Dnevnik jednog penzionera/104

                                    1.

Grozan jedan, nezamisliv, užasnijeg roba Božijega
uopće ne znamo…! Vukodlak je krvožedan, možda?
Vampir što je ustao iz groba…? Prikaza je…? Zlo
je sâmō…? Šta li…?! – Neopisiv: kao ponoć crn je
zorom, a potpuno bijel je obnoć… Ta nakaza već
odavno zemljom našom nesmiljeno gazi, preko
brijega ili gorom dok prstima pukneš, kao ravnom
tabljom, pa, siromah, ti ustukneš kad opaziš njega:
anksiozan – slediš se i odmah kao uklet staneš…

Da proljeće svane i sunce nam opet sine, tome se
nadamo, ali kako koje desetljeće mine, u sve većoj
on je snazi, a mi propadamo u tamne bezdane, elan
jenja i topi se samouvjerenost… Strasno sabljom
razmahuje: usljed nepoznate huje, siječe sve što sliči
na bosansko i čejreči hercegovsko… Herojsku nam
prošlost niječe, integritet, suverenost, milenijski
identitet, tradiciju i naciju, neprestano nanosi nam
i bol, izaziva apatiju, depresiju, osjećanje ropsko…

Premda crnom morom shrvan, nisi odustao, jer
Bosanac ti si snažan, punokrvan i odvažan: prisiljen
na bdijenje – želio bi da ga sputaš… Ali kako da ga
skreneš s puta, u naumu grdnom da ga spriječiš…?
To stvorenje čime da obuzdaš kad mu ne znaš ni
svrhu zaumnu…? Kao Zoro skriven je pod maskom,
bez skrupula, ohol, nikom ne popušta, nikoga ne
mazi, svi smo čista nula, ništa u tom ne pomaže…!
Pokušavaš, al’ ne lezi vraže, ne uspijevaš da mu
se približiš ni poniznom, udvoričkom laskom…

I dan i noć strahujemo, iako ne samujemo: svako
toplim obgrljen je torom, sred brloga, ipak, uzda se
u svoga… Stradat ćemo kobno naposljetku, zorno
spoznajemo…! Štitimo se od njeg grozdovima
bijelog luka koji vise s čiviluka, kriomice i suze
poteku, a kako i ne bi – na misao o prestanku
ovog od postanka Bosne neviđenog rahatluka…

Tako i sad – dok svečano okrećemo janjce slasne
i prasiće masne, blaženi sred lude mase i bijede
sveopće, oblaporno gutajući odreščiće krasne,
a plemenski trijumvirat olimpski se smije, sline
mu se bradom cijede, podriguje gromko i pretilo
sopće – taj se, poput kakva mitskog bića, među nas
zalijeće, motreći nas mrko, netremice, sa visoka,
prijetećega, ljuta oka, kradom on nas ponaosob
mjerka – kako pravednici posmatraju krivce. Od
njegove strepimo siline, ali svako od nas, opet,
tajnu nadu gaji u opstanak ove čarobne miline…

Zalogaji zastaju nam grko, kao da smo za prezira,
sâmā sića, nedorasli svom blagdanu, beslovesna
da smo stoka, mada himna naša svira, travu da
smo pasli, kao da ni Ustav niko od nas ne umije
da štije, da ne poznajemo ni državni sustav…!
Pa pomisliš da je njime bila nadahnuta čak i ona
obijesna, ljuta, iz Daytona goropadna zvjerka
čija narav, osorna i prijeka, privede nas sve na
istu stranu, kao negativce gradića Peytona koji
predugo mu podrivahu ionako mrzovoljne živce…

Pod kopitom konja njegova se i žar vatre razlijeće,
drobi vranac kao ognjem da je šopan, ne vidjevši
nikad zobi: gdje udari otvori se klanac – kao da je
zajednički grob svima iskopan… Svaka nada već
je polomljena bila, opaka je i neumoljiva ova
čudna, tvom raciju apsolutno neshvatljiva sila.

Na sve strane pršte tek pečene šnite mesa, ostat
će nam gladni stomačići jadni, zastaše i opančići
usred urnebesa prazničnoga plesa, pa glas, potom,
k nama, ozgo, kao da je sa nebesa (gdje poglede
za spas upravljaju koji mole iže jesi, Oče), nešto
govoriti samo što ne poče… Svi bijahu potpuno
u transu, sretni što su najzad doživjeli šansu da
saznaju šta on od njih uistinu ište, i, već spremni
na tu duhovnu seansu, zagrljeni kako čine u nevolji
dosti ponajbolji, od radosti stadoše da vrište, zatim
jedni na koljena, drugi čelom na zemlju padoše…

                                    2.

Čuj, upade neki – kuražan, prem mali – te poviknu:
Ama, ljudi, gle ti njega…! Davno ste se i vi s njime
zaigrali, ali tu su još uvijek oni što nikada neće
moći na to da se sviknu, ni do groba…! Zasad šute,
jer su bespomoćni, ili, poniženi, kriknū u samoći.
No bijes raste, a i vaše crno doba jedanput će proći,
pa i još toliki da ste, ma i triput umnoženi…

A za ovog – ne znam ko je, ali, zasigurno, na svoga
je oca nalik! Kojeg oca…?, upitasmo. Onog što je,
vjerovatno, omastio kraj konopca, il’ je, možda,
nakon neke ofanzive (NOB je bila tegobna i duga),
strijeljan kao mrski agresorski sluga, jer potomci
negdašnjih kvislinga dočekaše da iziđu iz mišije
rupe i na scenu trijumfalno, kao pobjednici stupe,
te sad misle da će tako ostati zastalno… Šepure se
snage reakcionarne i komotno među nama žive, pa,
štaviše, neosjetni za probleme radnih ljudi i građana
stvarne, usljed svojih briga izlažu kleveti vijećnike
ZAVNOBiH-a, sramotno ih krîvē majstori intriga…

A naši su tada, do jednoga, partizani bili, za slobodu
borili se, izginuli na Neretvi, na Kozari, na Sutjesci,
u Drvaru – ne znaš koja bješe teža sa hordama tmine
bitka, ni koja je pobjeda nam veća… To je slavna
epopeja, što podsjeća na Heladu staru… Po šumama
i gorama, pronoseći nadu, sa Maršalom na čelu
kolone, kao svici usred pomrčale vasione, vojevaše
vrli preci posvećeni budućim zorama, ne zbog
lovorika ili pukih ratničkih trofeja… S ogromnim
moralom, bratski jedinstveni, čak ni pozdrav ih nȅ
dijeli: nisi čuo Faljen Isus niti Bog pomozi, niti
Selam, niti Šalom, nego Smrt fašizmu, druže!… Jer
samo su tako mogli domovinu da izgrade i postave
u njoj temelj Bosne kao naše otadžbine uže…

Nema tako krilatoga stiha k nebu da se vine i opjeva
veličinu ZAVNOBiH-a…! Zbog njeg Bosna ipak
opsta, iako je Juga bolno iskusila krvoločnu
neofašističku čizmu, poraženih izdajnika, nakon
dugā posta, pomno prikrivanu i ustašku i četničku
osvetničku pizmu, i svih drugih trabanata Sila
osovine koji nisu odustali: pritajeni su čekali
sanjajući da se podignu iz blata i oduška daju
svom tribalnom, zatomljenom atavizmu, te pokrenu
novu bratoubilačku kataklizmu, ne znajući, ili ne
hajući za to što su pukim robljem imperijalizmu…

Poništenje pravde oni vječno snuju, jednakost
preziru, pakost prema dostojanstvu iskazuju,
omladinu teško truju, odgajaju slijepu pastvu,
i u škole uveli su vjeronauk, ne znaš više ko otima,
a ko krade usred opće smutnje, dok se Bogom kunu
u poštenje… Bosnu su zatekli kao djevu dotjeranu,
nalickanu, umivenu (imala je, u to nema sumnje,
i poneku manu), ali populus nam opet bježi u
Njemačku… Sve što kulučenjem za njih kod kuće
su stekli – ne može im biti ni za posnu hranu, jer
su ovi izvršili pljačku nečuvenu, nemoguće nju
bi bilo opisati i da imaš kilometar dug rotulus…

Dani su nam sve tmurniji i sve sivlji, ali živ je,
ipak, sve je življi onaj isti bauk i sve jasnijeg je
glasa, zbog njeg nikad ne noće u miru. Slute da
će potlačena klasa, koju strahom za se vežu, obruč
oko njih da svine kao pauk mrežu: bez pilula ili
alkohola u san i ne tonu… Morat ćemo skoro, baš
u roku vrlo kratku, nesumnjivo, to i svaki od njih
znade, iznova na barikade, postojani da stojimo
kano klisurine – da ih k vragu pošaljemo i slobodu
slatku još jedanput svom narodu osvojimo, lijepu
i dragu, ovo zlo nezapamćeno da zauvijek mine!

Vratit će se doba zlatno, jer njiše se lijevo-desno
historijsko klatno… Ići ćemo zemljom našom, kao
nekad, ponosno i smjelo, dizat ćemo u vis čelo i
k nebu se časno i prkosno propet – kako sada ne
možemo, nikom neće biti tijesno… Pa nek kažu
da je ovo prijesno i sirovo, da je sjetna iluzija,
ili da je utopija to što nâs opija, pjevat ćemo
kao jedan opet: Druže Tito, mi ti se kunemo…!

                                    3.

Zatim drugi, tankovijast, sa čibukom, kaza: Molim,
repliciram…! Mada riječi uvijek pomno biram i ne
povodim se larmom niti bukom – hašarijast je
komšija, njegov proslov, egzaltiran, sam po sebi
dovoljnom je za nj sramotom i brukom. Prija samo
zavedenom, jadnom i neukom, ili onom što zbog
pada berlinskoga zida još i danas nostalgično kmeči.

Liberté i Égalité i Fraternité, tê parole, tobož svete,
bjehu lažni haber, a nastradao je ovdje zbog njih
prvenstveno muslimanski homo faber – koji gradio
je zemlju, smatrajući da ga u njoj poštuju i vole. Ali
njemu odmazdom kaurskom neprestano prijete urote
bradate, posvećene i odane Kremlju, jer krivicom
turskom one još i sada vitlaju i mlate… Željno
i strpljivo, a idejno prevrtljivo, iščekuju vrijeme
što će za nas biti pogibeljno, stanje bezizlaza…

Zato, dakle, dajem vam na znanje: o povijesnoj riječ
je grešci, jer su muslimani ponajviše bili partizani…
Ne bijaše toga vrijedan, ali pristali su s Títom žarko,
malne kao sa Allahom, nakon što je otrovan im
Spaho, jer paklen je bio plan susjeda, pa im drugo
tada nije preostalo… Pročitajte, uostalom, šta o tome
kaže i Hoare Marko… O Englezu učenome zborim,
bome i čestitom: osim činjenica, za njegovu tezu
o uspjehu NOP-a dubioznu vezu ne možete naći
ni uz pomoć mikroskopa. A moralan insan, nesklon
grijehu, tako govoriti mora, drukčije ne smije…
Sve ostalo pada na razinu lakrdije, ili lošeg vica…

Poslije rata, kad su napustili šumu i sišli do grada,
zabraniše čak i džumu, a bilo je, onda, i drukčijih
vrsta sraza: pohapsiše mladost što je prihvatila našu
milu Ummu, uhodio brat je brata… Nastavljena je i
potom istovjetna sa istoka šema, pa je, tako, ubijen
nam i gospodin Džemal… A njega se, naivnoga,
koristilo na arapskoj strani, sve kako bi muslimani,
meazallah, pristali da budu nesvrstani…! Pa, kada
se dočepaše njihova petrola, završena već bijaše i
otužna druga Džeme kozmopolitična rola…

No, mašallah, preživjesmo sva stradanja i pogrome,
sve najteže historijske probe, čak i deset genocida,
ali sačuvasmo zdravlje i uma i vida, te, napokon,
bogumili, što su listom Fatihovu vjeru prigrlili –
nakon što je sultan kršćanima dao i Ahdnamu koja
i sad stoji u fojničkom samostanu (to je naša Magna
Charta Libertatum) – uz Aliju mudrog, čiji život
za ideju prođe i gordo i trudno, dođoše na tobe…
U budućnost ćemo bez njeg, ali dovijek njegovom
linijom, Milostivi nam je takav namijenio fatum…

Obnavljamo zemlju sada, pažnju našu, stoga, iznad
svega zaokuplja svaki javni tender: i ponuda što se
čini povoljnijom može biti mnogo skuplja u svojoj
suštini… Ali treba znati kako krivotvori i patvori,
kako laže Skender, jer o cilju našeg puta neistinu
šejtan kroz pjesnika slâžē, taj epilog nipošto ne
stoji…! Tek sad smo na svome svoji: vjera svoja,
a svoja i zemlja – to je za nas uzvišeni spoj, izraz
naših plemenitih stremnja… Još jedanput, tako,
stigosmo na korak do millet-sistema…

Kako kaže ilahija krasna, islamska je i bosanska,
sasvim jasna, i nujno je tiha i nečujno glasna, od
pjesnika Džeme, ruhani poete, pjevuši je svako naše
dijete: Ja sin sam tvoj…! Nema tako umilnoga stiha
ni slogana, bez premca je… Iz srca se emocija kroz
tjeme probija, pa sveudilj po ćilimu Bosne sija,
a ona procvjeta, kao rajska bašča zamiruši…

I još samo – želja nam je i molitva svojska – neka
dragi Allah milost svoju lijepu spusti na osmanskog
vođu Erdoğana i nek ga podrži, odlučnost i čilost
Recep Tayyip da održi, da ga s trona ne uzmogne
svrgnut organizirana vojska plaćenika i poltrona
kao Feto znana, na tu stranu okrećemo glavu…
Uz njegovu pomoć ćemo sačuvati sve što nam
oduvijek bješe u vatanu našem sveto, veličajnu
pradjedovsku slavu u novom zemanu…

                                    4.

A treći se, za kazanom – čineći se, pri tom, uljuđen
i pitom, europski elegantan – osokoli eruditno, te,
uvrijeđen riječju iskazanom, i pomalo zbog nje
kao sluđen (prethodnici, evidentno, bijahu u krivu,
govorahu lažno i bestidno, što nȅ primi miran i
stoički), šljívu proli, pa iznese što je važno…

Premda bješe iritiran i uzbuđen vidno, sve učini
spretno retorički, u jednom zamahu, učeno i istinito,
također učtivo… Pledoaje impoznatan, i za povijest
nepobitno znatan, a ne samo politički… Uključeno
tu je samo ono što je snažno i što vrijedi stalno, jer
on zàobiđe sitnō i banalnō, riječi čiji eho već pri
svijeći nestaje i blijedi, na njih valja odgovorit
isključivo šutnjom, ili ciničnim podsmijehom…

Katolici, veli, i vilajet ovaj i dunjaluk kršćanski je
bio, i opet će biti cijeli, jer takvim ga On i stvori…!
Ako samo promislite, po savjesti i razumu, na koga
sjećaju diljem Bosne i po Humu rasijani stećci,
i da krunu naše crkve svete nosio je i kralj Tvrtko,
tad razumjet ćete, ma kako vam bilo mrsko i nemilo,
da drukčije mogu govoriti ovejani lašci i potpuni
blećci… Nahrupiše Seldžuci, međutim, i u razvoju
nas duhovnom zaustaviše, otad smo u stoljetnome
sunovratu – onom što smo mogli i trebali biti sad
nismo ni nalik… Da ne duljim više, pogledajte šta
u doktoratu, u toj svojoj vrsnoj radnji, nobelovac
i katolik Ivo Andrić o ovome eksplicitno piše…

Oduvijek smo ovdje bili i ostali graničari zadnji na
kršćanskoj međi, to zna svaki makar i nenaklonjen
nam svat, samo ako za istinu mari… Sapienti sat!

A Broz…?! Kao i ostali Staljinovi komesari, taj
je bio otpočetka agent Kominterne, vazal Moskve
eklatantan, bez nacije i bez vjere… Zaveo je pučke
guske u sveopćoj magli, slijediše ga isključivo pređi
što ne znaše one od stoljeća sedmog uljudbene
mjere, i otpadnik i probisvijet i pustolov neki koji
rado iskušenju svakom kao u lov nagli, pa se, mjesto
križu, potčiniše tobože humanom, apstraktnom
znamenu kao općeljudskoj želji… Zlotvor spram
nas on bijaše velji, krvnik s uglađenom njuškom,
zlodjela mu stoje u knjigama koje u beskraj se nižu:
jedna je u tisku, a novi su manuskripti već na spisku
koji kipti… I danas ga kunu obitelji što skrivaju očaj,
neprebolnu ranu ljutu zbog nevina i oca i sina koji
postradaše na blajburškom Križnom putu…

I vijeće je europsko rezolutno, u povelji, utvrdilo
da smo stradavali od dva totalitarizma: to je bila
nova, samozvano prosvijećena, a, zapravo, hulna,
apsolutno bezbožnička šizma… Ali odsad i zauvijek
s našom ćemo puškom o svomu ramenu, slušat ćemo
pravorijek svojih dičnih mužā, poglavito vrhovnika!
U svakom je našem domu istaknuta jedna, a u srcu
druga stoji slika, ona je ikona… Podstaknuta njome
štedro, misao se naša trajno, neskriveno ili tajno,
pruža u budućnost optimistično i vedro…

Samobitnost ovdje kad-tad ćemo steći, bliska već
je ta mogućnost: uz nas je i Zagreb, i Trumpova će
nas podržati Amerika, da ne spominjemo i Vatikan
(papa Franjo ekumenski je zakrinkan); svojim putem
mi idemo, pa entitet, za početak, stvorit ćemo treći,
tu ne može ništa Mašrik, a kamoli Magreb… Njemu
smo odani, višnju pomoć, stoga, ištemo od Boga…

Doći će i vrijeme naroda blagoga, samo treba da
pričeka, doživjet će ovo pokoljenje barem ostvarenje
plana Cvetkovića i Mačeka… No ni povijest nije na
korijenske promjene imuna, ništa u njoj nije dano
dovijeka, zbiva se i ono što je za čovjeka strano i
potpuno neočekivano, te se može dogoditi da iznova
dospijemo do Zemuna… To su naši čisto demokratski
i nadasve legitimni interesi – znade to i svekoliko
mnijenje, jasno je i slijepu, uzalud su sve ucjene
i pritisci… Ali, pri tom, niko da ne virka šta držimo
u osobnoj kesi, i u džepu, u svojoj lisnici…

                                    5.

Tad četvrti kao vilen skoči, pa, kao za tv dnevnik
glatko, u jednome dahu sve ovako sroči: Pravoslavlje
ljude od varvarstva dijeli, ono nam je piće slatkō
i najdraža nam je hrana…! Ni danas nam od njeg
nije, i nikad nam ništa neće postojati preče, sve dok
Drinu kako teče ispraćaju mutne, čežnjom zamagljene
oči – koje se nadaju da će naše biće, rascijepljeno
dugom težnjom, skoro da se spoji, a u srcu grdna
rana, poput čarolije, tim će lijekom da zacijeli…

Još uvijek tu smo, ali, avaj, pod prisilom, jer taj
datum za nas odavno ne važi…! Čim smo doživjeli
odabrati milom, vratismo se našem Čiči, đeneralu
Draži, pa smo tako, vo vijeki vjekov, u kraj stali toj
zavjeri, podlo pripremljenoj vatikansko-teheranskoj
urotničkoj priči… Smaknut nam je zbog nje i kralj
u Marseilleu; čast i pokoj njemu vječni, ali, sve u
svemu, klanjamo se danas Karađorđu kao istinskome
Prometeju, on je novom naraštaju uzor… Čvrsti smo
u vjeri kako molitva će vrela donijeti nam, jednom,
na krilima arhanđela, novog takvog vođu. S njime,
i uz našeg patrijarha, živjet ćemo srećni, uzgor
i bez straha, tu ne mogu ništa ni đavolji prsti…

Pogriješismo kobno dvaput – a takve se greške teško
opraštaju, predugo se ispaštaju: i u ovom dobu mi
plaćamo historijsku globu – kada sve Slavene južne,
kao familiju, kao braću najmiliju, odlučismo izvest
na put, prolivasmo za njih krvcu… Ali jao onim koji
vole beskućnike i tužne i gole: zemlju nam srušiše,
oteše nam kaput…! Zalud sve je bilo, sve bijaše
džaba: brat nam bješe Juda, u srcu je sakrivao zlobu,
i, za šaku škuda, nesta Juga u mukama, pregažena
kao na asfaltu žaba, uništena kao bajna žena u
rukama trgovaca robljem… Radili smo na njihovu
polzu, a za nas je tada sve krenulo po zlu! Drugačije
ćemo, stoga, u ovom poraću: opstanak potomstva
svako nek zasnuje nad vlastitim grobljem, ili nek
se svikne na tegobu vječitoga ropstva…!

Okončan je, i neće ga opet biti, nad narodom ovim
zulum, koji pola milenija od Turaka zlopatismo,
zatim i od Švaba, do Brozova crvenoga mraka…!
Ali, upamtismo svoje boli: polumjesec, svastika
i petokraka – simboli su za naš crni historijski
kurikulum: uvijek na nj mislimo, i kada zaspimo…

Nikad više Ćele-kule niške, masakra nad djecom
Kragujevca, Gradine ni Jasenovca, memorija nije
nam učmala, niko od nas nije ni luda ni ovca, nismo
neka glupa stoka koja je zaboravila kako se sunčala
na plažama Gologa otoka, pa da slavi što se náđe
usred ovoga logora, gdje nas granicama prema
pravovjernoj braći guše…! Tu nam sudba može
biti ista, možda čak i gora… I svak od nas u dubini
duše zna da je osnov naše državnosti postavljen
u selu Ba, ali to je i plan sveukupne naše javnosti,
a ne tajna što je dosad zaplamsala u odvažnim,
samoubilačkim varnicama. I Princip je stoga kao
junak upamćen i slavljen, takve ima tek antika…

Tu je ova naša čista republika, to nas snaži, zasad
to nam je busija, no Rusija, pramajka nam, opet
buja, silno raste, to nam prija…! Možda ćemo
dočekati skupa još poneke kaćune i laste, ali
jednom će da svane naša odsudna prilika, svest
ćemo račune… A do tada, hvala Bogu, sve dajemo
za bratstvo i slogu, pa, kasnije ili prije, iznova će
zato da zablista raskoš naše ortodoksne Vizantije,
kadit će se tamjan i pojati svete liturgije… I ovdje
će biti drugačije ustrojena regija, to je naša vizija;
spriječiti nas ne može ni NATO, a kamoli nova
Handžar-divizija ili opet postrojena Crna legija…

Rečeno je i to, ako bude neizbježno, da ćemo se
ćerat još, kao i do sada nježno, već stasava novi
naraštaj ratnika. A za ZAVNOBiH vam ne dajemo
ni prebijen groš…! Ali grošā i cekina, madžarija
i dukata i šorvana i drugih zlatnika, i računa naših
inostranih što se tiče – to, naravno, nije, i ne može
biti predmet ove sudbonosne, svetosavske priče…

                                    6.

Ne bijaše, dakle, ni on, otkako se pojavio, pasivan
i dokon, ali kao da je tek sad razumio suštinu opasnu,
napokon se doumio da svak od njih svoju ima mantru
i da one teže uzajamno da se zatru – skliznu s konja
nepoznati, žustro priđe, te potaknu mačem vatru…
Dohvatiše plameni valovi i stijeg plavo-žuti kojim
zakitismo šatru, oganj uvis nepojamno suknu, čak
i oblak liznu, zatim splasnu, pa sasvim ugasnu…
Uzvitla se kroz noć avet dimna, a svita zašuti,
zamuknu i uzvišena, naša dična bez riječi himna…

Svi prisutni kao jedan u to poskočiše: prinose mu
ponajbolja ića i nuđaju skupocjena pića, predlažu
mu, i mole, štaviše: čežnju predočiše da riječ svoju
konačno izrekne… Govornica tu je, samo malo je
naviše, tȁ postupci njegovi nas ionako u crno zaviše,
jer potonji ishod ovog agonalnog spora da čekamo –
ne možemo više…! Pa neka ga razriješi, ma i poput
Gordijeva čvora, preduga je ova naša mora…!

I ne mora tiho da govori, nek slobodno drekne,
eno razglas, snabdjeven je strujom, rat smo davno
okončali, sa golemom stranom mukom, u glavnom
smo gradu bogatog kantona, samo Tuzla još je
opasana onom starom gujom, ali past će i ta uzla:
i s njom ćemo, jednom, kao s Banjalukom, ili,
makar, kao sa Mostarom… Ako želi, neka odmah
i to veli: stat će i ezani i crkvena zvona… A svak
od nas spreman je da klekne, pred njim kao pred
oltarom, nema cijene ovom izobilju…

No uzjaha stranac, već je poput sjene, jer jezdi mu
vranac ka njegovom cilju nekom u daljini pustoj,
a tebi se odnekud učini obraz jezni da si razaznao
i račvast mu jezik što je palacao… Ipak, znaš da ne
bi ni vlastito lice raspoznao u toj pomrčini gustoj i
pri škrtoj mjesečini, a kamoli i pojavu koja u ovome
društvancetu sama sebi posve izlišnom se čini…

Ali, sad već opet motriš šta se potom zbiva na toj
čudnoj, rekao bi čak nestvarnoj, začaranoj sceni,
iznad koje načas i nebo se zacrveni… Zbunjeni
su bili i smeteni, djelovahu nakratko i izgubljeni,
a onda se hitro, kao po komandi, oko utuljenih
glavnji okupiše, za ruke se prihvatiše, kao što se
kolo kozaračko gradi, i ovako uglas zavapiše:

Da se vrati taj neznani, kumimo te, Bože mili, pa
da barem ostanemo što smo dosad bili: njemu smo
odani, jer jedino on će da nas spasi… Neizmjerna
nam je za smirajem glad, ali nazad ne možemo,
a nijedan od nas dalje osamljen ne smije, nikad
nigdje neće moći ni umjeti da se skrasi… On ako
nas iznevjeri i ostavi na cjedilu, u tuđini ćemo
do sudnjega dana beznadežni mrijeti, lutajući u
praznini kao ahasveri – međ ljudima uočljivi po
kretnjama somnambulnim i sablasnom bljedilu…

Ako si nam kao otac rad – da se vrati još jedanput,
pošalji ga amo na put, kao što si slao i mesije…
Klanjat ćemo mu se kao svecu: da nas blagoslovi,
kao djecu da nas miluje po kosi, pa da ipak ovdje
opstanemo, na toj balkanskoj urvini i u ovoj našoj
drobnoj bosanskoj sudbini, ne tražimo od nje bolju…

Znaš da tvoju poštujemo volju, pa ako se zbiti i ne
može ovo čemu se nadamo, onda, molimo te zdušno:
daj da svakog od nas, Bože, zadnja riječ oslovi…
Učini to ravnodušno, da padamo kao otkosi u polju,
neka nestanemo u pustoši grobnoj, sve zauvijek neka
se završi, nek se slomi i u krvi našoj skrši…! Had
neka nas proždre i kraj nek pristigne toj turobnoj,
nikad prije upamćenoj drami…! Hosana i amin…!

Na avliji traje svadba. Netko kuca u šargiju, teče pjesma, veoma duga i sva u priči, “Balada o braći Morićima”. U pjesmi će se odviti život i opisati smrt, a nad njome jedan grad, sa svim gradskim mahalama, koje će isto biti spomenute. Za to vrijeme u stvarnosti, koja nije stvarnost nego je film, za svadbe, u avliji, odvija se druga priča, u kojoj će se također odviti cijeli jedan život. Trajanjem pjesme određeno je trajanje filmske scene u kojoj sudjeluje najveća u povijesti filma viđena jugoslavenska glumačka ekipa. Sastavio ju je Emir Kusturica.

Otac naređuje majci da se miri s bratom. Ona neće ni mrtva. Nagovori je izvan scene, nečim što se ne da izgovoriti i što je bolje ne prikazati. Oca igra Miki Manojlović, majku Mirjana Karanović. Ona sjeda za prostrt svadbeni stol na avliji, odmah uz brata, onako sestrinski a mrsko, jer ih ništa više neće pomiriti, pa ga upita: “Možeš li spavat’ brate?”, a on joj odgovori: “Teško sestro.” I započinje razgovor bez razgovora, traje raspad jedne sudbine, dok ispod razmjene tih tuđih riječi, traje pjesma, i u pjesmi se nižu dijelovi grada u kojem se tragedija odvija, grada-amfiteatra kojem pripadaju ova i sve druge priče. Na vrhuncu pjesme sestra će već otići, ispunivši muževljev zahtjev za mirenjem, ali ne prešavši preko svoje, da se nikad više neće s bratom pomiriti, i u isto vrijeme odvit će se, jedna preko druge, nekoliko priča, načinom kojim vlada samo Kusturičin genij, lopta će u dječjoj igri pogoditi jednog od svadbara u glavu, pa će u sljedećoj pasti preko torte, i otac će se dići od stola i poći k djeci. A kada se sestra digne od stola, prešavši hladno preko ruke koja ju je pokušala zagrliti, u pjesmi ćemo doći do izvršenja smrtne presude, i brat će za stolom, kako to u svadbama biva, na čas ostati sam. Zapjevat će s nevidljivim pjevačem “evo, sada, vakat mrijeti”, i tu počinje jedna nemoguća, neponovljiva glumačka minijatura, kakvu odigrati može samo Mustafa Nadarević. Kusturica odluči upisati posvetu u svoj film, ali tako da prepravi, pretumači i dopiše jednu od najpoznatijih scena u povijesti jugoslavenskog filma, onu u kojoj Bekim Fehmiu, u ulozi Belog Bore, usred pjesme i usred životnog derta šakama lomi čaše. Kod Kusturice, Mustafa Nadarević će u ulozi brata oznaša glavom lomiti flašu. Nemoguće je to odigrati tako da uzor postane nevažan, da ga nestane, kao što nestaje i same iluzije, kao što nestaje fikcije, a film se pretvara u golu stvarnost, ljudski se život premeće u sudbinu, pjesma o braći Morićima zadobiva svoje paradoksalno ostvarenje u priči o jednoj sarajevskoj porodici… Mustafa Nadarević to je odigrao kao da je on to Sarajevo, taj brat i taj oznaš, kao da je on ta priča.

Isti Mustafa Nadarević je, međutim, najzagrebačkiji glumac kojeg je do tog časa – a godina je 1985, i taman sam se vratio iz vojske – ovaj gledatelj vidio. Mustafa je Zagreb i svo zagrebačko glumište, onako kako je Ivo Andrić taj Travnik i taj Višegrad, on je glumac u kojem se u isto vrijeme sabire jedna zagrebačkost, i koji je kreira, izmišlja, stvara. I onda kako taj Mustafa, ratno banjalučko dijete, podrijetlom, čini mi se, iz Bosanske Gradiške (ispravljaju me- iz Bosanskog Novog, gdje je i provodio djetinjstva…), kojeg još u povojima njegovi pred savezničkim bombama sklanjaju u Zagreb, da u tom Zagrebu ostane do kraja života, kako on može kod Kusturice u “Ocu na službenom putu” tako odigrati brata Ziju?

Pet-šest godina ranije, u televizijskoj seriji Joakima Marušića, epskoj naraciji Miljenka Smoje o gradu Splitu, odigrat će inženjera Duju, osnivača Hajduka i Hajdukova golmana, komunista i Splićanina po tadašnjoj pretežitoj boji tog grada koji je za naših života mijenjao pretežite boje, i teško da je bilo ikoga splitskijeg u našemu vijeku od tog inženjera Duje, što ga je odigrao Mustafa Nadarević, najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca koje je ovaj gledatelj u životu gledao. Je li to moguće? Bit će da nije! Film je iluzija, život je san, i u tom smo životu sanjali Mustafu Nadarevića, gledajući ga u mrakovima kina naših mladosti, kako prelazi iz jednog u drugo lice, iz jednog u drugi naš svijet.

A onda don Fernando u Vrdoljakovom “Kiklopu” i Leone, najbolji, najveći, najkrležinskiji Leone u Vrdoljakovim “Glembajevima” i onaj mitski domobran Benčina u Galićevom i Štivičićevom “Putovanju u Vučjak”. U samo te tri uloge Mustafa Nadarević jedna je cijela, kompleksna, tragična i izgubljena Hrvatska, velika u sudbinama malih ljudi i u pustim životima sitnih inteligenata i neostvarenih velikih sinova. A gdje je sve drugo, i gdje su svi drugi kroz čije je duše prošao, čije je nesretne živote nosio Mustafa Nadarević? Je li stvarno moguće da je svega toga bilo i da smo sve to vidjeli i doživjeli? Nije moguće. Život je san, film je iluzija, a tek teatar, u teatru se i ne skriva da je sve bio samo san, i da smo se probudili na studeni zagrebačkoj, usred epidemije, dok su naokolo glavinjale glave pod maskama, i nije više bilo Mustafe Nadarevića.

Da život nije san, i da je svega ovog u stvarnosti bilo, na četrdeset bi dana s kilometara filmske trake, i iz svih televizijskih filmova i serija, nestalo Mustafe Nadarevića, nestalo bi brata Zije, domobrana Benčine, inženjera Duje, Leonea i don Fernanda, nestalo bi Mustafe u “Mirisu dunja”, nestalo bi strašnog Mihajla i Španca u “Gluvom barutu”, i Idriza “Kod amidže Idriza”, u tom najbolnijem i najsarajevskijem poratnom filmu, također bi nestalo, pa bi čak i Izeta Fazlinovića nestalo, iz svake scene u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, u kojoj je taj najzagrebačkiji od svih zagrebačkih glumaca nakon velike, neusporedive glumačke karijere, svoje tijelo, glavu i umijeće donirao nesretnim narodima Balkana, da se zabave, utješe i nasmiju. Svega bi toga, kažem, na četrdeset dana nestalo, samo da život nije san. Pa bismo vidjeli što je sve na Mustafi Nadareviću sagrađeno, koliki je samo svijet dragi Bog, ili glumački genij, ili i dragi Bog i glumački genij, ili, najtačnije rečeno, glumački genij u dragome Bogu, na Mustafi Nadareviću podigao i sazidao. I onda bi se sve nakon četrdeset dana vratilo.

Pitalo me je da izaberem glumca koji bi za audio knjigu pročitao “Sarajevski marlboro”. Mustafa Nadarević, ako može – poželio sam – on će sve moje riječi ispravno naglasiti. Prije čitanja me onako usput, u prolazu, u mimoilaženjima ispred muškog zahoda jednoga finog zagrebačkog restorana upitao kako bih želio da pročita “Sarajevski marlboro”. Tako, rekoh mu, samo da pročitate. Nasmiješio se, rekao: dobro, može i tako! I pročitao.

Uskrsnuće živih/1

Prvo sam pomislio da sam i ja mrtav. Varka je brzo otklonjena: mrtvi ne sanjaju. Sve je preda mnom bilo prazno, bez ijednog znaka života. Glavni trg u mome dijelu Sarajeva bio je neosvijetljen, ispod mrke nebeske kape nije bilo ničega. Ni dominantnih električnih stupova, ni višegodišnjih raznovrsnih stabala na platou. Sve radnje u prizemlju i stanovi na katovima koji još nisu bili izbrisani iz moje svijesti bili su gusto crnilo u mrtvom prostoru. Slično je bila istopljena u novu boju i prodavaonica novina kroz čiji je prozorčić u to doba uvijek zurila prodavačica. Ulazna vrata ureda pošte nasuprot nje bila su iza teških gvozdenih rešetaka također  izbrisana. Ni natpise trgovina, pekara, slastičarni, pizzeria i kafića nije bilo moguće pročitati. Ni ti objekti nisu postojali. Niti jednog čovjeka, niti jedne životinje na ulicama i parkinzima. A psi su se na tom prostoru, i ljeti i zimi, obično izležavali i danju i noću. 

A bilo je vrijeme prvog sna, prve najgušće boje noćnog neba. Svijest o raznolikosti života prije tih slika još je u meni bila živa, nikako nije prihvaćala tako naglu promjenu. Strah joj je gasio vrlo slabašan fitilj. Panika je u snu već širila moj zapamćeni prostor stvarnosti. Žižak svijesti me je uvjeravao da sam živ, ali još uvijek nemoćan da to stvaralački i dokažem. Nedostajala mi je snaga za to, bio sam nejak, netko svemoćan pripremao se da mi vrati izgubljenu snagu. U stvari, nisam znao jesam li u snu ili u stvarnosti, iako me je svijest opominjala da je stvarnost preimenovana u nešto posve drukčije od onog što sam prije sna pamtio. Sve je bilo mrtvo, jesam li i ja? Sve je bilo svedeno na mrtvo nebo i pustu zemlju sa sadržajima koji su na njoj nekad postojali.  

Nečiji mi je glas u uhu stalno ponavljao: Samo mrko nebo i potpuno pust ovaj tvoj dio Sarajeva. Što  očekuješ, kakav će se novi svijet početi rađati? Hoće li se uopće rađati ako je i dalje ispod mrkog neba na pustoj zemlji sve mrtvo? Iz čega? Odgovorio sam tom glasu: Uskoro će svjetlost, ona će sve što je sada mrtvo oživjeti, ona će se preseliti i na nebo. Zasjat će zvijezde. Ona će i na zemlji razviti novi život. Noć će dobiti sestru koja će se zvati dan, dan će umirati u večeri, noć u jutru. Ali, iz čega će svjetlost razviti život, pitao me je taj glas. Nema oblaka, ni kapljice kiše, nema vode, nema ni trave, ni njezina sjemena, nema stabala, niti jedne vrste – opominjao me taj glas. Strpi se, svega će biti kad prestane pošast koja život nastoji ugasiti. Ona se tek širi i po našim prostorima, a dolazi nam iz dalekog svijeta. Iz Wuhana. Budi strpljiv, imam dojam da je tek počelo stvaranje nečeg posve novog. 

– Što je ovo, gdje smo? – pridružila se u neko doba glasu mog nevidljivog sugovornika i Mihaela. Tjelesno nepostojeća. – Je li to nestala struja? Jesmo li to opet u ratu? Gotovo četiri godine bili smo  bez struje. U stalnom mraku. Je li se sjećaš?

– Dabome, sjećam se. Ali, ne znam, Mihaela, što je ovo trenutno, znam da će sigurno doći nešto posve drugo. Neka posve drukčija stvarnost. Neki drukčiji život. Jednoga dana kad sve ovo prođe. Mnogo je ovo gore od godina rata. A otkud ti i ovdje sa mnom? 

– Svugdje sam ja s tobom. Ja sam od tvog rebra. Zar si zaboravio? 

– Nisam zaboravio. To je ono iz Biblije.

Moj nevidljivi sugovornik  brzo se ponovno oglasio svojim dubokim autoritativnim glasom. Neprirodno je jačao, prebrzo osvajao nesaglediv prostor. U stvari, u njemu i nije bilo prostora, njegovim je moćima bilo ime svemir. Od njegove jeke drhtale su i mrko nebo i pusta zemlja. Vratio me je u vrijeme u kojemu sam od nečega sličnog, nevidljivog a svemoćnog, još kao ministrant, u svom rodnom mjestu, strahovao, i budan i sanjiv. Pripadao je onome tko je bio stvoritelj svega i na nebu i na zemlji. Njegova mi je knjiga i u mojim staračkim godinama života bila na stoliću kraj kreveta, odmah ispod stolne lampe. Mnoge njezine stranice sam znao napamet, mogao sam svako njihovo slovo izgovoriti i u snu i na javi. Ali te noći ispod mrkog neba i na pustoj zemlji Trga ništa nisam znao izgovoriti otprve, u cijeloj rečenici. Samo u rastrganim dijelovima originala. Bio sam nesiguran i s njima, povremeno sam mucao i nagađao. Bio sam uvjeren da je to prvi dan nečega, ali čega? Stvaranja svijeta, šaptao mi je taj glas koji je, začudo, i kao šapat, odjekivao u praznom prostoru. Tako je zapisano u knjizi, ponavljao mi je taj glas više puta. Valjda znaš kojoj. Onoj koju si čitao i kao ministrant.

Da provjerim, tu sam knjigu i te noći, u svom dubokom snu, po tko zna koji puta opet listao uvjeren da me taj stvoritelj čuje dok ga čitanjem slavim i veličam uvijek samo njegovim riječima: „Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda“. Govorio mi je taj moćni glas, potom, da su svod i vode pod svodom odijeljeni od voda nad svodom. Da je svod prozvan nebom, da je tako nastala večer, pa jutro – dan drugi … 

– A zašto nas nema ni u drugom danu? – pitala me moja tjelesno nepostojeća Mihaela.

„Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!“ – nastavio je umjesto mene taj glas jer još nisam znao odgovor za pitanje moje Mihaele, jer sam bio  nesiguran u to kako dalje teče priča o nastanku trećeg dana.  U tom smislu, glas mi je opet pritekao u pomoć: „Kopno da postane zemlja, a skupljene vode mora.“ I sjetio sam se: „Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.“ Glas me je sve više požurivao. Potekla je priča u cjelovitim rečenicama: „I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti“. Ja sam priču od njega preuzeo i nastavio: „Tako bude večer, pa jutro – dan treći.“ 

– I opet bez nas – oglasila se iz daljina Mihaela i dobila moju opomenu: – Nismo nas dvoje još uvijek u ovoj priči, Mihaela. 

Glas je tada iznenada odjeknuo još jače i naredio mi da izgovorim bez oklijevanja tekst iz knjige na čijoj sam stranici u snu bio: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“ Gromki glas mi potom, trgajući rečenice, opisa „dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde.“ Glas ih „postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.“ „Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.“  

Neko vrijeme glas je zamro, onda me je upitao znam li kako je nastao dan peti? Odgovorio sam: „Znam.“ I odmah nastavio: „Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!“ Tako nastadoše „morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste.“ „Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!“ „Tako bude večer, pa jutro – dan peti.“ 

„Sad se prisjeti kako je nastao dan šesti opisan u knjizi kraj tvoga uzglavlja“ – zamoli me glas. Nisam žurio, ali, pribran, jesam odgovorio: „Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!“ Glas mi, potom, zaprijeti da ne zaboravim „svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste.“ I zapovijedi: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ 

Na njegovu sliku vlasnik glasa me potom podsjeti da je stvoren čovjek, da ga on stvori, da muško i žensko stvori. I da ih blagoslovi riječima: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ Na tom mjestu njegova priča poteče i iz mojih usta: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“ Glas umjesto mene završi svoju priču: „Tako bude večer, pa jutro – dan šesti.“ 

Dugo smo šutjeli obojica, s nama dvojicom i Mihaela, priču o sedmom danu opet je nastavio njezin vlasnik: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.“ Osjetio sam u njegovome glasu umor i zamijenio sam ga: „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.“

Glas ojača, ali posve prirodno završi priču o svom velikom djelu: „To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ 

– A kad će priča o meni i o tebi ako nam Wuhan svog ubojicu „ubaci“ kroz prozor? I u vrijeme locdowna – pita me  Mihaela. 

– Kasnije, kasnije, Mihaela.

Jeka glasa nevidljivog govornika neočekivano prekida moj san. Iz katrana Trga svog naselja izronio, u katran svoje spavaće sobe uronio. Palim stolnu lampu ispod koje je sveta knjiga, okrećem se krevetu na kojemu do moga spava Mihaela. Dodirom njezina ramena, budim je i pitam: 

– Spavaš li, draga Eva?

– Što pališ svjetlo, čovječe? Nisi ti njezin izumitelj. 

– „Neka bude svjetlost!“ 

– Hajde, ne buncaj, čovječe. Spava mi se, nije mi do buncanja. 

– „I bi svjetlost… I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.“ Tako je to prije dvije tisuće i dvadeset godina bilo, draga moja Eva. 

– Nisi li to u snu zaboravio pravo ime svoje jedine žene?

– Možda i jesam. Kao da sam u snu razgovarao s nekim čije ime nisam dostojan ni izgovoriti. Ali razgovarao sam i s tobom. Zato sam te i probudio.

– Nisi sa mnom. Molim te, pusti me da još malo odspavam. 

– Glasom koji mi još uvijek zvoni u ušima izgovorio mi je tekst o stvaranju svijeta. Najavio mi je stvaranje posve novog, s posve drugim Adamom i Evom. A ti me stalno pitala: zašto u svemu tome nismo i nas dvoje? Bit ćemo, draga Eva.

– Dragi Bože, što ti je? Još nije ni zora. Napolju su sigurno i nebo i zemlja kao katran. Ugasi tu lampu i spavaj. 

– Zaspao sam s onom tužnom pričom objavljenom u svim medijima o preminulom epidemiologu i eto u kakav se san ta priča pretočila. 

– Molim te, spavaj! Adame! Pričat ćemo o tom tvom snu ujutro. Tek se zgusnuo mrak…

– Još ne mogu, Eva. Probudio sam te i da ti kažem da ovaj moj san nije izronio iz ničega. Izgleda da će stvaranje novog svijeta i novog Adama i Eve istjerati i nas oboje iz raja… To me strašno muči, Mihaela.

– U san, Adame… Ja, evo, već ponovno u njega tonem… Ništa nama ne može ni ta misteriozna bolest. Zadržat ćemo mi svoj skromni raj na zemlji, Adame, unatoč njezinom pomoru. Vrati se u san, dragi! Molim te!

– Kako ću u san bez poljupca, bez zagrljaja, bez stiska ruke, bez slobode kretanja, bliskosti čovjeka s čovjekom, bez gledatelja u kazalištu, navijača na stadionima… 

Mihaela se odvaja od mojih riječi, okreće mi leđa, bježi iz stvarnosti. Nastavljam joj se  ispovijedati u sebi: Eto što mene muči otkad su objavljene vražje mjere samoizolacije. I ime joj je mom uhu strano: lockdown. Eto što mene tjera u davna vremena i u stare knjige, draga moja Eva! Dakako, muči me i smrt epidemiologa Pašagića, iz našeg vremena. Dok sam o njoj čitao izjavu njegove Elne, sav sam se tresao… Nemam mira otkad svi mediji o toj bolesti iz Wuhana šire svoje najnovije verzije. One me zbunjuju, kroz njih prolazim kao kroz prašumu u kojoj se čovjek gubi u potrazi za novim početkom… Nije zaslužio kaznu progona iz svijeta koji je sam sebi oblikovao prema svojim potrebama… Prema našim potrebama, Mihaela, i sutra ću mjere tog vražjeg lockdowna prekršiti, izlazit ću u kupnju i bez maske i bez rukavica i svih narednih dana… 

Ljutit što više nemam sugovornika, pritišćem dugme lampe i ponovno uplovljavam u tamu svoje sobe. Slike na zidu, među kojima je i ona raspetog Krista, brzo gube svoje dimenzije i sadržaje. 

Mihaelino disanje je jedini dokaz života u prostoru. Nije ona ni bila sa mnom u snu, uvjeravam nakratko sam sebe. A možda i jest. Moj novi san stalno odgađa gašenje tog prostora. Kako je disao epidemiolog Pašagić dok je umirao? Kako se osjećala njegova bespomoćna Elna, bubnja i dalje u mojoj glavi? Strah da Mihaelu i mene ne pogodi sudbina epidemiologa, u odnosu na njega nas dvoje smo za zdravstvenu birokraciju potpuno nevažne osobe. Anonimusi. Širi se poput tsunamia, na njegovim valovima svakojake emocije lome naše živote. Lice i naličje stvarnosti predu iznova, ni naslutiti se ne može kakvi će konačno biti. Izluđuje me svako u medijima objavljeno pravilo naređene samoizolacije.  

Bolest novog progona čovjeka iz carstva života s grijehom dolazi iz kineskog Wuhana. Wuhan je doista daleko, a bolest se iz njega širi sve brže. Španjolska, Italija, Hrvatska, Srbija… Vuhan je veliki grad, u njemu je preko jedanaest milijuna stanovnika kao u karanteni. Bio sam u toj zemlji koncem prošloga stoljeća. Daleki listopad osamdesete godine. Hotel Peking, moja i slovenskog pisca Tonija Pavčeka soba, čiji veliki prozor gleda u Zabranjeni grad, prepun turista. Impozantan kompleks karakterističnih građevina nekadašnje carske palače kineskih dinastija Ming i Qing. Muzej koji je na prostoru od preko 720.000 m², u njemu je 890 zgrada s 9.999 prostorija. Kitajska zgodovinska, arhitekturna in kulturna dediščina, govori Pavček dok promatra čudesne građevine iza prozora. Posljednji kineski car, govorim. Da, tu je Bartolucci snimao Zadnji kitajski cesar. Pu Yi kao marioneta mračnih sila. Nemilosrdni vladari. Mauzolej Mao Zedonga ispred nas kad god sam s Pavčekom ispred hotela u šetnji… Vrijedni ljudi. Jedu sve. Zmije, pse, mačke, i one ljuskare, i one šišmiše, skupe specijalitete kojim su zaraženi… Juhe posrču tek na kraju jela. 

Što je ono o njima zapisano u Bibliji? Budući vladari svijeta, možda baš nekog novog i drukčijeg svijeta, već stječu imunitet od nepoznate bolesti kojom će nas baciti na koljena, poraziti ekonomski… Odvesti u neku novu stvarnost… A i u Sloveniji je kritično. Pavček je odavno mrtav.

Okviri slika na zidu još ne vraćaju svoje dimenzije i sadržaje, nikako da zaspem. Nesanica mi nameće dvije gotovo iste ljubavne priče: Elna se za svog Šefika bori sa sarajevskom zdravstvenom birokracijom, ja se borim za svoju poluslijepu Mihaelu obavljajući mnoge njezine „ženske“ poslove u kući i izvan kuće. I sutra ću u kupovinu namirnica sam, bez nje, iako je zabranjeno. Moram.

Dodirujem prstom display mobitela koji je na svetoj knjizi, provjeravam vrijeme: tek je 3:00. Ne mogu u radnu sobu do računala, moram ostati uz Mihaelu da je ne probudim. Odustajem od rada noću, nestrpljenje da čim prije odem na Trg ZAVNOBiH-a zamire. U neko doba, potpuno se gasi. Opet sam u snu, sanjam Adama i Evu. Raj zemaljski je u tekstu te svete knjige samo povremeno izvoran, u poprilično skraćenoj verziji. Svijest da je do zore ostalo još dosta vremena nije odlučujuća za to skraćenje.  

Kako je to svijet Raja zemaljskog stvaran, kojem od prosinca prošle godine nepoznata bolest iz Wuhana najavljuje rušenje i ponovno stvaranje, to je pitanje koje me opet spaja s glasom  u beskraju prostora iz kojega sam s Mihaelom tek bio izašao. Ona čvrsto spava. Glas mi govori da  ispod tek stvorenog neba „još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje.“ Da voda izvire iz zemlje, da na njoj već živi i čovjek napravljen „od praha zemaljskog“ u čijim je nosnicama udahnut dah života, „čovjek živa duša.“ On je u Edenu, u vrtu u kojemu „nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.“ U vrtu je rijeka koja ga natapa, iz njega se „granala u četiri kraka“. Pišon ima zlata, bdelija i oniksa. Rijeka Gihon „optječe svu zemlju Kuš“, Tigris teče na istok od Ašura, četvrta rijeka je Eufrat. Čovjeku je zadatak da vrt obrađuje i čuva. Ima strogu zapovijed: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ 

Sam je na tome zadatku, a nije dobro da čovjek bude sam. Nastaju „od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku“, čovjek ih preuzima i imenuje. Sličnu sebi nema u njima veliku pomoć. 

U svom snu taj prvi čovjek ostaje bez jednog rebra, od njega nastaje žena. Čovjek kliče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
od čovjeka kad je uzeta!“

Bit će spreman ostaviti i oca i majku, toliko će ljubiti svoju ženu, od tada „bit će njih dvoje jedno tijelo.“ 

U vrtu je od sve zvjeradi najlukavija zmija. Ona nagovori ženu da pojede plod stabla što je nasred vrta. Dade ga i svom mužu „koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“

„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: „Gdje si?“ – reče mu. On odgovori: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“ Nato mu reče: „Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“ Čovjek odgovori: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“ Jahve, Bog, reče ženi: „Što si to učinila?“ „Zmija me prevarila pa sam jela“, odgovori žena.

Avaj, kad mi je najpotrebniji, glas se isključuje i prepušta me poplavi općeg mraka. U njegovoj praznini guši me strah. U priči o Adamu i Evi ostajem sam, pokušavam je dovršiti po svome sjećanju koje krhko. U njemu sam ipak uvjeren da Jahve, Bog, proklinje zmiju „među svim životinjama i svom zvjeradi divljom!“ I da joj govori: „Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ Tu se zaustavljam, svoje sjećanje dugo sastavljam jer je u vremenu rastrgano. „A ženi reče: Trudnoći tvojoj muke ću umnožitʼ, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.“ U gustom mraku svog sjećanja dugo sabirem riječi Jahve, Boga, o čovjeku, napokon su i one povezane: „Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“

– Eto, sad smo u ovoj priči i nas dvoje, Mihaela – podsjećam je u snu, ali ona i dalje tvrdo spava. – Prije dvije tisuće dvadeset godina protjerani smo na Zemlju – dovršavam mirno svoju misao. – Ti i ja. Posljednji čovjek i posljednja žena. Sad goli na Trgu. Na njemu nas vreba za progon nevidljivi ubojica iz Wuhana. U društvo mrtvih. Dok u lockdownu čekamo uskrsnuće živih. 

(Prvo poglavlje rukopisnog romana Uskrsnuće živih)

ODA DOLAZEĆEM

A sve promijenit će se
Kada odemo
Jednom

I to je ono što dolazi –
Misliš 

Ali ne:
Drugu –
Tako o nama
Razmišljaju crvi

Nikako ono što dolazi

(2020)

GRGA ZLATOPER 

Kad kod sina ide dnevnik
Šuti se i sluša ko da se
Mevlud uči
Moj otac gnevnik
Ne mari za naše vijesti –

Čačka
Po radiju Sloboda
I traži slobodnu Evropu

Kao nekad iz Vašingtona
Na glasu Amerike
Grgu Zlatopera – 

Utjehu

Mislio sam:
Na kratkim talasima
Morebit glas Pejgambera 

(2020)

(Iz zbirke priča u rukopisu)

Imao sam osam, možda godinu više. Čuvao sam ovce na brdašcu iznad kuće, na kome još nije bilo groblja, a danas je tu prava mala nekropola, sa mnogo više spomenika nego žitelja u selu.

Zanio sam se posmatranjem ovčjih brabonjaka, upoređujući ih s nebeskim tijelima na ilustraciji koju sam prije koji dan vidio u jednoj knjizi. Konačno sam shvatio: onaj beskraj kosmosa koji nikako nisam mogao da pojmim, to je njiva po kojoj pasu ovce, a oni brabonjci su planete, među kojima je i Zemlja.

Dok sam pokušavao da prepoznam našu planetu, odjednom se smračilo, kao da je neko između mene i neba navukao tamni zastor, i u trenu je munja rasparala nebo, zaslijepivši me prije toga. Negdje blizu grom je rascijepio neko stablo, možda baš onu bukvu pod koju su pobjegle ovce i zbile se u živo vuneno klupko. Odjeci grmljavine, kao oštrice noža, kroz bubne opne zabijele su mi se mozak, u srce straha koji je ovladao cijelim mojom sklupčanim tijelom. Zajaukao je vjetar i lomio grane, zaškripala su stabla, zatutnjali su nebo i zemlja kao da galopira na hiljade konja. Kiša je u mlazevima, ne u kapljama, vodoravno jurišala na sve pred sobom i zaprijetila da me, potpomognuta vjetrom, odnese na drugo brdo, možda i u beskonačnost kosmosa

Skočio sam i potjerao ovce prema kući. Kao da su shvatile da ih spas čeka u štali, prkoseći vjetru i kiši, jurile su brže od mene.

Kada sam na dvjestotinjak metara iznad kuće u tami nevremena razaznao majku koja je uz brdo grabila dugim skokovima, pridržavajući rukama maramu na glavi, učinilo mi se da je počelo da sviće. U njen zagrljaj uskočio sam zajedno s pitanjem: Je li ovo strašni sud?!

Ne boj se, sine, smirivala me. To je samo nevrijeme, proći će kao što sve prolazi.

Nekoliko dana prije toga selom je prošao čudan starac koji je tražio da ga seljani daruju vunom, valjda zato što mu je to bilo najlakše nositi u ogromnoj vreći. Pred našom kućom je predahnuo uz čašicu rakije i, vjerovatno zato da bi domaćine učinio milostivijim i dobio više vune, pričao kako će smaku svijeta prethoditi strašni sud na kome će svakome prema njegovim grijehovima biti izrečena Božija kazna. Njegova krezuba usta i lula kojom je mahao kao da tako potvrđuje istinitost svojih riječi, činili su priču ubjedljivijom i jezivijom, naročito dok je govorio šta će grešnike čekati na onom svijetu. Baba je tri puta ustajala da donese po još jednu kudjelju vune koju je on, ne prekidajući priču, polako trpao u vreću.

Kada je nevrijeme u času rasturilo moj kosmos ovčjih brabonjaka, sjetio sam se krezubog starca i njegove priče o strašnom sudu.

Čim me majka uvela u kuću, skinula s mene kišom natopljenu odjeću i počela trljati lanenim peškirom, cijelo tijelo se zatreslo i polako mi se u svijest uvlačila spoznaja o strahu. Nisam to znao objasniti, ali sam bio siguran da se nijedno drugo osjećanje ne može u treptaju zavući u kosti i ljudsko biće prertvoriti u travku na osami, nemoćnu pred naletima oluje.

Decenijama kasnije, u kojima je groblje neosjetno ali uporno nagrilazo njivu na kojoj sam čuvao ovce, u doba kada su nevidljivi virusi korone s kosama na ramenima krenuli u prijeteći pohod na ljudski rod, u jednom snu, uvjerio sam se da nisu ljubav i mržnja, kako govore i pišu, najmoćnija čovjekova osjećanja, već da je to strah. 

Uveče sam uzeo Pekićevo Besnilo da razbijem monotoniju izolovanosti, ali kad je preda mnom uzavrio ljudski i avionski mravinjak aerodroma Hitrou, ostavio sam knjigu i utočište potražio u krevetu. Tek što su niti sna počele da spliću čudesnu mrežu, jedna od tih niti se zanjihala i odnijela me na londonski aerodrom gdje me – avaj! – dočekala stravična tišina. Prazne piste, pusti restorani i kafei, nigdje čovjeka, nijednog ljudskog glasa, ni ptica da sleti, ni vjetar da zašumori… 

Tišina se jače od onih gromova iz djetinjstva zarivala u uši, prijetila da razdrobi kosti lobanje. Ko nije doživio apsolutnu tišinu, ne može ni zamisliti kao je strašno kročiti u svijet sličan onome kakav je bio poslije velikog praska.

Bježi na frankfurtski aerodrom, rekao sam sebi, u snu. Tamo svakog minuta sleti i uzleti po jedan avion, tamo je mravinjak koji ti smeta, a bez koga se ne može.

A na franfurtskom aerodromu, kad me san tamo prenese, praznina i tišina! Bože, ima li većeg bola od onog kojim ti praznina trga srce i tišina probada mozak?! Može li išta izazvati takav strah kao što to čine, udruženi, praznina i apsolutna tišina?

Neko se plaši zmija, neko letanja, neko visine, drugi dubine, treći zatvorenog prostora, ko zna čega se ljudi sve ne plaše! Ali strah od praznine i tišine, nije ništa drugo do predvorje onog strašnog suda o kome je u djetinjstvu pričao krezubi starac kome su seljani, ni sami ne znajući zašto, valjda iz straha od Božje kazne, davali vunu.

Beremo mamule iz našeg vrta. Penjemo se jedno drugome na ramena, tresemo tešku krošnju za koju je privezan konop od ljuljačke. Nemamo strpljenja čekati da dozriju do crvene, roze i žute. Zagrizamo ih zelene i kiselkasto žuke. Zovemo i Pamplu, jer ako ga ne zovemo, na nama vježba gađanje iz zračne puške. Nemoj da bi neko jeo – zatječe nas u klataranju smrtno ozbiljan tata. U prolazu zgrabi par plodova s najniže grane, namigne nam pa ubaci jedan u usta. 

Pretrpavamo džepove jedva dočekanim voćem. Frana kaže: Mularijo bisna, neubila vas griža! – rubom traveše utapkava iznenadnu ojađenost u naborane obraze. Iz traveše ispadnu dvije oglođane špice. Osjetimo krivnju što smo je ulovili u prekršaju. Cijelu noć imamo proljev. Sklopljenih ruku, upućujem molitvu svecu na kantunalu: Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi, budi tebi hvala, ako noćas preživim neću jesti mamule. Nikad. Nikad. Nikad. I neću Čelarovici krasti ruže. Osim za herbarij! Majkemimile.  

Glupačo glupa. Ne kaže se majkemimile nego amen – zavapi Miki i stropošta se na tutu. Mada imamo 7 i 8 godina, tutu nam tutnu da ne šporkamo lancune. Par dana smo pokajnici. Oblijećemo oko starog debla, kao mesar Jole oko maminog osmijeha, ali čim napetost popusti, škiljeći osvajamo suncem opaljeno granje. Veremo se na lupeške, stražarimo u podnožju, otpuhujemo prašinu sa smaragdnih kuglica, otpadamo sa stabla kao zrelo voće. Dangubimo zavaljeni u hladovini, znojavi i sretni, zagrcnuti prvim okusom ljeta. 

***

Jednoga jutra, utoplim se da odem u drva. Taman krenuo, a gazda me opomenu da prioštrim sjekiru. Uzeh limicu, nađoh komad drveta i podbih između sječiva i držala pa sa obje ruke navalih.

– Taaako, tako – Rahman zadovoljno klimnu glavom i uputi se gore prema jazu, jer bjeličasti mlaz, što neprestano iz grla badnja udara u peraje, bješe nešto oslabio i kameni točak usporio hod. Gazda pohita da pročisti usta badnja, jer u zadnje vrijeme, otkako su navalile kiše, voda odnekud donosi lisje kao da ga neko krošnjama ruči u naš jaz.

Penjem se putićem, i čujem, gore visoko, neko progovori, a potom zalupa sjekira. Tek pošto se s puta javih kašljem, priđem da vidim ko je.

Bio je to Bektaš Bihorac i sin mu Selim, koju godinu mlađi od mene. Dan je bio prilično hladan, pa je Bektaš, s vremena na vrijeme, ustavljao sjekiru i hukao u ruke ispucale kao hrastova kora. Mene je natenane ispitao: kako mi je ime, čiji sam, koliko imam godina, u čijem mlinu služim, kakav je gazda Rahman, izbije li me kad i, na kraju, ono što sam najmanje očekivao a čega sam se najviše plašio – dolazi li mu Felja Kurgaševa?

Obli me hladan znoj.

– Ne znam ja ništa. Moje je da prihvatim konja i pomognem u mlinu, a ne da svijet pitam za ime i kojim je poslom došao. Možda ću nepoznate ljude pitati za imena ako kad budem imao svoj mlin. Ovako – ja sam samo đače i služim za posluh.

– Slušaj, dijete – ponovo će Bektaš, pošto zadiže kapu, a ispod nje krenu para kao kad se sa šerpe vruće vode digne poklopac, pa prižmuri na lijevo oko, odlomi jednu bukovu grančicu i baci je:

– Rahman Tafa je opasan čovjek. Pošten je i, što se brašna tiče – neće tuđe, koliko krv hoće li, al’ jeste opasan. Ako sa njim izdržiš do kraja – bićeš opasniji od njega. – I Bektaš me razgleda od glave do pete kao da mi mjeru uzimaše. Onda pljune u ruke, pa ponovo zamahnu.

– Nadam se da će ovdje biti drva i za mene – kažem, gledajući kako pod njegovim udarcima podrhtava vrh visoke bukve, a bijeli komadi izlijeću ispod kosih ujeda oštre sjekire.

– Ne branim – veli. – Kada ja napunim kola, pokupi grane i nosi gazdi u mlin. Neka se dobro ugrije. I reci mu: selam ti šalje Bektaš sa Pokrvenika i poručuje ti da se pričuvaš. Da ti zalogaj u grlu ne stane. Tako mu reci. Nemoj zaboraviti – pa još žešće zamahnu. Kad od bukovog debla bješe ostalo koliko je debela ljudska noga, on zastade i pokaza nam da će bukva pasti na gornju stranu. – Ali se vi za svaki slučaj odmaknite – upozori nas i blago odgurnu ustranu. Dolje u rijeci zaurla Rujan. Jedan gavran proletje tik iznad naših glava, a gore prema visoravni, nešto žestoko pisnu, kao kad ker skoči na premorena zeca. Selim, Bektašev sin, u kratkom crnom kaputu i crvenoj kapuljači, stajao je kao ukopan. Bio je ozaren svjetlošću i ljepotom kakvu nikada do tad nisam vidio na djetetu. Kao da to ne bješe onaj Selim prljavih ruku i neočešljane kose s kojim sam čuvao jagnjad po sehilovskim ravnima. Hvalio mi se da nema te bukve, ni te homore do čijeg se vrha ne može popeti. A onda se verao od grane do grane kao vjeverica, dolazio do vrha i odozgo me dozivao, ne vjerujući da ga vidim. Sada je stajao poput jagnjeta. Obrazi mu bjehu rumeni, sjajno plave oči mirne i široko otvorene kao da im sav svjet govoraše – dela nagledajte se moje ljepote. A usne se skupile u ružin pupoljak: progovori li – procvjetaće.

Bektaš još nekoliko puta žestoko udari i bukva krenu. Pratio sam je oduševljen i dobro vidio kako je, uz zastrašujuću huku, krenula na gornju stranu, a onda se najednom mučki obrnula i pala ovamo gdje smo stajali nas dvojica. Iako podobro ošamućen, brzo se ispletoh ispod gustih bukovih grana hladnih kao žica. Selim nije mrdao. Bektaš stiže u dva skoka, pomjeri bukvu, ustvari krvnički je baci, uze Selima i položi na svoj veliki gunj kraj panja. – Selime, sine. Selime – zvao je Bektaš, podizao mu ruke, ali su one padale kao polomljene. Ukraj onog ružinog pupoljka crvenjela se jedna tačka i polahko narastala, pretvarajući se u klobuk, pa je i on zamro. Čovjek pljunu u zemlju, opsova Kun planinu, pa nastavi gotoviti drva, na kojima će, još noćas, otpočeti spremanje ručka za sutrašnju dženazu. Bez drva se kući nije imalo kud. Jak vjetar što je zavijao bukovim čestacima donese nečiji izlomljen glas: svakoga čeka gorak zalogaj, bratac moj, svakoga na zemljici ovoj ukletoj, jer čemu onda Kun planina, čemu noći crne i čemu zmija pod kamenom?

Osjećajući se krivim kao da sam dječaka svojom rukom ubio, navrat-nanos sinem niz šumu, nakupim svakojaka granja i krenem mlinu.

– Koje dobro, brate Bektašu? – pitali su seljani, vidjevši ga kako sav pocrnio, sa spuštenom kapom na čelo, kao da kroz krv gazi, korača ispred natovarenih kola, na kojima je mrtav ležao njegov sin Selim. Umjesto Bektaša, sa hiljadu cijuka, kao iz hiljadu majčinih grla, odgovarala su pretovarena kola a nebo, modro kao uboj na Selimovoj glavi, natapalo je dolove pod Kun planinom u koju se, kao utvara, bješe počela slijegati noć koju je, po ko zna koji put probilo:

– O Fidahijooo, o Božja ženo!…

Siđem u potok, gdje zateknem nepoznata čovjeka kako sakuplja ubojno kamenje, slažući ga u veliku kaljavu vreću. Prvo se izmakne na obalu, rukom prekrije lijevo oko, a desnim nanišani, polahko pomjera glavu ko da je tih vjetar okreće, sve dok mu ubojni kamen ne uđe u vidno polje, onda skoči kao mačka, ugrabi ga, položi u džak, pa se ponovo vrati iz vode i stane škiljiti. Kada me vidje, prebaci vreću preko ramena i, kao da mu unutra bješe žito, ponese je ka mlinu, a ona mu se isteže skorom do peta. Gledajući ga s leđa, svak bi rekao da ne hodi čovjek, nego vreća. Podigoh breme i požurih da ga sustignem, ali je tovar pritiskao, primičući me sve više k zemlji. Žalost za Selimom bješe mi svijet prekrila crnim zarom kroz koji se providjela slika iz šume: bukva i pod njom nepomično dječakovo tijelo.

Gazda Rahmana nije bilo u mlinu, a ni gore kraj jaza gdje sam ga ostavio. Rujan je ležao s glavom između ispruženih šapa, gledao me krupnim očima koje su govorile: znam, sve znam – Selim je mrtav!

***

Odlomak iz romana “Pod Kun planinom” (3 izdanja na bosanskom i jedno na francuskom)

Neizmjerno sam zahvalan Hajri Adović-Ćeman, koja mi je, dok je roman bio u nastajanju, ispričala ono što se nekada davno dogodilo u njenom zavičaju.

(Almanah jednog vremena)

Godina 1966. juni ili juli mjesec. Ta me godina ovih dana ne ostavlja da samujem u voljnoj izolaciji. Prvo mi se ukažu slike, Tjentište, spomenik, spomen hotel, ili nešto slično, sve novo, privlačno. I nas, mladih pjesnika, buljuk, većinu nisam znao, nisam imao po čemu da ih znam. Ali slike su mi u svijesti, velika sala hotela „Mladost“, ili se zvao „Sutjeska“, puna svjetla, s bočne strane zastakljenog zida, naprijed sjede nama znana imena književnika, mudro dovedena, dvojica starijih, pomalo već postaju klasici, Meša Selimović i Ćamil Sijarić, do njih mladi korifeji u usponu, jedan iz Beograda, Matija Bećković, dvojica iz Sarajeva, Vojislav Lubarda, koji će iduće godine objaviti svoju najtiražniju knjigu, „Znamenja Sutjeske“, i Duško Trifunović, mada za njega nisam potpuno siguran u kojoj je ulozi bio. Ako je bio jedan od urednika buduće knjige mora da je bio prisutan, ali u kom svojstvu, ne znam. Vjerovatno je bio jedan od „nas“. Iscurilo mi je iz sjećanja o čemu su oni govorili, a govorili su, i ponešto su i čitali svoje. Konsultovao sam i jednog od „nas“ Ranka Preradovića, on se ne sjeća Voje Lubarde, ali za Duška Trifunovića tvrdi da je bio među gostima. Ali se ja dobro sjećam, opet iz socijalističkih vremena kada sam sa suprugom dočekao jednu novu godinu u Crikvenici, da sam susreo na rivi Vojislava Lubardu, koji mi u zajedničkoj šetnji reče da je tu negdje, na nekom ostrvu, da li Rabu ili Cresu, napravio vikendicu od honorara koji je dobio za ne znam koliko izdanja „Znamenja Sutjeske“. Treba biti mudar kada biraš temu o čemu ćeš pisati, reče mi tada. Da on se dobro znao „orijentisati“ u svim vremenima. Kasnije sam ga veoma rijetko viđao. 

Skup je bio zamišljen uobičajeno, da se okupimo, družimo, da vidimo da nismo sami nego organizovani kao omladina. Sve je u zemlji organizovano, isplanirano, niko nije izvan toga. Socijalistički savez radnog naroda BiH nadgleda sve, organizatori u kulturi su njegova produžena ruka, Kulturno prosvjetna zajednica BiH, veoma aktivna, sa vrlo dobro odabranim činovnicima, među kojima ima i pisaca, slikara i muzičara, sve po oblastima da znaju šta vode, o čemu je riječ, na šta treba obratiti pažnju. Na ta mjesta tada nisu mogli doći samo činovnici, partijski ljudi, mada se to u suštini podrazumijevalo za rukovodeća mjesta  jer je Socijalistički savez radnog naroda bio mnogo širi pojam od Saveza komunista i bio je organizator i pokrovitelj svega narodnog života. Sve što je postojalo u društvu bilo je organizovano da bi bilo i nadgledano. Ništa nije bilo stihijno. Pa i naše okupljanje na Tjentištu, pokraj veličanstvenog spomenika simbolično je govorilo o partizanskoj heroici. Moguće je da se sve održavalo baš krajem jula, kada se obilježavao dan ustanka, 27. juli, mada se meni čini da je bio krajem juna. Većina manifestacija sličnog karaktera povezivala se za mjesta borbe ili stratišta. Bilo je manifestacija kada su se slavili određeni datumi, ali izvan tih proslava, ili obilježavanja, svoje mjesto imala je kultura. 

U većini mjesta bila su organizovana kulturno-umjetnička društva, nekadašnja konfesionalna društva u vrijeme prije 1945. godine, kada su poslije dvije-tri godine postojanja preimenovana u kulturno-umjetnička društva bez nacionalnih obilježja. Trebalo je stvarati socijalističku kulturu a ne robovati nasljeđu. U svakom takvom kulturno-umjetničkom društvu bila je i sekcija mladih pjesnika i prozaista, iz čijeg su se sastava onda slali oni najistaknutiji na skupove kakav je bio tada na Tjentištu. Okupilo se oko pedesetak mladih pjesnika i pjesnikinja, od kojih smo poznatiji bili mi iz studentskog kulturno-umjetničkog društva „Slobodan Princip-Seljo“. O tom našem skupu sjeća se Goran Babić na osnovu almanaha „Sudbonosni dječaci“, koji je objavljen malo kasnije u Sarajevu, a sastavljači su bili  Duško Trifunović i Abdulah Sidran. Evo Babićevog kratkog prisjećanja, iz vremena njegovog beogradskog života: 

“Jedno vrijeme, možda nekih desetak godina, u ono najgore ratno doba, G.Đ. (Mislim da je riječ o Gojku Đogu, op. R.R.) je u beogradskom Domu omladine držao knjižaru “Tačka”. Neke su knjige bile izložene kao manje vrijedne, na rasprodaji se mogao kupiti naslov i za jedan dinar. Tako sam, za taj jedan dinar, od mlade, neuke prodavačice kupio šapirografirano izdanje “Sudbonosnih dječaka”, legendarni zbornik Duška Trifunovića i Abdulaha Sidrana, sa Sutjeske, iz godine 1966. Radi se o almanahu 55 tadašnjih mladih pjesnika među kojima su i Stevan Tontić, Ranko Risojević, Rajko Nogo, Radovan Karadžić, Tomislav Obradović, Stanko Bašić, Ivan Kordić, Josip Osti, Ljubica Ostojić, Mićo Cvijetić, Miroslav Đurović, Radoslav Bratić, Džemaludin Alić i drugi.

Gosti na tom davnom skupu (iz kojeg je proistekla čitava kasnija sarajevska škola, tj. Kusturica, Bregović odnosno “Bijelo dugme”, Čolić, Nele Karajlić i “Zabranjeno pušenje” i svi ostali) bijahu, pak, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Matija Bećković i Vojislav Lubarda. Prošlo je četrdeset godina. Sudbonosni dječaci polako nestaju.

Ostaju knjige i ruševine. (Danas, 9. 8. 2007)

U mome sjećanju ostaju slike, Tjentište, naš uzbudljiv pohod kroz prašumu Perućicu, sa laganom kišom kao nekom malom poteškoćom. Jedan iza drugog, kao partizani Save Kovačevića. Sjećam se crvenih oznaka na stablima, da ne bismo zalutali. Čini mi se da smo kasnije zalutali, mnogo kasnije. I to naše lutanje i dalje traje, a polako nestaje i moja generacija onih koji su se sjećali. 

U Republici Hrvatskoj ustrojeno je ukupno 555 jedinica lokalne samouprave, i to 428 općina i 127 gradova te 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija.

(Republika Hrvatska, Ministarstvo uprave)

U jednoj od tih jedinica, bogatoj visokim drvećem i bistrim potocima, dogodio se politički sukob:

Narodu šumskom služit ću časno
I sve što činim biti će jasno,
A neka me stigne lovački pas
Ne dadem li pravdi uvijek svoj glas.
Prisegnuše tako medvjed i vuk
Lisica, svinja i maleni ćuk.
Na korist šumi složi se vijeće
U bolje sutra šuma se kreće.

No kada zatim započe s radom
To se pokaza običnim jadom:
Medvjed će glasat za malo meda
Da patki se prolaz kroz potok ne da;
Vuk će za samo komadić mesa
Glumiti napad pravedna bijesa
Zato što zvijeri ne vole tvora
A ispravan danas biti se mora.
Svinja će lako, za malo žira,
Plesati kako joj medo svira.

Ostade tako, k’o zadnja nada
Onaj što bodljom pravedno vlada:
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
Kuna o njemu baš svašta sanja.
U ježu još gori pravedan plam,
Ni lijevo ni desno, on radi sam.
Za poštara kaže da puž je spor,
To mjesto odmah nek’ preuzme tvor;
Nadgledat šumu ondje visoko
Najbolje može naš suri soko;
Na staze šumske, najbolja varka
Pazit će krišom zmija nam šarka.

Jež tako riješi stvari po redu,
A to pak silno uzruja medu.
Ti bodljo glupa, ne radi se tako
Da svatko misli da vladat je lako.
O svemu treba vijećat’ polako
Kao da to nam teško je jako;
Predlagat’, gledat, sumnjat’, povlačit’,
Stalno se oko nečega kvačit’,
Jasno, samo dok narod nas vidi,
Pravi se vijećnik ničeg ne stidi.
No ježu prijezirno diže se vjeđa:
Vi ćete, dečki, mene u leđa! 

Naša budućnost sad je na vagi
Taj će još pisat i Hedlu Dragi,
Spuštene glave govori vuk
Al’ sve što čuje opći je muk.
Mislim da sila krivi je ton
Imat će neku slabost i on,
Lukavo zbori zloguka vrana.
Kakva tog lovca zanima hrana?
Gmižući tuda dobaci zmija:
Ona što fino kuha je lija.

I još dok zmija polako gmiže
Ježu na zaslon poruka stiže:
Kuhat ću sutra u našem klubu,
Tamo otraga u hrasta dubu.
Često nam ovdje ostane hrane,
Prava je sreća kad jež nam bane.
Bude ponekad i nešto kuna,
Koliko trebaš, odbroji žuna.
Priča sa žunom malo mu smrdi,
Kruljenjem tihim trbuh ga grdi:
Slušaj ti ježu, dolazi zima,
A svašta fino kod lije ima!

Govore ježu godine borbe,
Na takva se mjesta ide bez torbe,
Kamera uvijek je negdje u lišću
I poslije snimkom torbe te stišću.
Dođi samo s voljom za jelo,
Pusti o svemu da odluči tijelo.
Pred hrastom stoje opasne zvijeri
No jedna se ježu ljubazno ceri:
Ovuda, po mraku, pazite malo
Da stignete cijeli, liji je stalo.
Otpoče ručak, čaroban, bajan,
Život se ježu čini baš sjajan.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često kažiprst diže:
Nema bolje od moje lije,
Pažanin onaj do pete joj nije.

Tad mekom šapom, nježno uz kavu
Gurne mu lija kovertu plavu.
Bez tebe, ježu, mi čvrsti nismo
Potpore malo voljeli bismo.
Al’ jež se pravi da vidio nije
Uživa u ručku lukave lije
I još na kraju cigaru pali,
Kaže da njemu ništa ne fali.
Pametna lija tad putom će drugim:
Ručkom si sigurno izmoren dugim?
Da ne bi sve to teško ti palo,
Možda bi htio dremnuti malo?
No sluti jež te klopke što prijete
Haltere, štikle i tijesne korzete,
Pa briše njušku i gasi cigaru:
U kuću moram krenuti staru.

Čim jež u stazu vrh štapa zabi
Lija sa stola mobitel grabi
I poruku jasnu napiše medi:
S takvom budalom ništa ne vrijedi.
Dolazi medo, vuk pa i svinja
Pospana još za njima glavinja:
‘Ajmo lijepo popričat’ k’o zvijeri
I reć’ mu jasno, ježu ne seri.
Medvjed naprijed sav bijesan gazi,
Dvoje ga slijedi po šumskoj stazi.
Kad stigoše k njemu za pola sata
Jež pred nosom im zatvori vrata.
Kakve li rupe, o mili brate,
Urbanu vilu imamo za te,
Kroz noć mu viče zastupnik vuk
Al sve što čuje gluhi je muk.
Ježice male, s istoka dame,
Ti samo ležiš, sve rade same,
U rasvijetljen prozor svinja mu viče
Al’ se unutra ništa ne miče.
Možda bi para još malo više
Spremiš li nešto, lakše se diše,
Govori medo, al’ šanse su slabe
S odlučnim ježom sve je to džabe.

Ipak se tada otvore vrata,
Odmjeri jež tri noćna svata,
Za obranu nosi bukovu letvu
Pa kaže polako strašnu im kletvu:
Ti bježat ćeš medo brže od tigra
Jer deset posto je prozirna igra
Da onima dadeš da ruše šumu,
Znam što je tebi stalno na umu.
Tebe, vuče, u drugom mandatu
Jazavac pojest će na salatu,
Glas nećeš dobit’ niti od lije
Već ti se ona lagano smije.
I tebe, svinjo, može bit’ stid,
Krasit ćeš ubrzo Nadanov zid.
Čuli ste ježa, vi krznene gnjide,
U lice vam rekoh što svakog ide
I dobro znadem što su mi prava
Na zvanju hitrom imam tu lava!
Uz bodar usklik završi hajka
I šteta je samo što sve je to bajka.