Dnevnik jednog penzionera/105

Koliko Ti imaš godina, pitala ga je. 

Premalo da bih se ugodno osjećao u svijetu odraslih, previše da bih glumio nadobudnog tinejdžera i revolucionara, odgovorio joj je lakonski.

Tako nekako je počelo njihovo dopisivanje. 

Tada još nije znao da se ona boji nezrelih dječaka, a njegov odgovor mogao je sugerirati da je nonšalantni dječak u lovu na još jedan ženski trofej. Mogla je doduše pomisliti da je cinik koji život i svijet oko sebe promišlja kompleksno, ali mu ne pada napamet shvatati ih ozbiljno, ni život ni svijet. Tek nekoliko mjeseci poslije, kada su se konačno sreli, spoznala je da on zapravo nije ni jedno ni drugo. Ponekad joj se učini da je ovo drugo, cinik s kompleksnom vizurom na svijet koji ne uzima zaozbiljno, no sve je to samo površinski sloj koji brzo iščezne čim ga se malo zagrebe. Prije bi se reklo da je racionalist sa satirički naoštrenim perom, onaj koji intelektualno provocira konzervativno društvo, koji ironično i dekonstrukcijski podjebava dežurne provincijske veličine i pripadajući im navijački polusvijet.

Sjetio se tog vrućeg augustovskog dana njihovih fejsbučkih početaka i njene bojazni da je nezreli dječak u tijelu odraslog muškarca, dok su se penjali prema Jevrejskom groblju držeći se za ruke. Vole posjećivati mjesta koja imaju monumentalnu i kulturno-povijesnu vrijednost. Vole zajedno doživljavati i proživljavati stvari.

Mislim da je ovo drvo banane, pokazuje mu prstom prema neobičnoj stabljici. Stabljika se nalazi tik ispod betonske terase na kojoj su predahnuli nakon dugog hoda. Izgleda kao križanac palme i konoplje, kao čupavi krošnjan sa zelenkastom rastafari frizurom.

Trgnuo se, jer je samo prije koji sekund pomislio da gleda u nešto što podsjeća upravo na drvo banane. Definitivno sliči, rekao je, prešutivši da je i sam posumnjao na banane gledajući u neobičnu stabljiku podno kamene terase s koje puca pogled na Sarajevo. Jesmo li nas dvoje, vančulno i telepatski, upravo spoznali istu stvar, šutke je pomislio, da li se to naše misli isprepliću, kohezivno spajaju, povezuju u jedan misaoni iskaz. S njom je sve moguće, nastavlja svoj unutarnji monolog, pa tako i metafizički koncepti gdje dvoje razmjenjuju misli bez osjetilnog posredovanja.

Ili oboje pomalo haluciniraju od dugog i napornog hoda, pa se telepatija transformirala u halucinaciju. Već dugo se penju prema Jevrejskom groblju, tumarajući sporednim cestama i stazama, znojavi i dehidrirani, i sad se ukazuje ovo drvo banane, kao oaza u pustinji, kao hunter-thompsonovski trip, kao prvorazredni metafizički topos. Ali drvo je tu, nije priviđenje niti optička varka, nije iluzija, obmana, lažna percepcija, pseudovizija. Stvarno je, kao i njih dvoje. Razmišlja o svemu tome dok joj istovremeno briše znoj sa čela i nježno ljubi u desni obraz koji krasi sićušni tamno-smeđi mladež. Zamišljenost mu ne ometa fokus na nju. Za kratko vrijeme postala je važna referentna tačka u njegovom svijetu. Za kratko vrijeme postao je njen muškarac. 

Misli mu retrospektivno vrludaju. Vratio se nekoliko sati unatrag. Ležali su u krevetu, u njegovoj sobi. Gleda je dok leži ogoljena pred njim, ogoljena metaforički i doslovno. Otkrila mu je neke stvari iz svog života. Otkrila mu je i svoje tijelo. Taj dan su se prvi put osjetili. Voli je posmatrati dok leži gola u krevetu. Voli se prstima potpisivati po njenom tijelu. Cijelo tijelo išarano joj je imaginarnim potpisima. Blještala bi njegovim imenom da su ta slova neonska.

Misao po misao, korak po korak, napokon su stigli na odredište. Dočekali su ih zvuci tišine i prve večernje sjenke. Dan je lagano kopnio. Očarana neobičnim nadgobnim spomenicima, uzela je foto aparat i krenula ih snimati. 

Potom je njeno kreativno oko vizualiziralo potencijalno iznimnu fotografiju. Već je polumrak, mora biti hitra. Spustili su se nezgodnom, strmom stazom do monumentalne jevrejske kapele. Naciljala je kapelu, mjesečinu i grad koji svjetluca u daljini, uhvativši ih sve u jedan kadar. Teren je brdovit i sklizak. Obgrlio ju je s obje ruke da se ne bi skotrljala niz padinu. Vidi da joj je u tom trenutku važnije da napravi dobru fotku nego vlastita sigurnost. Možda se osjeća sigurno uz njega pa mu je prepustila da brine o njenoj sigurnosti dok ganja idealan rakurs. Škljocnula je nekoliko puta. Fotke su na kraju savršeno ispale, a ni ona se nije skotrljala niz padinu. Život je lijep.

Sutradan je svoje foto zapise stavila na društvene mreže. Njegov dobar prijatelj ulovio ih je na Instagramu kako romantično poziraju na istoj onoj betonskoj terasi s koje su ugledali drvo banane. Poslužilo mu je to kao šlagvort: 

Ti i ja smo paradigma interkulturnog prožimanja u Be i Ha, Srb i Hrvat koji se romantično druže na mjestu gdje počivaju Jevreji, a Bošnjak ih špijunira na Instagramu. Ti i ja smo za interkulturni dijalog u BiH učinili puno više nego razna endžio čeljad i profesionalni multikulturnjaci u lovu na unosne grantove. Još samo da smo se na tom lijepom i monumentalnom mjestu lijepo i monumentalno bubnuli. Doduše, to bi se već moglo tumačiti kao bogohuljenje i skrnavljenje svetog mjesta. Ili, još gore, kao neka vrsta koitunalnog antisemitizma. Ali ne bi nas niko vidio pa samim tim ne bi mogao ni tumačiti. Niti je ljubavni čin bilo gdje, pa i na groblju, išta drugo do upravo to – čin ljubavi.

Voditi ljubav na starim grobljima, kako to divno i blasfemično zvuči.

*

Foto: V. Š.

Postoji li veza između apostola Pavla, Šaula iz Tarza, krojača šatora, koji se za putovanja po Cipru prezvao u Pavla, židovskog propovjednika, misionara, tvorca kršćanstva, i Eduarda Limonova, pisca, sovjetskog disidenta, huligana, kasnijeg osnivača naciboljševičke partije, dragovoljca u nekakvoj pobunjeničkoj srpskoj postrojbi u Hrvatskoj, dobrog Arkanovog prijatelja, Karadžićevog i Mladićevog štovatelja, koji u dokumentarnom filmu Paweła Pawlikowskog iz teške strojnice ispaljuje rafal po Sarajevu?

Naravno da postoji, zar bismo pitali da ne postoji, veza je u francuskom piscu Emmanuelu Carrèreu i u njegovim fascinacijama, iz kojih su onda nastale dvije slavljene i prevođene knjige. Obje sam ih iz nekih svojih razloga, koji ovom prilikom također nisu nevažni, po nekoliko puta čitao. Prvu, naslovljenu “Limonov”, koja nije prevođena na hrvatski, čitao sam na srpskom, u prijevodu Melite Logo Milutinović i izdanju Čarobne knjige iz 2012. Godinu ranije autor je za knjigu čašćen s Prix Renaudot, velikom francuskom nacionalnom nagradom, koji su od 1926, otkako se dodjeljuje, dobivale najznačajnije knjige objavljivane na ovom jeziku. Ali nije mi to bilo toliko važno: naprosto me zanimalo kako bi mogla izgledati beletrizirana biografija pisca, što bi sve u njoj moglo biti, koji je krajem osamdesetih bio jedno od onih književnih otkrića zagrebačkog Quoruma i mondeni pisac jedne šankerske i kvartovske književne generacije, koja se kitila svojim postmodernizmima, da bi već 1992. pucao po kućama u kojima sam se, u jednoj od njih, da budem krajnje osoban, tog trenutka i sam nalazio. Manje me je, i to ću priznati, zanimao Limonov, a mnogo više njegova mondena publika, pogotovo sam Emmanuel Carrère.

Četiri godine zatim, krajem listopada 2016, na Sajmu knjiga u Beogradu kupujem upravo objavljeni prijevod Carrèreove knjige “Carstvo”, u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada i prijevodu Svetlane Stojanović, i odmah je, još u Beogradu, čitam. Tema: rani dani kršćanstva i uloga apostola u rađanju vjere. Bio sam privučen s prvih nekoliko rečenica, onda i cijelim prvim poglavljem u kojem autor razmatra vlastiti ulazak u vjeru, a onda i obezvjerenje, jer su ove okolnosti bacale neočekivano svjetlo i na knjigu o Limonovu, ali me, ipak, više zainteresirao sam sadržaj. Već sam četrdesetak godina čitatelj Biblije, osobito novozavjetnih knjiga, i otpočetka, od ranih dječačko-mladićkih dana, zainteresiran sam za lica i događaje iz te grandiozne maštaonice i fantazmagorije. Osim što je zbir svih književnih žanrova i nepregledni katalog stilskih figura, tajnih i razotkrivenih metafora, te najnevjerojatnijih, vrlo mondenih fabularnih igri i zapleta, osim što je nikad do kraja istraženi rudnik mitova i legendi, od kojih su zatim načinjene naše nacionalne i obiteljske povijesti, Biblija je imenik likova iz života i književnosti. Imao sam valjda dvanaest godina, kad sam u njoj tražio nešto u što bi se moglo vjerovati, i nisam našao ništa, pa ni način na koji bi se moglo vjerovati drukčije nego u sadržaj svake dobre knjige, od “Doživljaja mačka Toše” do “Uliksa”. Ali našao sam ta lica, napisana, raspisana, dovršena i nedovršena, iz kojih može nastati, i svakog trenutka nastaje, beskrajna književnost. Ta lica čovjeka prate kroz život, razvijaju se, mijenjaju, rastu i smanjuju. Recimo, taj Pavle iz Tarza, Šaul, kojeg su kilavi prevoditelji pretvorili u Savla, Pavao koji je bio Savao, apostol koji je u desetljećima nakon Isusove smrti stvorio kršćanstvo. (Isus bi se doista iznenadio što mu je Pavao učinio od učenja, a najviše bi ga začudilo to što ga je od pravovjernog Židova i židovskog propovjednika učinio vjerovjesnikom i utemeljiteljem kršćanstva…)

I tako, kao što me privuče svaka knjiga o Pavlu iz Tarza koja mi se nađe pri ruci, i svaka knjiga koja se bavi novozavjetnim likovima i evanđeoskim fabulama, tako me je privuklo i Carrèreovo “Carstvo”.

A onda, još četiri godine kasnije, s već golemim zakašnjenjem – kako to često biva u zamrlom, kržljavom i tužnom hrvatskom izdavaštvu – Naklada Vuković&Runjić objavljuje, u prijevodu Vlatke Valentić, Carrèreovu knjigu “Kraljevstvo”. Izvanredno lijep dizajn Borisa Runjića, i duhovit naslov, u kojem je sadržan sav apsurd hrvatsko-srpske jezične razlikovnosti. Ono što je za srpsku prevoditeljicu bilo “Carstvo”, za hrvatsku je “Kraljevstvo”. Monarhijske finese, proizašle dijelom iz razlika u učestalosti termina carstva i kraljevstva pri imenovanju Božjeg imperija, a dijelom iz toga što se kome više svidjelo. Ovaj će čitatelj ostati pri kraljevstvu i zanemariti carstvo.

Premda nisam nakanio uspoređivati prijevode, knjigu sam ponovo pročitao u novom prijevodu. A odmah zatim ponovo sam pročitao i “Limonova”. Golemo sam, dugočasno i dragocjeno vrijeme uložio u pisca do kojeg, odmah da priznam, pretjerano ne držim i koji me iritira.

Emmanuel Carrère dijete je fine, bogate i ugledne buržujske obitelji. Mati mu je sovjetolog, delikatnog i vrlo šik rusko-gruzijskog podrijetla, ugledna znanstvenica i članica Akademije, što je u francuskom slučaju nešto veće nego u hrvatskom. Emmanuel rođen je 1957, rastao je izvan zbiljskoga socijalnog konteksta, i postao pisac na pola puta između fikcije i fakcije, te je nekim čudom pobrao gotovo sve najvažnije francuske književne nagrade. O svemu tome rado i spremno piše u obje svoje knjige, bilo da svoj slučaj kontrastira sa svetim apostolima Lukom ili Pavlom, bilo da ga kontrastira s Limonovom, siromašnim i besprizornim sinom jednog kagebeovca.

U Carrèreovom svijetu temeljna egzistencijalna pitanja, kao i pitanja vjere, funkcioniraju vrlo jednostavno: ili si vjernik, pa onda pristaješ baš na sve, i vjeruješ fanatično i praznoglavo, ili si nevjernik, pa se vjerovanju rugaš, ili si bogat, pa živiš u skladu s vlastitim klasnim i društvenim položajem, ili si siromašan, pa isto tako živiš u skladu s vlastitim klasnim i društvenim položajem. Nikakvih međufaza, kolebanja, paradoksa i preokreta za Carrèrea tu ne može biti.

Kada govori o sebi kao vjerniku, a dao se u vjeru kad mu je bilo trideset i nešto, pa ga je to neko vrijeme držalo, Carrère govori o intelektualno ograničenoj osobi, pravom malom katoličkom talibanu, koji osim što vjeruje u sve ono u što je nerazumno vjerovati, to čini na neki vrlo iritantan način. Jednako tako, kad govori o sebi kao o nekom tko se, eto, nekim čudom razuvjerio i razvjerio, to opet čini na pomalo pretjeran i iritantan način, počesto se rugajući onome u što vjernici vjeruju, i u što je i sam prethodno, kao, vjerovao. Može biti da to tako jest, pa ovaj čitatelj to ne zna, jer sam nije prolazio kroz takvu vrstu iskustva, ali ako to tako jest, veoma je loše za književnost. A Carrère “Kraljevstvo” piše s ambicijom koja je prvenstveno romaneskna. S tim da njegova knjiga nije roman, nego je knjiga o mogućem nenapisanom romanu.

Njegova fascinacija nije originalna: zažareni i fanatizirani, po svemu hiperaktivni komesar, čovjek koji pritom boluje od neke čudne, neobjašnjene, a odvratne i iritirajuće bolesti, Šaul, Pavao, Pavle iz Tarza. Kažem nije originalna, jer je Pavle i moja fascinacija, a onda i fascinacija beskonačnog niza čitatelja, zainteresiranih ili znatiželjnih, ali uglavnom, premda ne baš uvijek, slabovjerujućih, koji su u ranim danima kršćanstva otkrivali veliku avanturu, što se odvijala na Bliskom istoku, u Turskoj, po Sredozemlju i u Rimu. Uza sve ostalo, Pavle je – a draže mi je zvati ga Pavle, jer je Pavao sav u tom o, pa me to o dekoncentrira i podsjeća na neku začuđenu učiteljicu – dakle, Pavle je ona figura koja Bibliju i Novi zavjet izvodi iz fikcije u uvodi u fakciju, onaj lik čije riječi dobivamo u njihovom autentičnom obliku, ponekad krvavom i sirovom, ponekad literarno i životno vrlo uvjerljivom, Pavle je čovjek koji na svaki način mit i načelo pretvara u život i u praksu. U revolucionarnu praksu.

Kao i drugi prije njega, Emmanuel Carrère Pavla će usporediti s Lenjinom, ali tu usporedbu, začudo, neće razvijati. Ona će mu uglavnom koristiti da se vrati na svoju mamu i njezina sovjetološka iskustva i saznanja. Zanimljivo je, međutim, da se u oba svijeta, Pavlovom bliskoistočnom i mediteranskom, i Lenjinovom sovjetskom i postsovjetskom, ruskom, kojim se kreće prateći Limonova i njegov životopis, Carrère ponaša jednako kolonijalno. S tim da još i bolje razumije Pavla i njegove avanture i revolucionarne pothvate od prije dvije tisuće godina, nego Limonova u jeljcinovskoj i putinovskoj Rusiji, a u Limonovu u razrušenom Vukovaru, ili nad teroriziranim Sarajevom da i ne govorimo. Srbi i Hrvati za njega su, to u knjizi o Limonovu i priznaje, poput dalekih egzotični plemena, čiji su mu razlozi za ratovanje teško razumljivi i vjerojatno se tiču nekih vrlo starih, atavističkih razloga, a Sarajevo, što je za Emmanuela Carrèrea Sarajevo? O tome naširoko teoretizira, sve da bi opravdao svaki mogući stav i odnos koji je prema tom gradu i njegovu stradanju netko mogao imati između 1992. i 1996. Limonov je činio neke ružne stvari, kaže Carrère, možda je asistirao i ponekom ratnom zločinu, ali Limonov je dobar čovjek. Što to znači, neće biti dalje objašnjeno iritiranom i pomalo razgnjevljenom čitatelju, ni čime se to ustanovljava da je Limonov dobar čovjek, ni jesmo li slobodni tako misliti da je i onaj ubojica koji je u Francuskoj obezglavio učitelja, jer je đacima pokazivao karikature poslanika Muhameda, također dobar čovjek, ni je li sve ovo zlo oko nas djelo dobrih ljudi koji su možda samo malo opterećeni teškim djetinjstvima.

S Pavlom se, kao i s apostolom Lukom, pisac tek malo bolje nosi, nego s Limonovim. Njih ne sreće žive, pa o njima misli preko posrednika i preko tekstova koje su ostavili za sobom, ili onih koji im se samo pripisuju. Za razliku od “Limonova”, te amoralne i suštinski zle knjige, koju je napisalo jedno neodgojeno bogataško derle, “Kraljevstvo” je, premda pisano s istim prepoznatljivim intelektualnim, moralnim i emocionalnim ograničenjima, kao i s istim limitom književnoga i imaginativnog dara, dobra i uzbudljiva knjiga. Te zabavna upravo onoliko koliko jedna knjiga smije biti zabavna. (Jer knjiga nije cirkus ni twerk, iliti ples guzovima, pa da služi zabavi.)

Carrère se vješto, upućeno i šarmantno poigrava razlikama u tekstovima evanđelja, i načinima na koje različiti ljudi predstavljaju isti događaj. Dobar je čitatelj, a posjeduje onaj rudimentarni pjesnički i pripovjedački dar prepoznavanja detalja, epizoda i epizodista. Recimo, dvije su nam zajedničke. Prva je o sestrama Marti i Mariji, i bratu im Lazaru, onom Lazaru kojeg je Isus uskrisio. Kod sestara je Isus – koji se volio družiti sa ženama, pripovijedati im, koketirati – zastao da se odmori. I dok je Marta radila u kuhinji, spremala gozbicu, Marija je sjedila pokraj njega i slušala mu priče. Naravno da je Isus u tome uživao, i da je drugu sestru bodrio i komentirao tek formalnim ljubaznostima. Njoj je to, bezbeli, dozlogrdilo, pa mu je u jednom trenutku odbrusila: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Isus joj je, svjedoči Ivan Evanđelist, na to odgovorio: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a samo je jedno potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” Vjernici i vjerotumači bi u ovoj epizodi vidjeli potvrdu da je, po Isusovu učenju, važnije čuti riječi vjere, nego spremiti večeru, ili da najprije treba čuti uputstvo, a tek onda preći na posao, dok ovaj čitatelj u tim riječima nalazi onu koketnu i ljupku društvenu igru, u kojoj se svatko od nas toliko puta našao, i to u svakoj od tri moguće uloge, Martinoj, Marijinoj, Isusovoj.

Druga epizoda je iz Druge poslanice Timoteju, za koju istraživači nisu baš ni sigurni da ju je doista Pavle i sastavio. U njoj, starac se žali da su ga svi napustili i ostavili, da greznu u zlu, nevjeri i bezbožnosti. I sve to bi ovom čitatelju bilo nevažno i neuvjerljivo, da nije kabanice. “Ti se požuri i brzo doći k meni”, piše Pavle Timoteju, “Kabanicu koju ostavih u Troadi kod Karpa, kada dođeš, donesi.” Eto, da nije primijetio tu kabanicu – koju spominje i Zdravko Malić, u jednome tekstu iz pjesničke knjige “U drugom nekom gradu” – što me prati kroz život, nakon nekih pradavnih čitanja Biblije, tako da sam dugo čeznuo za tim da si nabavim kabanicu, možda makar jedan skupi Burberry mantil, ako već ne znamo što je bila i kako je izgledala Pavlova kabanica, imao bih mnogo lošije mišljenje o Emmanuelu Carrereu, knjigu ne bih još jednom čitao, niti bih napisao ovaj tekst. “Limonova” mu nisam oprostio, ni njegovu površnost u mislima i osjećajima, kao ni narav maminog sina, ali Carrère je, ipak, jedan od onih ljudi koji pamte kabanicu, ostavljenu u Troadi kod Karpa

Vjerovali ili ne vjerovali, pročitajte “Kraljevstvo”. Jedna je to od knjiga koje vrlo stvarnim čine svijet iz kojeg je potekla kršćanska vjera.

za Borisa Kastela

Naš amidža Abaz zvani kljasto
Sa dušom se rastaje

Doveli smo mu u sobu hodžu –
On mu je prijatelj
I sudrug 

Bili su logoraši

Gleda ga pa mu veli

Haj ti Abaze –
Ovo nisu one godine
Kad smo jedan za drugoga

Poturali glavu 

I ostavi mi
Tako ti tvoga Tita
Samo za mene ovaj momenat

(1981-2019)

(ili Radosnotužnom)

Ako si došao ovdje da plačeš i tuguješ,
zagrliću te i utješiti kao bližnjega svoga.

Ako si zastao da se pomoliš ili zatražiš štogod,
pomolićemo se usrdno skupa i daću ti sve što imam.

Ako si došao da bismo pričali o fudbalu,
pričaćemo o životu.

Ako te interesuje umjetnost ili nauka,
onda ćemo govoriti o driblingu ili voleju.

Ako si volio majku koja s tobom odavno nije,
naučiću te da majka nikada ne umire.

Ako su te ljudi uzdizali i slavili,
ne zaboravi da im uzvratiš dobrotom.

Ako su te porugom dočekivali,
oprosti im, i ne bavi se tuđom sramotom.

Ako si plašljiv, kaži mi.
jer plašiti se ljudski je sasvim.

Ako bi želio hrabar da budeš,
upamti, tvoj put će biti nalik Isusovom.

Ako te interesuje kako mi je sada,
osmjehnuću se.

Ako bi da znaš kako mi je u životu bilo,
zaplakaću.

Ako te odista muči pitanje ko sam ja,
zagledaj se u moje oči i lice, i saznaćeš.

Na svakoj mojoj slici
radosno je lice i tužne su oči moje.

Siđi u dubine i otisni se u
Srce svoje.

Jer u njemu se odvija utakmica
Života.

I šta god bude s tobom na kraju,
biće dobro i ne stidi se toga.

Tek jutros, uz jutarnju kavu, koju, protivno svakoj zdravorazumskoj i medicinskoj logici, ispijam odmah nakon lijeka za visoki tlak, počinjem razmišljati o Sabaheti. Znam šta je, već me zorom “opalio” današnji datum, 29. novembar, Dan Republike.

Na www.knjigaimena.com pretražujem i nalazim: Sabaheta je žensko ime arapskog porijekla. Značenje imena je: ljepota, krasota, ljupkost.

Nešto je se ne sjećam baš takve, više kao suzdržane, zatvorene, koščate, oštrih crta lica, ne baš previše razgovorljive. Zato ni onda nisam znala o njoj više od osnovnih podataka, pa se ne mogu sjetiti ni prezimena, a možda ga nikad nisam ni znala.

Odavno je to bilo, prije 45 godina, nas dve slučajno dijelimo sobu u Hotelu Omorika u Crikvenici, obje sa problemima u dišnim putevima, sve nekakvi kratki udisaji, ubrzani izdisaji, šištanje i krckanje šlajma, iskašljavanje žutoga, bijeloga, prozirnoga, gustoga, inhalacije dva puta dnevno i što više boravka u okruženju mediteranskog zelenila. Naši specijalisti pulmolozi, udaljeni oko 400 kilometara, sigurno se nisu poznavali, jedan iz Sarajeva, drugi iz Zagreba, zaključili da će nama, djevojkama, koje smo tek zakoračile na životni put, terapija nazvana thalasso umnogome pomoći u oporavku i zaliječenju.

Sve je počinjalo ponedjeljkom i teško je zamisliti moju tugu kad je Sabaheti, već za prvi vikend, u posjetu stigao dečko iz Sarajeva, a meni moja velika ljubav iz Zagreba nije, možda ne bi ni sljedeći vikend da ga nisam podsjetila, a onaj treći već smo bile u svojim gradovima, svaka sa svojim pričama. 

Ipak sam znala Sabahetino prezime, razmijenile smo nekoliko razglednica, puna kutija mnogih svjetskih gradova, crno-bijelih i u koloru, na tavanu je, naiđem li nekad na neku njenu možda saznam i prezime, ali, opet, sumnjam, uz “Srdačan pozdrav iz Sarajeva, Sabaheta” ne piše se prezime, uvijek primalac zna tko ga pozdravlja, prezime u toj, nekad vrlo popularnoj ljudskoj igri, značilo bi uvredu za oboje, i pozdravljača i pozdravljenoga.  

Puno znam o tome što se s nekim poznanicima događalo u tih 45 godina, nešto znam, ali više – jače osjećam. Mnogi su nestali iz prostora moga promatranja i pažnje. Nasreću, došle su neke druge Sabahete, drugačijih imena, ali prijateljice, uviđam to svakim danom.

O, ima i novih muških likova, njih se nikad neću odreći, ali nešto me jutros, kao što priznah, zdrmala Republika, a nije ni Jugoslavija džabe bila ženskog roda.

Cijeli svijet i ono ispod i ono iznad je naše!

29. novembar 2020.

“Mladenka kostonoga” je roman jedne epohe, ove u kojoj upravo živimo, smješten u jednu prethodnu epohu, u dalmatinsko zaleđe, Hercegovinu, Liku, Krajinu, općenito u južnoslavenske krajeve, te u naš južnoslavenski Beč. Priča govori o Gili, a kako smo u dobu koje vjeruje u vještice, priča govori o vještici Gili. Ona je svojevrsna naša vlaška i hrvatska superjunakinja, pobunjenica u fazi emancipacije, koja pomaže ljudima, služeći se njihovim praznovjerjem. Želimir Periš je prije ovog romana široj hrvatskoj i južnoslavenskoj publici bio slabije poznat pisac, čitali su ga samo vrlo pomni i vrlo upućeni čitatelji dobre i ozbiljne književnosti, ali je s “Mladenkom kostonogom” silovito istupio na glavnu scenu, gruhnuo je na pozornicu kao rasni pripovjedač, koji vješto i moćno izmjenjuje pripovjedne registre, slobodno prelazi iz jednoga u drugi glas, iz jednoga u drugo vrijeme, iz roda u rod, iz spola u spol, pišući kao netko tko je istovremeno suvremenik i zemljak, bliski rođak vrlo raznolikih pisaca, u rasponu od Salmana Rushdieja do Sime Matavulja. Periš je istodobno moderan pripovjedač i guslar. Svako od pedesetak poglavlja “Mladenke kostonoge” najavljeno je deseteračkim distisima guslara Periša, kojima se najavljuju zbivanja i slave njihovi junaci. I čitatelj nikad ne može biti siguran koliko je pisac Želimir Periš u svemu tome smrtno ozbiljan, koliko se šali na svoj račun, i na račun epohe, ali jedno je sigurno: ovo je veliki, vještičji, emancipatorski, revolucionaran roman, koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas, štiti nas od uroka, izmišljenih i stvarnih. Petar Kočić bi se u grobu obveselio jednoj ovakvoj knjizi i jednome ovakvom piscu, koji kao da je i sam ponikao sa Zmijanja.

Тog davnog januara 1983. u pariskom College de France, 84-godišnji Borhes imao je nastup. Nedavno prevodeći razgovor novinarke Branke Bogavac s piscem koji je vođen onih dana, possetio sam se još jednom ogromnog interesa i gužve u publici, iz koje je samo mali deo uspeo da uđe u Bergsonovu salu gde su predstavljali Borhesa. Zajedno sa većinom izguranih posetilaca, seo sam na zidić oko dvorišta koledža i u tišini, napregnutom pažnjom, slušao miran, meki glas Horhe Luisa Borhesa, najuticajnijeg živog pisca tog vremena, preko velikih zvučnika koji su bili posađeni svuda okolo.

Sa Marijom Kodamom, Borhesovom družbenicom poslednjih četvrt veka, završava se jedna druga, obimna zbirka intervjua Branke Bogavac. Spontani razgovor u kafani Flora zapisan je nekoliko godina posle piščeve smrti. Kodama pripoveda o različitim dogodovštinama i utiscima iz zajedničkog života; bilo mi je, na primer, veoma interesantno kako Kodama govori o njegovom susretu sa tigrom, životinjom prema kojoj je Borhes imao izrazito poštovanje. Misteriozno, samodovoljno, opasno, lepo stvorenje, tigar je oduvek privlačio pisce, da spomenem samo Tigre, tigre, plame jak/ Što sijevaš kroz šumski mrak… Vilijema Blejka ili Šir-Kana iz “Knjige o džungli” Radjarda Kiplinga, jednog od omiljenih Borhesovih pisaca.

Koliko je Borhes bio intrigiran i inspiriran tigrom, svedoči njegova poduža pesma “Drugi tigar” ili kratka proza “Tigar” čija završna rečenica glasi: Nora, devojčica, rekla je: Stvoren je za ljubav. Nora je, inače, ime mlađe Borhesove sestre. Na jednom mestu u drugoj priči “Borhes i ja” zapisaće: “… Spinoza je shvatio da sve što postoji teži da očuva svoju suštinu; kamen želi večno da bude kamen, a tigar da večno bude tigar…”

Zar onda ne liči na borhesovsku priču susret uživo poluslepog literate – bibliotekara sa fascinantnim Tigrom? Inače, o toj upečatljivoj epizodi sa tigrom iz života velikog Argentinca piše i Alberto Mangel u knjizi “Sa Borhesom”, ali ovde prepisujem Kodamu, jer je njeno kazivanje neposrednije, iz prve ruke:

“… Volio je da miluje mačke, ali je strašno bio zaljubljen u tigrove. Jednom smo sreli jednog Borhesovog obožavaoca koji je imao privatni zoološki vrt. Pozvao je Borhesa na ručak. Kad smo sjeli za sto da ručamo, šest tigrova su počeli da kruže oko nas. Borhes je osjećao kako su se češali o njega i bio je kao naelektrisan. Kasnije je naš domaćin zamolio Borhesa da sjedne u vrt i da čeka. ‘Veliki tigar’ će doći da ga pozdravi. Borhes se bio izuzetno elegantno obukao za tu priliku, sjeo ie na stolicu. Tada sam videla tog strašnog tigra kako se polako primiče Borhesu. Toliko sam bila izbezumljena da sam htjela da obavijestim Borhesa, ali su me spriječili, jer su se plašili da moja bijela haljina ne uplaši tigra. Tako sam čekala u velikom strahu. Tigar je prvo kružio oko Borhesa i odjednom je skočio na njega: položio mu je prednje šape na ramena i počeo da mu liže lice, dugo je to trajalo. Uveče je Borhes toliko bio uzbuđen da nije prestajao o tome da govori. Ono što ga je najviše šokiralo bio je zadah zvjeri, bio je zaboravio da su tigrovi mesožderi.”

Detoni nije napravio ni korak, kada su se za njim bučno zatvorila masivna ulazna vrata na staroj, francjozefinskoj zgradi. Kao i svaki put, taj zvuk ga je zatekao potpuno nepripremljenog. Stresao se i tiho opsovao, nervozno pri tome tražeći prekidač. Kada je konačno uspio upaliti svjetlo, ponadao se da je s nevoljama toga dana konačno završeno.

Veliki klijent, čiji je potpis na izdašnom ugovoru trebao biti tek puka formalnost, nazvao ga je nakon jutarnje kave i potpuno neočekivano obznanio kako odustaje od daljnjih razgovora o suradnji. Razmećući se banalnim frazama, objasnio je Detoniju da se stvar dogodila „doslovno preko noći“ i da je odlučio prihvatiti „znatno bolje i afirmativnije uvjete“ koje je ponudila konkurencija. Takav ishod pregovora nije prijetio ozbiljnije narušiti tekuću likvidnost reklamne agencije za koju je radio, ali je za Detonija predstavljao gotovo katastrofu. Kao free-lancer živio je od honorara na projektima koje je dovodio u tvrtku. U kriznim vremenima, ovisio je o crkavici koju mu je u trenutcima dobre volje znao dodijeliti šef. S njim, pak, u zadnje vrijeme nije bio u dobrim odnosima, pa je sklapanje ozbiljnog ugovora trebalo ojačati njegove pozicije. Neobjašnjiv odlazak klijenta ne samo da ih nije ojačao, već je dodatno naglasio Detonijev image gubitnika, koji ga je pratio još od razvoda.

U prolazu je pokupio poštu i ušao u dizalo. Lik koji ga je gledao iz uskog ogledala bio je umoran. Tek poneka sijeda vlas nije, doduše, odavala kasne četrdesete, ali su ga podočnjaci, ispijeno lice i neuredna brada činili gotovo starcem. Lift je, na sreću, uskoro stao, pa je Detoni na brzinu izašao, pokušavajući zaboraviti svoj odraz i probleme koji su ga mučili. Iz džepa je izvukao snop ključeva, iz trećeg pokušaja pogodio onaj pravi i konačno ušao u stan.

Snop flyera koje su ostavljali nametljivi raznosači bacio je na stolić u dnevnoj sobi, a račune je pedantno uložio u podeblju kuvertu koju je držao na malom sekreteru. Čim šef nešto ubode, prvi ste na redu gospodo plinaši, rekao je u sebi znajući i sam da je takav rasplet krajnje maglovit. Upalio je televizor i pojačao ton, jer je mrzio sitne, škripave zvukove masivnog, solidnog pokućstva iz ranih sedamdesetih, kojeg je tetkin stan bio prepun. Slušajući jednim uhom vijesti, otišao je do hladnjaka. Izbor nije bio prevelik: nekoliko limenki piva, polovica maslaca, pakiranje hrenovki kojima je vrlo vjerojatno istekao rok trajanja i konzerva tune u biljnom ulju. Otvorio je limenku piva, ubacio hrenovke u vodu na štednjaku i utonuo u kauč. Upravo kada se spremao za prvi gutljaj, onaj koji je najviše volio, koji je dolazio „natašte“, prije oskudne večere a nakon napornog radnog dana, oglasilo se zvono. Detoni je prokleo nezvanog posjetitelja i lijeno mu otišao otvoriti.

***

Na vratima je stajao tetak. Bio je vidno ljutit i očito pripremljen na svađu.

— Što je ovo?

Detoni je pokušao pogledom pratiti papir kojim je tetak mahao ispred njegova nosa. Iskusan u tim stvarima, brzo je zaključio da je riječ o opomeni za neki od neplaćenih računa.

– Sreća što me poštar pozna, pa mi je ovo donio direktno kući! Inače ne bih ni znao da sam pred isključenjem struje. Znaš li ti koliko košta kada te jednom isključe i onda…

– Nemojte stajati tu na vratima, uđite… – Detoni je pokušao biti ljubazan. Znao je da mora stoički izdržati prvi napad, nakon kojeg je starac uglavnom nastupao blaže i smirenije.

– Neću ulaziti. Vidim kakav je svinjac unutra – neodređeno je rukom pokazao iza Detonijevih leđa i nastavio: – Rekao sam odmah Mariji da to nije dobra ideja da budeš kod nas na stanu. Ali ona se kao i obično pravila pametna. Zbog te svoje pameti sada i leži na Mirogoju.

Zašutio je i počeo tražiti cigarete po džepovima. Detoni ga je preduhitrio i uljudno ponudio.

– Eto, što sam rekao?! Ti pušiš, i to Marlboro. A za struju nemaš…

Tetak je kapitulantski uzeo ponuđenu cigaretu i halapljivo povukao prvi dim, pa nastavio, uistinu za nijansu smirenije:

– Do prvog ima da riješiš sve račune i doneseš ih meni na uvid.

Okrenuo se i otišao pozvati lift. Dok se s donjih katova čula tutnjava i istezanje metalnih nosećih kabela, dometnuo je:

– Morat ćeš početi plaćati stanarinu. Ja ovako dalje ne mogu. Dužan sam na sve strane, a ovdje mi leži mrtvi kapital. Ako ti odgovara, dobro. Ako ne, vrati se tati na selo. Šta ti ja mogu? – završio je, ne bez zlobe u glasu, i ušao u lift.

Nakon tetkova monologa, Detoni je izgubio tek. Ostavio je hrenovke u vreloj vodi i vratio se pred televizor. Za divno čudo, pivo mu je i dalje prijalo.

***

Kada je u 73. minuti Robert Lewandowski zabio svoj treći gol te večeri, utakmica je bila praktički gotova. Detoni je počeo tražiti daljinski upravljač, koji je bio skriven u hrpi papira, podmetača za čaše i starih novina. Povukavši upravo one koje su prekrivale daljinac, uspio je srušiti gotovo punu limenku piva. Tekućina boje jantara razlila se po stolu, učinivši gomilu propagandnih letaka još bezvrjednijom. Podigao je limenku i pokupio hrpu vlažnih papira pa ih odnio u kantu. Usput je donio krpu kojom je obrisao stol. Istom tom krpom uglancao je poslije linoleum u kuhinji, jer je znao da će prosute kapljice piva do jutra ispuniti stan onim odvratnim mirisom sinoćnje terevenke. Tek tada je ponovno sjeo na kauč i, ni sam ne znajući zašto, uzeo u ruke jedan od letaka koji su ostali suhi.

Dostavila ga je TV kuća koja se posljednjih nekoliko mjeseci predstavila kao vrlo ozbiljan akter na domaćoj medijskoj sceni. U želji da privuku što više novih gledatelja, nudili su razne oblike nagradnih igara, kvizova i astroloških savjetovanja. Letak koji je Detoni držao u ruci nije, međutim, nudio propagandu tog tipa. Letak je pozivao potencijalne TV producente da se jave s idejama za novi reality show. Svi oni talentirani, u kojima je godinama čučao neprepoznati TV genijalac, mogli su se prijaviti, napraviti sinopsis i razraditi vlastitu ideju, koju su potom trebali prezentirati uređivačkom vijeću. Najboljima je obećano snimanje pilot-sezone, a zatim i ogroman postotak od zarade, ukoliko show uđe u drugu, regularnu sezonu.

Kao čovjek iz marketinške branše, Detoni je nerijetko razmišljao o drugačijoj karijeri, u show-businessu ili barem na njegovim marginama, karijeri koja bi mu omogućila da razvije vlastiti potencijal, da postane cijenjen i uvažavan, da se riješi tetkova najmodavstva i konačno počne živjeti punim plućima. Komad šarenog papira koji je držao u ruci na trenutak mu se učinio kao ulaznica za život o kojem je maštao. Jesam li, prolivši pivo, na neki način isprovocirao sudbinu? Sam je sebi postavio hipotetsko pitanje, trenutak prije nego mu je zazvonio mobitel.

Kada je vidio tko je s druge strane, poželio je ignorirati poziv. Međutim, euforija koja ga je netom prije obuzela, natjerala ga je da pritisne zelenu tipku.

— Ti znaš da Barbara sutra putuje?

Nekoliko sekundi Detoni je grozničavo razmišljao. Onda se dosjetio da je riječ o malom maturalcu.

— Znam… — nesigurno je promucao – Htio sam nazvati.

— Zar stvarno očekuješ da povjerujem u to?! Gledaj, ako već nisi platio ni jednu ratu, ako joj nisi kupio badić, mogao si se barem doći pozdraviti s djetetom i dati joj koju kunu džeparca. Ona ti je kćerka. Ne mogu ja sve sama, shvati to već jednom!

— Daš mi je na telefon, da se ipak pozdravimo?

Kada je brojač minuta i sekundi telefonskog razgovora konačno nestao s displeja, Detoni je krenuo nazvati kćerku. Na žalost, na pretplatničkom računu nije bilo dovoljno sredstava za uspostavljanje poziva. Odložio je mobitel na stol i krenuo u kupaonicu.

***

Dugo vremena nije radio toliko mnogo kao tih dana. Budući da u agenciji nije bilo otvorenih projekata, vrijeme je provodio u stanu pišući sinopsise, razrađujući voditeljske uloge, skicirajući izgled scene, razmatrajući tehničke poteškoće realizacije showa i birajući pozadinsku glazbu. Nije zanemario ni segment nagrađivanja pobjednika, pa je složio konkretnu financijsku shemu koja je, prema njegovu mišljenju, mogla biti prihvatljiva i TV kući i natjecateljima. Pažljivo je promišljao vremenske odmake između ulaska novih natjecatelja u show, poštujući sve zakonitosti psihologije. U pauzama, dok je na balkonu pušio i gledao djecu koja su se igrala u obližnjem parku, dopustio si je luksuz da mašta o uvodnoj emisiji, koja bi trebala biti najavljena njegovim gostovanjem u centralnom dnevniku, smišljao lucidne odgovore na novinarska pitanja ali i makroekonomsko-političke digresije, koje je namjeravao povremeno ubacivati u razgovor, kako bi ostavio dojam potpunog erudita i angažiranog intelektualca.

Iako je isprva poželio cijelu svoju ideju prezentirati nekom od kolega iz agencije, na kraju je od toga odustao. Imao je osjećaj, pravi osjećaj, onaj koji zaljubljene srednjoškolke nazivaju „leptirićima u stomaku“, da se događa nešto veliko i da ovaj projekt pripada samo njemu. Bio je iznenađen količinom samopouzdanja koje je u njemu raslo iz dana u dan, sa svakim napisanim retkom ili izrađenom skicom.

Ono ga nije napustilo ni kada je stao pred veliku, staklenu poslovnu zgradu, u kojoj je vrlo komforno, na tri kata, bila smještena TV kuća kojoj je namjeravao dobro naplatiti svoju pobjedničku ideju. Upravo kada je ulazio u zgradu, zazvonio mu je mobitel.

— Dušo, ne mogu sada razgovarati. Radim jedan važan posao… Bilo ti je lijepo? Dobro ste putovali…? Aha, fino… Čut ćemo se poslije, može?

Ugasio je ton i odlučnim koracima prišao liftu.

***

U vrlo luksuzno opremljenom predprostoru bio je smješten s još nekoliko kandidata. Kako nitko nije pušio, nije zapalio ni Detoni, iako je osjećao da mu treba cigareta. Sjeo je u kožnu fotelju i čekao da dođe red na njega, da prođe kroz tapecirana vrata u prostoriju u kojoj se imala razmrsiti njegova sudbina. Da, upravo tako se osjećao!

Pokušaj koncentracije pred razgovor koji mu je, dakle, trebao odrediti sudbinu, Detoniju je uporno remetio antipatični debeljko koji je sjeo pored njega. Bili su sličnih godina, s tim da je bucko imao značajno više sijedih vlasi. Bilo je očito da pripada soju ljudi koji ne mogu prestati govoriti ni u jednoj situaciji.

— Poštovanje! – pružio je ruku Detoniju – Ja sam Hucika. Zlatko Hucika.

Detoni je preko volje promrljao vlastito prezime i pokušao okrenuti glavu od dosadnjakovića.

— Znate, imam izvrsnu ideju! – Hucika se konspirativno primaknuo Detoniju – Pazite ovo. Moj show će se zvati Od kolijevke pa do snoba. Kandidate bismo odabrali još u majčinoj utrobi, te bismo pratili cijelu trudnoću, rođenje i djetinjstvo kandidata. Odabirali bismo familije koje inače slove za siromašne i povučene, a njihova zadaća bila bi da u što kraćem mogućem vremenskom roku od djeteta naprave snoba. Na raspolaganje bi dobili određeni financijski iznos, koji bi trošili po vlastitom nahođenju. Razni mehanizmi su im na raspolaganju, slažete se? Odabir razvikanog ginekologa u trudnoći, markirana obuća i odjeća, kolica i bočice, škole stranih jezika za bebe, razni gadgeti… Pobjednik će se birati po kriteriju kvalitete, da tako kažem, ali i po kriteriju brzine.

— Ne čini li vam se da bi takav show trajao predugo? – Detoni je protivno svojoj volji ipak bio uvučen u razgovor – Priznajem da je moguće vidjeti snobovštinu i kod relativno male djece, ali opet, treba proći barem nekoliko godina da bi se ona…

— Pa to sam vam upravo i htio reći! – Hucika je bio razdragan Detonijevom primjedbom – Mi bismo pratili više kandidata kroz nekoliko sezona. Kada jednom uhvatimo ritam, imali bismo svake godine nekoliko ulaznih kandidata i nekoliko malih snobića, među kojima bismo birali pobjednika. To je ideja koja mi garantira pilot-sezonu, vidjet ćete! Ali ako i ne upali, imam asa u rukavu. Njega ću im ponuditi mimo ove audicije.

Zaštitar koji je stajao u kutu, gotovo stopljen s bordo, baršunastim paravanom, diskretno je pogledao Huciku, dajući mu valjda do znanja da bi trebao biti ipak malo tiši.

— Ideja je u stvari vrlo slična – nastavio je Hucika, nešto nižim tonom – Show bi se zvao Uberi cvijetak. Pratio bi isključivo žensku djecu, i to od upisivanja srednje škole pa do trenutka…

— U redu je, mislim da sam shvatio o čemu se radi. Molim vas sad da me ostavite na miru!

Po prirodi nešto povučenijem Detoniju ekstroverti su i inače bili nesimpatični. U ovoj situaciji, kada su on i Hucika bili direktna konkurencija, ovakav razgovor mu je neviđeno išao na živce. Okrenuo se stoga na drugu stranu i počeo čitati tabloid koji je pronašao na stoliću pored fotelje.

***

Članovi Povjerenstva činili su mu se razumnim ljudima. Cijelu priču je vodio sijedi muškarac srednjih pedesetih godina (očito predsjednik Povjerenstva!) koji mu je ponudio da sjedne. Suprotno običajima koji su vladali u staklenim, poslovnim zgradama, muškarac je zapalio i ponudio Detonija. Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, zamolio ga je da krene u razlaganje svoje ideje.

Svi dani i noći rada na projektu Detoniju su prošli kroz glavu. Uzeo je uzde u svoje ruke i suvereno krenuo u galop prema pilot-sezoni. Sustavno i dovoljno sažeto prezentirao je koncept reality-ja, pokazivao skice interijera studija, naznačio tehničke poteškoće ali i nudio rješenja za njih te u konačnici vrlo detaljno izložio financijske aspekte cijele emisije. Učinilo mu se da ga Povjerenstvo vrlo pozorno sluša, što je potvrđeno gomilom konkretnih pitanja na koja je suvereno odgovorio. Na kraju, sjedokosom nije preostalo ništa drugo nego da mu čestita i priopći kako je njegova ideja definitivno zaslužila ući u uži izbor. Rekao je da će Povjerenstvo, nakon što detaljno razmotri sve prezentirane ideje, kroz nekoliko dana pozvati one najbolje kako bi im rekli svoje impresije, kritike, sugestije i savjete, ali i kako bi obznanili koja emisija će od jeseni dobiti prigodu ući u svoju pilot-sezonu.

***

Kada su članovi Povjerenstva konačno izašli pred petoro odabranih u uži izbor (među kojima nije bilo Hucike!) predsjednik je prvo nadugo i naširoko počeo prepričavati neke od ideja, koje „nisu ušle u finalni izbor ali su svakako kvalitetne“. U tom trenutku u cijelu priču se uključio i TV dnevnik, koji je želio gledateljima uživo priopćiti koji show će moći gledati od jeseni. Reklamiranje je počinjalo već sada!

Kada je predsjednik Povjerenstva pročitao da je kao najbolja ideja prepoznat koncept reality show-a pod nazivom Unplugged, čiji autor je bio upravo on, Detoni je potpuno zanijemio. Imao je osjećaj da su mu se odsjekle noge. Na sreću, prije nego je dobio priliku i sam nešto reći, predsjednik je ukratko nazočnima prepričao o kakvoj ideji se radi.

— Ovaj show pratit će zbivanja u obitelji pacijenta koji je smješten u bolnici i kojeg na životu održavaju samo tehničko-medicinska pomagala. Pravo natjecanja imat će, dakle, one obitelji čiji član je, kolokvijalno govoreći, na aparatima. Ovo može stvoriti određene organizacijske pa i tehničke probleme, jer bi odabir kandidata a posljedično i snimanje morali biti obavljani ad hoc, međutim, te probleme je producent Detoni predvidio i uspješno riješio svojim konceptom. Vrhunac show-a trebalo bi biti obiteljsko glasovanje o isključivanju aparata, koje bi se odvijalo petkom. Zanimljivost je da bi se aparati mogli isključiti tek nakon tri uzastopna pozitivna ishoda glasovanja, čime bi se otvorio prostor za pregovore i uvjeravanja u svakom tjednu. Još se razmatra ideja bismo li u tu odluku uključivali i glasove publike. Pobjednik sezone bio bi odlučen kvantitativnom metodom, odnosno bodovanjem. Bodovala bi se dob pacijenta, broj dana koji protekne do isključivanja aparata, obiteljski status pacijenta – ima li ženu, djevojku odnosno djecu. Posebne pogodnosti u smislu bodovanja nosili bi pacijenti koji imaju trudnu zaručnicu, zatim oni koji spadaju u kategoriju mlađih osoba i sinovi jedinci. No, da bi neizvjesnost trajala do zadnje minute, bodovat će se i broj reakcija po pacijentskim profilima na društvenim mrežama, i to unutar 24 sata nakon isključivanja aparata.

Kada je predsjednik završio s kratkim predstavljanjem Detonijeva show-a, nazočni su zapljeskali. Njemu se učinilo da je to bilo iskreno, iako su u pitanju bili konkurenti kojima je ispred nosa uzeo pilot-sezonu. Predsjednik ga je pozvao na improviziranu pozornicu te mu dao mikrofon.

Nakon nekoliko patetičnih rečenica u kojima je zahvalio TV kući, obitelji i dostavljaču letaka koji mu je u poštanskom sandučiću ostavio sudbonosan papirić, novopečeni producent je naznačio kako je potpuno spreman i kako nestrpljivo očekuje početak snimanja pilot-sezone.

Riječ je ponovno preuzeo predsjednik. Bio je nasmijan.

— Gospodine Detoni, snimanja neće biti!

U tom trenutku, u dvorani je zavladao muk. Ljudi su se međusobno pogledavali, nekoliko kamera je pokušavalo uhvatiti Detonija u krupnom planu, dok je ovaj brisao graške znoja koji su mu se cijedili sa čela. Nije znao kako reagirati, nadao se nekom spasonosnom dodatku koji je predsjednik trebao izreći. I zaista, predsjednik je ponovno prišao bliže mikrofonu.

— Snimanja neće biti jer je ono u stvari već obavljeno! Gospodine Detoni, čestitam vam! Vi ste pobjednik prve sezone našeg novog reality show-a pod nazivom Produciraj me.

Snimanje priloga o pobjedniku i fotografiranje trajali su beskrajno dugo. Detoni je potpisao desetke autograma, sudjelovao u još toliko selfija, primio gomilu nagrada sponzora i potrošio nekoliko maramica na brisanje znoja. Kada su se konačno reflektori ugasili i prostorija ispraznila, požurio je kući. Nije se mogao oteti dojmu da će se iza bordo, baršunastog paravana iznenada pojaviti svjetlo reflektora i skrivena kamera.

Otišao sam kod tetke da vidim šta radi. Ona živi kod kina Kumrovec. To nije daleko od Otoke, ako se ne puca. Jutros je mirno, snajperisti izgleda još spavaju. 

Rođak je s ostalim borcima držao liniju na Žuči.*

Njegov trogodišnji sin Marko se igra u dnevnoj sobi s nekom drvenom lutkom.

“Đje si rođo?”, kažem ja.

Ništa nije rekao, samo je pokazao blagi osmijeh na licu.

“Hajmo pit kafu, kaže tetka, vidiš da nije nešto raspoložen.”

“Čekaj malo, na putu ovamo sam smislio zagonetku za Marka”, ustanem i krenem onako teatralno da recitujem:

“Dohvati listove visoko na grani,
dobroćudne naravi, al zna da se brani,
zlim lovcima često je na meti,
ukratko najviša vrsta na planeti?”
“Šta je to?”

“To je 11. sprat”, reče Marko bez razmišljanja.

U nekoj mjeri složio bih se sa Markom jer sam i sam još bio zadihan od pentranja na jedanaesti. Kad struje nema i liftovi ne rade, jedanaesti sprat je zastrašujuće visok, a zna biti i viši ako tegliš kanister vode od 25 litara.

Ipak sam mu dao do znanja da je tačan odgovor – žirafa!

Sjećam se, jednom se Marko strašno namrštio kad sam otvorio ribu iz konzerve.

To je onaj čuveni Ikar odvratnog okusa koji je stizao u paketima humanitarne pomoći.

“Hoću kobasice !” kaže on.

“Ma kakve kobasice, moj Marko, (pokušavam da se izvučem) to danas jedu samo papci.”

Onda je ustao i trčao oko stola i urlao na sav glas:

“Ja sam papak, ja sam papak.”

Dok smo pili kafu u kuhinji, tetka mi reče da se od juče ne odaziva na Marko nego ga moraš zvati Zlaja.

“Zašto?” pitam ja sav u čudu.

“Ne znam”, kaže tetka, “tako mu došlo!”

“Hej Zlaja, dođi ‘vamo!” pozovem ga iz kuhinje. Tetka je otišla na balkon.

Dotrča on ko metak. 

“Hajde reci sad svom “jođi”, imitiram ga jer tad još nije mogao izgovoriti slovo R., “kad ćeš opet biti Marko?”

“Biću Zlaja sve dok se tata ne vrati, eto!”, odbrusi ljutito i ode u svoju sobu.

Nekoliko dana kasnije osvanuo je sunčan dan. Jutro je bilo relativno mirno, po koji sporadični pucanj negdje u daljini. Odjednom sam ispred sebe ugledao nebo, samo beskrajno plavo nebo i neke male crne mutne tačkice koje su plesale ispred mojih očiju.

Probudio sam se u improviziranoj bolnici u podrumu PTT-a, otvorio oči i ugledao Indiru. Indira je u tom trenutku, a ovo garantujem životom, bila najljepša žena u Sarajevu.

• Prva borbna linija u Sarajevu.