Vani je bila magla gusta kao palenta. Obavivši mužnju, u kuhinji sam se latio posla oko kamina. Dok je žerava pomalo bujala, zarezivao sam koru kestena, stavljajući ih kasnije na nju. Na pećnici je ključala juha.

* * *

Da se one noći Rođenja na zemlju spustila ova magla, zalutala bi i zvijezda repatica. No, postoje propisane noći pa se moraju pojaviti baš tako, bistre i pucketajuće od leda te zvijezde.

Mrmljao sam tako dok sam za se prostirao mjesto za sofrom.

* * *

Zamišljen, iz kredenca sam uzeo dva umjesto jednog tanjura. Pa šta? Eto, kad si poželio izaći i ti, stoj tamo, pravi mi društvo. Događa mi se da čavrljam sa samim sobom, tek da čujem neki glas. Drago mi je s večera reći ponešto samome sebi.

* * *

Nemam električnu struju, prestao sam je plaćati, pa su mi ju isključili. Snalazim se sa svijećama i vatrom u kaminu. Bio je Božić, znao sam to po kalendaru, bila je čak i nedjelja, dva svetka u jednom, na što se ne treba osvrtati.

* * *

Vani je svijet umuknuo. Nije dopirao nikakav zvuk motora sa državne autoceste. Stavivši kestene na žar, zasjekao sam poveću glavicu luka pri vrhu čuperka, ispraznio je pa u nju stavio jaje, ono posljednje. Sve to pokrio odrezanim dijelom te stavio u kamin, okruženo žeravicom. Ispadne poslastica. I meni je Božić.

* * *

Naslonio sam se na prozor. Lijep je osjećaj biti zaklonjen u kući i u magli. Protrljao sam ruke, eda bih vidio dolazi li mi malo veselja. 

Međutim, pojavila su se dva fara: sa državne autoceste zaputili su se mojom stazom. Napredovali su polako.

* * *

U moje dvorište stiže furgon i gasi motor. Ništa se drugo ne događa. Nitko ne izlazi. Ogrnem jaknu i stavim šešir, užežem petrolejku te otiđoh pogledati.

Kucam na prozorčić.

* * *

Muškarac u pedesetima, više manje moje dobi, spušta staklo: „S ovom maglom ne mogu dalje. Smetam li ako ostanem ovdje dok ne prođe?“. Izgledao je srdačno, rekoh da da.

„Da? Dakle smetam?“

* * *

Tada rekoh ne. „Ne želite ući unutra? Tu je hladno a magla bi se mogla zadržati do sutra ujutro“. „Ne želim smetati, možda pripremate obilnu večeru“.

„Naprotiv, sâm sam.“ Osvjedočio se. Izlazi iz furgona. Podiže torbu te kreće za mnom. „Tu nema struje, isključili su je.“

* * *

Dok smo sjedili pred vatrom, rekoh mu da sam te večeri greškom iz kredenca izvadio dva tanjura. On iz torbe vadi čohu u koju je umotana cijela salama. Zatim se iz torbe pojavljuje i boca vina. „To mi je večera, kad već zbog magle nisam uspio stići kući.“

*  *  *

Reže nožem, jednim od onih s više oštrica, otvara vino. Nedostajala je druga čaša, za se uzeh zdjelu. „U zdravlje“, te natoči.

S juhom u tanjuru počinje pripovijedati.

* * *

„Stižem ravno iz Bosne. Bio sam na putovanju s ostalim furgonima, vozeći nešto robe koja je potrebnija njima nego nama.“ Gratis? – pitam. „Da, kao volonteri, o svom trošku. Krenuli smo 19., a vraćamo se danas.“

* * *

Divan potez, kažem mu. „Moram paziti na životinje, inače bih jednom došao i ja. Nisu moje, čak ni ova kuća, ni ovaj stol, staja, ništa nije moje. Nadničar sam.“ Jedemo juhu, salamu, nudim mu jaje kuhano na žaru u luku. Nastavljamo čavrljati, priupitah ga o ratu.

* * *

„To je specijalnost ljudskoga roda. Drevna je kao i mi, ne možemo bez nje. Nije drugo do ovlaštenje za ubijanje. Čini se da izbija u svakom naraštaju. I Božić je plod jednoga rata, rimska vojska koja usred zime pokorenom narodu nameće – popis. I tako se Marija porađa daleko od doma. Božić je noć mira usred rata.“

* * *

„Mene pak“ – odgovorih – „smiruje priroda. Čak i kada pada tuča ili je magla da ne vidiš noge, mene smiruje. Gledam planine pa otkrivam da sam njihov vršnjak, od vremena kada ih je zemlja gurala prema gore. Bliži sam životinjama u staji nego ljudima u gradu.“ Osmjehnu se pa reče: „Čak i ono djetešce je došlo na svijet bliže životinjama nego ljudima“.

* * *

Ljuštimo pripravljene kestene. Išli smo za mislima, kao vjetar za oblacima. Ispod riječi ćutio se bruj kamina i šuštanje kestenova što su oljuštili prsti.

* * *

On još reče: „Trebalo bi mi da imam malo vjere, da nekome zahvalim. Nije ovaj svijet naše djelo, pa ni oganj koji nas grije. Tko je stvorio drvo prikladno za ogrjev? I maglu koja čini da se osobe sretnu? Trebalo bi mi malo vjere, poput špage da drži sve na okupu“.

* * *

Čekao sam sedam udisaja prije nego ću odgovoriti. Koliko je riječi, došlih sve zajedno, svečano plesalo u mojim nenaviklim ušima. Zglobove prstiju držao sam u krilu i smiješio se: „Do vjere ne dospijevam, vjerujem u mir, u dobrohotnost ljudskih bića, vjerujem da postoji pravo na večer kao što je ova u svakoj sobi na svijetu.“

* * *

Rekoh sebi potiho: sretan Božić. Ne kao čestitku, nego kao ishod: bio je sretan Božić to što mi se događa, doneseno na sanjkama magle. Započelo je s tanjurom više, iznesenim iz kredenca.

* * *

Od tada svakog Božića ponavljam istu kretnju – postavljam stol za dvoje.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Priča iz “Mame Leone”

Baka Erika loše spava. Bliži se Božić, prvi otkako su u Zagrebu, a ona ne može van, na tržnicu, da kupi maslac za kolače, bakalar, čokoladu za kuhanje, prasca od tri mjeseca, datulje, bademe, orahe, srebrne vrpce, ružino ulje, vrapce od šećera, sjajni papir i sve ono što je kupovala nekad i što je značilo da je došla zima i da snijeg utišava svaki glas i da valja slaviti jer smo još živi, mi i svi naši dragi, u kući na Bistriku, u Sarajevu i na cijelome svijetu gdje još ima Potkubovšeka i njihove djece. Baka se točno ne sjeća kad je prošlo to vrijeme koje se tako slavilo i za slavlje pripremalo i mrznuli se prsti pod teretom cekera, ali joj se čini da je to bilo jako davno, možda prije nekoliko života, jer je u ovome životu koji još dobro pamti trajao rat, nije bilo tržnice, ni Božića, ni slavlja, a ne bi ih bilo ni danas da se nisu doselili u Zagreb, u ovaj stan iz kojega baka Erika nijednom nije izašla jer je više ne drže noge, pa joj je i put do zahoda dug i ne bi ga sama mogla prijeći.

Velik je Svijet i puno je kršćana u njemu; nikad ih nećeš sve upoznati. Baka Erika to je oduvijek znala, ali otkud to da je običan stan od tri sobe tako velik da ona ni u njemu ne poznaje sve kršćane. Nepoznata djevojka prinosi joj kavu i pita je bako, treba li ti nešto? neki dječarac, srednjoškolac valjda, štipka je za obraz i dodiruje joj čelo hladnim nosom i govori smrzo sam ti se, bako, vani je tisuću stepeni ispod nule, a baka Erika samo se smješka i odgovara svima isto: Jah, jah, sine moj, sve sami belaj i kijamet. A djevojka se onda, kao, ljuti: Nisam te, bako, pitala za stanje pod suncem, nego treba li ti šta.

Nekulturni su ti mladi: niti znaš tko su, ni što su, a dirkaju te i pipkaju, obraćaju ti se svako malo, a da nisu kazali ni kako se zovu. U vrijeme kad je baka Erika bila mlada, to nije tako išlo. Znao se red i znalo se gdje je kome mjesto. Prije svega nepoznatima, svejedno jesu li mladi ili stari, nije bilo mjesta u njezinoj kući, a ako bi došli, morali bi reći svoja imena i zašto su došli, jesu li gosti ili su, recimo, poštari ili pitaju za kućni broj i ulicu. A sad ih je, eto, njezin zagrebački stan pun. Možda je ovdje takav običaj i adet, ona se neće buniti ako je tako, ali neka joj se i to kaže, a ne da ovako samuje među sve samim nepoznatim svijetom.

Samo je Lujo njezin. Katkad joj kasno navečer dođe, uhvati je za ruku i miluje je kao onda kad su se kao djeca zagledali na Vrelu Bosne, pa ga baka Erika onako tiho, da nitko ne čuje, pita: A je li, Lujo, Boga ti, ko su ovi svi ljudi, ko je ova mlađarija? Luji umjesto da joj kaže istinu napune se oči suzama, stegne joj dlan i počne petljati, baka Erika zna da Lujo petlja, pa zajedno su već šezdeset godina i kako ne bi znala, ali ga ne prekida. Pušta ga da govori i da se sa svakom rečenicom sve više i dalje uvaljuje u laži: Rika moja, pa to su naša djeca i unuci naši, tvoj Tvrtko i Katarina, pa Klara i Josip. Zar se ne sjećaš: velik snijeg je pao kad se Klara rodila, a ti i ja bili u Tesliću i vraćali se. Cijele noći voz stajao, a u telegramu pisalo: Katarina rodila, pa nismo znali ni šta je rodila, dečka ili curicu, sjećaš se kako smo cijele noći čekali i kako je kondukter donosio čaj i govorio: Ne boj se ti, baba, ništa, svaki je voz jednom stigao, pa će i ovaj.

Drag joj je Lujo, ali mu svejedno ne može oprostiti što joj više ne govori istinu (jer kakva je to istina koja se njoj ne bi smjela reći?), pa kad je pođe poljubiti za laku noć, okreće mu obraz kao što nikada nije i on zna da s njegovom Rikom nešto nije u redu, zna da Rika ne voli kad joj lažu i petljaju, a najviše ne voli kad to čini Lujo. Kakva djeca, kakvi unuci, tko zna čiji su oni i što rade u njezinu stanu, ako je ovo uopće njezin stan i ako čovjek i može pod stare dane imati dva stana: jedan u ratu zapaljeni, a drugi ovdje u Zagrebu, u gradu koji nikada nije ni vidjela, a sad u njemu ima stan. Veliku bi pamet, a bogme i pokvarenost, trebala pronaći u sebi da dokuči može li i smije li to tako ili je nešto drugo u pitanju. Možda ovo i nije njezin stan i možda su ona i Lujo kod nekoga došli, kod te mlađarije i njihovih roditelja, da dočekaju kraj rata, a onda da se vrate kući, podignu kredite, zasuču rukave i poprave ono što se popravit da i život počnu ispočetka. Ali zašto joj onda nije rekao da je tako i da su u tuđemu, izdržala bi ona to, izdržala je i gore stvari u životu, ali nikako ne može izdržati laž.

Sve će se razjasniti za Božić, a to je već prekosutra. Okupit će se svi oko bora, eno ga već je okićen, i onda će ih baka Erika upitati koji su i čiji su i je li ona u njihovome ili su oni u njezinome stanu. Neće joj moći lagati jer će ih biti previše, a ljudi ne znaju lagati svi odjednom istu laž, a kako bi i lagali pred okićenim borom, na taj sveti dan kad se svaka neiskrenost i prijetvornost, svaki ružan pogled i tmurna misao stostruko broje i upisuju u onaj tefter negdje gore na Nebu.

Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora. Noge su joj pokrili velikim ruskim šalom. Šal je crn, a po njemu su rasute krupne crvene ruže, krupne kao laži njezina Luje. Lagano prelazi dlanom po ružama, miluje ih i zamišlja kao noćno nebo nad Treskavicom, neke davne godine, s cvjetovima umjesto zvijezda, ogleda se nebo u dva gorska jezera kao u dva oka u kojima će se utopiti svaka stvar. Ništa baka Erika nije zaboravila; pamti i ruže umjesto zvijezda i jezera na Treskavici i plakala bi sad kad se sjeti Lujinih riječi. Zaboravila si ovo, zaboravila si ono, a ništa pod milim Bogom ona zaboravila nije; ništa što je bilo vrijedno sjećanja, a ni ono što bi bolje bilo da se nikad nije ni dogodilo.

Dječak stoji na vratima sobe i gleda baku Eriku. Ona se ne da smetati i, iako zna kakvim je pogledom on gleda, i dalje gladi svoje ruže. Bako, idemo večerati, svi su već za stolom. Baka Erika podiže pogled; naočale su joj na vrhu nosa i samo bi jedna ljutnja bila dovoljna da joj padnu u krilo. Ali baka Erika se ne ljuti, nego pušta dječaka da je uhvati pod ruku i podigne iz fotelje, noge osjećaju težinu njezina tijela, povija se svaka kost, treperi svaki mišić i svaka se žilica trudi da sve to zadrži na okupu. To tijelo nekad je nije bilo svjesno; nije ni znalo da je okolo nosi i premješta, a sada to dobro zna; baka Erika sa svojim je tijelom konačno postala jedno i sretna je zbog toga jer nije lako u životu kad ti je duša na jednoj, a kost i meso na drugoj strani, pa nikad ne možeš i s jednim i s drugim biti u jednakom skladu. Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji; šal je skliznuo na pod, eno ga ostao je ležati ispred fotelje; koja neurednost i aljkavost, ne bi ga ni pokupio, ali nije važno, ima tko će o tome voditi računa i tko će odgojiti svu tu djecu, pa i ovoga što uz nju korača; neće ona brinuti tuđe brige.

Velik, dug stol prekriven bijelim stolnjakom. Na čelu sjede baka Erika i njezin Lujo, a sa strane Nepoznati. Ima ih više nego inače. Svi gledaju u njih dvoje, Lujo je spustio dlan na njezinu ruku, kao da se nečega plaši, možda svih tih nepoznatih ljudi. Neka, neka, Lujo, sad ćemo mi, šapće mu i on joj steže ruku.

Betlehem nije daleko, zapjevala je baka Erika. Neka čuju i neka se nauče i pjesmi i pjevanju. Večeras nema laži, večeras će se nakon pjesme znati istina tko je kome otac, a tko kome sin i što ona i Lujo među njima, tu u Zagrebu, rade. Svi sklapaju oči i počinju pjevati, ali ne znaju riječi, a neki nemaju ni glasa. Osjeti to baka Erika; ima ona uho za takve stvari, trideset godina pjevala je u koru sarajevske Opere i zna među stotinu skladnih glasova prepoznati onaj jedan koji sve kvari.

Kad je pjesmi došao kraj, baki Eriki glava se lagano spustila na grudi. Lujo joj je protresao ruku, ali se nije probudila. Nije se naspavala, šapnuo je kao da se ispričava. Svi su počeli u nekom nevidljivom ritmu kimati glavama i gledati baku istim onim pogledom kojim je ona gledala svoje ruže. Šteta što to baka Erika nije mogla vidjeti jer bi sigurno prepoznala sve te oči i možda bi pomislila da Lujo ipak ne laže i da su ovo doista njezina djeca i unuci.

Sretan ti Božić, bako, djevojka je sjedila na njezinoj postelji i pružala joj ruku. Božić? Kako to Božić, a nije bilo ni Badnjaka? Djevojka se glasno nasmijala: Bilo je, bilo je, ali si ga ti prespavala… Prespavala? Dijete, ti me ne znaš. Erika Podkubovšek nikada nije prespavala badnju večer i nemoj biti nepristojna i praviti budalu od mene. Badnje večeri nije bilo, a bez Badnje večeri nema ni Božića. Djevojka se pokunjila, pa da kad je uhvaćena u laži, i izišla iz sobe.

Rika, sretan ti Božić, došao je Lujo, a iz svake riječi koju je izgovorio virio je vrag. Kako te nije sram? rekla je baka Erika i okrenula mu leđa. Gledala je u zid i čekala da Lujo ode. On je još nešto govorio, ali ga nije slušala. Ponekad valja opraštati i ono što živ čovjek drugom čovjeku ne bi oprostio. Ali oni nisu obični ljudi, oni su Rika i Lujo, cijelo Sarajevo se trideset i neke okretalo kad bi prolazili Obalom i govorilo da nigdje nema takvoga para, a valjalo je to i održati; kad si s nekim šezdeset godina, tada nema muke koju s njim nisi prošao i nema grijeha koji mu nisi oprostio. U takvom braku ljudi postaju slični Bogu: pretvore se u milost i praštanje i samo tako mogu biti sretni. Oprostit će baka Erika Luji i ovu laž. Kako mu je i ne bi oprostila kad laže misleći da joj čini dobro i čuva je od onoga što će saznati kad na Božić sve upita tko su i što su.

Taj dan i tu noć, pa cijeli sljedeći dan baka Erika bila je leđima okrenuta svijetu. Gledala je u zid, katkad bi i zaspala i spavala po sat–dva, sve dok netko ne bi došao i počeo joj nešto govoriti, ali ona niti je slušala, niti bi davala glasa od sebe. Kažnjavala je Luju i dobro je znala koliko ta kazna treba trajati. Toliko da Lujo pomisli da ga više nikada neće pogledati i da će joj zauvijek gledati samo u leđa.

Lujo, obećaj mi nešto, progovorila je pošto je provjerila da nikog drugog nema u sobi, obećaj mi da ćemo sutra slaviti Badnju večer, da ćemo prekosutra slaviti Božić i da nam svi ovi ljudi neće popiti pamet i pobrkati naše praznike… Sve ti, Rika, obećavam, samo više nemoj odlaziti i nemoj mi okretati leđa. Šta bi ja jadan bez tebe, rekao je, dlanovima joj uokvirio lice i poljubio je u usta.

Baka Erika loše je spavala jer se cijele noći brinula za vrapce od šećera, maslac, čokoladu, bakalar, ukrasne trake i prasca; tko zna ima li na tržnici mladih prasaca ili su ih već pokupovali, mislila je i prevrtala se po krevetu. A tko će sve to kupiti kad ona ne može na noge, a Lujo, ma znaš Luju, nije ti on nikada ni faširano meso u mesnici znao kupiti, a kamoli prasca. Pred jutro je tek malo zadrijemala, a probudila ju je djevojka: Bako, danas je Badnja večer, je li? U njezinim očima baka Erika vidjela je nešto ružno. Kao da provjerava zna li ona za Badnjak i Božić.

Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora i miluje ruže na crnome nebu. Ljetna je noć iznad Treskavice, Lujo spava u brvnari, a ona ne može jer ju je tog dana prvi put poljubio. Umjesto zvijezda, na nebu su se pojavile ruže i to nitko osim nje nikada neće vidjeti. Tople, meke i nježne ruže na crnome nebu koje prekriva njezina koljena i grije ih kao što nikada prije nije.

Dječak je korak po korak vodi prema trpezariji. Na čelu stola sjede baka Erika i Lujo, a oko stola svi Nepoznati. Moj Lujo, znaš li ti koja nam je ovo Badnja večer?, a on sliježe ramenima, palcem i kažiprstom okreće prsten na njezinoj ruci i šara pogledom kao da ga je strah da Nepoznati što ne primijete, da ne vide da se njih dvoje i nakon tolikih godina još vole, pa da to ne pokušaju uništiti i zgaziti. Ali neće im baka Erika to dopustiti. Pitat će ona njih čiji su i koji su, a na Božić će joj morati reći istinu jer tko god laže na Božić, taj će se peći u paklu na vječnoj vatri.

Betlehem nije daleko, započinje baka Erika pjesmu, a samo Lujo prati njezin glas, dok Nepoznati šute. Vjerojatno su se posramili pred pjesmom i bolje im je da šute i pokušaju osjetiti Božji glas u srcu, onaj glas koji će ubiti svaku laž, očistiti ih od svake sumnje i mržnje i vratiti im nadu da ni jedna istina nikada nije uzalud izgovorena, pa ni ona koju će uskoro reći o sebi i svojim namjerama u vezi s bakom Erikom i njezinim Lujom.

Posljednji stihovi pjesme nestali su u prvom snu. Kad joj je brada dodirnula grudnu kost, Lujo je viknuo Rika, probudi se, Rika, Badnja je večer, ali ona je spavala čvrsto i nije ga čula. Spavala je snom pravednika, onim snom kojim spavaju samo djeca i ljudi koji su prošli kroz neku veliku muku, a da drugima nikakvo zlo nikada učinili nisu.

Danas je Božić, je li tako, Rika? Lujo je zvučao izgubljeno; glas mu je bio molećiv, ali baka Erika nije mogla shvatiti zašto je molećiv, ako ne zbog toga jer je zaboravio da Božića nema bez Badnje večeri. Dogodi se ljudima da svašta zaborave, ali kako je on mogao zaboraviti na Badnju večer; nije važno, ona je tu da ga podsjeti i da ga čuva od svakakvih misli i od ljudi koji bi ga željeli iskoristiti; naivan je njezin Lujo, takav je bio svih ovih godina i da mu nije bilo nje, tko zna kako bi završio i što bi mu sve od života učinili svi ti ljudi kojima ni imena ne zna. Svijet je pun kršćana, pomislit će ona za svaki Božić, ali im imena ne znaš.

Ne, Lujo dragi, danas je Badnja večer, a Božić je tek sutra. Zar si zaboravio da to ide tim redom, rekla je baka Erika, a Lujo je spustio pogled i pustio suze da teku. Stari, šta ti je? zabrinula se. Ništa mi nije. Htio bih znati hoće li se ovo ikada završiti… Hoće, završit će se kad se mi vratimo svojoj kući, nasmiješila se i spustila ruku na njegove grudi. Jak je njezin Lujo, uvijek je bio jak, toliko jak da bi brda mogao premještati samo kad bi htio. Ne može nikako prije? Zar se ne bi moglo završiti prije?… Naravno da ne može, ali znaš kako se kaže: sabur efendija, sabur, samo imaj strpljenja, pa će ga i Bog imati. Vratit ćemo se mi svojoj kući… A ako se ne vratimo?… Ne može biti da se ne vratimo. Pa zar ne vidiš kako nas ovdje gledaju? Zar bi mogli ostati među ovim ljudima, a da im ni imena ne znamo. Da, počet ćeš ti opet da su to naša djeca i unuci. Znam ja zašto mi to govoriš. Govoriš mi da mi bude lakše, da izdržim da mi srce ne pukne od čekanja, ali neće tvojoj Riki puknuti srce prije nego što se vratimo u Sarajevo. Ništa se ti ne boj. Jako je srce i sve izdrži samo ako se kući nada. I ne trebaš mi više govoriti gluposti o djeci i unucima. Znam ja šta je s našom djecom i unucima. Nema ih, kao što ih nikada nije ni bilo. Pa ko bi djecu pravio u ovakva vremena, ko bi strahovao hoće li ti sina ubiti nečiji sin ili ćeš ga skupljati po pločniku kao što skupljaš paradajze jer ti je na tržnici pukla vrećica. Nemamo mi ni djece, ni unuka i dobro je što ih nemamo jer bi nam muka bila stoput veća, a ovako druge brige nemamo osim te da se vratimo našoj kući i počnemo ispočetka. Dobro, de, znam ja da nećemo početi ispočetka, stari smo ti mi već, ali ćemo barem umrijeti u svojoj kući, govorila je baka Erika dok su se Luji suze mrznule po obrazima. Mora on znati da život nije lak, ali to nije razlog da lažemo jedno drugome i da izmišljamo neki drugi svijet u kojemu ništa nije teško. Dobar je taj svijet, ne misli baka Erika da nije, ali takav svijet ima samo jedan nedostatak, jednu pogrešku i falingu, a ta je da on jednostavno ne postoji. Možemo ga zamišljati, ali ga to neće učiniti stvarnim.

A zašto tu djecu ne bi prihvatila svojom, pa barem ti si to kadra, pokušao je Lujo. Dragi su oni meni, kao što su mi svi ljudi dragi, ali to ne mogu biti moja djeca jer mi nisu slična, čuješ li ih kako govore, misliš li da bi tvoja djeca tako govorila, tim jezikom? To, Lujo, nije naš jezik i nisu naše riječi, kao što ni ovo nije naš dom, ali njihov jest. Tako ti je to. Ne mogu tuđu djecu prihvatiti kao svoju jer će ta djeca ovdje ostati, ovdje na svome parketu, na svojoj zemlji, a mi ćemo se vratiti svojoj kući. Šta će mi takva djeca kad se vratim kući? I šta će mi takva djeca ako se nikada ne vratim. Budi pametan, ne mogu ti oni zamijeniti dom.

Lujo je sklopio ruke kao da se sprema moliti je nešto veliko, a onda je polako razmaknuo prste, jedan po jedan lomili su se na drugu stranu i propadali u provaliju. Isprepleli su se pod Lujinom bradom, a baka Erika bila je sigurna da je više neće moliti ništa što ona za njega ne bi mogla učiniti, niti će joj više ikad lagati. Lujo, obećaj mi nešto, molim te. Mi smo već stari, a ja teško i hodam i ko zna šta će se još s nama događati. Zato mi obećaj da ćemo svake godine slaviti Božić i da me nikada nećeš prevariti oko toga, da se nećeš praviti da si zaboravio.

Te večeri na čelu stola sjedili su baka Erika i njezin Lujo. Oko njih bili su Nepoznati. Baka Erika gledala je svoga Luju, a Nepoznati su gledali u svoje pune tanjure. Ništa nije zaboravljeno i ništa nije nedostajalo. Čak ni vrapci od šećera i srebrne vrpce. Ona je znala da će joj njezin Lujo biti podrška kad ih bude pitala tko su i što su i zašto su sve vrijeme govorili da su njezina djeca i unuci kad su dobro znali da Erika i Lujo nikada nisu imali djece jer tko bi rađao djecu u ova vremena. Bila je toliko sretna da je iz punoga glasa zapjevala Betlehem nije daleko i svetošću ispunila ovaj svečani čas.

Ugažene smokve u Hamida Vuka
                                                           Semiru Behramu

Na strmim basamacima
u sunčanom delu grada
ugažene smokve
leže
a po njima armija pčela, bumbara i mrava
svoj zunzarski ples pleše. 

Ostavljaju rane te smokve
na kaldrmi Mostara,
a ranjene su i fasade zgrada
zujanjem granata
sa druge strane Neretve gde prvo akšam pada. 

Ja kao sledbenik Hamze Bali Orlovića,
kao kakav naslednik hamzevijskog tarikata
sve to gledam, pamtim i zapisujem
u svoj crni tefter sa petokrakom…

Jer znam, u gradu u kome su pisali Musa, Jovan,
Aleksa i Skender
jednom će pobediti
pravda
kad dođe zlatan vakat,

vakat u kome će jedino zujanje biti
kada zapuca ruter
i tvoj računar
prestane internet
da hvata. 

Dud

Taj dud, sa koga i danju i noću
po čitavo ljeto kaplju plodovi koji
ostavljaju neizbrisive mrlje po svemu
što dotaknu, 

taj stari dud u tijesnom sokaku pokraj kamene ćuprije
posjekao je čovjek. 

Odneo je par suhih grančica njegovih
u svoje čekmedže, zamandalio ih,
i ostavio da trunu u sjećanje. 

Godinama kasnije kod tog duda
pucali su mu u prsa, i njemu i njegovoj ženi
za vrijeme užasnog građanskog rata. 

Samo je sin njihov znao da je u čekmedžetu
ostalo par suhih grančica, te je u spomen na oca i majku
čekmedže otvorio, i grančice na njihove grudi položio.

Tješio je sebe da su im to po haljinama mrlje od plodova
što danju i noću po čitavo ljeto kaplju
i ostavljaju neizbrisive tragove.

Tješio je sebe, te je netom poslije dženaze
dud ponovo posadio, iz tijesnog sokaka
preko kamene ćuprije korak usmjerio
ka širokim bulevarima, i kao fleka oprana vodom i pepelom
iz zemlje gdje dudovi kaplju
zauvijek odmaglio.

Nek kaplju, kaplju,
al na nečije tuđe rane
tiho je rekao u tuđini. 

Nedavno je Ranko Risojević na Ajfelovom mostu pisao o mladim pjesnicma koji su se 1966. godine okupili na Sutjesci, razgovarali o poeziji, čitali pjesme i u savremeni pjesnički iskaz donijeli novi, svježiji vjetar koji je ostavio dubok trag u potonjem lirskom stvaralaštvu. O tome najbolje svjedoči almanah pjesama učesnika ovog susreta koji je priredio Duško Trifunović i objavio pod naslovom “Sudbonosni dječaci”.

Kada je od Stevana Tontića iz Novog Sada dobio taj almanah (jer ga nije imao), ponovo je o ovom – s pravom se može reći – fenomenu pisao, nešto opširnije, ovog puta na Facebooku. Za poeziju je vrlo važno što je Risojević svojim razmišljanjima iz almanaha pridodao i svoju odličnu pjesmu “Let pčele”, napisanu prije 54 godine, dosad neuvrštenu ni u jednu njegovu zbirku.

Evo mog skromnog komentara na te tekstove mog vrlog prijatelja:

Gdje li su danas
Sudbonosni dječaci?

Gdje li su danas Sudbonosni dječaci,
njihove sutjeske, neretve, kozare?
Kud li ih raznesoše lirski brzaci,
čija sjećanja stihovima zare?

Neki zaigraše u kolu klasika,
stranice lektire dušom osvježiše.
Sad u čitankama moćna lirska slika
njihovih pjesama metaforom diše.

Zvijezdu vodilju drugi pronađoše
podalje od pera i polja hartije,
ali u žar srca pjesmu pohraniše,
tuđi stih im sada drhtaj duše grije.

Sve je više onih što na zlatnoj sceni
nebeske plaveti, zajedno sa Duškom,
zbore poeziju, mladi i rumeni,
mašući krilima i „Zlatnim kuršumom“.

A opet svi tu su. Sutjeskom žubore
i u ovom času. Ono što je bilo
nikad ne prolazi. Stihovi se bore
vječnim dječacima da postanu krilo.  

                                Banja Luka, 8. 12. 2020.

Davida Albaharija sam upoznao kod „Pevca“, na Obilićevom vencu. Danas, iako na istom mestu i pod istim imenom, pod visokim drvećem između stolova, čak i sa neodgovarajućom fontanom petla ispred nje, kafana nije ni nalik na onog „Pevca“ iz sedamdesetih. Onde su se posetioci, mladi i studenti, okupljali, naročito u topla popodneva, i mesto je odjekivalo od njihovog živog, buntovnog žamora. Jednog takvog popodneva, sa grupom studenata Filološkog fakulteta, dok smo zaneseno diskutovali oko pokretanja književnog časopisa „Znak“, neko od nas je primetio: – Eno Davida! Za jednim udaljenim stolom sedeo je Albahari ispijajući kafu. Sredinom sedamdesetih, iako je objavio samo jednu knjigu priča, „Porodično vreme“, David je bio popularan među mladim ljubiteljima postmoderne književnosti. Njegove prevode savremenih majstora proze (Pinčon, Nabokov, Belou) čitali smo po časopisima kao otkrovenja. 

Sedamdesetih, kada sam studirao na svetskoj književnosti, bio sam zaista zaveden postmodernizmom, ubeđen da je to veliki podvig na polju književnosti, ranga onih poetičkih preokreta prema kojima sam za vreme studija bio privržen. Kao što su mi ranije romantičari, Koldridz, Bajron i Šeli, izgledali kao hipici, modernistički prvaci Kafka, Džojs ili Selin kao undeground junaci, sada sam bio spreman da knjige Nabokova, Kalvina, Kortasara, Pinčona…, uz Borhesa, naravno, koji me je uzdrmao ranije, u gimnazijskim danima…, doživim kao lucidne vodiče ka jednom novom tipu književnosti koja će reformisati i pisanje, i čitanje. 

Ta ponesenost novom lektirom zavladala je u strasnim diskusijama „za“ i „protiv“ po kafanama u „Knez Mihajlovoj“, fakultetskim hodnicima, redakcijama književnih časopisa. Naravno da sam bio „za“, zajedno sa vršnjacima Bajcem, Velikićem, mlađim Pištalom, Nemanjom Mitrovićem… I svakako, tu je bio Albahari. Neosporno vodeća figura nove proze, autor  i urednik „Pisma“ i „Književne reči“. 

Kada sam ga upoznao, tog prolećnog dana „Kod Pevca“, bio sam uzbuđen poput srednjoškolca, sa pomešanim dozama ushićenja i nespokoja. A on, zgodan i sasvim opušten, pijuckao je kafu, par stolova udaljen od nas. 

Docnije, sa svojim sveukupnim književnim opusom, kao i svojom prevodilačkom, esejističko promotivnom i prevodilačkom aktivnošću, Albahari je izvršio, a i dan danas se to oseća, veliki uticaj na bujanje postmodernističkog perioda u eks-jugoslovenskim književnostima. Ali tada, on je još bio „zvezda u usponu“ (tih godina, recimo, Ninovu nagradu su dobili Tišma za „Upotrebu čoveka“ i Kovač za „Vrata od utrobe“). Baš zato neposredni izazov mladim nestrpljivim književnim debitantima. 

Pokazalo se kako postmodernizam ume da zavodi. Bio je štosan, a načitan, ludično raspoložen, ali i sa ubojitim sintagmama koji mogu da uzdrmaju mladog literatu. Postmodernizam je mogao da se igra skrivalice sa uspostavljenim, (kvazi)dostojanstvenim, autoritativnim istinama i to je i dan danas, kada se kao poetika prilično istrošio i ofucao, jedan od njegovih najlepših dometa. 

Tada je David bio nekoliko godina stariji od članova našeg društva okupljenog u „Pevcu“, te nam je, tek izašlim iz brucoškog doba, izgledao dosta starije. Nama, početnicima, oko imena Albaharija, blještala je predvodnička aura nove književnе generacije, pa se može zamisliti koliko su bila dugačka tih desetak metara između naša dva stola. Ali kod mene je impuls  bio jači (možda jer sam bio navučen na rokenrol fazon), pa sam se odmah uputio ka njemu, predstavio se i sakrivajući zbunjenost, počeo da ređam brze rečenice. Saslušao me sa poluosmehom, ponudio mi da sednem…        . 

Tako je, sa moje strane na jedan možda nametljiv način, započelo naše nenametljivo druženje, koje je mirno prebrodilo sve turbulancije smutnih godina. Češće smo se dopisivali i telefonirali, retko se viđali, posle se preselio u Kanadu, a kada se vratio odatle, susretali smo se samo na književnim skupovima izvan naših država. Popričali bismo opušteno u hotelskim restoranima, između dva čitanja. Oduvek mi je imponovala njegova predanost književnosti, prirodno, kao da se to samo po sebi razume. Čitam, sa izrazitim interesovanjem, njegove knjige, koje meandriraju između intime i memorije. I čitajući ga, setim se našeg prvog susreta u bašti „Kod pevca“.  

Nakon što smo dobili deložaciju iz stana, nas trojica smo se razišli. Jedan se vratio u zavičaj, drugi je otišao s memli strane na Mejtaš, a ja sam odlučio da ostanem. Tu, negdje na Bistriku. Dogovorio sam već, s jaranom Rokijem koji je i sam tražio cimera, da ćemo, koliko sutra, uzeti oglase i redom zvati. Pa šta Bog dragi dadne. Decemebar je mjesec, i znali smo kako su male šanse da je bilo šta slobodno ostalo, pogotovo u Starom Gradu. A nama se, poraženim, nije vraćalo kući, i zato smo bili spremni pristati na sve. Neka garsonijera, u suterenu, s gelenderima  na prozoru, s kojeg je moguće naslutiti pravac, putanju, i cilj koraka koji odzvanjaju u prolazu, nama bi bila sasvim dovoljna. Makar bila i u Švarkinom, govorili smo. 

Zovem prvi put ja. Bezuspješno. Drugi put, kad’ je Roki nazvao, javi se ofucani glas s druge strane. Opisuje dvosoban stan blizu Papagajke, i govori, za pesto maraka, ako hoćete, možete se odmah uselit, al’ samo da znaš, jarane, nema partijanja, nema dovođenja treba, i nema kašnjenja s kirijom, da se razumijemo. Nemoj molim te kad’ dođe kraj mjeseca da kažeš, Hamo, nema sad’, bit će za heftu. Nema kod Hame ovo – ono, ili ovo ili ono. Ako ima, uživaj haveru moj, ako nema, haj’ razguli, noga ba. Roki ga u tome ljutito prekida, a eho se Haminog glasa nastavlja otezati između nas, unedogled.

U oglasu nailazim na dvosoban stan, opremljen, na Mahmutovcu, samo za sto pedeset maraka. To bi značilo, po sedamdesetpet, za nas dvojicu. Skoro pa džaba. Pitam po Ćošetu gdje je Mahmutovac, a Keno iz prikrajka, prebirući po fijokama iz kojih izvlači Armani košulju, govori mi – bolje da ne znaš, kralju moj. To ti je ono, ako si gled’o na teveu, znaš ono, gdje koze pod ručnom pasu, hehehe, e tamo ti je jarane moj, Mahmutovac. Jutarnji se smijeh onda raspuče Ćošetom, kao da su svi s nestrpljenjem čekali, Keninu prvu provalu. 

Zvoni. Roki se pricvrljio uz mene i sluša. Odmakni se ba malo, uguši me, dahnut ne mogu od tebe, govorim mu, a hrapav se glas, prvo nakašlja, pa onda prodera, kao iz polusna, kao da preplašen nekoga doziva. Halooo.

Halo kažem i ja. Kako ste, šta ima, izdajete li stan, pročitali smo oglas, jel’ još uvijek slobodan, zasipam čovjeka u nervozi pitanjima, kao da su mi zadnja. Kao da su mu zadnja. Slušaj, govori hrapavi glas s druge strane, donesi danas stopedest maraka, i stan je tvoj. Ne zanima me ko si, šta si, šta ćeš radit, s kim ćeš se potucat, i ostalo, Donesi kerme, i to je to. Ja sam cijeli dan kući. Ako se izgubiš, kad’ dođeš na zadnju stanicu, kod Doma, samo pitaj za Mađara. Haj zdravo! Vidimo se! 

Tako će i bit’. Žutim smo se kombijem uspeli do zadnje stanice, i otišli na adresu koja nikako nije mogla biti tačna. Stajali smo pred oronulim kućerkom koji je čekao neminovni nalet prvog jačeg vjetra, da klekne, ali to je sasvim druga priča. Onda smo, ipak, u obližnjem granapu pitali za Mađara. Pucajući balone, dakle u pauzama, djevojka za kasom će nas uputiti ka obližnjoj ulici, i uskim stepenicama, između dva reda kuća, iznad kojih će nam se ukazati tračak svjetlosti na goloj stijeni, što se nemilice penje pod sami Trebević. 

Razgrćemo snijeg cipelama, dok se penjemo na terasu na kojoj zatičemo čovjeka sijede brade, prodornih očiju, i obrva crnih poput zrelih dudova. Mađar. Sjedi zavaljen na zelenoj plastičnoj stolici, u šorcu i potkošulji. Cigara mu dogorijeva u prepunoj pepeljari, dok u čašicu dosipa, šljivu. Poslije ćemo saznati, domaću. Njegovu. Pravi je tu, iznad kuće, u šupi. S rajom. Zajedno je upeku, pa je onda isto tako i dokusure. 

To kako su je dokusurivali, bit će razlog da se jednog jutra pokupimo, i bez pozdrava ostavimo Mađara, u njegovoj čamotinji, negdje na krovu Sarajeva. Ali prije toga, vrijedno je spomenuti još jedan detalj. 

***

Dani na Mahmutovcu su bili tihi. Toliko tihi, da osim rijetkih golubova ništa nije potvrđivalo stvarnost. Na omanjem prozoru, s gelenderima, iz suterena smo posmatrali pahulje snijega, kako danima, veju, veju, veju. Ni slično, kao u pjesmi, jer te će godine, za dvadesetčetiri sata, nagruhati dva metra, teškog, bljuzgavog, snijega, koji će čar, svježinu, i bijelinu izgubiti nakon nekoliko dana lopatanja. Iskupila bi se mahala, pred Mađarevom kućom, pa bi se krenulo u akciju. Mi bismo se pridružili, da ne ispadnemo papci, ali smo polazili s mišlju na krevet, jorgan, dobar i debeo san, nakon nepregledno, neizvjesne noći. 

Mađar je te noći, kao i inače, okupio društvance okolnih jalijaša koji su s njim do jutarnjih sati cugali. On im je bio nešto poput vođe, iz nekih davnih vremena, kada su njihovi očevi šibicarili po Čaršiji. Glavnu je riječ vodio on, a ostali samo po dopuštenju, jer kad potegne koju ljutu, Mađar se iz mirnog deduke transformiše u ljutitog generala, koji pomjera granice opijanja. Muzika je kao i svake noći grmila. Sinan Sakić, uz poneku od Šabana Šaulića. Kad’ ga pjesma pogodi, Mađar bi bolno uzivkivao, a za njim i ostali, jedno dugo, i teško aiiiiiiiii. U njegovom aiiiiiiii, skupila se tuga, bol, jad, i čemer života, utopljenog besanim noćima, a u njihovom puko kopiranje, bez trunke emocije, što je značilo da su željni dokazivanja, i da su u takvim momentima, opasni. 

Hajmo ba iznabijat ove dole, kad’ neće s nama mamu im, jedan govori. Roki i ja slušamo, i čekamo rasplet. Hajmo ba, hajmo oca mi. Šta ba iznabijat, ćune ćemo im ođerašene osjeći. Hodžice. 

Zatim zveka po fijokama, zatim nož zaboden u drvo. Hajmo, ja ću prvi, javlja se još jedan. Daj mi taj nož oca mi. Ustaje i otvara vrata treći, a onda se začuje Mađar. Aiiiiiiiii majku li tvoju, dolazi ‘vamo. Onda šamaranje. Pljuvanje, psovke, i prijetnja, mrš mi iz kuće dok te nisam polomio. Dok su pod mojim krovom, niko ih ne smije mrko pogledat, jel’ jasno. Onda minut tišine. Onda muzika opet. Opet aiiiiii, ali ovaj put samo Mađarevo. 

Maxu, konju koji razumije jezik svog konjušara

1. S obzirom na etimologiju vašeg naziva, što vi zapravo dajete?

2. Prema Anićevoj rječničkoj bazi hrvatskog jezika poslodavac je onaj “koji daje posao, koji uzima u najam radnu snagu.” Ova je definicija vrlo zbunjujuća. Po analogiji mogli bismo zaključiti da je osoba koja pod najam uzima stan – stanodavac. Kakav ste vi to onaj koji daje uzimajući?

3. Slažete li se s tvrdnjom da vi, pod određenim uvjetima i za novčanu naknadu, zapravo uzimate tuđi rad?

4. Biste li se, pod tim istim uvjetima, i vi zaposlili kod sebe?

5. Zašto ne?

6. Vi ste, dakle, otvorili vašu firmu zato da se ne morate zaposliti u firmi poput vaše?

7. Koliko dugo možete podnijeti da vam radnik na radnom mjestu iz objektivnih razloga (nema klijenata, izvršeni su prije vremena svi radni zadaci, itd.) ne radi ništa?

8. Kako se zatim ponašate?

9. Ako vam se na oglase za posao javljaju uglavnom prosječni nesretnici, ljudi s ruba socijalnog spektra i sankiloti prostog srca, znači li to da uspjeh vašeg posla ovisi o stabilnoj zajednici ljudskih gubitnika?

10. Kako se zbog toga osjećate?

11. S kojom se od navedenih tvrdnji slažete?

a) rad oslobađa
b) rad je bolest
c) svatko se kroz rad izgradio

12. Koja od navedenih tvrdnji najbolje opisuje hrvatski Zakon o radu?

a) papirnata stvarnost u defanzivi
b) groblje privatne inicijative
c) privremeni zastoj na putu u devetnaesti vijek, kad se bez puno pitanja radilo 16 sati na dan, kad je sve pucalo od rada
d) coma dépassé en général
e) koga boli patkica za hrvatski Zakon o radu?

NIN 17.12.2020

Josip Mlakić, hrvatski i bosanskohercegovački pisac, objavio je roman O zlatu, ljudima i psima (Laguna, 2020), roman koji bi mogao da bude zvanični statut zapuštenih prostora Zapadnog Balkana. To su one poljane, koje od milja zovemo državama, u kojima su na vlasti kakistokratije ‒ vladavine najgorih, u prevodu korumpirane mafijaške družine, i gde građani imaju status robo-kmetova. I mada se Mlakić bavi uglavnom Bosnom Anno Domini 2084 ‒ tvorevinom podeljenom na tri entiteta, opasanom bodljikavom žicom kroz koju teče struja, zaboravljenom u bezdanu postapokaliptičnog sveta ‒ srpskom čitaocu teren je odveć dobro poznat, oseća se kao kod kuće. 

Onome ko se otisne na putovanje Mlakićevim romanom O zlatu, ljudima i psima u početku može izgledati da je zašao u predele naučne fantastike, da se kreće kroz prizore filma Stalker Andreja Tarkovskog, no, vrlo brzo prepoznaće vlastitu stvarnost koja krajem 2020. godine još uvek nije toliko ogoljena, međutim, sve ide ka tome. Mnogo pre 2084. godine čitav region živeće u Mlakićevom romanu. 

Ovo što sledi nije prikaz knjige. Ovo što sledi je prikaz bliske budućnosti, lamentacija na temu loše beskonačnosti između Une i Timoka koja traje već trideset godina. Večno vraćanje istog! I nije samo “Bosna šaptom pala”, ta dijagnoza tako lepo pristaje čitavom regionu, koji se prazni i propada nesagledivom brzinom. 

Od prve rečenice Mlakić nas uvodi u gluvo doba noći, u predeo bez puteva i pruga, u carstvo zapuštenosti i beznađa. Srušeni mostovi, betonski kosturi nedovršenih građevina, prazne hale propalih fabrika kojima lutaju pacovi i gmižu zmije, groblja automobila, čopori pasa. Policijski dronovi i snajperi bdiju nad obezljuđenim podanicima, koji sa strepnjom iščekuju sledeći rat, poslušno se prepuštajući ritualima fingiranja života. Na prepunim stadionima kliču vođi dok prisustvuju redovnim ekgzekucijama narodnih neprijatelja. U tom svetu rasula nema nimalo empatije. Jedina emocija je strah, koja ispunjava ljušture bivših ljudi. 

A kako izgleda ono što se životom zove u Mlakićevom romanu?

“Prešao je preko starog željezničkog mosta, koračajući oprezno između zaboravljenih tračnica kojima su nekada tutnjili teretni vlakovi, prevozeći iz obližnjeg rudnika željeznu rudu prema mrtvoj željezari čiji su se prazni dimnjaci, u kojima je sada bujala paučina, dizali u daljini prema sivom nebu, preko prastarih grbavih vrba koje su rasle uz korito nešto niže… Prošli su selo i zanoćili u ruševinama tvornice čiji je jedan dio nekada davno izgorio… Dani su se monotono nastavljali jedan na drugi, kao bezlične godine, ili dugi nizovi metaka u redeniku, svi su odreda bili sivi i mutni.”

Sivo i mutno je u prostoru gde su i predmeti poput zastarelog tranzistora retkost dospela iz davnih vremena. U logorskom svetu nema privrede. Kapaciteti propadanja su nesagledivi. Podanici tajno ispiru rečni mulj u potrazi za zlatom. I nije to nikakva apokaliptična vizija. Put od kladionice našeg doba do rešetke za ispiranje zlata iz Mlakićevog romana iznosi samo jednu, najviše dve generacije. I zato O zlatu, ljudima i psima nije priča koja se dešava u nekom tamo neodređenom vremenu, već u danu našem sutrašnjem.

A kakvo je trenutno stanje na poljani zvanoj Srbija? 

Budući da vlast nikada neće proglasiti bankrot, iako je on pod naprednjacima neminovan, na raspolaganju su mehanizmi koje nudi bezakonje. Pa tako, tzv. Narodna skupština koju čine poslanici koje nisu izabrali građani, već su tu dospeli aklamacijom predsednika, ima funkciju generisanja straha, masovne proizvodnje laži i denunciranja, crtanja meta na grudima onih malobrojnih koji se usuđuju da kažu šta misle, raspamećivanja i odvlačenja pažnje građana od korupcije i pljačke na kojoj počiva režim Aleksandra Vučića.

Zar neko sumnja da na osnovu već viđenog tokom proteklih devet godina naprednjačke vlasti, sledeći korak neće biti otimanje privatne imovine građana ‒ od smanjenja penzija i plata, do donošenja alanfordovskih poreza kako bi se popunio budžet zemlje koja je izvan koordinata uređenog sveta. Ako građani pristanu na laži i uvrede koje isporučuju korumpirane maskote iz bunkera Narodne skupštine, ako ne budu reagovali protiv nasilja režima, onda će se jednog jutra probuditi u Mlakićevom romanu.

Amir Brka: Dan državnosti, CKO, Tešanj, 2020.

Kao u Matoševoj Mori ili Disovim Našim danima, da zasad ostanemo samo u kontekstu poezije na južnoslavenskom govornom području, Amir Brka u svom neobičnom spjevu Dan državnosti razvija kritički pogled na bosanskohercegovačku stvarnost, proničući iza njenih pojavnih oblika u skrivene slojeve simbola i drugih vrijednosti koje oblikuju mjesta društvenih sukoba i nesporazuma. Taj kritički pogled pretočen je u fantazmagorijsku scenu na kojoj se okuplja narativni potencijal koji gradi ovdašnje etničke identitete nakon raspada Titove Jugoslavije, u njihovom međusobno neprijateljskom položaju. Na toj osnovi, društvo se drži u stanju mentalne i svake druge pokornosti ideološkom narativnom konstruktu koji ga prožima od dna do vrha društvene hijerarhije, konceptualizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost etničkih identiteta. Zarobljeni nacionalističkim naracijama, ti identiteti obilježeni su, kako bi rekao Danilo Kiš, prije svega paranojom, pa svaki od njih etničkog susjeda vidi kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, bez obzira na to što je u pojedinim povijesnim dionicama s njime dijelio isto ili slično iskustvo i gradio zajedničke vrijednosti. Zbog toga su ti identiteti fobični, militantni, arhaizirani i getoizirani, a u njima je religijska razlika postala neprijateljski bedem, dok je interpretacija skore krvave prošlosti izvor novog militantnog nadahnuća u kojem je čak i ratni zločinac proglašen uzornim herojem.

Pri tom, svaki etnički identitet odbacuje svoje modernističko naslijeđe, u nacionalističkoj ideologiji obavezno izjednačeno s onim titoističkim, odnosno socijalističkim, e da bi imaginirao svoj korijen i dubinu u predmodernoj tradiciji. Na toj osnovi uspostavljaju se novi etnički mitovi o slavnoj prošlosti, te mitska mjesta rođenja, a identifikacijska polja u simboličkom imaginariju svoja duhovna središta, u skladu s religijskom podlogom, vide izvan Bosne i Hercegovine, pa su današnji etnički identiteti u biti autokolonizatorski. Podsjetimo, takvu situaciju opisivao je Andrić u Travničkoj hronici Defoseovim riječima prema kojima ljudi u Bosni svoje duhovne izvore traže u inostranstvu, izvan svoje zemlje, onemogućujući svaki oblik njenog unutrašnjeg jedinstva. Iz autokolonizirajuće osnove etničkih identiteta niču religiocentrične identifikacije koje dokidaju metafizičnost religije pretvarajući je u puku ideologiju.

Etnička identitarna zbrka pri tom se ne poima kao ideološki konstrukt već kao prirodni fenomen, nepromjenjiv od svoga postanka do danas. Takva esencijalizacija identiteta bazira se i na teoriji krvi i tla kao identitarnim temeljima, pa pravo na tlo, tj. na teritorij koji dâtā etnička zajednica zaposjeda, i krvno-srodnička fantazma o etničkoj zajednici kao bratstvu od postanka do danas postaju izvorom etike neprijateljstva. Ona pokriva ukupnu budućnost iz koje izbija strah za opstanak ugrađen u nacionalističku ideologiju. Takav strah je osnov moći koja priskrbljuje tobožnju moralnost vladajućim strukturama koje vlastitim etničkim zajednicama obećavaju brigu za njihovu sigurnost. Strah je zato ključni simbolički kapital nacionalizma, a zbog njega etničke zajednice svoju sudbinu isporučuju u ruke manipulativnim vlastodršcima.

Kako bi iza mnogobrojnih maski proniknuo u takvu identitarnu društvenu praksu, Amir Brka je svoj nesvakidašnji spjev o Danu bosanskohercegovačke državnosti organizirao kao fantazmagorijsku poetsku scenu na kojoj nam se obraćaju govornici, odnosno zastupnici etničkih identiteta, iznoseći svoje ideološki upakovane naracije o ovom prazniku i njegovim simboličkim vrijednostima. Dan državnosti morao bi biti simbol koji okuplja i miri suprotstavljene zajednice, jer ne pripada niti jednoj ponaosob, već svima – kao rezultat njihovog zajedničkog, u ovom slučaju partizanskog i titoističkog simboličkog naslijeđa. No, pjesnik unaprijed, na osnovu društvene prakse, zna da je taj simbol u nacionalističkim konfiguracijama potrošen i prekodiran, te da on ne miri nego da čak i produbljuje interpretativni sukob među etničkim nacionalizmima.

Ali, da bi to prikazao – Brka je bio prinuđen da primijeni postupak oneobičavanja, te da poetski glas iz realnosti prebaci u fantastiku. Od Borgesa naovamo fantastika u književnosti služi kao sredstvo demaskiranja, spoznavanja, odnosno pronicanja u skrivene suštine društvenih pojava, egzistencijalnih stanja i metafizičkih tajni, pa je ovaj pisac fantastikom rješavao neke od ključnih eidetskih zamki čovječanstva. Naravno, fantastikom, i to onom političkom, služio se i Kafka kako bi u svojim romanima, prije svega u Procesu i Zamku, ali i u priči Preobražaj, predstavio skrivene mehanizme represije modernih društava. Tim modelima fantastike nužno je pridodati i onaj Bulgakovljev iz Majstora i Margarite kojim je oslikan horizont totalitarnih društvenih mehanizama u kojima su simbolički Bog i simbolički Sotona zamijenili mjesta i uloge, pa čovjeka od njegovog egzistencijalnog zatočenja više ne spašava prvi nego drugi – obrazujući transcendentalni horizont njegove egzistencije.

Brka na efektan način kombinira ova tri fantastička modela u kritičkoj dimenziji svoga spjeva da bi demaskirao nacionalističke parole i ideologeme i spustio ih iz domena apstrakcije u prostor egzistencije gdje se ukazuje njihova mrzilačka i rušilačka zasnovanost. Fantastika, a naročito fantazmagorija u njoj, obrazuje, kako bi rekla velika njemačka književna znanstvenica Renate Lachmann, arkanistički prostor koji služi onoj spoznaji koju ne možemo dosegnuti racionalnim putem i logičkim postupkom izvođenja zaključaka. Drugim riječima, u Brkinom spjevu fantazmagorija ima gnoseološku funkciju, pa ona ono što se u društvenoj stvarnosti predstavlja kao normalno i normativno zagledā s njegovog naličja, da bi otkrila kako je ta normalnost i normativnost izvan svakog oblika razuma, iracionalna onoliko koliko je bespogovorno uvjerena u sistem svojih ideološki proklamiranih istina. Zapravo, Brkin Dan državnosti nastoji pokazati da je ono što bi moralo biti shvaćeno kao slavno, s čime se zajednica zbog njegove vrijednosti identificira, manipulativnim radom nacionalističke ideologije pretvoreno u svoju suprotnost. Pri tom su dobro i zlo zamijenili mjesta i uloge, sistem istina razoren je višestrukim sistemima laži, vrlinu su poništile individualna i kolektivna pokvarenost i licemjernost, a tamo gdje bi trebalo da stoji božansko nadahnuće koje upravlja ljudskim akcijama nalazi se sotonska kreatura koja dominira fantazmagorijskom scenom i drži sve učesnike u mentalnom ropstvu.

Radnju svog spjeva Brka organizira vrlo jednostavno: za Dan državnosti dovodi na poetsku fantazmagorijsku pozornicu predstavnike ovdašnjih etničkih zajednica i, kako bi osvijetlio njihovo međusobno neprijateljstvo, omogućuje im da progovore jezikom vladajućih nacionalističkih ideologija. Tim se glasovima pridružuje i onaj titonostalgični koji podsjeća učesnike scene na partizansku prošlost i međuetničko zajedništvo u njoj. Svaki od tri nacionalistička govora prožet je ključnim mjestima normativnog sistema naracija i obilježen historijskim revizionizmom, pri čemu se zajedničko naslijeđe vidi kao etnička zabluda, a partizanski multietnički sklad kao najveća opasnost po čistotu etničkih zajednica. Tom fantazmagoričnom poetskom scenom na koncu dominira sotonska kreacija stranca koji svojim račvastim jezikom i obrazom jeznim jest istodobno i unutarnji fenomen svakog od govornika, ali i vanjski, društveni, jer uređuje odnose među govornicima, kao i njihova etička i svaka druga uvjerenja. Zbog toga se svaki od njih, nakon što neznanac napusti scenu, moli Bogu za njegov povratak, jer bez njega njihova uvjerenja nemaju nikakvu ovjeru, niti mogu funkcionirati kao sistem normativnih društvenih istina.

Brkin spjev je na toj osnovi razobličio društveni ugovor naše sadašnjosti zasnovane na mržnji i sistemu laži koji moć pretače u istinu svake etničke zajednice, pri čemu su u vertikali vrijednosti, kao i u Bulgakovljevom glasovitom romanu Majstor i Margarita, božansko i sotonsko stopljeni jedno u drugo, a Bog može spašavati svijet samo uz pomoć Sotone.

Svoj daleki intertekstualni priziv Brkin spjev ima i u Kulenovićevoj komediji Djelidba, a u satiričnoj noti i u Zboru derviša ovog velikog pjesnika. Ali, dok je Djelidba kritička komedija koja društvo liječi smijehom ukazujući na naivnost etničkih zabluda u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, a Zbor derviša satirična igra koja prokazuje ideološku dogmu, Brkin spjev vrvi od fantazmagorijske jeze i apokaliptičnih sugestija, te distopijske vizije budućnosti u kojoj je čovjeku preostalo da se spašava uz pomoć svog Đavola. Po jezi koja izbija iz teksta i najavi društvene apokalipse, ovaj spjev priziva mučne prizore iz Šimunovićevog Mrkodola, vrsne satire koja je danas aktuelnija nego u vremenu svog nastanka.

Jednostavno rečeno, Dan državnosti je poetski pečat koji ovjerava našu stvarnost ustremljenu beznadnoj budućnosti. A ona je, po svim znakovima društvenog stanja, otpočela onog časa kada su ovdašnji etnički identiteti svoju krvavu nacionalističku prošlost proglasili ključnom istinom etničkog postojanja.

No, valja naglasiti da je Brkin spjev pjesnički izuzetno dobro ostvaren. Unutarnje rime, melodija i ritam stiha odražavaju stanje mentalne zarobljenosti govornika, pa oni govore jezikom sintaksičkih lomova, za razliku od glasa lirskog subjekta čiji je jezik melodijski uređen. A to znači da se u samom jeziku misaona rastrojenost govornika odražava u svojoj disharmoničnosti koju pjesnik disciplinira i uređuje, dajući joj oblik organiziranog stiha. Ta unutarnja napetost korelativna je s dramom koja se zbiva na fantazmagorijskoj poetskoj pozornici, pa spjev u konačnici funkcionira kao veoma skladna struktura u kojoj je (kako su o ritmu kao psihološkoj, a ne formalnoj kategoriji u svojim muzičkim teorijama stiha mislili francuski simbolisti) poetski ritam odraz ritma misli i emocija, ritma duše i srca – u ovom spjevu obuzetih jezom i strahom kao temeljnim stanjima egzistencije.

Na toj osnovi sudaraju se estetsko i političko, gdje je prvo izvor sklada, a drugo fobije od budućnosti, pa poezija, u čežnji za katarzom, svojom harmonijom i estetskom disciplinom čini podnošljivim haos stvarnosti premrežene zlom.

Brka je, dakle, u Danu državnosti ostvario kritički spjev, koji održava bodlerovski shvaćen splinski ambijent društva, kakav su dosegli samo rijetki pjesnici. U opusu Amira Brke, pak, ovaj spjev se ulančava u liniju političkog pjesništva što ga ovaj pjesnik, naslanjajući se na svoje ranije pjesme kritički postavljene prema društvenoj stvarnosti, razvija u onome što upravo stvara, nakon vrsnih knjiga Nebeski nomad i Dijalektika tmine u kojima je dosegnuo antologijske vrijednosti u kontekstu pjesništva na južnoslavenskom govornom području.