Tih dana u Pičetama sam, na konavoskoj Gornjoj bandi, i Radio Dubrovnik javlja da će večeras, 2. listopada, na Grudi, u Domu kulture biti održana hrvatska premijera filma “Mare”. Ulaz besplatan, ali je broj prisutnih iz protuepidemijskih razloga ograničen, pa se treba ranije prijaviti. Ne odlazim na premijeru, računam da to nije za mene, skoro nikoga na Grudi ne poznajem, a skoro svi znaju tko sam, pa je stvar neugodna. Osim toga, ovaj film je nekako njihov, konavoski, pa nije red da im se, bez obzira na to što dolazim već duže od petnaest godina, miješam u priču. “Maru” gledam dvadesetak dana kasnije, na kompjutoru, onako kako je to uobičajeno u vrijeme epidemije, ali svo vrijeme zamišljam kako li je to bilo na Grudi, kako su oni vidjeli svaku pojedinu scenu, kada su prepoznali greške u govoru, kojih jedva da ima, i što su na njih rekli. Ono što sasvim sigurno nisu prepoznali jest da je film do najsitnijih detalja snimljen i ispričan po mjeri njihova svijeta, pomoću njihovih aluzija, slika, običaja i mitova, i da se ovako lokalni filmovi sasvim izuzetno viđaju. Osim što su naši režiseri željni međunarodnih priznanja i plasmana u glavni program nekog festivala A kategorije – što spada u rang velikih nacionalnih čežnji, kao Dinamovo prezimljavanje u Europi, osim što vode računa o pragu očekivanja i mogućnosti razumijevanja ne samo svakog pretpostavljenog festivalskog kritičara, nego i onog najtupljeg, slučajnog gledatelja u publici, takav film, u kojemu je sve lokalno i sve je u mikrodoživljaju svijeta istinito i autentično, teško je, gotovo i nemoguće snimiti. Jer takav film, osim što se ne snima za svjetske festivale i publiku, ne snima se ni za Dom kulture na Grudi. Snima se za sebe, kao neka vrsta prikrivene autobiografije, kao antropološka studija izgubljenog zavičaja, snima se onako kao što se piše roman.

“Maru” Andrea Štaka pisala je i zamišljala za Mariju Škaričić. Ona će nositi priču, koja će istovremeno biti jedna krajnje tipična lokalna i seoska priča, kakve su se prenosile dok su stari bili živi, i kakve bismo slušali kad god bismo iz Zagreba dolazili u Pičete. Ovo je epski kraj, od priča se živi, priče se godinama pamte, doživotno karakteriziraju ukućane, određuju pojmove dobra i zla, muške uloge u kući i u životu. S vremenom, naravno, ti pojmovi i te uloge se transformiraju, ali potreba za pričom ne nestaje, i još uvijek su svačiji životi u životu zajednice na takav način prisutni da u svakom trenutku mogu biti opričani. 

E, takva jedna priča bila je potrebna Andrei Štaki za Mariju Škaričić. Ali da je što jednostavnija. I da na kraju nije od onih koje se pričaju, nego od onih drugih koje će se pričati ako se za njih sazna. Dok se izlazilo iz Doma kulture na Grudi, sigurno je mnogima na um palo o kome li je, Bože mili, ispričana ova priča. Jer o nekome sigurno jest.

Dakle, žena kasnih tridesetih, ili ranih četrdesetih, i dalje vrlo lijepa i živa, mati troje djece, među kojima onaj najstariji već postaje problematičan, živi uz tek malo starijeg muža, raskvasalog, raskrupnjalog i zapuštenog, aerodromskog radnika, koji je, kako to već biva, sve svoje u životu već doživio. Bio je u ratu, kao sto su u ovom kraju bili svi u njegovoj generaciji, oženio se za curu u koju se zagledao i koju je osvajao zasmijavajući je na prvim viđenjima, i sad živi opet onako kako tu živi većina njegovih vršnjaka. Đuro, tako se zove Marin čovjek, neživ je, odumro je, za razliku od nje. Mare je živa, i tu je njena nevolja. Ili je tu njena sreća. Kako se kome učini.

I onda Mare sreće tog Poljaka, radnika na aerodromu, kakvih tu uvijek ima, odlaze i dolaze, pojavljuju se i nestaju, i s njim začinje romansu, koja je upravo onakva i onolika kakva i kolika obično jest daleko od gradova. Premda gledatelj strepi nad njima, hoće li netko naići, hoće li netko ući u kuću, dok se njih dvoje tako valjaju po njezinoj bračnoj postelji, prilično je izvjesno da se to neće dogoditi. Neće, jer bi se na taj način usred filma promijenio i filmski, i životni žanr. I ne bi moglo biti ispričano ono o čemu Andrea Štaka zapravo snima film.

“Mare” je, kao i “Gospođica” iz 2006. – prvi Andrein film, priča o identitetu. Andrea Štaka je, kao što je već bezbroj puta ponovljeno, Švicarka, vrlo snažnih sarajevskih i konavoskih korijena. O tome ona, zapravo, pripovijeda. O svjetovima u kojima se prepoznaje, i u kojima, gledajući ih sa strane, vidi sebe. Ona ima tu blaženu i posvećenu poziciju emigrantskog djeteta, djeteta raseljenih svjetova, koja joj omogućava procese introspekcije kakvi su dragocjeni za film i za književnost, sebe gledajući izvan sebe. Pritom, ona u “Mari” demonstrira savršenu, gotovo aristokratsku ravnodušnost prema tome hoće li taj njezin jezik, te njezine znakove itko razumjeti. Konavljanima će se podrazumijevati, neće ni znati da tu nešto treba da se razumijeva, a ostali će biti zbunjeni, ili će neku veliku simboliku vidjeti tamo gdje simbola nikakvih nema, nego je sve to naprosto tako.

Recimo, taj neprestani zvuk aviona, dok se spuštaju i uzlijeću nad likovima ovoga filma, je li to nešto znači? Ne, nego se tako živi u Čilipima i u Močićima, tako se živi oko Dubrovačkog aerodroma, koji je blizu Dubrovnika, ali ga okružuje svijet koji je vrlo, vrlo daleko od Dubrovnika. Gotovo onoliko daleko koliko je bio i prije tristo godina, dok bi poneka Mara odlazila u Grad da bude sluškinja pomamljenom gosparu. Pomalo i o tome govori Štakin film. Marin svijet daleko je od svijeta, onog dubrovačkog, jednako kao i švicarskog i europskog, ali Mare je živa i Mare je u suštinskom smislu – moderna. Za razliku od njenog Đura, čovjeka usađenog u Čilipe, urođenika iz predmodernog doba, kojem svi gadžeti ovoga svijeta neće pomoći da izađe van iz sebe, Mare je na neki tužan – a možda i manje tužan! – način svjetska žena. Ona je vjesnik modernosti u ovom davnom kraju. I to je nekako istinito: premda i žena, kao i muških ovdje ima svakakvih, a Andrea Štaka nije neka nedarovita cura, koja ne zna kako se pripovijeda priča, pa bi se onda bavila aktivizmom, sa ženama se ovdje mijenjaju svjetovi i shvaćanja. U tih petnaestak mojih konavoskih godina u ženskim se glavama obično rađala svjetskost, dok su muški ostajali tamo gdje su bili. Ima li to veze s patrijarhalnim društvom? Sigurno da ima, ali razmislite malo i o tome ima li to veze s imaginacijom? Mare je vrlo imaginativno čeljade. Njezini su muški neki tužan svijet. I Đuro, i Gabrijel, pa čak i taj Poljak, kojem kad rukom prođe kroz kosu gledatelja zaledi i zakuje za stolicu. Jer ta je gesta u ovom svijetu mnogo, mnogo upečatljivija…

Koješta je tu Andrea Štaka kamerom ispričala po mjeri svoga, te, paradoksalno, i moga, ili meni bliskog svijeta. Recimo, nešto što ćete vrlo teško otkriti: Mare je cura s Gornje bande, koja se udala na Donju bandu. Ona se s brda spustila na more, iz sirotinje u tek malo manju sirotinju. Ali nije samo do sirotinje, nego i do mikro-mentaliteta… Ono što Mare svojima priprema za objed, a ovdje se opsesivno objeduje, jedan je to od ceremonijala u svijetu koji je sasvim sveden na ceremonijale, mala je antropološka studija, do posljednjeg detalja autentična. Način na koji njezina djeca s njom razgovaraju, način na koji se stariji sin promeće u još jedno tragično izgubljeno muško, sve je to u savršenom skladu sa svijetom u kojem se film “Mare” zbiva. Pa i onaj zahrđali krš na Gornjoj bandi, tom raju srednjovjekovnih dolaca, maslinika i dubrava, u kojima počivaju skriveni i ubavi autootpadi, Andrea Štaka snima priču u kojoj nijedan kadar, nijedna scena neće ostati prazna, slučajna i neistinita.

Ono, pak, što je u Marinoj priči najzanimljivije, ne bi bilo red otkrivati, premda važno govori o drami i temi Štakinog filma. Tamo gdje bi drugi tek započeo, Andrea svoju priču završava. Naprosto zato što se sve važno već dogodilo, i što je ovo istina. Sve drugo je filmska zabava. Za preljubu se ne sazna, ne dogodi se ništa. Premda se, zapravo, dogodilo sve, i premda Đuro sumnja, Đuro, vjerojatno, i zna. Ali Đuro je, nesretnik, neživ. Reže on onaj pršut, onu pancetu, Poljaku, i što bi on drugo još mogao učiniti? 

Osim velike i sveprisutne Marije Škaričić i njezina starijeg filmskog sina Gabrijela Vidaka, i nesretnika Đure, Gorana Navojca, sve drugo u filmu su minijature, od Ivane Roščić, Nikše Butijera, Vesne Stilinović, do Zdenka Jelčića i Mirjane Karanović, genijalne matere s Gornje bande, koja u dvije-tri riječi, u leđima koje ju bole, i u dvije svedene geste, ispriča jednu povijest.

Andrea Štaka snimila je upravo onakav film kakav je željela i kakav je ovom gledatelju trebao. Za drugo ne znam.

JORGOS SEFERIS – IZBOR IZ POEZIJE 

„Kudgod putovao Grčka me ranjava“

Jorgos Seferis, „Na način J.S.“

Počinjem datumom, 30. decembar 1966. godine, tačno vrijeme 11 sati. Mjesto radnje Beograd, tačnije Dom omladine Beograda, sala Omladinskog univerziteta (III sprat).  Ostali podaci govore da je organizator događaja „Centralni komitet Saveza omladine Srbije“ i „Republički odbor za proslavu jubileja revolucije“ koji „poziva Vas na SVEČANU DODELU NAGRADA autorima najboljih literarnih radova prispelih na nagradni konkurs raspisan povodom proslave 25-godišnjice revolucije“. Ako obrnem pozivnicu neko je otkucao na pisaćoj mašini: „U petak u 9h obavezno dođite u CK SOS“. 

Odakle ja sve ovo znam? Iz pozivnice koju sam primio, eto prije 54 godine, a koju čuvam sve te godine u knjizi o kojoj želim da napišem osvrt kakav pišem u ovoj seriji. Knjiga je malena, ali poezija koju mi je ponudila na čitanje velika. Nobelovac Jorgos Seferis koji se na srpskohrvatskom jeziku pojavio tada prvi put u zasebnoj zbirci stihova, „Izbor iz poezije“, u prevodu sa engleskog jezika, uz konsultovanje francuskog, italijanskog i njemačkog, svestranog Aleksandra V. Stefanovića, a izdavač je „Bagdala“ iz Kruševca. Godina izdanja 1964. Dakle, godinu dana pošto je ovaj grčki pjesnik i diplomata dobio Nobelovu nagradu za književnost. Da ništa iz Beograda nisam ponio u Sarajevo osim ove knjige, moj put bi bio veoma plodotvoran. Dobio sam pjesnika kao putovođu, sagovornika, onoga koji mi je bio potreban u časovima praznine u koju bih potpuno potonuo. A dešavalo se. Ali i nagrada koju sam dobio bila je značajna da mi bar malo potvrdi, ili bar natukne, da nisam samozvani stihoklepac koji je umislio da je pjesnik. Kasnije ću, naravno, shvatiti da bilo ko može za sebe reći da je pjesnik, ali ne i da je poezija koju piše vrijedna čitanja, odnosno, i prije svega, pisanja. Konkurs na kojem sam učestvovao nije bio za đake kojima se daju teme iz revolucije, nego za mlade talente koji imaju šta da pošalju od onoga što stvaraju. A ja sam imao cijelu zbirku pjesama koja će se iduće godine pojaviti u biblioteci „Nada“, sarajevske „Svjetlosti“, pod uredništvom Riste Trifkovića.  

Ta 1966. godina bila je za mene gotovo prelomna. Četvrta mi je godina fakulteta, dajem godinu za godinom, ali sve teže ubjeđujem sebe da treba nastaviti sa matematikom i fizikom, književnost je uzgredna stvar, naročito ako moja nadarenost nije tolika da bih od toga mogao da živim. Još manje mi je izgledalo da za bilo šta iz carstva nauke mogu da živim. Bio sam jedan od onih mladih ljudi koji su sve manje znali zašto uopšte žive. Na mene su djelovali francuski egzistencijalisti, Sartr i Kami. Da sam student književnosti ili da sam ostao na filozofiji, imao bih kolege s kojima bih mogao da razgovaram o zajedničkim temama sa fakulteta. Imao sam ja dobre kolege i na matematici i fizici, čak sam posjećivao Kenana Suruliza koji će kasnije postati sjajan profesor fizike na  našem fakultetu. Bio je to sistematičan student, kakve nisam vidio ni tada ni kasnije. Učio je engleski, kao da priprema ispit iz kvantne mehanike o kojoj smo često razgovarali. Posjećivao sam i još jednog komšiju sa Grbavice, Josipa Ostija zvanog Pepi, s kojim sam dijelio i slične afionitete u literaturi. O Muhamedu Imamoviću, Nikoli Martiću i Iliji Ladinu već sam pisao. Ali to je izgledalo kao nekoliko zrna soli u cijeloj supi. Nije išlo, pa gotovo. Bilo mi je nezamislivo da na fakultetu učim pisce iz srednje škole, čak i one iz osnovne. Pokraj tako velikih svjetskih pisaca, šta mi ovi naši imaju još da kažu? A kada završim fakultet, da ih predajem u školi. Očajno!

Kasnije ću otkriti fakultet koji bi meni sigurno odgovarao da sam tada živio u Parizu. To je slavna Napoleonova „L’École normale supérieure“ (ENS). Uz nju Napoleon je stvorio i „Politehniku“, što je njemu dalo buduće kadrove za sve oblasti praktičnog znanja. Prvo je davala savršenu administraciju i profesorski kadar u srednjim školama, a druga veliki tehnički i matematički potencijal. U prvoj su studenti učili na fakultetskom nivou gimnazijsko gradivo, što je davalo izuzetno svestrano obrazovanog čovjeka za sve vrste poslova u prosvjeti i administraciji. Već preko dvjesta godina francuska diplomatska služba koristi taj kadar. Samo što u vrijeme o kome sada pišem, o tome ništa nisam znao, a da sam i znao meni je sve to bilo daleko i nedostupno. Sve su to bile fantazije studenta koji ne zna šta bi sa sobom izgubljen u hladnoći i magluštini sarajevske kotline.

U povratku iz Beograda u Sarajevo, čitao sam Seferisovu poeziju, svaku pjesmu po nekoliko puta. Kao u djetinjstvu, ako bih pročitao neku pjesmu više puta odmah bih je naučio napamet. Tako se desilo i sa Seferisovim pjesmama. Osjećao sam se kao student klasičnih predmeta, u kojima treba uspostavljati veze između trenutno čitanog i proučavanog i svega onoga štoje tome prethodilo. Samo ako se tako čita i uči shvatićeš kako je pjesnik došao do svoga stiha, svoje pjesme. U njegovim pjesmama bilo je toliko refleksivnosti da su kratka objašnjenja pojedinih imena i citata postavljena ispod pjesama bila nedovoljna. Stari helenski pjesnici i njihove pjesme bili su mi nepoznati. Svoju samoučku lektiru sada treba drugačije organizovati. U svemu tome što čitam i upijam trebalo bi malo više reda. Kod Seferisa je vidljiv kontinuitet, ali ne samo prema antičkim djelima nego i prema savremenoj lektiri. Seferis je definitvno učen pjesnik i ta njegova učenost čini cjelinu sa njegovim genijem. Jedno drugo podržavaju, podupiru, zato je to zahtjevna svevremena poezija. 

Primjenjujući stalno na sebe iskustva stečena kroz lektiru, i u slučaju Grčkog pjesnika, pitao sam se kako bih definisao pojmove koje koristim, koje koriste drugi kada pišu o Seferisu? Tu vezu klasičnog i sadašnjeg koje se uvijek zove moderno, ali ti su pojmovi fluidni, ništa od toga nije nauka, sva ta sistematizacija. Zapravo sve je to realizam jednog vremena koji je tako doživljavao svijet. Jednako onaj koji je živio svaki  pojedinac i ono što je stvorila poezija. Tu se mit živi, on nije fikcija. 

Prije odlaska u Beograd na dodjelu nagrade, kupio sam u najvećoj sarajevskoj knjižari, „Svjetlost“ u „Ulici Maršala Tita“, gdje je poslovođa bio veliki knjižar Stipe Vilić, „Ilijadu“ i „Odiseju“, u prevodu Miloša N. Đurića. Znao sam da to dvoknjižje moram imati. Prije toga vidio sam prevode Tome Maretića, kojima će kasnije Sidran ostati vjeran. Zlatko Gorjan govorio je da svaki prevod zastari poslije 50 godina i treba ponovo prevoditi. Jezik se mijenja, a original djela ne.  Maretićev i Đurićev su bila dva različita pristupa. Na Đurića je uticala narodna poezija, naš deseterac i heroika, povezao je to i stvorio zaista impozantne prevode. Sa dobrim uvodima, sa komentarima koji su tako opširni da se sigurno mogu koristiti za studiranje starog vijeka, Ova su djela postala moja stalna lektira. Ona se ne može iscrpiti sa jednim ili sa dva čitanja, što se odnosi na sve velike klasike. 

Ono što je bilo bitno za značaj Seferisa u mome spisateljskom stasavanju odnosilo se na duži vremenski period u kojem sam otkrivao helenske stare i nove pjesnike. Oni su mi pružali sliku Mediterana, kroz vrijeme, tu povezanost toliko odvojenih dijelova, ostrva, da je gotovo zapanjujuće koliko je jezik i mitologija uticala na formiranje cijele kulture što je nastala iz nje. U svemu tome veoma važnu ulogu imale su filozofija i matematika. Za mene je bilo značajno čitanje Pindara, njegovo tako precizno pisanje o običnom životu viđenom kroz sport i Olimpijske igre. Čitajući poslije Seferisa njegovog drevnog preteču Pindara, osjećao sam čak i u stihovima i pjesmama koje se ne odnose na Pindarov svijet da je to isti svijet i da se u Seferisovoj poeziji vidi njegovo prisustvo kao nešto s čim se rađa jedan grčki pjesnik. 

U ratnoj 1994. godini boravio sam kratko u Grčkoj, gradu Patri (Patrasu), na Peloponezu, odakle sam s jednom grupom posjetio neka mjesta na tom poluostrvu koje je Korintski kanal načinio ostrvom. Pošto je u blizini Olimpija, otišli smo tamo da obiđemo to slavno mjesto. Ono je nadahnjivalo Pindara, potom sve kasnije pjesnike. Ne može se osjetiti grčki duh, značaj agona u životu cijelog prostora, ako se ne vidi Olimpija, ako se ne prođe ispod pinija i posjedi bar malo na razbacanom drevnom kamenju. Kako sam se tog dana identifikovao sa Pindarovim junakom Ergotelom iz Himere, koji je šest puta pobijedio na svečanim takmičenjima a morao je da napusti rodni grad zbog građanskog rata, kako je napisao u uvodu sjajni prevodilac sa starogrčkog Ton Smerdel. Osjećao sam da ne mogu pobjeći od našeg rata, naročito ne ako sam u Grčkoj. Pindar je napisao:

Zazivam te, kćeri Zeusa Eleuterija,
o spasonosna Srećo,
da pogledaš na ponosni grad Himeru!
Ti, Srećo, sudbinu plova određuješ lađama brzim,
ti si ona, što sreću bitkama krvavim dodjeljuješ,
ti si ona, što nad narodom u skupštini lebdiš.
U nadama svojim varaju se ljudi,
sad su im zanosne nade,
a sad očaja pune,
u varljivosti ovoj svatko se izgubi. 

da bih odmah to stanje povezao odmah sa onim koji u svojoj pjesmi daje Seferis:
Probudih se s ovom mramornom glavom u rukama
što laktove moje umara. Gde da ih spustim?
Upala mi je u san kad sam se iz sna budio
te nam se životi spojiše biće vrlo teško
razdvojiti ih sada. 

U ovu se priču uvlači i Konstantin Kavafi, bez koga ne treba govoriti ni o kojem kasnijem pjesniku, ma koliko svaki od njih ima svoj način, svoju poetiku, ali kada neko trasira čvrst, dobar put, kao što su činili Rimljani, teško je osloboditi ga se potpuno. Pjesme Kavafija objavili smo u banjalučkom „Glasu“, 1980. године, u prevodu Slobodana Blagojevića. Iako smo znali za izvrsnog helenistu Kseniju Maricki Gađanski, kao prevodioca grčke poezije, uzeli smo prevod pjesnika koji nije znao grčki. Bili smo oduševljeni njegovim prevodima tih velikih pjesama, pa sam ja napisao i prikaz u kome samo rekao da njegov prevod pjesme „Grad“, za koju i sam Kavafi, bez lažne skromnosti, kaže da je savršena, dakle, taj prevod nadmašuje i prevod takvih prevodilaca kao što je Ksenija Maricki Gađanski. To mi ona nikada nije oprostila. Bilo mi je žao, svakako, ali istina je samo istina i ne treba izbjegavati da se kaže. Ta moja subjektivnost govorila je da sam ja nosio u sebi već stvoren okvir za starogrčke i novogrčke pjesnike, čiji je za mene bio nosilac Jorgos Seferis, pjesnik čija je porodica došla u Grčku iz Male Azije (Smirna) u vrijeme kada su najavljene velike nasilne seobe Grka i Turaka, o Jermenima i svemu što se sa njima događalo da ne govorim. Ne smijem zaboraviti niti Jevreje koji su bili dominantni u Solunu, pa su potpuno postradali. Da ne navodim i egejske Makedonce koji su raseljeni i razbacani po okolnim zemljama. U tadašnjem Solunu najmanje je bilo Grka. 

Koliko je za mene Seferis bio značajan pjesnik, da navedem samo moja ljeta koja sam provodio u Perastu kod ujaka, već poslije 1966. godine sa mnom je bio i Seferis i njegova poezija. Sasvim drugačije gledao sam na prošlost Perasta i cijele Boke, kao mediteranske prostore u kojima su grčki jezik i gčka kultura bili dominantni. U velikoj pjesmi „Kralj Asine“, na početku čitamo:

Tvrđavu smo celog jutra razgledali
krenuvši od strane zahvaćene senkom, tamo gde nas more

zeleno bez sjaja, grudi pauna ubijenog,
primi kao vreme razmaka lišeno.
Odozgo s visina stenovite žile spuštahu se dole,
loze prepletene, gole, mnogograne, postajući žive
u dodiru s vodom, dok je oko, što ih sjedinilo je stalno,

htelo da umakne ljuljuškanju mučnom,
gubeći sve više snagu posustalu. 

Upravo dio stiha koji me je fascinirao: „kao vreme razmaka lišeno“ najbolje definiše cjelokupnu poeziju Jorgosa Seferisa i sam pojam kontinuiteta jedne značajne literature. Sjedeći na bilo kome mjestu u Grčkoj, imao sam taj osjećaj, koji je uz mene od 1966. godine. 

Dnevnik jednog penzionera/101

Razgovarao Enrico Davanzo (za potrebe svog znanstvenog rada)

Da li je proces pisanja Oca bio različit od Vaših drugih djela? Čitalac ima osjećaj da je knjiga napisana u jednom dahu, ali koji su principi koji su zapravo vodili do izrade knjige? Kako Vi obično pišete svoje tekstove?

– Za početak, važan cilj bio je da se čitatelju učini da je “Otac” napisan u jednom dahu i u vrlo kratkom, za pisanje knjige zapravo nerealnom vremenu. Nedavno sam gledao “1917.” Sama Mandesa, za koji je silno važna iluzija da je film snimljen u jednom kadru. Ta iluzija, naime, pomaže da osjetimo dramatiku tog fatalnog pješačenja glavnih likova s jedne na drugu stranu fronta. Iluzija na kojoj je zasnovan “Otac” sastoji se u tome da priča izgleda kao da je u cjelini izrečena u trenutku kada do glavnog lika dolazi vijest o očevoj smrti. Ta knjiga neka je vrsta posmrtne misli, misli o jednom životu, misli koja nije razložena u vremenu, razdijeljena po osjećajima, usložena u niz različitih misli i osjećaja. To bi naprosto trebala biti jedna jedina misao. Kao: jutros je osvanuo hladan, sunčan dan. To i ništa drugo. Neke druge knjige pisao sam na druge načine, a ponekad i s potrebom za nekim drukčijim iluzijama. Volim igru s formom, žanrovska pretapanja, formalnu neodredivost teksta…

Da li ste Vi imali neke određene uzore za Oca, u “bivšem jugoslovenskom” književnom prostoru ili van njega? Čini mi se da se knjiga dijelom inspiriše Užasom praznine Petra Handkea (iako ste u članku o Handkeu napisali da je taj roman više utjecao na Mamu Ionesco u Rodu) i Mamcem Davida Albaharija, po ideji poređenja života roditelja s nacionalnom poviješću, i po pažnji za jezične izraze iz opisanog povijesnog doba. Ali čitajući Oca mislio sam i o različitim likovima očeva u radovima Kiša, Sidrana, Ćosića. Jeste li Vi mislili o tim autorima tijekom pisanja?

– Nisam o drugim očevima mislio, nego samo o jednome svom ocu. Prva rečenica u knjizi je parafraza Camusa – neki ovdašnji glupani pomislili su da je riječ o plagiranju Camusa – a sve drugo je, zapravo, tekst bez svjesnih uzora. Naprosto sam želio napisati vlastiti izvještaj o ocu. Naravno, mogući su, i sasvim sigurno postoje, nesvjesni utjecaji. Njih je mnogo, vjerojatno su i sasvim neočekivani, i tiču se mnogih pročitanih knjiga, viđenih filmova, poslušanih muzika…

Šta biste Vi rekli, kojem književnom žanru pripada Otac, s obzirom na to da knjiga vjerojatno ne pripada nekoj određenoj kategoriji, nego je “hibridno djelo” samo po sebi?

– Rekao bih da je to pokušaj totalnog hibridnog djela. Recimo, “Otac” bi trebao biti knjiga u kojoj ništa nije izmišljeno, ali knjiga koja bi na jednak način funkcionirala i da je u njoj baš sve izmišljeno. To je, dakle, bila moja ambicija. Htio sam da to bude esej, za koji pomišljamo da je roman, roman za koji pomišljamo da je esej, književna reportaža koja je ustvari autofikcija, autofikcija koja je zapravo književna reportaža… Htio sam da to bude nonfikcionalni nacrt za nenapisani roman. Volim knjige-nacrte.

Kao u svim Vašim radovima, jezik ima važnu ulogu u Ocu. Vi koristite elemente iz bosanskog, dalmatinskog i ekavskog govora, parodirate novi standardni hrvatski leksikon i stvarate groteskne slike pomoću neobičnih stilskih figura. Ti su postupci tipični u Vašem djelu, i podsjećaju na pojam “začudnosti” Viktora Šklovskog, po kojem čitalac više ne prepoznaje stvari automatski, nego ih vidi na novi, neočekivan način. Ali u Vašem pripovijedanju to ima dublje značenje: jezikom Vi tjerate čitaoca da vidi te zločine koje mu nacionalizam prikazuje kao normalne, prihvatljive, “automatske” stvari, ili prosto skriva. Ima li Vaš stil neki teorijski osnov? Da li su Vaša iskustva pjesnika i kolumniste utjecala na Vašu prozu?

– Ja sam jezik na kojem pišem. Ja sam moj jezik, a taj jezik nije nijedan od standardiziranih post-srpskohrvatskih jezika, premda je istovremeno svaki od njih. Teško je nekom tko nije iz ovih jezika uopće i objasniti šta je jezični problem na prostoru zajedničkoga srpskohrvatskog jezika, koji se danas smatra nepostojećim i koji zdušno preziru i Srbi, i Bošnjaci, i Crnogorci, a naročito Hrvati. Svi mi, kao što sami znate, pišemo i govorimo međusobno razumljivim, zajedničkim jezikom, i svi mi jedni druge savršeno razumijemo preko iskustva svoga temeljnog, materinjeg jezika. Ako je razumijevanje jezični kriterij, onda bi se reklo da mi govorimo i pišemo jednim istim jezikom, čiji se varijeteti manje međusobno razlikuju nego, recimo, varijeteti engleskog, ili njemačkog, ili nekog trećeg, velikog i frekventnog jezika. Zašto onda mi ne želimo da to bude jedan jezik? Ustvari, zašto to ne žele naši nacionalisti? Pa zato što oni misle da njihova nacija biva manja ukoliko s nekim drugim nacijama dijeli jezik. Mene za naciju nije briga, ali me jest briga za jezik. Zato mi je važno da moj jezik bude takav kakav jest, bogat, elastičan i transformativan, i onda uzimam sve ono što mi treba iz njihovih jezika, koji, pak, svi zajedno čine moj jedan i jedinstven jezik. Jeste li razumjeli? I uzgred, mislim da nacionalisti nisu u pravu ni iz vlastite nacionalističke perspektive. Kada s drugima dijelite jezik, onda ste veći i moćniji za sve one s kojima jezik dijelite. Zašto biste vlastiti jezik činili manjim nego što on jest? I dopustite još nešto. Ozbiljne se kulture i nacije jezično određuju ne preko jezičnih zakona, te policijskih i vojničkih naloga i zapovijedi, nego preko jezika svojih najvažnijih pisaca. Ako biste analizirali sintaksičko-stilsko i leksičko stanje stvari s jezikom mojih knjiga, vidjeli biste da ja pišem jezikom i jezicima Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže. Sa stanovišta današnjih jezičkih policajaca i lingvističkih batinaša i normativaca u Hrvatskoj, koji bi da rascijepe i kao nokat od mesa razdvoje jezik Hrvata od jezika Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Kranjčević, Matoš i Krleža pisali su jednako nečistim, nehigijenskim i nehrvatskim jezikom kao i ja. Njihov hrvatski nije bio halal i košer, kao što ni moj hrvatski nije halal i košer. S druge strane, onim jezikom koji oni danas smatraju čistim hrvatskim, koji je, kao Ciklonom B očišćen od svega srpskog i bosanskog, i koji je upravo od njih sasvim opustošen, jer osim što su nacionalisti, oni su s i potpuni antitalenti za poeziju, za književnost i za jezik, tim njihovim jezikom nikada nije pisao nijedan dobar pisac. Jezik je to na kojem je moguća samo loša, ništavna i beznačajna književnost.

Otac je preveden na njemački, makedonski, slovenački, poljski i ukrajinski. Da li ste davali neke posebne savjete Vašim prevodiocima? Što Vi obično očekujete od prevođenja Vaših knjiga?

– Ne dajem savjete, ali ako me baš pitaju, onda kažem neka su što slobodniji u prijevodu i neka što više vode računa o tome kako nešto zvuči na jeziku na koji prevode. Volio bih da što više vode računa o mojim jezičnim strategijama, ne strahujući pretjerano hoće li pogriješiti u značenju poneke riječi ili rečenice. Uzdam se u pjesnički talent svojih prevoditelja i u njihovo poznavanje vlastitih jezika. Mislim da je za prevođenje mnogo, mnogo važnije savršeno poznavanje jezika na koji se prevodi od poznavanja jezika s kojeg se prevodi.

Kako ste reagovali kada 2011. godine žiri NIN-ove nagrade nije uzeo u obzir Oca jer nije napisan na “srpskom jeziku”?

– Nasmijao sam se, slatko.

Tijekom intervjua za Slobodnu Dalmaciju Vi ste rekli da je Otac knjiga koja “donosi posebnu priču uz minimalnu stilizaciju”. Kako su očeve životne okolnosti i njihova metaforična vrijednost utjecale na izbor stila i strukturu knjige?

– Moj otac je, u velikoj mjeri i svojom krivnjom, bio žrtva povijesti. S jedne strane, one male, porodične povijesti, s druge strane, one velike, nacionalne i društvene povijesti. Odrastao je bez oca, koji je njegovu majku napustio čim je dječak začet, odrastao je kao dijete neprijatelja, jer je njegova majka, skupa s tetkama, nakon 1945. bila suđena zbog kolaboracije i klerofašizma. Za tu je majku ostao vezan do kraja njezina života, a ona mu je uništila brak s mojom majkom. Bio je pod strašnim njezinim utjecajem, ali isključivo emocionalnim. U intelektualnom i političkom smislu bio je sve suprotno. Bio je emocionalni slabić, intelektualno prilično čvrst, snažne autorefleksije. Dakle, bio je izrazito paradoksalna ličnost. Naprosto se nudio za klasični, fikcionalni roman, ali umjesto toga ja sam napisao nešto drugo, nešto što je samo nacrt romana, i što je izrečeno u jednom dahu. Ili u simulaciji tog jednog daha. Dva su razloga zašto sam tako pustupio. Prvi, bilo je tako nesretan čovjek, pa zašto bih ja onda njegovu nesreću koristio u fikcionalne svrhe? Zanimljivije je od te nesreće načiniti nefikcionalnu priču, dati joj neki konačni smisao, opravdati očev život. Drugi, ne volim olaka rješenja. Ako se nešto baš nudi fikciji, zar nije mudrije odbaciti ponudu i krenuti suprotnim smjerom? Književnost je uvijek kretanje suprotnim smjerom, zabranjenim pravcem.

Po mom mišljenju, Otac je obilježio novu stilsku fazu u Vašem stvaralaštvu naročito kad je riječ o obiteljskim tematikama. Zašto se promijenio Vaš pristup obiteljskim temama?

– Razlog se više tiče života nego književnosti. Umrli su mi roditelji, pa sam o njima mogao pisati na način na koji to nije bilo moguće, ili nije bilo preporučljivo, dok su bili živi. To se vremenski preklopilo s mojim unutrašnjim mijenama i nekom vrstom saznanja da čitatelji u osnovi ne razlikuju fikciju od fakcije. Počeo sam pomalo i uživati u tome da fikciju krijumčarim kao fakciju, a fakciju podmećem kao fikciju.

Da li ste mislili tijekom pisanja Oca o nekom “uzornom”, idealnom čitaocu kao primaocu priče i stilskih strategija? Koju vrstu reakcija ste očekivali od Vaših konkretnih čitalaca? Mislite li da su čitaoci u Hrvatskoj drukčije reagovali od onih u Srbiji i Bosni, i u drugim zemljama?

– Nikad nemam ideju o čitatelju. Znao sam da će neki čitatelji u Hrvatskoj reagirati burno i nervozno, pa sam knjigu objavio u Beogradu, nadajući se da ona neće stići do Zagreba. U tome sam se prevario. Uslijedili su histerični napadi i svojevrsno  moje protjerivanje iz hrvatskih književnih odaja i salona, što mi nije preteško palo. Premda su me pomalo iznenadili toliki varijeteti hrvatskog nacionalizma. 

U knjizi Postmoderno stanje Jean-François Lyotard piše da je postmoderna nevjerica prema “metapripovijestima” koje legitimiraju institucije i društveno-političke praktike. Nacionalizam koji Vi ironijom dekonstruirate u Vašim knjigama može biti jedan od tih metapripovijesti. Da li se osjećate bliski postmodernističkom pravcu? Koji su umjetnički pravci koji su najviše utjecali na Vas kao pisca?

– Teško mi je to na takav način reći. Nisam sklon postmodernističkom relativizmu, tome da sve biva moguće i sve biva jednako moguće, a s druge mi se strane veoma sviđa karakteristično postmoderna razuzdanost i gotovo anarhistična otvorenost različitih formalnih i stilsko-sadržajnih varijanti i mogućnosti. Ako mi je uopće i dopušteno da govorim o utjecajima – jer to je kao da liječnik samom sebi postavlja dijagnozu – onda bih rekao da su ti utjecaji izrazito multižanrovski, multistilski i nikako se ne tiču samo književnih tekstova. Recimo, kvazidokumentarizmu i stvaranju lažnih citata sam se, na neki način, učio od Dmitrija Šostakoviča. E, sad kakve bi veze mogla imati Šostakovičeva muzika s time, ostavimo mašti čitatelja ili nekoj budućoj, široj i sadržajnijoj elaboraciji.

Otac pripada onom djelu Vašeg stvaralaštva vezanog za autobiografska i obiteljska sjećanja. Ali u ovom radu ta sjećanja nisu samo prilika za pripovijedanje (kao što je uglavnom bilo u prethodnoj knjizi Mama Leone), nego su i povod za otvorena razmišljanja o povijesti, društvu i politici. Zašto ste osjećali potrebu za direktnim publicističkim pasusima?

– Nisu to publicistički, nego su to nonfikcionalni pasusi. Pitanje je, a zašto ne? Ako je historija na direktan i brutalan način provalila u život i u živote moje porodice, zašto onda ne pisati o toj historiji na način na koji se piše o pojedinim likovima? Zašto o historiji ne pisati kao o nad-liku, kao o zlom demjurgu iz  historijskih čitanki?

Obitelj se često pojavljuje u Vašim radovima kao metafora nacije: u Ocu pišete da je Vaše zanimanje za jugoslovensku povijest XX stoljeća i poslijedica doživljaja Vaših rođaka. Ali i nacionalistički govor često koristi sliku dobre i zdrave obitelji da predstavlja dobru i zdravu naciju. Zašto mislite da je ova metafora toliko jaka i popularna?

– Ideja o svetoj obitelji je ne samo jedna od najsnažnijih kršćanskih pra-slika, narativnih, doktrinarnih, emocionalnih pokretača, nego je ta ideja i najsnažnija marketinška parola ukupnog kršćanstva i svih kršćanskih crkava, a pogotovu one katoličke. Sekularizirana varijanta svete obitelji, na kojoj insistiraju svi totalitarni, populistički i protudemokratski politički projekti, u srži je svakog fašizma. Fašizam se prepoznaje po uzdizanju i slavljenju obitelji. Fetiš majke više je nesreće donio svijetu od svih drugih civilizacijskih fetiša zajedno. Fetiš majke pritom je nosiva legenda svakog patrijarhalnog društva. Nevjerojatno je koliko je i danas, u takozvanim liberalnim ili liberaliziranim društvima, taj fetiš jak. Plašim se zdrave obitelji, plašim se dobrih očeva i požrtvovnih majki, strano mi je svako bratstvo i sestrinstvo, valjda i zato što nisam imao braće ni sestara. Obitelj je za mene izvor nesreće, ali i unutrašnje čovjekove zarobljenosti. Osjećaj tjeskobe, barem što se mene tiče, potječe iz obiteljskih izvora. I nakon što se oslobodimo okova porodice, i nakon što nam poumiru očevi i majke, nakon što ostanemo sami i slobodni od svih okova krvi i krvni veza, i dalje ostaje da živi tjeskoba koju su nam zavještali i kojom su nas ucjenjivali. Država i Crkva sve to, naravno, dobro koriste. Oni upravljaju svijetom ucijenjenih ljudi. Ucijenjenih krvnim vezama, očevima, majkama, kćerima i sinovima, braćom i sestrama. Sve to je, međutim, velika književna tema. Sve to je splet velikih književnih  tema. U našoj, pak, kulturi, hrvatskoj i balkanskoj, obitelj je još uvijek i vrlo snažan tabu. Nedopustivo je, recimo, govoriti ružno o majci. U hrvatskoj književnosti nema lika loše ili zle majke, kao što jedva da ima lika slabog oca. To me čini prilično udaljenim od te književnosti.

Amerika je Hollywood

Muslimani su teroristi.
Šije se bičuju po leđima.
Derviši se bodu i hukću.
Vehabije su bradonje.
Hodže su lijene i debele. 

Amerika je Hollywood! 

Rokeri su kosati narkomani.
Pisci su egoistični alkosi.
Umjetnici su uglavnom gejevi.
Profesori su dosadni i najgori.
Žene su inače krive za sve. 

Amerika je Hollywood! 

Kršćani ne vole muslimane.
Ateisti preziru sve vjernike.
Budisti su borci za mir.
Satansti su u porastu.
Poglavari su uglavnom nastrani. 

Amerika je Hollywood! 

Bogatuni su redom lopovi.
Genijalci su bilo gdje budale.
Političari su nečije marionete.
Borci za prava, pravi su lažovi.
Muzičari su najveći plagijatori. 

Amerika je Hollywood!

America is Hollywood!

Muslims are terrorists.
Shi’ites flog their own backs.
Dervishes stab and huff.
Wahhabis are beardfaces.
Hodxas are lazy and fat.

America is Hollywood!

Rock musicians are hairy narcos.
Writers are egoistic alkies.
Artists are mostly gay.
Professors are boring and worst of all.
Women are, really, to blame for everything.

America is Hollywood!

Christians dislike Muslims.
Atheists despise all religious.
Buddhists are peace fighters.
Satanists are on the rise.
Heads of state are, mainly, perverse.

America is Hollywood!

All moneybags are thieves.
Geniuses are fools anywhere.
Politicians are someone’s puppets.
Human rights fighters are liars.
Musicians are the greatest plagiarizers.

America is Hollywood!

***

Author: Adem GARIĆ
Translated by:  Mario FRÖMML
Redacted by: Ellen ELIAS-BURSAĆ

II.

Posljednje travanjske nedjelje, iste godine, kada su Lovro, njegov kolega i kolegica iza sebe već imali nekoliko djela za fra Ambrozijevu koloniju, dogodilo se nešto i smiješno i tužno, baš tamo gdje nečemu takvom uopće nije mjesto – u dvorištu novosagrađene crkve. I junaci toga događaja bili su neobični: Agata Hederić i njezina Mrvica, fra Ambrozije Martić i jedan njegov neposlušni lovački pas. 

                   Napadno našminkana, pankerski počešljana, zbog čega je njezina ljepota bila umanjena i u očima onih koji su je smatrali neusporedivom, Agata je ušla u crkvu u trenutku kad je fra Ambrozije upravo namjeravao započeti svoju propovijed o skrušenoj grješnici iz Evanđelja po Luki. Dok je, lomeći svoje raskošne kukove nekako usporeno, prolazila kraj vjernika na klupama, među kojima su bili i Pavle Kodra, i Lovro i njegove kolege, i Veronika Brokula, s mužem Josipom, pratili su je začuđeni pogledi, sašaptavanje mladića, zgledanje staraca i starica. Nije se na to uopće osvrtala. Sa svojom Mrvicom, čije su oči bile mrke i sjajne, sa svih strana opkoljene dugim bijelim dlakama, sjela je na klupu iz prvoga reda, kraj Jakova Bračuljića i njegova sina Ivana, odmah ispred zbunjenog fra Ambrozija i dvojice njegovih ministranata. Iznenađen, fra Ambrozije je dugo promatrao Mrvicu, ali i ona njega, onda je, napokon, uspjevši se nekako osloboditi drskosti njezinih očiju, kašljucajući, ponovio ono što je već bio kazao svojim vjernicima:

                   -Dakle, moja današnja propovijed bit će utemeljena na ”Skrušenoj grješnici” iz Evanđelja po Luki. Ali, ovo poučno kazivanje Biblije sada ću vam  pročitati ja, jer mi se čini da moga ministranta niste dobro čuli: ”Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najedanput se pojavi neka žena koja bijaše javna grješnica. Ona, kad saznade da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.    

                   Kad to vidje farizej koji ga bijaše pozvao, pomisli: ”Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grješnica.” Isus mu reče: ”Šimune, imam ti nešto reći.” ”Reci učitelju!” odvrati on. ”Neki vjerovnik imao je dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina dinara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?” Šimun odgovori: ”Držim, onaj kome je više oprostio.” ”Pravo si sudio” – reče mu Isus.                             

                   Tada se okrenu prema ženi pa reče Šimunu: ”Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otra kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi. A komu se manje oprašta, taj manje pokazuje ljubavi. Zatim reče ženi: ”Oprošteni su ti grijesi.” A uzvanici počnu međusobno govoriti: ”Tko je ovaj koji čak i grijehe oprašta?” A on reče ženi: ”Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru!”                           

                   Sklopio je svetu knjigu i ne skidajući pogleda s nje ponovno se zakašljao. Učinilo je to i nekoliko vjernika, koji su njegovo čitanje pratili suzdržavajući se od toga, i tako se savršena tišina crkve odmah počela mrviti u naravne znakove života, karakteristične za takav skup ljudi. Gledajući nekud u stranu, tamo gdje nije bilo Agate i njezine Mrvice, govorio im je o srcu koje prašta čak i ono što po ljudskoj mjeri nije za praštanje i o srcu koje mrzi čak i ono što zaslužuje ljubav. Neke riječi posebno je naglašavao, izgovarajući ih gromko, kod nekih mu je ponestajalo daha u plućima, pa ih sve nisu ni čuli. Smisao i jednih i drugih ipak su shvatili: da su Bogu posebno dragi oni koji mu se ponovno vraćaju, makar su ga dugo vremena u sebi oporicali, i da ih Crkva, zato, i ne prima kao pokajnike već kao djecu koja su samo na kratko izbivala iz svog pravog roditeljskog doma. Da i onaj koji mrzi, ako mu se prašta, prihvaća ljubav, i da svijet ne ovisi od zlih već od dobrih i njihove spremnosti da praštaju zlim. Da je sva istina svakoga kršćanina upravo u tome, a istina je za katolika što i sveta knjiga iz koje je pročitao tu poučnu priču o skrušenoj grješnici. Mora se braniti i uporno dokazivati, kao i sam život, jer je i ona sveta kao i sam život.

                   Kad ih je nakon pričesti pozvao da pruže jedni drugima ruke s riječima “Mir i dobro”, upoznao ih je i s tim što su to gosti njegove kolonije već uradili za izložbu u staroj crkvi s kojom će kolonija biti otvorena. Poimenično, i te nedjeljne mise, kao i prve, pozdravio ih je sve troje, onda je sa svojim ministrantima nestao u sakristiji. 

                   Ispred crkve, gdje su ga nakon mise uvijek čekali najodaniji vjernici, pojavio se brzo, baš onda kada su, istovremeno, oba njegova lovačka psa, počeli lajati i zatezati lance kojima su bili privezani za svoje kućice ispred boravišne zgrade, kojoj je žurila sestra Valentina. U Lovrinom društvu i društvu njegovog kolege i kolegice, od kojih je malo dalje bio i njegov otac s Jakovom Bračuljićem, tu ga je dočekala i Agata Hederić s Mrvicom, rukama stisnutom na obnažene grudi, kojoj su se povremeno obraćale i Ivanove oči, kao i svih drugih koji su bili tu, sve dok se nisu zaputile za sretnim mladencima u gomili svijeta, Veroniki i Josipu. Fra Ambrozije se prvo rukovao s onima koji su ga čekali ispred crkvenih vrata, Ilijom Čavarićem i Andrijom Kresićem. Ilija mu je nakon rukovanja rekao:

                   -Proljeće je, ujače, poranilo, a strojevi nešto zašutjeli, goriva sad ima, sad nema… Ako što treba uzorati u vašem vrtu, dok nije stupio zakon i protiv njih, moji su volovi cijelu zimu jeli samo sijeno. Sjaji im se dlaka, prelijevaju mišići… Željni su oranja!       

                   -Neće trebati, moj Ilija. Sestra Valentina je već sve uradila kultivatorom, za njega smo pronašli goriva. A zakon? Zaustavit ćemo ga, ako Bog da, nije Šomart još proglašen gradom.

                    -Najpametnije bi bilo odbaciti ga, nije on za nas. Ako vi s oltara zagrmite na novu vlast, kao što ste i na onu staru, poslušat će vas…

                    -Vidjet ćemo, moj Ilija – rekao je fra Ambrozije okrenuvši se Andriji. – Ako nam ne bude trebala Andrijina oklopnjača, sve ćemo uraditi po svojoj mjeri.

                    -Onako kao kad smo s tobom gradili ceste, vodovod, školu, ambulantu, a staroj vlasti nije bilo po volji… – nastavljao je Ilija ne osvrćući se na to što mu fratar okreće svoja leđa.                

                    -Jest, moj Ilija, pa me tužili onom sucu u Dargu da s oltara stalno napadam vlast što to ne čini ona  – govorila su mu leđa fratra koji je žurio da se obrati i Andriji. – A kako si ti, Andrija, štitio svoju oklopnjaču ove zime, da ne zahrđa? Da i tebe netko ne pošalje zbog nje onom sucu u Dargu? 

                   -Zagrijavao motor svakih sedam dana. Eto, tako…

                   -A sad ga hladiš svakih sedam dana? – nasmijali su se istodobno obojica. – Ugrijalo, brate, kao da nije početak proljeća, već ljeto – rekao je i potom prišao Pavlu i Jakovu.

                   -Nešto su se uznemirili oni tvoji psi – prvi je progovorio Pavle.

                   -A ti se bojiš da se ne odvežu? – odgovorio je fra Ambrozije promatrajući ih ispred njihovih kućica. – Još se nisu navikli na ovoliki svijet, pa su nemirni, sa mnom su ovdje tek ovu zimu. Ali, ne boj se, vezani su čvrsto.

                   -Pričaju da si ove zime s njima bio stalno u šumama i da si u njima pobio sve zečeve i fazane – rekao mu je Jakov smješkajući se.

                   -Pričaju, pričaju, baš kao i ti, a kao da ja držim do toga. Ti si me već smjestio u logor, zajedno sa sestrom Valentinom…

                   -A meni je natovario kamen na leđa, Lovri previdio zatočeništvo…- osokoljen fra Ambrozijevim riječima, javio se i Pavle. – Malo me je i uplašio…

                   -Predvidio je meni i neko suđenje s gospođicom Agatom – nastavio je fra Ambrozije – ali, ne znam zbog čega? 

                   -Zbog pasa! – približivši mu se, odgovorio je Jakov šapatom, iako je Agata još bila udaljena od njih, u razgovoru s Lovrom i njegovim kolegama. – Ne sluti mi na dobro, ujače, što je baš s onim kučetom prvi put ušla u ovu crkvu.

                   -Ali, bolje i s njim, nego nikad bez njega! Neću, valjda, zbog toga s njom na sud, kako si mi predvidio? 

                   -Tebi je do vjernika, pa ma kakvi bili, ali njoj je do nečeg drugog, vidjet ćeš. Ne varam se ja ni u čemu – završio je Jakov još tišim glasom, onda je dreknuo da ga svi čuju: – U svim knjigama o ovim krajevima, ujače, spominju se šume i razne životinje u njima. Vjeverice, kune, lisice, ježevi. Toliko sam tih knjiga pročitao, kao i ti povjesnica… Ali, nešto mi sve govori da će nam barbari uskoro prvo posjeći sve naše šume, a potom započeti pisati svoju povijest Šomarta…

                   -Hoće ako zakaže Andrijina oklopnjača – odgovorio mu je Ilija Čavarić iz daljine, ali na njegovu šalu ostali su gluhi svi, pa i fra Ambrozije. Oglasio se samo Andrija:

                   -Ako zakaže, ujače, moja oklopnjača, neće vaša puška.

                   -Moja puška, Andrija, još nije ubila ni fazana, ni zeca, iako se i o tome priča. Neće ni ubuduće. 

                   -…Napisat će u toj svojoj povijesti da ovi krajevi nikad nisu ni bili naši, a i ti, ujače, i iz povijesti znaš da nije tako – nastavio je Jakov svoje prorokovanje. – Kako ćemo tada braniti istinu o kojoj si nam malo prije govorio? Zar praštanjem?

                   -Praštanjem, moj Jakove, nego kako! – govorio je fra Ambrozije provjeravajući pogledom čuju li taj njegov razgovor s prorokom i Lovro i njegovi prijatelji, od kojih se upravo odvajala Agata Hederić. Približavala mu se sporo, korakom mačke koja nešto smjera, ali, kad se pred njim zaustavila, pokazala mu je osmijeh posve bezazlene osobe. Pod takvim dojmom je bio i nakon rukovanja s njom: svojom desnom rukom, na kojoj je bila bijela čipkana rukavica, tek je dotakla njegovu, onda ju je odmah vratila lijevoj kojom je držala svoju čupavu životinjicu, sve nemirniju zbog laveža njegovih lovačkih pasa u blizini. Potom mu je pred Lovrinom prijateljicom rekla kako odavno nije čula tako dirljivu propovijed o opraštanju i tako lijepu priču o grješnici.

                   -Toliko me je ta priča potresla, ujače, toliko je lijepa i puna ljubavi…Baš neka sam je čula!

                   -I mene je uzdrmala – pridružila se Agati Lovrina prijateljica. –Toliko je jednostavna, a duboka. 

                   -Ali, tek mi sad nije jasno zašto ljudi toliko olajavaju upravo one koji vjeruju u ljubav i vole život? – nastavila je Agata. – Jesu li oni veći grješnici od onih koje olajavaju?

                   -Je li to mene pitate, gospođice Agata, ili tek onako? – promrmljao je fra Ambrozije. 

                   -Onako. U stvari, nisam ja danas ni došla k vama zbog toga, već zbog nečeg drugog. Rekla sam to već i gospođici i Lovri…

                   -Došla je s darom za našu koloniju – na trenutak je začuđene oslobodila neizvjesnosti Lovrina prijateljica.

                   -S darom svoga oca, a ne svojim. Poslao vam je, ujače, tisuću maraka iz Njemačke. 

                   -Tisuću maraka? Da nije previše, neugodno mi je i primiti. Tvoj otac opet prvi i opet široke ruke.

                   -Poslao davno, a ja sve odgađala da vam donesem. Ne mogu u kući ostaviti samo ovo stvorenje, a neugodno mi s njim.

                   -Baš je slatko to vaše stvorenje, gospođice Agata, mora da je i nježno. Kao i sve gospodsko.

                   -I nježno i pametno, i nemirno i zločesto, kad je i na mojim rukama…A zna da zalaje, ujače, kao i oni vaši.

                   -Darovao vam je otac?

                   -I otac i majka, da nisam u kući posve sama. Zamolit ću Lovrinu prijateljicu da je pridrži, jer su mi marke u tašni.

                   Djevojka je preuzela životinju s radošću, ali u njezinim rukama i na njezinim grudima kao da je nemir u njoj još više narastao. Tražeći u tašni novac, Agata je govorila dalje:

                   -Dirljiva priča, a poučna. Možda ste je, ujače, ponovno pročitali samo zato što ste i mene ugledali u crkvi?

                   -Ministranta je izdao glas, nitko ga nije dobro čuo…Zato sam je ponovno pročitao. 

                   -Da je dobro čuju sve grješnice i svi bivši partizani i komunisti, čijih sam se lica nagledala dok sam tražila slobodnu klupu? – pitala je djevojka glasom naivke predajući fra Ambroziju marke. 

                   -Za crkvu su i oni, kako i rekoh u propovijedi, samo Božja djeca… – odgovorio joj je fra Ambrozije preuzimajući novac. – Ali, kako da vam zahvalim, gospođice Agata, posve sam zbunjen…    

                   -Nemojte mi ni zahvaljivati, za mog oca je to sitnica, a za mene i nije. On je i dosad pomagao sve vaše akcije, iako sam se ja protivila, zar nije tako?

                   -Pa, jest…I za ovu je crkvu među prvima dao svoj prilog – promrmljao je fra Ambrozije. 

                   -Kad se ova crkva gradila, govorila sam da je vjernicima dobra i stara, a nisam išla ni u staru. Zbog toga su me svi uzeli na svoj jezik, i od tada o meni pričaju svašta. To je i vas iznenadilo i zbunilo kad sam sjela baš u prvu klupu, i to s ovom životinjicom, koja mi jedino ništa ne zamjera. 

                   -Gospođice Agata, mene je vaš prvi dolazak u ovu crkvu ipak obradovao, kao i ovaj dar…

                   -I zbunio. Ali me ne čudi! Što sve o meni nije dolazilo do vaših ušiju i od onih koji su vas u tome podržavali, a koji su, evo, i ovdje s vama, i od ovih današnjih pokajnika, partizana i komunista. Agata je bludnica i nevjernica, Agata nije samo protiv gradnje nove crkve, već protiv svega što ste s vjernicima izgradili u Šomartu… Ona ruši uzorne brakove, opija se u kafićima, tužaka fra Ambrozija sucu u Dargu, koji ne izlazi iz njezine kuće…Svrstali ste me u grješnice na temelju takvih priča, kao i onaj farizej onu jadnu ženu, i zato ste vi ponovno pročitali onu dirljivu priču. 

                   -Nisam zbog toga, gospođice, govorim vam iz srca!

                   -Govori, govori, vjeruj mu, Agata! – pomagao je Jakov svom župniku u nevolji. – Ali, ne znam iz čijeg srca govoriš ti njemu? Možda iz srca suca, koje je pokvareno, a koje je toliko puta poželjelo da ga strpa u zatvor. Ti si to srce, Agata, prihvatila, a moga Ivana upropastila. 

                   -Ja? Srce vašeg sina bilo je upropašteno i prije mene…

                   -Bilo je anđeosko. Moj je sin sa svojom ženom živio blaženo sve dok ga nisi namamila, kao i suca. Još dok je u Dargu bio sudac, a u svome selu predsjednik komiteta, zna to i ovaj moj prijatelj, Pavle.

                   -Znam, pa što?

                   -Ako znaš, onda i potvrdi da je cijelo njegovo selo zavidjelo našem što je u svemu ispred njegovog, i to zahvaljujući fra Ambroziju. 

                   -I to je do mene dolazilo, ali kako dolazilo tako i odlazilo. Odavno sam ja isključen iz takvih šomartskih nagađanja, ona me samo ponekad nasmiju, kao i tvoja.

                   -E, daj Bože da se od mojih nagađanja jednoga dana svi samo slatko nasmijemo, bio bih sretan! Daj Bože da nam i ovo danas ne prisjedne! Bio bih sretan!

                   -Pa, nemoj tako, Jakove! Gospođica je donijela prvi dar našoj koloniji, a kolonije si se prvi ti sjetio… Ako nam je s darom donijela i prijekor što je mnogi neopravdano optužuju, moramo joj i to oprostiti.

                   -Sve joj ja mogu oprostiti, ali to kuče…na prvoj klupi, baš pored mene i Ivana, to ne mogu… Narugala se i meni i njemu, a i vama, i onoj priči iz Evanđelja, to nije nikako lijepo.

                   -Sjela sam kraj vas i Ivana jer nigdje drugo i nije bilo mjesta, a ne da vam se rugam – objasnila mu je Agata. – Mrvicu nisam mogla ostaviti samu u kući, sama bi u njoj presvisla. Ona je tako nježno stvorenje, kao i ja, spontana kao i ja, i pomalo svoja, kao i ja. Ali, je li to grijeh, fra Ambrozije?

                   -Nije. I one moje džukele su nježne. Sve dok nije ugrijalo, svu zimu, motali su se po sobi oko mojih nogu kao dva dječačića oko roditelja. Sad sam im napravio kućice, ali se na njih još nisu navikli – zbunjen Agatinom blizinom odgovorio joj je fra Ambrozije. Tako je prešutio sve ono što se u njezinom dosadašnjem govoru odnosilo i na njega i na one koji su još bili s njim, izuzimajući Lovru i njegovog kolegu, u šetnji dvorištem zapljusnutim suncem.

        -Pa su vam se psi, ujače, valjda, zato i uzlajali…Kao da su i oni u meni prepoznali grješnicu – dopunila ga je Agata zajedljivo, onda je svoje krupne oči opkoljene sjenom velikih umjetnih trepavica usmjerila slikarici i svojoj Mrvici: – Dajte mi je, gospođice, u vašim rukama ona sva drhti. Sve ovo što mi pričamo i nije za njezine uši, a nije ni za vaše. Hvala vam, gospođice, bit će vam bolje uz Lovru! Pozvao me je da mu s Mrvicom poziram, pa ćemo se opet vidjeti, ako nemate ništa protiv.

                   -A što bih imala protiv? Mene je vaša pudlica skroz osvojila, ali izgleda da nisam ja nju.

                   -Žalosno je da me u Šomartu samo ovaj umiljati stvor razumije – nastavila je Agata svoju raspravu čim se udaljila Lovrina prijateljica. – Ni roditelji mi ništa ne zamjeraju, a svi drugi, i noću i danju, motre li motre što ja to radim u njihovoj kući. Primam u nju svakog dobronamjernika, pa i onog suca iz Darga, zašto ne? Otkad sam se pred roditeljima zarekla da ću u njoj ostati sve dok ovdje ne dobijem posao, i da neću njihovim stopama, u gastarbajtere, dolazi mi i nudi kojekakve poslove, ali neću ja svakakve. Navrati, ispričamo se, i to je sve. A i to o čemu mi pričamo, nije nikakva tajna. Čujem da ti je župnik nabavio i pušku, rekao mi je neki dan, a ne samo lovačke pse. Jest, pa što? A otkud baš sad? Odlučio krenuti u lovce u najgore vrijeme, kad se sve urušava, samo što nije zagrmio i top, govori svih političara već grme. Previše se civilizira taj tvoj župnik, u najgori vakat, eto što. Vozi bolji auto od svakog političara u Dargu, a sad je u njemu i s puškom i psima, je li to istina? Jest, pa što! Otkad je došao u Šomart, on se ne moli samo Bogu, već radi i ono što rade političari, a to nije dobro. Za Šomarćane je dobro. E, u tome i jeste ono što ne valja: nešto nije u redu ni s tvojim Šomarćanima koji ga u tome podržavaju. Osilili se Šomarćani, kažu oni moji, ne može se s njima više ni razgovarati kao s ljudima, sve sami kapitalisti, kao da nam i nisu prvi susjedi. Kakvi kapitalisti, pobogu, Šomarćani su kod kapitalista samo gastarbajteri. Tvoji  su gotovi svi na boračkim mirovinama, a mi imamo samo jednog. Prvoborca Kodru. A je li istina, upitao me je iznenada, da ste kapitalističkim novcem već napravili i svoju oklopnjaču? Pričaju da je Andrija Kresić napravio neko čudo, ali ne znam kakvo. Znači, spremate se za nešto ozbiljno: fratar nabavio pušku, oklopnjača već spremna, a iz onoga rata izašli ste samo s jednim pravim borcem, partizanom… 

                   -E-he – nasmijao se Pavle – onda su se lažni brzo namnožili, sve zaslužniji od mene, i drmali Šomartom umjesto mene…Zna to i sudac…

                   -Nije tajna da sam s njim razgovarala i o koloniji. Što će Šomartu kolonija, ako je nema ni Darg, zavikao je u jednom trenu. Sad se vidi da je Šomart mogao i bez nove crkve, kako si i ti govorila. Stara više ne služi ni čemu, trebalo bi je možda i srušiti, a ne pretvarati u galeriju. Trebalo bi provjeriti na kakvim je temeljima, možda je na tuđim… Moj pop stalno priča da joj temelji i nisu baš kakvi, da je ispod njih nešto tuđe, da je to u svojim knjigama pronašao i fra Ambrozije, pa je zato i sagradio novu, a pronađeni papir ispod temelja stare sakrio…

                   -Ma, što pop zna – zasiktao je Jakov. – Nek dođe meni, pa ću mu ja kazati!

                   -Eto, sada više ne morate nagađati o čemu ja pričam sa sucem. Kazala sam vam sve, i moram ići. Moja Mrvica je tako uznemirena, preplašena od laveža i u mojim rukama.           

                   I tad je započela priča, nedolična prostoru u kojem se odigrala i ljudima koji su je pratili, od koje se, sve do konca lipnja, nije odvajao niti jedan Šomarćanin i koja je mnoge druge događaje, strašnije i zlokobnije, nekako olakšavala i gurala u stranu, kao nevažnije. Treba, međutim, istaknuti i to da ta priča nije ostala samo u Šomartu, već je prešla i u Darg, prvo nekome veterinaru kojemu se Agata odmah sutradan zaputila s Mrvicom, onda i sucu, dobro obaviještenom o svemu što je fra Ambrozije, mudro, i iz sjene, uspijevao izboriti za svoje vjernike, a tako i za sebe, u korist boljeg života u Šomartu, čak i onda kad to i nije bilo po volji dužnosnicima bivše vlasti. Dokazivao joj je tako da ne funkcionira, a ona je, opet, ne podnoseći vjernika na čelu u akcijama izgradnje Šomarta, samo čekala da ga osramoti. I dočekala je, na fra Ambrozijevu žalost.

                    Sva izbezumljena, Agata je, pred onim Šomarćanima koji su joj pripisivali svakojake grijehove, napokon, imala prigodu zaštiti i sebe i svoju Mrvicu, kao najnevinije u toj sramnoj priči, ali s najviše štete, i psihičke i moralne, dakako. Niti pred sobom niti pred drugima, u stvari, nije priznavala da je sramota započela onoga trena kada je iz njezinih ruku Mrvica skliznula na zemlju, pojurivši prema fra Ambrozijevim psima, tvrdeći da se ništa ne bi ni dogodilo da ti psi nisu lajali, a da ih njihov gospodar nije ni pokušao umiriti. Istina, nije oporicala ni svoj ni dojam svjedoka toga događaja, koji su, kao i ona, samu tu želju njezine Mrvice da se isključi iz njihovog a uključi u svoj naravni svijet smatrali i normalnom i bezazlenom, ali se sa svom žestinom protivila tvrdnjama Jakova Bračuljića, Pavla Kodre, Ilije Čavarića, Andrije Kresića, pa i Lovre i njegovog kolege i kolegice, po kojima je nemir u fra Ambrozijeve pse unijela baš njezina ljubimica, i po kojima je za sve što se kasnije desilo glavni krivac bila jedino ona. Imali su pravo, jer svi koji su gledali Mrvicu kako juri u taj svoj svijet imali su na umu i one fra Ambrozijeve riječi o istini, od koje se, u korist laži, nije smjelo odstupati ni u tako delikatnim situacijama, a istina je bila ovo:

                  Čim se našla na zemlji, Agatina ljubimica nije oklijevala niti jedan tren: u društvu fra Ambrozijevih pasa našla se i prije nego što se promatračima činilo da tako sićušan stvor može u tako kratkom vremenu savladati prostor od pedesetak metara. Dugo se nije mogla smiriti samo kraj jednog od svoje braće, vrtjela se čas oko jednog čas oko drugog kao sićušna gruda snijega i kao da se u sreći što je s njima sve više topila i smanjivala. I oni su bili kao izgubljeni i kod svih promatrača to njihovo upoznavanje izazivalo je samo simpatije. Za naklonost posjetiteljice kojoj se nisu nadali i jedan i drugi pas borili su se različito: jedan joj je svoju njušku stalno zavlačio pod rep, drugi joj je dugim jezikom lizao snježnu dlaku. Ali, kao da je sve ovisilo od nje, a ne od njihovog napora da je osvoje samo za sebe, više kao igračku, ne i kao ravnopravnu prijateljicu. Ona, opet, i u tom svom izboru nije oklijevala dugo: nakon što je svoju slinu ostavila na njušci psa privezanog za prvu kućicu, nestala je ispod njegovih prednjih nogu, koje su morale koljenima pasti na zemlju, ispod njegovog trbuha, kao ispod krova tek pronađene kuće zadovoljstva. Zabezeknuti, promatrači su u tim trenucima razmišljali slično Agati, samo što je to ona jedina činila glasno:

                   -Ugušit će je, ujače… Poduzmite nešto, pobogu, ako ste čovjek!

                   -Sad ne smijem ništa. Rastrgali bi me i jedan i drugi.

                   -Pa, nećete, valjda, dozvoliti da i drugi…

                   -Sve je sad u njihovoj vlasti, gospođice Agata, nije u našoj – zbunjen, mucao je fra Ambrozije.

                   -Pa, zar nitko od vas… – očajna, obraćala se Agata drugim promatračima.

                   -Draga djevojko, ništa mi ne možemo dok se to samo od sebe ne završi – prvi se oglasio Jakov Bračuljić. – Kujica je sve prva započela, vidjet ćemo kad joj je dosta.

                   -U ovakvim stvarima čovjek je stvarno nemoćan, znam to po svom psu, obično u ovo vrijeme – oglasio se, potom, i Pavle Kodra, potpomažući Jakova, kao da se s njim, dotad, nikada nije ni u čemu sporio.

                   -Pitanje je je li još živa – zapomagala je i dalje Agata. – Vidite li je, ujače, ja je uopće ne vidim. Možda se pod njim srušila od šoka. Bože, hoće li mi se, uopće, i vratiti živa…

                   -Hoće, hoće – još udaljen od nje i drugih promatrača, smješkajući se i skoro šapatom govorio je Andriji Kresiću Ilija Čavarić.- Kod volova je to brzo, ali kod pasa i mačaka sporo.

                   -Baš sporo – vrtio je glavom Andrija.

                   -Puknut će mi srce, na moju istinu, puknut će i moje i njezino srce – kukala je Agata, nemoćna da taj sramni čin zaustavi sama.  – Da niste nabavili ove džukele, fra Ambrozije… Što će vama lov, fra Ambrozije, i to baš sad… Nije vaše da ubijate jadne životinje…- već je buncala Agata.

                   -Ujak ti, moja djevojko, mnogo voli šume, kao i neke djevojke muškarce. Izučava njihov životinjski i biljni svijet i tako se odmara – pravdao je Jakov svog zanijemjelog župnika. – A na odmor ima pravo i on, kao i mi. Lov je fra Ambroziju prikladan za opuštanje, za odmor.

                   -Ima on pravo na odmor. Ali, što će mu za odmor i psi i puška? – siktala je Agata. -Puška je svećeniku nedolična, dobro mi je rekao sudac, a i psi… 

                   -Psi su nekad bili ukras Šomarta, moja djevojko, to zna i tvoj otac. Uz mene, jedini su oni imali hrabrosti zalajati i protiv neznanca i protiv naše bivše humane vlasti – odgovarao je na njezino pitanje Jakov Bračuljić. – A što se tiče puške, malo ih i imamo, za obranu će nam trebati mnogo više.

                   -A od koga ćemo se to braniti? – pitala je Agata ne skidajući oči s fra Ambrozijeva psa.

                   -I od suca što je fra Ambrozija saslušavao zbog propovijedi i koječega drugog, a koji je sve češće kod tebe.

                   -Sudac? Pa, o njemu sam vam sve rekla.

                   -Sudac, sudac. Nisi ti nama o njemu rekla sve, a otkad ti dolazi.

                   -Dolaze meni i drugi ljudi iz Darga, a ne samo on, zar vam nisam i to već rekla. A kamo sreće da je sada ovdje i sudac… Da vidi kako su ovi psi nezasiti, a fra Ambroziju i ne pada na pamet da ode po pušku. Njih, izgleda, samo metak može zaustaviti.

                   -Metak, metak! – smijali su se Andrija i Ilija sa strane, ali ni ovoga puta nije ih Agata čula, kao ni oni koji su bili u njezinoj blizini. 

                   -Pomozite, ljudi! – ponovno je preklinjala ukočene svjedoke tog nedoličnog čina. – Zar ste svi bez srca, pa i vi, ujače?

                   Sve je, napokon, opet riješila Mrvica. Kad je to najmanje očekivala, Agata je prvo ugledala njezinu malu njušku kako se pomalja kroz prednje noge fra Ambrozijevog džukele. Onda su se i one, propuštajući je da prođe, iz klečećeg položaja, naglo ispravile. U njegovoj blizini Mrvica se prvo nekoliko puta sva stresla, onda se, skakućući, brzo dokotrljala do svoje gospodarice i smirila u njezinom naručju. Čija je sreća bila veća, nije se moglo odrediti: drhteći, Mrvica je svojim jezikom tanjila slojeve šminke na licu svoje gospodarice, a ona ju je, opet, ljubila gdje god je stigla. U tom je zanosu i jecala i prijetila i likovala:

                   -E, baš lijepo, ujače, i od vas i od vaših pasa. Ako je i Bog dopustio ovu sramotu, onda je on danas baš na mojoj strani. Tužit ću vas, ujače, jer ste ovo dopustili, to vam i pred ovim svjedocima obećavam. I srce ovog nevinog stvora snažno lupa, kao i moje. Obje smo u šoku.

                   Već sutradan dobila je od veterinara u Dargu potvrdu da njezina Mrvica više nije nevina i da je i dalje nenaravno uzbuđena, a od liječnika u Domu zdravlja da je i ona preživjela šok. Koncem iste nedjelje fra Amborziju je bio uručen poziv za prvo suđenje, a početkom druge u sudnici su s njim bili i njegovi svjedoci – Jakov Bračuljić, Pavle Kodra, Andrija Kresić i Ilija Čavarić. Od Lovrinog iskaza i iskaza njegovih kolega odustao je sam optuženi, ocijenivši da ih ni jednog trenutka ne treba udaljavati od njihovih štafelaja, te da će i sam sudac brzo uvidjeti sav besmisao Agatinih zahtjeva.

                   Ali, prevario se. Čim je sudac Agatinu tužbu pročitao, sve je započelo protivno njegovim očekivanjima. Prema pravdi i istini, u koje je fra Ambrozije sve ulagao, sudac je na svim saslušanjima bio krajnje ciničan: pravda je u istini, a istina je u pravdi, govorio je, ali je i nemir jadne životinjice i njezine gospodarice također njihova potvrda. Kada mir ponovno zavlada i u njima, i pravda i istina bit će ostvarene. 

                   Od tog svoga načela nije nikako odustajao, a na njemu je branio i sve Agatine zahtjeve: da krivac, to jest fra Ambrozije, to jest njegov pas, oštećenima, to jest Agati, to jest Mrvici, nadoknadi štetu, koju su uvjerljivo dokazivale sve prikupljene potvrde stručnjaka. U tome su mu, nažalost, pomagali i fra Ambrozijevi svjedoci: i oni su pred sucem cijeli taj događaj opisivali onako kako su ga vidjeli. Ali, i oni su morali govoriti istinu, samo istinu, jer su ih na nju upućivale i sve fra Ambrozijeve propovijedi. A istina je bila nepobitna i nisu je mogli oporeći ni oni ni fra Ambrozije: njegov pas je Agatinoj Mrvici učinio što je učinio, nitko od njih u tim trenucima nije ništa poduzeo da to spriječi na vrijeme. Na to da je Mrvica sve prva potaknula, sudac se samo osmjehivao.

                   -Draga gospodo, poštovani optuženi! – rekao im je posljednjeg dana suđenja. – Predugo raspravljamo o onome što je svima jasno. U svojoj dugogodišnjoj praksi nisam imao jasniji slučaj, ali nisam ni presuđivao naprečac, kao ni ovaj put. Rekli ste svoje, reći ću i ja: Tužiteljica je dokazala štetu koja je njoj i njezinoj ljubimici nanesena, optuženi nije. Obje oštećene, samo zahvaljujući lijekovima, koje još troše, mogu vratiti mir koji im je oduzet. I optuženi i njegovi svjedoci nisu oporekli ono što je prouzročilo nemir oštećenih. Štoviše, sve su potvrdili, do najmanje sitnice. Može li mi itko od vas dokazati da se nije dogodilo to što se dogodilo, ja ću ovo suđenje, u korist istine i pravde, tako i završiti? Smijemo li, kao ljudi, od istine i pravde uopće bježati? Ne smijemo. Čak i onda kad istina i pravda nisu u našoj koristi, moramo ih braniti. Sve ovo vrijeme suđenja u to su me uvjerili i svjedoci optuženog, a i sam optuženi. Moja presuda, zato, ne iznevjerava ni njih, ali ni tužiteljicu. Moja presuda, gospodo, od samoga početka suđenja potpuno je jasna… 

                   Zahvaljujući svjedocima, nažalost, ova priča prosula se po Šomartu istoga dana kojeg je i započela. Živjeli su s njom svi Šomarćani, ali svatko na svoj način. U jednome ih je nekako činila sličnim: kad god su joj se vraćali, poticala ih je i na smijeh i na plač. Što su se dulje smijali, dulje su brisali suze. Sve detalje sa suđenja, koje se oteglo zahvaljujući sucu čije je približavanje istini bilo sporo, prepričavali su jedni drugima u raznim prigodama i na raznim mjestima. Ta priča je u njima živjela dugo, kao infekcija koja čas štipa grlo, čas oči, i ona ih je udaljavala i od onih događaja koji su Šomartu najavljivali potpunu propast. I dok su tih posljednjih dana mjeseca lipnja ratni zrakoplovi one sotone o kojoj im je govorio Jakov Bračuljić niskim letovima parali šomartsko nebo, nisu se te infekcije oslobađali. Tek kad je presuda, po kojoj je fra Ambrozije tužiteljici morao isplatiti punu vrećicu novca za odštetu, i njima bila saopćena, u toj infekciji prvi put su se i sami preznojili, još nesvjesni jesu li od nje sasvim i izliječeni. Takav kraj priče nisu očekivali čak ni oni koje ona nije tako lako mogla ni nasmijati ni rastužiti, ali progovorili su glasnije od svih koji su se smijehom i suzama samo od nje branili. Po njima je sve to bila tek urota protiv njihovog fra Ambrozija, u kojoj Agata ništa nije činila bez uputa vlasti iz Šomarta i Darga, kao ni veterinar, liječnik i sudac, koji je cijeli slučaj, kasnije, preuzeo u svoje ruke. 

                   -Sve je to i meni izgledalo namješteno, lukavo smišljeno, ali kad se kujica podvukla pod psa, sve je bilo i kasno – priključio im se Jakov Bračuljić, po tko zna koji puta prepričavajući ženi nepoznate detalje sa suđenja. – Rekao sam to i sucu, nekoliko puta. Ta žena je pravi vrag. Darovala tisuću, a dobila tri tisuće maraka. Tolika je kazna kad sam dinare preračunao u marke. Ali, tko li je sve to smislio, s kime je toliki novac podijelila, ne znam. Možda i sa sucem, koji je, eno, kako mi i Ivan malo prije reče, i danas bio kod nje, ali, hajde dokaži… Čim je sudac izrekao presudu, dojurio je do mene na hodnik da mi kaže: Ako si ga ti, Jakove, već obilježio za logor, i to za grijeh koji se još nije ni dogodio, zašto da ga ja ne kaznim za ono što si i sam potvrdio da se dogodilo… A, što jest – jest, morao sam i ja pred njim priznati da se to dogodilo… Ne možeš protiv istine, nije ni po vjeri, a nije ni po nevjeri, moja Lucijo draga.

                   -A što mu ne reče, moj Jakove, da će ta žena i njegov brak upropastiti, ako joj bude i dalje dolazio, kao i našem Ivanu.

                   -Ne dolazi on njoj samo iz ljubavi, već da izbliza špijunira fra Ambrozija. On mu je što i trn u oku, odavno.

                   -A što moj, Jakove? 

                   -Što, pitaš? Jer nam je prvi susjed. Otkad se naša sirotinja, rasuta po svijetu, potkožila markama i francima, naši prvi susjedi, ženo, pričaju o nama da smo povlašteni, da smo svi bili ustaše, kažu, a oni partizani. 

                   -Isuse, što lažu? Pa, više je njih bilo u četnicima nego u partizanima.

                   -I mnogi od njih i danas žive od prvoboračkih mirovina, kao i naš Pavle. Od čega smo živjeli mi dok nismo Antuna poslali u svijet, to valjda znaš.

                   -Isuse, kako ću ne znati.

                   -Pola je našega Šomarta siromaštvo otjeralo u svijet. Dok je naša sirotinja dirinčila kod kapitalista, naši su prvi susjedi klicali socijalizmu i komunizmu, trošili prvoboračke mirovine i ljenčarili. Sad pričaju da su ugroženi, i to od nas.

                   -Od nas?

                   -Od nas, ženo. Na televiziji sve vri od toga, ali ti nećeš da gledaš. 

                   -Možda zato što danas u Šomartu imamo sve što i u gradu, pa nam zavide.

                   -Govore čak i to da je Šomart nekad bio njihov, a ne naš. Bacili oko na naše bogatstvo, i nasrnut će na njega, to ti ja kažem.

                   -Isuse, zar su skroz poludjeli? Ima fra Ambrozije knjige i o tome čiji je Šomart oduvijek bio…

                   -Samo su čekali da ga za nešto kazne, i dočekali. Govore da bismo bez fra Ambrozija još bili sirotinja, iako su nam džepovi puni maraka i franaka.

                   -Isuse, Jakove, i to lažu.

                   -Ali fra Ambrozija kazniše. Samo što se Agatina kujica podvuče pod njegovog psa, dvije tisuće maraka čiste zarade, ako se odbije ona tisuća koju mu je dala za likovnu koloniju. Nije nam njezin otac dosad dao ni pola toliko za sve što smo izgradili… Znaš li ti, ženo, koji je to novac? Od te cifre meni još uvijek nešto zuji u glavi. Stvorila je u meni neki nered, pa ne znam ni gdje sam. S tobom ili s onim sucem.

                   -Isuse, pa sad si rekao da ga je Ivan vidio kod Agate… A ti si sa mnom, bilo ti pravo ili ne bilo. Možda ni tebi ne bi bilo mrsko da si s njom.

                   -Nemoj tako, Lucija. Sve se odvija ružnije nego što sam predviđao,  nije mi do šale. Njima dvoma možda i jest. Zatvorili se u kuću i pucaju od smijeha, posve sam siguran u to.  

(Iz romana Osmjehni se i u plaču, Sarajevo, 2000, ulomak iz Knjige prve Prorok) 

Ulomci iz romana

***

Trčanje kao pokora ili iskupljenje? Misao za sobom uvlači miris tamjana u nosnice. S religijom te veže samo osjećaj nejasnog grijeha. Negdje si nekome zbog nečega kriv, nešto si pogriješio, zbog nečega se moraš iskupiti. I samo to.

Pa se tako svakog puta sjetiš jedinog svećenika na stazi. Fra Tome iz Crkve Svetog Ante na Poljudu.

Njegova se smjena na misi ne smije kositi niti s jednom utakmicom na stadionu. Kao niti s jednim važnim maratonom. Fra Tomo bi sada, da je tu u Münchenu, blagoslovio stazu, onako, iskreno, od sebe, i počeo trku. Pa bi trčanje uz njega bilo neka vrsta trčanja u zavjetrini.

Ali, u Münchenu nema ni fra Tome da zazove Boga, kao ni Poštara da ga opsuje. To su ustvari jedine dvije teme oko kojih se franjevac i Poštar ne slažu. Bog i Hajduk. U oba slučaja, Poštar je za vrijeme debate u negacijskoj skupini. 

Međutim, njih dvojica ostaju nerazdvojni jer ih veže više stvari nego što ih razdvaja.

Obojica su kondiciju stekla dugim pješačenjima u svojim selima. Fra Tomo je imao 30 kilometara od rodnog sela do Međugorja, te cijelu svoju mladost prolazio tu razdaljinu svake nedjelje. Poštar od svog rodnog sela do trafike u Sinju pak 10 kilometara; gotovo svaki dan. 

Veže ih i zemlja koju obrađuju u pauzi između rijetkih treninga, tvrdeći da se tako najbrže vraća u formu. Iako će fra Tomo reći da je zemlja dar od Boga, a Poštar vražje prokletstvo.

Veže ih i posao. Fra Tomo raznosi Božji glas. A Poštar glas ljudi od vrata do vrata. 

Kada bi birao gdje ćeš pasti, birao bi da to bude uz fra Tomu i Poštara. Brzo će te preporučiti Bogu i Tvojima. Najbrže će i do jednog i do drugog stići glas. Kad bi na kraju života postojalo smirenje. I kada bi glasovi donosili mir unesrećenima gubitkom.

Ali, čovjek ne bira trenutak svog pada.  

***

Život, roman i utrka su krivulje. Imaju svoj smjer. S beskrajno mnogo mogućnosti. U svakom trenu, ono što činimo, sljedeća je točka koja se ugrađuje u tu liniju i definira daljnji smjer. Jedna pogrešna točka i – krivulja odlazi u sasvim drugom smjeru. I mogućnosti se smanjuju.

Samo jedna pogrešna točka.

Nisu sve spoznaje iz maratona ugodne.

Samo malo odstupanje od zacrtanih treninga, ili uobičajenog tempa, malo silovitiji start, procjena da je na jednoj od osam okrijepa dovoljno gutljaj manje vode nego što bi trebalo i – trka završava lošije od zacrtanog. Krivulja odlazi u sasvim drugom smjeru. Kao što samo jedna od bezbroj odluka tijekom pisanja romana, o motivaciji lika ili jednom segmentu radnje, odvodi tekst u nekom drugom pravcu. 

Pogrešnom? To možeš znati nikada ili onda kada je kasno. 

Upravo je to ono što te nagriza na putu tom krivuljom. Jesi li već pogriješio? Gdje je ta točka u kojoj je sve krenulo pogrešno? Treba li nastaviti dalje ako je već odavno sve otišlo neželjenim smjerom?

Korak koji upravo činiš možda je upravo ta pogreška, točka nakon koje sve skreće…

***

‘Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.’

Mozak se igra s tobom cijelo vrijeme. Neumoran je. S njime vodiš najkrvavije bitke. To je glas koji ti govori ono što želiš čuti. A tako nećeš stići nigdje, postići ništa. Jer ono što ti radiš, u tim okolnostima, s takvim izgledima – to je s onu stranu razuma.

‘Umoran si od posla. Druga trka će biti bolja. Bit ćeš odmorniji.’

‘Danas nije dobar dan. Vruće je. Cesta je loša. Uspori, imaš pravo usporiti.’

‘Bilo bi to puno drugačije da nije ova majica/ove patike/onaj vražji gel na okrijepi. Možeš stati. Kad ispravimo te stvari, letjet ćeš.’

‘Drugima je lako. Oni nemaju tvoje probleme s poslom i lovom, tvoje dijete koje ne spava, tvoje besane noći ispunjene strahom pred budućnosti. Imaš opravdanje biti na kraju kolone.’

To je ono što želiš čuti. I mozak ti to pruža. Daje ti unaprijed alibi za tvoje neuspjehe. To je njegov obrambeni mehanizam. Refleks. Kao trzaj ruke na ubod. 

Pustiti samo jedan tren samo jednu od tih misli da se razmaše i – katastrofa je na pomolu. Bačen sav trud. Propuštena šansa. Hrveš se sa svakom od njih. Iz sekunde u sekundu. Koliko je to bitaka…

I, napokon, život kakav vodiš… Možda ne može bolje? Možda imaš opravdanje za status vječnog marginalca, poraženog i izguranog na rub? Možda su drugi uspješniji pisci, znanstvenici, predavači, očevi, muževi  jer nemaju tvoje probleme i strahove? 

Nekako ćeš za sada i tu misao pobijediti. Ali, do kada? Poraz je neminovan. Treba li u njemu naći nešto pobjedničko? To je misao koja se uporno vraća, uzalud si je nekoliko puta pobijedio.

‘Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.’

Gotovo da si je pustio.

A onda, shvatiš. Hej! To je opet igra koju igra tvoj mozak. Usavršio je sredstva, postala su suptilnija. To je taj njegov veliki salto mortale. 

Sve perfidniji, a ti sve slabiji…

Umrla je moja majka Dragica Đ. 

Poznajem mladog muškarca u kasnim tridesetim, ali ga momentalno ne mogu smjestiti gdje pripada, zaplašim se u trenutku da ne kažem štogod pogrešno, pa ću donekle suvislo: Je l’ to umro netko od poznatih nam. Ispred mrtvačnice u koju su, u nepunih petnaest-dvadeset minuta dovezli osobu još jučer živu, punu nada, želja i planova. Najduže sam se toliko zadržala pored „moje“ grobnice, nikoga nije bilo kad sam došla, sad, eto, lijes je na odru, grupa ljudi pored njega, vidim u prolazu, samo je jedan muškarac vani, ispred, na pločicama zalijepljenim od voska, napravila sam desetak koraka, on je iza mene, srećom okrećem se, vidim ga, on pozdravlja: Dobar dan. 

To je ta nesretna riječ kojoj nikako sad i ovdje nije mjesto, ali, kako se drugačije obratiti onome sa kim se susrećeš onda kad je tebi sve, samo nije dobar dan. Nitko se ne usudi koristiti pozdrav: Tužan dan, čak ako bi i pomislio, uvriježena malograđanska kurtoazija u tome ga sprečava. U blizini pokojnika se ne bi smjelo pozdravljati sa Dobar dan! Možda čak nikada ni na jednom groblju. Teško je povjerovati da netko dolazi na groblje sa radošću i zbog radoznalosti koja će biti utažena pogledom na mnogobrojne nadgrobne ploče, spomenike, krstove i križeve, uvelo cvijeće, okolo porazbacano šaroliko umjetno, isprevrtanih lampiona, masnih tragova od izgorenih običnih i posvećenih svijeća, a da bi mu ta slika uljepšala dan i izvukla iz njega vedro: Dobar dan.

Nakon pozdrava slijedi dijalog u kome je njegova sljedeća rečenica: Umrla je moja majka Dragica Đ.

Oh, sa kolikim sam se umrlim majkama sretala, na razne načine saznavala „umrla je moja majka“, lično, telefonom, telegramom, pismom, mail porukom, preko druge osobe, teško bih se sjetila baš svakog saznanja o neminovnosti s kojom se jedinom ne mogu pomiriti. Odlaska u sjećanje i uspomenu. Nema tog boga ni religije ni vjerovanja koji će od odlaska napraviti svečanost slavljenja. Sve su to samozavaravanja. Istina je jedini bog i vjera i samo za nju treba imati hrabrosti. Znatno manje za utjehu nikad i nigdje dokazanim ni doživljenim pretpostavkama.

Najbistrije se prisjećam sinova. Onoga koji tužnim glasom govori da su morali majku smjestiti u dom, a on ima skoro sedamdeset godina, u takvim situacijama odmah preračunavam koliko onda ima majka; drugoga koji mi javlja da je prije nekoliko sati umrla njegova majka, a i on je blizu sedamdesete; trećega koji u istim godinama često spominje majku u pričama i pjesmama; četvrtoga koji i sa svojih osam decenija živo priča o nezaboravnim detaljima iz djetinjstva i mladosti u kojima je glavni junak njegova majka; petoga, dvadesetak godina mlađega, koga je majka napustila moždanim udarom, a zadnjim svjesnim pokretima poravnavala je suknju koja se, zbog pada, neznatno podigla, smetalo joj je, sin je bio pored nje.

Kad mi ti dječaci dođu u misao, onda čitam Danila Kiša, Oproštaj s majkom: Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti / i režu mi zjene izlomljene bore /Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti / a ja čujem tihe, nježne razgovore …

Nečijoj nepoznatoj mi majci i sama sam posvetila zapisani trenutak onako kako sam ga doživjela kroz sjećanje djeteta, odraslog čovjeka, već samog na rubu odlaska, ali, dok priča, dijete je, još uvijek je nečije dijete, iako to odavno nije: 

Nikad više: dijete moje! Ne zavisimo od naših majki, nisu nam više potrebne za naše živote, ali su uvijek, čak i kad su stare i nemoćne, oslonac. Potreban nam da bismo uz njega predahnuli od vlastitih briga, jer majke uvijek, pored svojih, mogu prihvatiti i razumjeti i naše strahove i terete. Zato što su ih sve i same prošle. I dok se naša djeca oslanjaju na nas, mi samo odjednom zateturamo, jer se naš oslonac urušio. Neminovno, od godina i krhkosti tijela, od strahova i radosti, od strepnji i ponosa. Naše majke odlaze od nas sretne, zadovoljne i ponosne, i kad bi mogle, zabranile bi nam da tugujemo. Ali, mi tu zabranu ne bismo poštovali, tužni i uplašeni što nam nikad više nitko neće reći: dijete moje. Najčešće baš to dijete u nama pomaže nam da idemo dalje, napred, da pokušamo ostvariti snove.

Volim tu djecu! Umjesto njihovih majki. I ona to znaju. A djeca kao djeca, normalno im da ih volim, ništa u tome posebno, ne uzvraćaju ljubav, činit će to onda kad za majku bude kasno, sad im je važan njihov život, majčin je prohujao, ne može se ništa vratiti, samo misli koje sve češće odlutaju u djetinjstvo.

Taj mladi muškarac iz jednog jesenjeg petka odjednom je postao, tu na parking platou ispred mrtvačnice, svaki sin beskrajno tužan za umrlom majkom. Bez suza, čini mi se bljeđi nego inače, pogleda nekud u prazninu, samo glas ponosa: Umrla je moja majka Dragica Đ. Da, tako se govori o majci koja je jučer ili noćas umrla. Ni gdje, ni zašto, ni kako, nevažno je, odzvanja samo ta jedna rečenica. Od jučer razmišljam: blago majci Dragici, ljubav ostaje iza nje. Kao i iza svih majki čiji sinovi govore o njima. 

Nemojte pitati gdje su tužne kćeri. Tu su, odmah pored sinova, ipak, malo trezvenije, stup porodice, o njima zavise njihova djeca, drugačije razumijevaju, lakše se nose sa gubitkom zato što su općenito hrabrije i odvažnije. Kćeri se srame svojih osjećaja, cijeli su ih život učili da se ne mora baš sve pokazati, one će, kroz suze, reći: Umrla mi je mama. Njih su majke, poučene vlastitim iskustvom, upozoravale na trpljenje nepravdi koje će im život donijeti. Sinove nisu, svaka majka za svoga misli da je dovoljno hrabar i pametan da može racionalno razlučivati i vrednovati što jest a što nije vrijedno njegove pažnje. Hrabar je u odnosu na ženu koju voli, koju vara, onu koju pokušava zavesti, uživa kad mu se dozvoli misliti da je glava porodice, kako je njegovo promišljanje i odlučivanje apsolutno mjerodavno, rijetko će priznati da je pogriješio, njega su tako učili. 

Drage majke, kao da nikad nisu do kraja upoznale sinove. Oživjele bi, samo kad bi mogle čuti: Umrla je moja majka … Sva je ljubav, neiskazana za majčinog života, u toj rečenici, od koje je bolnija samo jedna: Umrlo je moje dijete … 

Da sam srela sina koji dan kasnije, imala bih hrpu riječi tobožnje utjehe koje bih mu sipala pred lice, s nadom da će bar neka ostati zapamćena u krajičku tuge. Sve jasno, istinito, racionalno, shvatljivo, razumljivo: Nemoj biti tužan, ona se mučila, bolest ju je razjedala; ne znaš ti kako je bilo njoj i koliko se patila; kad nema nade za ozdravljenje onda je bolje da muke budu što prije završene; i tebi će sada biti lakše jer ju nećeš gledati okopnjelu, bespomoćnu, izgubljenu; ako je već morala otići, onda je ovo sigurno za nju bio najbolji način; neka te tješi što odlazak ide po redu, nedajbože da vam je prvo otišlo najmlađe … 

Toga prijepodneva nije postojala riječ što bih je izrekla pred sinovljevom svjesnom, nepobitnom, ponosnom prazninom.

NIN 15.10.2020

Snimak iz Jevrejske ulice u Novom Sadu na kojem se vidi kako nasilnik na očigled prisutnih građana krvnički udara mladića, a nakon što se žrtva onesvestila, pokušava i uspeva da mu slomi obe ruke, nije samo jeziv događaj, već metafora faze u kojoj se trenutno nalazi naprednjačka vlast.

Otvoreno, ogoljeno, zlikovački.

I sasvim je suvišan podatak da je siledžija, kojem je policija omogućila da pobegne iz Srbije, radnik obezbeđenja poznate novosadske kladionice. Niko nije ni pomislio da je bibliotekar, ili, možda, vlasnik knjižare. Navodni propust policije motivisan je političkim i poslovnim vezama dotičnog sa SNS. Naravno, naći će se neki naprednjački dužnosnik da po zadatku sa indignacijom odbije i samu pomisao da takav nasilnički profil može imati bilo kakve veze sa vladajućom strankom, kao što je onomad ministar policije tvrdio da njegov otac nije umešan u prodaju oružja, a posle se ispostavilo da je ministar lagao. 

Kao što i predsednik brani svog brata tako što se pravi lud, i negira ono za šta njegovog brata niko i ne optužuje. Jer, vojvođanski paori ne tvrde da gospodin brat poseduje zemlju, već da kontroliše prodaju i davanje pod zakup državnog poljoprivrednog zemljišta stranim firmama tj. narodski rečeno uzima reket. Ima tu, naravno, i dinkićevog arapskog nasleđa. Kao što će po okončanju naprednjačke ere, u nekoj narednoj vlasti, biti zaštićene akcije dinastije Vučić. A vojvođanske paore će umesto naprednjaka preuzeti neki drugi  kadrovi na lokalu, i razrađenim metodama prisile držati ih u pokornosti. Nasilnici na privremenom radu u SNS-u imaju zadatak da pretnjama, ucenama i fizičkim napadima ućutkaju nepodobne, sve one koji ne prihvataju status pripadnika stada. Opstanak Vučićeve vlasti ne zavisi od čitanja Vebera, već od preuzimanja metoda Koza Nostre, Kamore i meksičkih kartela. 

Veber na nemačkom znači “tkač”. 

Više od trideset godina, još od navijačkih dana, preko radikalskih univerziteta, do ustoličenja u neprikosnovenog gazdu Srbije, Aleksandar Vučić uporno tka novu normalnost srpskog društva. Podatak sa Vikipedije da je “od rane mladosti posećivao utakmice i učestvovao u tučama sa protivničkim navijačima zbog čega je imao ozbiljne povrede” dovoljno govori koliko mu je blizak Kantov kategorički imperativ.

“Moral, istinu govoreći, nije učenje o tome kako sebe treba da usrećimo, nego kako treba da postanemo dostojni sreće.” Ili: “Postupaj tako da maksima tvoje volje uvek može istovremeno važiti kao princip sveopšteg zakonodavstva.” Ili: “Moral počinje odbacivanjem svega onog što se ne može učiniti univerzalnim.” 

Tako Kant. A Vučić je moral odbacio, i nemoral učinio univerzalnim principom sveopšteg zakonodavstva. Na taj način, usrećio je ne samo sebe i sebi najbliže, već i sve one koji u njemu vide izbavitelja, velikog vođu koji srpski narod vodi u jednu bezbrižnu budućnost, tamo gde vladaju blagostanje i sigurnost. Nije važno da li ga podržavaju zato što su glupi i zapušteni, ubogi u svom neznanju, ili su samo podli i pohlepni. Za dobitnu kombinaciju u Vučićevom svetu bez boga jedini uslov je odsustvo stida, svejedno da li si običan bot ili predsednik vlade. 

A Zlatko Paković kaže: “Naš obrazovni i informativni sistem u službi je najgoreg klerofašističkog revizionizma. Srpska pravoslavna crkva neće građane, nego pastvu. SANU neće građane, nego nacion. Republika Srbija neće građane, nego teritoriju. Škole neće građane, nego sluge neoliberalnog kapitalizma. Sve u svemu, omladina se sa svih strana mesi u buduće stado, koje po potrebi kulturnopolitičkih i finansijskih elita, lako, na mig, može da se pretvori u čopor ili krdo, a ubijati, pljačkati, silovati i lagati deluje vrlo uzbudljio i oslobađajuće za onoga ko po ceo dan mora da klima glavom i radi ono za šta dobro oseća da nema nikakvog ljudskog smisla.” 

Ne znate ko je Zlatko Paković? 

To je onaj momak koji uporno tvrdi da se Srebrenica dogodila, da smo mi ubili Zorana Đinđića, da najbolje što se Aleksandru Vučiću može dogoditi jeste suđenje. Vox Populi.

Istina, tom se narodu, kao nijednom na kugli zemaljskoj, lažni izbavitelj dogodio ne jednom, nego dva puta u samo četvrt veka. 

Mislite o tome!

U vrijeme špice, sarajevski tramvaj je najsofisticiranije (čitaj najluđe) prevozno sredstvo koje živ čovjek može zamisliti – duguljasto električno vozilo koje prima neograničeni broj putnika. Kad mislite da više ne može stati ni muha, i kad putnici usisaju sav raspoloživi zrak, još pet ljudi se kao gliste provuku kroz nabijenu gomilu; ali ako se vraćate kući iza ponoći, kada je tramvaj skoro potpuno prazan, izuzev zaljubljenog para koji se ljubaka na zadnjem sjedištu, imaš osjećaj da si u utrobi velike anakonde koja gmiže kroz visoku travu i krivuda močvarama Amazona. 

Tad smo stanovali u Švarkinom!

To je skraćeni naziv za Švrakino Selo, ali ko bi normalan iz grada rekao da živi na selu, zato se „selo“ izgubilo u svakodnevnom govoru. 

Jednog proljetnog jutra krenuli smo u grad. Ja sam imao četiri godine, a moja mama 24. Stanovali smo u crvenoj zgradi na drugom spratu. Znam da je negdje iznad nas živila komšinica Ruža za koju su svi govorili da je vještica.

Uvijek me bilo strah da je ne sretnemo u haustoru, onako ogromnu u svilenom šlafruku ispod kojeg je virio rub bijele spavaćice, velikih crnih očiju i usana premazanih debelim slojem nekog jeftinog crvenog karmina. Kosa uvijek skupljena u punđu iz koje je virila srebrena pleteća igla. Jednom mi je htjela, kobajagi, vezati noge nekom ružnom zelenom kravatom, a potom, dok sam ja nemoćno vezan, ukrasti moga tatu i odvesti ga na peti sprat. Od te, sad već mogu reći neslane šale, ja sam pretrpio preveliku dozu stresa, što bi rekli, na samom početku svog života. 

Hvala bogu pa je nema, rekao sam u sebi kad smo prolazili kroz haustor! Lažem, tad još za Boga nisam bio ni čuo. Ne znam šta sam rekao, ali znam da sam cvokotao od straha.

Prvo smo se vozili narančastim autobusom. Mama je našla dva slobodna mjesta. Ja sam htio gledati kroz prozor pa sam je molio da me stavi u krilo. Gledajući tako automobile i ljude kako ostaju iza nas mislio sam kako sam već dovoljno velik, i da će mi mama ovaj put kupiti pravi sladoled umjesto onog takozvanog „zimskog“ od kojeg ne možeš dobiti upalu grla.

Izasli smo negdje na Grbavici i prešli most da bi se ukrcali u tramvaj broj 3 koji vozi sve do Baščaršije.

Čulo se zvonce, vrata tramvaja se otvorila, nahrlili putnici iako realno više nije bilo mjesta. Ja sam se poput gliste bukvalno provukao kroz nečije noge… Neki bahati mladić je podmuklo ramenom gurnuo mamu da bi on ušao i tada su se vrata zatvorila, a vozač nastavio put.

Ne vjerujući svojim vlastitim očima da joj je upravo tramvaj progutao sina jedinca, mama je s podignutom rukom uvis, kao da nekom maše, ostala bespomćcna i ukočena od straha. 

Ja sam, onako nizak, upao u šumu muških kišnih mantila, kariranih sukanja, cekera i kišobrana. Masa nervoznih putnika me kao grtalica za snijeg potiskivala naprijed, gubio sam dah, i od šoka nisam pošteno mogao ni zaplakati. Tiho sam cvilio, kao štene ostavljeno u kartonskoj kutiji pred nečijim vratima. Konačno je gospodin u bijelom mantilu od balon svile, koji je cijeli događaj pratio kroz prozor, uzviknuo: “Ostalo dijete bez majke.” Htio je reći da je ostala majka bez djeteta, sama s s podignutom rukom uvis.

 Sad su me već bili svi primijetili i govorili mi da ne plačem iako nisam plakao, a neka me žena nježno podigla i stavila u krilo. Rekla je da će sve biti u redu, da se ne brinem i da ću brzo vidjeti mamu. Tramvaj se zaustavio na Marijin Dvoru ispred fotografske radnje. To je inače jedina stanica za koju sam znao jer smo se baš tu ispred zelenog tramvaja slikali tata i ja. Na toj slici me tata drži za ruku, a ispod pazuha stisn’o novi broj Oslobođenja. Men’ se čini da mi je tad malo laknulo. Možda od firškog zraka koji sam konačno udahnuo, ili od nade da će tata, odnekud s novinama u ruci, iskočiti tu ispred nas.

Dok mi je teta ispričala “Tko je Videku napravio košuljicu“, sljedeći tramvaj je već bio na stanici. Mama je istrčala, podigla me visoko i osmotrila svaki dio moga tijela kako bi bila sigurna da mi ništa ne fali. Onda je izljubila gospođu koja me spasila i rekla joj da nekad svrati kod nas u Švrakino Selo da se ispričaju.

Kad je saznala šta se dogodilo, Ruža je, kao furija, bez pozdrava uletila u naš stan. Ovaj put je bila bez šminke i pleteće igle u glavi, fino počešljana s kariranom keceljom preko šlafruka. Spustila je na kuhinjski sto pun tanjir hurmašica, prišla mi, zagrila me čvrsto i šapnula na uho: „Ne da tebe tvoja teta Ruža“