Tih godina školovanja, početkom osamdesetih, provedenih u buntovništvu zahvaljujući ”Novom valu” i glazbenim predvodnicima sa Zapada, uglavnom kontra naših staromodnih roditelja, prezahtjevnih nastavnika i preozbiljnih profesora-davitelja, pišući zadaće i učeći u kuhinji, jer zbog groznih ocjena bijah u prismotri, stavio bih na stol jedan mali mini-kazetofon puštajući muziku po svome ćeifu da mi mučenje s lekcijama i gradivom olakša muku.

Mali uređaj Nordmendove proizvodnje s pripadajućim mikrofonom, kakvog bi novinari nosili sa sobom kada bi išli u akciju snimati osobu za intervju, imao je kabel za napajanje strujom, ali zbog kompliciranog rasporeda pokućstva i daljine do utičnice, meni bješe draži i svrsishodniji kada bi svirao na baterije štedeći tako roditeljima za vječito skupu struju novčane iznose. Potiho slušajući svoje glazbene idole, one stranjske i one domaće, nerijetko bi mi se događalo da uslijed odličnog pripjeva, fenomenalnih gitarskih solaža u trajanju od nekoliko minuta, razarajuće ritam sekcije ili izvanrednih stihova i smisla uopće, ne bih zapamtio prethodno pročitano pa bi se po nekoliko puta natrag vraćao sve dok kazeta ne bi odsvirala, a onda gotovo jednakim žarom sve isponova. Zadaću bih još nekako i napisao, ali ponoviti i utvrditi gradivo uz Stonese, Jamovce, Clashovce, Springsteena, Haustor, Azru i Pankrte bilo mi je teško moguće jer je u njihovom glazbenom i pjevačkom izričaju bilo toliko toga mislećega, ostrašćenog i rebelijskog, da ni mnogim visokoobrazovanim likovima, filozofima i glazbenim kritičarima ne bi bilo lako uhvatiti se u koštac s ponuđenim gradivom; pritom mislim na glazbu, tekstove, omote, fotografsko i likovno oblikovanje i poruke, a kamoli jednom prosječnom učeniku iznadprosječnog umijeća konzumiranja prethodno opisanih sadržaja.

I tako bih svakodnevno pisao zadaće i ponavljao gradivo u društvu omiljenih izvođača zajedno s maminim monolozima sastavljenim od prigovaranja, životnih savjeta, jednih te istih prispodoba, zamolbi i naputaka kako se učiti i postati netko i nešto mora, popraćenih zvonkim zvukovima tanjura i ranjgli, zveketima žlica, vilica i noževa te mirisima pečenki, juha, variva i salata. Na moju glazbenu pratnju, osim ako bi bila bučna, stara nije imala prigovora i jedino bi se ponekad začudila, prekriživši se poput opatice, kada bi joj po ušnom zvukovodu zagrebale: ”Lublana je bulana”, ”Lokalne pizde”, ”Jak i glup”, ”Duhovi” ili ”Fa, fa, la” i ”Kurvini sinovi”. O stranim pjesmama, njihovim temama i porukama nije imala pojma, ili se samo pravila da ne razumije ništa?!

Opisana idila uredno je trajala sve dok ne bi, zatvorivši s unutarnje strane vrata od kuhinje, stigao on i sjeo za stol netom stigavši s posla ili fuša kao pas gladan a ponekad i malo ”rodan”. Tada bi, da mu hrana bolje sjedne, nastavivši veselo raspoloženje, jednostavno zapovjedio: – Sine, pusti ti meni ono!… Poput vojnika ”guštera” kad čuje zapovjednika čija je ”komanda izvršna”, smjesta bih se digao sa stolca jurnuvši u sobu kao da je zračna uzbuna, uzevši bilo koju, od dvije kazete, koje su stajale na posebnom mjestu posred stelaže okrenute tako da ih vidi svatko. Nešto poput malih, priručnih molitvenika postavljenih okomito. Metnuvši jednu u uređaj, stisnuo bih tipku i ocu pustio sitnovezenu poskočicu il’ tradicijsku pismu koja bi mu potaknula adrenalin, dizala ponos i rasprskavala prkos donoseći u konačnici osjećaj neizmjernog zadovoljstva i radosti. S prvim zalogajima mamine už’ne dopunio bi svoje prohtjeve: – Deder sine, navini to malo jače, nek’ se čuje!… Tada bi stara, prethodno ga priupitavši jer još što na stolu fali ili treba, polagano prema sobi, vrteći glavom, odšetala.

”Koncert” bi prosječno trajao sve dok stari ne bi staman’jo jelo uz produžetak koliko mu je bilo dostatno za popušiti jedan cigar. A onda bi, fizički umoran, ali duševno živahan, otišao u boravak leći na svoj otoman, sretan i zadovoljan što je uz omiljenu pjesmu utonuo u san – dok sam ja bio ponosan što sam svome dragom ocu i hranitelju obitelji ispunio želju, zadovoljno se smješkajući, jer me o školi i ocjenama nije se sjetio ništa pitati.

Bilo je dana kada bi se nešto duže dimila ta njegova cigara šaljući dimne signale u zrak i oko moje glave, koju je iz prikrajka pomno promatrao, kako uživljeno, poput budućeg studenta filozofije, pišem i s povremenim, dubokoumnim prekidima i kroz prozor pogledima učim, puštajući me da uživam u svojim izvođačima, dobacivši mi komentar o stranim bendovima i pjevačima koji su mu, zbog engleskog jezika išli na vrh nečega, jer je vjerovao da svojim pjesmama i kapitalističkim natruhama odvajaju djecu od naših običaja, napomenuvši da je za njih sve naš Slavonac najbolji pjevač i zabavljač!

Iako sam odmah izrazio sumnju u tu njegovu izjavu i podcjenjivanje Anglosaksonaca, on se pohvalio još svesrdnije, rekavši kako je svojeg omiljenog glazbenika onomad gledao u hotelu ”Slavonija” (kojega zbog bešćutnih virovitičkih političara i poduzetnika hohštaplera odavno više nema) kada je na Šumarskoj zabavi pjevao i šou imao?! Još je usput zajedljivo nabacio da: ”Dis’ bili ti tvoji kreštavci i čupavci dok je on k’o Elvis pjev’o i nastup’o – bolje i od samog Elvisa?!” Od tog iskaza sam se prenerazio do kraja zapitavši se otkud njemu, zadrtom Mikešu i stolaru, koji je volio našu tamburašku i onu meksikansku ”aj ja ja jaj” muziku, ta informacija misleći da stari lupeta tko zna šta. A nije lupetao, već mi je živu istinu otkrio jer je njegov pjevač u početku svoje karijere u rodnom Osijeku gradu bio pravi roker-začinjavac, soler i imitator, koji je ”skidao” i Toma Jonesa, a onda šezdesetih godina po tadašnjim plesnjacima i festivalima žario i palio sa ”Dinamitima”, nastupajući u zemlji i inozemstvu. Potom je imao zvjezdanu solo karijeru okrunjenu brojnim domaćim festivalskim uspjesima i eurovizija-nastupima, prije nego li je ”Zbog jedne divne crne žene” otišao pjevati u Ameriku, na izvorište! Vrativši se iz pečalbe okrenuo se svojoj prvoj školskoj ljubavi, tamburici i narodnoj glazbi, po kojoj ga, zahvaljujući mom starom i njegovim izjavama te opisanim događajima pamtim za svagda.

U međuvremenu, stari je umro, a sljedeće godine njegov idol došao je da održi svoj humanitarni koncert povodom božićnog blagdana kada se duša nekako posebno razdraga mišlju na one usamljene, nesretne i potrebite, kojima udjeljujemo kupujući ulaznice, čestitke i ostale materijale. Nisam čekao ni trena, već sam kartu nabavio od šuba da na tribini ja i moj stari skupa sa pjevačem zlatnog glasa zapjevamo i tako se podružimo. Stvarno je veselo bilo i neopisivo dobro jer naš artist zna sve otpjevati i svakoga zabaviti na svoj osebujan način, gdje su publiku posebno razgalili njegovi svakojaki vicevi bez dlake na jeziku ili sklonosti ka nekakvoj patetici, šaleći se i na svoj račun ironijom i ”crnim humorom”.

Slušajući njegove narodne pjesme, nema slavonskoga sela ni kraja, potoka, rijeka, rosnih trava, livada i vinograda; đerama, bunara i čardaka; tavana, starih taraba i punih ambara, bunjišta i šljivika; konja vranih, bijelaca i dorata; golubica bijelih, udovica nesretnih, veselih mladenki i đuvegija ponosnih do svatovaca pijanih koji nisu opjevani u kiši, izmaglici, ljetu, jeseni i zimi. Od bećara, lola, dika, bekrija, starog dide, dada, brace i kumova; cura, snaša, strina, svekrva i vragolastih garavuša; kirijaša, odžačara, lugara i svinjara, čobana, seoskih mangupa, hulja i samoga vraga do zdravica, veselica, fašangi i poskočica uz slaninice, kobasice, kulina, šunkice, pećenice i gibanice; prevrnutog kazana i starog čiče što peče rakije sa svirkom tamburaša, berdaša i gajdaša do jutarnjih zora, popodnevnih divana i nakrivljenog mjeseca – sve je to dio jednog istog svijeta. A di su još Čačinci, Bačinci, Kukujevci, Martinci, Piškorevci, Šljivoševci, Slakovci, Gabjelovci, Batrovci, Budimci, Babina Greda ivesela Šokadija uz još mnoštvo toponima; od Daruvara, Pakraca, Našica i Vinkovaca do Županje, Iloka, Osika i Valpova… U svakom opjevanom stihu blista duša slavonska. Redaju se slike i prilike svijeta koji polako nestaje, ali i živi uz njegove vječne pisme…

***

Poslije nastupa, među oduševljenom publikom govorilo se da je toliko šaljiv i veseo ”da bi i mrtvoga probudio!”, a ja još i danas, kada ga čujem, sto posto u to vjerujem…

Šabataj Levi doselio se u grad šezdeset i neke.

Ne zna se odakle je došao, imao je ženu i dvojicu sinova, obojica bili kompjuterski programeri u Energoinvestu.

Stanovao u jednoj od onih ulica koje sijeku Sepetarevac. Često ga sretao, dobar dan čika Šabo, kako ste čika Šabo, evo sine radnički…

Na Baščaršiji držao radnju, između dvojice papučara. Radnja mu se zvala mjenjačnica, ali nije mijenjao novac, nego bi mu ti dođi, a on ti kaza, ili samo na jedan papir odštampa preko jedne mašine, onako izgledala je kao oveći bijeli štednjak, samo bez ploča, do kad ćeš živjeti, kojeg ćeš datuma i u koliko sati umrijeti.

Nitko mu nikad nije ušao u radnju. Svi se plašili, ali su se osjećali nekako i sigurnijim što imaju Šabinu mjenjačnicu, za ne daj Bože.

Šabataj Levi zatvorio je dućan u neka doba 1990. ili 1991, a onda odselio, ne zna se gdje. Pitao ga, zašto čika Šabo, evo sine došla takva vremena pa nema posla, potjeraše nas nove mode i običaji, ovi i oni…

Dnevnik jednog penzionera/103

(Uz odlazak vrsnog prevodioca)

Godina je 1976. Na stranici kulture sarajevskog “Oslobođenja” 17. oktobra štampan je tekst “Prvo objavljivanje Valrijevog Sunca”. Kratak, pa ga mogu navesti u sjelini:

“Pjesma ‘Sunce’ Pola Valerija, evo, prvi put se objavljuje i čitaoci našeg lista su prvi, izuzimajući pjesnikovu rodbinu i neke prijatelje, koji je mogu pročitati. To što svoje prvo štampanje nije doživjela na francuskom, već na srpskohrvatskom jeziku, treba zahvaliti upornosti i traganju banjalučkog knjižvnog prevodioca Kolje Mićevića. On je, sarađujući sa pjesnikovom kćerkom Agatom Valeri, iz zaostavštine poznatog francuskog poete dobio neobjavljene rukopise, među kojima i dosje ‘Dobro’ sa pedesetak tekstova poetske proze i poezije u slobodnom stihu, do sada neobjavljenih. Prvi prevodi biće uskoro objavljeni u nekim jugoslovenskim listovima i časopisima, a tek kasnije će, sudeći po svemu, biti štanpani u Francuskoj.

Do ovog otkrića nije došlo slučajno, ono je plod dugogodišnjeg rada i traganja. Mićević je prije dvanaest godina, već tada zaokupljen prevođenjem, otkrio Valerijevu pjesmu ‘Narcis govori’ i prevod objavo u ‘Delu’. Od tada neprekidno druguje s Valerijevom poezijom. Nešto kasnije (1967) prevod pjesme ‘Mlada Parka’ objavljen je kao uvodni prilog u časopisu ‘Književnost’, a dvije godne kasnije i kao knjiga s Mićevićevim crtežima u boji. Uslijedilo je prevođenje poema ‘Nacrt zmijca’, ‘Pitija’ i ‘Morsko groblje’.“

Ispod ovog kratkog teksta, s obilježjima ekskluzivnosti, stajalo je moje ime, jer sam tada bio dopisnik ovog lista iz Banjaluke. U uočljivom, uokvirenom antrfleu, čitaoci su dobili pjesmu

SUNCE

Himna stvarnog Boga
Pravdo neobična. Nepostojanje uzvišeno
Sublimna odsutnosti. Ponore tame, o Čisti
tako Čisti, tako Visoki
sve što znamo o Tebi odaje te nepravednim
Svetlosti bezmerna, a ipak šta ima mračnije?
                                            1943. godine

Nešto kasnije (28. novembra) u istom listu, u tekstu pod naslovom “Jugoslovenska premijera Valerijeve poezije”, on kaže da otkriće Valerijevih dotad nepoznatih tekstova jest senzacionalno, ali nikako ne bi volio da se govori i piše i da je senzacionalističko. Uz tvrdnju da je kćerka Agata savršen izvršilac testamenta svog oca, ističe da je stekao njeno povjerenje i dobio Valerijevu pisanu zaostavštinu. O tome je govorio za “Oslobođenje” (a ja pomno bilježio): 

– Tako sam susreo do tada nepoznate Valerijeve pjesme, koje će, uvjeren sam, uveliko doprinijeti da se predstava o njemu kao akademskom, hermetičnom i od života dalekom pjesniku bitno promijeni, odnosno da se dopuni, da se vidi u kojoj je mjeri Valerijev napor bio jedinstven u poetskoj istoriji Evrope našeg stoljeća.

Ova epizoda pokazuje da je Kolja Mićević bio ne samo vrstan prevodilac nego i strastven tragalac. On će kasnije, u ediciji “Prevodi” banjalučkog “Glasa”, koju je znalački uređivao i koja je postala poznata i cijenjena ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji, nego i van granica te zemlje, objaviti Valerijeve “Sveske” u dva toma, što je samo djelić onoga što je iza sebe ostavio ovaj pjesnik, prevodilac, esejista, muzikolog, intelektualac evropskog profila.

ali nije mi vukovar ostao u sjećanju samo po žvakama s cimetnim punjenjem i budu spenceru. to je došlo kasnije. prije su bili komarci na dunavu koji su jedno ljeto moju sestru izujedali po nogama tako da je zamalo završilo kobno. bio je sladoled u plastičnoj fudbalskoj lopti koji je došao s plastičnom kašičicom i premalim otvorom za ulazak u loptu na vrhu pa se nikad nije mogao ostrugati do kraja. bilo je pravoslavno groblje na kojem je moja baba prvo ljubila sliku svog malog sina umrlog od leukemije pa onda mela i prala grobnicu, a bile su i male crvene bubice na grobu. bile su sandale isusovke koje mi je tetka kupila na moje inzistiranje jer su ih svi nosili, ali su mi odvratno stajale. bio je poštar koji je babi i dedi dono pemziju, a onda je baba meni dala džeparac. bila je dragana koja je imala malog pačića momu i lidija koja je imala leukemiju. bila je teta pepica koja je plela džempere na veliki pletaći stroj. u stvari, bila je puna ulica baba koje su svako popodne sjedile pred kućama i radile ručne radove. bila je betica čija je mama u trudnoći pila antibiotike pa je betica svaki put fulala lopticu kad smo igrale badminton. bila je baba vata koja je izgledala kao vijetnamka, mala, mršava s iskošenim očima. bile su baba jela i njene dvije kćeri jadranka i blaženka koje su se sunčale na krovu naše garaže i zgroženo se okrenule kad je moj deda izašao na dvorište i, kad je vidio da sam pojela pola teglice pekmeza na žlicu, rekao: dosta dete, usraćeš se. bio je čika stojan kojeg smo zvali stojadin. bio je još jedan dedica koji se nikad nije ženio, a živio je sa staramajkom; jednom im se zapalila kuća pa su naše knjige, koje su bile kod njih na posudbi, zauvijek dobile čađavi miris. onda je bila naša špajza u kojoj je vladala grobna tišina, puna staklenki s kiselim paprikama koje je pravila moja baba, slanina koje su visile s plafona i raznobojnih maketa aviona koje je pravio moj deda. bila je baba jelina unuka silvija koju je deda zvao vasvilija. bio je moj divni deda, s gustom, belom kosom do brade uredno začešljavanom unatrag i premazivanom ehotonom da ne požuti. bio je višnjik od kojeg je baba pravila sokove i pekmez. bio je dobri čika šanika koji je imao guste brkove i svaki put me ljubio u obraz nakon što je pio rakiju pa su mu brkovi bili mokri i smrdljivi. bili su jelena i zoki koji su mi dali jesti pokvarenu čokoladu. bila je svetlana čijem bratu zvezdanu je noga otišla u žbice. bilo je kruva-masti za jauznu. bila je biljana i njen tata ivica, malo sumnjiv tip. bio je naš momo kojem su šiške išle u oči pa nije vidio na koga laje. bio je sladoled u slatkom kornetu koji mi je curio niz majicu kad su tetku i mene zaustavila neka dvojica i pitala: izvinite, koliko ima uuuri? bio je bazen u borovu. bila je biblioteka kod hotela dunav u koju sam išla u svom đubretarcu s naramenicama. bila je robna kuća u kojoj je bila samoposluga u kojoj su šarani plivali u bazenima ispod pulta za ubijanje šarana. bila je anita koja je od babe uvijek dobila sladoled kad je tužila gdje smo otišle ja i njena sestra melita, a ja sam uvijek potom dobila batine. bila je rukavica od frotira kojom me baba u kadi ribala od glave do pete. bio je turgenjev kojeg sam pokušavala čitati dok sam čekala tetku da se vrati iz druge smjene u borovu. bilo je sarme, kokte i rakije kad je bila svinjokolja. bilo je svilenih bombona. bila je velika kaljeva peć, ali smo grijali na termoakumulacione i ugalj. bila je ljuljačka u šupi s ugljem i drvima. bila je pasta za pranje ruku kojom je moj deda skidao kolomaz s kože nakon što je nekome opravio bicikl. bila je dedina radiona u kojoj je sve mirisalo po kolomazu i drugim bravarskim mazama. bila je samoposluga u kojoj je baba uvijek kupila kavu u zrnu, a onda molila da joj samelju. bili su kajgana i kakao za doručak svako jutro. bio je ćošak, kultno mjesto za igru djece iz svih okolnih ulica. bila je ada, mitsko mjesto za kupanje na dunavu na koje nikad nisam otišla. bila je milinka koja je iskakala kroz prozor zbog čovjeka koji je bio oženjen. bile su njena sestra darinka i mama ljubinka. bila je i baba radojka, ne mogu se sjetiti kako joj se zvao muž. bile su palačinke s kakaom kod baba radojke u ljetnoj kuhinji. bila je ikona svetog jovana krstitelja, slavskog sveca mog dede, na zidu iznad kreveta moje babe. bila je kuća puna knjiga i gramofonskih ploča. bilo je puno cvijeća koje je moja baba zvala betonije. bilo je domaćeg pekmeza od jagoda koji sam mislila da baba pravi od ranije spomenutih višanja. bio je pun ormar štikli moje tetke a la lepa brena koje su mi bile prevelike, a taman sam dobila tuniku s resama za lepa brena vrckanje. eto, toga svega je bilo u vukovaru mog djetinjstva.

Gladna noć, još je žedan neću
čekam nek’ raspravimo onaj san od onda:
Ginekolog u Split Lakeu, Manitoba
adresa poznata samo ženama koje volim
i eto Te, s druge strane žice
valjda si se uželjela razgovora
Kako si me našla
Pa piše tamo i tamo da si to i to, i zato i tako
Ne vjeruj svemu što tamo stoji, to je samo finta
Nema veze, do’ću po one naranče od lani
i da me napokon vidiš golu, da ti ispunim san
Nije svejedno, nije, ako san ispuni san
zato su mi noge od olova, krila od drva
a leđa lađa nasukana o grud, tonem u dnu
nema me a čekaš me, sa strane vidim
ulazi lik u bijelom, kolega je zauzet, ja ga mijenjam
kaže pa zađe među Tvoja koljena i otčepi Te
(nemam pojma što to znači)
Oh, kako predivno mirišete na jesen, veselo će
Kakva jesen, pa tek joj je… urlam, skačem
al’ kolega me ne čuje, ne vidi, nema me
Mirišete na grožđe, naranče i masline, nastavi
U nastavku me zgazi, dokrajči, plastično spužvasti valjak
proizvodnja Jugoplastika otprilike a.d. 1975.
zatuče u asfalt uz drugarski pozdrav – Neispravan!
I što sad, što nam je “ginekolog” s ovim htio reći
Ništa pametno, ništa bitno, ništa rasprava
samo da je ispravno ufati se u doktora i snove
Jer, iako između nas je olovo, drvo i plastika, vjeruj mi
Predivno mirišeš
na
Grožđe
Naranče
i
Masline.

Cvrkutanje srca u pokrajini Srđan

Srce mi je prvi
put zacvrkutalo na Kosovu,
između Prištine i Gračanice

onoga dana kada me je majka
prislonila na grudi
i rekla
ovo je moja
pokrajina Srđan,
moj Cvrle! 

od tada,
moje srce cvrkuće
u pokrajini Srđan

tamo gde su sve enklave
ovoga sveta,
gde su svi Orahovci, Štrpca,
gde je Palestina,
Nagorno-Karabah,
Južna Osetija, Abhazija
i ujgurski Sinkjang

gde deca jurišaju u igri
jedni na druge
ali umesto kamenica i šljiva,
koriste praskave metke

i gde im srca
stanu sa cvrkutanjem
u pokrajini
njihovog nevinog zaigranog tela.

*

Jusuf

Čistio je Gospodu nebo od tmurnih misli.
Umakao topli hleb u med
i njime hranio vrapce.
Medicinskim sestricama prostirao
pločice da im zvone klompice
u kasu.
Pred smrt, zavetovao se da će zemlju
u mezaru
popiti. 

Kad su isključili aparate,
pre nego će i sam postati
tmurna misao neba
ispustio je dušu na cevčicu
i kateterom se uzdigao u visine. 

Jedno je znao a to je od Andrića naučio,
da je u ćutanju sigurnost
kako je govorio njegov Jusuf iz
“Mosta na Žepi”. 

No, on je sve
samo ne ćutao. 

Danas mu na bašluk
sleću čavke i u udubine uklesanih slova
na spomeniku
ležu mlade. 

*

Momzen

Verujte mi, govori luteranski pastor meštanima sela
Kuštilj u Južnom Banatu.
Verujte mi, potomak sam Teodora Momzena
koji je napisao “Istoriju Rima” te vam se ovde
ispred mesne zajednice
ispovedam zato
što i ja
kao i moj deda
mislim isto

Slovenima treba glave zdrobiti,
treba im u krošnje pokisle na sivom nebu
izložiti džigericu i pluća! 

To li se ti bojiš dvoglavog degenerisanog orla
o kome i naš Banaćanin Šajtinac u “Hadersfildu” zbori?
Je li, pastore?
Upita meštanin, na hleb mirišljavi Vlah.

Ne, ali bojim se ovog koji upravo dolazi
da popravlja vam crkvu, menja crep i ispravlja
nakrivljen
rumunski krst.

Njega se bojim,
jer on je Ciganin, a za njega su isto
i polumesec, križ, Buda, Krišna… Ma i sam Vrag. Dvoglav je.
I Bismilu on prouči, ezanu se poraduje, Đurđevdan slavi i Jevanđelje popuje
i bos po trnju korača mlad.
A duša mu je duboka kao jama u kojoj na dnu ljubičasti
je lotosov cvet. 

Momzen izvadi knjigu,
okreće list da pročita Teodorov rečenicama ispisan pruski trag.
Vlah izvadi hleb iz džepa,
dade mrvice vrapcima
a ostatkom kvasca i brašna nahrani Ciganina Nazifa,
i Momzen u licu
ionako beo
posta vidno bled. 

…ȅto van svȅ tȅ vȁše infjorâne kopošânte
iskẽšene fȁce sa mȑtvīman smīhȉman
plȍče inkortȅlo sa krīžȉman u kê nīstȅ povȉrovāli
ȅto van svȅ tȅ vȁše infjorâne kopošânte
po kîman kȍ pribivenȁ pribĩva travurȉna
obrẽsla ȉzvānka čȁ gingolȁjūć se na vȉtru
činĩ fîntu ol žīvjênja…

…mȅne molâjte uza fânfare od lopȁtīh lȅć u svõj grôb
žȅp zemjẽ mojẽ, njẽzīn drôb
pa da rȕsmarīn sa žȉlōn
kroz fûgu kȍ šȉlōn
iž lebrȁ mojẽ smȑti
pomuzgâ životȁ svõga
kȁrag čȁ bodȅ i pȑti
ȍštar kȍ pȑsti
zabodȅni
dubokȍ
u jȍko…

– Malo gezve, taman za edno kafe  – imao je običaj da kaže moj deda Sande, kada bi izjutra, od kraja maja pa sve do početka oktobra, izlazio na terasu, sa fildzanom i đezvicom iz koje se pušila kafa. Fildzan je bio od onih starinskih šoljica od porcelana, sa izvijenom, gracilnom drškom, sa oslikanim motivom ruža i sa istim takvim na tacni. I deda bi, sveže obrijan, namirisan kolonjskom vodom, žmirkajući na jutarnjem suncu, sporo, sa pauzama među gutljajima, uživao srčući kafu. Iako je fildzan doza bila za nekoliko gutljaja, njegov se kafe ritual oduživao po čitav sat. 

Kada bi ga ugledao tamo na terasi, kako predano ispija svoju jutarnju kafu, tata, uvek užurban pre polaska na posao, jedući sendvič koji mu je mama od večeri spremila i uvila u salvetu, nije odoleo, a da ga ne pecne: – Svakog jutra kafa, briga tebe za ceo svet. 

A deda Sande bi mu sasvim ležerno odvratio: – Uživam na s’lnce, sine…   

(Benjamin Bajramović, Itake, Buybook, Sarajevo, 2020)

Itake su roman napisan vrsnim poetskim jezikom, koji dokazuje da je Benjamin Bajramović jedan od najtalentiranijih pisaca svoje generacije na štokavskom govornom području. Njegov izuzetni književni dar dolazi do punog izraza na dvije razine narativne strukture: kompozicionoj, u kojoj se četiri priče sklapaju u cjelinu ne direktnim vezama, već istim događajima o kojima naratori pričaju iz različitih perspektiva, i pripovjednoj, gdje se uključuju elementi poetskog i dramskog iskaza. U Itakama se u romanesknu naraciju u maksimalnoj mjeri ulijeva poezija, i to poezija u gradnji niza poetskih slika u izvanrednim rečeničnim strukturama, potom u razvijanju atmosfere u priči, a onda i emotivnoj liniji u njoj. Takva strategija traži maksimum od pisca – gradnju rečenice u kojoj poetska sredstva, prije svih poetska slika, metafora, simbol, metonimijska redukcija itd., nose semantičku liniju, pa se u stapanju poezije i naracije ostvaruju visoki estetski učinci. Na drugoj strani, elementi dramskog žanra, zbog načina na koji su inkorporirani u priču, tvore od nje svojevrsnu narativnu dramu. 

U svom glavnom toku naracija u romanu odvija se na osobenoj dramskoj pozornici, siromašnoj Delbojevoj podrumskoj kafani u koju svakodnevno dolaze romaneskni junaci vezani prijateljstvom, a presudno određeni generacijskom dramom u bosanskohercegovačkom tranzicijskom društvu i dovedeni u egzistencijalni tjesnac, gotovo ćorsokak, u kojem moraju donijeti ključne životne odluke. Pritom poetizacija, vizualizacija, hromatizacija i dramatizacija narativnog iskaza rezultiraju vrhunskom upotrebom jezika, a unutarnja, psihološka prije svega, i uz nju nužna etička napetost naracije ostvaruju takav stupanj zanimljivosti da se Itake ne čitaju, već gutaju u jednom dahu. Zato čitatelj i ne može biti izvan romaneskne naracije, već ulazi u njen prostor, obuzimaju ga njeni etički problemi, identificira se sa svakim junakom, a u katarktičkom učinku narativne drame sa svima njima skupa. Drugim riječima, čitanje se pretače u saživljavanje sa egzistencijalnim situacijama junaka, da bi se u jednom momentu shvatilo kako je ono izjednačeno s prebacivanjem iz čitaočeve u zbilju junaka. Takav učinak ostvaruju samo najbolja djela i pisci izuzetnog talenta.

Bajramovićev roman sastavljen je od četiri odjelite priče koje se odvijaju na istom prostoru i oko istih događaja, što podrazumijeva da se fiktivna istina svake provjerava u onoj drugoj, a sve četiri su ogledala koja se međusobno nadopunjavaju, korigiraju i u konačnici ovjeravaju, potvrđujući da je ono što je ispričano vjerodostojno i fiktivno istinito. Tako organizirana romaneskna kompozicija omogućila je polifoniju stajališta, intelektualnih, moralnih i emotivnih stanja svojih junaka, a svaka od četiri priče zaokružena je kao egzistencijalna drama u kojoj se junaci nose s onim što ih izvana lomi, a iznutra razara, bez šanse da do kraja sačuvaju svoju identitarnu cjelovitost. Uz to, tri su priče ispovijesti romanesknih junaka, Maše, Nećka i Delboja, dok je u četvrtoj nejasno da li nam se obraća četvrti junak, Jakov, ili pak neimenovani narator kao svjedok događaja. Ispovjedni ton omogućuje poetsku dimenziju priče u kojoj junaci tragaju za rješenjem svog egzistencijalnog čvora, a to se traganje odvija prema principima rasta dramske napetosti, pa je Bajramović u roman unio mnogo dramskih karakteristika, ispitujući pritom granice romanesknog žanra. 

To upućuje na narednu bitnu piščevu karakteristiku. On, naime, nije samo pjesnik i dramatičar u pričanju, već i teorijski veoma obrazovan romansijer koji zna da je roman protejski žanr, kako bi rekao Bahtin, čije su granice zapravo određene samo jezikom, a ne nekim apriornim teorijskim stajalištima. Zato roman u sebe može usisati ukupno književno polje, sve ostale književne diskurse, a da time ne razori svoje žanrovske postavke. Bajramović kombiniranjem poezije, drame i naracije iznova potvrđuje bezgraničnost romanesknog žanra i njegovu usisnu moć, koja dokazuje tezu Niklasa Luhmanna da je roman dijete polikontekstualnog svijeta. 

 Bliže određene, Itake su generacijski roman o migracijama mladih iz tzv. tranzicijskih zemalja u one zapadne, razvijene, s nadom da će tamo pronaći sigurnost. Ma koliko uslovno, ovo određenje romana ima namjeru ukazati na činjenicu da je pisac uspio sažeti naše vrijeme u etičku dramu svojih junaka i oslikati egzistencijalna stanja mladih ljudi u današnjem posvemašnjem društvenom beznađu. Maša, Nećko, Delboj i Jakov junaci su koje svakodnevno srećemo oko sebe u onim mladim ljudima koji ne mogu ostati ovdje, u destrukciji svih društvenih vrijednosti, a, istodobno, njihov odlazak vani, u potrazi za sigurnom egzistencijom u sretnijim zemljama i stabilnijim društvima, traži unutrašnje, prije svega etičko preispitivanje. Zato je ovo roman o generacijskom udesu u perifernim zemljama, o stanju svijeta u ekonomskoj migraciji, ali i roman o ljubavi, prijateljstvu, te sudaru u kojem starija, prethodna generacija zna da je iznevjerila sva očekivanja mladih, a mladi ne mogu riješiti društveni konflikt, jer je on koliko nerješiv toliko i beznadežan. U takvom ćorsokaku zatičemo junake koji čeznu svoje Itake kao mjesta spasa i smisla, a pritom svaki od njih prozrijeva da tih utopijskih mjesta nema, postupno gubeći krhku nadu da će ih možda nekad i negdje pronaći. 

Bajramovićev roman narativni impuls nalazi u Kavafijevoj pjesmi Itaka, u kojoj je putovanje prema ostrvu žudnje i egzistencijalnog utočišta pretočeno u Itaku smisla. A to znači da za Kavafija egzistencijalno utočište i smisao nisu stacionirani u neki topos, već su sadržani u samom putu i putovanju, pa se Itaka iz prostora pretače u vrijeme. Za Homerovog Odiseja Itaka je moguća jer on nastanjuje vertikalni sistem herojskih i patrijarhalnih epskih vrijednosti, ali za Džojsove putnike u Uliksu tog mjesta nema, jer se, u skladu s modernističkom paradigmom, iz prostora pretočilo u jezik pa čovjek ne putuje ka nekom postavljenom telosu, već basa, luta, bez nade da će pronaći svrhu. Bajramović polazi od ovako postavljenog intertekstualnog okvira i prebacuje Itaku iz prostornog određenja unutra, u psihu i etičku dramu, jer ona više nije u domu i domovini, nego negdje drugo, možda u inostranstvu koje se ukazuje i kao centar neoliberalnog kapitalizma. To znači da Itaka dobija socijalnu formu ekonomske moći čiji centar u globalizaciji guta svoju periferiju, pa je za Bajramovićeve junake presudno pitanje kako iz tog domena preseliti Itaku negdje drugo, u ljubav, prijateljstvo, empatiju ili tvrđavu vlastitog svijeta, kako to npr. čini Ahmet Šabo u Selimovićevoj Tvrđavi. Međutim, tranzicijska destrukcija društvenih vrijednosti u BiH i Sarajevu kao perifernim toposima neoliberalizma, u kojima se radnja romana odvija, te ekonomsko pustošenje čovjeka, tj. svođenje njegove egzistencije na funkciju kapitala i profita, onemogućuju da se Itaka ukaže makar kao snovido mjesto. Zato se ona i umnaža, iz singulara prelazi u plural, implicirajući da smisao nije jedinstven i cjelovit, već raspršen u onoj mjeri u kojoj je savremeni svijet obilježen dehumanizacijom društvenih vrijednosti. 

Otud se potraga junaka za svojom Itakom u ovom romanu ne može promatrati izvan konteksta višestrukih drama koje oni proživljavaju. Prvi okvir tih drama jeste društveni, jer se egzistencija svakog od njih odvija na društvenom dnu, u klasi poniženih i uvrijeđenih, rekao bi Dostojevski, a živote mladih ljudi razara nakazni poredak društvenih vrijednosti. Druga razina drame skoncentrirana je unutra, u emotivni i etički sadržaj svakog junaka, a proističe iz njihovog pređašnjeg života i lične određenosti sudbine. Treća je vezana za njihove međusobne odnose i način na koji odluka jednog od njih, Jakova, da ode u Njemačku na rad, utiče na ljubavni odnos između njega i Maše, ali i na njihovo prijateljstvo sa Delbojem i Nećkom. Višestruke drame praćene su paraboličnom pričom o psu bez repa, koju je napisao Jakov, a Nećko je smatra lošom. U paraboli o nerazumnoj destruktivnosti, pas bez repa, simbolički obilježen tim fizičkim nedostatkom, takoreći stigmatiziran u psećoj zajednici, pokušava da se inkorporira u bilo koji čopor, a na koncu ubija kerušu koja ga je prihvatila i u koju se zaljubio, konačno dosegnuvši sreću. Ova parabola odražava iracionalnost društvene moći koja razara i ubija svaki ljudski sadržaj i ideju humanistički zasnovanog društva. Na tim osnovama Bajramović je sklopio priču u kojoj su stanja junaka na slojevit i složen način motivirana. Naime, centralni događaj, Jakovljev odlazak u Njemačku, viđen iz četiri narativne perspektive, nije samo drama koja inicira prekid ljubavne veze između njega i Maše, niti samo drama zbog koje puca prijateljstvo između Jakova i ostalih junaka, već je i okidač za unutarnju Mašinu, Nećkovu i Delbojevu dramu i povod za samoosvještenje njihove egzistencijalne situacije.

Maša zbog toga shvata da čitav život živi u procjepu između sjećanja na mrtvog oca i njegovih uvjerenja, komunističkih i ateističkih, i majke koja je religijski fanatizovana. Sukob između nje i majke doseže vrhunac u majčinom napadu, kada kaže da žali što Maša nije umrla pri porodu, zaželjevši joj smrt u času iracionalne mržnje. Na društvenom planu, njihov sukob odražava sudar dva sistema vrijednosti, religijskog fanatizma koji diktira većinski prihvaćenu društvenu normu, i žudnje za slobodom manjine koja je neizostavno stigmatizirana. Na koncu, majka će Mašu izbaciti iz stana, čime se njihov sukob ukazuje kao potpuna nemogućnost međugeneracijske komunikacije te dolaska do bilo kojeg oblika saglasnosti o životnim vrijednostima, a kamoli harmonije u kojoj bi se dosegla ljubav i neka vrsta Itake porodične egzistencije. Za Mašu definitivno nestaju dvije Itake smisla: ljubavna i porodična, a jedino što joj preostaje je utjeha u prijateljstvu s Delbojem i Nećkom. 

I Nećko je, poput Maše, razoren međugeneracijskim jazom. Njegov otac je tajkun koji religiju koristi kao ideološko manipulativno sredstvo, pa njegov pragmatizam i uključivanje u tranzicijsku elitu bogatih u Nećkovom sistemu vrijednosti rezultira gađenjem. Zato on i misli kako je taj nepošteni otac zaslužio zatvorsku kaznu, a moralna katarza za njega bila bi kad bi postao ponosni sin oca zatvorenika. Na društvenom planu taj međugeneracijski jaz odražava sukob između pragmatizma vladajuće, tajkunske elite i idealizma onih koji zastupaju moralnu odgovornost i djelovanje u društvu u skladu s njenim vrijednostima. Sukob oca i sina kao sudar dva oprečna društvena stava i modela vrijednosti završava Nećkovim odbijanjem privilegija koje otac nudi, a Nećku, namjesto porodične ljubavi, preostaje sjećanje na mrtvu majku i prijateljstvo sa Mašom i Delbojem. 

Zato se siromašna Delbojeva kafana ukazuje kao topos prijateljske ljubavi i odanosti, gdje, uprkos raspadu prijateljstva s Jakovom, preostalo troje prijatelja odlučuje da, uz prisustvo glumca Mikija koji im recitira Kavafijevu Itaku, proslavi Jakovljev rođendan i pokuša očuvati krhku granicu narušenog odnosa s njim. 

Treći član prijateljske skupine je siromašni sanjar Delboj, dobričina koja čezne za svojim prvim zarađenim milionom, a tim nadimkom je prozvan jer po svojim novčanim neuspjesima podsjeća na istoimenog junaka humorističke engleske serije Mućke. On je i bivši diler i sitni švercer, ali i neko ko zna da voli druge, da se žrtvuje za njih. Potajno zaljubljen u Mašu, skriva to osjećanje beskrajem prijateljske ljubavi i žrtve. Delboj je otud figura dobra, a njegova kafana utočište gubitnika u kojem on razvija nadu u vrijednosti prijateljstva, svjestan da mu je u postojećem društvenom sistemu unaprijed oduzeta svaka šansa za egzistencijalnu sigurnost. 

Ako su i gubitnici tranzicije, četvero prijatelja u Bajramovićevom romanu svojevrsni su egzistencijalni brodolomnici, krhki tranzicijski Odiseji osuđeni na beznađe kojemu suprotstavljaju svoju prijateljsku ljubav kao jedino preostalo utočište pred sveopćim društvenim apsurdom. U toj dimenziji mozaičke romaneskne priče Delbojeva kafana, umjesto Itake prijateljske ljubavi, dobija dimenzije socijalnog geta, a roman baš iz te perspektive, s ruba društva, osvjetljava njegovo zlo središte. Jakov je jedini spreman na odlazak iz takvog društva. Međutim, njegov odlazak podrazumijeva ne samo potragu za egzistencijalnom sigurnošću, već i identitarno iskorjenjivanje. Zato je raskid sa svim pređašnjim odluka koju treba donijeti, pri čemu će nužno izgubiti svoje identitarne osnove i doživjeti korjenitu promjenu. Odlazak je gubitak ljubavi i prijatelja, a ostanak u zemlji beznađa egzistencijalni poraz. Jakov je, dakle, u procjepu, pa nijedna odluka koju donese neće očuvati cijelost njegova identiteta niti donijeti puni egzistencijalni smisao. 

Otud svi junaci romana žive stanje razdrobljenih i raspršenih Itaka, a od konačnog rasula čuva ih još jedino geto u koji su zgurani i gdje makar mogu održavati iluziju spasa u prijateljskoj ljubavi. Ali, to ne znači da Bajramovićev roman zapada u egzistencijalni nihilizam. Naprotiv, on svojim subverzivnim potencijalom naprosto priziva društvenu katarzu. Tri ispovijesti – Mašina, Nećkova i Delbojeva, te četvrta priča koja im se pridodaje, a u kojoj se isprepliće Jakovljeva perspektiva s onom neimenovanog naratora kao mogućeg svjedoka događaja – ogoljavaju nakaznost društvenog poretka vrijednosti i hijerarhije moći s dna društvene vertikale i s ruba zajednice, iz geta. One nas vode u središte društvenog konflikta koji tranzicija prikriva plaštom ideologije utopijskog priključenja kapitalističkom centru. Zato su Itake roman demaskiranja ideoloških naracija i sistema vrijednosti usklađenih s njima, ali roman bez eksplikacija i plakatnosti koja bi politizirala priču. U Itakama nad takvim tipom iskaza trijumfuje poezija, čitavi rojevi poetskih slika u kojima se dokazuje piščev talent i sposobnost da u ispovijesti ne priča o događaju, već da prikazuje način na koji ga uu ispovijestima doživljavaju nartori, odnosno junaci romana. Zato je i poezija u Mašinoj ispovijesti drugačija od one u Nećkovoj ili Delbojevoj. A to znači da je Benjamin Bajramović poeziju usidrio u junakovu psihu i njegovo egzistencijalno iskustvo, da bi je potom uokvirio dramom. 

Ovaj tekst, nažalost, ne daje prostor za analizu autorove poetizacije romaneskne priče. Ali, usporedbe radi, valja naglasiti da se u pretakanju priče u poeziju on pridružuje majstorima kakvi su Vladimir Pištalo ili Nemanja Mitrović na južnoslavenskom govornom području. No, bitna razlika u odnosu na njih je što je Bajramović pjesnik vizualizacije emocija i širokog spektra psiholoških stanja, pjesnik u priči i pričanju, koji je subverzivno osvijetlio našu sadašnjost na sličan način kako je siromaštvo engleskih predgrađa u svojim filmovima kritički oslikao Mike Leigh. 

Nastao iz Bajramovićeve istoimene mladićke drame, roman Itake svrstava ovog mladog dramatičara, pjesnika i romansijera u same vrhove književnosti mladih autora i autorica na južnoslavenskom govornom području.