Neke knjige imaju zanimljivu povijest, pa zašto je onda ne ispričati. “Čardaš sa mangulicom”, poljskoga pisca Krzysztofa Varge, u izdanju beogradskog izdavača Rende i u prijevodu na srpski Milice Markić, jedne od meni omiljenih prevoditeljica na naše jezike, na moju adresu stiže početkom drugog lipanjskog tjedna, baš nekako u vrijeme kada kreću velike vrućine. Neveliku knjigu od jedva dvjesto stranica čitam vrlo sporo, jer znam da će mi faliti nakon što je dočitam. Zato je razgodim s nekim drugim, manje zabavnim i zanimljivim knjigama. Varga je, naime, uz Andrzeja Stasiuka jedan od onih nekoliko pisaca čija djela ne čitam samo iz književnih, iz intelektualnih razloga. Ta dvojica su mi poput novih punk i novovalnih albuma iz 1981. i 1982: orijentiri i smjernice za budućnost. 

I tako se onda dogodilo da sam “Čardaš sa mangulicom” dočitavao upravo onoga dana kada je Viktor Orban, predsjednik, komandant i patrijarh Madžarske te vascele hrvatske naftne industrije i barem jednoga slavonskog nogometnog kluba, u našim dnevnim novinama objavio oglas u kojem se deklarira o Europi, demokraciji i još koječemu drugom, te o tome da bi Srbiju trebalo pod hitno primiti u Europsku Uniju. Na to se, istoga dana, Plenković, Grlić-Radman, te sva hrvatska desna i vladajuća kuka i motika, uključujući i čuvene suvereniste, propne na zadnje noge i napadne Orbana i Madžare. Nisu se javljali kada je peštanski ataman protjerivao Srednjoeuropsko sveučilište, ni kada je provodio teror nad migrantima. Izdvajali su svoje mišljenje, ili su šutjeli, kada je Europa kritizirala Madžarsku zbog kršenja ljudskih i manjinskih prava, ukidanja medijskih sloboda, diskriminacije LBGT populacije i koječega drugog. Imali su za Orbana razumijevanja, branili su ga od pobješnjelih i razularenih novinara, pisaca i ostalih pedera, kada je u svom kabinetu promovirao kartu velike Madžarske, na kojoj je progutana, sažvakana i u govno pretvorena praktično cijela Hrvatska. Nije im baš nimalo smetalo kada su Madžari odbili izručiti kriminalce iz MOL-a, nakon što je Hrvatska za njima izdala međunarodnu potjernicu. Ali onoga trenutka kada je Viktor Orban rekao ono što po Srbiji on i njegovi emisari i inače govore, da tu zemlju odmah treba primiti u Europsku Uniju, pređena je crvena linija. To su, dakle, ti hrvatski nacionalisti: svejedno im je hoće li Hrvatske nestati, bilo unutar Trećega Reicha ili velike Madžarske, ali im nije svejedno što će biti sa Srbijom i hoće li Srbija, ne daj Bože, prosperirati. Smisao hrvatskog nacionalizma nije dobro za Hrvate, smisao hrvatskog nacionalizma je zlo za Srbe. Tako tu stvar vide i GMO, lažni i bakelitni nacionalisti poput Plenkovića i Grlića-Radmana, kao i oni autentični, naši domaći nacionalisti, poput njihovih tobožnjih suverenističkih oponenata.

I tako sam, uživajući u jednokratnom hrvatskom razočaranju našim idolom Viktorom Orbanom, koji svakoga ljeta, istina anonimno, ljetuje negdje u Dalmaciji, preciznije u onom dijelu Dalmacije koji je privremeno hrvatski, a ustvari je madžarski, sklopio dočitani “Čardaš sa mangulicom”, velikoga Krzysztofa Varge. Za tog se pisca u Hrvatskoj jedva malo zna. Tojest, znaju oni koji čitaju srpske knjige. A možda i poneko tko govori i čita poljski. U Zagrebu je, istina, davne 2008, u izdanju Meandra, objavljena jedna Vargina knjiga, pankerski roman “Tekila”, ali osim što je marginalna u opusu pisca, nakon nje napisao je niz dragocjenih djelca, među kojima su ovom čitatelju – ali ne samo njemu, nego i probranoj ekipi Varginih fanova – naročito važna i bliska Vargina hungarološka reporterska istraživanja, sabrana u dvije urnebesno dobre, zabavne, pametne i prevratne knjige, u “Gulašu od turul ptice” iz 2008, koja je u Srbiji, opet u prijevodu Milice Markić, objavljena 2012, i u “Čardašu za mangulicu” iz 2014, koji je u Beogradu izašao ovoga proljeća.

Varga je, s nacionalističkog stanovišta, veoma opasni bastard. Davne i beznadne 1967. ili 1968. njegov se budući otac iz Madžarske, kojom je vladao i specifičnom historijskom dosadom ubijao ju János Kádár, inače rodom Fijuman, naš Riječanin, zaputio na službeni put u Poljsku. Tamo će se, naravno, zaljubiti u Varginu buduću majku, te će tako nastati jedan krajnje specifičan i neobičan oblik života, krajnje raskošnih kulturalnih, identitetskih i političkih postavki. Varga je odrastao uz sličnu muziku kao i nas nekoliko njegovih južnoslavenskih poštovatelja i čitatelja, te je, slično nama, dugo radio kao redakcijski novinar. Od 1991. sve do 2020. bio je u kulturnoj redakciji novina Gazeta Wyborcza, najuglednijega i najvažnijeg poljskog dnevnog lista, gdje je dugo bio i urednik kulture. Premda piše na poljskom i nesumnjivo jedan je od važnijih poljskih pisaca današnjice, Madžarska je na više načina njegova interesna zona. Osim što poznaje jezik – što već samo po sebi nije čest slučaj – i što je obiteljsko-identitetskim vezama povezan s Madžarima, Vargi je Madžarska neka vrsta intimnog i kolektivnog ogledala. U madžarstvu ogleda se poljaštvo. Dvije tužne povijesne karikature, dva ustrajna i samosažaljiva poraza jedan u drugom nalaze elemente paradoksalne srodnosti i bliskosti: “ono što povezuje Poljake sa Mađarima jeste uverenje da biti bolji Poljak i bolji Mađar znači neprekidno se napajati nacionalnim nesrećama. Onaj kome su ti porazi dozlogrdili i željan je pobeda – taj se opasno odrodio.” Madžarska je, međutim, kao i Poljska, iz naše bijedne južnoslavenske perspektive, golema zemlja i golema kultura, pa tako postoji tamo, još od 1989, i Magyar Narancs, tjednik nazvan po jednoj od najveličanstvenijih scena madžarske i istočnoeuropske kinematografije (o kojoj ćemo drugom prilikom, danas nemamo vremena), i u tom Magyar Narancsu objavljena je, piše Varga, anketa o deset najvećih nesreća u nesretnoj madžarskoj povijesti. Ne mogu, a da vam, makar kao pouku, ne prenesem tu listu: “1. Trijanonsku sporazum, 2. Ustanak 1956. i postustanički teror, 3. Deportacije Jevreja i holokaust, 4. Poraz kod Mohača, 5. Preuzimanje vlasti strelokrstaša 1944, 6. Stradanje honveda u meandrima reke Don 1943, 7. Kapitulacija madžarske vojske kod Vilagoša 1849, čime je završila revolucija 1848, 8. Deportacije u gulag 1945, 9. Mađarska sovjetska republika 1919, 10. Poraz u bici sa Mongolima kod Muhija 1241, gde je izginula skoro čitava armija kralja Bele IV, više desetina hiljada vojnika.” Ruku na srce, grdna je sve to nesreća, malo naroda ima takvu, ali zar to nije ideja za hrvatska domoljubna glasila: anketa plus okrugli stol s Plenkovićem i probranim hrvatskim intelektualcima, pa da vidimo mogu li Hrvati parirati Madžarima u nesreći. Ovako Varga: “Vredelo bi i među Poljacima sprovesti sličnu anketu, u iskušenju sam da napravim hipotetičnu listu, ali se suzdržavam, bojim se da se moja lista ne bi poklopila sa listom većine mojih poluzemljaka sa druge, poljske strane. Hoću da kažem da kao polu-Poljak i polu-Mađar moram da nosim dvostruko breme poraza, a breme poraza dva naroda je zaista neprijatan teret. U svakom slučaju ta anketa bi nam slabo šta rekla o našoj istoriji, ali zato mnogo toga o današnjim Poljacima.” Iz ovog se citata prepoznaje ponešto iz Varginih spisateljskih strategija. Najprije se zajebava i zajebava, tako da čitatelj katkad nije načisto je li ovaj panker sasvim svoj, a onda poantira nekom smrtno ozbiljnom i ubitačno istinitom konstatacijom. Doista, priča o povijesnim nesrećama tiče se naroda koji se danas bavi svojom poviješću, a ne povijesti same.

Striktno govoreći, poglavlja “Čardaša sa mangulicom” su putopisi. Ustvari, to su križanci tradicionalnih putopisa i vrhunskih novinsko-književnih reportaža. A ti križanci transformiraju se u antropološke eseje, od onih koje izvanredno cijeni Ivan Čolović, pa ih katkad i prizove od odabranih autora Biblioteke XX vek. Pritom, ti antropološki eseji u Varginom su slučaju ustvari urnebesno duhovite humoreske. Pišući o Madžarskoj, Madžarima i madžarstvu Krzysztof Varga piše o književnosti. Ali mnogo češće, ipak, piše o hrani. Malo je knjiga u literaturi našega vijeka u kojima se toliko jede, kao kod Varge. Ako bih se mogao sjetiti ijedne. Očito, riječ je o oblapornom čovjeku, čija strast za hranom često prelazi i u proždrljivost. Jede on sve i svašta, a poslije se onda žali. Ali osim osobne sklonosti, postoji tu još nešto. Hrana je, kao u malo kojoj kulturi i kod malo kojeg naroda, konstitutivni element madžarskog identiteta. Katkad se čini, važniji i od poraza.

Varga, međutim, nije lakrdijaš. Ne zasmijava on svoje čitateljstvo samo tako. Ustvari, ne zasmijava ga uopće. Jedan je od onih blagodarnih pisaca kojima je humor sredstvo, a ne cilj. I nije mu taj humor samo književno sredstvo, nego i sredstvo za preživljavanje. Naime, iza njegove duhovitosti, izvanredne znatiželje, obrazovanja i zainteresiranosti za svijet oko sebe, neprestano vreba, čuči u mraku, i u čitatelju izaziva neku sasvim neumjesnu tugu, neka njegovana i sasvim beznadna depresija. Tu ćete depresiju lako zamijeniti melankolijom, ali u oba slučaja, čini mi se, riječ je o karakterističnom madžarskom književnom i filmskom, možda čak i glazbenom, ali svakako narativnom raspoloženju. Napokon, i ona famozna madžarska naranča, o kojoj ćete se, ako već niste, sami obavijestiti, gesta je veličanstvenog humora i beznadne autoironije, usred jednoga istoga takvog filma. Koji je, bezbeli i naravno, vrlo depresivan. Ono što piše Krzysztof Varga, to je velika Madžarska po mjeri čovjeka.

Veliki je stvaralački trud Milica Markić uložila u prevođenje Krzysztofa Varge. Iskapala je na taj prijevod najprobranije riječi svoga jezika, e da bi mu u srpskom i drugim istim jezicima pružila onakav glas kakav pisac i zaslužuje. Postoji nešto srčano i bespoštedno u njezinom prevođenju. U Vargu ona nije uložila ništa manje nego u Olgu Tokarczuk, čiji je Milica također srpski glas. To troje pisaca, Stasiuk, Tokarczuk i Varga, premda vrlo raznoliki, stilski i svjetotvorno različiti, velika su poljska književnost naše generacije, koja se rađala šezdesetih i odrastala osamdesetih.

Za jezike, kulture i narode vežemo se uglavnom preko književnosti. Negativne predrasude o narodima, kulturama i jezicima stječemo uglavnom preko fudbala i fudbalskih navijača. Poljska i madžarska kultura ovom su čitatelju instinktivno najbliže i najrazumljivije kulture. U njima se ogledamo, u njihovim nesrećama naše nesreće bivaju manje, a njihova glupost i ludost objašnjavaju naše ludosti i gluposti. Poslušajte tako ovaj citat admirala Miklósa Horthyja: “Poljska i Mađarska, kao najistočniji bastioni civilizovane Evrope, borile su se čitava stoleća, s promenljivom srećom, ali uvek žrtvenički posvećeno, borile su se u obranu zapadne hrišćanske civilizacije – neprocenjive su njihove zasluge za čitav ljudski rod.” Zar u tim riječima ne čujete glas generala Franje Tuđmana?

Ili pročitajte ovo: “Funkciju trube (jerihonske trube, op. aut.), izvođača te patriotske, narodnooslobodilačke muzike, danas ima sastav Karpatia, najveće zvezde nemzeti roka, tojest, nacionalnog roka. Reklo bi se da su najpopularniji savremeni bend, ne samo nemzeti roka, te endemične mađarske varijante rokenrola, nego muzike uopšte. Njihovi albumi nalaze svoje mesto između narodne i ozbiljne muzike, a pevaju o veoma ozbiljnim temama, o otadžbini, o vraćanju Transilvanije i Slovačke, slavi i hvali mađarskog vojnika, vojnika koji je prolivao krv na ruskim bespućima, koji se sa Sovjetima borio na granicama Mađarske, negde kod Debrecina, vojnika koji je 1945. branio Budimpeštu. Na internetu sam gledao komentare ispod spotova tekstova pesama Karpatije i svi su bili predvidivi, svi su propovedali Veliku Mađarsku. Zahvaljujući internetu danas, možeš da praviš alternativne imperije, možeš lako da povratiš Felvidek, Ujvidek i Erdelj, virtualno možeš da vaskrsneš stotine hiljada poginulih i da im opet narediš da krenu na istočni front.” Jeste li pročitali? Ako jeste, zar vam se ne čini da Varga piše o Hrvatima i o Marku Perkoviću Thompsonu?

Ne, nije mi lakše kad Madžari i Poljaci obiluju jednakim budalama kao Hrvati, ili kad su u istim nevoljama kao Hrvati. Oni, za razliku od nas, imaju pisce kakav je Krzysztof Varga. Nama ostaje da Vargu, zahvaljujući beogradskim izdavačima i prevoditeljici Milici Markić, čitamo kao nekog svog.

Jutro je svanulo ugodno i toplo. Nakon kiše koja je kvasila skoro čitavu sedmicu, pojavilo se sunce, istina škrto, kroz oblake provirujući, ali se pokazalo. Odmah odlučih da napravim pauzu, da se napokon maknem s kompjutora, i da u šetnji provedem dopodne, najradije cio dan.

Pođoh cestom prema obližnjem brdašcu, uskom stazom, napola asfaltiranom. Nakon nekoliko stotina metara napustih naselje, dođoh do mjesnog groblja i crkve odakle se pružao otvoren pogled prema uvali, povelikom zaljevu u kojem se ugnijezdilo Vinišće, baš kao dijete u krilu matere. Zavuklo se duboko, među noge njene, u dubinu vale, tamo odakle kreću dva kraka naselja, jedan s jedne i jedan druge strane vode. Pomislih, uvuklo se, godi mu toplina skuta i sigurnost koju mu vala pruža. Na to me navedoše riječi starog barba Nike, viniškog težaka, vinogradara i maslinara koji mi je pričao kako vjetri i oluje svoju silinu slome na brdu izdignutom nad svakom stranom sela. 

“Bura što ariva s kopna i zapadnjak s mora, na brdu oslabe, jedino južina pokad valove digne. Ali ona puše ravnomjerno i ne donosi mraz ni štetu maslinama. A i kad zapuše, prvo udari u Brač i Čiovo.”

Nastavih dalje uzbrdo, polako, nogu za nogom. Cvrkut ptica mi bijaše jedini saputnik. Ljudi nisam sretao. Samo na jednoj terasi, u stvari komadu zemlje ograđene suhozidom, vidjeh ženu. Napola sagnuta, okopavala je maslinu, bila sva u znoju. Ja joj nazvah dobro jutro, ona potom podiže glavu i pogleda prema meni. Ne reče ništa. Da bih prekinuo neugodnu šutnju dodadoh: “Danas je baš lijepo vrijeme.“

“A kako će bit neg’ lipo, sredina je petog“, odgovori ona na način kako ovdje mjesece u godini zovu, po njihovom rednom broju. Potom spusti glavu i nastavi kopati. Ja razumjeh da joj od posla nije do razgovora, pa produžih kroz uzani koridor sazdan od suhozida, u stvari poslaganog kamenja, kojim su mještani ograđivali nanose škrte zemlje na kojoj su gajili masline. Tih ograđenih parcela je bilo svud kuda sam prolazio, poviše puta i podno njega, terasasto raspoređenih po nagibu terena. Napola urušeni zidovi, iznikli makovi i visoka trava su mi kazivali da masline niko ne obradjuje, da im ljudska ruka godinama pažnje nije posvetila. 

Zagledah se u stabla, bila su stara, kvrgava, puna pukotina i rascjeplina, napola sasušena. Iz korijena su izlazile po dvije tri grane, preplitale se i udaljavale jedna od druge, nepravilno. Ostavljene i napuštene, bez ikoga da im grane obrezuje i krošnje oblikuje, decenijama su rasle kako im se htjelo, slobodno, neobuzdano. Pa su napravile čudne figure, prelijepe skulpture koje samo priroda načiniti može. Zagledah se u tu ljepotu.

Odjednom zapuha vjetar. Masline se zaljuljaše. Tu, predamnom i pod suncem majskim, lagano zaigraše, one i sjene njihove. Starost im se na licu ogledala, na stablima izboranim i oronulim, ali se to na sjenama vidjelo nije. Pomislih u času – ples starica i djevojaka, ples savršeno skladan, igra u parovima. Harmonija perfektna.

Vrhovi grana su se svjetlucali na majskom suncu, u plesu s vjetrom. Pogledah bolje, vidjeh da su to mladi izdanci, minijaturni grozdovi zelenih bobica, plod u nastajanju. Uskliknuh od radosti kada to vidjeh, taj novi život na tijelima pogurenim i usahlim. Na stablima zapuštenim, od ljudi zaboravljenim, nebrizi prepuštenim. Godinama su te grane obilat plod donosile, zlatnu tečnost ljudima davale, izdašno. Pa i sada, kada su desetljećima samoći prepuštene one spremaju dar za onog ko im se vrati, ko im svrati. Našle su snage u svom oronulom, isušenom i umornom tijelu da ljude počaste, da ih obraduju. Bez imalo zlopamćenja i prijekora.

“Maslina je kao mater“ – zazvoniše mi u ušima riječi starice koju nekoć sretoh na pijaci, u Šibeniku. Bila je sjela za moj stol, htjela je kao i ja predahnuti uz kavicu. Predstavi se kao Luce. Nakon par opreznih rečenica pred neznancem, ohrabri se pa poče priču o sebi. Završi je o nekom sasma drugom. Evo kako je sve teklo:

Udala se mlada, ima tome skoro pedeset godina. Voljela ga je, i on nju, tako je vjerovala. Dugo nisu imali djece, mislila je da nikada ni neće. Muž ju je zbog toga zanemario, prigovarao joj i optuživao da je ona kriva za to. Udaljio se od nje, približio kafani i alkoholu. A nju korio i tukao govoreći da je ona i za to kriva, da pije jer ga vara i druge muškarce pohotno gleda. A ona je samo čekala da se čudo desi, da je kao nekad zagrli i pomiluje, i da joj se vrati.

I onda kada je pasala četrdesetu, nakon trenutka slabosti, kada joj je tijelo pokleklo pa ga pijanog pustila u postelju, desi se dugo željeno začeće. Presretna je bila. Njemu o tome nije kazivala, on je ionako bio nastavio po starom. Bojala se, zapravo da će je optuživati za nevjeru, da će je tući. Da će plod izgubiti. 

Kriti dugo svoju tajnu, nije mogla. Kazala mu je o tome tek kada je on stomak njen narasli opazio. A potom je pakao nastao u domu njihovom. Tukao ju je, kose joj čupao, nogama je udarao kada bi na pod pala. Nakon toga danima na ulicu nije izlazila, od nemoći i bolova, ali i zbog sramote da se ljudima u modricama pokaže. 

Pred porod je posustala, napustila ga je, ćaći otišla. Vratila se na selo, na škrtu zemlju među loze i masline. Rodila je, sina odgajala, o ocu brinula i zemlji. Od jutra do mraka je u polju radila, u vinogradu i među maslinama. Kada je sin u školu trebao poći, razbolje se. Vručicu je dobio veliku, danima je trajala. Jedno jutro kada ga je iz kreveta uzela, k sebi privila, vidje da mu nogice vise, da su beživotne. Vrisnu, otrča do susjeda, pođoše do liječnika, pa do bolnice. No lijeka ne bijaše. Ostao je oduzet, ni rukama mnogo kretati nije mogao. Petnaest godina ga je na postelji dvorila, uz njega bila. A kada bi zaspao, trčala je u polje da okopa vinograd, da berba ne podbaci. Imala je psa, dobermana, on je dječaku društvo pravio, uz njega sam ostajao kad je djed umro, a desilo se to ubrzo nakon bolesti.

Godinama se nosila sa sinovljevom nesrećom i svojom. Godinama je bila razapeta između obaveza materinskih i nužde da sa njih dvoje skrbi. Ovo potonje je sve teže uspijevala. Čim bi otišla u polje, a dječak zastenjao, doberman bi dotrčao do nje u vinograd i vukao je za skute da dođe i bude uz sina. Tako su srasli, dječak i pas, i ona s njima. Kasnije, kada ju je snaga izdala, loze nikako nije mogla raditi, vinograd je prestao davati ploda. Živjeli su bijedno, sve teže. Jedini prihod su imali od maslina, od ‘uja’. 

Maslina ih je hranila, nju i sina. On je prije desetak godina umro, isti dan je pas skončao, od tuge za drugom nepomičnim. Luce je ostala sama. Radi o maslinama, koliko stiže i koliko joj snaga posustala dozvoli. Ponekada dođe do Šibenika, da se s nekim sretne, da s ljudima progovori. Ima ona i tamo na selu s kim popričati, nije da nema. Društvo su joj njene masline, ona im je zahvalna, one su ljubav njena. S njima najradije druguje. Ali…

Tu Luce zastade, pa duboko uzdahnu. I spusti glavu da suzne oči sakrije, dvije kapi koje s obraza na stol padoše nije stigla. Par trenutaka je pognute glave sjedila preda mnom, šuteći. Pomislih da se moli, da trebam da ustanem i u njenom miru je ostavim. A ona, kao da je pročitala moje misli, odjednom podiže pogled i uz blag osmijeh na licu, reče: 

„Gospodine, loza je maćeha. Ona daje dok je služiš, dok oko nje radiš, a čim prestaneš, ona te kazni, rod uskrati, plodom presuši. Maslina je mater. Ona i kada je zaboraviš, kada joj pažnju uskratiš, kada joj leđa okreneš, ona uvijek plod nosi. Baš kao mater koja uvijek topao objed za dijete ima kad god da joj se vrati. Maslinu je sami Bog čovjeku poslao, da nam Njegovo lice pokazuje, da nam daje i kada zauzvrat od nas ništa ne dobija.

****

Priču i ispovijed starice sam brzo zaboravio. Ipak, kad god bih kroz Šibenik prolazio, sjetio bih se mog susreta s njom. Pa bih se pitao zašto mi je onomad svoju dušu otvorila, zašto mi je svoj život kazala. No, odgovora nisam nalazio. A evo danas mi se javi dok šetah kroz maslinjake viniške.

O maslini mi je Luce govorila, a ne o sebi! Sjela je pored mene da mi o ljubavi svojoj ispriča, s namjerom da i ja to drvo zavolim, da ga njenim očima gledam. Da u njemu mater vidim. Ili nešto još veće.

U Vinišću, 28. maja 2019 

šabanu šarenkapiću

tvojim jezikom
da mi grlo gori

šupljim srcem
bogu na aplauz

šabane dušo
ružo duhanska

ružo drznovena
dušo damaskijo

pobuno mala

Barthelmy Cousin je tih, netipičan Parižanin. Doživotni zaljubljenik u Platona. A čim se zbuni, rumeni kao devica. U svakom slučaju, ovaj štrkljasti, nenametljiv naočarko je direktor podjednako voljen i od učenika i od zaposlenih u Internatu. U Solun je stigao sa Platonovim dijalozima u koferu, poklon od srodnika po srcu, braće Alfreda i Morisa Kroazea. Nasuprot upornoj želji oca za koga je služenje Asklepijevoj nauci bilo pravo nasledstva (i časti), mladi Bartelmi je, ipak, tiha reka breg roni, izabrao, za sad i zauvek, zanosno carstvo Ideja. Ponuda Ministarstva spoljnih poslova, i pored izvesne bizarnosti ponuđenog posla, došla je kao poručena.

Posle Hatihumajuna, Solun je sve više privlačio Francuze i Bartelmi je stalno, po solunskim kafanama ili na prijemima u Konzulatu, sretao sunarodnike koji su mu bili skoro nepoznati, iako su živeli u istom gradu. Kada su 76-te u onim bezumnim nemirima, ubili konzula i brodovi njegove vlade zajedno sa saveznicima, blokirali pristanište, on je u svom samačkom stanu u Internatu prihvatio nekoliko uplašenih francuskih porodica. Ali, mada je ovim uzdrhtalim ljudima ponudio sve – sklonište, hranu i utešne reči, on, nekoliko dana posle odlaska, nije mogao da zapamti nijedno od njihovih imena. Možda je zato simbolika prezimena Monsieur le Directeur-a važila jedino u onoj čudnjikavoj varijanti rasejanog, pomalo izgubljenog rođaka sa zbunjenim osmehom. Svi ti burni događaji u Imperiji, pa i ono neposredno do njih – smena dvojice sultana za tri meseca, fotografisane glave četnika koje su se zajedno sa onima turskog askera kotrljale kao jesenji kesteni, sve nevolje, bune i ratni sukobi… – dopirali su do Bartelmijevog sluha sasvim uzgred, u nepostojanom ehu pomešanih razgovora njegovihraspričanih, znojnih sunarodnika iz Messagerie Maritime.

Uostalom, za Bartelmija su oni govorili nejasno, maltene u šiframa, a politiku su mešali sa francima i carinama, jer su bili ubeđeni da su hiljadu puta veštiji od kamile koja je prošla kroz iglene uši i isto tako lukaviji od igle koja nije mogla da pređe preko francuske carine. Bartelmi je zaista bio kilometrima od tog, za njega nervoznog i banalnog sveta i odmah bi se sklanjao u Platona i u tišinu radne sobe. Tamo bi mu glavobolja prolazila odjednom i on bi ponovo, prelećući milenijume, slučao sveti Sokratov glas:

“ – A duša, nevidljivo, ono što odlazi u drugi neki svet plemeniti, čist i isto tako nevidljiv, u pravi Had, kod dobrog i umnog boga, gde i moja duša treba da otputuje, ako on želi, zar će se ona što nam je stvorena da bude ista takva, udaljavajući se od tela, rasturiti i odmah propasti kao što mnogi govore? Neće biti da je tako, dragi Kebete i Simija! Pre će biti da je ovako: ako se čista udalji duša od tela i ne vuče ništa sa sobom, zašto ne bi bila po svojoj volji združena sa njim u životu, nego ga izbegava i povlači se u sebe samu i uvek u tome nastoji; onda nije li to ništa drugo do ispravno stremljenje ka mudrosti i vežbanju, ustvari, da se lako umre? Nije li sve to priprema za smrt?

– Svakako.

– Takva kakva jeste, putuje ona ka sebi sličnom, nevidljivom, ka božanskom, besmrtnom i umnom! Kada tamo dođe, njoj je omogućeno da bude srećna, da bude oslobođena lutanja i bezumnosti, straha i divljeg sladostrašća, svih ljudskih zala! Provodiće ona, ustvari, preostalo vreme s bogovima, tako barem kažu posvećeni u svete tajne…“.

Obuzet uzvišenom mišlju, Bartelmi Kuzen, sa „Fedonom“ u ruci, već započinje putovanje slobodnim predelima mašte. Po prozoru sitno bije aprilska kišica – večni apotekar koji leči polupijane prostakluke, psovke i okrvavljene košulje. Lako, kao od pamuka, lome se lanci prizemnosti i ponosna duša viteza Bartelmija poleće; kestenjasta srna, ka zemlji blaženih duhova…

U susednom stanu, levo od prizemlja Internata, Dimitar Pop Stojmenov, otac moje prababe Marije i gost, Ilija Korobar, gledaju, po svom šaljivdžijskom običaju, u ispražnjene fildžane kafe. U šolji gosta rascvetale šare: kao da je neko nevešto mastilom poprskao bezubo fetusno belilo porcelana. Evo: devojčica s golim pupkom natpeva se sa zlatokljunom pticom u bakarnom kavezu. Ispod njih, dva vilenjaka igraju klikere. Iznad njih, besni oktopod gužva neposlušno nebo. Ulevo, na perjanom jastuku magare zlatasto njače. Ispod njega, brod-konj jedri nad dubokim jendecima. Ispod njega, jednooka razmažena riba klokoće tromi smeh.

– A šta je priča nacrtana onde? – pitaju se prijatelji pred nejasnom mrljom koja više skriva nego otkriva.

– Grad! – izviknu trgovac Korobar – sa palatama od peska i princezama od soli.

Dimitar ćuti: izgrebano nepce na fildžanu ispisuje tajnu poruku. Zgnječeni leptir na Mesečevom brdu. A na njega navalilo pleme mrava.

Sada je red na Dimitrovu šolju. Koliko je trgovčev fildžan bio iscrtan, toliko je ovaj prazan: samo crna barica na dnu i gore, skoro na rubu, kod srka, lik čovečuljka koji se sapleo. – Patuljak ne gleda gde ide! – smeje se Korobar. A Dimitru se ponovo steže grlo. Nekako mu ovog popodneva nije do istinskog smeha, možda zbog ovog sitnog, upornog dažda, a više zbog Elene koja je baš po ovom vremenu odlučila da ode u šetnju.

Neko pokuca na vrata, previše stidljivo i nesigurno za Elenu. Kao što su i pretpostavljali, to je dobri monsieur Barthelmy.

– Evo ja navratio – plašljivo proviruje.

– Izvolite, uđite – trgovac veselo prestiže domaćina u pozivu.

To što je trgovac Korobar jedan od vrlo retkih kome rasejani Kuzen nije zaboravio ime, verovatno je dolazilo otuda što je u njihove međusobno žive dijaloge Velešanin uvek unosio dovoljnu dozu začikavanja, što je kod jadnog platonoljuba izazivalo plimu užarenosti.

– Da li komarac može da sleti na obraz zaspalog anđela? Ako mu je to dozvoljeno, onda će mu on, po neprikosnovenom zakonu svoje vrste, sisati krv. Ali, i u tom slučaju, kada popije kap božanske krvi, komarac neće postati besmrtan. I tako i ovako, cher Directeur, bez obzira da li je ujeo anđela ili nekog zločinca, on ostaje bedni komarac, zar ne? – i danas je, naizgled ležerno, trgovac zagrebao sagovornika.

Monsieur Cousin ne može ni sada da izbegne rumenilo u obrazima: – Vi ste, dragi Ilija, đavolski inteligentni – promuca – ali ipak praktičnom životu, ako tako smem da kažem, dajete preveliku važnost. Ja, nemojte mi prebacivati, koliko zalazim u ono što je prividno skriveno, toliko nailazim na novu širinu, veliku prostranost bez granica, bez obala…

– Niko ne sme da vam prebacuje – prekida ga trgovac, a krišom saučesnički namiguje Dimitru – San je lična stvar i pripada onome ko ga odsanja. Ali ja, iako volim da gledam u talog kafe, najčešće spavam tvrdo i ne stižem da sanjam.

– Ako mi dozvolite, dragi Ilija – odmah mu odgovara uzbuđeni Kuzen. – Snevač ne može da vlada snom. Duša se slobodno budi dok trošno telo miruje. Golub i jagnje je duša, dragi Ilija, nevina i ustremljena višem životu. Ona ponekad upozorava nepažljivog snevača da nije sve u sticanju zlatnika, i da će se nekada, kada to najmanje očekuje, naći nemoćan kao ostavljeno dete…

Ko je mogao pretpostaviti da ova često izgovarana rečenica dobrog Kuzena može biti pretskazanje u nepredvidljivom životnom tkanju dvojice prijatelja? Simetrije onoga “u” i onoga “van” sna, na žalost, izbistre se kasnije, pred zamagljenim pogledom davljenika kojeg vrtlog vuče na dno. A onda trgovac, po običaju, više prati sopstvenu igru nego što pazi na sogovornika. Dimitar, pak, skoro odsutan, sav stegnut u borama čela: ipak, već u sledećem trenutku, Elena Pop Stojmenova zadihana i pokisla, ali zato još vedrija, utrči u kuću i moj čukundeda je prigrljen trenutno nadošlim talasom topline…

O „učitelju“ Pašuki – Paščetu su se godinama ispletale razne priče, kao što su se u selima Suharak, Zaprešić, Šištavac pod Šar planinom i drugim mjestima oko Podgoraja i ispod Šar planine ispletale čarape; neke od bijele a neke od crne vune. Prvo se pričalo da se jednoga kišnoga dana, pokušavši da preskoči Cjevančicu, ondje gdje je samo dva koraka bila široka, sapleo i sletio u rijeku, a ona bila nadošla i valovita i nikako se nije mogao izgobeljati i uhvatiti obale.

I tako redom…

A onda neko u Suharak, ocu mu Halimu i majci Dževahi, donese vijest da se Pašuka, poslije toliko godina lajanja, pretvorio u pravoga psa i da je sada negdje na planini Giljevi, uz tor nekakvog Hajdara Bušima. Istoga časa Halim krenu i drugoga dana stiže, te se dohvati Giljeve. Nađe kuću Hajdara Bušima. I tor mu nađe. Na četiri ćoška prostrana tora, u koji Hajdar zatvaraše tristo ovaca i stotinu koza, bila su tri velika siva psa i jedan mršaviji sa izraslom kočeti po glavi i oko prednjih nogu. 

– Ako je koji moj Pašuka, ovo je – pomisli Halim, priđe do blizu, ali se pseto toliko trže da umalo prekide lanac. Istina, lavež mu jeste bio Pašukin, ali Hajdar reče da je taj pas rođen u njegovoj štali, od njegove kučke, i time odagna i posljednju Halimovu sumnju da je to za kolcom njegov sin Pašuka.

*** 

Možda bi Halim i Dževaha bili živi i dan-danas, ali Halim, vraćajući se iz Giljeve, navrati do Rašidove jame, kao da ga je neko otud zvao. Priđe do same ivice i toga mu se časa zanesvijesti te – pade. Ne bi se niko ni sjetio tamo ga tražiti da ne bi kučke Lijepe, koja je ležala blizu jame pa, vidjevši kako Halim zamače u provaliju, skoči kao ubodena te začas stiže do kuće Halimove i stane skičati. Kad je Dževaha izašla da vidi šta se dešava pred kućom, Lijepa zgrabi zubima skut njenog miltana i uze je vući gore prema šumi. Dževaha nije stigla ni da se obuje, pa je u vunenim čarapama grabila za Lijepom, koja je sve više hitala. Dovede je do same jame, i tu je pusti, izmače se malo pa stade rijetko lajati, kao da nekog doziva, i vrtjeti repom gledajući čas u Dževahu čas dolje u pećinsku tamu. 

I dok je žena, u čudu nađena, stajala kraj jame, odozdo se neko javnu. Nije tačno razaznala riječi ali kada se ponovo začulo Dževaha prepozna Halimov glas, te se brzo vrati i uzbuni selo. 

Izvadili su ga tek treći dan. Ne bi ni tada nego Muslija Kahrimanović služio vojsku u Sloveniji pa bio na nagradnom odsustvu sedam dana. Služeći u nekakvom alpinističkom vodu, pentrao se po slovenačkim planinama, istraživao špilje i uvale i spuštao se gdje niko drugi nije smio. 

Nije ostalo konopca u selu Suharak koji ne doniješe pred Rašidovu jamu, a onda ih upletoše, obvezaše Musliju i on, sa nekoliko upaljenih ručnih lampi zatnutih za konopce na prsima, ubrzo zamače dolje u nevidjelo duboke jame. Halima je našao na velikoj kamenoj polici ispod koje žuboraše voda. Oko njega bilo je šestoro, živih štenadi; caklile su im oči kao svici. Sve ih Muslija pokupi u džak koji je visio na jednom kamenu, zaveza zajedno sa beživotnim Halimovim tijelom uza se i odozdo iz sve snage viknu:  – Vuci! 

Izvukoše Musliju i Halima kao zagrljene. I još uz njih vreću sa šestoro živih štenadi. Kasnije su izmjerili da se Halim, udarajući s jednog kraja kamenog zida na drugi, zaustavio na dvadeset trećem metru. 

Gore se najednom pojavila kučka Hasana Habera, pa kad vidje štenad stade skakati od miline. Leže i namjesti se da, onako izgladnjeli, zauzmu njene nabrekle dojke. 

Smrvljeno kao da bješe izvađeno ispod vodeničkog kamena, Halimovo tijelo opružiše po ledinku blizu jame. Dževaha vrisnu i pade glavu uz glavu sa Halimom. Pokušavali su da je vrate u život, ali ništa nije pomoglo. Zauvijek je zaspala tu pored svog Halima koji je, tri dana prije, vraćajući se iz potrage za svojim sinom Pašukom, skliznuo i pao u bezdan Rašidove jame. 

Ko se krstio – krstio se, a ko nije – digao je ruke, gledao u nebo i Boga molio da baci svoje svevideće oko dolje na zemlju, na kojoj odavno šejtan kolo vodi.

*** 

Druge godine, pošto nestade prvo Zejnila Puhulja, a onda i Pašuke Halvarija, početkom mjeseca oktobra nad Podgorajem i cijelom okolinom navališe jake kiše. Danima su padale i rijeka Cjevančica jednoga jutra izbaci na obalu tijelo starijeg muškarca. Nije bilo lako na prvi pogled utvrditi o kome se radi, jer sve na njemu bješe nadošlo kao uskislo tijesto. Izgledao je skoro kao oni za koje se govorilo da će jednoga dana, kad izađu iz dubina rijeke Cjevančice, biti tako veliki i jaki da će ih biti strašno i pogledati. 

Utvrđeno je da je to – tijelo Zejnila Puhulja iz sela Šištavac u Gori pod Šar planinom. 

Tijelo je Rabren istim onim kombijem, zajedno sa prijateljem Durmišem, zvanim Grom odvezao u Goru. I samo jedan čovjek među okupljenim svijetom koji je čekao mejta, reče: – Čini mi se da je ovaj kombi prije dvije godine odvezo Zejnilovu Garicu – ali se Rabren učini da ništa nije čuo. 

Kada je na odmah na početku utakmice, dok su tribine nekadašnjeg Wembleyja još uvijek odjekivale od zvižduka talijanskoj himni, teretni bek Luke Shaw u času božanskog nadahnuća zabio gol velikom Gianluigiju Donnarummi, meni je pao mrak na oči. U tom je trenutku, naime, otpočinjala jedna od onih utakmica kakve ne volim, a sve ih je više u posljednjih tridesetak godina.  Tim za koji navijam pokušavat će da izjednači rezultat u utakmici s timom protiv kojeg još mnogo žešće navijam, ali iz razloga koji s nogometnom igrom uglavnom nemaju veze. Pritom, i jedni i drugi ponašaju se i igraju onako kako im to nije svojstveno. A kako su stadion i nogometna igra zrcalo nekog društva i zajednice, iznevjeravanje vlastite nogometne naravi nešto je čime bi se trebali baviti svjetski geostratezi, sociolozi, antropolozi i psiholozi, a ne – kao što to obično biva – plitki i površni nogometni novinari i navijači.

Talijani su na ovom Europskom prvenstvu igrali onako kako ih ja u proteklih skoro pedeset godina ne pamtim: lijepo, maštovito i napadački, s mnogo duha i duše, s genijalnim Federicom Chiesom, s Jorginhom, Verrattijem i Leonardom Spinazzolom, u čiju smo se igru zaljubljivali, te sa Leonardom Bonuccijem i Giorgiom Chiellinijem, sjajnim i živopisnim Juventusovim stoperskim parom, koji podsjećaju na naturščike iz filmova talijanskog neorealizma. Ukućanka plitkih nogometnih interesa više me je puta pri Chiellinijevom krupnom kadru na ekranu upitala: A koliko ovaj čovjek ima godina? Mnogo manje nego što izgleda, ali ipak više nego što je uobičajeno. Negdje u nekom selu pokraj Pise, u iskrzanom crno-bijelom filmu, crkvica puna postarijih žena u crnom, moli se za dug život i zdravlje Giorgija Chiellinija. Ja im se ovdje pridružujem.

I onda se toj neobičnoj Italiji, koja igra lijepo, čisto i pošteno, a Talijani nikad tako ne igraju, i još im je izbornik Roberto Mancini, prilično čuveni, premda ne veliki nogometaš iz naše mladosti, ali čovjek sa sudbinom i stavom, suprotstavi neka sasvim nova Engleska, koja povede odmah na početku. Pa kao što Talijani nemaju veze s onim što je naša predodžba o njihovoj nogometnoj naravi, tako ni ova Engleska nema baš nikakve veze s Englezima kojima je ovaj gledatelj često znao biti sklon. Ti Englezi bili su fer, pa makar zbog toga i svijet propao. Ovi Englezi igraju prljavo i nepošteno. Ti Englezi bili su gospoda, koja ginu za vlastitu viziju igre, na kojoj insistiraju i po cijenu poraza, ali baš nikad ne simuliraju i ne valjaju se iz čista mira po terenu. Ovi Englezi bacaju se po šesnaestercu kao djeca po plitkom bazenu, neprestano šire ruke, gestikuliraju prema sucu, rugaju se protivniku, odbijaju pruženu ruku, a najbolji im je igrač mali kolodvorski prevarant Raheem Sterling. Ti Englezi, koji se iz prošlosti sjećamo i za koje smo navijali, bili su baš poput Liverpoola, i u njihovom se nastupu i igri prepoznavala jedna doista velika zemlja i kultura. Jedino oni, među svim reprezentacijama, nisu morali pobjeđivati da bi bili veliki. Ti Englezi doista su izmislili nogomet, a s nogometom i pristojnost u igri. Ovi Englezi nešto su najodbojnije, najružnije i najmrskije što se na Europskom prvenstvu moglo vidjeti uz madžarske navijače u Budimpešti. Ovi Englezi se, zapravo, malo razlikuju od Orbanovih Madžara. S tom razlikom što je kod Madžara riječ samo o ljudima s tribina, i o velikom vođi, kao pokrovitelju općenarodnog sna o konačnoj nogometnoj pobjedi. Kod ovih Engleza, pak, imali smo i šovinističke, antieuropske i rasističke svinje na tribinama (da se razumijemo, nije rasizam samo kada zviždimo i hukćemo crncima, rasizam je i kada šezdeset tisuća engleskih svinja zviždi talijanskoj, a prije toga danskoj ili njemačkoj himni), ali smo imali i nešto što je u nogometu bilo dosad neviđeno: vladu Borisa Johnsona, velikog vođe, čija je pojava dubinski nakaznija od Orbanove, koja izmaštava epidemiološka pravila, kakva ni u trenucima najvećega katoličko-molitvenog zanosa ne bi na um pala ni jednoj Alemki Markotić. Zabranili su dolazak inozemnih navijača u zemlju i na stadion, a svojih su pustili čitav obor, tako da do vrha napune bivši Wembley. Da je itko drugi takvo što učinio, da je, recimo, Orban zabranio neprijateljskim navijačima dolazak u Madžarsku, prvenstvo bi bilo prekinuto. Da je netko drugi na način engleskih svinja zviždao himnama europskih zemalja, da su to, recimo, učinili Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Balkanci, bio bi to grandiozan svjetski skandal, a reprezentacija zemlje čije su svinje na Europskom prvenstvu takvo što učinile bila bi na dvije godine eliminirana sa svih Uefinih natjecanja. Ili bi se dogodilo nešto još strašnije. Englezima se, međutim, neće dogoditi ništa. A zviždale su te svinje upravo onako kako hrvatske svinje zvižde srpskoj himni, a srpske svinje zvižde hrvatskoj himni. Ali tako je to u našem balkanskom svinjcu i u našim balkanskim izmetinama, u kojima se već dugo valjamo i iz kojih nam nema van, na slobodu i u Europu! Ali čak ni naši, balkanski navijači nikome tako ne zvižde, osim prvim svojim susjedima, braći rođenoj, među kojom se pretvaraju u svinje. Što je, međutim, ovo? Ima li ikoga kome se ne grokće u Borisovom londonskom ćumezu?

Da, znam, pomislit ćete da moje navijanje protiv Engleza nije više imalo veze s nogometom. Ali nije baš da nije. Onako kako su poružnjele tribine nekadašnjeg Wembleyja, a današnjeg krmetnjaka, tako je poružnjela i nogometna reprezentacija Engleske. Bilo ih je nemoguće prepoznati. To više nisu bili ti ljudi ni ti igrači. Iščezao je ideal za koji je samo Engleska oduvijek igrala. Mi možda i ne moramo biti prvaci, ali mi smo gospodari ove igre! I ona će se igrati lijepo i po pravilima, pa ako se tako može pobijediti, mi ćemo biti prvaci. To su bili Englezi iz onoga vremena. Protiv njihova dostojanstva nemoćna je bila i božja ruka Diega Armanda Maradone. Ne sjećam se ni da su suci bili na njihovoj strani. Sve do Borisova doba.

Ne znam kako bih podnio da Italija, ipak, nije na kraju dobila ovu utakmicu. I to ponajprije zahvaljujući velikom Donnarummi. A svejedno mi je žao onoga dječarca na kraju, kojem talijanski golman brani penal i koji će zauvijek, u snovima svojim i sanjarijama, ponavljati taj udarac, ponovo ga izvoditi, popravljati ono što je ostalo u prošlosti i što je, kao i svaka istinska životna nezgoda, trajno nepopravljivo. Proći će i ti borisi johnsoni, nestat će i svinja s tribina, stadion će ponovo postati Wembley, Englezi se opet biti Englezi, neki novi selektor će naružiti klinca koji se baca po šesnaestercu, jer čast je veća od svakog zgoditka i pobjede, samo će njemu, zlosretniku, zauvijek ostati zakovano u svijesti da je među brankama od Gulivera veći stajao Talijan, i da lopta nije mogla proći mimo njega.

Štala tetke Milke čišća je nego nečije kuhinje, kaže to mama često kada pričamo o bakinoj polusestri. Tetka Milka i baka Lucija nisu prave sestre, ali vole se i paze kao da jesu. Bolje nego neke prave sestre. Jesu li im zajednički tata ili mama, više ne znaju, čini mi se, ni one same. Vidim da to nikom i nije važno. 

Da nije bilo tetke Milke, kaže mama, mi bismo u ratu umrli od gladi. Tetka Milka je, pričao mi je tata, jednu svinju cijeli rat hranila, pa je nama dala kad smo došli u Novi Travnik. Nismo mi odmah bili u Novom, malo smo se, što kaže Srbin, nasilno seljakali. Kada sam bila beba, tog se baš i ne sjećam ali mama mi je pričala, Ivan, to je Milkin unuk, a Marijin sin koju isto Leo i ja zovemo tetkom, svaki dan na Bare donosio kravlje mlijeko u pivskoj boci. Mogao je, kaže baba, poginuti kada je htio jer su granate padale stalno. Kada granata padne, trava izgori, pticama otpadaju krila, a ljudi mogu umrijeti u sekundi, tako sam shvatila. 

Ivan mi sada, kad sam malo narasla, kaže da nije bilo tog mlijeka, ne bih se tako razrasla. A zna i on da sam najniža u razredu. Uvijek me zeza, sve nas zeza, a najviše mog tatu i tetku Milku.  

Tetka Milka i njena kćerka Marija žive na Ratenjskoj. To je, učili su nas u školi kada smo upoznavali zavičaj, predgrađe Novog Travnika. Nisu grad jer nema puno zgrada i bandera, ali nisu ni selo, da su daleko, kao Guča Gora. Na Ratenjskoj je samo jedna zgrada i tu je Oskar. Tamo odrasli ljudi kupuju gajbe piva i drugi alkohol. Muslimani tamo ne dolaze, čula sam to jednom kada me tetka Milka poslala po sok Lero od jabuke. 

To je onaj za razmućivanje i njega na selu svi piju, a tetka taj kupuje da može napraviti meni, Leu i Marinku Bracinom. Braco je Marijin brat, ali nikad ne znam njegovo pravo ime. On radi navečer i ide na posao u odijelu. Navečer je uvijek sređen, nosi kravatu i ima čiste cipele. Po danu kopa njivu i sije svašta nešto, a mama kada ostane sama s tetkama Marijom i Milkom, govori da joj je “žao Brace”. Tetka Milka samo uzdiše, njih tri uvijek šapuću i govore “slomi se on u sali, ovi mladi konobari neće da rade, naš Braco je vrijedan, on za svakog potegne”. 

Marinko Bracin je malo stariji od mene i u školu ide pješice, ali nerado. Nije njemu mrsko pješice, nego ne voli školu. 

Tetka Milka govori da Marinko nema živa mira i da svaki dan samo gleda kako će ga, kada s biciklom iz dvorišta izleti, pokupiti veliki kamioni u kojima se vozi pijesak s bučićke Pješčare. Jednom mu je puno pijeska ušlo u oči, pa je skoro, govorili su, obnevidio. 

Mi smo kod tetke Milke skoro svaki drugi dan. Srbin kaže “i svecom i petkom”. Baka Lucija voli Milku, ali na neki svoj način: kada sestre ostare, one se više ne ljube i ne maze kao kada su malene. Doduše, ni Leo ne da da ja njega gnjavim. Govori mi “docadna si, goija”. On još ne zna pričati baš najbolje jer ima samo četiri godine. Tetka Milka uvijek puno kuha, a kuha i Marija, pa kad dođemo, bilo ljeti ili zimi, šporet u kući, ili onaj vani, u ljetnoj kuhinji, pun je šerpi, tepsija, posuda u kojima su jela. I uvijek prave ono što mi najviše volimo. Zbog tate, tetka Milka, iako malo stara i puno bolesna, ustane iz kauča i zavije mu, kao baba Marga, onu pravu pitu s oklagijom zbog koje cijela kuća bude bijela od brašna. Ali njoj nije mrsko – Franji napravi kupušnjaču, najviše tu voli, a kasnije jedemo tikvenjaču – to je kao kolač, kaže tetka Milka, pa je polije vrelim mlijekom koje je popiškila njena krava. Tetka Milka je uvijek, kaže mama, puno radila. Kada je sretna za kravu i krmad kaže blago, a kad se umori, zove ih živina. 

Tikvenjača je kao slatkiš na selu, ali nije ni blizu slatka kao čokolada, ili bombone, ali tetka kaže, da se time zasladi, ili ako smo baš dobri, da nam kocku šećera, pa nas ljeti pošalje vani i govori da ne smijemo u kuću prljavih nogu. 

I Marinko i Leo i ja, kad god nam kaže da ne smijemo u kuću, mi čekamo da zamakne u štalu ili u magazu, pa u kuću uđemo. Unutra je uvijek ljeti malo pohladno, ali je sve čisto i blista. Mama kaže da je kod tetke Milke kao u apoteci. Dok nas ne skonta da smo u kući, diramo komodu u dnevnom boravku, a to se ne smije ni slučajno dirati. Jednom smo srušili stakleni okvir u kojem je bila Ivanova slika i razbio se. Nije nas puno galamila, ona nikog ne galami, ali je samo glasno rekla: “ajte na prikuću, da se niste do večere pomolili na vratima”. 

Ivan ne živi na Ratenjskoj uvijek, nego samo ljeti i za svetog Josipa. On je veliki i studira u Sarajevu. Kada skroz naraste, bit će svećenik, iako tetka Milka kaže da od tog nema ništa jer je on, da oprostite, “zajebant”. Tetka Milka rijetko psuje, puno se moli Bogu, kao i baba Marga. Svaki put kada se baka Lucija žali na Srbina i kaže da je on “jeben”, Milka kaže “Luce, Luce, joj, Luce, nemoj tako.” Ivan se, kada dođe, s tatom pozdravlja stomacima. Ne rukuju se, kao ljudi u gradu, nego sudare stomake i pričaju čiji je veći. Ivan priča viceve o Muji i Fati, svi ga vole i smiju se kada priča, a tetka Milka se nasmije, ali potajno, i govori “Je l’ fino, sine Ivane, tako o ženi, ni ne znaš je?” 

Ljeti uvijek sjedimo ispod kuće i svi jedemo pitu iz tepsije. Marija nam ne da, jer nas je puno, da prljamo tanjure bez veze. Nekad joj pomažem da pere suđe, ili metem velike stepenice, ali mi brzo dosadi, pa najradije odem u magazu. Tetka Milka ima čudnu magazu. Unutra je velika rupa i Ivan mi uvijek kaže da će me tamo zatvoriti ne budem li slušala.

Blizu krmetnjaka je korito s vodom, ali ta se voda ne smije puno koristiti jer se na Ratenjskoj zna dogoditi često da nestane vode. Dok tetka Milka ili Marija zamaknu, Marinko odvrne vodu i naštimamo šlauf i pršćemo se. Ili zalijevamo veliku trešnju. To je najveća trešnja na svijetu i na nju se ni Leo ni ja ne smijemo popeti. 

Marinko i Rakini, oni su dječaci iz sela, kao da su od gume. Penju se, pa padaju, pa penju i tako mogu, kažu, povazdan. Kada ih gledam na granama, izgledaju mi kao mačke ili zmije. A tetka Milka se samo krsti i govori  “Što niste k’o dica iz grada, nego vršetni, skondrljat ćete se, pa ruke i noge polomiti.”

Na selu je sve drugačije nego na Barama. Marinko, ako uđemo u njivu, zna sve gdje je krompir, luk, paprike posijan. Meni je jasno šta je krompir tek kad on naraste, jer ne znam kao Marinko, po travi razlikovati.

Ivan me svako malo pita “jesam li okopala krompire, barem u drugu ruku”, “jesam li naučila kravi sijeno promijenit’ dok ga nije bilo”, ili pita tetku Milku je li me naučila razvijati pitu i pristaviti grah. Nekad ostanemo na konaku kod njih, pa spavam s tetkom Marijom u njenoj sobi. Ima veliki ormar, ogledalo, komodu gdje su joj šminka i ogrlice. Kada nedjeljom idemo na misu u Rankoviće, jako se sredi i našminka. Leo joj je, jednom kad su drva slagali, rekao “da je lijepa, da ima lijepe okice i da se odmah vidi da je muško”. Ivan mu kaže da je “čovjek – provala”, a Leo ga gleda i pita “kakva poplava”. 

Kada je, tako, jedne prilike, tetka Marija na stol spustila tepsiju, Leo je uzviknuo “ja ću bakak”, a tetka ga Milka malo udarila po ruci i rekla “prvo krompire”. Ivan ga je zezao da je isti ćaća jer ga od hrane zanima samo konkretno, a konkretno je, čini mi se, samo meso. 

Ako je puno vruće, tetka Milka nam da dvije marke da si kupimo sladoled u Oskaru. Mogu izići tri Snjeguljice za mene, Lea i Marinka koje odmah poližemo. Kusur svaki put negdje izgubimo jer se svađamo putem tko će ga predati tetki. Dok se Marinko i ja svađamo kome su ispale pare, Leo sjedne nasred puta i dere se ‘Gazda, Gazda’. 

To je tetkin susjed, kada nas čuje, dođe i  kupi po još jedan sladoled. Vratimo se kod tetke musavi, Marija nas briše oko usta, a Milka samo govori “dico draga, je li to fino, dva sladoleda pojesti, kusur ne vratiti, vi dva odjednom, pola dice u Rankovićima ni za jedan nema”. Leo se strovali na stepenice, sav rumen od sunca, i govori tiho “nije tetka, nije fino”.

kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
razgovaraš li s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
briznuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
otkud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao za reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života

nad time čovjek može smo zašutjeti

Gospođo Svetlana i gospođo Miro
Ako ste još žive
Shvatite ovo kao podignutu zastavu od hartije
Kao predaju
U mojoj unutrašnjoj borbi s vašim grijehom
Kojim sam obuzet
Od davnog prvog trena kad sam ga spazio
Među skrajnutim sudskim spisima

Zaglavljen u stupici
Iznemogao od nedovoljnih trzaja mašte
Izjavljujem kapitulaciju
Pred tupim zlom vaših svjedočenja
​
Slavile smo tog dana s Ljubišom Bearom
I njegovom suprugom
Ljubišin pedeset i šesti rođendan
Mi smo porodični prijatelji
On je bio s nama
Sjedio u restoranu
Jeo i pio
Rekle ste u Haagu
Bio je s nama u Beogradu
Nije mogao biti i tamo u Bosni
Prisjećale ste se jelovnika
I slavljenikovog vedrog raspoloženja
I vremenskih prilika
I boje kelnerovih očiju
Ne znam jeste li zaboravile
Gospođo Svetlana i gospođo Miro
Ne mogu ni pretpostaviti
Mislite li katkad o svemu tome
Mrak neznanja me paralizira
Ne znam šta ću s vama

U petak 14. jula 1995.
Na pedeset i šesti rođendan pukovnika Beare
Daleko od izmišljenih beogradskih restorana
Po stratištima blizu Zvornika i Bratunca
Ubijeno je oko dvije tisuće zarobljenih Bošnjaka
Pukovnik je nadgledao pogubljenja
I punjenje jama svezanim mladim tijelima
Njegova je bila prva i zadnja
Gospođo Miro i gospođo Svetlana
Primite izraze mog najdubljeg poraza

e da je meni imati ćaću
kaže tata a mi se smijemo
svi smo se smijali u pijesku
na plaži na obiteljskim fotografijama
tu je uvijek zdjela nekog voća
mama je krišom plakala
to nigdje nije zabilježeno
osim u mojoj kralježnici
u dnu utrobe ljeto
tetkama trnu zubi na njenu crnu kosu
radost tuđe kose uvijek je kiselkasta
oči razmazane kupine
noge bijele ko pujina
ako se torta digla pjevala bi
daj mi krila sokole da preletim planine
a mi bi se opet smijali
požar izazvali šibe letjele
bedra su nam zrele šljive
rakijske

tko su ljudi
nehajno ispušteni po ležaljkama
i samtenim foteljama
među njihovim znojnim dlanovima
japure se moji obrazi
šesna mala
kuš! mala

mene je ćaća
ko dimljenu pancetu
vješao za noge
niz tiramol na prozoru

jadan tata
kakav je to čovjek bio
bolje da ga nismo upamtili