Što se na kraju zbilo s Bosnom? O tom piše Josip Mlakić u kratkom, trodijelnom romanu, objavljenom baš u pravo vrijeme, za epidemije covida-19, u jesen 2020, u Hrvatskoj, kod zaprešićke Frakture. Ove formalne napomene nisu suvišne, jer naglašavaju nešto što nam rijetko na um padne: ovaj pisac, premda jedan od značajnijih prozaista koji su stvarali u Bosni i Hercegovini u posljednjih sedamdesetak godina, jedan od zlatnoga niza njezinih velikih pripovjedača, kod kuće nema svog izdavača. U Sarajevu, tako dragom zagrebačkim književnim turistima, Mlakić je neprijatelj, ustaša, “Handke iz našeg sokaka”, kako to zlokobno kaže, u jednom privatno-javnoj potjernici, objavljenoj preko tamošnjeg PEN-a, jedna sarajevska prevoditeljica. Premda živi u Uskoplju, dvoimenom gradiću, koji se otprije zove Gornji Vakuf, on je simbolički iz Bosne protjeran. Tako to izgleda 2020. godine.

Šezdeset i četiri godine kasnije – baš oko sto i dvadesete godišnjice piščeva rođenja – Bosna je tu gdje je i sada, ali sve što i danas postoji dovedeno je do krajnjih konsekvenci, sve što je 1992. započeto, i što je danas na vrhuncu zamaha, u 2084, odabranoj više iz piščevih orvelovskih sentimenata i zbog literarno-numerološke igrarije, dovršeno je, učvršćeno u svoj svojoj lohotnosti, neistinitosti i privremenosti, te zaboravljeno i napušteno od cijeloga svijeta. O tome u knjizi nema ni riječi, i to je, zapravo, tako najbolje, ali u Bosni 2084, zemlji koja je nakon niza ratova podijeljena na tri republike, opasane bodljikavom žicom, kroz koju teče struja, nema više međunarodne zajednice. Samo u jednoj od republika, “Jednoj i jedinoj”, vrzmaju se naokolo turisti iz arapskih zemalja, drugih stranaca nema.

Roman “O zlatu, ljudima i psima” nije dobro podmazana mehanička konstrukcija, kao što bi se očekivalo od distopije, čija se radnja odvija nakon naših života, zasnovane na svjetonazorskoj, političkog i ideološkoj kritici sadašnjeg doba. Nije to ni beletrizirani esej angažiranog intelektualca, koji bi da upozori i opomene. Niti je social-fiction na temu nadograđene povijesti, nad kojim će onda po specijaliziranim vašarima i internetskim forumima polemizirati i raspravljati ljubitelji žanra. Ovaj roman je, naprosto, dobra književnost, za koju je karakteristično da se može čitati, i da se s velikim užitkom u tekstu čita i mimo referenci koje su u njega upisane. Ako ništa o Bosni ne znate, niste sudbinski vezani za tu zemlju, ona vas ne zanima, ili vas iritiraju sve te bosanske priče, i svi ti pisci iz Bosne, ako uopće i ne znate da se radnja romana zbiva u Bosni, a stvar je tako postavljena da možete i ne znati, pred vama će i dalje biti moćan i vrlo komunikativan književni tekst. Istina, beznadan i mračan, ali kome je do vedrine i nade, neka pogleda na odjelu za samopomoć ili neka potraži Bracu sa Srebrnjaka.

Mlakić, ponajviše iz stilsko-estetskih razloga, ne spominje nazive bosanskih etnija ili naroda. Ali je savršeno jasno čija je pojedina priča u romanu. U prvoj, koja izdaleka prizove Andrićevo “Čudo u Olovu”, jednu od vjerojatno i najvažnijih, konstitutivnih bosanskih priča, starac se zaputi na hodočašće u veliki grad, na Pukovnikov trg, radi Božjeg zagovora za sina idiota. U vjerskoj zemlji, toj zemaljskoj projekciji Kraljevstva nebeskog, u toj Trećoj republici, osjećaji ljudi, njihove nade, uvjerenja i znanja, onakva su kao u vrijeme “Čuda u Olovu”, ali nema više tuđinske vlasti, nema više nikakve vlasti iznad crkvene i nacionalne, i sve je prilagođeno idealu katoličke države. U međuvremenu, jer godina je 2084, zemlja je opustila, starac na svom putu jedva da nekoga i sretne, vlada nepojmljivo siromaštvo, starac se sjeća da je nekad davno imao auto, neku krntiju, koja se zatim raspala, i ničega novog nema, osim temelja za crkvu. U tom prvom dijelu jedna je, zapravo teško opisiva, a genijalna scena. Čovjek kojeg starac negdje sretne, koji će ga nahraniti ostacima nedojedene konzerve, upita ga želi li da mu pokaže temelje crkve. Starac kaže da bi ih rado vidio. I onda njih dvojica odlaze tamo. Nije važno što je piscu bilo na umu dok je pisao ovu scenu, ali to je jedini trenutak u priči, jedino mjesto u toj famoznoj Trećoj republici, na kojemu postoji nešto što je stvoreno ljudskom rukom, što pripada živoj civilizaciji i kulturi, i što u čovjeku izazove živu znatiželju. Ti temelji crkve jedino su što još postoji i što još postaje.

I da, od civilizacije je tu ostalo još nešto: ceremonijal strijeljanja na Pukovnikovu trgu, koji Mlakić opisuje s onom preciznošću koju sugerira već i sama, do kraja naglašena, ceremonijalnost čina. U tom je strijeljanju, te u stručnom doprinosu liječnika, koji sa stetoskopom ustanovljuje smrt, a žive preporučuje za još jedan metak, smisao trga, grada i države, smisao medicine i smisao Crkve. A to je, ujedno, i veza sa sljedećom republikom, od koje je ova odijeljena žicom kroz koju teče struja.

S druge strane žice nešto je životnije. Naprosto zato što je na toj strani više ljudi, i što tu, i šezdesetak godina ranije, traje agonalni proces stvaranja društva, dok je tamo aktualan proces proste autoidentifikacije, pri čemu se nikakvo društvo ne stvara, jer društvo već postoji tamo u Zagrebu, u Hrvatskoj. Ovdje, pak, na Trgu mudrosti, izdižu se monumenti desetmetarskog Alije Veličanstvenog, petnaestometarskog Tajipa Velikog, te u sjedećoj pozi mislioca, Bakira Hrabrog. Tu se, uz zvukove himne “Jedna si i jedina”, pomoću krana i automobilske sajle, vješaju ljudi. Uz obavještenja, poput ovog: “Ismet bin Vehab, osuđen zbog antidržavne djelatnosti, jaramaz, pijanac i nevjernik. U krvi su mu pronađeni tragovi masnoća krmećeg porijekla”. Mlakić savršeno imitira stil, prepisuje ili krivotvori formulacije, koje već postoje u javnom, političkom i medijskom govoru i komuniciranju epohe u 2020. Situacije u koje dovodi svoje likove također postoje u 2020, kao i karakteristični likovi, kao i ta potpuna odijeljenost i distanciranost od ostatka svijeta, nepoznavanje onog što se zbiva s druge strane žice – premda u 2020. nikakve žice još uvijek nema. Premda se ponegdje posluži hiperbolom, premda se ponegdje posluži širokokutnim objektivom, pa prenaglasi neki detalj, unoseći ga čitatelju ravno u oko, premda se, istina krajnje oprezno, posluži umijećem karikiranja, Mlakić u ovoj knjizi ne izmišlja, i u priču ne upisuje ništa što danas ne postoji, ili što u budućnosti nije vrlo vjerojatno. Recimo, u Trećoj republici moneta je kuna, a u Jednoj i jedinoj moneta je rial (moneta Saudijske Arabije).

Treća, Republika vojna, najživlja je i najaktivnija. Riječ je o vjersko-militarnoj državi, zasnovanoj na tekovinama Srebrenice 1995, u kojoj je, recimo, silovanje u vojne svrhe, ili u svrhu vojničke zabave, posve normalna stvar. Ali kako je, ipak, najživlja, u Republici vojnoj postoji, makar i sasvim mala, mogućnost pobune. Zarad dobre volje budućih čitatelja tu bismo se trebalo zaustaviti, i ništa dalje ne reći. Osim i da ta pobuna završi na karakteristično bosanski način.

Josip Mlakić pisac je kakvih hrvatska književnost nije prije njega imala. Osim što mnogo piše i objavljuje – a to je u južnoslavenskim nenačitanim zemljama i lijenim kulturama jednako naopako kao i pretjerana promiskuitetnost jednog od spolova, vi odaberite kojeg – Mlakiću su svojstvene stalne transformacije, žanrovski pomaci, eksperimenti i izmjene očišta, pisanje po rubu, na granici stilskih formacija. Premda je i filmski scenarist, a u paralelnom životu i inženjer strojarstva, te povremeni pisac kratkih priča i pripovijetki, i vrlo zanimljiv pjesnik, Mlakić je u većini svojih transformacija i eksperimenata primarno, ipak, romanopisac. Samo što je i njegov roman krajnje transformativan. Knjiga “O zlatu, ljudima i psima”, petnaesta u njegovom romanesknom nizu, vjerojatno je i najtužnija, premda će biti zanimljivo kome će, a kome neće, njezina tuga zastati u grlu. Onima kojima neće, njih će, pretpostavljam, razgnjeviti, budu li je slučajno pročitali. Prema je, navikli smo i to, mogu i nepročitanu čerečiti, vješati i strijeljati. Pišući o budućoj sadašnjosti svoje zemlje, Josip Mlakić je sve to ionako već opisao.

u izgonu u logoru u snježnom zatvoru u mrzlo doba u bjelini tragove zagleda rupe duboke promatra drago mu što postoje dobre životinje nebo je ovdje i u noći bijelo put povratka zatrpan i onaj do neba smrznut huku vremena ispunila vječnost snijega u njegovoj tristiji srca ledena oko njega pogledi staklasti ni glasa ni pisma njegove pjesme u njemu zamrle negdje od njega u daljinu pobjegle, ništa i nikog ovdje neće slaviti, nikad više neće spomenuti mudrog vođu od čelika, i prsti  njegovi promrzline, neće više pisati, ništa zapisati, tek će ga smrt malo ugrijati, a moglo je, vjeruje, i u sred studeni biti bolje, i još vjeruje doći će njegovoj ljubi proljeće, biće joj dobro, htio bi da je njegov preostali plamen od svake nevolje štiti, još se nada da joj život neće ispuniti strahovanja, ali više ništa ne kazuje riječi u njemu u nenapisanu pjesmu tonu tako pjesnik u izgonu progoniteljima izmakne sa svojom dragom opet bude i u svojoj pjesmi tamo tiho zauvijek  ode

Moga prvoga druga iz mahale
Zvali smo Sinan 

Imao je tri prelijepe kćeri
Ženu Sariju i mene
Namjesto sina

Nisam bio ovdje kad je umro 

U grobu sad
Bez svoje Sare
Na groblju drugome 

Bez krsta
I bez mjeseca
Sinan leži pod imenom Milan 

Neprikosnoveni
Vlasnici naših tijela
Nama su i najljući neprijatelji

                                                                 (2020)

Varijacija na Branka Ćopića

Po gradu, širom,
bez staze, puta,
hrvatski pisac
povazdan luta.

Riječju se bavi,
često ga vide,
s tristo kartica
na juriš ide.

I vuk i medo,
pa čak i ovca,
poznaju toga
stvora bez novca.

Jastreb ga neće,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
nerado sanja.

Pred njim dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje java.

Jednoga dana,
vidjeli nismo,
pisac je, kažu,
dobio pismo.

Sumnjivo pismo,
kratko i jasno,
donio poštar
u jutro kasno.

Adresa točna,
slova k’o špranca:
za druga pisca
na kraju lanca.

U pismu piše:
Ej pišče, brate,
nije da često
pomislim na te.

Evo ti pišem
iz Ministarstva,
iz naše tužne
kulture carstva.

Dođi na ručak
u moju zgradu,
ostavi doma
želje i nadu.

S tankim budžetom
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri, trkom.

Ovlaš te grli
medena lica
i pozdrav šalje
– državica.

Pisac se trgne:
– Na ručak, veli,
tu šale nema,
hajd’ da se sprema.

U svoju staru
pernicu škilji,
olovke sprema
i svaku šilji.

– Ako bi usput
došlo do boja,
nek’ bude spremna
obrana moja.

Sunčani krug se
u zenit digo
kada je pisac
na ručak stigo.

Pred kućom bajnom
kamenog zida
naš gladni pisac
svoj šešir skida.

Silom se smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
Kulturu zdravi:

Dobar dan krovna
kućo artista,
klanjam se tebi
s kartica trista.

Nek linkova puno
krasi tvoj dom,
pozivi javni
nek su po tvom.

Živjela vječno
od malog budžeta
štedjela puno
anuiteta.

I još ti ovo
na kraju velim:
za stimulaciju sam
trbuhom cijelim.

Samo ti uđi,
Kultura reče,
al taj se ručak
ipak ne peče.

Nema ti druge,
pišče bez love,
pričekaj javne
pozive nove.

Sad je korona,
virusni trend,
pa netko nije
kliknuo ‘send’.

Pisac se diže
pa čelo briše:
ne idem kući,
dosta je više!

U godini kriznoj
– je li to šala –
ne bi mi ni to
na račun dala?!

Kultura ništa,
šuti, ne guče,
niti ga moli
nit’ natrag vuče.

Zalupi vrata,
okrene glavu,
gladnome piscu
zaključa bravu.

Što dalje bješe,
kakav je kraj?
Ode li pisac
u kupleraj?

Ili ga bijednog,
jadna mu majka,
umlati kakva
ovršna hajka?

Pričat ću i to,
potanko, znaj,
kad ova priča
dobije kraj.

Dnevnik jednog penzionera/102

Raskopali su malu Van Dürens ulicu,
posjekli trešnje, podigli kaldrmu
i za buduću tramvajsku prugu
nasuli šoder, razvukli tračnice.
Sjahao sam sa bicikla i ka trgu Karla XII
krenuo pješice. Kiša je prestala i vedri se.
U plitkoj lokvi ispred Forex banke
dječak u prhkoj, prazničnoj odori, poranja
brodove od papira i iza, na klupi, Jan
Kunicki (poljski bohem u egzilu*) lupa
šakama ponesen prizorom i dovikuje mi
da pružim korak i ukrcam se
ako sam namjeran da za života
vidim obale Ultima Thule.

(1/2. 1. 2020.)

*

Jan Kunicki (1938 – 2008), pjesnik, esejist, filmolog. Prevodio je s poljskog ( T. Rozevicz, W. Gombrowicz, J. Kot, A. Wazyk) a pisao na švedskom (zbirke poezije Lako je živjeti, 1971 i Rat i mir, 2004.). 

Iz “Popove kuće”, knjige u nastajanju

Frana nije imala nikog svog. Nitko ju nije zvao, nikad nije dobila razglednicu, rođendansku čestitku, pozivnicu za vjenčanje, poklon ili paket. Nitko nije znao točan datum njezina rođenja, nije obilježavala rođendane, nije puhala svjećice, nismo joj pekli torte. Nije imala pasoš ni ličnu kartu. Živjela je mimo svijeta, mimo komšiluka i svih njegovih tokova. Nije imala nikog, osim nas. A ni mi se, istini za volju, nismo oko nje pretrgli. 

Bila je tu, sjedila za istim stolom, dijelila istu sudbinu – našu. O njezinoj nismo pretjerano vodili računa; nismo postavljali pitanja, ona nije pričala. Bilo je, prešutno smo smatrali, dovoljno što s nama živi a da nam nije ništa. 

Nitko se više ne sjeća kako se među nama zatekla. Tad još nismo bili rođeni, kao ni naše majke. Nitko osim bake. Zahvaljujući njoj s nama je i ostala.

Čak se didu, čija je u svemu bila zadnja, ništa nije pitalo. U našoj kući se znalo: dok je živa baka, Frana živi s nama. 

Nismo imali točnih saznanja koja od njih dvije je rođena prije.

Baka je bila ta koja se brinula o svima pa tako i o Frani. Kad bi je spopale glavobolje, umatala bi joj zapešća u obloge od ljekovitih trava. Ona bi ležala na otomanu u zamračenoj sobi i tiho jaukala. Nakon dva tri dana, kad bi bol popustila, baka bi drvenim češljem s rijetkim zubima raščešljavala njezinu tanku, pepeljasto sivu kosu. Na dlaku iste bile su Franine traveše – kecelje na vezivanje od grubog platna što ih je nosila iznad crne, odnosno sive pamučne haljine s prednjim kopčanjem. U popodnevnim satima s travešom oko pasa i začešljanom punđom Frana je vladala kuhinjom. Dok su se ostali ukućani odmarali po svojim sobama, prala je posuđe koje bi se nagomilalo od ručka. Leđima okrenuta trpezarijskom stolu i kuhinjskim vratima, zadubljena u struganje emajliranih lonaca, pomalo omamljena vlastitim pokretima, ravnomjernim dodirima žice za ribanje i zagorjelog dna, bila je redovna meta naših pasjaluka. Natjecali smo se tko će biti nečujniji u prikradanju i odvezivanju traveše, potom bismo bježali niz dugi, popločani hodnik. Cerekajući se u dnu hodnika, slušali bismo njen razjareni glas: Vragvansrićuodnija! Mularijo bisna! Vraganeizili sto…

Ne vragetaj! rekla bi joj baka, a Frana bi odmahnula rukom i nastavila strugati.

Od samog početka, Franino prisustvo unosilo je pomutnju u, inače, kristalno jasnu prirodu i besprijekorno posloženu hijerarhiju obiteljskih odnosa. Zapitkivali bismo baku: Ko je nama Frana?

Frana je Frana, škrto je odgovarala.

Jel ona tvoja sestra?

Nije.

A jel ti rodica?

Nije.

Tetka? Zahvaljujući staromodnoj, po seljačku začešljanoj frizuri, baka se u njezinoj blizini doimala mladom.

Ma kakva tetka.

A jel nama tetka?

Nije.

A našoj mami?

Bogsvama.

Pa ko je ona nama?

Baka bi se naglo uozbiljila, poravnala rukama kućnu haljinu pa tihim glasom rekla: Frana je nama podsjetnik na to da život nije prema svima podjednako dobar.

Jel dobar prema nama?

Prema nama je jako dobar. Zato je važno da mi budemo dobri prema Frani.

Tu bi se završila svaka priča o Frani i o životu, a mi bismo obećali da nećemo dirati travešu, kako bismo dobili po jedan odžačar grla, bombon Negro.

Svakog parnog Božića, Frana bi od bake dobila novu kecelju, koju bi, s ono malo preostale odjeće, prala petkom uvečer, a svakog neparnog, dobila bi nove papuče – crne, s gumenom potplatom i remenom za kopčanje – kakve su na novom pazaru prodavali trgovci iz Kruševca, poznatiji kao čarapani.

Ujutro bi je baka poslala u Šarinu pekaru po kruh, mlijeko i konšervu. Sitniš koji bi prethodno izbrojala, sve do zadnje pare, spremila bi u škašelu od traveše. Često se kući vraćala bez jedne od tri stvari. Općepoznato je, ukoliko želiš da Frana nešto obavi, istu stvar trebaš ponoviti nekoliko puta. Baka bi se kratko ljutila pa po ostatak poslala mene. Frana bi slegla ramenima, sjela u katrigu, prekrižila ruke na prsima i zakunjala. Baka bi je pustila da spava: Ionako od nje nikakve koristi, pomirljivo bi uzdahnula. 

Dida nije smio zateći Franu u dnevnom drijemežu. To bi ga uvijek razdražilo. Nismo saznali zašto, jer nismo marili. Ako bi je našao u svom crvenom naslonjaču, zagrmio bi s vrata od kužine: Ajde kvragu tamo, aj ća! 

Spavala bi poluotvorenih usta iz kojih su virile dvije krnje, donje četvorke, poput dva mala klina što pridržavaju snom raspeti jezik. Ispuštala je zvuk sličan zvuku velikog aluminijskog lonca u kojem baka iskuhava bjankariju, naše donje rublje. Ponekad bi samu sebe prenula iz sna krikom: Manja! Manja! 

To bi nas djecu podsjetilo na pjesmu iz Muppet Showa – s velikim iščekivanjem gledali smo ga u sklopu Nedjeljnog popodneva, nakon humorističnih skečeva Davea Allena i Bennya Hilla – ali bilo je nečeg zlokobnog u tom Franinom vrisku, nečeg što nije imalo ama baš nikakve veze s komedijaškom pjesmom Muppeta, zbog čega smo prešutno znali da je nikada ništa nećemo pitati, a kamoli zadirkivati.

Jednom godišnje, obično u proljeće, Frana bi nestala iz naših života. 

U početku, ne bismo primijetili. Tek nakon nekoliko dana, netko bi upitao: Di je Frana?  

Najčešće bi to bio tata, također pridošlica u našoj kući, koji s njom nije razvio odnos prisniji od dobrojutro! i lakunoć!; nije imao ništa protiv nje, niti mu je naročito smetala, on jednostavno nije, poput nas djece, na Franu naviko od rođenja.

Intervju u povodu knjige „Putovi su, snovi li su“

Razgovarala Branimira Lazarin

Express, Zagreb, 6. 11. 2020.

U knjizi “Putovi su, snovi li su” (Fraktura, 2020.) Ivan Lovrenović okupio je svoje putopisnice, kraće i dulje bilješke uz putovanja od početka vlastitog putničkog staža, a taj broji pedesetak godina. Povijesna distanca je uzbudljiva platforma, riječ je o emotivnom itinereru i kod Lovrenovića uvijek o dubljoj potrazi za životnim tragovima kulture prostora kojim hoda. Lovrenović razmišlja putujući, čitav je život posvetio tom pozivu. Razgovaramo u povodu ove knjige, koja je, kao i svaka njegova pret­hodna, primjer lovrenovićevskoga “klju­ča” u refleksije o suvremenim temama Bosne: političkim koliko i povijesnokulturnim, bez ostatka.

U zbirci putopisnih refleksija “Putovi su, snovi li su” sve je u imaginariju zavičaja koji se otvara građanima svijeta. Čitatelje ste potaknuli na “interpretativne apokrife” kako pišete na jednome mjestu u knjizi, a što ste učinili sebi? Imali ste potrebu susreta s davnim putnikom Ivanom Lovrenovićem: što vam je donijela distanca?

– Taj davni putnik isti je ovaj današnji. Isti dah svježine i izazova osjeća pri samoj pomisli na putovanje, iako ga prakticira malo i rijetko. Distance, dakle, nema. Ali ima začuđenosti nad tekstom. Prepoznajem emociju iz putopisnoga zapisa od prije pedeset godina i priznajem je za svoju, ali način na koji je tekst napisan nije više moj. U tome otkrivam važne i velike promjene što ih je život-putovanje donio a inače ih ne bih bio svjestan. Ako je to učinak distance, neka ga, dobar je.

Putovanje? Putovanje počinje već i svakim zatvaranjem kućnih vrata za sobom. Mnogo je puta citirana izreka kojom se Ivo Andrić poslužio pišući predgovor (jedini koji je u životu napisao) za knjigu Nekrolog jednoj čaršiji velikoga putnika i putopisca Zuke Džumhura, a našao ju je kod Ivana Frane Jukića, ovaj pak čuo u narodu, da je Bosancu „kućni prag  najviša planina“. Moj djed bio je uspješan i agilan trgovac i „gazda“ za Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, a sav je razgranati posao obavljao ne mičući se iz svoga Varcara, ni telefon mu nikada nije stigao u kuću. Pismo, i telegraf u najhitnijim, rijetkim slučajevima – to su bila jedina komunikacijska sredstva. Pa, tko zna, pomišljam autoironično, možda u mojoj nikada dovoljno utaženoj žeđi za putovanjem leži neka transgeneracijska neutaženost.

Naravno, najprije se dohvaća usporedbe bliskih adresa „nekad   i sad“. Zagreb je grad u kojemu ste rođeni, u kojemu ste se školovali, vaš grad. Kao nekome tko je rođen i živi u tom gradu, nije nam teško reći da postoji trenutak kad nepogrešivo shvatite da „vaš grad“ odjednom više nije vaš grad. O čemu je tu riječ: o biologiji, sentimentalizmu, specifičnom revoltu, o zrelosti?

– Dva su Zagreba, najmanje. Jedan, koji je najdublji, formativni dio mojega svjesnog i podsvjesnog svijeta; onaj koji se javlja u snovima i u živim slikama „iza spuštenijeh trepavica“. Drugi je mučni Zagreb iz naših izbjegličkih godina, politički Zagreb devedesetih, kada se između njega i nas bila ispriječila neprelazna planina studenoga nerazumijevanja. I jedan i drugi previše je svoj i bolan, da bih ga mogao doživljavati neutralno. Napisao sam to već negdje: osim Varcara i Zagreba, ni jedan drugi grad nije u najintimnijem osjećanju „moj“. A i od jednoga i od drugog danas više ništa nije moje. O tomu bih mogao govoriti dugo, beskrajno. Bolje je ovako, ukratko.

Mnogi su tekstovi u „Putovima“ sada objavljeni prvi put, a moglo ih je biti mnogo više da nisu stradali, sa svim ostalim vašim stvarima u vašem stanu na Grbavici 1992. godine. U Sarajevu živite najveći dio svog života, o tom ste gradu mnogo pisali i zaključili, u jednom novinskom tekstu, da je „nevažna i uzaludna rasprava o tome što je Sarajevo danas“. To je ono što najbolje razumijemo, iako se slika Sarajeva kao grada „prije i poslije“ rata odavno prelijeva u mitologizaciju i okrutnost podjele građana na one koji su ostali i one druge – ništa mudro u tome.Ali dokad će „to“ biti osjetljiva tema koja jača rigidnost na društvenim mrežama? I što je tu osnovna tema vrijedna mišljenja?

– Najintenzivniji osjećaj povezanosti sa Sarajevom, silan i sveprožimajuć, doživljavao sam u vrijeme rata i opsade, iako nismo bili bez muke i problema kao specifični unutarnji izbjeglice iz jednoga, okupiranog dijela istoga grada u drugi, „slobodni“. No, ja sam se s obitelji u Sarajevo po sili političko-egzistencijalnih neprilika bio doselio već u onim godinama u kojima nije moguće pravo srođivanje s novom sredinom, kada je odavno završeno emocionalno vezivanje za određeni prostor, pejzaž – sve ono što je portugalsko-hrvatski profesor Zoran Roca  uobličio u fascinantan znanstveno-aktivistički identerra koncept. Zato imam trajnu nelagodu, neuklonjiv osjećaj nepozvanosti, kada me se pita o Sarajevu. Da se, ipak, ne oglušim o Vaše pitanje, pokušat ću odgovoriti u najzbijenijem obliku.

Kao i svaki grad, Sarajevo živi i postoji u stotinu vidova, na stotinu razina – tu činjenicu, makar je notorna, ne valja smetnuti s uma. U ovim godinama, kada mi je svakodnevnica i mimo korone već dugo sva svedena na kuću i uski krug oko nje na Grbavici, moje „Sarajevo“ je tržnica pod kućom i krug prodavaca i prodavačica što povazdan, zima-ljeto, stoje iza svojih štandova i pultova, s kojima se već poznajemo kao s domaćima, i tek pokatkad piće s nekim od probranih prijatelja u Paper Moonu, također pod kućom. S tim Sarajevom sam u mirnom suživotu.

Ono drugo Sarajevo – politike, javnoga života medija, društvenih mreža, privatno-kafanskih serklova – atrofiralo je u otužnu pozornicu prividnoga dinamizma. Njome dominira neuredno i proizvoljno pamćenje, službeno i privatno, javna nepismenost i poluznanje (političara, novinara, kulturnjaka, akademika), patriotizam kao smokvin list za posvemašnju političku golotinju i nezasitnu korupciju. Osnovna i najstrašnija društvena razlika – ona između manjine enormno bogatih i goleme većine pauperiziranih sve je veća, a nema ni jednoga autoriteta koji bi na nju adekvatno i dosljedno upozoravao, i ni jednoga političkog programa, bio on lijevi ili desni, sasvim svejedno, koji bi je imao kao svoj ozbiljan i dugoročan prioritet. Patnju i otpor iz rata i opsade epskih razmjera, kao ogroman etički i inspirativni potencijal, nije se, nažalost, uspjelo pretvoriti u pokretačku, stvaralačku snagu, nego je konzervirana u statičan, neproduktivan mit. U takvoj atmosferi svako malo pojavljuju se kojekakvi skandali, svađe, polemike – a ništa od toga ne predstavlja ozbiljan društveni dinamizam niti sadrži potencijal za promjene, nego je samo panično kreštanje uznemirenih ptica u sumraku, koje se začas smiri i zaboravi, do slijedećega naleta.

Cijeli se život bavite kulturnom poviješću Bosne: kao pješak, pjesnik i kulturni radnik, tragovima bosanskih prosvjetitelja. “Ikavski zemljopis” koji ste 2018.  napisali opremljen fotografijama Josipa Lovrenovića, putopisni je hommage Ivanu Frani Jukiću (1818-1857), jednoj od najvažnijih kulturnih intelektualnih pojava moderne BiH. A edicija „Iz Bosne Srebrene“ koju godinama uređujete u nakladničkoj kući „Synopsis“ u svakom je smislu intelektualno superioran posao, možda najznačajniji izdavački pothvat na postjugoslavenskom tlu. Ljetopisi i historiografski tekstovi franjevaca Bosne Srebrene dokaz su da „Bosna i Hercegovina nikad nije prekidala vezu s europskim kulturnim kontekstom“?

– Ikavski zemljopis bio je projekt, kompleksan i zahtjevan, a istoimena knjiga mu je vidjivi završetak. Sve to – organizacija i osmodnevno putovanje stopama Jukićevim iz davne 1845, sistematsko Josipovo fotografiranje koje je sastavni dio projektne dokumentacije i knjige – bilo je moguće zahvaljujući blagorodnom mecenatstvu gospođe Snježane Köpruner,  menadžerice Tvornice mašina iz Travnika. A veličinu, važnost i udarnu aktualnost Jukićeve pojave i njegova djela u današnjoj Bosni malo tko prepoznaje, ni sami franjevci na pravi način, što je samo još jedna ilustracija posvemašnjega društvenog i kulturnog rasula i potonulosti.

Bosna Srebrena, franjevci, spisateljstvo, evropski kontekst? Ogromna tema, koja i pored množine dobrih i važnih radova, još nije istraživački iscrpljena i sagledana, ni znanstveno-kritički situirana i interpretirana u skladu sa svojim kulturnim značenjem. Rječita je već i sama okvirna naznaka mnogostrukosti konteksta. Najprije, to je kontekst „otomanske Bosne“ s dominantnom notom islamske civilizacije, ali obilježen konfesionalnim i etničkim pluralitetom (muslimani, katolici, pravoslavci, sefardski Jevreji), potom evropski kontekst katoličke obnove poslije Tridenta, za Bosnu naročito važan na polju knjige, jezika, pisma, te kontekst duhovno i jezično integrativnog djelovanja bosanskih franjevaca među katolicima Hrvatima na golemom prostoru od Makarske do Budima, od Istre do Transilvanije. Bosanski franjevac aktivno participira u svim tim kontekstima, sudjelujući u njihovoj gradnji, i u njihovim međusobnim interferencijama. Da se čovjeku zavrti u glavi! Tek će doći vrijeme, a i to samo možda, za sveobuhvatnu, znanstveno utemeljenu, kritički trezvenu sintezu toga fenomena. Moje želje i napori oko publiciranja franjevačkih tekstova, podudarni sa Synopsisovim i bez Synopsisa neostvarivi, samo su mali doprinos tome budućem sagledavanju.

Prošlog ste ljeta napustili, zajedno s još nekoliko kolega članova, bosanskohercegovački PEN, čiji ste bili suosnivač 1992. u Sarajevu. Povod odlasku je svatko shvatio, razloge istupanja svatko na svoj način tumačio: ali to možda nije poanta? Koliko se čini, bila je tu riječ o činu kojemu je prethodilo kumulativno iskustvo različitih nerazumijevanja (ne samo) među članovima PEN-a? Pitamo o tome jer je taj događaj uzbunio širu intelektualnu zajednicu, a prema radikalnosti vašeg prekida s tom institucijom zaključujemo da se radi o okončanju jednog razdoblja u vašem životu? Rekli ste već da vam je “porazna činjenica da je istup deset pisaca Hrvata koji su se distancirali od PEN-a, proizvela etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljeva refleksa”. Ako smo na takvu interpretaciju navikli, pitanje je kamo na ona vodi? Očito, do povratka temeljinim pojmovima: što je nacionalizam u BiH?

– Tri stara nacionalizma etnokonfesionalnog tipa, plus još jedan, građansko-patriotski, to je bilanca procesa što je započeo još prvim višestranačkim izborima 1990, do užasa se usijao u ratu, a u Dejtonskom sporazumu 1995. dobio priliku da se nesmetano, po svim demokratskim pravilima razvija dalje, stvorivši današnju Bosnu i Hercegovinu bolesnikom koji, pučki rečeno, predaje bogu dušu a bog je neće. U tom procesu pojmovi su se opasno deformirali, do mjere u kojoj je postao gotovo nemoguć jasan analitički govor, a zamijenio ga je paranoički jezik zle strasti i podvaljivanja.

Što je facit svih ovih decenija dejtonske demokracije? Etnički nacionalizam uspio je kolektivnu etiketu (Srbin, Hrvat, Bošnjak) nametnuti kao jedinu operativnu kategoriju i najvišu vrijednost, a sasvim izbrisati vrijednost i neponovljivost pojedinačne osobe. Od nacije i same nacionalne pripadnosti on je  napravio strašilo za pristojna i pismena čovjeka, a toplo utočište za političke manipulatore, kriminalne poduzetnike i akademske karijeriste.

Građanski nacionalizam, obratno, nastoji da izbriše svaki trag i sadržaj nacionalnih zasebnosti, da bazičnu civilizacijsku i historijsku trovrsnost i stvarnost Bosne i Hercegovine ukine tako što odbija da vidi i prizna njezino postojanje. Njegov ideal je društvena tabula rasa, na kojoj bi voluntarističkim inženjeringom pravio neku novu stvarnost. Specifičan je po tome što se u političkoj praksi s njime vrlo lako i blisko povezuje jedan od etnonacionalizama, bošnjački, kao i predstavnici nominalno lijeve scene, i to se onda naziva patriotizmom i probosanskim snagama.

Ali na koji se način „građanski ncionalizam“ jasno manifestira u političkoj praksi?

– Svoje pravo ideološko lice najjasnije je ovaj tip nacionalizma pokazao unijevši u javni politički diskurs agresivan zahtjev za „vladavinom matematičke većine“. Bilo je to nakon usvojenih rezultata popisa stanovništva prema kojima bi u Bosni i Hercegovini Bošnjaka moglo biti više od 50%. Sve do tada pojam etničke većine, kao kriterij za uspostavljanje političke dominacije, nije se usuđivao javno oglašavati nitko čak ni iz bošnjačke stranke SDA, a onda su to počeli koristiti i njezini čelnici. Kada je ta breša jednom provaljena, nije trebalo čekati dugo pa da bude napadnut i sam institut konstitutivnosti naroda; tu kampanju započeo je Željko Komšić, samoproglašeni lider građanske i probosanske politike, a ubrzo je široko prihvaćena na političkoj i intelektualnoj sarajevskoj sceni.

Ako se zna da Republika Srpska živi svojim autonomnim „srpskim“ životom te da je ova „građanska“ politika ne tangira i ne ugrožava, jasno je da se ona svodi na težnju za ovladavanje Federacijom BiH, kroz političko neutraliziranje hrvatskoga elementa. Tome objektivno pogoduje katastrofalna višedecenijska vladavina HDZ-a u hrvatskom političkom getu, o kojoj sam od početka devedesetih godina do danas ispisao puste stranice. Neizlječivo određena „istočnim grijehom“ vlastitoga nastanka kao Tuđmanove agenture u Bosni i Hercegovini, suštinski nepovijesna po nerazumijevanju istinskih potreba i interesa bosanskohercegovačkih Hrvata, dubinski antikulturna, nedemokratska i neevropska (kao i druge dvije etnonacionalne politike), ona je vrlo uspješno uništila svaku mogućnost da se u bivanju Hrvatom u Bosni i Hercegovini bude u punom obimu i Hrvatom i Bosancem (onako kako se to moglo kroz cijelu povijest, bez kulturno-identitetnih napuklina). Za taj “uspjeh“ nisu zaslužni ni Srbi ni Bošnjaci, to je HDZ-ov mračni trofej, uz obilatu pomoć matere Crkve. A bošnjačkim nacionalistima poželjniji poklon i bolje operativno sredstvo nisu mogli napraviti.

Uz sasvim rijetke pojedince, toliko rijetke da bih tu dvojicu-trojicu mogao začas poimence navesti a neću da im ne bih naškodio, jer je atmosfera hajke i progona spremna k’o zapeta puška, opisani pseudograđanski stav postao je već stvar navike i mentaliteta, proževši kapilarno kulturni, medijski, intelektualni milje.

Sve ti je to tuđe, o svemu tome nastojiš misliti diferencirano, što uvijek znači manjinski, ne priklanjajući se nijednoj od taborskih, grupnih „istina“. No, ovdje je, kako vidjesmo, nacionalistički princip etničke većine već javno oglašen kao kriterij vladanja i istine. Za diferencirano i manjinsko mišljenje u takvoj atmosferi nema ni najmanje osjetljivosti, što je za politički život, gdje vlada animalno surova praksa „tko će koga“, još i objašnjivo. Ali se u priči o PEN-u, po tko zna koji put, pokazalo da ni mnogima u intelektualističkom i spisateljskom svijetu nije strana odbojnost spram manjinskoga mišljenja, a da je ne umiju drukčije izraziti nego tako da te etiketiraju mehanički, baš kao po Pavlovljevom refleksu, ne gledajući ono što pišeš i govoriš, nego, brate, što ti stoji u rubrici nacionalnost. Hrvat? Jasno: antibosanski nacionalist. Kod nekih odmah i: ustaša.

U smjeru odjeka „PEN-ovskog“ događaja ima smisla postaviti i još jedno temeljno pitanje: kakav je status pojma “antifašizam” u suvremenoj Bosni?

– Koliko se antifašizam, i kao pojam i kao etiketa, izlizao i i izgubio semantičku prepoznatljivost, zorno ilustrira nezgoda sarajevskog gradonačelnika Abdulaha Skake, kada na obilježavanju Dana oslobođenja grada naglašava „našu odlučnost u borbi protiv antifašizma“. Neki zli jezici bili su požurili da nevoljnom gradonačelniku pripišu fašističke sentimente; stvar je, međutim, u tomu da je on – dobroćudno ponepismen – samo ogledna žrtva činjenice da se je zaista sve izmiješalo, i u pojmovnom smislu i u praktičnom političkom djelovanju.

U srpskom diskursu četnici su „jedan od dvaju antifašističkih pokreta u Jugoslaviji“, njegovom se vođi dižu spomenici, legaliziraju se udruge koje tradiraju četničku prošlost, ratnom vođi iz zadnjega rata, Ratku Mladiću, pjevaju se pjesme i časti ga se kao nacionalnog heroja, a imenom Radovana Karadžića  naziva se studentski dom. Republika Srpska nije nastala na genocidu, nego je izraz vjekovnih težnji srpskoga naroda.

Zapadnim, „hrvatskim“ Mostarom i dalje se krećete ulicama Mile Budaka i Jure Francetića, u idiličnom „suživotu“ sa školom Ilije Jakovljevića, i spomenicima Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu. „Klempavo“ verzalno U s obaveznim znakom križa među kracima vrlo je drag i čest grafiterski doprinos uljepšavanju javnih površina. Jedan od važnih HDZ-ovih političkih rituala je polaganje vijenaca na grob Mate Bobana, a udio Herceg-Bosne i HVO-a u ratu tumači se kao presudan za opstanak Hrvata i države Bosne i Hercegovine. (Opstanak Hrvata? Uz prepolovljen broj, i sveudiljno dalje iseljavanje i osipanje, naročito iz krajeva kojima upravlja HDZ, uz politički izdanu i opustjelu Posavinu i Bosansku krajinu?)

Bošnjački javni govor, veoma odan deklarativnom „njegovanju antifašističkih tradicija“, velikim dijelom pun je nastojanja da se izbijeli ili sasvim umanji udio Muslimana u političkom, kulturnom i vojnom životu NDH, sve dotle da se njihov udio u partizanskoj borbi proglašava presudnim za ishod rata u cijeloj Jugoslaviji. Fašizam se uvijek pripisuje drugima i vidi samo kod drugih. Zločini što ih je počinila Armija RBiH u zadnjem ratu samo su „pojedinačni incidenti“ a ne sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, kao kod Srba i Hrvata.

Temu antifašizma, pak, u intelektualnom i akademskom diskursu nije moguće otvoriti kritički, uzimajući u obzir sve njezine kontroverznosti i povijesne prefiguracije. Citirao sam u jednom intervjuu Petera Sloterdijka kada piše: „bijeg radikalne ljevice u ‚antifašizam‘ najuspješniji je manevar jezične politike 20. stoljeća“, a „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Današnje poimanje antifašizma u Sarajevu nije izašlo iz tih ovještalih okvira.

I sve vas to pitamo jer je pogled prosječnog građanina Hrvatske prema BiH, njenoj unutarnjoj političkoj dinamici i prema aktualnoj politici Hrvatske prema BiH, krajnje zbunjujuć. Nedavni posjeti lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, a potom lidera SDA Bakira Izetbegovića i lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića političkom vrhu Hrvatske pojačali su, malo je reći, tu zbunjenost. Približava se 25. godišnjica Daytonskog sporazuma: što se tu može “slaviti”? I je li danas “previše” zalagati se za BiH kao građansku državu?

– Posljednji put u prošlosti, kada je kako-tako strukturirano javno mišljenje u Hrvatskoj pokazivalo istinsku zainteresiranost za razumijevanje Bosne, bilo je prije skoro dvjesto godina, u vrijeme Kukuljevića Sakcinskog, Vraza, Gaja. U tom pogledu današnja službena Hrvatska čini se da je dosegnula najniži stupanj: hladno neznanje, hladno nerazumijevanje, hladno nepostojanje same želje za znanjem i razumijevanjem. Ta zemlja u neposrednom susjedstvu, s kojom se dijeli „najdulja granica u Evropi“, i u kojoj žive „dijelovi našega naroda“, za hrvatske političare i uopće hrvatsku javnost teret je i problem, ali bez i najmanjega znaka preispitivanja vlastitoga udjela u načinu na koji je postala teret i problem. Rezultat je posvemašnja nesposobnost da se artikulira bilo kakva smislenija i dugoročnija politika prema BiH. Dodik, Čović, pa za njima Izetbegović kao gosti i sugovornici na Markovu trgu i na Pantovčaku samo su slika i vanjski izraz te praznine i bezidejnosti.

Građanska država? Kada bi današnji zagovornici toga koncepta imali na umu sve neiscrpne mogućnosti i varijante koje on pruža za harmonično i beskonfliktno uređenje bosanskohercegovačkoga političkog, etničkog, kulturno-identitetnog mozaika, prvi bih bio za to. Međutim, od cijeloga koncepta građanske države njih jedino zanima mehanizam „jedan čovjek – jedan glas“ kao sredstvo da se na vlast dovede spomenuta „matematička većina“. Je li teško zamisliti pakao u koji to vodi u državi nacionalno složenoj na ovakav način? Usput: indikativno je da ti grlati „građani“ uvijek i isključivo i samo govore o državi, nikad o društvu, građanskom društvu.

Svijet u vrijeme korone dokazao je da “nema povratka na staro”: što to vama znači? Korona je onemogućila fizička putovanja, kastrirala turizam, pojačala klasno-socijalne razlike. U čemu je dobro tražiti optimizam rada, života?

– U samome radu, u samome životu. Nije mi od pomoći što znam da je i jedno i drugo besmisleno, jer „sve je ispraznost i pusta tlapnja“ – kako je vedri biblijski pesimist i skeptik Eklezijast utvrdio još prije skoro dva i pol milenija – kad moram priznati da u radu nalazim ne samo muku i trud, nego i slast, a moja psihofizičnost svako jutro ne kaže životu: ne, nego mu kaže: da. Dalje ne idem, sve što bih rekao preko toga, bilo bi preuzetno i vjerojatno lažljivo.

Cvijeće moje! Ljubavi!

Ležimo u polju, u snu, na raspukloj, jalovoj zemlji. Ovdje više nema ničega. Batrljci suhe trave i prašina. U komadićima pepela po nama padaju prepelice, fazani i jarebice, grmovi kupine i divlje ruže. Latice su nježne i sive kao tvoja kosa. U njoj još pronalazim arome biljaka osušenih na tavanu. Čuješ škripu glatkih drvenih stepenica, zaposjeda te mrak. Ne odazivaš se na moj glas. Uživaš kad se brinem za tebe, čekaš kad ću se prepoloviti od očaja. 

Ne moramo se više skrivati, sva ova pustoš sada pripada nama. Zrak tamni i hladi se. Nadvijam se nad tobom, bijela i tanka. Luk na visokim zgradama ukrašenim zlatom i kositrom. Pogled ti se mrači dok pružaš ruke prema meni. Crniš kao kukuruzište u sumrak. 

Dugo mi je trebalo da te nađem. Nisam znala kamo bih pošla pa sam se vratila u selo. Padala je kiša i voda se iz pustih kuća prolijevala kao iz starih izbušenih lonaca i prepunjenih čajnika. U prozorima, pod zavjesama, kao pod baldahinima, prazna ptičja gnijezda. Volim misliti da su ptići odletjeli prije nego što su se u kuće ušunjale seoske mačke.  Jedan skok i nestane cijeli svijet. Nekad su pod krovom moje kuće živjeli golubovi. Dogodilo bi se da jaje ispadne i razbije se o beton uz kuću. Možda ga je srušio udar vjetra ili neoprezan pokret krila golubice. Ptice u jajima su samo sluz i sukrvica. Tako započinje život. Ne znam zašto ti sve ovo govorim. Možda jer sam jučer na trotoaru ugledala razbijeno ptičje jaje. Ispalo iz krošnje. Mislila sam o tebi i htjela ti ga pokazati, da vidiš kako je ptić nepomičan, ukalupljenih krila, s dvije crtice umjesto očiju. Možeš se istovremeno i roditi i umrijeti. 

Sjedio si na klupi ispod stabla oraha. Izgledalo je kao izokrenuta metla od pruća. Vještičja ruka. Tko zna koliko si čekao. Jednom smo se morali sresti. Jedno od nas je trebalo prestati lutati. Htjela sam potrčati prema tebi, ali nisam. Bojala sam se da ćeš nestati i raspršiti se. Ustao si i prislonio moju ruku na svoje lice. Osjetila sam ti dah i usne. Na prstima jezik i zube. Nisi znao što bi sa mnom nakon toliko čekanja pa si me hvatao za ramena, struk i bokove. Ljubio u kosu, iza ušiju. Provjeravao jesam li ista onakva kao iz tvog sjećanja. Činilo ti se da sam mnogo sitnija i da bi sa mnom sve bilo lako. 

U polju si raskopčao moju haljinu i raširio je na zemlji kao plahtu na krevetu. Od dima nismo mogli vidjeti nebo. Prvu zvijezdu. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidjela zvijezde. U gradovima im smetaju ulične svjetiljke i neonske titrave reklame. Ustajem noću i otvaram prozor, ali ne vidim ništa. Vidiš li ih ti sa svog prozora? Zatvara li ti želja oči i koje znakove ponavljaš u sebi prema kojima znaš da postojim? Miris mojih sokova na tvojim prstima? Mekoća kože? Ili zašiljeni luk na usnama? Tek sam kasnije kad smo se rastali postala svjesna da smo bili zajedno i da je tvoja koža bila na mojoj. Stojim gola ispred ogledala i tražim mjesta na kojima su bili tvoji prsti i jezik. Nigdje dokaza o dodirima. Žalim što se nisam rasprsnula i pomodrila kao sok nara na bijeloj tkanini.  

Spavali smo stisnuti jedno uz drugo, isprepleteni i mokri. Ukalupljeni kao ptić u jajetu. Moje uho na tvom pazuhu. Čula sam kako ti srce kuca. Najstrašniji zvuk na svijetu. Kad sam prvi put čula kako bubnja bebino srce u meni, došlo mi je pobjegnem. Smiješila sam se, ali sam bila prestravljena. Što ako zvuk utihne?  Bili smo umorni i san nas je brzo svladavao. Noću bi se naša tijela sama spajala, a da nismo otvorili oči. Kao da imaju odvojene živote od naših umova. Kasnije si me grlio i stiskao, da ne izmigoljim iz postelje. Da budem prvo što ćeš vidjeti kad otvoriš oči.  

Od hladnog zraka na mom se tijelu podigla svaka dlačica. Zapuhao je sjeverac. Pripremi se, oluja će.  Više ne vidim tvoje lice i ruke, ali osjetim kako rasteš u meni. Neodvojivi smo jedno od drugoga. Dvoglavo čudovište što se izvlači iz vlastite kože. Krv nam se pomiješala, zubi crveni. Pod njima pulsira živo meso.