu.
A ono kad krene
Ispod strehe traži nas.
Kašalj odavno niotkud ne čuje.
Pun pogled neba i zemlje
Koja iz dana u dan sve više postaje rod
I onda šimšik odapne strijele nad ravnicom
– Smorna bježi u kuću.

Naša majka tiho dovi
Pod jorganom, da je samo On čuje.
I moli, i moli, i moli:
Sačuvaj, Jedini, mirise cvijeća moga dalekog.
Neka budu rodne godine,
Jeseni bez kiša i
Neka miriše kora pečenog hljeba.
San je dolina češljane vune
U kojoj ona po svunoć grije
Ozeble ruke vječne mahalice.

U snu rastemo prema dnu, naročito dvostrukom – dnu, naravski.

*

Kroz oplatu apsolutno iscijeđeni u dan darovani – dan dân kao dar. Da je to kome bar. 

Velika procidilka kano raketa, tamo taxi – glas1 DOBRO JUTRO, GOSPODINE!; glas2 O, POVRAĆAM ISTOM MJEROM, TREVISE. JESTEL VIDJELI NEGDJE MOJE OĆALE?; glas1 AHA! TU SU! SKLONIO SAM IH NA SIGURNO, DOK SE NE PROBUDITE.; glas2 I DI SMO MI OVO SADA?; glas1 NEMAM POJMA! A DA PITAMO NEKOGA?; glas 2 MA KOGA? PA NEMA NI PSA!; glas1 A ONOG GOSPODINA TAMO!; glas2 VIDI GA, STVARNO!; glas1 DA GA POVEZEMO?; glas2 NEMA POTREBE. I TAKO JE BRŽI OD NAS.; glas1 NEGO, NE ČINIL VAM SE DA JE MALO PREVIŠE ROBE NAVUKAO NA SE, ZA OVO DOBA GODINE?; glas2 HM! DALI STE MI MISLIT… A KOJE JE OVO DOBA GODINE?

Kiš oće uza skale, velika građevina na kojoj piše METROPOLITEN, u podnožju voćne procidilke – kiš ČEKAJTE, MOLIM VAS! MOJA POVRTNA KARTA JOŠ VREDI!; vratar ili vratarka ili švora POŽURITE! ODBROJAVANJE SAMO ŠTA NIJE ZAPOČELO!; kiš prvo ulazi u predvorje pariške opere, luster iz kojega viri prova žabe/ajkule, pa skale vatikanske biblioteke, pa opet luster koji se raspada, iz njega ispada citroen žaba, viče ČUVAAAJ DOOLJEE! – u žabi otac koji pada i u prolazu vidi kiša O MSJE K! ŽURITE U SUSRET MOJEM SINU?!; kiš KO STE VI I ŠTA RADITE U AJKULI?; otac TO JE KOMPLEKSNO PITANJE KOJE ZAHTJEVA KOMPLEKSAN ODGOVOR, NO U ISTOM I JEDNOSTAVAN!… IPAK SAM JA STARI MORSKI PAS, A, UOSTALOM, I U PARIZU SMO!; kiš SIGURNI STE? NA MOMENT MI SE ČINILO DA SAM U RIMU!; otac U PRAVU STE, I TAMO SMO I OVDJE, MSJE K!… S OVE NAŠE STRANE, DIMENZIJE GUBE UPORIŠTA!; kiš SREĆOM, KUĆA JE PREDVIĐENA ZA RUŠENJE.; otac OPUSTITE SE, TOME NE MOŽEMO NIŠTA… POTRAŽITE ME U PREDGRAĐU!; kiš KRAJ VOZOVA ŠTA PROLAZE?; otac NE SPOMINJITE MI VLAKOVE!!; citröen propada u dubinu dok se kiš popne navrh skalina i kašlje, sidne na krevet i dalje kašlje, do gole Olympie, tu je crnkinja i crna maška, ali bez buketa, jer će joj kiš upravo predat buket kojega on cilo vrime ima uza se u borši, oly se okriće zguza OVAKO JE BOLJE. NE BI HTJELA DA ME, TÈTE-Â-TÈTE, ZARAZITE KAŠLJEM!; kiš joj baci buket uprsi i ode, ona ostane kakvu je znamo sa Maneta, zamisto crnkinje Mare Žebon u majici Ajduka, koja kaže SAD SE PRAVIŠ DA ME NE POZNAJEŠ, JE LI? A KAD SI ME ONO JEBAVO, ZNAO SI ME, A?!; kišov glas u offu SPOLJA JE BILO TIŠE!

Vanka ono dvoje u taxiju – glas2 KOGA ČEKAMO?; glas1 ETO VAS, MISTER.; glas2 KAKO TO?; glas1 PA LIJEPO!… I POMALO DOSADNO.; glas2 MOJE DRUŠTVO VAM JE DOSADNO?; glas1 MA JOK! SAMO VAS NIJE BILO NEKO VRIJEME.; glas2 ODAKLE VAM TO? PA NISAM IZAŠAO IZ VAŠIH KOLA JOŠ OD NEW YORKA!; glas1 ZNAM TO BOLJE OD VAS… SAMO OĆU REĆ DA STE NEKO VRIJEME BILI ODSUTNI DUHOM… NISTE ODGOVORILI NI NA JEDNO MOJE PITANJE, NITI STE MI DALI DALJNJA UPUTSTVA.; glas2 A TO! IZVINITE, ZANIO SAM SE ČITANJEM KNJIGE ONOG FRAJERA ŠTO JE TUDA MALOPRIJE PROTRČAO. ZATO…; glas1 VI GA POZNAJETE?; glas2 AHA!; glas1 PA ZAŠTO GA NISMO ONDA UKRCALI?… NISTE PRIJATELJI?; glas2 ZAPRAVO I NE. NITI NEKI ZNANCI. SAMO MI JE JEDNOM NAPRAVIO OGROMNU USLUGU…; glas1 RAZLOG VIŠE!; glas2 NE RAZUMIJETE. BILO JE TO JAKO DAVNO. ČINI MI SE BAŠ U OVOME GRADU…; glas1 KAKVO JE SAD TO SRANJE? PA VI CIJELO VRIJEME ZNATE U KOJEM SMO MI TO GRADU?! OČITO ME ZAJEBAJETE!; glas2 DRAGI MOJ TREVISE, NE RAZUMIJETE! DAVNO JE TO BILO, SVE MI JE U MAGLI. ON SE SIGURNO I NE SJEĆA, NI MENE NITI SVOG PLEMENITOG ČINA, A, I DA BUDEM ISKREN, NISAM MU SE PRIMJERNO NIKAD ZAHVALIO… KAKO ONDA, TAKO NI KASNIJE. ETO. BILO MI JE MALO BEZ VEZE BAŠ SADA I TU… AKO KONTATE?; glas1 JA DAL RAZUMIJEM?… PREVEDITE TO RADIJE SEBI. VAMA NIJE JASNO!; (stanka, avuto bez filakterih, prolazi crna mačka, ona od Olympie); glas2 I ŠTA ĆEMO SAD?; glas1 DOK PLAĆATE, VI STE GAZDA. VAŠ JE PRVI POTEZ!; glas2 OKEJ, PROČITAĆU VAM PASUS IZ NJEGOVE KNJIGE…; glas1 E PA, JEBIGA, NEMOJTE SAD PRETJERIVAT! JA BI RADIJE DA MI PUSTITE NEKI PORNO FILM.; glas2 O FILMU SE I RADI.; glas1 PISAO JE SCENARIJE ZA PORNO FILMOVE? SVIĐA MI SE TAJ VAŠ TIP!; glas2 UMUKNITE I SLUŠAJTE!…“JEDAN MOJ PRIJATELJ, FOTO-REPORTER, SNIMAO JE PO ODOBRENJU KAPETANA, NA JEDNOJ SOVJETSKOJ KRSTARICI UKOTVLJENOJ U KOTORU…“; na to crna ogromna crna mačka prilazi maketi, ili pravij krstarici, šapon je prevrne – glas1 ŠTA? BIO JE NAŠ ŠPIJUN?; glas2 O JEBOTE, TREVISE, ZAČEPI GUBICU VEĆ JEDNOM!… „ZATIM JE, SA OBALE, SNIMIO, ŠIROKIM OBJEKTIVOM, KRSTARICU I PEJSAŽ ZALIVA. KADA JE RAZVIO TRAKU, TRAKA JE BILA CRNA KAO CRNA NOĆ.“; vidi se crna mačka i neke dičinje noge iznad zemlje 

Kiš ulazi u mrak teatra TU SE NIŠTA NE VIDI!; glasovi iz mraka SJEDI DOLJE!! NIŠTA SE NE VIDI OD TEBE!; vidi se interijer splickog tejatra, nešto se događa na sceni, nešto ka žemske na trapezu ili tako nešto – kiš NIJE OVO NIKAD VIDELO PARIZA! JE LI TO TO? THE WORST RATHOLE I VISITED?; glasovi i dalje SJEDI!; pa kiš i sidne kraj rip kirbyja, još se ne vidi da je to on, koji puši lulu i čita VUS; kiš se obraća tipu i onda se vidi da je rip – kiš SLOBODNO?… RIP?; rip A KO NIJE U OVOJ PRIČI?; kiš MISLIM KIRBY, RIP KIRBY?; rip AHA! IMATE LI KEMIJSKU?; kiš EVO!; iza leđa kirbyja, vide se pipl i među njima proviruje jelen, Pajdo DAJ MI CIGARETU!; rip PAJDO, NEMAM! PUŠIM LULU, VIDIŠ?; pajdo PIH, INTELEKTUALAC!; kiš mu daje UMNI RADNIK! MOZGOLOG! ŠTA ĆETE. cigaret i sam zapali; pajdo VIŠE MAZGOLOG, KLAIĆU… BRATOLJUBE KLAIĆU. – pa se okriće i vidi jelena te kaže STO MU JELENSKIH ROGOVA! –  pa doda JEL TI TO OD ŽENE, ILSI SAM OD SEBE TAKAV?; jelen AKO UREDNO UZOREŠ BRAZDU U ASFALTU ŽENE, KORIJENJE TI UVIJEK PROLISTA!; pajdo VIDIM DA JE TEBI PROLISTALO NA MOZAK, ČUDNOVATI KORJENAŠU!; kirby rješava križaljku u VUSu, vidi se da je r.k. do istoimene – rip DA VAS PITAM… VODORAVNO I OKOMITO, ČETIRI SLOVA?; kiš ELEM…

Dnevnik jednog penzionera/98

Šibenski festival djeteta nekada se zvao Jugoslavenski festival djeteta, a bio je svjetski. Od svog osnivanja, u njega je ulagano sredstava da bi sposobni znalaci umjetnosti za djecu iz cijele Jugoslavije stvorili mjesto kojim će se svi ponositi. Dolazili su gosti iz cijelog svijeta, a za jugoslovenske pozorišne znalce ovaj festival bio je prestižno mjesto. Deset godina bio sam među onima koji su se svojski trudili da se visoki nivo Festivala održi. Ja sam se bavio pratećim programom, organizujući književne promocije i priređujući predstavljanje značajnih pisaca za djecu iz cijele Jugoslavije. Svake godine sva pažnja bila je usmjerena na jednog pisca koji je imao svoje veče u Gradskom kazalištu. Među posljednjima bili su Vesna Parun i Luko Paljetak. Time je moje bavljenje ovim Festivalom bilo završeno. A taj se završetak pokazao svima već na svečanom otvaranju Festivala 23.6. 1990. godine, bar nama vanjskim, dok je u Šibeniku podjela već bila provedena. S njom me je upoznao Ivo Brešan, s kojim sam obično svakodnevno išao na piće. Do tada smo išli uglavnom u isti kafić, ovoga puta rekao mi je da više nećemo, kafane su se podijelile po strankama. Ova naša sada je hadezeova. 

Na svečanom otvaranju govorili su novi pobjednici. Prepisujem ono što je stavljeno u Zbornik koji je objavljen u januaru 1991-e godine. Sve to potpisao je kao „glavni i odgovorni urednik“ Ante Pulić, zamjenik Drage Putnikovića, dotadašnjeg direktora Centra za kulturu, organizatora Jugoslovenskog festivala djeteta. Ali, Zbornik je urađen korektno, tu su i tekstovi koji će uskoro biti nepoželjni u novoj demokratskoj državi. Evo šta je pisalo o političkim gostima Festivala koji su odredili njegovu budućnost. 

BEZ FESTIVALSKIH OBILJEŽJA?

Prema riječima Vlatka Pavletića, novog hrvatskog ministra za kulturu, Festival ubuduće u svom nazivu ne bi imao orednicu „jugoslavenski“.

Na Ljetnoj pozornici šibenske Katedrale, preksinoć je otvoren jubilarni, 30. jugoslavenski festival djeteta koji se ove godine održava pod visokim pokroviteljstvom Predsjedništva SFRJ. Među gostima tradicionalne priredbe „Zdravo maleni“, prve festivalske večeri bili su dr Janez Drnovšek, član Predsjedništva SFRJ, Žarko Domljan,predsjednik Sabora SR Hrvatske, Vlatko Pavletić, predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu i kulturu Hrvatske, Paško Bubalo, predsjednik Skupštine općine Šibenik, i drugi.

Pred početak Festivala, u šibenskom Kazalištu održana je svečana sjednica Festivalskog vijeća na kojoj je govorio i novi hrvatski ministar za kulturu Vlatko Pavletić, a iz čijih se riječi može zaključiti da ova manifestacija od iduće sezone neće imati jugoslavensko obilježje. 

Zavidim ovoj novoj djeci koja će živjeti u drugačijoj budućnosti, kojoj se mogu smiješiti i koja se smiješi njima, rekao je Pavletić i dodao: Ovaj vanredno uspješni Festival ne treba zato ubuduće da se zove jugoslavenski, a niti međunarodni, jer je on veoma poznat. Za njega je dovoljno – „šibenski festival djeteta“. 

Eto, tako je određena sudbina ovog „vanredno uspješnog“ Festivala, preostalo vrijeme, tih dvije sedmice njegovog održavanja pod starim imenom, bilo je samo pripremanje nečeg što je zdravo, da se pokopa. Završeno okupljanje Festivalskog vijeća bilo je samo karmine za pokojnika. 

Dvije noći prije toga, došla mi je sama od sebe pjesma, koju sam zabilježio i objavio u posljednjem festivalskom Biltenu. Posvetio sam je Arsenu Dediću, ali i svim ostalim prijateljima iz Festivalskog vijeća. Evo te pjesme. 

DOVIĐENJA, PRIJATELJI

____________Arsenu Dediću

Svijet je ovaj rajska bašta
u kojoj se svakoj želji
ili plješće ili prašta –
doviđenja, prijatelji!

Imali smo dosta ljeta
da nas bije život velji,
od djeteta do djeteta –
doviđenja, prijatelji!

Ludo vrijeme, a mi luđi,
poručimo čudnoj prelji,
da se život od nas tuđi –
doviđenja, prijatelji.

Pamtim jasna dječja lica,
kao jutro u nedjelji,
zar će sve to prekrit tmica? –
doviđenja, prijatelji!

Vrijedilo je nešto snova
posuditi drvodjelji,
da nas spasi od okova –
doviđenja, prijatelji!

U Šibeniku, 27. 06. 1990.

Aresna nije bilo na oproštajnoj večeri, poslije nekog vremena poslao sam mu u pismu ovu pjesmu. Njegov odgovor, na dopisnici, kako mi je obično slao pozdrav, bio je za mene, kao i za njega moje pismo, drag i tužan. Evo ga:

Dragi Ranko,

Primio sam tvoje pismo – obradovao si me i ražalostio. 

Uz prijateljski pozdrav, ARSEN D. 

Evo kolektivne slike Vijeća Festivala i pridruženih pomoćnika i prijatelja, koje ću nabrojati, s lijeva na desno: Duško Rodić, Stojan Tarapuzam Mrša (predsjednik Opštine), Edi Majaron, Jordanka Grubač, Miroslav Vrabec, Ante Pulić, Tomislav Durbešić, R.R., Ivo Brešan, Drago Putniković, prevodilac Mikula, Nikša Eterović, SIlvester Škudar, čuče Pero Mioč i Rade Matijaš. Ne znam gdje se u trenutku fotografisanja izgubio neizbježni Jakša Fiamengo. Bez njega se Festival nije mogao zamisliti.