Moj drugar napisao nekoliko pjesama i sebe proglasio profesionalnim piscem. Dolazio je u kavane zorom, izlazio iz njih kada su ih zatvarali, a ranije samo ako bi ga izbacili. Mogao je neprekidno biti u kavani, najčešće u Domu pisaca, jer je kao profesionalni pisac postao nezaposleni siromah. Pio je mnogo, ali kada ga časte. Govorio je da je trijezan u kavani kao nepismen u biblioteci. On međutim nije imao novaca ni za prvo piće, za „ulaz” u lumpanje, pa je čekao da mu neko „zovne piće”, a takvih se u kavani uvijek nađe. Meni je bio drag, jer je dosta čitao, nije bio zločest, uvijek se smijao i imao mačku koju je obožavao. Jedan dan je sjeo za naš sto, opet sav veseo, slavi, izlaze mu tri pjesme u antologiji, sada je priznat pjesnik, kaže mojoj dragoj: „Ti si baš fina osoba. Molim te da te častim, šta ćeš popiti?”, a onda brzo tiho meni na uho: „Ovo ćeš ti platiti. Znaš da ja nemam ni prebijene”

Poslije je navodno bio snajperist u rovu, ali ja to nisam vjerovao, jer pijanac, uz to dobričina, ne može biti strijelac, pa ga o tome nisam pitao kada sam ga sreo zadnji put. Jedino sam mu rekao da više ne nosim gotovinu, samo kartice, nemam, mogu mu platiti piće, šteta što više ne pije. Kasnije mi bi žao što mu ništa nisam dao, i to baš kada je to moglo biti zaista zadnji put, kao da mu „doviđenja” nisam rekao.

I

S prvim smo zračkom svjetla vidjeli sve,
a sve, to je uvijek već i više od svega.
Ne može se ni govoriti ni ćutati o tom,
a kao da progovorili smo i zaćutali od tog.
O tome dugo vedro ćuti, pa zapjevuši
neki bog, jezikom svojim crvenim kao krov,
i gunđa neki đavo jezika dugog, račvastog,
mrsi da sve je već uvijek i samo ništa.
S prvim smo udisajem udahnuli i prvi izdisaj,
puninu i prazninu, sitost i glad, s prvim smo dahom
udahnuli plač i nadahnuće – zbog čega cijelim bićem
digosmo dreku, da i ćutimo ko zaliveni cijelim bićem
o tom, o čemu mučimo mrtvim mukom, da i pjevamo
naglas, tiho i u sebi, u sva tri lica o tom.
Ako nam jezik i jeste, pjesma nam nije način
da otkrijemo nego da sačuvamo tajnu o tom.

II

Svaki je prizor sveukupnosti zor: naš kraj,
naš komad zemlje pod otvorenim nebom,
opelješen, opustošen do temelja, do biljega
onog u kamenoj bašti, prvog do srušene grobljanske
kapije, još nam je zavičaj, ovo zgarište, dim
bez slemena, kuća sa zidovima od poluriječi
još nam je prag i popret, naš prvi svijet
i ognjište: naš dom u cvijeću, u blagoj padini,
u travi i žalfiji, gdje smo učili pjevati
čim smo počeli sricati, moja kolijevka
i bešika, zipka i kinderbet, tvojih stotinu ruku
i tvojih dlanova topli hljebovi, naših prozora
beskrajni, našeg podruma plitki, našeg tavana
niski, donji i gornji svjetovi, smušeni kućni
duhovi, bijele golubice i vrapci, more golubova
na česmi od kamena i srebra, onaj vuk pitomi,
toplo, kratko i dugo dahtanje načuljenog povjerenja,
mahanje našim repom kraj drvene ograde i kapije,
i stablo jabuke u cvatu o čiju si najsnažniju granu
okačila ljuljačku za anđela, starmalog vraga svog,
ljuljala ga mekim vrškom, jagodicom kažiprsta sto i
prve ruke i pjevala: “Jutros mi je ruža procvjetala …”

III

Nekoć sam se, ovdje, bez predaha njihao u igri,
u poletnoj, u radosnoj suvislosti, u prisnoj
prekomjernosti svijeta. Udahnem, izdahnem,
koraknem korak – dva unazad i već letim
s kraja sa kojeg se vidi samo zemlja na kraj
sa kojeg se vidi samo nebo. S kraja na kraj
po cio bogovetni dan. Kao o praznom nebu,
danas ovisim o drhtavom srcu
same stvari, pokidanom u apeksu, o suvoj grani,
o muklom bilu. Njišem se u krilu tvoje prigušene
pjesme, toplom još; lelujam se u mirisu one ruže
i učim se odsutnosti. Pjevuši mi o stablu jabuke
posječene kad ono novi vlasnici dograđivali su
čardak. Pjeva mi o drvetu i svedržitelju; odjednom
o svemu. O svemu, i o zelenoj, o zabijeljeloj, o okorjeloj,
o okomitoj šutnji, o uzvišenoj pokornosti,
vjernosti dubini, vjernosti visini,
svjetlosti i mraku; o tankom drvcetu
poezije. Pjeva mi, tjera mi govor da raste
u korijen, ne da bi ponirao dublje od svojih
riječi, ne da bi se razgranavao i pod zemljom,
da bi što duže hranio svoju krošnju, svoje deblo,
da bi cvjetao i donosio plod; ne da bi i sam postao
drvo (ni jabuka, ni ruža, ni olovka i bijeli papir
po kojem nečujan glas traži svoj trag, nalazi spas
u izgaranju), već da ne bi, dok mi nijemimo, dok se bližimo
muku ugaraka i pepela, vrludao uokolo i zvrljao sam, šupalj
i prazan kao ova, u korov zarasla, crvotočna kućica za psa.

Vrijeme je epidemije. Ne rade kafići i restorani, s ljudima se viđamo još rjeđe nego inače. Pedeset i četiri su nam godine, oboma. Oko nebodera sagrađenih krajem šezdesetih i po novozagrebačkim parkovima igraju se djeca. Teško podnose zaustavljeni svijet svud oko sebe. Naokolo raznose virus koji njima ne može ništa. Kao vjeverice su.

Jučer, bio je ponedjeljak 7. decembra, Milomir Kovačević Strašni poslao mi je dvije fotografije, dva moja portreta, snimljena istog dana, godine 1988, u kafiću sarajevskog Doma mladih.

Na prvoj gledam negdje dolje, nesvjestan objektiva. Sjedim, prekriženih nogu, desnu ruku držim iza glave. U toj, uglavnom nesvjesnoj pozi često se vidim na slikama. Na sebi imam crni džemper, sjećam ga se, i košulju koje se ne sjećam. Brada i kosa duži su nego što su bivali tih godina, poluotvorenih usta, lica i očiju na kojima se još jasno prepoznaje trag djetinjstva.

Na drugoj slici, za koju sad znam da je snimljena prije prve, zaustavljen sam u trenutku u kojem iz šalice sa znakom kafenog zrna pijem espresso. Posvuda su tih godina bile šalice s takvih znakom. Širim oči, mirnoga čela, opet ne znam da me Strašni fotografira.

Između dvije slike prošlo je, procjenjujem pola sata. Toliko mi je trebalo da, ako baš nisam bio jako žedan, popijem onoliko gaziranog žutog soka iz čaše koja je na obje slike. Kako znam da je žuti ako je fotografija crno-bijela, i da je gazirani? Toliko o sebi znam.

Ali o tih pola sata, ili možda samo petnaest minuta?, ne znam ništa. To je vrijeme koje se izvjesno zbilo, nešto sam tada mislio i osjećao, na nekog sam mislio, ali ništa od toga više ne postoji. A vidljivo je po toj razlici soka u čaši. Postavljene jedna uz drugu, ove dvije fotografije neupućenom gledatelju sugeriraju što je to smrt. Ili, da ne plašimo jedni druge, koje su granice čovjekova života.

Ne volim online, a tako rado bih se prijavio na tečaj učenja osmanskog turskog jezika što ga u nedalekoj mi Fojnici organizira Turski kulturni centar „Yunus Emre“. Nije mi takvo što na umu prvi već stoti put, ali mi je, dok se tečaj izvodio uživo, uvijek bilo preče nešto drugo. 

Izravan povod je to što sam se, radeći na scenarijima i redajući kadrove za 12 epizoda tv-serijala koji već dugo pripremam, „zarovio“ u osmanske dokumente u arhivu franjevačkog samostana u svom Kreševu. Jedan broj osmanskih dokumenata u Fojnici obradio je i lani objavio islamist i orijentalist svjetskog glasa, prof. dr. Michael Ursinus, profesor emeritus i dugogodišnji predavač islamistike i osmanistike na sveučilištima u Birminghamu, Freiburgu i Heidelbergu te predsjednik Međunarodnog udruženja osmanista (CIÉPO), dok su oni u kreševskom i sutješkom samostanu, i to samo jednim dijelom, tek površno obrađeni. 

Koliko je naše (ne)znanje o osmanistici vidjeh prije dvadesetak godina, opet u Fojnici. Došli u posjet samostanu vojni atašei petnaestak država, među njima i turski. Upoznaje ih tadašnji gvardijan s bogatstvom arhiva pa iznese i jednu kutiju osmanskih dokumenata. Izvadi jedan, pokaza ga i, držeći ga licem okrenutog gostima, važno reče: „Sad ćemo fino zamoliti gospodina iz Turske da nam pročita šta piše na ovom dokumentu!“ Priđe turski ataše, pažljivo prihvati dokument i – obrnu ga za 180 stupnjeva: „Hoću, uvaženi gvardijane, samo da ga prvo okrenemo kako treba!“ Bî i malo smijeha, nasmija se, šta će, i gvardijan, a pokaza se da je dokument popis stvari koje samostanski vikar treba kupiti dolje, u čaršiji. 

Nisam osmanist i nemam, dakako, pretenzija napraviti nešto slično onom što je napravio dr. Ursinus, ali imam neutaživ poriv pročitati stotine murasela, hudžeta, buruntija (bujruldija), ilama, arzuhala i temesuka, pogotovo što na gotovo svakom stoji sažetak, uglavnom škrt kao da se porez plaćao po napisanom slovu ili riječi, mada koji put i čitava priča. Najstariji, ko zna kako „preživjeli“ dokumenti stariji su od izgorenja crkve, samostana i svega u njemu (1765. godine), a najmlađi su – za povijest je to negdje u rangu juniora ili kadeta – tek napunili stoljeće i pol. Sažetci su pisani onodobnim narodnim jezikom, ali katkad i latinskim, latinicom, ali nerijetko, pogotovo u 18. stoljeću, i bosan(č)icom, datirani godinama kako se broje od Kristova rođenja, ali i onim što se računaju po Poslanikovom prelasku iz Meke u Jesrib, kasniju Medinu, listopada i siječanja, januara i martova, ali i redžeba, šabana i ramazana. 

Najviše je, očekivano, ugovora vezanih za kupovinu livada i oranica, gdjegdje i šume, nekoliko puta čak i dijelova kovačkih majdana, a nemalo je i dokumenata kojim katolici ostavljaju svoje imanje ili njegov dio samostanu. Takvi dokumenti su se, kao i potvrde da je plaćen džulus i harač, čuvale „k’o oči u glavi“. Evo za primjer: 

In Dei nomine!

Jozo Pavlovich drughçie Kalem ostavlja Czarkvi s. Kate po kuche u Komarim. Tevsiu veliku bakrenu, Koto srednji bakren, Tavu bakrenu, San jedan i josh shto kakvi stvari darveni. Dojnu njivu pod putem, Prieku njivu vishe puta, njivu Marianoviczu dva parçeta, njivu Bariczu, Gromilu i Stranu, varto, guvno i bashcu sve kod kuche. Josh jednu Klaniczu, bashcu i njivu sve se zove Dimnjak. (Naknadno dodano: 2 vola, Ambar i bashça. U mlinu Komarczu jedne nedilje red, druge po reda, u alagichkom mlinu po reda.)

Kao „svidoci“ prstima su se „potpisali“ Pavo Pavlovich, Ivo Maczar, Mijo bratich mu, Kate sestra mu i Pavo Kulish.

Godina je 1843., Komari i Alagići su kreševska sela, Pavlovića, Madžara (danas nadimak Barišića) i Kuliša još uvijek ima mnogo na kreševskom području, a „San“ naveden u amanetu je, naravno, sahan, bakrena posuda sa zvonastim poklopcem u kakvoj se nekad posluživalo kuhano jelo. 

Ovakve kao ja naprosto oduševljava raznovrsnost dokumenata, od onih jedva ikome izašto potrebnih (baš kao onaj što ga je turski ataše prvo morao okrenuti) pa do nekih koji bi sigurno bili zanimljivi povjesničarima. Takvi su, recimo, hudžet sarajevskog mule „izvađen na 18. Kolovoza 1852.“ kojim – tadašnji gvardijan piše sažetak u prvom licu – „kupih od Pepe sina Gavre Dujmovića za gr. 1500 kućišće u Sarajevu u Mahli Latinskoj koji na ovom kućišću bih sagrađena ove iste godine nova Residentia fratarah Bosanskih“. Ima i jedna slična, ali još puno starija, od 18. lipnja 1742., „Teskera od kuće koja se kupi u Sarajevu od Marka Petrovića ristjanina za jaspre manastira kreševskoga“, pisana bosančicom. Kreševski samostan je, naime, sve do uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH (1881.) pastorizirao i sarajevsko područje. 

Najvažniji dokumenti su, dakako, oni vezani za obnove građevina, a prvi među njima onaj iz 1767., nakon što su samostan i crkva nestali u plamenu; tada su fratri za razne dozvole potrošili triput više novca nego za materijal, radove i majstore. U istu kategoriju spada i hudžet na kome piše samo „Da vladika od nas nemore ništa uzet“. Misli se, naravno, na pravoslavne velikodostojnike koji su stoljećima nastojali podložiti katolike svojoj hijerarhiji i, sukladno tomu, ubirati prihode od krštenja, vjenčanja i ostaloga, oko čega je pred turskim sudovima vođeno nekoliko dugogodišnjih parnica.

Ima još puno onih neveselih, primjerice hudžet sarajevskog kadije vezan za neku Katu Brandinu, o čemu 1772. godine piše i nastavljač ljetopisa fra Marijana Bogdanovića. Kate se, kaže neznani ljetopisac (fra Ignacije Gavran vjeruje da se radi o fra Anđelu Šunjiću starijem), sjaranila s Omeragom Zakanlićem iz Visokog i poturčila se, a Omeraga, nakon što se, bezbeli, upisao u Katinu listu strijelaca, „sjedavši na serdarluk u Fojnici“ optuži kreševskog gvardijana da ju je ponovno pokrstio. Elem, kadija „za uzet jaspri“, tj. mita, odvede jadnog gvardijana u Fojnicu. Uzalud mu bî što su svi znali da je optužba izmišljena i nedokaziva, ode iz samostanske kase 99 groša. „A prija na godinu, za rečene Kate poganluk“, piše dalje ljetopisac, „dok se istirala iz Kreševa u Sarajevo, otklen je i bila, dade manastir groša 60.“ U još jednom sažetku nije naznačena godina već se kaže samo da se neka kršćanka iz Kreševa poturčila, a fratri je zbog toga s oltara proklinjali, na što valija šalje mubašire da izvide stvar i kazne „naopake“ fratre. Hladno i bezdušno kao što radnik u bolničkoj mrtvačnici lomi lakat već ohladnjelog mrtvaca da bi ispravio ruku koju ne uspijeva uglaviti u mrtvački kovčeg.  

Sličnih slučajeva ima i kasnije pa je u jednoj od kutija s osmanskim dokumentima i arzuhal iz 1805. godine za koji su nekom kadiji Usejn efendiji dali 24 pare da ih oslobodi od potvore „da smo Turkinju poturčenicu pokrstili“. Isti Usejn efendija, izgleda neki pošten čovjek, dade im dvije godine kasnije hudžet „da Ajmiko čiffut nejma s nama nikakve dave koju je činio iz Travnika porad dućana“. Jesu se fratri naplaćali, spor je vođen godinama, i morali su ruku zavući duboko u džep habita da, osim arzuhala, dobiju i buruntiju te ilam, ali su na kraju sačuvali dućan. Lijep primjer proplamsaja svjetlosti u doba zastrta gotovo posvemašnjim mrakom osmanlijske samovolje i svemoći. 

O davama (tužbama) „Turaka“ dala bi se napisati čitava knjiga; povjesničari se slažu da je to, kao u slučaju Kate Brandine, bio oproban recept – tužiš gvardijana i nema veze što je tužba neosnovana, ima da, od rođenja i od ređenja precizno izbaždaren na svakovrsnu muku i zulum, dadne groša, čak i dukata, dok se izbavi iz zindana i izvuče živu glavu. Nije „Turcima“ bilo lako, valjalo je obdan i obnoć paziti da se fratri ne uzohole, a oholost je, znamo, kod kršćana prvi od smrtnih grijeha, nego ih deri gdje i kako stigneš da im je svakog dana na umu ona „Dabogda se o sebi zabavio!“; tako su im, eto, velikodušno i svesrdno pomagali da zasluže vječno rajsko spasenje. Ako bi mogla knjiga o davama, mogla bi i jedna o globama, pogotovo što su franjevci na određeni način bili i politički predstavnici katolika pa su bili krivi za sve što bi uradio neki od njih, a i za ono što nije. „Udžet od kadije na vezira“, piše u jednom od sažetaka, „dat kako je Joze nikog otac od Gašinića sela Nahije Neretavske s Petrom najmenikom otišo sići daske i po nesrići oborivši se drvo smlatilo ga je tako da posli tri dana mrtav je osto. Ćefš učinjen stvar bila je istinita Jozo sin i žena njegova Ruže rekli su da dave neimaju protiva nikomu.“ Ovaj je slučaj gotovo izuzetak, puno češće su fratri za slične nesretne slučajeve ni krivi, ni dužni plaćali velike globe. 

Mito je praktički bilo ozakonjeno, što se vidi u mnogim primjerima. „Teskera od desetine na 1798. unutra 120, a dadosmo izpod ruke 207“, piše u jednom od sažetaka, a sličnih ima barem tridesetak. Razlika od 87 groša išla je, dakako, ne u državnu kasu već u džep onog ko je izdao teskeru. Isto je vrijedilo i za izdavanje tapija za kupljenu zemlju, recimo one iz 1818., kad su fratri kupili „čair zvani Komin“ od nekog barjektara Muminovića – plaćena je „85 groša, unutra piše 65“. 

Posebna priča su fratri liječnici; da bi liječili ljude, morali su prethodno dobiti dozvolu od rimskog pape, ali za pojedine slučajeve, pogotovo ako se radilo o liječenju „Turčina“, i dozvolu turskih vlasti. Zijana je bilo i bez toga pa se i u samostanskom ljetopisu navodi slučaj iz siječnja 1794. kada je fra Tomo Dapinić („u zao čas ga se zahećimio“) okrivljen da je Kreševljaku Ivanu Peli dao „rezli melem“, od čega je Pelo umro. Valjalo je platiti globu („što mubaširu, što kadiji i eminu, i ban-harač groša 846“), a potvrda je, evo, sačuvana. 

Iako su katolici za „Turke“, prema Beniću, bili „pasja vira“, to turske uglednike, kao ni one čije čeljade se našlo u nevolji bolesti, nije priječilo da vjeruju u fratarsku molitvu. Sačuvano je desetak murasela koje to potvrđuju, a sažeci su vrlo zanimljivi, primjerice „Murasela od kadije da fratar moli Boga nad čeljadetom u Konjicu“ (1776.), „Murasela da se moli Boga nad Turčinom u Konjicu“ (1796.), „Da se nad balijom moli Boga iz Korče“ (1773.), „Da možemo molit Boga nad Turkinjom jednom“, „Murasela da se nad balijom Boga molim“, „Murasela da se Bog moli nad čovjekom od Nikšića“, itd. Fratarske molitve su bili željni i pojedini pravoslavci, što pokazuje „Murasela da možemo slobodno Boga moliti nad rišćanicom bolnom“ (1792.), čak i neki iz dalekih krajeva („Murasela Omer efendije da se može moliti za nekog iz Samokova“, 1773.). Samokov je inače „bugarsko Kreševo“, gradić ponajviše poznat po kovačkom zanatu, po čemu je i dobio ime. Ako vam ne zvuči poznato, pomislite na Nosača Samuela pa će vam se, što bi rekli Lale, „samo kasti“. (Sasvim usput: Bio sam ovog ljeta u Samokovu, tamo se odigrala jedna moja priča, ima je ovdje, kod Miljenka, zove se „Turska Gospa“, a po svoj prilici će se, makar u dobrom dijelu, odigrati i jedan budući roman što ću ga, ako ne bude kakva golemog kijameta, pisati na proljeće.)

Vjerovalo se i u sirotog fra Tomu Dapinića pa su se u kutiji našle i „Murasela da f. Tomo može ličit Baliju“, izdana iste godine kad mu se omakao onaj „rezli melem“, te „Murasela da more ličit f. Tomo jednu bulu iz Otigošća“ (selo kod Fojnice). 

Jedan drugi, puno poznatiji liječnik, fra Mato Nikolić, Kreševljak, prvi iz Bosne i Hercegovine koji je stekao doktorsku diplomu i postao doktor medicine (liječio je još u ono doba i akupunkturom, eno mu igala u samostanskom muzeju!) također se spominje više puta, ali ne kao hećim već kao smjerni fratar koji za račun samostana svako malo kupuje zemljišne parcele na Osovi i čitavom žepačkom području, gdje je službovao dugo godina i odakle je 1844. godine „preselio na bolji svit“.

Osim za dave i uobičajene poslove, murasele je nerijetko trebalo tražiti i plaćati i za neka iz različitih razloga sporna vjenčanja („Murasela za vinčat kiridžiju i curu Tole Mijata“, /1805./, „Murasela da mogu vinčati za Marijanovića divojku“, „Kadijina murasela da se može Nikola Jukić vinčati“, „Ovo je murasela kadijina da mogu vinčat Juru Mrnjavca s Anđelijom Barišića“, „Ovo je druga murasela poradi one cure iz Kamenika da se ne vinčinje“…) i razne druge nevolje („Murasela da se ukopa Luka Vidović na 2. siečnja 1804.“, „Pogino neki Cetin na Trepcu, nema dave 1807.“, „Murasela da se može ispovidit Zolota ranjen u Vrancih“, „Murasela za Stjepana Struku koi je ubien na 11. Kollovoza 1825.“).

Najnaobraženiji čovjek Bosanskog ejaleta onog doba, ali i rođeni šeret, fra Grgo Martić – ima štošta o tome u knjigama fra Tomislava Brkovića Fratri u zgodama i nezgodama – ponekad se od šale, danas bismo to zvali crnim humorom, nije mogao suspregnuti ni u ozbiljnim stvarima. Njegovim rukopisom ispisan je sljedeći sažetak: „Ilam drugi Ahmid Kadie Konjičkoga koga uze fra Grgo Martić i fra Luka Dropuljić opet na Smaju i Hamšu sina njegova Korkotu porad Gigova Kerča u Mrakovu. U Konjicu mĕseca kolovoza 1847.“ Istim rukopisom je ispod toga dodano: „Iza toga se Smajo stari utopi u Neretvi velikoj na Jablanici. Kako pravo tako bio zdravo!!!“ Očito je Smajo nečim vezanim za livadu Gigov krč, žestoko zadeverao fra Grgu; izgleda mi da – nek’ ide na moju dušu ako je grijeh – nad njegovom zlosretnom sudbom likuje toliko da će zaboraviti jedno „htio“ – nema nikakve sumnje da je želio zapisati „Kako htio pravo tako bio zdravo!!!“, ali se, eto, malo požurio. 

Za sami kraj još jedan sažetak, „Murasela da se dovede fra Domin Paveša kao budala; kad je pobigo iz manastira na 23. Marca 1784.“. Fra Marijan Bogdanović već je bio pokojni, a kreševski ljetopisac ne bilježi u 1784. godini ništa o nesretnom fra Dominu, za što ima čvrste razloge: „Opominjem te, štioče, da za tri cijele godine pisani nijesu događaji spadajući na ovaj manastir, jerbo, osim drugih uzroka, kuga je morila, ter u velikoj ovoj muci, ako bi tko i bio koji bi piso, nije mu se mililo. Međutim, znam s druge strane, za tri cijele godine, da nije nemal mjeseca bilo kad nas nijesu Turci smućivali, napastovali i globili.“ Spomenuo ga se, međutim, fra Bono Benić, kao primjer pokušaja da se i fratre, a ne samo obični puk, „nagovori“ na onda jedino moguće prevjeravanje. „Na 16. januara (1787.) kadija Seoničanin Mustafa Buturović napastova nas zarad fra Domina Paveša govoreći da se reko poturčit. Dok se smijeri kadija i emin, bi arča 38 groša.” Mjesec dana kasnije Benić dodaje: „Na 18. februara dođe veliki kadija i potrese opet fra Domina: vodi ga prida se i dade udžet – da nit je govorio, niti će se poturčit. I bi arča oko 45 groša.” A potkraj godine: „U novembru opet nas oglobi kadija Huselja za fra Domina Pavešu 10 groša.”

Izgleda da je i onda, kao i danas, izlaz iz nekih situacija bio moguć na samo dva načina, ili se praviti budala ili poludjeti! 

Šta li tek piše u dokumentima škrtih sažetaka, primjerice „Vidosovljani ne mogu zabranit rudu vadit u svomu“, „Knjiga na Velikog Vezira“, „Izun teskera da mogu iz Sarajeva donijeti kotao rakijski“, „Da se plati komora manastiru“, „U Žuljići porad one žene“, „Murasela polak što su se kopali Turci kod Ograđa“, „Arzuhal na ime raje Duvanjske porad kughe“, „Murasela porad šenluka i rođenja 1822.“, „Sunet poturčenika Čoče“ (1791., njegov prelazak na islam spominje i nastavljač Bogdanovićeva ljetopisa), „O Memmedu Poturčeniku, godina 1786.“, „Murasela kadijina polag Kreše fra Mate“…? E, to ću vam ispričati ako/kad prođe aktualna bjelosvjetska kuga pa se tečaj osmanskog turskog, umjesto online, bude odvijao uživo… 

Totalna reorganizacija života u doba pandemije koronavirusa može se promatrati i kao laboratorijsko ispitivanje otuđenja u svim sferama ljudskog života, pa tako i u sferi obrazovanja. Tvrdnje koje je Karl Marx iznio u klasičnoj analizi problema otuđenja u „Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1844.“ mogu se primijeniti ne samo na rad, radnike, proizvodnju i proizvod rada, što je Marx ponudio, nego i na obrazovanje, učenike, učenje i znanje: 

„Otuđenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, unutar same proizvodne djelatnosti. (…) Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljenje, ospoljenje djelatnosti, djelatnost ospoljenja. (…) U čemu se dakle sastoji ospoljenje rada? Prvo, da je rad radniku spoljašnji rad, tj. da ne pripada njegovoj suštini, da se on stoga u svom radu ne potvrđuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tuđost jasno se pokazuje u tome da se rad izbjegava kao kuga, čim ne postoji fizička ili druga prisila.“

To znaju ili barem osjećaju svi oni koji su u proljeće 2020. godine ubačeni u „black box“ takozvane „nastave na daljinu“ ili „online-nastave“: nastavnici u školama i na fakultetima, roditelji koji prate kako im se djeca razobrazuju (deformiraju) dok se obrazuju (formiraju), a da ne mogu ništa poduzeti protiv toga, te ponajprije učenici i studenti koji su više nego ikad angažirani oko školovanja, a manje nego ikad polučuju nešto iz toga. Ako jedni, drugi i treći to znaju, tj. ako su to osvijestili, onda mogu artikulirati kritiku, premda i dalje malo toga mogu promijeniti. A ako je to sasvim neosviješteno, što je kod većine zapravo slučaj, onda nesvjesni uvid rovari po svijesti i, riječima Sigmunda Freuda iz spisa „Nelagodnost u kulturi“, „pojavljuje se kao nelagodnost, nezadovoljstvo za koje tražimo druge motivacije“. A to je, frojdovski, uvod u neurozu. 

No bilo bi naivno misliti da je tek pandemija dovela do toga. U podlozi toga je dugotrajni proces „modernizacije“ obrazovanja kao „informatizacije“ i „digitalizacije“ poučavanja i učenja, a u podlozi toga je, pak, nikada obesnaženi model represivnog i manipulativnog obrazovanja, kojemu je digitalizacija samo novi alat za postizanje davno postavljenih ciljeva. Usprkos euforičnim proklamacijama, u službi toga je i hrvatska „cjelovita kurikularna reforma“ i njezina avangarda, „Škola za život“, koja obećava da će učenici „učiti kako kritički misliti i rješavati probleme, a ne bubati činjenice“, odnosno „svaki učenik dobit će svoj tablet za učenje i tako se pripremati za snalaženje u digitalnom dobu“. Hoće li se (i kako će se) „kritičko mišljenje“ pomiriti s korištenjem „tableta za učenje“ i „snalaženjem u digitalnom dobu“, to je skroz nejasno, pogotovo ako to čitamo paralelno s upozorenjima kao što su ona Jacquesa Ellula koji je, u djelu „Tehnika“, rekao: 

„Ništa se ne može natjecati s tehničkim sredstvima. Izbor je napravljen unaprijed. Nije u moći pojedinca ili grupe da odluče slijediti neku drugu metodu, osim tehničke. Pojedinac je u dilemi: ili će odlučiti da sačuva slobodu izbora i koristi tradicionalna, osobna, moralna ili empirijska sredstva i tako uđe u nadmetanje sa silom protiv koje nema efikasne obrane i koja će ga nužno poraziti; ili će prihvatiti tehničku nužnost, gdje će on sam biti pobjednik, ali samo tako što će sebe nepovratno baciti u tehničko ropstvo. U suštini, on nema slobodu izbora.“ 

Kad je, u skladu s pandemijsko-policijskim mjerama, proces poučavanja i učenja većinom prebačen u sferu virtualnosti, „škola za život“ preobrazila se u „školu za životarenje“, gdje se, Marxovim riječima, „sam život pojavljuje samo kao sredstvo za život“. 

Ne radi se o podilaženju autonomnim dječjim željama i potrebama, kako su neki površno kritizirali tabletizirajuću „Školu za život“, nego o prijetvornom udovoljavanju dječjim željama i potrebama koje su proizveli isti oni koji sada obećavaju da će ih zadovoljiti. Ključna manipulacija krije se u tome što se metode discipliniranja i kontrole sada predstavlja kao nešto što se samoj djeci sviđa i što samoj djeci ide na ruku, kao da su ta djeca izabrala ili stvorila taj manipulativni sistem u koji su usađena, što se često zaključuje zbog dječje sposobnosti brzog savladavanja tehničkih postupaka i spretne upotrebe tehničkih sredstava. Informacijsko-komunikacijske tehnologije (lukavo programirane na ovisnost), i masovni mediji (lukavo programirani na anesteziranje ili zaglupljivanje), mnogo su efikasnije sredstvo kontrole i manipulacije nego vojno-policijska represija – to je već davno shvaćeno, mnogo prije interneta, mobilne telefonije i društvenih mreža.

Radikalna i ekstremna digitalizacija, koja nas je uz pandemiju zadesila preko noći, iako se dugo vremena pripremala, mnogima je isprva bila privlačna. Nekima zbog lijenosti, nekima zbog određenog psihoemotivnog zazora spram socijalnih kontakata. No ona ima razorne učinke na svijest i na život, i to ne samo kod djece i mladih nego i kod onih koji su veći dio života proživjeli bez sada raspoloživih informacijsko-komunikacijskih sredstava. U obrazovnoj perspektivi zanimaju nas, naravno, prije svega djeca i mladi. Stoga bismo se trebali truditi da spasimo što više dječje duše i što više dječjih duša od virtualnog tehno-moloha, a ne da gadžetima začepimo i zadnje pukotine kroz koje djeca mogu dospjeti do digitalno neposredovanog svijeta, u kojem ljubav i mržnja, prihvaćanje i neprihvaćanje, nježnost i okrutnost, i druge bitne značajke ljudskosti, žive drugačijim životom nego među hladnim i proračunatim bitovima. 

Ali što se uopće djeci i mladima može ponuditi? U obrazovanju – što drugo nego znanje; znanje koje, da parafraziram Marxa, neće biti „otuđeno“, „tuđe biće“, „sila nezavisna od učenika“. Kad bi danas još bilo takvog znanja. Znanje je danas reducirano iznutra kao i izvana: pojam znanja kao i proizvodnja i distribuiranje znanja. Ideološko, kurikularno i naposljetku financijsko naglašavanje STEM-područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika) nauštrb humanističkih i društvenih znanosti nije samo promicanje određene vizije znanosti i obrazovanja, nego govori i o određenoj viziji društva, koja je, kako stvari stoje, više distopijska negoli utopijska, jer je mehanicističko-tehnička i lišena je šire socijalne i dublje humanističke refleksije. 

Reorijentiranje znanosti i obrazovanja na „ishode“, „rezultate“ i „učinke“ (sve one „keywords“ i „buzzwords“ kao što su „outcomes“, „outputs“ i „impacts“) povezano je s ubrzanim reduciranjem pojma znanja: reduciranjem znanja na informacije, što se produžava u reduciranje informacija na podatke. Veličina i veličanstvenost ljudskog znanja – kao povijesnog projekta u kojemu je participirao svaki čovjek, znalac i neznalica, bez iznimke – ironično se svodi na „big data“, „velike podatke“ koje prikupljaju i procesuiraju strojevi. Znanje je sve dalje, a mudrost – kao življeno znanje i kao smisao znanja u cjelini ispunjenog ljudskog života, individualnog i zajedničkog – već je sasvim zastarjela ideja. Ni taj proces nije nov, ali dok se do prije nekoliko desetljeća zbivao ispod površine, gdje su nagrizana korijenja tisućljetnih stabala, sada se odvija na površini, gdje teška mehanizacija ruši oslabjela stabla. 

Još je Thomas Stearns Eliot u „Zborovima iz ‘Stijene’“, stihovima starim devedesetak godina, kukao: 

O, svijete proljeća i jeseni, rađanja i umiranja!
Beskrajno kruženje idejā i djelā,
Beskrajno izumljivanje, beskrajno eksperimentiranje,
Donosi nam znanje o kretanju, ali ne i o mirovanju;
Znanje o govoru, ali ne i o tišini;
Znanje o riječima i nepoznavanje Riječi.
Sve naše znanje približava nas našem neznanju,
Sve naše neznanje približava nas smrti,
Ali bliskost smrti ne približava nas Bogu.
Gdje je Život koji izgubismo u življenju?
Gdje je mudrost koju izgubismo u znanju?
Gdje je znanje koje izgubismo u informacijama?

(Thomas Stearns Eliot, „Choruses from ‘The Rock’“, u: Thomas Stearns Eliot, Collected Poems 1909–1962, New York: Harcourt, Brace & World Inc., 1963., str. 147.)

No daleko od toga da reduciranje mudrosti na znanje, znanja na informacije i informacija na podatke nije „korisno“. Svakako je korisno (jer da nije, ne bi se sustavno provodilo), ali pitanje je: kome? I tu opet pozivam Marxa koji je pitao: „Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tuđa iznuđena djelatnost, kome onda pripada?“

Znanjem se oduvijek manipuliralo; ono je oduvijek bilo i predmet manipulacija i sredstvo manipuliranja. Isto vrijedi i za informacije, a u slučaju podataka manipulacija se vrši gotovo bez ikakvih prepreka. Najviše i najuspješnije manipuliraju oni koji su ekonomski, politički i socijalno najmoćniji, a primarni teren manipulacija je obrazovanje, odnosno obrazovni sistem. 

Uz unutrašnje restrikcije znanja – na koje sam naputio upregnuvši T. S. Eliota – važne su, dakle, i izvanjske restrikcije znanja, koje sam također naznačio, a o kojima se pitao i američki pjesnik William Carlos Williams u legendarnoj poemi „Paterson“, objavljenoj u pet dijelova između 1946. i 1958., koja se u naše dane proslavila zahvaljujući istoimenom filmu Jima Jarmuscha iz 2016. godine. Knjigu – koju mi je svojevremeno poštom poslao stari prijatelj Michael George iz kanadskoga Frederictona, a na putu je pokisla, papir se izvitoperio i tekst gdjegdje razlio – dugo sam čitao i tek u suludoj 2020. godini dočitao, te mogu reći da spada među najzahtjevnija djela koja sam ikad čitao i nikada iščitao do zadnjega atoma, poput Kantove „Kritike čistoga uma“, Hegelove „Fenomenologije duha“ ili Husserlovih „Ideja“. U izabranom  odlomku iz Williamsova „Patersona“ sažima se moj osvrt na problematiku obrazovanja i znanja danas: 

Tko ograničava znanje? Neki kažu
da je propadanje srednje klase
ono što stvara neprelazan jarak između visokoga
i niskoga, gdje je
život nekoć bujao . . znanje
avenijā informacijā –
tako da ne znamo (na vrijeme)
gdje se zbiva zastoj. A ako to nisu
obrazovani idioti, univerzitet,
barem bi oni koji nisu dobavljači
trebali izumiti sredstva
pomoću kojih će se preskočiti jaz. Ulazi? Vanjske
krinke posebnih interesa
koji produžuju zastoj i čine ga
profitabilnim. 

Oni sprečavaju oslobađanje
koje bi trebalo donijeti pročišćenje i pretpostaviti
povlastice kao privatnu naknadu.
Drugi su također krivi zato što
ne čine ništa.

(William Carlos Williams, Paterson, Harmondsworth: Penguin Books, 1983., str. 34.)

Ako nismo „oni“ koje Williams markira, nego smo „drugi“ koje on proziva: što bismo uopće mogli činiti u tom pogledu, što bi se uopće moglo učiniti, recimo, u obrazovanju kao kristalizaciji znanja? Svakako: reforme, kurikularne i ine. Ali u čemu i, još važnije, prema čemu? Što i, naposljetku, kako? Neka to ovdje ostane otvorenim pitanjem. Ali zadovoljiti se pitanjem, u nedostatku instantnih i jasnih odgovora, ne mora nužno biti znak poraza, pogotovo ako su okolnosti takve da su i pitanja sve rjeđa. U povijesnom intermecu, rečena pjesnička riječ može biti poticaj za pitanja, a i filozofi mogu biti dobri savjetnici; primjerice, Jean-Jacques Rousseau čiji je savjet, iz djela „Emile ili O odgoju“, danas koristan kao i 1762. godine: „Idite putem suprotnim od utabanog i gotovo uvijek ćete dobro postupiti.“

Dan sam proveo u Tešnju, premda se nisam ni pomakao iz svoje radne sobe u Novom Zagrebu. Sjedio sam u fotelji, opčinjen onom teškom tešanjskom decembarskom maglom, dimovima gladnog bosanskog ćumura i slabo osušenih ljetošnjih drva. Zamišljao sam nedovršene kuće na prilazima gradu, golih fasada, s bezbroj potpećenih cipela, po kojima je pao, pa se topi, prvi ovogodišnji snijeg. I sobu u motelu, i pogled na kulu, i ljude koji otkopčavaju kapute i skidaju kape i šalove… Sve to sam, kažem, zamišljao, sjedeći u stanu navrh nebodera. Bio sam u Tešnju, a nisam vidio Tešnja.

Na dohvat ruke sam stavio knjigu koju trenutno čitam, “Porijeklo” Saše Stanišića, da barem iskoristim tu valjda jedinu sreću od bivanja u Tešnju a da nisam u Tešnju, pa da malo potajice čitam Stanišića, dok oni na ekranu budu izlagali svoje referate.

Ali nakon što je počelo, sljedeća skro četiri sata nisam se sjetio knjige. Slušao sam ih kako govore o mojim knjigama, romanima, pripovijetkama, pričama, esejima, pjesmama, tekstovima… I prvo sam bio vrlo zainteresiran. Pa sam bio opčinjen, omađijan. I bio sam ganut i zahvalan. Bilo ih je koji su u Tešnju bili iz Sarajeva, bilo ih je koji su bili iz Hamburga, iz Tuzle i iz Zenice, a Ivan je bio iz Beograda. Amir je, gle čuda, u Tešnju bio iz Tešnja. Možda je netko bio još odnekud, to ne mogu znati, jer kad je čovjek u Tešnju a nije u Tešnju, onda se ne može sa sigurnošću znati gdje je zapravo.

Sve što bih još rekao moglo bi zvučati kao hvalisanje. A ne samo da je hvalisanje ružno i nepotrebno, nego je raščarajuće. Hvalisanje je kao kad se Pepeljugine kočije pretvore u bundeve.

A to nikako ne bih htio.

San: ja u gradu odakle sam, sjedim u loži, nikog u sali, nema ni filma, hodam okolo, prepoznajem uposlenika na šalteru naplatnih službi, poslije i računovođu u firmi u kojoj sam radio, on me ne gleda, ništa ga o meni ne zanima, samo govori u zrak, nema, kaže, o meni nikakvih tragova, ni potvrda, ali ovdje nitko nije bez dugova, sve moram platiti, a ja se ne mogu sjetiti nikakvih nabavki, niti imam domaćih novaca, sve me više brine kako ću iz grada, ne znam može li se, ima li ikakva prijevoza. Budim se i jasno mi da ratne traume u meni još djeluju. Ili je to možda sada strah od korone i tamošnjeg javašluka koji još pamtim?

Ko si ti, koji ovo pišeš, zapisuješ
Riječi koje sam ti rekao, moje,
Tvrde kao kamen, baš tako,
Pitaš za one koje mrzim jer
Ne mogu da pokažem prstom,
Riječi koje nije stvorio Bog,
U vrijeme stvaranja svega,
Pa i naših predaka, hajde,
Nјih dvoje, da žive u raju,
Sve dok nisu zabrazdili,
Odrekli se Gospoda zbog
Baš tih riječi, za koje pitaš,
Koje će kasnije smisliti,
Jednu po jednu, da se pravda,
Poput prevara, poput ljubav,
O, baš ove koju si podigao
Visoko da je svako ne može
Vidjeti, dohvatiti, privući,
Ne, ne pitaj me šta je Savjest,
Ni da li je neko nekada negdje,
O njoj nešto govorio, onako
Kako se govori djeci, da s tim
Odrastaju, da se s tim druže,
Da te riječi budu od pomoći,
Kada neko baci kamen na tebe,
Uzmi i ti kamen, ne hljeb,
Samelji ga pred kućom, bilo gdje,
O ostalom da ne govorim,
Savjest ne poznajem, nema je
U mome svetom pismu, u srcu,
Koje osjećam, jer kuca, kao i krv,
Kao i suze kad moram plakati,
Ali sve između, što si izmislio,
Mali i jadni čovječe, ne treba
Našoj djeci, izginuće, nestaće.
Tako reče gnjevni čovjek
I ode, svojim putem, s nožem
U džepu i bombom u srcu.  

Među onih dvjestotinjak singlica na Sepetarevcu, koje sam zajedno s Iskrinim mono gramofonom naslijedio od Javorke kada je ona po našem konačnom povratku iz Drvenika prestala slušati muziku, bile su i četiri male ploče Kiće Slabinca. Desetak godina kasnije, kada sam već imao pravi, stereo gramofon (Tosca 15), i kada sam se svakoga jutra dizao u pola pet, jer sam radio kao novinski kolporter, da bih mogao kupiti što više knjiga i ploča, povremeno bih, za posebnih dana i raspoloženja, preslušavao muziku moje majke, umišljajući da o njoj nešto saznajem. Bilo je to nezamislivo estetsko i ideološko ogrešenje. Bio sam mali punker, usto i sakupljač alternativnih, psihodeličkih i drukčijih muzika s kraja šezdesetih, redovni gledatelj televizijske emisije “Petkom u 22” i ovisnik o svim intelektualnim modama, od Ruskog umjetničkog eksperimenta do nijemih filmova Fritza Langa, i sve je to zahtijevalo veliki intelektualni angažman i još veću isključivost. I nikako se nije slagalo s povremenim preslušavanjem jugoslavenskih šlagera s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, kao ni sa stvaranjem jedne usporedne biografije i estetike, u kojoj su važno mjesto zauzimali Vice Vukov, Duško Jakšić, Miki Jevremović, Mahir Paloš, Leo Martin ili Kićo Slabinac.

I, recimo, “Plavuša”, A strana najstarije njegove singlice, na čijoj je omotnici ovako predstavljen: “Osječanin Kruno Slabinac predstavnik je mlađe generacije naših estradnih pjevača. Svoju pjevačku rutinu stekao je kao član osječkog sastava ‘Dinamiti’. Na natječaju Radio-televizije Zagreb, u okviru emisije ‘Subotom uvečer’, bio je najuspješniji debitant, i to ne samo kao pjevač već i kao nadareni kompozitor, gdje je svojom ‘Plavušom’ osvojio pobjednički trofej. Danas živi u Zagrebu.

Njegov drug iz mladosti, zagrebački muzičar Ivan Kelemen, član Plesnog orkestra RTV Zagreb, producent je i aranžer ove ploče. Uvjereni smo da će obojica svojom nadarenošću uskoro steći punu afirmaciju”.

A onda ide pjesma, koju danas slušam preko YouTubea, i primjećujem kako mi nedostaju ona mjesta na kojima je ploča bila izgrebana, fali mi to aritmično krckanje, koje je u mom pamćenju neizostavni dio pjesme. Nešto joj sad nedostaje, kao da je oplićao zvuk, ne osjeća se više ona orkestralna dubina, onaj simfonijski ponor iz kojeg se uzdizao Kićin glas, pa bih se svaki put naježio kad s tragikom u glasu otpjeva ono “plačem, jer nisam kamen”, i svaki bi me put grizla savjest što s takvim ganućem doživljavam jednu šlager pjesmu. Danas me, međutim, nije više briga. Pedeset i četiri su mi godine, više sam nego dvostruko stariji nego što je bio on kada je otpjevao “Plavušu”, i slobodno se prepuštam ganućima. A ni mode više nisu tako striktne kao što su nekad bile. Pjesmu je obradilo vrijeme, i ona više nije onakva kakva je nekad bila. Kao što je ni mi ne slušamo iz onoga iskustva i onim ušima kojim smo je slušali nekad.

To je sad velika i dramatična orkestracija, kao za neku filmsku melodramu, kakvu je u nas mogao snimiti samo Branko Bauer, u čije tri i pol minute minu Andaluzija, Meksiko i flamenko, i Elvis Presley i Tom Jones, pa slušatelj čuje i koga je sve autor pjesme, ujedno i pjevač, slušao, za čime je čeznuo i što je želio biti, ali čuje i u kakvome se svijetu te 1968. ili 1969. na Radio Zagrebu odvio natječaj emisije “Subotom uvečer”, u kojem je budući Kićo, a tada još uvijek Kruno Slabinac, pobijedio kao najbolji debitant. Doista, bio je osječki Presley, pa si je takvu pjesmu i napisao. I bio je darovit, tako da se puno godina kasnije, u studenom 2020, gledajući u novinama fotografije na kojima se ožalošćeni, sa suzama u očima i s kirurškim maskama na licima, griju jedni uz druge u predvorju zagrebačkog krematorija, zapitaš što je zapravo nastalo od tog dara u jednome ljudskom životu i jednoj društvenoj epohi?

Kada je usred ljeta, prije dvije godine, umro Oliver Dragojević, bio je to veliki događaj za zajednicu. I velika tuga. Kao za Argentinu, kad je umirala nevjesta generala Peróna, kada je cijela zemlja za njom tugovala, i kada su djeca sakupljala uspomene koje će im potrajati kroz cijeli život. Slika pučke flote od kaića, barki i službenih plovila, koja uz zvona i brodske sirene isplovljava iz Splitske luke, odnoseći pokojnika na otok na kojemu će vječno počivati, jedan je od najupečatljivijih funeralnih prizora u povijesti našega javnog umiranja. Oni koji su mu, makar i posredno nazočili, morali su osjetiti da je to događaj po mjeri zajednice i njezina – kako reče nepoznati pisac s omotnice ploče – estradnog pjevača. Oliver je bio glas Splita i Dalmacije, glas jedne Hrvatske.

Tri godine mlađi od Kiće Slabinca, zapjevao je kad i on. Bio je, kao i on, dijete rock’n’rolla, imao je, kao i on, svoj band. Zatim je, kao i on, desetak godina nastupao po festivalima, pa je, kao i Kićo, s krajem svih festivala i sa smrću Jugoslavije i jugoslavenske estrade, postao folklorni pjevač. Ustvari, Oliver je to bio i ranije, jer je Splitski festival odvajkada bio folklorna manifestacija, na kojoj su baš svi, od Triglava do Đevđelije, izigravali ribare i mornare, i pjevali ikavski narječjem, novokomponirane dalmatinske narodne pjesme. A Kićo se, tek nakon estradnog sloma, obukao u slavonsku nošnju, nabio crni šeširić, zakitio se trobojnicom, i zapjevao uz tambure o njivi i o ravnici. Oliver je, međutim, bivao veći i prisutniji, i rastao je sve dok ga nije prerastao taj veličanstveni sprovod, onako kao što su samo u Rusiji pjesnički sprovodi znali prerasti pjesnike, a Kićo se sve više povlačio po marginama, dok na kraju nije završio s jednim običnim građanskim sprovodom ispred zagrebačkog krematorija, koji je uzveličao samo pojačani interes za smrću i nesrećom u rubrici Spektakli po jutarnjim prijestolničkim tabloidima?

Što se dogodilo s jednim, a što s drugim pjevačem iz zbirke singlica moje pokojne majke? Oliver je, netko će reći, imao Zdenka Runjića i Gibonnija, i bio je najveći pjevač na, ipak, neusporedivo bogatijoj, sofisticiranijoj i razvijenijoj žanrovskoj platformi dalmatinskih zabavnih pjesama, dok je Kićo, nakon propasti zemlje za velike šlager-pjevače, završio u žanru bekrija i bećara, koji tem je oduvijek bio lokalan, tem je svoju pravu pozornicu nalazio negdje između kavane, birtije i lokalnog doma kulture. Ali i nešto drugo je presudilo: Dalmacija je, zahvaljujući turizmu, a onda i tome što su oči svih Hrvata uprte prema moru, ostala u središtu nacionalnog interesa, u središtu velike imaginarne opere i romana, dok nam je Slavonija, malo-pomalo, ostajala iza leđa, sve dok je u jednom trenutku nije nestalo i za same Slavonce. Sa Slavonijom se nakon 1995. dogodilo ono što se dogodilo s Likom nakon 1945. A Kićo Slabinac za Slavoniju je, cjelinom svoga djela, a onda i svojih pjevačkih i umjetničkih pogodaka i promašaja, isto ono što je Dalmaciju Oliver Dragojević.

Bio je vrlo darovit čovjek. Tu pjesmu koju je napisao da bi pobijedio u jednoj radijskoj emisiji, a koja ga je zatim proslavila, mogao je varirati i ponavljati dugo kroz pjevačku karijeru. On to, međutim, nije radio. Pjevao je vrlo raznolike i različite pjesme, od “Te tri slatke riječi”, koju je, također sam napisao, i koja se onda, kao i danas, nepodnošljivo lijepila za uho, do “Na kraj sela čađava mehana”, bekrijsko-birtijskog narodnjaka, što ga je snimio već u ta rana doba, ne uspijevajući, za razliku od Olivera, da osvoji svijet. Pjevao je punog glasa, moćno, onako slobodno kako pjevaju rođeni pjevači, kao što je u isto vrijeme u Korni grupi pjevao i Zlatko Pejaković, a na svim tim ranim pločama, na svim singlicama iz kolekcije moje majke, u ulozi aranžera i producenta pojavljivao se Ivan Ićo Kelemen. Njega je nepoznati tekstopisac s omotnice “Plavuše”, zajedno s Kićom, obećao budućnosti, uvjeren da će u njoj obojica steći “punu afirmaciju”.

Ićo Kelemen na Mirogoju leži već četrdeset i jednu godinu. Svirao je harmoniku, pa trubu i trombon, pionir osječkog rock’n’rolla, džez muzičar, veoma darovit čovjek. Divan mu je aranžman za plavušu, eklektičan, mladalački i elvisovski, a u jednom se trenutku, na vrhuncu pjesme, začuje čist i vrlo naglašen, vrlo usamljen, zvuk trombona… I nakon tri i pol minute, istekne život. Poživio je četrdeset i dvije, i nije nikad, kao ni Kićo Slabinac, stekao “punu afirmaciju”

Nona, koja je bila sudac svemu što nije pripadalo mom svijetu, a u čemu sam u svojoj alternativnoj biografiji i tajnoj estetici sudjelovao, nije voljela Kiću. Ustvari, nije ga voljela vidjeti. A nije ga se voljela ni sjetiti kad bi ga preko radija čula da pjeva. Ako ga se ne bi sjetila, tad bi joj najbolje pjevao. Nije ga voljela iz bizarnog razloga, koji će mi, međutim, ostati zauvijek važan. Smetalo joj je što je škiljav, tojest zrikav, razrok. U to sam vrijeme i ja bio škiljav, nosio sam naočale, išao na vježbe na kliniku kod doktora Čavke. Ali kad bih se u Kiću zagledao, nikako da primijetim tu njegovu razrokost. I tako sve do danas: kad god ga vidim, zagledam mu se u oči. Sve do posljednje fotografije, one mirogojske.

Sutra tata slavi rođendan i imendan. Ne moram ići u školu. Kad se probudimo, ići ćemo u Guču Goru na misu. Baba je tati dala ime Franjo jer se rodio kada i sv. Franjo, samo puno godina kasnije.

Nas dvije smo u sobi. Prošlo je devet. Izmolile smo običnu krunicu i jednu Gospi Brze Pomoći. Molimo Gospi Brze Pomoći svaki put kad baba čuje da je netko u komšiluku bolestan ili mu prijeti deložacija jer je izbjeglica.

Jednom sam čula mamu i tatu da pričaju kako bi i nas mogli deložirati. Nisam znala šta je to, pa mi je Srbin rekao da je to kad se ostane bez kreveta, ali da ti daju da poneseš svoje jastuke. Možeš onda leći bilo gdje i staviti glavu na svoj jastuk, pa ti je malo lakše, tako je rekao Srbin.

Baba Marga kaže da je sveti Frano zaštitnik sirotinje i životinja, ali štiti i nas jer smo izbjeglice. Baba je ostala bez svoje dvije krave. Pričala mi je da ih je pustila maloprije nego su upali u selo i zavezali je. Nije htjela gledati da joj oni odvedu krave, pa ih je pustila da same pobjegnu. Jedna se zvala Šarenka, a druga Milka. Kad je tata bio mali, on je čuvao krave i nosio knjige na ledinu prema Han Biloj. Nije imao igračaka kao ja sad. 

Baba baš obožava svetog Franju. Njena je mama jednom, to mi je rekla u povjerenju, skoro crkla od gladi i onda se molila sv. Franji  i on je pomogao da joj njiva rodi. To je bilo davno, govorila je baba, i zemlja je bila teška i ništa nikom u selu nije rodilo. Zato se baba zavjetovala da će jednog sina nazvati po njemu. Baba je zaspala. Ona spava na dva jastuka i uvijek puno otvori usta. To me podsjeća na onu fontanu u gradu iz koje izlazi voda. Tako neki čudni zvuk ona ispušta. 

Nekad se uzvrtim, pa me ulovi da ne spavam. Sad sam se sakrila ispod jorgana i milujem svoj jastuk. Razmišljam o tim deložacijama. Šta ako nas deložiraju, gdje ćemo se odseliti? Baba će moliti sv. Franju da nam pomogne, ali opet, ne može ni on to preko noći riješiti. Nisam još vidjela kako te deložacije izgledaju. Znam da je jedna curica, zvala se Marta, otišla jedne noći s mamom i tatom. Više je nisam vidjela. Ostala joj je beba ćela. Netko je otiknuo glavu pa su to dječaci šutali kao da je lopta. 

Malo me strah, ali ne smijem sada probuditi mamu i tatu. Čula sam tatu da je mami rekao da je ovo prvi put od rata da idu u Guču Goru. Nije ništa rekao, ali mislim da su i tata i mama i baba deložirani odozgo. Pa i krave su otišle. 

Pitat ću babu koji je svetac zadužen za deložacije, pa ću se ja njemu moliti kad ona zaspe. Mislim da je Gospa Brze Pomoći sada u gužvi jer smo joj rekle za troje ljudi.